Dugogodišnji mobbing na poslu

[zori]

Poštovani,

nada mnom je vršen i još se vrši dugogodišnji mobbing na poslu.

Ing. kem. sam. Devedesetih sam ubačena u tim za kompjuterizaciju firme. Sami počeci kompjutora kod nas (Univac, Varian). Jako me to interesiralo a kako sam radila u Obračunu proizvodnje vidila sam puno mogućnosti za primjenu komp (naročitito kad su došli PC-i).

1993. i dalje (u jeku rata) programilrala sam dvije aplikacije za potrebe službe (i sada se koriste u službi). Prihvatili su aplikacije kao int. inovacije. Ja sam radila sa tehničarkama. Učila ih da uopće sjednu za kompjutor. Trebalo je puno truda. Učila sam programirajući konkretan problem. Istovremeno je ponekad trebalo popravljati i greške koje su nastale prepisivanjem relacija iz godine u godinu na knigama. Tadašnja šefica (kao i mnogi drugi tada) imala je strah jer se bojala da ona ostane mimo toga. Imala je svoju ljubimicu i odlaskom šefice u mirovinu nastao je problem. Uprava je primjetila da tu postoji nekakva netrpeljivost. Šefica je vjerovala svojoj ljubimici koja joj je radila iza leđa. Odlaskom šefice za šefa je postavljen kolega da izvidi situaciju. E odluka uprave je bila da jedna od nas dvije (ljubimice i mene)mora iz službe na određeno. Tu sam napravila jedinu grešku i pristala sam jer sam dobila rješenje pred otkaz. U to vrijeme sam se i rastavljala i imala ogromnih problema koji su dugo trajali.

Prebačena sam u Razvoj (Služba koja kod nas služi za zbrinjavanje ljudi koji smetaju). Nikad se nije bavila razvojem u pravom smislu. Pošto su u toj službi najmanji bodovi za plaću veći nego sam imala u staroj službi ispalo je da su mi povećali plaću. S tim su mi blokirali dalju borbu za moja prava. Pokušala sam u Zagrebu ali bezuspješno. Zvala sam neku službu za zaštitu prava više se i ne sjećam koja.

 

Da skratim. U Razvoju sam još i danas (od 2002. godine) a sad sam blizu mirovine, odnosno tjeraju me od moje 55. a sad imam 62 godine. U toj službi nisam dobila nikakav suvisli posao. Mogu reći nikakav. Održala me je jedino nada jer dugo su me provjeravali, kao za mene je bio namjenjen posao na čelu kompjuterizacije firme koja nije ni danas provedena u pravom smislu. Njihov glavni zahtjev je bio da se uklopim u to muško društvo koje obavlja posao po klijetima...) Imam ljude koje bi i danas svjedoćili za mene. Uglavnom zahtjev za kvalitetu posla svih ovih godina je bila na zadnjem mjestu. Ti ključni ljudi su i danas u Upravi firme (velika državna firma).

Pošto se ja ne dam u mirovinu predstavljam strah kod njih. Prije par godina je neposredni direktor krenuo rješiti onu staru službu. Mislila sam da će makar s tim rješiti moj problem. Da me konaćno smjeste na pravo radno mjesto. Je, ali po našem pravilniku kad bi me vraćali u službu iz koje sam maknuta mogla sam ih tužiti. Da nastao je strah. I onda je krenulo tjeranje u mirovinu. Sad godinu unatrag čine podmetanje na sve strane. Pokušavaju me izazvati nebi li eksplodirala. To bi im bilo opravdanje za njihove postupke. Za njihovu nesreću i Presjednik firme se promjenio (za sada je kako je bilo i prije njega-odnosno isti ljudi od prije). U panici su jer jedino misle na svoje fotelje.

Boli me otići u mirovinu tek tako. Kolega koji je bio spona između mene i Uprave nedavno je umro. Boli me jer sam svih ovih godina mislila doći će vrijeme kad će me postaviti na novo radno mjesto i ljudi će shvatiti što se dogodilo. Za mene je to strašno. Što da radim?

Najgore je to što sam ja radoholičar. Našla sam sebe u tom poslu. I naprasno mi je oduzeta mogućnost za bilo kakav rad. Stalno sam ga čekala i nadala se. Različite faze sam prolazila stalno misleći da ne navučem kakvu negativnu energiju. Ljudi moji kako se čovjek navikne na svakakvu situaciju koja je nametnuta i puno traje.