Bobic

Čini se da je spor o sadržaju ugovora o doživotnom uzdržavanju. Nitko ne može biti prisiljen da ispunjava takav ugovor ako to ne želi. Ako postoji mana volje (greška u razmišljanju) prigodom sklapanja ugovora, treba ga jednostavno raskinuti. Naravno, na to se nastavlja postupak utvrđivanja naknade štete, ukoliko takav zahtjev bude postavljen. Da neka osoba nema poslovnu sposobnost - sposobnost građanina da sklapa ugovore, to se utvrđuje u posebnom sudskom postupku pri čemu se angažiraju stručne osobe, kao što su psihijatri. Bobic P.S. inače, naslov pitanja, kako ste ga postavili, nudi i drugačiji odgovor. Npr. suci u Bjelovaru duševno a podredno intelektualno stanje stranaka u postupku utvrđuju po vlastitoj procjeni i tek prema riječima jedne od stranaka. Neshvatljivo, ali istinito.

Morati ću pripaziti da više ne izdajem mjenice. Tko zna koliko će se ovjerenih fotokopija naći u banci. Šala. Svejedno osim u sudskom postupku amortizirane mjenice ne bih priznao "ovjerenu" fotokopiju. Na "originalnu" mjenicu stavljaju se bilješke (o naplati ...). U tome je draž mjenice. U svakom slučaju ostajem kod stava da je ishodovanje sudske odluke s osnova nenaplaćene mjenice najbolji način naplate potraživanja.

Teoretski: Privremeni zastupnik bi trebao biti odvjetnik. I osiguran. I platiti štetu za to što nije radio svoj posao (npr. nije se potrudio saznati da je osoba koju zastupa živa i da ne misli svoju imovinu drugom pokloniti, a tu su i nasljednici............). Očito da nije radio svoj posao. Praktično: Nešto se ne mogu sjetiti kada je neki odvjetnik (ili sudac) odgovorao za svoja (ne) djela. Znate, toliko znaju što drugi od njih radi da nitko nema "tri čiste" da jedan drugom prigovori, a kamoli da provede kakav ozbiljan kazneni postupak. Ministarstvo pravosuđa, DSV, DO imali su dovoljno vremena da štogod nauče iz poznatih slučajeva, ali to se ne vidi. Uostalom dok god se piše o sucima na najvišem nivou (ili ministrima) da su radili nečasne radnje, oni očito ne mogu ništa poduzeti protiv kolega u tome što rade. Možda, napraviti pritisak putem novinara? Tko zna, taj Vaš sudac (i odvjetnik) možda nemaju tako velike veze na višem nivou, a sudačkih pripravnika za sud u Dubrovnku ima dovoljno?

Nisam pisao o "platnom nalogu" iz ZPP, već običnom iz platnog prometa. Ali imam na umu da su propisi o mjenici u onom obliku kakvi su danas, nastali početkom prošlog stoljeća. Tada nije bilo Zakona o platnom prometu niti nekoliko država koje su prenosile te propise. Dok je postojala SDK doista je platni promet bio brz. Postojalo je povjerenje u njega i sudionike platnog prometa ali i u intervenciju države u otklanjanju nepravilnosti. Toga više nema pa je svatko prepušten vlastitoj snalažljivosti. Zato je Hrvatska narodna banka u Odluci o izvršenju naloga za plaćanje iz sredstava na računima platitelja koji se vode u različitim bankama u čl. 12a izuzela mjenicu (sa nalogom za prijenos - isplatu) od vođenja u redoslijedu plaćanja. Naime, ukoliko mjenica "ostane" u redoslijedu plaćanja vjerovnik (remitent) gubi prava iz Zakona o mjenici, a ukoliko postupi po tom zakonu, kada bi sudovi obavljali svoj posao na način kako to rade sudovi u drugim državama, koji također imaju gotovo iste propise o mjenici, za nekoliko dana, najviše petnaest, imatelj mjenice imao bi sudsku odluku temeljem koje bi tražio ovrhu na bilo kakvoj imovini mjeničnog dužnika. S obzirom na "borbu" da mjenica ostane u redoslijedu, izgleda da tamo na računu ionako nema novca? Prema tome, dobro je dosljedno se pridržavati Zakona o mjenici, upravo radi zaštite interesa imatelja mjenice.

Koji je smisao, za pravni poredak, da se nalog za naplatu mjenice nalazi u redoslijedu naplate kao da ima isti status kao odluke o prisilnoj naplati? Tko je izdao nalog za prijenos? (remitent?) Sa kakvim ovlastima prema banci vezano za izdavanje takvog naloga? Sama mjenica stvara obvezni odnos između potpisnika na mjenici (izdavatelj, remitent, avalista, indosatar ....) dok je odnos izdavatelja mjenice i domicilijanta (banke) njihov interni odnos koji se ne tiče drugih potpisnika mjenice. To je sva mudrost. I prema tome čemu u parnici tražiti privremenu mjeru za spriječavanjem nečeg što nema osnova u pravnim propisima (držanje naloga za naplatu mjenice u redoslijedu naplate)? Dovoljno je da izdavatelj mjenice upita "svoju" banku temeljem čega ona drži takav nalog a da to držanje nije dio međusobnog ugovornog odnosa ili kakvog prisilnog propisa.

...... Sud je smatrao da je Austrija kažnjavanjem tog novinara povrijedila konvenciju jer je novinar opširno i logično potkrijepio svoju tvrdnju činjeničnom osnovom; tj. do zaključka da je ovaj IDIOT....... Rasplakoh se kad sam ovo pričitao. Isto sam sudovima u Bjelovaru objašnjavao za osobu koja javno tvrdi da su žene glupače, pseta, nesposobne za osnovu školu.... ali nisam uspio "opširno i logično potkrijepiti svoju tvrdnju činjeničnom osnovom". Niti jedna sutkinja nije mi vjerovala, ne za njegove stavove, to je nesporno, nego da su to stavovi duševno bolesne osobe. Štoviše napisale su da, citiram: "moram znati da je duševno zdrav". Čak sam citirao ovu sudsku odluku ali uzaludno. Nitko je nije niti komentirao. Daleko je Evropa. Bobić

Od sudaca očekujemo nepristranost. Dakle, da sudac neće razmišljati o tome što bi tata ili mama rekli kako sudska odluka treba da glasi. Suci čije tate i mame ne rade u pravosuđu toga su rasterećeni. Ili su u svom radu prepušteni vlastitoj savjesti ili utjecaju drugih osoba s kojima nisu vezani po rodbinskoj vezi prvog stupnja. Npr. ako je bračni drug odvjetnik a drugi sudac ili čak i više od toga to ćemo kad tad primijetiti u kakvoj sudskoj odluci. U malim sredinama ne možete izbjeći da se takvi interesi ne susretnu. U takvim slučajevima razmišljate pozitivno, nadajte se da odnosi između bračnih drugova baš u vrijeme kada se vodi parnica i nisu tako dobri kako bi to željela protivna strana. Ali što je sa djecom sudaca? Koliko su ona nepristrana od svojih roditelja? Nedavno sam imao slučaj gdje sam jednoj mladoj sutkinji “na samo” rekao da je jako neugodno ako javnost sazna da suci vode postupke a da niti tužba nije napisana. Radilo se o kaznenom postupku gdje je tužitelj sudu poslao najobičnije pismo u kojem se žalio na neku drugu osobu. Tim pismom od suda nije tražio niti pokretanje parničnog niti kaznenog postupka niti je napisao što od suda traži a kamoli izricanje kazne. Sutkinja je pročitavši pismo zaključila da ta osoba traži vođenje kaznenog postupka i da traži izricanje kazne. Iako to nije pisalo. Preuzela je na sebe inkvizicijsko načelo rada - postala je i tužitelj i sudac. No dobro, kada je upućeno pitanje Vrhovnom sudu u smislu da li je ovo načelo ponovno uvedeno u pravni sustav RH, postupak je završen odbijanjem “tužbe”. Županijski sud je također zatvorio oči praveći se kao da doista postoji tužba i potvrdilo “njeno” odbijanje. Pretpostavljam da je time htio izbjeći pisanje službenog akta u kojem bi se navelo da se sudski postupak može voditi temeljem običnog pisma, kada tužitelj postane sam SUD. Ono što me u ovakvom slučaju zanima, to je koliko bi sutkinja ili sudaca (njih je ipak manje na Općinskim sudovima) odlučilo da vodi sudski postupak bez tužbe a da njihovi roditelji nisu suci na neposrednom višem sudu? Koliki je stupanj osjećaja odgovornosti sudaca čiji roditelji nisu suci županijskih sudova u odnosu da djecu sudaca, koji eto prema ovom primjeru mogu voditi sudski postupak i bez tužbe? Ili uzmimo na primjer jedan drugi, možda više drastičan slučaj. Svi pravnici znaju da zastara pokretanja sudskog postupka povodom otkaza ugovora o radu nastupa po isteku od tri godine od otkaza. Jednostavno? Trebate samo dodirnuti tri prsta, palac i ona dva slijedeća. Nije jednostavno. Zamislite da ste sutkinja jednog malog suda, “bogu iza leđa”. Za vas postoji samo to malo mjesto, rodbina, prijatelji i svi ostali građani koje po imenu poznajete. I naravno tata. Tata je velika faca. On je u velikom mjestu na sudu iznad. Bez njega ne biste bili sudac. Čak se kandidirao za suca Vrhovnog suda RH. Prijatelji vašeg tate, također suci istog suda uporno donose sudske odluke o zaposlenju sudskom odlukom osobe koja je opće radno nesposobna. Toliko je nesposobna da u zadnjih trinaest godina nigdje nije radila i većinu vremena provodi ležeći u krevetu redovno mjesečno primajući invalidsku mirovinu. Nakon dvanaest godina prijatelji Vašeg tate shvate da nema smisla donošenje oduke o zaposlenju radno nesposobne osobe ako ona istovremeno neće dobiti novce za sve ovo vrijeme. Prema Zakonu o radu ona se ne može zaposliti, jer bi joj je umirovljenjem prestao radni odnos (da je postojao) a novce nije niti tražila. Dakle trinaest godina natezanja po sudovima, Ministarstvu pravosuđa, Vrhovnom sudu RH a sve za ništa. Rješenje? Naravno, treba pokrenuti novu parnicu i to samo za isplatu novca. Ali gotovo niti jedan sudac ili sutkinja malog suda ne želi voditi takvu parnicu. One tri godine protekle su još prije desetak godina a svi su savladali matematiku do tog broja. Kako god koji sudac dobije predmet izuzme se. Nije bitan razlog, nekada je to glavobolja, nekada je to prebivalište (gradić) u kojem eto prebiva i tužitelj ..... I sada se vraćam na početno pitanje. Koliko su djeca sudaca neovisna od radnji koje ne žele raditi suci kojima tate i mame nisu suci županijskih sudova. U ovom slučaju kćerka županijskog suca i bez da je pozvala stranke prekinula je parnicu, drži predmet u ladici (što čeka ministrica pravosuđa?) i čeka da završi ona prastara i besmislena parnica, sa obrazloženjem da je za nju pravno pitanje “da li je otkaz bio zakonit ili ne”. Naime ne postoji osoba koje ne zna da izostanak pravnog interesa u zaposlenju opće radno nesposobne osobe, kad tad dovodi do odbacivanja tužbe i da je tada podnošenje tužbe za isplatom novca jednako tako besmisleno. Ali pokrenuti parnicu, staviti predmet u ladicu i čekati odluku kojom će tatini prijatelji utvrditi da je otkaz bio nezakonit, daje posla za kćerku. Ili će se i ona izuzeti, ali tada se pred predsjednicom suda u sudskim odlukama više nitko neće usuditi da piše o zastari, mjesnoj nenadležnosti, nepozivanju Republike Hrvatske kao nužnog suparničara i sličnim sitnicama. O kojima zakeraju tamo neki bezvezni tuženici koji su već davno trebali dati svoje novce a otežu već trinaest godina. Kada sudac svjesno “zaboravi” da je tužba podnesena osam godina od nastanka zastare a zatim bez sudjelovanja (pozivanja) stranaka prekine postupak ne odlučivši o prigovoru zastare, nepostojanju pravnog interesa, da tužitelj nikada nije radio kod tuženika pa logično nema niti ugovor o radu sa tuženikom, da tuženik ima sjedište u Metropoli a ne u provincijskom gradiću i sl. onda se gradi fiktivna parnica za potrebe rodbine i prijatelja malog gradića. Koja u konačnosti treba donijeti veliki novac. I sada se vraćam na početno pitanje. Koliko su djeca sudaca neovisna od radnji koje ne žele raditi suci kojima tate i mame nisu suci županijskih sudova. Što mislite koliko bi sutkinja i sudaca čije tate i mame nisu suci županijskih sudova činile ovo o čemu pišem? Damir Bobić, Bjelovar

Mjenica ne bi niti smjela biti u "redoslijedu" naplate u banci. Protivno je njenoj prirodi. Time se riječ "protest" ne smije vezati sa "držanjem u redoslijedu". Svrha protesta je da se od treće osobe (j.b.) konstatira da je redovna naplata mjenice izostala. Tada je mjenica osnov za traženje prisilne naplate putem suda (ili prije toga od jamaca, indosanata..), a problemi sa sudovima i sucima na sreću traju kraće od same mjenice. Treba samo doživjeti sudsku odluku.

Jesmo nervozni !? Primjer tržnice i burze naveden je samo da bi se shvatilo da je kod ugovora bit u suglasnosti volje sudionika ugovora. Prema tome, osnovno pitanje jeste zašto je neka osoba stavila svoj potpis pored riječi, u ovom slučaju "jamac". Tipičan slučaj je mjenica gdje nije nužno da netko treći svjedoči tko je potpisao mjenicu (npr. kao jamac). Ako već nastaje spor onda se zna i razlog osporavanja pa baš i nema smisla pitati "kako da osporim ugovor". Ako potpis naveden pored riječi "jamac" nije potpis jamca već je nastao npr. lijepljenjem papira, krivotvorenjem i sl. eto i razloga. Mada su državni odvjetnici malo tvrdi na ušima ali probajte.........

Ukoliko ste u (sudskom) sporu nastojite angažirati sudskog vještaka radi izračuna (zatezne) kamate. Praksa je za posljednjih petnaest godina "šarena" ali čini mi se da sada vještaci uglavnom ne uvećavaju osnovicu obračuna kamate po isteku perioda za koji je kamata utvrđena. Time se konformni obračun izjednačava sa proporcionalnim osim za onaj dio perioda koji je kraći od perioda za koji je kamata utvrđena (npr. kraće od 1 godine).

Sad, kada je presuda Općinskog suda u Bjelovaru P-1078/03-18 od 14. travnja 2004. konačno postala pravomoćna mogu opisati na koji način sudovi u RH utvrđuju nastanak i postojanje duševnih boli. I što te boli čini. Ukratko, radi se o presudi kojom je Općinski sud u Bjelovaru utvrdio da je tužitelj imao duševne boli i da mu za to treba platiti 5.000,00 kuna. Dakle, ništa posebno. Dok ne počnete razmišljati što to po stavu suda čini duševnu bol i tko tu bol trpi. Što čini duševnu bol: U udžbenicima, zatim knjigama npr. Ivice Crnića danas predsjednika Vrhovnog suda Hrvatske, gosp. Berislava Matijevića, odlukama Vrhovnog suda RH i dr. pročitali ste da se postojanje duševne boli utvrđuje po liječničkoj struci - vještačenjem. Samo medicinski stručnjaci za takvu presudu mogu ocijeniti da duševna bol postoji, da je “osobito intenzivna”, “da je jaka” te da je nastao “trajni psihički poremećaj”, opisati koliko dugo traje psihički poremećaj, kako se manifestira i sl. Naime, mi pravnici nismo na čisto sami sa sobom, znate, dva pravnika i ne znam koliko mišljenja a kamoli da znamo što je sa psihom drugih. U Bjelovaru? U Bjelovaru suci su izuzetne osobe i nemaju potrebu koristiti znanje liječnika. Bez obzira da li se radi o kaznenom ili parničnom postupku. Dovoljno je da tužitelj kaže sucu da ga je zaboljela glava. Kada tužitelj saznaje da ima duševne boli: Kada ga zaboli glava to je za znak da ima duševne boli. Sa sedam mjeseci zakašnjenja. Otprilike, to je isto kao da se u siječnju udarite čekićem po prstu a zatim u srpnju kažete “jao, udario sam se čekićem po prstu”. I budite ponosni na sebe jer ćete znati zašto Vas prst boli iako sa malim zakašnjenjem od šest mjeseci. U ovom slučaju dovoljno je da I. S. inače stečajni upravitelj Trgovačkog suda u Bjelovaru u sudski predmet donese izvješće o bolovanju iz Doma zdravlja u Č. liječnice opće prakse B. N. iz srpnja u kojem piše da ga boli glava (šifra bolesti R51). Dakle, ništa iz grupe “F” - depresija i sl. A da je imao mnogo razloga da ga boli glava, to je nesporno. U to vrijeme zaključao se u kući da ne bi preuzeo otkaz ugovora o radu dok ga je povjerenstvo sa vrata pozivalo da primi odluku. Morao je objasniti supruzi zašto ne ide na posao, razmisliti zašto su ga neki od sudaca sa Trgovačkog suda u Bjelovaru “otpilili”. A na kraju mogao se i prehladiti. Što znači da treba šest mjeseci da nastanu prvi simptomi duševne bolesti, glavobolja i još tri - četiri mjeseca za saznanje da ga je glava boljela zbog podneska iz siječnja iste godine. Zato sam mišljenja da suci u Bjelovaru o glavobolji znaju ono što nitko drugi ne zna. Čak niti liječnik pacijenta kao medicinski radnik. Naime, osim tužitelja nitko drugi nije niti pomislio da bi imao duševne boli. Niti liječnik. Nakon što smo saznali da liječnica opće prakse u srpnju ne zna zašto pacijenta, koji u tom trenutku očekuje dostavu odluke o otkazu ugovora o radu, boli glava i traži bolovanje, vraćamo se na pravno pitanje - što je onda osnova za povezivanje glavobolje sa duševnim bolovima. Vjera sudaca. To je VJERA. Naravno, nisu religiozni da bi tužitelju uvijek vjerovali ali ovome uvijek vjeruju. Ortodoksno. Naravno, pitanje je zašto mu vjeruju. Navedene su uobičajene fraze u prvostupanjskoj i drugostupanjskoj presudi: “iskaz tužitelja je uvjerljiv, istinit, jasan i neproturječan” mada niti danas nisam shvatio u čemu je glavobolja “istinita, jasna i neproturječna”. Suštinski, ti izrazi znače da je I. S. osoba od povjerenja za suce u Bjelovaru, iskrena osoba koja emocionalno suosjeća sa drugima, pažljiv je i pristojan, primjer za sve nas. Duša od čovjeka. Sve što kaže, oni mu vjeruju. Pa da vidimo kako ga vide osobe koje nisu suci: I. S. ode kod liječnice u Dom zdravlja Č., dobije bolovanje i ode........ RADITI!? Ali ne kod poslodavca, koji u tom trenutku vjeruje da je I. S. kod kuće i da se liječi (glavobolju, što god). Neki drugi radnici s povjerenjem u njegove riječi o tome da ga nešto boli, obavljaju njegove poslove na radnom mjestu. Liječnica koja je odobrila bolovanje vjeruje da poštuje njenu preporuku i da se kod kuće liječi. Pa gdje je onda tih dana I. S.? Zatiče ga se u sobi suca Trgovačkog suda u Bjelovaru. Tu zarađuje za vrijeme bolovanja. A da bi zarađivao mora za rad imati vrijeme, koje je mu je već ionako platio poslodavac. Samo za druge poslove koji nemaju veze sa sudom. O tome da je za vrijeme bolovanja obavljao privatne poslove zabilježeno je u sudskim zapisnicima. Poslodavac se smatra prevarenim, pa je to uzeo kao jedan od dvadesetak (20-tak) razloga za otkaz. Liječnici to ionako trpe. Suci? Ne vjerujem da se osjećaju prevarenim, odavno su se morali pitati otkud osobi kojoj vjeruju sve to vrijeme da može biti sa njima. Još uvijek imam bilješke o predaji podneska na Trgovački sud u Bjelovaru u kojem upućujem suce na to da se u sobama iz susjednog hodnika utvrđuje da I. S., dakle njihov stečajni upravitelj krivotvori dokumentaciju, daje lažne iskaze, da se bavio ucjenjivanjem, prijetio itd. I. S. je i danas na listi stečajnih upravitelja. I sada radi za Trgovački sud u Zagrebu. Zamislite situaciju da ovo što pišem pročita sudac tog suda Željko Šimić i onda shvati kome je povjerio raspolaganje tuđim novcima. I shvati da I. S novce sa računa tvrtke u stečaju usmjerava na račun tvrtke koja nema zaposlenih pa prema tome nema razloga da primi novce. Pa onda se zapita gdje su novci završili. Ili da se I. S., njegov stečajni upravitelj u HZZ vodi kao nezaposlena osoba? Prošli bi ga trnci? Ne vjerujem, krivotvoritelji i prevaranti uvijek su postojali i vezano za rad sudova. Ima nešto drugo zbog čega ga po mome mišljenju mogu proći trnci. A to je da suci na tri suda iz drugog grada već godinama znaju, što su pisali u obrazloženima svojih odluka (ali ne u izrekama odluka!), da I. S. krivotvori službenu dokumentaciju, vara, ucjenjuje itd. Shvatiti će da je sada Trgovački sud u Zagrebu izjednačen sa tim sudovima i da više nitko neće imati što da prigovori što takva osoba dobiva novac poreznih obveznika putem sudova. Naravno, pisao sam o tome predsjedniku Visokog trgovačkog suda pa se nadam da će znati pomoći sucima u razumijevanju ovog problema. Tamo negdje sredinom 2003.g. obavijestio sam suce Vrhovnog suda Republike Hrvatske da se u Bjelovaru vode tri parnice s posebnim naporom u uvjeravanju sudaca (valjda sam loš pravnik) da ne prihvate tužbe I.S., kako za njegovim zaposlenjem kao šefa, tako i isplatama novca zasnovane na krivotvorenoj dokumentaciji. Nakon dvije-tri godine konačno sam uspio uvjeti suce u ovo što pišem ali uz koju cijenu. Kako duševna bol nastaje: Naime, sutkinja Općinskog suda u Bjelovaru Vesna Šuflaj i vijeće Županijskog suda napisali su da sam I. S. nanio duševnu bol tako što sam pisao Vrhovnom sudu RH (Gž-1252/04-2 str. 2.) Jer eto, poslije moga pisma Vrhovni sud RH je pisao Trgovačkom sudu u Bjelovaru. A onda je, a valjda je to učinio predsjednik Trgovačkog suda u Bjelovaru ili netko od sudaca, prenio sadržaj dopisa Vrhovnog suda I. S. na način da sam napisao Vrhovnom sudu da je I. S. “očito duševno bolesna osoba”. Onda je trebalo čekati sedam mjeseci da shvati da ga boli glava (to je vrijeme kada je od poslodavca primio otkaz), zatim za pisanje tužbe još četiri mjeseca u kojima je shvatio da ga glava boli upravo zbog pisma Vrhovnog suda RH Trgovačkom sudu u Bjelovaru. Smola. Da se sudovi nisu između sebe dopisivali ne bih odgovarao za duševnu bol. Zato mi je sada primjer ministrica pravosuđa. Zbog netrpeljivosti državnog odvjetnika, čini mi se da je iz Siska, nije bitno, prema novinaru, odlučila je da sama plati novčanu kaznu umjesto novinara. Tako je novinar ne plaćajući kaznu sačuvao svoju čast i ugled, a RH uskratila odlaska u zatvor novinara zbog vlastitog mišljenja. U ovom slučaju nitko drugi neće platiti kaznu, pardon satisfakciju za duševne boli ali zgodno je zamisliti uplatnicu koja glasi na 5.000,00 kuna na kojoj je svrha doznake: “naknada duševnih boli zbog međusobnog dopisivanja sudova i cinkarenja” a iznad spisak imena uplatitelja. Počinje sa mojim, zatim predsjednika Vrhovnog suda RH pa redom sve do sudaca Trgovačkog suda u Bjelovaru. Tko ne bi htio imati takvu uplatnicu? Uokvirio bih je i stavio na zid. Šalu na stranu ali doista u dvije presude stavlja mi se na teret korespondencija između Ureda predsjednika Vrhovnog suda RH i predsjednika Trgovačkog suda u Bjelovaru. Iz ovoga za mene proizlazi mišljenje da suci u Bjelovaru imaju izuzetno jaku želju da donesu presudu o plaćanju duševne boli odnosno suštinski o kažnjavanju. Ovo što sada pišem nitko ne može poreći. I. S. sutkinji Vesni Šuflaj na zapisnik (P-1078/03-6 od 18.02.2004.g.) ispričao je da je Vrhovni sud RH dostavio predsjedniku Trgovačkog suda u Bjelovaru podnesak iz jedne od više parnica koje je on sam pokrenuo pred Općinskim sudom u Bjelovaru u kojem se pismenu iznosi mišljenje kao “očito duševno bolesnoj osobi”. Sutkinja Vesna Šuflaj mu vjeruje, ali nije pročitala vlastiti sudski predmet. Vjeruje mu i vijeće Županijskog suda u Bjelovaru (str. 3.) ali niti ono ne čita sudski predmet o kojem odlučuje. Vic je u tome da sam Vrhovnom sudu RH dostavio kopiju kaznene prijave pola godine nakon dopisa čiji mi je sadržaj stavljen na teret, koju je kaznenu prijavu Ured predsjednika Vrhovnog suda samoinicijativno proslijedio Trgovačkom sudu u Bjelovaru. Što znači da je kaznena prijava čiji sadržaj nikada nije osporen jer se zasniva na već od samih sudaca utvrđenim i za do danas nekažnjenim radnjama: krivotvorenju, ucjenama, ponižavanju žena, uvredama, davanju lažnih iskaza i sl. sve počinjeno od stečajnog upravitelja tog suda, u osuđujućim presudama poslužila kao simbol imaginarnog dopisa kojim je nanesena duševna bol. Očito je gosp. Ivica Crnić (SU-924-VI/02-3 od 17.09.2003.g.) smatrao potrebnim da upozori bjelovarski sud da eto već i šira javnost zna kakva osoba obavlja poslove za pravosuđe. Uostalom kako bih napisao kaznenu prijavu (12-18-2-01-389/03-2 DB KP-3/03-1 od 26.06.2003.g.) a da sam u njoj napisao da je počinitelj neuračunjiva osoba. Bilo bi to jako glupo tim više što sam se pozvao na stav sutkinje Sandre Hančić koja je u jednoj presudi opisala I. S. kao duševno zdravu osobu, iako su nešto kasnije državni odvjetnici odbacili sve kaznene prijave s obrazloženjem da I. S. nije svjestan da su krivotvorenje, ucjenjivanje, lažno svjedočenje, sve što je činio .... protupravne radnje. Dakle, bjelovarski suci nisu čitali vlastiti predmet pa je presuda zasnovana, još koji put, na lažnom iskazu I.S., ovaj put o tome da mu je predsjednik suda Valent Mikuldaš ili na kojeg god je već upućivao sutkinju Šuflaj, pitao za duševno zdravlje s osnova nepostojećeg dopisa gospodina Ivice Crnića odnosno njegovog ureda. Tako se i ovo časno ime vezalo za I. S. a da je gosp. Ivica Crnić po svom uredu nadasve zbog opreza prema cjelokupnom pravosuđu tek dostavio posve drugi pisani akt od onog kojeg u svojim presudama navode bjelovarski suci - dostavio je samo kaznenu prijavu i bez komentara. Naime, čemu sucima pisati komentar kaznene prijave? Kako je I. S. i danas stečajni upravitelj izgleda da Vrhovni sud nije imao razloga da piše bjelovarskom pravosuđu i da mu time prouzroči duševne boli za koje se kažnjavam. Pardon, plaćam za duševne boli. Ili suci u Bjelovaru ne vole da se piše u Zagreb? U svakom slučaju dostavljanje kaznene prijave, koju je VS RH prenio bjelovarskom sudu, izvorno je izvršeno Državnom odvjetništvu, Ministarstvu unutarnjih poslova, kasnije su bile predmet rada Županijskog suda u Zagrebu po istražnom sucu, inspekcijskim službama i takva dostava, izuzev opisane nije prouzrokovala glavobolju niti duševne boli. Medicinski neshvatljivo. Sada se podrazumijeva da se potrebe prijedloga za ponavljanje postupka mora zatražiti očitovanje VS RH i naravno VTS o tome da li je osim ove kaznene prijave bilo kakvo drugo dopisivanje i komentiranje međusobnog dopisivanja a da su stavovi iz dopisivanja na Općinskom sudu u Bjelovaru, izvan sudskog predmeta, poslužili kao osnova za donošenje odluke o utvrđenju postojanja duševnih boli. O jednom od članova vijeća koji očito nije pročitao ovaj predmet a morao je barem iz obzira prema kolegama sucima, već sam ranije pisao. Da podsjetim, kao razlog zašto je potvrdio prvostupanjsku presudu napisao je (Gž.57/2000-2 od 16.03.2000.g.) da je potpis gosp. W. Amlera građanina Republike Austrije krivotvoren. Naravno, kako je takva presuda pravomoćna, jer više ne postoji sud III stupnja (sud izvan malog gradića), tvrtka koju sam zastupao ostala je za 100.000,00 kn “kraća” a gospodin Amler koji nije bio na sudu u Bjelovaru, kao i bilo tko drugi ne zna otkud sucu Županijskog suda u Bjelovaru nadahnuta pomisao o krivotvorenju njegovog potpisa. Znate, elementarna pristojnost podrazumijeva da kada već drugostupanjski sudac bez znanja prvostupanjskog suca zamisli da je nečiji potpis krivotvoren, da o svojoj zamisli obavijesti tuženika koji onda stječe pravo da usta drži širom otvorena. Prije pisanja presude. Inače, logična pretpostavka za zakonito suđenje je da kada sudac stvoriti zaključak da postoji krivotvoren potpis, da mu je to netko prethodno rekao, nakon toga sudac sa strankama gleda kako taj potpis izgleda, potpisnika pita da li je to njegov ili tuđi potpis, pa ako kaže da nije njegov (rekoh da se gosp. Amler u vrijeme nastanka takve misli nalazio u Austriji te da uopće nije bio na sudu) onda se provodi vještačenje, itd. Možda se takve okolnosti utvrđuju u telefonskom razgovoru sa građanima Austrije? A tko će to znati kada o tome u presudi ništa ne piše? Radnju stvaranja duševne boli osim pisanja Vrhovnom sudu RH čini i komunikacija poslodavca samog sa sobom ili sa drugim radnicima. Naime, podnesak poslodavaca za koji je I. S. ispričao da ga je dostavio Vrhovni sud RH Trgovačkom sudu, stvarno je predan od poslodavca njegovom radniku na radnom mjestu. Jer je taj radnik (I.S.) od suda tražio upravo takav način dostave. I tu je problem. Radnik koji mu je za radnim stolom uručio pismeno dio je poslovodstva, najviši rang u toj poslovnoj jedinici. A prema stavu sudova u Bjelovaru poslovodstvo ne smije znati za sadržaj sudskog spora koji je radnik pokrenuto protiv tvrtke (dakle i poslovodstva), pa tako i da I.S krivotvori službenu dokumentaciju, tvrdi da su žene životinje i sl. O nakaradnim stavovima I. S.-a prethodno je i javno raspravljalo barem stotinu radnika, na sindikalnim sastancima na dalje, pa tako i o temi zašto žene (njemu podređene radnice) smatra životinjama. U tvrtci u kojoj radim, a vjerujem i u Vašima tvrtkama posve je normalno da radnici međusobno i zajedno sa poslovodstvom raspravljaju o nenormalnim zbivanjima i traže razlog i način eliminacije. Obzirom da je sudska rasprava javna sadržaj tog podneska i Vama je dostupan (sudski broj P-1078/03 OS u Bjelovaru od 23.01.2003.g.) ali nemojte reći sucima u Bjelovaru da znate za to da ne bih u zatvor. Javnost naravno, kao i poslovodstvo, ne smije znati što to punomoćnik poslodavca u njegovo ime ili bilo koji drugi radnik misli o protivnoj strani u sudskom sporu, odnosno u ovom konkretnom slučaju gdje se radi o mišljenju punomoćnika upućenom sudu u Bjelovaru da je očito da samo duševno bolesne osobe mogu tvrditi da su žene životinje i od tog istog suda kao duševno zdrava osoba tražiti radno mjesto šefa svim “životinjama” svijeta. To da I. S. žene doživljava kao životinje to je javno izražavao što vlastoručno pisano tako i usmeno, pa više za bilo koga nije sporno. Niti u vrijeme kada ga je glava zabolila. A postupak dostave na radnom mjestu opisan je u mnogim procesnim zakonima i kolektivnim ugovorima. PRAVNA POUKA: radi dostave podnesaka koristite usluge Hrvatske Pošte, jeftinije je a nikoga glava ne boli. I ne pišite VS RH, na bilo koji način. Nikada ne znate tko će javno iznijeti što to suci između sebe komentiraju. Poveznice: Ovo pišem za primjer svim pravnicima koji će pomisliti da suca npr. županijskog suda pisanjem kaznene prijave mogu zaustaviti u suđenju u istoj parnici u obadva stupnja u kojoj će navesti da taj sudac donosi presude na temelju nepostojećeg medicinskog nalaza i mišljenja (MC Tomislav Bardek u Koprivnici), koji u presudama mijenja iskaze svjedoka, dosuđuje novce za uzdržavanje do danas nepoznatih osoba, suda gdje suci daju nalog nižem sudu da zaposli opće radno nesposobnu osobu (5-7 milijuna kuna razloga za takav nalog) itd. Dakle, nemojte pisati kaznene prijave protiv sudaca. Državno odvjetništvo će i u Vašem slučaju napisati da suci ne odgovaraju za svoje mišljenje (time i za presude i njihove ovrhe provedene u ime Republike Hrvatske) a onda se može dogoditi da imate dodatnu smolu da slijedećih godina uvjeravate suce da ste duševno zdrava osoba kada tvrdite da su žene ljudska bića. Jer po sucima duševno zdrava osobe ima upravo suprotno mišljenje a time da se za Vaše, njima suprotno mišljenje izriče kazna. Moj problem je u tome što i danas ZNAM, to je i dalje moje mišljenje, da kao duševno zdrava osoba nikada neću tvrditi da su žene, citirati ću stavove na kojima se zasnivaju presude o stavovima duševno zdrave osobe “krave, glupače, nesposobne za osnovnu školu, pseta, medicinski patološki slučajevi” i da Vas više ne gnjavim sa stavovima tako duševno zdrave osobe. U stvari kada sam pročitao odluku Ustavnog suda br. U-III-4051/2003 od 23.12.2004.g. pitao sam se zašto sud nije napisao zbog čega duševno zdrave osobe imaju stav o ženama kao životinjama a da pri tom Ustavni sud u odluci nije naveo riječi “krava, kuja, glupača..........”. Pitao sam se zašto bi tuženik u sudskom postupku morao dokazivati da žene nisu životinje? Za mene je to preglupo i nisam tražio da neki liječnik kaže “žene nisu životinje i ne postoji razuman razlog za tvrdnju da jesu”. Mislim da je odgovor u posve drugačijem pitanju. Što bi bilo da je Ustavni sud izrazio drugačije mišljenje? Što bi bilo da je Ustavni sud napisao da duševno zdrave osobe ne smatraju žene životinjama jer žene nisu životinje. Posljedično što bi tada građani ove države mislili o sucima imajući u rukama presude nižih sudova? Ipak mislim da je Ustavni sud imao pogrešan izbor za rješenje ovog problema. Jer ga nije riješio. Bez obzira što je predmet za RH beznačajan, za stotinu godina možda će ipak netko tko će analizirati pravosuđe iz ovog vremena i zapitati se “Zar je moguće da su u 21. stoljeću u Hrvatskoj duševno zdrave osobe žene smatrale ..........?”. Kada je sutkinja napisala da znam da se radi o duševno zdravoj osobi onda nije napisala istinu (narodski i iskreno: ili je lagala ili je pogrešno pročitala moje misli). Naime, da bi me mogla kazniti ja moram znati da “duševno zdrave osobe” kao u ovom slučaju “smatraju žene životinjama, glupačama...” Kad muškarac ženi kaže, kujo, kravo, glupačo onda napišem da se radi o muškom šovinistu, seksisti. Za te riječi nisu me kaznili ali nisu niti odbili tužbu. Suci su to prećutali (inače nepoznat pojam za kazneno pravo ali očito u ovom pravnom sustavu primijenjen) pa tako o I. S. i danas u izreci bilo koje sudske ili državno odvjetničke odluke nema konstatacije o tome što čini. Samo u obrazloženima, da “koga ne bi bolilo”. Ustvari to druge osobe itekako “boli”, jer pokrivanjem I. S.-a Pravosuđe čini nepravdu svim ženama, nekažnjeno ucjenjivane, tretirane kao krave, pseta, glupače ili time što su ostale bez posla a u konačnosti i samoj Republici Hrvatskoj kojoj nezakonito uzima novce. Pravni sustav ignorira prava žena na zaštitu svoje časti i ugleda ali i obvezu državnih tijela, kao npr. Državnog odvjetništva da štiti ta prava. Podsjećam da sudovi u Bjelovaru smatraju da je nošenje vatrenog oružja na radnom mjestu zbog “žena” radnja duševno zdrave osobe i isto tako da je najveći osjećaj sreće u životu kada “žena slomi leđa” itd. Za mene to imbecilni stavovi a ne stavovi duševno zdrave osobe. S time da i dan danas pred sudovima i dalje moram objašnjavati da takvu osobu svojom odlukom po tužbi za zaposlenjem ne nameću drugim osobama. I. S. nikada nije kažnjen za kaznena djela (suci iako su na to obvezni nikada nisu inicirali kazneni postupak za pred njima dane lažne iskaze, krivotvorenje službene dokumentacije....iako ga smatraju duševno zdravom osobom a time i odgovornom) a kaznene prijave oštećenika odbačene su zbog nedostatka svijesti o protupravnosti radnji osobe koja je i danas stečajni upravitelj. U ovakvim slučajevima kada državne institucije na lokalnom nivou imaju suprotna stanovišta ovisno o cilju koji se želi postići, dovoljno je citirati nekog od hrvatskog filozofa. Naime misli filozofa traju stoljećima i nisu opterećene malim životnim strastima i lokalnim interesima dok se misli sudaca iz presuda o kojima pišem nastoje zaboraviti već samim čitanjem. Milan Kangrga stanje u pravosuđu, a godina je 2005.g. opisuje riječima “tipični plemenski stil sudovanja po “babu i stičevima”“ ili “možeš biti pljačkaš pa i ubojica, ali samo ako si “naš” i pripadaš “nama”. Dobro je, u mojim slučajevima nema ubijanja samo se ucijenjena i ugnjetena radnica ubila. Interes o kojem piše Milan Kangrga ovisi o tome kakvi se interesi ostvaruju sa takvom osobom. O interesima u primanju - davanju novca nisam pisao Državnom odvjetništvu, prvo zato što su, tako sam tada mislio dovoljno inteligentni da sami shvate i da im je to posao, a drugo što je razumnim ljudima i sve ostalo što je u kaznenim prijavama navedeno dovoljno za postupanje. Upravo je za to iz ureda predsjednika Vrhovnog suda Republike Hrvatske upućen dopis bjelovarskom dijelu pravosuđa. O trajanju duševne boli: Što mislite koliko “intezivna duševna bol” traje? Mjeseci, dana, sati? Traje i danas. Naime, suci su za ozbiljno prihvatili da trpi duševne boli jer više ne obavlja poslove stečajnog upravitelja u obimu kao ranije. Ili su podrazumijevali da se radi o umanjenju životne aktivnosti? Na stranu da u Bjelovaru više nema što otići u stečaj ali to da osoba koja zarađuje na sudu tek ovih dana na inicijativu inspekcije u Hrvatskom zavodu za zapošljavanje brisana kao nezaposlena osoba zbog lažnog prijavljivanja kao nezaposlene osobe, o kojoj inspekcija piše prijave zbog obavljanja neprijavljene djelatnosti (nije prva), ipak je to tragikomična situacija za pravosuđe RH. Jer ta se neprijavljena djelatnost obavlja na Trgovačkom sudu u okviru Pravosuđa. Što mislite što bi ministrica pravosuđa mislila o radu na crno u vlastitoj “firmi”? Naravno, uz znanje lokalnih sudaca. Dakle, ako shvatimo da upravo sada a već dvije godine pred Općinskim sudom u I. G., I. S. uvjerava sutkinju da je nezaposlen i ne ostvaruje prihode, dakle traži novce i zaposlenje sudskom odlukom, u to isto vrijeme zarađuje na Trgovačkom sudu u Bjelovaru a sada i Zagrebu, onda je očito da se radi o osobi koja ne plaća poreze i doprinose. Već je to dovoljno da se shvati da se radi o varalici i prevarantu koji ostvaruje redovite prihode u Pravosuđu. Naravno, prijevara postoji samo ako vjerujete da suci još uvijek ne znaju što to čini. Mnogo toga znaju i više od mene, koji sam bio tužen i za ove izraze (prevarant, da lažno svjedoči zbog novca i položaja....), međutim sutkinja Sandra Hančić nije imala kuražu da IZREKOM PRESUDE odbije (dio) tužbu pa je tek obrazloženjem presude (K-40/03) “odbila” šest od sedam “djela” klevete zadržavajući jedino stav da se ne smije sudu izraziti mišljenje da se radi duševno bolesnoj osobi. Bez obzira na stav tužitelja da su žene životinje (psi, krave, zatim medicinski patološki slučajevi itd.). Na to je uslijedio nadasve čuveni stav Županijskog suda u Bjelovaru (Kž-245/03-2 od 23.10.2003.g).da izrekom presude nije morala odlučiti o cijeloj tužbi jer se radi o produljenom djelu, dugačkom koliko i trećina ove rečenice koju čitate (toliko mi se teksta stavilo na teret napisanom u jednom dopisu, u jednom danu, dostavljenom jednom sudu). Radi se o istoj sutkinji koja je nedugo prije toga izrekla kaznu za neprijavljivanje počinitelja kaznenog djela. Prema toj presudi trebao je prijaviti nepoznatu ženu crne kose debelih nogu koja neke nepoznate novce nosi u svojim gaćama. Nemojte se smijati jer je u presudi Općinskog suda u Bjelovaru K-129/02-22 od 21.10. 2002.g. ova je nepoznata žena opisana riječima “eventualni počinitelj”, citiram “teškog” nečeg nepoznatog. Dakle počinitelja nečeg nepoznatog a isto tako nepoznato teškog (???) koji je ne samo nepoznat nego ga možda ima a možda i nema. Sve to piše u jednoj izreci pravomoćne presude dok je cilj sudskog postupka ispunjen. Izrekla je kaznu protiv radnika tvrtke koja je, opet ta slučajnost o koju se spotičem, napisala krivičnu prijavu protiv županijskih sudaca zbog više kaznenih djela. Djela čije postojanje nikada nije osporeno osim što DO smatra da suci ne odgovaraju za ono što rade. Niti I. S. ne odgovara za ono što čini. Uzgred za one koji su pročitali “Natječaj”, do danas se nitko nije javio sa stavom da je čitajući izreku ove presude shvatio zbog čega suci u Bjelovaru izriču kazne pa je nagrada neisplaćena. A očekivao sam da će to znati neko sa Vrhovnog suda RH ili ministarstva pravosuđa ali na nesreću oni ne čitaju ove stranice. No dobro, barem je bilo smijeha a i to je uspjeh. Kada Porezna uprava dovrši posao (valjda neće biti lokalna kao i lokalno DO) znati ćemo koliki je porez utajen i kako se raspolagalo imovinom tvrtki u stečaju. Ako ne to, barem ću nakon dvije godine uvjeriti sud u I. G. da ne prihvati I. S. kao savjesnu nezaposlenu osobu koja je bez ikakvog razloga izbačen sa radnog mjesta. Otprilike to je vrijeme koje mi je trebalo i za bjelovarske suce. Međutim, nemojte očekivati izricanje bilo kakvih kaznenih mjera. Državno odvjetništvo unaprijed je amnestiralo stečajnog upravitelja. U Ivanić Gradu smatra da je I. S. prigodom krivotvorenja službene dokumentacije bio uvjeren da samo “popunjava anketne listiće” a u Bjelovaru niti toliko. Zagrebu je sve to ionako nezanimljivo. Dakle, time što ne razlikuje što je moralno a što nemoralno, dopušteno / nedopušteno, propisno / protupropisno, neuračunjiv je makar i danas prema sucima u Bjelovaru ima status razumne, savjesne i nadasve poštene osobe. I naravno status uglednog sudskog tijela - “tijela stečajnih postupaka”. Nikada neću zaboraviti kada je na pitanje sutkinje Sandre Hančić o tome zašto je preinačio (nap.: radi se krivotvorenju) ugovor o radu, odgovorio je riječima “Pa što ako sam to učinio?”. Sutkinja Sandra Hančić je u obrazloženju presude konstatirala da je izvršio krivotvorenje ugovora o radu (pored druge dokumentacije) ali ga je izrekom presude prihvatila kao savjesnu i nadasve poštenu osobu koja ima ugled i čast. O pojmu časti i ugleda u sudskom postupku. Od svakog suca odnosno vijeća u Bjelovaru tražio sam da se izjasni što to čini čast i ugled koji se imaju povrijediti. Svi znamo da čast i ugled čini svijest o vlastitim dosezima korisnim zajednici kao i priznanje tih dosega od strane zajednice. Dakle, radi se o moralnoj osobi, poštenoj, vrijednoj, radišnoj, suosjećajnoj, koja pomaže drugima, koja druge osobe uvažava jednako kao i sebe. Suprotnost ovome je pohlepa, prijevara, krađa, lažno svjedočenje zbog novca i položaja, ugnjetavanje, krivotvorenje, ucjenjivanje, vrijeđanje, ponižavanje, zloporaba položaja, vlasti i sl. Sve ove negativne radnje i obilježja kroz ove tri godine javno sam “priljepio” na I. S. Iz jednostavnog razloga, da obranim interese tuženika i da suci ne gube godine tuđeg života tražeći razlog zašto da udovolje tužbama I. S. Sada sami zaključite, obzirom da suci Općinskog suda u Bjelovaru i Županijskog suda u Bjelovaru nisu naveli koje od prethodnih obilježja čini ugled i čast I. S. što sam to povrijedio. I nemojte zaboraviti, nisam povrijedio ono što pripada svakom ljudskom biću, jer za razliku od po sudu prihvaćenog stava da “duševno zdrave osobe” doživljavaju žene kao životinje, nikada niti za jedno ljudsko biće nisam napisao da je životinja. O primjeni logike u pravnom sustavu RH Najbolje odgovore postići ćete ako sami sebi postavite pitanje, kao npr.: “P. Da li su suci duševno zdrave osobe? O. Kakvo je to pitanje? Naravno da jesu! P. Da li suci u presudama pišu da duševno zdrave osobe doživljavaju žene kao životinje (krave, pseta), glupače, nesposobne za školu, medicinske patološke slučajeve, đubrad .... O. Pa...... jeste. Barem u četiri presude. P. Da li onda suci svoje kolegice i druge žene oslovljavaju sa................tako i tako.... O. Pa nisu ludi! I pazi što pišeš.” I kako sad riješiti ovu paradoksalnu situaciju? Pravno i logički je neodrživa. Međutim tu nam pomaže fizika. A. Einstain nije morao napustiti planetu Zemlju da bi razumio svemir. Shvatio je tada nenapisane zakone o međusobnom utjecaju galaksija (ako koji pravnik ne zna što je galaksija neka to usporedi sa županijskim sudovima), o zvijezdama lutalicama (ne moram tumačiti?), pa tako da iz do tada napisanih znanstvenih rješidbi ne može shvatiti razloge ponašanja svemirskih tijela. Kada se spustimo na Zemlju shvaćamo da zakonitost sadržaja presude nije vezana sa njenim izgledom već za njenu svrhu i (svemirske) zakone. A koja je svrha presuda u kaznenom postupku? Kažnjavanje, kao npr. po osnovi mišljenja, odnosno svega onoga što učinite a da se to drugome ne sviđa. Naravno tu i je i parnični postupak temeljem kojeg se uzimaju / daju novci. O pravu na mišljenje i liječničkim svjedodžbama Svaki čovjek postupa prema svojim davno stvorenim stavovima. Tako i suci. Postoje različiti suci, oštri, hladnokrvni, dobroćudni i drugačiji. Što se vidi iz njihovih presuda. Stoga su i presude odraz stavova koje su formirali u svom životu. Ono što me zbunjuje jeste da suci po pitanju duševnih boli svjesno izjednačavaju, za mene posve dva različita pojma - liječničku svjedodžbu o duševnom stanju tužitelja - mišljenje tuženika o duševnom stanju tužitelja Tako i sud na najvišem nivou smatra da ako tuženik u svom džepu nema liječničku svjedodžbu o duševnom stanju tužitelja ne smije pred sudom u obrani svojih interesa, izraziti mišljenje o ponašanju tužitelja. Konkretno, htio sam “vrištati” sucima da me baš briga što nemam liječničku svjedodžbu o tužitelju, nisam psihijatar i to me ne zanima. Ali kao ljudsko biće (ne krava, ne pseto) imam pravo na mišljenje, (uzaludno) garantirano Ustavom. Dakle, mislim da žene nisu životinje i nisu glupače. Mislim da stav da one to jesu može imati samo osoba koja nije u stanju shvatiti stvarnost, dakle duševno bolesna osoba. Mom intelektu ne priliči da je za razumijevanje razlike između čovjeka i životinje potrebno da psihijatar izjavi prethodnu rečenicu (to su već napisali u tisućama knjiga i raznih vještačenja) i da mi se tek tada omogućiti da nekažnjeno iznosim svoje mišljenje. Svojim prethodnim pričama objavljenim na ovim web stranicama (zadnja je “kako se izboriti za stolić u sudnici” (jednostavno, donošenjem vlastitog)) pokušao sam dati do znanja sucima da nije potrebno da svoje presude zasnivaju na proročanstvima vidovnjakinje iz Koprivnice Marije Gašparić (K-129/02-22) ili iskazima osobe koju svi osim sudaca smatraju varalicom i prevarantom a od DO toliko neuračunjivom osobom da je neodgovorna za sve što čini. Sve uzalud. No dobro, možda i nije, možda će u Koprivnici suci nakon trinaest godina odustati od zaposlenja rođaka velikih faca malog gradića, koja već godinama prima invalidsku mirovinu kao opće radno nesposobna osoba o kojoj se, kako tek sada u žalbi u sudskom postupku priznaje njegov odvjetnik, zbog četiri moždana udara kao nepokretnoj osobi druge osobe brinu a što se od sudaca svjesno ignorira deset godina i sve zbog nekih 5-7 milijuna kuna. Ili možda imate neko bolje mišljenje? Žao mi je ali ja ga ne mogu imati. Poslije svega ipak je za razmišljanje čemu tolika uvrijeđenost sudaca (ne svih, neki su se slatko smijali ovom o čemu sam pisao). Jer ipak samo citiram odluke koje su suci sami potpisali i opisujem njihovo ponašanje. Mišljenja sam da se u sebi bore oko priznanja nadasve jednostavnog zaključka, koji ove dvije godine indirektno iznosim. Naime, kada se napiše da duševno zdrave osobe doživljavaju žene kao životinje, kad - tad morati će prihvatiti da se to ne odnosi na neke nepoznate žene iz nekog drugog a njima nepoznatog grada već na sve one koje se to jutro pogledaju u ogledalo. Biti duševno zdrava osoba je nešto čemu svi stremimo i za razliku od sudaca želimo da činimo sve ono što duševno zdrave osobe čine. Jer postoji razlika u odnosu na ono što duševno bolesne osobe čine. Ako je doživljavanje žena kao životinja intelektualni domet duševno zdrave osobe, što sada piše u više presuda, hvala, možda mi se duševno bolesne osobe smiluju i prime me u svoj klub. Ponovno ću steći osjećaj ponosa. Sve u svemu suci grada Bjelovara doprinijeli su razvoju pravne znanosti u Republici Hrvatskoj. Na način na koji Vi to shvatite. I naravno očuvanju bliskih, punih razumijevanja odnosa među sucima nekada istoga a sada samostalnih sudova. Ovi stavovi koje sam iznio mogu se provjeriti čitanjem odluka i dopisa koje sam naveo tako da se nadam da će tkogod da se profesionalno bavi pitanjem časti i ugleda u pravnom sustavu Hrvatske, analizirati i biti mu od pomoći za izradu kakvog stručnog rada. Damir Bobić, Bjelovar

Utorak, 2005.g. Primio sam pismo suca iz ovršnog postupka kojim me obavještava da je nakon šest mjeseci čekanja ovrhovoditelj odgovorio da je primio 2.000,00 kn. Obavještava me sudac da sada mogu pokrenuti parnični postupak u kojem će neki drugi sudac potvrditi da je ovrhovoditelj doista primio taj novac. Preskačem one tri stepenice u sudskom hodniku i dolazim do vrata. Na display-u pored jednih vrata piše “689 neriješenih predmeta”, nasuprot: “263 neriješena predmeta”. Dobro je. Baš je sinoć u Dnevniku ministrica objavila da je uspješno provedena informatizacija pravosuđa. Tako znamo koliko suci imaju neriješenih predmeta. Stidljivo ulazim u sudnicu i pitam suca da li je doista potrebno da idem u parnicu u kojoj će drugi sudac utvrditi ono što obje stranke iz ovršnog postupka suglasno tvrde - da je plaćeno 2.000,00 kn. Ma, znao on to ali ovrhovoditelj je napisao da hoće još 16 kuna. Ili je rekao 26 kn? Nema veze, nekoliko mjeseci poslije ponovno preskačem one tri stepenice i dolazim do vrata. Sreća - sada idem na ona druga. Ulazim u sudnicu i sjedam za prvi stolić do vrata. Ne, ne smijem tu sjesti - stolić je za punomoćnika. Okrećem se oko sebe, “ali znate u ovoj parnici nema punomoćnika!?” Nakon nekoliko uzastopnih molbi sutkinje odustajem od pokušaja da sjednem za stolić. Na sudskom hodniku ionako nema stolića. Gdje ću? Tamo u udaljeni dio sudnice, uza zid do ovrhovoditelja (sada tuženika). Mrak na oči. Pa zar da sjednem do NJEGA? Zar sutkinja ne zna? Sjedam tako da se tek dotičem stolice. Što bliže vratima. Istežem vrat da bi na stoliću vidio kakvu pločicu sa imenom kojeg odvjetnika. Ništa. Čak niti grickalicom nije izgrebano kakvo ime. Tek pločica sa strane sa inventarskim brojem i natpisom da stolić pripada Republici Hrvatskoj. Neudobno je sjediti oslonjen samo na jednu stranu guzice. Zamišljam što bi se dogodilo da sutkinja zna ..... da zna da ovaj ....... čovjek što sjedi pored mene javno piše i govori da su žene krave, glupače, nesposobne za školu. Prilazi mu, prima ga za vrat i odvaljuje takav šamar da mu okreće glavu prema prozoru s pogledom na odgovarajuću zgradu, uz pitanje što to u sudnici traži od ....... ž e n e. Prestajem sanjariti, upravo objašnjava sutkinji kako je doista primio novce koje je tražio u ovršnom postupku te da je doista primio 2.000,00 kn. Dobro je da suci pojma nemaju. Ovako je svaki postupak miran i predvidiv. Jer bi ga izbacila iz sudnice. Ali ne može ga izbaciti iz sudnice. Kako da izbaci osobu koja zarađuje u sudnici, kao “tijelo stečajnog postupka”, predstavnik svih savjesnih i moralnih sudaca? Kao stečajni upravitelj! Kako je samo teška sudbina stečajnih upravitelja. Prvo teška srca napišu otkaze radnicima, teškom mukom steknu koji novčić, uz šetnju Zagrebom kupe stan onako za slučaj potrebe članova porodice, a onda shvate da više nemaju dovoljno novca. Što tada stečajni upravitelji rade? U ovom slučaju: prijavi se u Hrvatskom zavodu za zapošljavanje kao nezaposlena osoba. A ondje crkavica. Opet nema dovoljno novca. Zato po četvrti put, sada pred trećim sudom (treća sreća) uvjerava sutkinju da ga sudskom odlukom zaposli i dade mu novce za vrijeme dok bude čekao sudsku odluku. Jer eto, nezaposlen je, ne ostvaruje prihode, ona tvrtka koja nosi njegovo ime i registrirana je za obavljanje djelatnosti stečajno-upraviteljske službe ionako dobiva novce za koje ne zna zašto ih je poslao sa računa tvrtki u stečaju. A kada ne zna, zašto da plaća poreze kada neplaćanje poreza Državno odvjetništvo zanima jednako koliko i sva ona službena dokumentacija koju je godinama krivotvorio. Kao npr. u onom slučaju kada su ga izbacili iz banke i to bez novca jer da njegov potpis kao muške osobe na dokumentu ne odgovara imenu i prezimenu ženske osobe koja je navedena kao izdavatelj tog dokumenta. Blaženstvo neznanja svima daje sreću i spokoj. Kao i prava ljubav koja je nesretna. Kad ne znaš što si izgubio nemaš s čime biti razočaran. Upravo objašnjava sutkinji kako nije znao da je u prijedlogu za ovrhu napisao da traži uplatu na račun koji ne postoji. To da ima posve drugi račun, to mu je rekla supruga koju je šest mjeseci nakon obavijesti suda o uplati poslao u banku da podigne izvod sa njegovog računa. A kako je tek po svojoj supruzi a ne obavijesti suda saznao da je primio novce sada traži kamatu do dana kada mu je to ona rekla. Tih šesnaest kuna. Ili je rekao dvadeset i šest? Ročište odmah završava, sutkinja objavljuje presudu i konstatira da razumije da je tih 2.000,00 kn ovrhovoditelj doista primio. Napisati će to u obrazloženju presude jer nema potrebe da to piše u izreci presude. Nije sporno. Zato tužbu odbacuje. Ja sretan. Eto dobiti ću presudu po koju me poslao sudac iz ovršnog postupka u čijem će obrazloženju pisati ono što je i taj sudac od samog početka saznao na isti način i od istih osoba. Da je ovrhovoditelj primio dvije tisuće kuna kao trošak iz sudskog postupka u kojem je uvjerio sutkinju da kao duševno zdrava osoba iznosi stav da su žene krave, glupače, nesposobne za školu, da kada imaju vanbračnu djecu da ne mogu biti zaposlene........... Četvrtak, 2018.g. Koji mamlaz je u prizemlju zgrade projektirao ove tri stepenice? Barem je mogao nacrtati rukohvat. No dobro, ta tri problema sam savladao. Dolazim do vrata; desno: 19.623 neriješena predmeta, lijevo: 8.029 neriješenih predmeta. Dobro je. Baš je sinoć u Dnevniku ministrica konstatirala da su suci u prethodnoj godini riješili 15,38 % predmeta više nego u prethodnoj. Dakle, gdje smo ono stali? Je li ono bilo 16 ili 26 kuna? Ah da, ovaj put imam svoj stolić. Ponio sam onaj kamperski, na rasklapanje. Bobić, Bjelovar

Koliko sam razumio pojmove: - naknada plaće (obveza ispunjenja ugovora o radu) - radniku pripadaju prava u obimu kao da jeste radio (brutto plaća) - naknada štete - samo razlika u primanjima jer je radnik svojim radom kod drugog poslodavca umanjio štetu (dio prethodno navedenog) što bi mogao i biti odgovor na Vaše pitanje. Naravno, uvijek postoji i drugačije mišljenje kao npr. u članku sutkinje Općinskog suda u Zagrebu Iris Gović “Izvanredni otkaz ugovora o radu” objavljenom u Informatoru br. 5290 iz ove godine, odnosno u rečenicama koje glase: “Okolnost je li radnik ostvarivao neku zaradu nije od utjecaja na visinu štete. To znači, ako je radnik za vrijeme otkaza bio zaposlen kod nekog drugog poslodavca, a što se u praksi s obzirom na dugotrajnost radnih sporova često događa, plaća koju je kod tog poslodavca primao neće ulaziti u osnovicu za izračun visine naknade štete niti će zbog toga naknada štete biti umanjena. To se ističe iz razloga što u praksi prevladava stajalište da prilikom dosuđivanja naknade plaće zbog prekida rada koji je posljedica nezakonitog otkaza, plaća koju je radnik primao za vrijeme tog prekida treba biti uzeta u obzir, odnosno za te iznose koje je radnik primio po osnovi plaće treba umanjiti naknadu plaće koju bi poslodavac koji je dao nezakoniti otkaz trebao isplatiti. S druge strane, iznosi koje je radnik primio po osnovi nezaposlenosti ne utječu na visinu naknade plaće u opisnoj situaciji.” Napomena: pojam “šteta” koristi se u smislu dosude prigodom sudskog raskida ugovora o radu dok se čitaoci upućuju da postoji sudska praksa o dosudi naknade plaće u manjem iznosu od pune naknade (razlika). Sve prethodno navedeno znači da ako se bilo koje stanovište doslovno primijeni, neizbježno stvara nova podstanovišta (npr. naknada plaće kao ispunjenje ugovorne obveze kada se isplaćuje kao razlika suštinski se veže za načelo isplate štete - razlike u umanjenju imovine). Ne znači da se slažem sa svim stavovima iz članka kao npr., rečenicom “Međutim, u praksi se pojavljuju dvojbe koji datum sud može odrediti kao datum prestanka ugovora o radu ako sudski raskid traži poslodavac, jer se događa da poslodavci traže da sud odredi čak onaj datum kojega je ugovor o radu prestao na temelju nedopuštene odluke o otkazu. No, takvi zahtjevi poslodavaca nisu osnovani i treba ih odbijati do datuma donošenja odluke i kao datum prestanka ugovora o radu odrediti datum kad je odluka kojom se usvaja zahtjev poslodavca za sudski raskid donesena. Razlog takvom stajalištu je taj da je upravo tog dana donesena konstitutivna odluka o sudskom raskidu koja djeluje ex nunc zbog čega, ako ne postoji suglasnost stranaka o nekom prijašnjem datumu, kao dan prestanka radnog odnosa može biti određen samo dan donošenja odluke.” Zašto? U praksi sudac započinje sa prvim radnjama tek od godine do dvije od podnošenja tužbe, pa nikako ne mogu “smisliti” da kada sud konačno nakon desetak godina prihvati da je krivotvorenje dokumentacije koje je izvršeno odmah nakon izricanja poslodavčeve odluke o otkazu, što će sud prihvatiti za razlog za raskid ugovora, razlog da donese presudu kojom će istovremeno za tih deset godina priznati ne samo plaću, već i štetu. Znam, opširno je............. Bobić

Danas dominantan stav, kao u slijedećim odlukama: PLAĆA - ISPLATA PLAĆE 3/1999 Za vrijeme nezakonitog prestanka rada (Čl. 81. Zakona o radu - "Narodne novine", br. 38/95, 54/95 i 65/95). Potraživanje radnika s naslova plaće za vrijeme dok, zbog nezakonite odluke o prestanku radnog odnosa, nije radio, ima karakter potraživanja po osnovi rada a ne s naslova naknade štete. "Potraživanje radnika s naslova plaće za vrijeme dok zbog nezakonite odluke poslodavca nije radio ima karakter potraživanja po osnovi rada, jer kad se ta odluka pravomoćno poništi, radnik dolazi u položaj kao da mu svojstvo radnika nije ni prestalo pa mu pripadaju prava koja imaju i drugi radnici, uz ostalo i pravo na plaću. Zato revident nije u pravu kad smatra da se na odnos stranaka trebaju primijeniti pravila o odgovornosti za štetu." Vrhovni sud Republike Hrvatske, Rev 466/95, od 19. XI. 1998. 1998/05 U svezi s nezakonitim prestankom radnog odnosa u sudskom postupku ostvaruje se naknada plaće, a ne naknada štete. Vrhovni sud Republike Hrvatske Rev-2319/91 30.04.1992. rješidba, Knežević "Iz upravnosudske prakse u stvarima mirovinskog i invalidskog te zdravstvenog osiguranja", str.53., Ovaj stav dosljedno je izražen u odgovoru na pitanje objavljenom u INFORMATORU: NEZAKONITA ODLUKA O PRESTANKU RADNOG ODNOSA - POTRAŽIVANJE PLAĆE Potraživanje radnika s naslova plaće za vrijeme dok nije radio zbog nezakonite odluke o prestanku radnog odnosa, ima karakter potraživanja po osnovi rada, a ne s naslova naknade štete PITANJE: Ako je radniku nezakonito otkazan ugovor o radu, ima li pravo na puni iznos naknade plaće, premda se je u međuvremenu zaposlio kod drugog poslodavca i prima redovito plaću, ili samo na razliku između naknade koju bi ostvario i prihoda koji ima kod drugog poslodavca, ako je taj prihod manji? Pita: V. K. ODGOVOR: Ustaljenjem sudske prakse (v. npr. Odluka VS RH, br. Rev-466/95 od 19. 11. 1988., Informator br. 4574 od 29. 9. 1999.), a potom dopunom čl. 102. st. 3. Zakona o radu (Nar. nov., br. 17/01) razriješena je dvojba o pravnom karakteru potraživanja radnika s naslova plaće dok za vrijeme nezakonite odluke o prestanku radnog odnosa nije radio. Naime, kad je o ovome pitanju riječ, sudovi su nerijetko različito postupali i to: a) dosuđujući radniku naknadu štete, b) naknadu plaće (nekad osobnog dohotka), ili c) nisu izrijekom dosuđivali naknadu plaće, nego su poništavali odluku o prestanku radnog odnosa (ugovora o radu) i uspostavljali prvobitno stanje koje je postojalo prije nezakonitog prestanka radnog odnosa. Toj raznolikosti sudske prakse pridonijeli su, dakako, i sami sudionici u sporovima, instruirajući svoje tužbene zahtjeve u (ne)određenom pravcu (sud odlučuje u granicama koji su stavljeni u postupku, čl. 2. ZPP-a). Pitanje koje se ovdje postavlja: Radi li se u ovom slučaju o naknadi štete? Postoje doista sve pretpostavke za naknadu štete: nezakonit postupak poslodavca prema radniku, što je štetna radnja, koja za posljedicu (kauzalni neksus) ima štetu za radnika (neisplatu plaće). No očito da je, u recentnoj sudskoj praksi, ali i u dosljedno tome dopunjenom čl. 103. Zakona o radu, prihvaćeno stajalište da tu ipak nije riječ o klasičnom institutu naknade štete u smislu Zakona o obveznim odnosima. Naime, prema ranijim sudskim stajalištima, radnik je imao pravo na naknadu štete, ali je i on bio dužan, u granicama svojih mogućnosti, pridonijeti umanjenju štete. Dakle, ako je radnik u razdoblju nezakonitog prestanka radnog odnosa ostvario kakav prihod, pripala bi mu samo razlika između naknade plaće koju bi ostvario i prihoda koje je imao, naravno ako je taj prihod bio manji. Dakle, naknada plaće koju radnik ostvari zbog nezakonitog otkaza ugovora o radu, ne smatra se naknadom štete, nego ostvarenim potraživanjem po osnovi rada. Naime, kad sud pravomoćno poništi odluku o otkazu ugovora o radu, radnik dolazi u položaj kao da mu svojstvo radnika nije ni prestalo pa mu pripadaju sva prava koja imaju i drugi radnici, uz ostalo pravo i na plaću. Tu se dakako podrazumijeva da je poslodavac dužan uplatiti i sve poreze i doprinose, pa se radniku sve to vrijeme koje nije radio naknadno uračunavaju u zdravstveno osiguranje odnosno u staž mirovinskog osiguranja, što inače kod same naknade štete nije slučaj. Dakle, činjenica da je radnik u razdoblju od nezakonitog prestanka radnog odnosa ostvarivao plaću kod drugog poslodavca - nema utjecaja na obvezu poslodavca, koji je nezakonito otkazao ugovor o radu, na isplatu pune naknade plaće sve do povratka radnika na rad. Valja, međutim, uputiti i na mogućnost sudskog raskida ugovora o radu iz čl. 116. Zakona o radu. Naime, ako prvostupanjski sud do okončanja glavne rasprave utvrdi da otkaz poslodavca nije dopušten, a radniku nije prihvatljivo nastaviti radni odnos, sud može na zahtjev radnika ili na zahtjev poslodavca (ako postoje opravdane okolnosti ) odrediti dan prestanka radnog odnosa, ali neće vratiti radnika na posao, već će mu dosuditi naknadu štete (najmanje tri, a najviše osamnaest prosječnih plaća isplaćenih u prethodna tri mjeseca). (10-8, D. A., 24. 5. 2002.) Informator, broj 5032-5033 ● 29. 5. i 1. 6. 2002. .......................... Međutim, čini mi se da bi primjena odredbe “da radnik dolazi u položaj kao da mu svojstvo radnika nije prestalo” dovela do situacije da se tom radniku npr. nakon 13 godina parničenja ima isplatiti plaća (brutto /netto ovisno od t.z.) kao da je radio, a vjerujte postoje slučajevi da se takav radnik doslovno bavio uzgojem vlastitog vinograda, iz hobija i ovisnosti o njegovim plodovima privremeno pohranjenim u burad, čekajući takvu presudu. Za mene je apsurd da pravni poredak (suci) takvoj osobi, koja je nekada trebala, za ovaj slučaj pretpostavimo i bila radnik sve ovo vrijeme daje formalan status radnika, iako je sve te godine odbijao zaposlenje na Hrvatskom zavodu za zapošljavanje. Uz prisutnu ignoranciju sudova da na zahtjev tuženika pribave bilo kakav podatak pa i podatak o umirovljenju, gubitku statusa nezaposlene osobe zbog odbijanja posla, sud mu dosuđuje novce kao savjesnoj osobi (ŽS u Koprivnici). Riječ radnik podrazumijeva obavljanje rada, a čekati presudu i za to vrijeme odbijati rad, ove riječi čini besmislenima. Takva presuda uništava sadržaja tih riječi. Međutim, nekada je postojalo načelo da je svako dužan smanjiti ŠTETU. Dakle, zaposliti se i zarađivati. Time je šteta manja i za poslodavca koji bi u konačnosti, kada bi doista i bio kriv, imao isplatiti samo razliku plaće i ispunio bi se željeno načelo da svako novac privredi svojim radom, a ne na lotu ili čak bez uplate srećke - čekanjem sudske presude. S druge strane ovo “pošteno” načelo, sada prevladavajuća sudska praksa zanemaruje. Zato mi se čini da autor prethodno navedenog odgovora iz INFORMATORA “traži spas” u odluci suda da na zahtjev jedne od stranaka svojom odlukom raskine ugovor o radu, npr. u slučaju da se radnik doista zaposlio kod drugog poslodavca, opet za primjer: sa datumom tog novog zaposlenja. Pored toga, tome radniku pripada mu i pravo na naknadu štete od 3-18 plaća kao satisfakcija za nepravedni otkaz (šikaniranje ili obična glupost poslodavca). Ovo mi više liči na lijek poslije nastale glavobolje, pa mi se zato više sviđa izbjegavanje glavobolje primjenom starog pravila da radniku pripada pravo na naknadu štete (razlika plaće do nekog vremena) / izbor prethodnog radnog mjesta. I naravno obvezu radnika da svojim radom privređuje, posebno kada ga institucija od društvenog interesa pozvala da prihvati novi posao, a što bi on uredno prihvatio. Postoji također besmislena situacija a prisutna u našem pravosuđu, da će sud npr. poslije 13 godina priznati osobi koja je sve to vrijeme odbijala da privređuje na drugom mjestu, novčano potraživanje kao da je sve to vrijeme radila i htjela da radi. Po meni je tu besmisao da za taj novac, uz koji idu i kamate (njena osnova je šteta), nije stvorena protuvrijednost. Ne postoji RAD osobe koja čeka presudu. Prema tome, sud ne bi smio dati novce bez protuvrijednosti izražene u radu. Što znači da tužitelj (bivši radnik tuženika) ne smije odbiti adekvatnu ponudu za posao i za vrijeme dok je mogao raditi, a što je prema postojećoj sudskoj praksi dopušteno, čekati “poklon” suda. Zato mi se čini da je pojam naknade štete mnogo bliži stvarnosti od “priznanja prava kao da je radio”. Da podsjetim, danas se suci opterećuju da nađu bilo kakvu procesnu “grešku” poslodavca prigodom otkazivanja, pa će donijeti odluku o zaposlenju radnika makar znali da se radi krivotvoritelju, osobi koja krade novac i sl. Kao da je forma važnija od suštine spora (a tek kada je bivši radnik rođak gradonačelnika ili šefice bolnice ..........). Primjer, možete godinama objašnjavati sucu da poslodavac i sindikat ne moraju preko stola gurati papir i stavljati štambilje na njega da bi se znalo da postoji suglasnost njihove volje. Ili da je već u odgovoru na tužbu iznesen razlog za odbacivanje tužbe, koji će sudac vidjeti tek kada mu iznova nakon godine dana na posebnom papiru navedete taj isti razlog. U slijedećoj presudi iz novijeg vremena govori se o šteti u visini “razlike plaće”. Iako se radnik ne dovodi u situaciju da traži razliku plaće po osnovi rada, uzrok potraživanju “razlike plaće” čini šteta nastala vezano za rad i time odgovornost poslodavca po njenom uzroku. Što znači da i dalje postoje slučajevi gdje se u neposrednoj vezi nalaze (isprepleću) pojam naknade plaće i pojam naknade štete, odnosno postoji obveza poslodavca prema bivšem radniku s osnova pretpostavke da je tužitelj radio. Naime, i kod radnika koji čeka presudu i konačno je dobije, postoji pretpostavka “kao da je radio i htio da radi”. ODGOVORNOST POSLODAVCA ZA ŠTETU UZROKOVANU ZAPOSLENIKU 3/2001 Invalid, otkaz, razlika primanja (Čl. 102. Zakona o radu - "Narodne novine", br. 38/95, 54/95, 65/95 i 17/01). Okolnost da je poslodavac zakonito otkazao ugovor o radu jer nije imao mogućnost zaposliti radnika na radnom mjestu koje odgovara njegovoj smanjenoj radnoj sposobnosti uzrokovanoj ozljedom na radu, za koju postoji odgovornost poslodavca, ne oslobađa poslodavca odgovornosti za štetu koju radnik trpi zbog razlike između plaće koju bi ostvarivao na radnom mjestu i naknade za vrijeme nezaposlenosti. .................................... Takva odgovornost poslodavca odnosi se na sav gubitak zarade zaposlenika koju bi on ostvario prema redovitom tijeku stvari - u ovom konkretnom slučaju da nije donesena odluka o prestanku radnog odnosa, koja je nesumnjivo posljedica smanjenja radne sposobnosti tužitelja, jer niti sam tuženik ne tvrdi da bi prestala potreba za radom tužitelja na radnom mjestu na kojem radio do povrede, nego je takva odluka donesena uslijed nemogućnosti njegovog zapošljavanja na takvom radnom mjestu koje odgovara preostaloj radnoj sposobnosti tužitelja. Šteta tužitelja postoji unatoč stečenom pravu prema propisima mirovinskog i invalidskog osiguranja. Takva šteta je u ovom slučaju i utvrđena na izloženi način, jer predstavlja razliku između plaće koju bi tužitelj ostvario na radnom mjestu kod tuženika na kojem je radio prije nesreće na poslu, odnosno prije utvrđenja nastalog smanjenja radne sposobnosti i naknade plaće za vrijeme nezaposlenosti, koju on prima na teret RF MIORH prema propisima mirovinskog i invalidskog osiguranja, a u svezi čl. 243. ZR, te čl. 10. Zakona o sanaciji." Vrhovni sud Republike Hrvatske, Rev 1625/99, od 22. XI. 2000. Nap. presude su prenesene iz Ing Registra i Intelectio Iuris-a

Ova tema posvećena je kaznenom postupku u kojem je izrečena kazna zasnovana na stavu sudova da je kleveta, dakle da je laž svojim mišljenjem sudu opisati tužitelja kao duševno bolesnu osobu jer “očito da duševno bolesne osobe” doživljavaju žene kao “krave, glupače, nesposobne za osnovnu školu, kao patološke medicinske slučajeve, pseta, đubre, da imaju najljepši osjećaj u životu kada žena slomi leđa” (nap. poslije loma leđa slijedi kirurška operacija ....) i sl. Koji opisani stavovi o ženama pripadaju samim sudovima poznatom stečajnom upravitelju a time osobi od njihovog posebnog povjerenja. I pored toga što sudovi zajedno s tijelima kaznenog gonjenja već godinama znaju za njegovo krivotvorenje službene dokumentacije, lažno svjedočenje, ucjenjivanje i sl. Međutim, da bi se razumjelo što je pravnom poretku potrebna takva osoba, morate biti svjesni da sucima niti njihovim kolegama iz državnog odvjetništva nije lako u svojoj odluci napisati da osoba od njihovog povjerenja, koja iz pravosuđa građanima i tvrtkama prenosi pojmove, kao što je poštenje, pravednost, pravda, ustvari najblesaviji krivotvoritelj službene dokumentacije kojeg ste mogli sresti. Koji će npr. na svaku krivotvorinu službenog dokumenta staviti svoj potpis. To možete lako shvatiti. Zamislite uvijek ozbiljnu osobu, koja dok sjedi za stolom u kancelariji prati kako iz ink-jet printera za redom izlaze novčanice od 1.000,00 kuna. Od originalnih novčanica razlikuju se samo po tome što se pored potpisa guvernera Hrvatske narodne banke nalazi i njen potpis. Ovo bi bila dosadna i uobičajena priča kada ne biste zamislili što bi se dalje dogodilo. Zamislite da ste takvu osobu prijavili zbog izrade i stavljanja u opticaj krivotvorenih novčanica. Kakva bi bila odluka Državnog odvjetništva? Mudro bi zaključili da ne mogu kazneno goniti tako značajnu osobu jer eto, ta osoba nije znala da postoji samo jedan guverner HNB-a. Bez smijeha molim, takvih odluka u ormaru imam desetak. Zašto sam naveo ovaj primjer? Zbog dva suprostavljena stava. Prvi koji imaju suci a svodi se na to da svi građani Republike Hrvatske MORAJU ZNATI da prethodno opisani stavovi i radnje pripadaju duševno zdravoj osobi, te da je kleveta (laž) iznijeti pred sudom drugačije mišljenje. I naravno suprotan stav koji ima Državno odvjetništvo koje u više svojih odluka navodi da ne može kazneno goniti krivotvoritelja, jer da nije svjestan, za primjer da je gospodin Rohatinski jedini guverner Narodne banke. Ili da citiram dio odluka, da je prijavljenik krivotvorenje i uporabu krivotvorina doživio kao “popunjavanje anketnih listića” ili “da počinitelj godinama a i danas još uvijek ne zna da je krivotvorio, ucjenjivao ..........” Inače, priča je ovih dana zaključena stavom Ustavnog suda Republike Hrvatske izraženom u odluci br. U-III-4051/03 od 23.12.2004.g. da je odluka o kazni izrečena sa valjanim razlogom. Dakle, zbog postojanja klevete (laži). Ono što ne mogu prežaliti, posebno kada se već radi o odluci najvišeg suda RH, to što u odluci ako bude objavljena u Narodnim novinama nećete moći pronaći niti početna slova riječi kojima se opisuju žene kao što su “krave, glupače, đubrad... da zbog žena treba nositi vatreno oružje, da treba sprečavati zaposlenje majki sa vanbračnom djecom, da najveći osjećaj sreće čini saznanje da je žena slomila leđa i sl.”. Slijedom toga nećete moći pročitati niti stav zašto Ustavni sud misli da nema razloga za mišljenje da se radi o stavovima duševno bolesne osobe. Dakle, na kojim razlozima zasniva stav da se radi o ponašanju duševno zdrave osobe (nužan stav da bi se radilo o kleveti). Nećete pročitati upravo one riječi radi kojih sam tražio zaštitu od Ustavnog suda prava da mogu nesmetano izraziti mišljenje da takve riječi, ženama i javnosti za ozbiljno ne može upućivati duševno zdrava osoba. Dakle, da nije istinito da su žene krave, glupe itd.. Tražio sam da Ustavni sud omogući da se u sudskom postupku slobodno može iznijeti mišljenje da takve nakaradne stavove o ženama može imati samo duševno bolesna osoba, koja s takvim stavovima, svojom tužbom u sudskom sporu od suda ne može dobiti sudsku odluku o svom zaposlenju u tvrtci čije sam interese branio od njegove od njegovih zahtjeva za zaposlenjem. U tri parnična postupka, kroz nepotrebno duge godine, uspio sam uvjeriti oba suda u B. da ne zaposle takvu osobu, da mu ne daju novce i sve drugo što je tražio u tim parnicama. Uza sve prijetnje kažnjavanjem od suda zbog “nedoličnog i nedostojnog iznošenja podataka” o osobi koja je eto i danas od posebnog povjerenja za suce. Međutim, za razliku od parničnih postupaka u kaznenom postupku niti jednog suca nisam uspio uvjeriti da duševno zdrave osobe ne doživljavaju žene kao životinje. Niti da zbog njih na radnom mjestu nose oružje (ne, nisam zaposlen u Državom zatvoru iako mi je formalno zbog ovog mišljenja za sada uvjetno dosuđen boravak na tom mjestu - i to onom bez žena). Dovoljno se sjetiti odluka Europskog suda za ljudska prava, da bi se shvatilo da se tamo suci u svojim odlukama ne ustručavaju napisati riječ kao što je “IDIOT”. I k tome za nekog političara koji je, ako ne griješim postao predsjednik države u blizini. Taj tip je govorio o nacizmu kao dobroj pojavi, zbog koje tvrdnje je Europski sud za ljudska prava mišljenja da je primjereno i nekažnjivo za svakog građanina Europske zajednice u NOVINAMA iznijeti mišljenje da samo IDIOT može imati takav stav. A tu riječ, kao posljednja kukavica, pred našim sudovima nisam niti koristio!? Možda bi bilo drugačije? Barem imajući u vidu mišljenje sudaca iz Europe (odnosno iz EC-a, koji kao i Vi pripadaju ljudskom rodu). Sa ovom odlukom Ustavnog suda RH definitivno shvaćam da se ovdje drugačije razmišlja. Faktično, možete javno govoriti i pisati da je nečija kćerka, sestra, mati ili supruga životinja (krava, pseto), otpad (đubre) ili “medicinski patološki slučaj” a zatim ćete uvažavajući postojeću sudsku praksu po svojoj tužbi dobiti sudsku svjedodžbu da ste postupili kao duševno zdrava osoba i da to svi drugi moraju znati (presude sam ranije citirao pa ih sada ne ponavljam - zbog štucanja). Čak i u slučaju, kako što je ovaj, gdje u sudskom zapisniku stoji izjava te iste osobe u kojoj navodi da je “lud” (zapisnik u parnici br. P-733/02 05.12.2002.g.). Ali naši suci ne žele riješiti ovako jednostavan sofizam, da kada tužitelj tom istom sudu kaže da je “lud” da tada ne može postojati kleveta niti za dio te tvrdnje (“očito duševno bolestan”). S druge strane, ako suci ne vjeruju tužitelju kada za sebe kaže da je “lud” zašto donose presudu kao da mu vjeruju da su njegove tvrdnje istinite. Kada sam tužitelj ne zna u kakvom je duševnom stanju. Očito da je cilj nekih sudskih odluka izricanje kazne a da se iz odluke o kažnjavanju ne vidi stvarni razlog zašto je takva donesena. Prema tome iako tužitelj iz kaznenog postupka, svoj stav o ženama iznosi javno, usmeno i pisano, što je bio razlog da sam sud upozorio da je to stav “očito duševno bolesne osobe” Ustavni sud Republike Hrvatske ustručava se te iste riječi i izjavu te osobe o vlastitoj “ludosti” navesti u svojoj odluci. Što ne razumijem. Ne razumijem zašto bi se Ustavni sud za razliku od Europskog suda za ljudska prava stidio ili samo ustručavao iznijeti misli na kojima je zasnovao odluku da nemam razloga bilo kojem sudu u obrani od nametanja zaposlenja takve osobe, navesti da samo duševno bolesna osoba doživljava žene kao krave, pse, ....... Posebno za to što je svojom odlukom suštinski potvrdio izričito napisan stav nižih sudova da se radi o stavovima duševno zdrave osobe. Za usporedbu, u Saboru RH nalazi se preko stotinu osoba sa takvim duševnim stanjem da za ozbiljno donose zakone prema kojima se žene ne smiju diskriminirati, da imaju status ljudskog bića. Da nisu ni krave, niti đubre. Uočio sam u jednoj od dvije rečenice iz odluke Ustavnog suda koje su odstupale od svih drugih, da sam imao pravo i mogućnost da u sudskom postupku zaštitim svoja prava. U prvi mah sam pomislio da je to rečenica za popunjavanje odluke, ali nije tako. U stvari, Ustavni sud je napisao da sam imao prigodu da kao tuženik dokažem putem medicinske struke da je tužitelj duševno bolestan. Što znači da je moja greška što od suda nisam tražio medicinsko vještačenje tužitelja. I sada se pitam, tko bi se od Vas koji ovo čitate, kao tuženik pomislio da je nužno od suda tražiti da angažira psihijatra koji će u svom Mišljenju napisati da: - žene nisu krave, nisu niti psi, nisu niti glupe (poznaju svoje supruge odnosno same sebe), završile su osnovnu, srednju pa čak i visoku školu, da je osjećaj sreće zbog loma leđa sastavni dio duševnog (mentalnog) poremećaja zvan “mazohizam” (sadomazohizam je drugi poremećaj i postojao bi kada bi se žene osjećale sretnima ili normalnim da se na njih primjene stavovi i radnje tužitelja), itd. a zatim u svome Nalazu napisati - da svako tko tvrdi suprotno nije normalan - dakle da je duševno bolestan (više od deset godina trajan mentalni poremećaj). Dakle, po stavu Ustavnog suda Republike Hrvatske očito nisam štitio svoj interes. Da jesam, sa ovakvim liječničkim nalazom i sami suci bi znali da žene nisu.............. već ste zapamtili citate. Interesantno je da za razliku od sudaca državni odvjetnici odbijaju kaznene prijave utvrđujući stanje svijesti (duševnog zdravlja) prijavljenika takvim da prijavljenik “nije svjestan” da je krivotvorio, ucjenjivao, prijetio itd. U konačnosti, u ovom slučaju složio bih se sa takvim stavom državnih odvjetnika iako bi se tada radilo o najtežem obliku duševne bolesti, npr. shizofreniji ali kažnjen sam za mnogo blaže mišljenje. Time što sam stvorio mišljenje bez konsultacija sa psihijatrima mogu zaključiti da je drugačije mišljenje sudaca za njih nekažnjivo (bez obzira da li je mišljenje istinito) ali isto tako da državni odvjetnici mogu izraziti svoje mišljenje bez psihijatra i bez da za njega budu kažnjeni. Što znači da u državi postoji mišljenje izraženo bez pomoći psihijatara (valjda se oni za svoje mišljenje ne kažnjavaju) za koje se pojedine kategorije homo sapiensa (suci i državni odvjetnici) ne kažnjavaju i ona preostala kategorija, populis koji može nekažnjeno izraziti svoje mišljenje samo ako ga jednako takvim prethodno izrazi kakav psihijatar. Čini mi se da će se državni odvjetnici i suci morati dogovoriti da li je nužno imati stav psihijatra da bi državni službenik uopće mogao donijeti kakav akt, u ovom slučaju više njih o oslobađanju od odgovornosti za krivotvorenje, ucjenu ili o kakvom god se djelu radilo. Očekujem da ću jednog dana kada Hrvatska bude u sastavu EU u sudskim presudama čitati iste stavove kao što su sada stavovi sudaca s te druge strane, kao što su: “ ........nesumnjivo je da javno nazivanje ............... idiotom može tog ................ uvrijediti. međutim, u ovome slučaju ne čini se da je ta riječ nesrazmjerna u odnosu na ogorčenje koje je g. ................. svjesno izazvao” ili “postojanje činjenica može se dokazati, no za razliku od toga istinitost vrijednosnih sudova nije podložna dokazivanju............ novinari u takvim slučajevima ne mogu izbjeći osudi... osim ako ne dokažu istinitost svojih navoda........ što se tiče vrijednosnih sudova, ovaj zahtjev nije moguće ispuniti što samo po sebi krši slobodu mišljenja, koja je, pak, temeljni dio prava zaštićenog čl.10. Konvencije.” itd. Malo o povijesnom razvoju duševnog zdravlja: Stav o ženama kao kravama i psima stalno me asocira na ne tako davno vrijeme kada su suci smatrali da žene spolno opće (“seksaju se”) sa vragom, u obliku psa, magarca i sl. te ih se imalo žive spaliti (u Europi ukupno oko 2.000.000. žrtava, zajedno sa djecom i muškarcima). Ako se još dobro sjećam, zadnje spaljivanje žene u Europi, kao vještice, bilo je tu u blizini, u Zagrebu. A onda je došao befel iz Beča da se ovdje suci prestanu igrati sa vatrom. Zamišljam što bi danas psihijatri utvrdili za suce koji su bili uvjereni da je “pišanje u burad vina zagrebačkog gradonačelnika” dovelo do toga da se njegovo vino pokvarilo i da je žena živa spaljena na zagrebačkom trgu. Neskrivene nastrane seksualne fantazije? Piromanija? Definitivno duševne bolesti. Uživanje u mirisu ljudske kože i mesa koje gori, uživanje u kricima patnje žrtve tako i kricima oduševljenja prisutnih. Mazohizam? Izricanje kazne “da krv ne bude prolivena” (taj dio osude pripada onom moralnom dijelu sudstva, u pravilu u crnim mantijama, iz čega se izvodio ovakav javni nastup)? Uvjerenost da spaljivanjem žive osobe ispunjavaju volju Boga - vjerski fanatizam? Definitivno razlog za neubrojivu računjivost. Licemjerje? Jer više se ne radi SAMO o uništenju života i podjeli imovine žrtve među “pobjednicima” već utjerivanju straha drugima (najčešće zbog drugačijeg mišljenja - Kopernik, Galileo .....) i uniformiranju mišljenja. To je tako nedavno bilo da razmišljajući o tome gotovo još uvijek osjetim miris dima u zraku. Danas? Danas će se suci osjećati uvrijeđenim ako ovo pročitaju. Oni više nisu takvi. Oni danas ne kažnjavaju za drugačije mišljenje. Sada u presudama pišu da duševno zdrave osobe čine ONO ŠTO SAMI NE BI ČINILI. A to je već značajan napredak. Damir Bobić P.S. U cijeloj ovoj priči, za mene je ponajviše tragikomično to što će se temeljem odluke Ustavnog suda čuti riječi; “eto vidite da sam bila u pravu”. Ali ako samo malo razmislite, nećete naći razlog da bi itko trebao biti sretan s takvom konstatacijom. Osim naravno našeg stečajnog upravitelja. P.P.S. Zamislite da stečajni upravitelj novčana sredstva trgovačkih društava u stečaju usmjerava tvrtci u svom vlasništvu, koja nema zaposlenih. Što mislite kakav bi bio stav Državnog odvjetništva o tome zašto se ne plaćaju porezi i doprinosi? Nema klađenja ako svi imamo isti odgovor!

1992/9-10 Radnik trpi štetu kada mu nezakonito prestane radni odnos. Šteta se ogleda u neisplaćenoj zaradi i drugim primanjima iz radnog odnosa, a pod određenim uslovima i u duševnom bolu i strahu zbog situacije u kojoj se našao. Izostala zarada ne određuje se prema njenoj visini u momentu donošenja odluke o prestanku radnog odnosa, već prema zaradi i drugim ličnim primanjima koje bi radnik ostvario da je radio u periodu od prestanka rada do vraćanja na rad. Prilikom utvrđivanja visine naknade uzima se u obzir ne samo akontacija zarade već ukupna zarada koja se isplaćuje po završnom računu za godinu u kojoj radnik nije radio. Sud udruženog rada Vojvodine Sž-1149/77 rješidba, Maričić "Odgovornost preduzeća za štetu koju radnik pretrpi na radu i u vezi sa radom" str.1685. bilj.3., 46/183 Ako radnik zbog nezakonite odluke o prestanku radnog odnosa trpi materijalnu štetu u vidu izmaklog osobnog dohotka odgovorna organizacija je dužna štetu naknaditi uključujući i zatezne kamate zbog zakašnjenja s isplatom pripadajućeg osobnog dohotka. (čl.277.) Sud udruženog rada Sž-2388/90 01.06.1990. rješidba, Ruždjak "Kamate" u Inf 1994/4167 odluka br.39., Zakon o obveznim odnosima Sl 27/78 39/85 48/85, Sudska praksa iz Intelectio Iuris-a koja govori o isplati plaće kao naknadi štete. A kada je riječ o naknadi štete nitko ne smije dobiti više nego što "zaslužuje" - stjecanje bez pravnog osnova. Jeste li znali da je pod okriljem Županijskog suda u Koprivnici moguće podnijeti tužbu za isplatu plaće dvanaest godina od do danas neosporenog otkaza a da se sud time bavi ko za ozbiljno? Bobić Što sam :evil:

Samo nemojte spominjati riječ "Koprivnica". Ima rješenje pod brojem Gž.251/.... istih sudaca kojim daju uputu nižem sudu da svojom presudom zaposli osobu koja se i tada a sada dvije godine nalazi u mirovini kao OPĆE RADNO NESPOSOBNA OSOBA. Polomih se da objasnim općinskom sucu da je to ........... protivno Zakonu o radu i onom što nosimo u glavi. Sa trinaestogodišnjim očajem i instiktivnim izbjegavanjem puta u Koprivnicu, Bobić Puni broj predmeta navesti ću kada nakon 20 godina parnica pravomoćno završi.

dr JOSIP KOVAČEVIĆ PRAKTIKUM MJENICE I ČEKA Recenzent: dr Lazar Majstorović I DIO ZAGREB, 1989. 5.4. Mjenično jamstvo (aval) Mjenično jamstvo ili aval je izjava kojom neka osoba svojim potpisom na mjenici jamči da će osoba za koju jamči ispuniti obvezu i isplatiti mjenicu. Aval se može odnositi na cijelu svotu, a može na samo izvjestan dio. Ovo osiguranje može dati treća osoba ili čak netko od potpisnika mjenice. Avalom se garantira isplata ili iskupljenje mjenice, a nikako ne i akceptiranje mjenice. Samom činjenicom što se u mjenici pojavljuje jamac za obveznika, aval se rijetko javlja u privrednom prometu, pošto produbljuje sumnju u kulantnost obveznika — honorata. Ako je avalista banka, tada se mjenično jamstvo prihvaća kao garancija. Bančinim avalom jača se snaga mjenice. 5.4.1. Oblik avala Aval se izražava riječima »per aval«, »kao jamac«, »kao poruk« ili ma kojim drugim iskazom koji to isto znači. Za perfektnost avala bitno je da je dan na licu ili poleđini mjenice odnosno alonžu ili da je potpisan od strane avaliste. Da bi jamstvo bilo izvjesno prema nekoj od osoba, treba se označiti onaj za koga se jamči; u protivnom, kada je to nejasno, važi kao da je aval dan za trasanta. Kako za indosament i akcept tako i za aval postoje zakonske presumpcije, i sam potpis na licu mjenice, ukoliko to nije potpis trasata ili trasanta, smatra se avalom.

Objašnjenje za one koji nisu pravnici: "Po starom": Članak 212.* Postupak se prekida: 1) kad stranka umre ili izgubi parničnu sposobnost, a nema punomoćnika u toj parnici; "Po novom": Postupak se prekida: 1) kad stranka umre, Uvijek: Članak 214. Prekid postupka uzrokuje to da prestaju teći svi rokovi određeni za obavljanje parničnih radnji. Za trajanja prekida postupka sud ne može poduzimati nikakve radnje u postupku............. I sve ovo navedeno vrijedi ukoliko je tuženik umro za vrijeme parnice, ali iz novinskih članaka može se zaključiti da su tuženici već bili pokojni kada je sutkinja odlučila da vodi parnicu pozivajući ih mrtve na ročišta. Koje su pozive oni ignorirali. Inače, kako se na grobljima ne koristi e_mail (u pravilu se radi o starijim osobama koje kompjuteri nisu zanimali) baš me zanima kako im je dostavila pozive? Nekako je u sudskom spisu morala konstatirati "urednu dostavu"!? Ma sve to nije bitno, bitno je da li suci kada nekome dodjeljuju tuđu imovinu znaju da to čine maliciozno, ne poduzimanjem onih radnji na koje su po zakonu obvezni da ih čine JEDNAKO za obje strane, bez obzira da li se radi o tužitelju ili tuženiku (šogoru Elviru ili susjedu Marku).. Bobić

O logici S obzirom da je matematika, posebno u svom statističkom dijelu prilično komplicirana, posebno ako je jedan od nas primijeni u smislu broja pogrešno riješenih predmeta u odnosu na ukupan broj za suce osobno nezainteresiranih predmeta, a u odnosu na drugog koji će obrnut omjer primijeniti ali u broju grešaka u samo jednom predmetu ovisno o stranci u sporu, primijeniti ću logiku. Onu elementarnu, dječju (mrzim pomisao da sam omatorio). Dakle, kada Večernjak napiše slijedeću rečenicu: “Čak ima slučajeva da je sud obaviješten da je tuženi umro, no ipak donosi presudu zbog izostanka! “ to znači da je sutkinja za ozbiljno pozvala pokojnika da se s obližnjeg groblja javi u sudnicu i potvrdi da povremeno izlazi iz groba i obrađuje svoju zemlju. Međutim pokojnik neće da se odazove i ona mora donijeti odluku zbog njegovog odbijanja da dođe na raspravu i zemlju dodjeljuje drugoj osobi koja kaže da je obrađuje kao svoju. Ako ovaj citat iz novina nije istinit, onda laže Večernjak i prije njega Feral (Feralu se vjeruje, bez obzira na koji način prikazuje stvarnost i koliko ga sudovi kažnjavali zbog takvog načina prikazivanja stvarnosti). Nije bit da li sutkinja želi pomoći nekom da što prije postane vlasnik, pa makar pozivanjem pokojnika, već je bit da mora omogućiti fer suđenje, koje je od pamtivijeka propisano. Znači, pozivanje nasljednika u parnicu, bez obzira što tamo u Americi ne čitaju Narodne novine, oglašavanjem na sudskoj tabli (valjda ima netko od dalje rodbine kod kuće) i sl. A tek onda tuđu imovinu dodjeliti drugome (ili utvrditi da već je vlasnik). Kada je u pitanju pravda i pravednost besmisleno je raspravljati o statistici rješavanja ukupnog broja predmeta kada se nepravda svjesno primjenjuje makar samo u jednom slučaju. Još jedno dječje pitanje: što mislite koji je razlog da suci Županijskog suda u Koprivnici imaju stav da svojim odlukama trebaju zaposliti osobe koje su u invalidskoj mirovini po osnovi OPĆE RADNE NESPOSOBNOSTI. Naravno, Zakon o radu govori da je to nemoguće zamisliti, ali pazite, nakon trinaest godina od otkaza nastala je paralelna parnica za isplatom 5-7 milijuna kuna za plaću. U isto vrijeme dok je odluka o otkazu i dalje važeća i koja se tom novom parnicom ne osporava. No ono što ja imam na umu, ipak nemaju djeca. Jer još nisu upoznali odrasle. A što znači da sam ipak omatorio. Kako bilo, da li u onih 99% grešaka iz iste parnice u korist iste osobe ulazi i odgovor da invalide treba zapošljavati pa makar su za to nesposobni mislim da svaki konkretan slučaj treba ocijeniti da li čini koruptivnu radnju bez obzira na statistiku ukupnog broja slučajeva. Sudac ne smije namjerno činiti greške. Jer više, u moralnom smislu nije SUDAC. Bez obzira što će i dalje primati plaću kao sudac. A ako sutkinja zna da je neko pokojan pa ga zove onako mrtvo-hladnog na ročište ili u mom slučaju za osobu koja leži u krevetu s tri moždana udara donosi odluku kao da jeste radno sposobna, onda nema slučajnosti, već samo svijesti i želje da se nekome udijeli (a onda možda podijeli sa advokatom (opss. sada je sudac), suprugom i drugima) imovina. Sa otiskom VELIKOG OKRUGLOG ŠTAMBILJA S NAZIVOM “REPUBLIKA HRVATSKA”. Budimo realni, što u običnom životu kažete za ljude koji za ozbiljno izražavaju prethodno opisane stavove a da nisu suci? Dječja logika. Damir Bobić

Malo o matematici. Zar u Bračkom slučaju nisu navedene obrnute matematičke proporcije od Vaših? Matematički zakon vjerojatnosti govori da (loš) sudac nenamjerno čini isti broj grešaka u korist jedne strane ali isto tako i druge. Bojim se da matematički zakoni nemaju što tražiti u svojoj primjeni na sudovima. 99% posto grešaka u trinaest godina u jednom sporu ili uzmite za primjer Bračke slučajeve, u korist samo jedne strane ukazuje na namjeru a ne na glupost (glupost kao nehat). Ovih dana napisati ću još jednu pričicu pa ako u njoj nađete samo jednu neistinu (laž, nehatnu glupost ....) molim Vas da me ovim stranicama upozorite na njih. Damir Bobić P.S. što se tiče ulice, doista sam razmišljao da naručim đžambo plakate sa postavom uz ulice. Ne treba, time što ste pored mnogo drugih, čitali ove tekstove a ovo nije "ulica", za mene je posve zadovoljavajuće. Hvala Vam. P.P.S. O zakonima: ovdje u Bjelovaru postoji šala da je prošle godine u Zakonom o parničnom postupku posebno propisana zabrana da isti sudac u istoj parnici sudi u više stupnjeva samo zbog Županijskog suda u Koprivnici čije se suce bezuspješno moglo unaprijed moliti da to ne čine. Ne znam da li i na drugim sudovima suci sude u “obje smjene” ali slažem se s Vama da su obični građani prije više od jednog milenija znali (glinene pločice, sjećate se?) da je to nemoralno pa tako i nedopustivo. Time što su to znali, zabranu nije trebalo posebno propisivati. Sve do 21 stoljeća u Republici Hrvatskoj. Yap?

Zadovoljan??? Nisam! Zbog ovih 2%. Bobić

Maca popapala jezik? Zar u Vašim mjestima suci sude drugačije? A treba mi samo jednostavno i logično obrazloženje kako suce navesti da sude po zakonu. Bez stvaranja fiktivnih parnica, bez davanja tužitelju novca jer je "možda mogao" i tome slično. Bobić

Siguran sam u to. Siguran sam da baš svaki sudac osjeća i čast i ugled. Ali to su kategorije koje da bi postojale moraju biti prepoznate od drugih osoba. Potpuno je nebitno što sam sudac o sebi misli. Teoretski, sudac će biti častan samo kada primjenjuje propise i to u smislu u kojem su zadani. Ove moje pričice imaju samo jedan uzrok, jednu veliku parnicu (stjecanje velike količine novca). A iz nje su protekli stavovi da čast i ugled čini doživljavanje žena kao "krava, glupača, đubradi, patoloških medicinskih slučajeva .......". Ako mislite da ovako doživljavanje žena nije normalno Vi niste časna osoba (riječ je o pravomoćnoj presudi o kažnjavanju osobe sa mišljenjem suprotnom ovoj presudi). Ovom stavu prethodi stav sudaca Županijskog suda u Koprivnici da se novci (uvijek su tuđi) dosuđuju na temelju izmišljenog medicinskog nalaza i mišljenja, prepravljanja iskaza svjedoka i sl. Definitivno, ovakav oblik prepoznavanja časti i ugleda potvrđen je od institucija RH. Posebno onih lokalnih. I sada, čini se teče završni dio ove, biti će to četrnaestogodišnje epopeje. Zamislite situaciju da sutkinja koja se tek zaposlila zanemari da "njen" sud nije mjesno nadležan. Ne samo to već ignorira i da je potraživanje, kada bi doista i postojalo, zastarjelo prije deset godina. Bez stranaka donosi odluku o prekidu postupka i predmet sprema u ormar. To je sve? Ma nije. Jedino razumno obrazloženje koje sam čuo zašto to čini jeste stvaranje fiktivne parnice radi "pokrića" druge. Ta druga također ne bi smjela postojati jer je tužitelj OPĆE radno nesposobna osoba koju sud ne može zaposliti a samo to traži. To uostalom nalaže i Zakon o radu. Nije riječ o gluposti već o svijesti da sudac za takve postupke ne može odgovarati. Razlog više? Pa zamislite da njen tata radi sa prethodno opisanim sucima. Dakle sudac je i kandidat za suca Vrhovnog suda Republike Hrvatske. Zgodno? Bobić

Kakva anonimna prijava? Možete poslati i fotografiju suca kako se s budućim "pobjednikom" iz parnice časti u najbližem kafiću. Uostalom u novinama piše da je USKOK prije tri godine obaviješten o zbivanjima na Braču. I da su se mnogi bračani polakomili kako da steknu vlasništvo na susjedovoj nekretnini. Dakle, svi su na Braču i okolici za takav način stjecanja vlasništva zna se, znali. Toliko da su i kontinentalci požurili da kupe tako stečene nekretnine. I sada bi nekom trebali, onako odmah, vratiti? Ako se samo jednoj osobi "ukrade" imovina nema opravdanja za suca koji bi to dozvolio. Tada postaje suučesnikom u tome. A statistika je takva da se navode stotine slučajeva samo na Braču u kojima vlasnici nisu znali da im se oduzimaju nekretnine. Pa makar se neki od njih u vrijeme vođenja sudskog postupka odmarali na groblju i pri tome, pazi čuda, odbili primiti poziv na ročište. Budimo ozbiljni. Pa valjda imamo takve tekuće primjere i ovdje na Kontinentu. Bobić, Bjelovar