Ugovor o doživotnom uzdržavanju - cijena pokušaja sudske zaštite

[akord777]

Obzirom da sam i ja jedan od onih koje je netko na elegantan način onemogućio da ne dobije niti nužni dio, pregledao sam gotovo sve na ovom forumu vezano za ugovore o doživotnom uzdržavanju.

Nisam još stigao pregledati sudsku praksu Vrhovnog suda po tom pitanju, ali sam razgovarao s nekoliko odvjetnika, čak i sudaca općinskih i jednog višeg suda u namjeri da čujem njihovo mišljenje i ev.sudsku praksu.

Svi mi kad se nađemo pogođeni što smo iz bilo kojeg razloga u svojim nekakvim pravima zakinuti, a u silnoj želji da dobijemo barem dio onoga što smatramo da nam pripada, razmišljamo što poduzeti da nam se sada netko slatko iza leđa ne smije jer nismo dobili apsolutno ništa, a taj netko apslolutno sve. Da li ići na poništenje ugovora jer je evidentno da je napravljen isključivo iz razloga da se nekoga obespravi, pa je time nemoralan, da li ići dokazivati da je taj netko dao malo ili ništa u nesrazmjeru s onim što je dobio, pa tražiti od suda da to proglasi darovanjem, da li ovo ili ono...

To su pitanja koja nam idu kroz glavu, od odvjetnika očekujemo spasonosni prijedlog da uspijemo dobiti svoju zadovoljštinu, ali ono što je najbitnije nitko i ne spominje. A to su troškovi takve parnice.

Naime, pretpostavimo kao u mom slučaju da ste stjecajem glupih životnih okolnosti obespravljeni iz razloga što ste dijete iz 1.braka, pa taj netko nije htio da dobijete bilo što njegovo, bez kontakta ikakvih i ne znajući što sve ima, saznajete da je zaključio taj nesretni ugovor i sve ostavio nekom.

Pokrećete sudski spor, plaćate visoku sudsku pristojbu jer su u pravilu u pitanju nekretnine, pa je vrijednost predmeta spora visoka, pa recimo saznate da je predmet ugovora par kuća, nekoliko hotela, ogroman iznos gotovine...

Pod uvjetom da se nekako i dogovorite sa svojim odvjetnikom jer ste prijatelji, ali tu vas čeka odvjetnički tim protivne strane koji ona sada ima od kuda plaćati, ali svaka radnja tog tima iznosi maksimalnih 100.000 Kn zbog visoke vrijednosti spora. Pa tako odgovor na tužbu toliko, pa neki podnesak toliko, pa neko ročište toliko... I zamislite da taj spor traje 10-tak godina. I što je najgore, imate par svjedoka u vašu korist, a protivna strana kad ima od čega plati svjedoke i vi gubite parnicu. A živite od plaće i s obitelji imate samo stan. A može biti da troškove tog izgubljenog postupka ne možete platiti ni da živite 7 života. I završite na ulici i vi i obitelj kao socijalni slučajevi. A druga strana uživa u vašem i smije vam se iza leđa. Pitate se je li to pravo, da li je to pravda? Pravda sigurno nije, ali je pravo, i to pravo onih koji donose zakone, u jednom vam jamče pravo na nužni dio, brane i raspolaganje tim dijelom za života tog koji vas je obespravio, a s druge strane sasvim legalno omoguće da vas izigraju. Tim ugovorom koji je zaštićen ko sveta krava i to zahvaljujući našem sudstvu, točnije sucima koji se svi do jednog slažu da se koristi samo da se nekog onemogući da dobije išta, ne poduzimaju ništa da barem promijene sudsku praksu.

I znate li što su mi suci s kojima sam razgovarao rekli na spomen tog ugovora i mog razmišljanja da ga pokušam pobijti, bez i da sam rekao svoje argumente rekli: NEMOJ NITI POKUŠAVATI ako želiš sačuvati živce, vrijeme i ako nećeš da te to financijski baci na koljena.

A odvjetnici kažu: trebalo bi pokušati, ima osnova, moglo bi se... A doslovno NITKO nije rekao da zna barem jedan slučaj iz sudske prakse u kojem je nekome to uspjelo ( osim kad je promašena forma ugovora).

Mislim da je zbog svega naprijed navedenog krucijalno pitanje: Što ako izgubim parnicu?

A po svemu izgledi da uspijete predstavljaju naučnu fantastiku.

Pa kad na kraju sve zbrojite, razmislite, kad popuste emocije, shvatite da je najbolje živjeti na miru i ne dovoditi ni sebe niti obitelj na rub egzistencije.

Iako teškom mukom, tako sam ja odlučio.