Jump to content

Matrix

Moderator
 Vidi profil  Vidi korisnikove aktivnosti

  • Broj objava

    13150

  • registrirao se

  • Osvojio dana

    186

 Content Type 

Članci koje je Matrix objavio

  1. Matrix

    Bračna stečevina u sudskoj praksi

    objavio Matrix,


    Bračna stečevina
    “Ukoliko se radi o imovini koju su stranke kao bračni drugovi stekli radom za vrijeme trajanja bračne zajednice, tada činjenica da se na imovinu uknjižio tuženik kao vlasnik u 1/1 dijela, ne dovodi u pitanje pravno svojstvo ove imovine niti dovodi u pitanje suvlasnički udjel tužiteljice na toj imovini, ako stranke nisu drugačije
    ugovorile.“
    – Odluka Vrhovnog suda RH, br. Rev 577/08-2, od 1. travnja 2009.;
    *****************
    Prilikom utvrđenja suvlasništva na bračnoj stečevini, sud nije ovlašten odrediti umjesto diobe, isplatu vrijednosti suvlasničkog dijela, osim ako se utvrdi da jednom od suvlasnika pripada znatno manji dio stvari.“
    – Odluka Županijskog suda u Varaž dinu, br. Gž . 385/05-2, od 30. lipnja 2005.
    ***************
    Za ocjenu prava vlasništva bračnih drugova na bračnoj stečevini, mjerodavni su propisi koji su vrijedili u vrijeme njezina stjecanja. 
    (Odluka Vrhovnog suda RH, br. Rev 57/2005-2, od 14. prosinca 2005).
    *********************
    „Kada je stjecanje zajedničke imovine (obiteljske kuće) započelo prije, a završilo poslije stupanja na snagu Obiteljskog zakona, za pravilnu primjenu materijalnog prava pri odlučivanju o udjelima supružnika u toj imovini, potrebno je utvrditi kada je izvršen pretežiti dio radova na izgradnji objekta, budući da o tome ovisi hoće li se stjecanje bračne stečevine prosuđivati primjenom odredaba Zakona o braku i porodičnim odnosima ili primjenom odredaba Obiteljskog zakona.“
    – Odluka Županijskog suda u Bjelovaru, br. Gž -657/09-2, od 26. ožujka 2009.
    *****************
    „Imovina stečena na temelju statusa
    ratnog vojnog invalida Domovinskog rata, ne može se smatrati imovinom stečenom u braku i kao takva ne može predstavljati bračnu stečevinu stranka“.
    –Odluka Vrhovnog suda RH, br. Rev 1365/2008-2, od 10. veljače 2010;
    *******************
    „Ne predstavlja bračnu stečevinu nekretnina koju je jedan bračni drug stekao na ovršnoj javnoj dražbi i platio je novcem koji nije predstavljao bračnu stečevinu.“
    – Odluka Vrhovnog suda RH, br. Rev 369/06-2, od 26. ožujka 2008.
    ***************
    Teret dokazivanja o trenutku prestanka bračne zajednice na onom je bračnom drugu koji tvrdi da je bračna zajednica određenog dana prestala jer se u protivnom presumira da bračna zajednica traje sve do prestanka braka.
    U sudskoj praksi je ocijenjeno da okolnost što su stranke stanovale odvojeno, uz činjenicu da je do toga došlo voljom stranaka i da su se dugotrajno nastavili svakodnevni kontakti stranaka, ne upućuje na postojanje prekida bračne zajednice.
    (Vrhovni sud RH, br. Rev 361/92-2, od 12. ož ujka 1992) .
    *************
    Da bi se u postupku utvrdila bračna stečevina bračnih drugova, nije potrebno da je brak između stranaka razveden.
    – Odluka Županijskog suda u Varaždinu, br. Gž .1064/07-2, od 13.veljače 2008.
    *************
    Rad je konstitutivni element za nastanak bračne stečevine.U obzir dolazi svaki oblik rada kojim se stvara vrijednost odnosno koji je jedan od bračnih drugova upotrijebio za stvaranje imovine koja ima status bračne stečevine.
    To može biti rad na temelju kojega se ostvaruje pravo na plaću ili naknadu, ostvarivanje prihoda samozapošljavanjem, obavljanjem poljodjelskih poslova, a kao udjel bračnog druga uzima se i rad u kućanstvu, rad oko odgoja i brige o djeci ili drugim članovima obitelji te svaki drugi oblik rada i suradnje u upravljanju, održavanju i povećanju zajedničke imovine. 
    (Vrhovni sud RH, br. Rev 1084/08-2, od 29. listopada 2008.)
    *************
    Imovina koju je jedan bračni drug stekao na temelju ugovora o doživotnom uzdržavanju ne predstavlja posebnu imovinu tog bračnog druga ako je ta imovina stečena za vrijeme trajanja bračne zajednice i ako su oba bračna druga prihvatila i izvršavala obveze iz ugovora o doživotnom uzdržavanju kojeg je sklopio jedan bračni drug.
    – Odluka Županijskog suda u Varaždinu, br. Gž .910/12-2, od 4. veljače 2013.
    **********
    U konkretnom slučaju zato nema sumnje u pravilnost zaključka da je tužiteljica, nakon što su roditelji tuženika ovome darovali prijeporne nekretnine u cijelosti, 1/2 istih stekla od tuženika temeljem darovnog ugovora, te da u tom dijelu ona predstavlja njezinu vlastitu (posebnu) imovinu.”
    – Odluka Vrhovnog suda RH, br. Rev 696/06-2, od 3. listopada 2006.
    *****************
    Sudjelovanjem u otplati dijela kredita tijekom trajanja braka, kojim je prije
    zaključenja braka jedan od bračnih drugova kupio stan, drugi bračni drug ne stječe stvarno pravo na dijelu tog stana, već obveznopravni zahtjev razmjerno uloženim sredstvima u otplati kredita.
    – Odluka Vrhovnog suda RH, br. Rev
    3024/90-2, od 30. prosinca 1991.;
    *****************
    Novčana sredstva koje jedan bračni drug
    dobije kao kredit i otplaćuje ga, ne predstavlja njegovu vlastitu imovinu, a
    nakon razvoda braka dug tog bračnog druga s osnova kredita koji je utrošen za povećanje zajedničke imovine ili za druge zajedničke potrebe predstavlja dug koji tereti oba bivša bračna druga.
    – Odluka Županijskog suda u Varaždinu,
    br. Gž .3608/13-3, od 17. srpnja 2013.
    ****************
    Iznosi isplaćeni jednom bračnom drugu s naslova naknade za pretrpljenu štetu ne predstavljaju bračnu stečevinu, nego posebnu imovinu tog bračnog druga.
    - Odluka Vrhovnog suda RH, br. Rev 929/07-2, od 2. travnja 2008.
    **************
    Kad bračni drug traži povrat sredstava uloženih u stan drugog bračnog druga, radi poboljšanja uvjeta stanovanja, treba uzeti u obzir da je bračni drug koji je vršio, ulaganja i sam koristio rezultat svojih ulaganja.

    Iz obrazloženja:
    "Po ocjeni ovog revizijskog suda imajući u vidu utvrđenje sudova da je tužena izvršila izvjesna ulaganja u stan svog pok. supruga u kojem je stanovala, ne dolazi u primjenu odredba čl. 38. st. 3. i 4. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima, jer je tuženica, što nije sporno, imala troškove ulaganja u stan svog pok. supruga, radi poboljšanja uvjeta stanovanja, odnosno korištenja stana na bolji način. Dakle, po mišljenju ovog revizijskog suda tužena je korištenjem predmetnog stana u bračnoj zajednici s pok. suprugom i sama koristila rezultat vlastitog ulaganja u stan svog pok. supruga.
    Proizlazi da je pogrešan pravni pristup nižestupanjskih sudova da je tužena izvršila ulaganja u stan za drugoga, jer je i ona stanovala u tome stanu i za vraćanje onoga što je tužena u stan svog pok. supruga uložila treba postojati osnova ili u zakonu ili u ugovoru, a ako nje nema, nema ni obveze plaćanja. Osim toga valja imati u vidu da bi se o zahtjevu za naknadu ulaganja učinjenih u stan pok. supruga tuženice moralo odlučivati tako da bi došli u obzir samo izdaci ako nisu obuhvaćeni koristima koje je sama tužena imala korištenjem te stvari."
    (Vs RH, Rev. 3547/94, od 29. 1. 1998. – Izbor odluka 1/1998 – 41/79)
    *****************
    Bivši bračni drug, koristeći suvlasnički dio nekretnine drugog bivšeg bračnog druga,
    neosnovano se obogatio i to za razmjeran iznos najamnine koji bi se ostvario
    iznajmljivanjem tog dijela nekretnine.
    (VS RH, Rev–1419/98, od 9. svibnja 2001.)
    ********************
    Tužitelj nema pravo na isplatu vrijednosti darovane nekretnine ukoliko prije toga nije opozvao ugovor o darovanju, bez obzira što se radi o nekretnini koju je darovao izvanbračnoj supruzi.
    Županijski sud u Varaždinu, Gž. 1218/09-3 od 11.I.2010.
    **************
    Nema mjesta spajanju parnice radi rastave braka i imovinsko-pravnog spora istih stranaka radi utvrđenja bračne stečevine.
    ŽS Ri Gž 451/2001
    **************
    Na imovinu stečenu za vrijeme trajanja bračne zajednice do stupanja na snagu Obiteljskog zakona (1. srpnja 1999.) primjenjuju se odredbe Zakona o braku i porodičnim odnosima.
    VSRH Rev 171/2005-2
    ***********
    Tužiteljica nema pravo stjecanja suvlasništva na kući, bez obzira na činjenicu što je zajedno sa izvanbračnim drugom dovršavala istu za vrijeme izvanbračne zajednice, ukoliko je predmetnu kuću sagradio izvanbračni drug prije početka izvanbračne zajednice.
    Županijski sud u Varaždinu, Gž. 173/07-2 od 19.II.2007. – Potvrđeno VSRH, Rev. 745/07-2 od 09.IV.2008.
    *************
    Okolnost da je tužitelju kao 100%-tnom invalidu Domovinskog rata, u skladu s člankom 16. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo (“Narodne novine” broj 43/92, 69/92, 25/93, 48/93, 2/94, 44/94, 58/95 i 11/96), na cijenu utvrđenu prema članku 11. stavku 1. točke 1. do 6. tog Zakona, priznat popust od 100% dakle, da je taj stan imao cijenu od 0,00 kn, ne mijenja karakter ugovora o kupoprodaji tog stana između Republike Hrvatske odnosno MORH-a kao prodavatelja i tuženika kao kupca. Tuženik je, koristeći ovo pravo na popust prilikom kupnje stana, iskoristio svoje osobno pravo koje je stekao kao hrvatski vojni invalid, a imovina stečena na temelju tog prava ne može se smatrati imovinom koja bi bila stečena radom ili koja potječe iz te imovine.
    ŽS Vg Gž 958/2002-2
    *****************
    Ugovor o utvrđenju i diobi zajedničke imovine u svezi s razvodom, nije ugovor o uređenju imovinskih odnosa (bračni ugovor) za koji se tražio oblik javnobilježničkog akta.
    VSRH Rev 2414/1996
    ****************
    Izvanbračnom zajednicom koja je trajala dulje vrijeme u smislu Zakona o nasljeđivanju smatra se ona izvanbračna zajednica koja je trajala najmanje tri godine u smislu Obiteljskog zakona.
    Vrhovni sud Republike Hrvatske Rev 783/2010-2 od 25.7.2012.
    ***************
    Oba bračna druga odgovaraju solidarno bračnom stečevinom i vlastitom imovinom samo za obveze koje je jedan bračni drug preuzeo radi namirenja tekućih potreba bračne i obiteljske zajednice, te za obveze koje su bračni drugovi preuzeli zajednički u vezi s bračnom stečevinom, dok npr. troškovi nabave opreme, strojeva i sl., učinjeni za potrebe poslovanja poduzeća jednog od bračnih drugova, kao ni obveze naknade štete koju je prouzrokovao jedan bračni drug obavljajući svoju djelatnost, nemaju značenje troškova/obveza bračne zajednice, te u tom slučaju nema solidarne odgovornosti bračnih drugova. 
    VSRH: Rev x 351/2011-2, Rev 822/2009-2, Rev x 687/2009-2
    **********************
     U vezi postojanja i zaštite bračne stečevine na nekretnini koja je upisana u zemljišnim knjigama kao vlasništvo samo jednog od supružnika, vezano uz provedbu ovršnog postupka radi naplate duga po kreditu, odnosno uz stajalište o apsolutnoj ništetnosti pravnog posla sklopljenog po (samo) jednom bračnom drugu, čiji je predmet zajednička imovina bračnih drugova, uslijed koje ništetnosti kod takvih raspolaganja ne vrijedi (derogira se) načelo povjerenja u zemljišne knjige , Ustavni sud RH, odlukom (broj: U-III-103/2008 od 14. lipnja 2011.)  je dijelom izmijenio svoje ranije stajalište u odlukama U-III-821/2007 , U-III-493/2002). 
    U toj odluci Ustavni sud je u bitnome naveo:
    „ ... 10. U postupku je utvrđeno da je sporna nekretnina stečena radom supružnika za vrijeme trajanja bračne zajednice. Obzirom na vrijeme stjecanja kao mjerodavan zakon utvrđen je ZBPO, prema kojem takva imovina predstavlja njihovu zajedničku imovinu (članak 277. ZBPO-a), kojom oni raspolažu sporazumno (članak 283. stavak 1. ZBPO-a).
    Slijedom navedenog, a polazeći od utvrđenja navedenih u točki 3. ovog obrazloženja prema kojem, sažeto: „nitko na drugog ne može prenijeti više prava nego što ga sam ima“, sudovi su tužiteljicu utvrdili suvlasnicom sporne zajedničke imovine. Stajalište sudova je da u odnosu između navedenog načela kao općeg pravnog načela i načela povjerenja u zemljišne knjige, prednost treba dati navedenom načelu.
    Ustavni sud prihvaća stajalište redovnih sudova da su za utvrđivanje statusa sporne imovine, kao zajedničke imovine bračnih drugova, kao i načina raspolaganja njome, mjerodavne, prije svega, odredbe ZBPO-a. Međutim, u odsutnosti posebnih odredbi u tom zakonu kao lex specialis, u pogledu valjanosti raspolaganja tom imovinom kao zajedničkim vlasništvom, primjenjuju se odredbe općih propisa. U okolnostima konkretnog slučaja, to su odredbe ZOO-a (o apsolutnoj ili djelomičnoj ništavosti pravnih poslova) te ZV-a (o zajedničkom vlasništvu).
    Iz mjerodavnih odredbi ZV-a (članak 61. stavak 2.), citiranih u točki 11. ovog obrazloženja, proizlazi da iznimno, a radi zaštite povjerenja u pravnom prometu, treća osoba može na temelju pravnog posla, koji nije sklopljen sa svim zajedničarima, steći pravo vlasništva na nekretninama pod pretpostavkama pod kojima se štiti povjerenje u zemljišne knjige, ako vlasništvo nije bilo upisano u zemljišnim knjigama kao zajedničko. Naime, polazeći od načela zaštite povjerenja trećih u pravnom prometu, u takvoj situaciji treća osoba valjano će steći pravo vlasništva na cjelokupnoj zajedničkoj imovini, ako se utvrdi da je ta treća osoba pošteni stjecatelj odnosno da je postupala u skladu s načelom povjerenja u zemljišne knjige.
    Proizlazi, dakle, da je za prosudbu o pravnoj valjanosti odnosno nevaljanosti raspolaganja zajedničkom imovinom u odnosu na treće osobe, bitna pretpostavka savjesnost i poštenje te treće osobe. ...
    Naime, nesporno je da je opće načelo prava da nitko ne može na drugoga prenijeti više prava nego što ga sam ima. Međutim, i u tom slučaju prijenos mora biti u skladu s drugim općim načelima prava, u koja svakako spada i načelo savjesnosti i poštenja u pravnom prometu. Poštovanje ovog načela podrazumijeva ispitivanje savjesnosti svakog od sudionika određenog pravnog odnosa. Svako drugačije postupanje protivno je načelima vladavine prava i pravne sigurnosti kao najviših vrednota ustavnog poretka.
    10.1. Primjeni li se navedeno stajalište na konkretan slučaj, to znači da se utvrđivanje savjesnosti u pravnom prometu nije moglo ograničiti samo na podnositeljicu (je li postupala s povjerenjem u zemljišne knjige), već i na tužiteljicu, koja je prema utvrđenjima iz točke 3. ovog obrazloženja od početka znala za raspolaganja svog supruga – sklapanje ugovora o kreditu s podnositeljicom, te zasnivanje hipoteke na cijeloj nekretnini radi osiguranja njegova vraćanja. Ona im se nije protivila jer ih je smatrala „razumnim“, pa posljedično nije ništa poduzimala da ih spriječi niti da zaštiti svoja vlasnička prava.
    U vezi s navedenim, Ustavni sud napominje da je tužiteljica imala mogućnost zaštititi svoje pravo (zajedničkog) vlasništva sporne nekretnine jer je isključivo o njezinoj inicijativi ovisilo hoće li poduzeti odgovarajuće pravne radnje (zahtijevati upis, pokrenuti parnični postupak radi utvrđenja, zahtijevati zabilježbu spora, tražiti proglašenje ovrhe nedopuštenom i dr.). Međutim, tužiteljica nije poduzela nijednu od navedenih radnji, već je tužbu za utvrđenje svog suvlasničkog dijela podnijela tek tri (3) godine nakon donošenja rješenja o ovrsi, a njezin suprug, drugotuženik u tom parničnom postupku, priznao je tužbeni zahtjev.
    Slijedom navedenog, Ustavni sud ocjenjuje da je u osobitim okolnostima konkretnog slučaja činjenica savjesnosti ili nesavjesnosti (prethodnog) postupanja tužiteljice bitna za pravilnu primjenu mjerodavnog materijalnog prava odnosno za prosudbu ima li mjesta primjeni načela povjerenja u zemljišne knjige. ...
    Osim toga, u času kad bračni drug koji je upisan kao isključivi vlasnik nekretnine raspolaže dalje tom nekretninom u korist treće osobe, zemljišnoknjižno stanje nije neistinito, već nepotpuno pa u korist treće osobe, ako su za to ispunjene pretpostavke, nastupaju pravni učinci zaštite povjerenja u potpunost, a ne u istinitost zemljišnih knjiga. ...
    Sukladno utvrđenjima u prethodnim točkama obrazloženja ove odluke, Ustavni sud smatra da će se u svakom pojedinačnom slučaju, uzimajući u obzir osobite okolnosti svakoga konkretnog slučaja, valjanost pravnog posla morati procjenjivati ovisno o ponašanju, savjesnosti i dobroj vjeri svih sudionika određenog pravnog odnosa, uključujući i bračnog druga koji (eventualno) nije bio sudionik tog odnosa ...“
    Ustavni sud RH, odluka (broj: U-III-103/2008 od 14. lipnja 2011.
    ******************
    Nakon okončanja ostavinskog postupka ostaviteljev supružnik ne može s uspjehom tražiti utvrđenje da neka imovina, koja je pravomoćnim rješenjem o nasljeđivanju utvrđena kao ostavinska imovina ostavitelja , predstavlja u određenom dijelu njegovo suvlasništvo s osnova bračne stečevine ako takav prigovor nije iz nosio u ostavinskom postupku prilikom utvrđivanja da ta imovina predstavlja ostavinsku imovinu.
    Sažetak:
    S obzirom na to da je tužiteljica sudjelovala u ostavinskom postupku u kojem je mogla iz nositi sve prigovore na opseg ostavinske imovine, a to nije učinila, pravomoćno rješenje o nasljeđivanju veže i tužiteljicu i ona više nema pravne mogućnosti da ostvaruje u parnici svoje pravo na imovinu koja
    je ušla u ostavinu.
    Županijski sud u Bjelovaru, Gž -193/13-3, od 27. veljače 2014.
    *************************
    Vezano uz podjelu bračne stečevine postoji sudska odluka (Odluka Županijskog suda u Zagrebu, br. Gž -1191/12 od 4. travnja 2013.) u kojoj je razmatrano pitanje smatra li se bračnom stečevinom nekretnina na kojoj je jedan bračni drug samo fiktivno uknjižen.
    Sud je o tome zauzeo sljedeće stajalište:
    „Bivša supruga tužila je svog bivšeg supruga radi naknade štete jer je prodao trećim osobama stan koji je u zemljišnim knjigama bio uknjižen kao njegovo samovlasništvo, a ona tvrdi da je zapravo bračna stečevina njih dvoje na ravne dijelove pa zato traži isplatu polovine kupovnine za koju je stan prodan. Tuženik odgovara kako stan zapravo nije bio vlasništvo niti jednog od njih dvoje već ga je on fiktivno uknjižio na svoje ime na zamolbu svog ujaka, direktora i vlasnika trgovačkog društva koje se bavi građenjem i proizvodnjom stanova, da ne bi ovaj platio neka visoka fiskalna davanja u času prodaje stana trećim osobama.
    U prvostupanjskom postupku su izvedeni dokazi koji su potvrdili istinitost tuženikovih navoda pa je sud odbio tužbu s obrazloženjem da se ne radi o bračnoj stečevini… Na osnovi ovako provedenog dokaznog postupka pravilno je I-stupanjski sud zaključio da predmetni stan nije predstavljao imovinu tuženika,
    te samim time niti nije mogao predstavljati zajedničku imovinu tužiteljice i tuženika tijekom trajanja braka. Tužiteljica osim navoda da je stan bio upisan u z.k. kao vlasništvo tuženika nije priložila nikakve druge dokaze kojima bi osporila navode tuženika da on u naravi nije bio vlasnik tog stana.“
    Županijski sud u Zagrebu, br. Gž -1191/12 od 4. travnja 2013.
    ***********************
    "Pravo vlasništva nasljeđivanjem stječe se trenutkom otvaranja nasljeđa na imovini ostavitelja, dok pravo na utvrđivanje zajedničke imovine stečene radom u tijeku braka pripada i nasljednicima bračnih drugova, zbog čega je tužena kao  univerzalni sukcesor, aktivno legitimirana tražiti utvrđenje prava  suvlasništva na nekretnini, kao bračnoj stečevini iza njezine pok. majke. "
    Županijski sud u Varaždinu Gž. 800/08-2 od 9.IV.2009.
  2. Matrix
    U praksi se događa da nakon smrti knjižnog vlasnika nekretnine, a prije okončanja ostavinskog postupka dođe do nevaljalog upisa od strane treće osobe, slijedom čega se postavlja pitanje:
    dali je nasljednik ostavitelja čije je knjižno pravo povrijeđeno nevaljalim upisom ovlašten na podnošenje brisovne tužbe:
    - odgovor je pozitivan
    Naime, smrću ostavitelja njegov nasljednik prima cjelokupni pravni položaj (sveopće pravno sljedništvo), pa tako stječe pravo vlasništva svake pojedine ostaviteljeve stvari bez potrebe predaje, odnosno uzimanja u posjed ili upisa prava vlasništva u zemljišne knjige, kao i druga prava ostavitelja, budući da hrvatsko nasljedno pravo ne poznaje institut ležeće ostavine (hereditas iacens), slijedom čega je nasljednik i prije nego ishodi upis svog prava vlasništva u zemljišnoj knjizi ovlašten brisovnom tužbom zahtijevati brisanje nevaljane odnosno neistinite uknjižbe i uspostavljanje prijašnjeg zemljišno knjižnog stanja. 
  3. Matrix
    U članku se dotićemo pitanja, da li je moguć prenos prava vlasništva na nekretnini opterećenoj hipotekom.
    Upis promjene vlasnika u zemljišnoj knjizi na nekretnini pod hipotekom je moguć, za što je najbolji primjer stambenog kredita, budući da u tim situacijama banka sklapa ugovor o kreditu sa kupcem, pri čemu se povrat kredita osigurava upisom hipoteke na nekretnini, no banka doznačuje sredstva iz kredita tek onda kad se na nekretnini koja je predmet kupoprodaje upiše hipoteka u korist banke kao osiguranje povrata kredita, što će reći da je tada kao vlasnik nekretnine još uvijek upisan prodavatelj,a dok se upis prava vlasništva na kupca obavlja nakon što je hipoteka upisana, no između ostalog treba istaknuti da upis promjene vlasnika nekretnine uopće nemože naštetiti hipotekarnom vjerovniku, budući da upisana hipoteka ima učinak i nakon promjene vlasnika, odnosno je hipotekarni vjerovnik ovlašten izvršiti naplatu osiguranog potraživanja iz vrijednosti založene nekretnine neovisno o tome tko je trenutni vlasnik nekretnine.
  4. Matrix

    Dosjelost u sudskoj praksi

    objavio Matrix,


    Stjecanje prava vlasništva dosjelošću
    Nepošteni posjednik ne može steći pravo vlasništva nekretnine dosjelošću. 
    VS RH Rev 1519/09-2, od 23. ožujka 2011
    *********************
    U rok za stjecanje prava vlasništva dosjelošću na nekretninama koje su na dan 8. listopada 1991. g. bile u društvenom vlasništvu ne računa se vrijeme posjedovanja proteklo prije 8. listopada 1991. g.
    Vrhovni sud Republike Hrvatske Rev 1227/97 od 10.1.2001
    ******************
    Sudska praksa se u svom radu dotaknula i pitanja stjecanja prava služnosti putem dosjelosti te je Županijski sud u Rijeci utvrdio da pravo služnosti dosjelošću nije moguće, jednako kao pravo vlasništva, steći u nekom kraćem roku, nego samo u „izvanrednom“ roku za dosjedanje od 20 godina.
    „Pravo vlasništva i pravo služnosti iako su oboje stvarna prava, različita su prava i ono što je propisano te je važilo za pravo vlasništva nije istodobno važilo i za pravo služnosti, a tako je i danas..”
    ŽS u Rijeci Gž-3603/10, od 9. rujna 2010.
    *********************
    Pravo vlasništva nekretnine stečene na temelju zakona može se uvijek suprotstaviti uknjiženom pravu koje je upisano na temelju rješenja o nasljeđivanju.
    Županijski sud u Virovitici Gž 566/2008-2 od 26.1.2009.
    VSRH, Rev 2031/10, od 14. siječnja 2015.
    *****************
    U sporu radi predaje stvari vlasniku u posjed, sud je dužan raspraviti prigovor posjednika o njegovom pravu na posjed, na temelju vlasništva stečenog dosjelošću, jer osnovanost takvog prigovora čini neosnovanim zahtjev na predaju u posjed.
    Županijski sud u Zlataru Gž 1648/2009-2 od 10.2.2010
    *********************
    Vezano uz izvršavanje poštenog posjeda kao uvjeta za stjecanje prava vlasništva dosjelošću, postoji jedna zanimljiva odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Rev x 158/09-2, od 30. lipnja 2009.
    Temeljno pitanje u tom postupku bilo je pitanje izvršavanja, odnosno savjesnosti (poštenja) posjeda za maloljetnu osobu, a i za osobu koja je odsutna.
    U obrazloženju odluke kao odlučno je navedeno:
    "I u ovom stadiju postupka prijeporno je postoji li valjana pravna osnova - dosjelost na temelju koje bi tuženik-protutužitelj postao vlasnik prijepornih nekretnina.
    Iz utvrđenja nižestupanjskih sudova proizlazi da je vlasnik nekretnina koje su prijeporne u ovom postupku bio G. U. koji je imao suprugu, sina i kćer M. U.; da je G. U. otišao u Novi Zeland nakon I. Svjetskog rata, gdje je nestao i kasnije je proglašen umrlim, da mu je supruga umrla 1945., a sin poginuo u II. Svjetskom ratu te da je jedina posjednica nekretnina bila njegova kćer M. U; da je M. U. usmeno darovala nekretnine tada maloljetnom I. M. i da je ugovor izvršen, jer je C. M. kao majka i zakonska zastupnica maloljetnog I. M. odmah 1951. ušla u posjed darovanih nekretnina, posjedovala ih je i obrađivala, a neke i prodavala sve do 1957., kada i ona odlazi sa sinom u Novi Zeland. Navedene nekretnine nakon 1957. pa sve do danas drži S. M., tj. ujak I. M. - tuženika-protutužitelja u posjedu, i to u ime I. M.
    S obzirom na naprijed iznesena utvrđenja, i po pravnom stajalištu Vrhovnog suda pravilan je zaključak nižestupanjskih sudova da je tuženik-protutužitelj, posjedujući savjesno prijeporne nekretnine dulje od 20 godina, postao vlasnikom istih na temelju dosjelosti.
    Navedeni pravni zaključak nižestupanjskih sudova je u skladu s odredbom čl. 28. st. 4. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima ("Službeni list SFRJ", br. 6/80 i 36/90, koji je preuzet kao zakon Republike Hrvatske - "Narodne novine" br. 53/91) i čl. 30. toga Zakona, jer je istima propisano da savjesni posjednik nepokretne stvari stječe pravo vlasništva na tu stvar dosjelošću protekom 20 godina, s time da vrijeme potrebno za dosjelost počinje teći onog dana kad je posjednik stupio u posjed, a to je u konkretnom slučaju bilo po utvrđenju nižestupanjskih sudova 1951., a završava se istekom posljednjeg dana vremena potrebnog za dosjelost, a što se u ovom slučaju dogodilo 1971."
    Dakle, Vrhovni sud Republike Hrvatske ovom je Odlukom izrazio stajalište da je savjestan posjednik onaj za kojeg je u vrijeme njegove maloljetnosti takav posjed izvršavala majka kao zakonska zastupnica, a zatim u njegovo ime treća osoba.
    *********************
    U rok za stjecanje prava vlasništvu dosjelošću nekretnina koje su bile u društvenom vlasništvu na dan 8. listopada 1991., ne računa se vrijeme posjedovanja koje je proteklo prije toga dana (ako vrijeme dosjelosti nije isteklo prije 6. travnja 1941.)
    Sažetak:
    Primjenom ovlasti iz članka 373.a stavak 1. točka 2. Zakona o parničnom postupku
    (Nar. nov., br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11,148/11 - pročišćeni tekst, 25/13 i 28/13 – u nastavku teksta: ZPP), drugostupanjski sud prihvatio je žalbu tuženika jer je prema stanju spisa, uz ostalo i na temelju isprave koju u ovom slučaju predstavlja izvadak iz zemljišne knjige, utvrdio da je predmetna nekretnina u vrijeme kada je prednik tužiteljice stupio u njezin posjed (1966.) već bila u režimu društvenog vlasništva s upisanim pravom (su)korištenja tuženikovih prednika. Pritom je utvrđeno da je upis društvenog prava vlasništva izvršen još 1960.pod br. ..., kao i da se odnosna nekretnina u tom režimu nalazila i na dan 8. listopada 1991.
    Tužiteljica u reviziji ne osporava okolnost da je sporna nekretnina bila upisana kao društveno vlasništvo, a drugostupanjski sud ističe da se tuženik na tu okolnost višekratno pozivao tijekom prvostupanjskog postupka.
    Polazeći od toga i pozivajući se na odredbu iz članka 384. stavak 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Nar. nov., br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00,73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 30/10 i 143/12 - u nastavku teksta: ZVDSP), drugostupanjski sud odbija tužbeni zahtjev, zaključujući da od 8.listopada 1991. do podnošenja tužbe 22. siječnja 1998. nije protekao ni redovni (10 godina) ni izvanredni rok (20 godina) za stjecanje prava vlasništva dosjelošću.
    Prema odredbi iz članka 388. stavak 4. ZVDSP-a, u rok za stjecanje dosjelošću nekretnina koje su na dan 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu, kao i za stjecanje stvarnih prava na tim nekretninama dosjelošću, ne računa i vrijeme posjedovanja proteklo prije toga dana.
    Prema tome, niti materijalno pravo nije pogrešno primijenjeno.Iz tih je razloga, na temelju odredbe iz članka 393. ZPP-a, valjalo odbiti reviziju tužiteljice i presuditi kao u izreci.

    Vrhovni sud RH Rev x 504/2013-2
    *****************
    Činjenica da je netko u zemljišnoj knjizi upisan kao suvlasnik određenih nekretnina predstavlja samo predmnjevu o suvlasništvu te osobe, koja svakako otpada ako drugi, čije stjecanje nije upisano u zemljišnu knjigu,dokaže da ima valjanu osnovu i istinit način stjecanje te nekretnine. Ni okolnost da je rješenjem o nasljeđivanju iza osobe koja je upisana kao (su)vlasnik nekretnine u zemljišnoj knjizi ta imovina raspoređena kao njena ostavinska imovina na nasljednike, iako nije predstavljala ostavinu ostavitelja, ne dovodi nasljednike u povoljniji položaj, budući nasljednici svoje pravo izvode iz prava svog prednika, a kojeg prava nema.” 
    VSRH, Rev-2064/13 od 25. veljače 2014.
    *****************
    Tužitelj u ovom slučaju ne samo što nije pošten posjednik, nego nije uopće posjednik predmetne nekretnine. Upravo je tuženik, nakon pravomoćnosti rješenja, preuzeo nekretninu i na njoj izgradio kolektor.
    Tužitelj pogrešno smatra da je bio samostalni posjednik time što je povremeno odlazio na parcelu i kosio travu, jer je samostalni posjednik osoba koja posjeduje stvar kao da je njezin vlasnik (čl. 11. st. 1. ZV), a tužitelju je predmetna nekretnina oduzeta, tuženik je stupio u posjed i uknjižio se u zemljišnim knjigama kao vlasnik.” 
    (VSRH, Rev-1765/10 od 17. srpnja 2012.)
    *******************
    Kada je u režimu primjene pravnih pravila OGZ bilo moguće steći vlasništvo nekretnina na temelju pravnog posla i bez upisa u zemljišne knjige, i ugovor o kupoprodaji nekretnina sklopljen s izvanknjižnim vlasnikom uz predaju u posjed nekretnina, predstavlja valjani pravni temelj posjedovanja koji posjed čini zakonitim.” 
    (VSRH, Rev-2064/13 od 25. veljače 2014.)
    *****************
    Odlučna pretpostavka za stjecanje prava vlasništva dosjelošću je pošten (savjestan) posjed. Poštenje posjeda se pretpostavlja. U konkretnom slučaju nižestupanjski sudovi su, odbijajući tužbeni zahtjev uz tvrdnju da tužitelj nije dostavio dokaze iz kojih bi nedvojbeno proizlazilo da njegov posjed ima propisanu kakvoću i da ima valjanu zakonsku osnovu, uz ostalo, zauzeli shvaćanje da posjed mora biti i zakonit da bi se vlasništvo uopće steklo dosjelošću. Međutim, takvo pravno shvaćanje ne može se prihvatiti. Za stjecanje prava vlasništva dosjelošću posjed mora biti barem pošten i trajati zakonom određeno vrijeme. Prema tome,nije nužno da posjed bude i zakonit.” 
    (VSRH, Rev-1628/2015 od 11. prosinca 2018.)
    ************
    “Ugovor o prodaji zaključen između tužiteljice kao kupca i Z. N. – tuženičinog sina, koji nije bio vlasnik sporne nekretnine, ne predstavlja pravni posao koji bi bio valjani pravni temelj tog posjedovanja (koji bi tužiteljici davao pravo na posjed odnosno po čijoj bi pravnoj osnovi tužiteljica mogla steći pravo vlasništva) pa je pravilna ocjena nižestupanjskih sudova da posjed tužiteljice nije bio zakonit.” 
    (VSRH, Rev-720/05-2 od 19. listopada 2005.)
    ****************
    Ako je ugovor na kojeg se isključivo poziva tužitelj kao pravni temelj svog posjedovanja ništetan, riječ je o nezakonitom posjedu (nema valjanog pravnog temelja posjedovanja), čime je isključena mogućnost stjecanja prava vlasništva tužitelja nad predmetnom nekretninom redovnom dosjelošću u smislu odredbe čl. 159.st. 2. ZV.
    (VSRH, Rev-954/12 od 19. veljače 2014.)
    ***************
    Tužitelj se ne može smatrati savjesnim posjednikom jer je nekretninu darovao svojim kćerima i posjedovao je uz njihovu dozvolu i stoga ne može se s uspjehom pozivati da je nekretninu posjedovao
    tako da nije znao da predmetna nekretnina nije njegova i da to nije ili nije mogao znati.
    (VSRH, Rev-139/10 od 11. siječnja 2012.)
    ***************
    Utvrđenje prava vlasništva, kao što
    tužiteljica traži, osnovano se može zahtijevati u slučaju kad je pravni temelj stjecanja prava vlasništva zakon, a ne i pravni posao, jer je upis prava vlasništva modus stjecanja tog prava. 
    (Županijski sud u Zagrebu, Gž-7001/12)
    ***************
    Tužitelj neosnovano zahtijeva izdavanje tabularne isprave od tuženika. Naime, u situaciji kada tužitelj zahtjeva utvrđenje stjecanja prava vlasništva dosjelošću, pravilno je sud prvog stupnja odbio ovaj zahtjev obzirom da se radi o originarnom stjecanju prava vlasništva te stranke nisu u obveznopravnom odnosu.
    (Županijski sud u Zagrebu, Gž-1744/15)
    ***************
    Budući da se poštenje posjeda presumira, tu činjenicu tužitelj nije bio dužan dokazivati, a tuženik nije dokazao suprotno stoga su pravilno sudovi ocijenili da je tužitelj pošten posjednik. Tužitelj je tijekom postupka koji je prethodio reviziji, dokazao zakonitost posjeda sukladno čl. 18. st. 1. ZV prema kojem je posjed zakonit ako ima valjan pravni temelj toga posjedovanja (pravo na posjed) budući da je temeljem pravovaljanog ugovora o kupoprodaji sklopljenog s tuženikom stekao pravo na posjed prethodno ispunivši ugovornu odredbu (isplatio je u cijelosti kupoprodajnu cijenu).Tužitelj je dokazao i istinitost posjeda sukladno čl. 18. st. 2. ZV prema kojem je posjed istinit ako nije pribavljen silom, potajno ili prijevarom, ili zlouporabom povjerenja, budući da mu je tuženik, ispunjavajući svoju ugovornu obvezu, predao u posjed kupljenu nekretninu.
    (VSRH, Rev 543/2015 od 8. siječnja 2019.)
    *************
    "Pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću (kvaliteta i trajanje posjeda, sposobnost posjednika biti vlasnikom stvari, te sposobnost stvari da bude u vlasništvu) moraju biti ispunjene u vrijeme podnošenja tužbe.
    (Pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (1/19) od 14. veljače 2019.)
    ***************
    Pogrešan je pravni pristup nižestupanjskih sudova koji u vrijeme potrebno za dosjelost računaju i vrijeme nakon podnošenja tužbe, pa do zaključenja glavne rasprave u ovom predmetu.
    (VSRH, Rev 458/14 od 7. veljače 2018.)
    *****************
    Prema ocjeni ovoga suda, činjenica da je tužitelj sudjelovanjem u postupku preoblikovanja zemljišne knjige 2006. saznao da sporne nekretnine koje posjeduje nisu u zemljišnim knjigama upisane kao njegovo vlasništvo, već da su vlasništvo tuženice, njegov pošten posjed time je prekinut jer se ne može smatrati da od tog trenutka i dalje nije znao ili mogao znati da mu ne pripada pravo na posjed (u tom smislu i ovaj sud u Rev 1088/14-2 od 31. listopada 2017., Rev 206/14-2 od 25.travnja 2018. ...).
    (VSRH, Rev-115/2014 od 13. ožujka 2019.)
    ****************
    Sud smatra da podnositelj zahtjeva koji se razumno oslonio na zakonodavstvo koje je kasnije ukinuto kao neustavno ne bi trebao - s obzirom na izostanak bilo kakve štete u odnosu na prava drugih osoba snositi posljedice greške koju je počinila sama država, donijevši takav neustavan propis. Zapravo, kao posljedica njegovog ukidanja, vlasništvo imovine koje je podnositelj zahtjeva stekao dosjelošću na temelju odredbe koja je kasnije ukinuta kao neustavna ,vraćeno je državi kojoj je time pogodovala njezina vlastita greška. U svezi s tim, Sud ponavlja da rizik bilo kakve greške koje su počinila državna tijela mora snositi država te da se greške ne smiju ispravljati na trošak dotičnog pojedinca, posebice kada ne postoji drugi suprotstavljeni privatni interes (vidi Gashi v. Croatia, br.32457/05, stavak 40., 13. prosinca 2007. i Radchikov v Russia, br.65582/01, stavak 50., 24. svibnja 2007.).” 
    (ESLJP, predmet Trgo protiv Hrvatske (Zahtjev br. 35298/04) od 11.lipnja 2009.)
    **************
    U bitnome, ta se presuda ESLJP (Trgo protiv RH) temelji na pravnoj ocjeni da je tužitelj iz predmeta u kojoj je presuda donesena imao legitimno očekivanje da će ga sud utvrditi vlasnikom nekretnine - jer da je već u trenutku podnošenja tužbe u tome predmetu (dakle: prije nego je Ustavni sud Republike Hrvatske ukinuo navedenu odredbu čl. 388. st. 4. ZV/96) protekao rok tada propisan (odredbom čl. 388. st. 4. ZV/96., u izvornom sadržaju) za dosjedanje. U ovome predmetu riječ je o nečemu drugome: tužitelji su tužbu podnijeli nakon prestanka važenja odredbe čl. 388. st. 4. ZV/96., dakle nakon što je Ustavni sud RH odlukom broj U-I-58/1997, … ukinuo navedenu odredbu, a koja je odredba sukladno odredbi čl. 53. st. 2. Zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske … prestala važiti danom objave odluke Ustavnog suda. U tim prilikama ne može se prihvatiti da su tužitelji u vrijeme utuženja imali legitimno očekivanje (kakvo je utvrđeno za tužitelja u predmetu Trgo protiv Republike Hrvatske: budući da su tužitelji u ovome predmetu znali ili mogli znati za odluku Ustavnog suda iz 1999. i za izmjenu odredbe čl. 388. st. 4. ZV/96 iz 2001.) da će ih sud utvrditi vlasnicima prijeporne nekretnine - i da će, pored odredbe čl. 388. st. 4. ZV-a važeće u vrijeme utuženja … prema kojoj: "U rok za stjecanje dosjelošću nekretnina koje su na dan 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu, kao i za stjecanje stvarnih prava na tim nekretninama dosjelošću, ne računa se i vrijeme posjedovanja proteklo prije toga dana.", ostvariti uspjeh u ovoj parnici.” 
    (VSRH, Rev-1409/2015 od 4. rujna 2018.)
    *******************
    Nakon što citira pravno shvaćanje ESLJP iz predmeta Trgo, koje prihvaća, VSRH dodaje: „Stoga je ovaj sud glede pitanja ”Treba li u rok dosjelosti računati vrijeme prije 8. listopada 1991. u slučaju kad i prijet oga dana traje zakonit, pošten i istinit posjed u korist prednika tužitelja i tuženika?” zauzeo pravno shvaćanje:
    Kod stjecanja prava vlasništva dosjelošću na stvarima koje su prije 8. listopada 1991 bile u društvenom vlasništvu treba u vrijeme dosjelosti računati i vrijeme prije 8.listopada 1991., ako se time ne vrijeđaju vlasnička prava osoba koja ta prava nisu stekla na temelju odredbe čl. 388. st.4. ZV, nego na temelju drugih odredaba tog zakona. Rizik bilo kakve greške koju su počinila državna tijela, mora snositi država i ne smiju se ispravljati na teret pojedinca koji je stekao pravo vlasništva dosjelošću na temelju zakonske odredbe koju je ustavni sud RH naknadno ukinuo, posebice u onom slučaju kada ne postoji drugi suprotstavljeni privatni interes trećih osoba.
    (VSRH, Rev-x 974/2017 od 7. svibnja 2019.)
    *****************
    Naime, odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske od 17. studenoga 1999. ("Narodne novine" broj 137/99) kojom je ukinut tada važeći st. 4. čl. 388. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" broj 91/96 i 68/98 – dalje: ZV), a kojim je bilo rečeno da se u rok za stjecanje dosjelošću nekretnina koje su na dan 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu, kao i stjecanje stvarnih prava na tim nekretninama dosjelošću, računa i vrijeme posjedovanja proteklo prije tog dana, prema shvaćanju Europskog suda za ljudska prava, je donesena u pravcu ispravljanja nepoštenih učinaka tadašnjeg čl. 388. st. 4. iz 1996., a sve u javnom interesu. Navedeni stavak je i ukinut u javnom interesu, kako bi se zaštitila prava trećih osoba. Dakle, samo u predmetima u kojima nema pretenzija trećih osoba koje bi bile inkompatibilne s pretenzijama podnositelja zahtjeva, a u odnosu na osobe javnog prava, a posebice Republiku Hrvatsku koja je donijela neustavan zakon, prihvatljivo je računati u vrijeme potrebno za dosjelost i vrijeme u kojem je nekretnina bila u režimu društvenog vlasništva kada su se podnositelji zahtjeva mogli razumno osloniti na zakonodavstvo koje je kasnije ukinuto.
    (VSRH, Rev-3802/2019 od 25. rujna 2019.)
    ******************
    Tužitelj je stekao pravo vlasništva na nekretnini dosjelošću ako je tuženik u zemljišnoj knjizi bio upisan samo 
    formalno kao suvlasnik te je potpisao očitovanje u kojem  potvrđuje da je tužitelj sa svojim prednicima u dugotrajnom 
    posjedu  predmetne nekretnine.
    Županijski sud u Varaždinu, Gž.217/10-2 od 8. ožujka 2010.
    ****************
    Ugovor o korištenju stana ne predstavlja pravnu osnovu za stjecanje prava vlasništva dosjelošću.
    Županijski sud u Varaždinu, 15 Gž.824/10-2 od 6. rujna 2010.
    *******************
    Tužiteljice koje tvrde da su dosjelošću stekle točno određeni dio nekretnine nisu ovlaštene tražiti da se utvrde suvlasnicama idealnog dijela cijele te nekretnine.
    Županijski sud u Varaždinu, Gž-3822/14-2 od 06. ožujka 2015. godine
    *******************
    U zemljišnoj knjizi upisani suvlasnik i posjednik cijele nekretnine, koji je tijekom stjecanja i vršenja tog posjeda bio upoznat sa pravnim temeljom (nasljeđivanje) te načinom stjecanja suvlasništva ostalih upisanih suvlasnika i neposjednika, sa vremenom tog stjecanja te osobom od koje je stečeno, i sa time da nakon tog stjecanja ti suvlasnici nisu nikada na nedvojbeno jasan način očitovali volju o odricanju od toga prava – zna da mu ne pripada pravo na posjed cijele nekretnine već da djelomično posjeduje i   tuđu  nekretninu, pa se u tom dijelu ne može smatrati savjesnim posjednikom niti takav posjed može biti temelj za stjecanje prava vlasništva.
    Županijski sud u Bjelovaru, Gž-2458/2013-2, od 30. I. 2014. godine
    *****************
    Pravo vlasništva nekretnine stečene na temelju zakona može se uvijek suprotstaviti uknjiženom pravu koje je upisano na temelju rješenja o nasljeđivanju.
    Županijski sud u Virovitici Gž 566/2008-2 od 26.1.2009.
    *******************
    Sudska praksa se u svom radu dotaknula i pitanja stjecanja prava služnosti putem dosjelosti te je Županijski sud u Rijeci utvrdio da pravo služnosti dosjelošću nije moguće, jednako kao pravo vlasništva, steći u nekom kraćem roku, nego samo u „izvanrednom“ roku za dosjedanje od 20 godina. „Pravo vlasništva i pravo služnosti iako su oboje stvarna prava, različita su prava i ono što je propisano te je važilo za pravo vlasništva nije istodobno važilo i za pravo služnosti, a tako je i danas..” (Gž-3603/10, od 9. rujna 2010.).
     
     
     
     
     
  5. Matrix

    Fiktivan ugovor u sudskoj praksi

    objavio Matrix,


    Simulirani pravni poslovi
    Nije u pravu tužitelj kada smatra da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 12. ZPP-a. Kada je prvostupanjski sud odbio tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu utuženog iznosa s osnova povrata kredita jer je utvrdio da je predmetni ugovor o kreditu prividan ugovor, onda nije prekoračen tužbeni zahtjev pa iako tuženica nije postavljala protutužbeni zahtjev za utvrđenje da bi taj ugovor bio prividan. Prividnost ugovora može se isticati prigovorom u parnici, a bez da se postavlja tužbeni ili protutužbeni zahtjev za utvrđenje da bi taj ugovor bio prividan. Stoga, kada je tuženica u ovoj parnici istaknula prigovor prividnosti predmetnog ugovora o kreditu, kada je prvostupanjski sud raspravio taj prigovor i ocijenio ga osnovanim te kada je zbog toga odbio tužbeni zahtjev tužitelja, to prvostupanjski sud nije odlučivao izvan granica postavljenog zahtjeva.
    Vrhovni sud Republike Hrvatske, Rev-810/2011-2 od 12. studenog 2013.
    ******
    Radi se o prividnom ugovoru, kada je tuženik sklopio ugovor o kreditu isključivo zbog kreditne nesposobnosti tužitelja i njegove supruge, u njihovu korist, budući su novčana sredstva iz predmetnog kredita uložena u roditeljsku kuću tužitelja, a koji iznos je valoriziran prilikom utvrđenja ulaganja supruge tužitelja u kuću, zbog čega tužitelj nema pravo na povrat novčanih sredstava od tuženika.
    Županijski sud u Varaždinu, Gž-1080/07-2 od 11. ožujka 2008.
    ******
    Stoga je pravilno prvostupanjski sud zaključio da je predmetni ugovor u smislu čl. 66. st. 1. ZOO-a prividan ugovor i da nema učinka među ugovornim strankama. Naime, po stajalištu ovoga suda, 
    u konkretnom slučaju radi se o apsolutnoj simulaciji kod koje su sklapanjem predmetnog Ugovora stranke zapravo imale cilj i to tužiteljica ponovno stjecanje instrumenata osiguranja radi ispunjenja 
    tražbine, (a koje je sve već bilo ugovoreno Ugovorom o kratkoročnom zajmu i Sporazumu od 2. svibnja 2001.), a tuženik i nadalje posjed predmetne nekretnine, (što je također bilo ugovoreno Ugovorom od 2. svibnja 2001.), a to znači zapravo izbjegavanje primjene odredbi toga Ugovora, a time i prisilnih propisa 
    iz čl. 277. OZ-a kojim je određen postupak i način prisilnog ostvarenja tražbine tužiteljice utemeljene na Ugovoru i Sporazumu od 2. svibnja 2001.
    Županijski sud u Varaždinu, Gž-873/08-2 od 28. listopada 2008.
    ******
    Naime, sukladno odredbi čl. 55. st. 1. Ovršnog zakona, ovrha se proglašava nedopuštenom na određenom predmetu ako treća osoba dokaže da u pogledu tog predmeta ima takvo pravo koje sprječava ovrhu, međutim, tužitelj u ovome predmetu to nije dokazao, obzirom da ovaj sud prihvaća stav suda prvog stupnja da se priloženi ugovori i računi imaju smatrati prividnim pravnim poslovima 
    sastavljenim iz razloga izbjegavanja namirenja tražbine prvotuženika.
    Županijski sud u Puli - Pola, Gž-995/07-2 od 16. veljače 2009.
    ******
    Zaključivši da je ugovor o zajmu od 31. listopada 1990. prividan pravni posao kojim su prikriveni ranije sklopljeni ugovori o zajmu sa zelenaškom kamatom, jer tužitelj temeljem ugovora od 31. 
    listopada 1990. nije tuženiku dao nikakvu pozajmicu, a kako je tuženik tužitelju vratio zajam temeljem prethodno sklopljena dva ugovora o zajmu isplatom iznosa od 80.580 DEM, nižestupanjski sudovi zaključuju da tuženik ne duguje ništa tužitelju iz osnove zajma te su tužbeni zahtjev odbili, a time su materijalno pravo pravilno primijenili. Prema odredbi čl. 66. st. 1. Zakona o obveznim odnosima prividni ugovor nema učinka među ugovornim stranama, a prema odredbi st. 2. toga članka – ako prividan ugovor prikriva neki drugi ugovor, taj drugi važi ako su ispunjeni uvjeti za njegovu pravnu valjanost. 
    Kako ugovor o zajmu što su ga stranke sklopile 31. listopada 1990. kao prividan nema pravni učinak, a s obzirom da je tuženik vratio zajam tužitelju prema ranije sklopljena dva ugovora o zajmu, tuženik ne duguje tužitelju utuženi iznos. Nije odlučno što tuženik nije pokretao postupak radi poništenja predmetnog ugovora o zajmu, jer prividni ugovor ne podliježe pobijanju.
    Vrhovni sud Republike Hrvatske, Rev-737/2006-2 od 20. prosinca 2006.
    ******
    Kod parničnih stranaka nije postojala volja za zaključenje predmetnog ugovora o prodaji stana i njegovog spomenutog aneksa kojim se samo pobliže određuje predmet prodaje, jer su stranke takovim ugovorom stvarno imale namjeru, da tužitelj koji je naveden u ugovoru kao prodavatelj stana pruži jamstvo tuženiku radi osiguranja isplate novčanog potraživanja tuženika prema trećoj osobi inače prijatelju tužitelja.
    Vrhovni sud Republike Hrvatske, Rev-3135/1995-2 od 20. listopada 1999.
    *****
    Prema utvrđenim odlučnim činjenicama, ovaj sud zaključuje da se u konkretnom slučaju radi o prividnom (simuliranom) ugovoru o dosmrtnom uzdržavanju, a koji udovoljava svim pretpostavkama 
    za valjanost darovnog ugovora koji zapravo pokriva sporni ugovor. Prema čl. 66. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96 i 91/96 – dalje: ZOO), prividan ugovor nema učinka među ugovornim strankama, ali ako prividan ugovor pokriva neki drugi ugovor, taj drugi važi ako je udovoljeno uvjetima za njegovu pravnu valjanost.
    Vrhovni sud Republike Hrvatske, Rev-1304/2008-2 od 3. veljače 2010.
    ******
    Da je predmetni ugovor o posudbi novca tzv. simulirani (prividni) pravni posao utvrđeno je temeljem suglasnih iskaza parničnih stranaka, a i saslušanog svjedoka inače sastavljača tog ugovora M. M., iz kojih iskaza proizlazi da tužitelj nije pozajmio tuženiku bilo kakav novac pa tako ni 30.000,00 DEM, a da je taj ugovor zaključen kao „vid osiguranja“ tužitelja za obveze koje su za tuženika proizlazile iz drugog ugovornog odnosa, odnosno iz odnosa ugovora o prijenosu ugovora o zakupu.
    Županijski sud u Puli – Pola, Gž-15/09-2 od 26. travnja 2010.
    ******
    5. Temeljem utvrđenih činjenica, prvostupanjski je sud pravilno zaključio da je ugovor o zajmu (nazvan ugovorom o kreditu) prividan, jer prikriva drugi ugovor, pa u smislu čl. 66. st.1. Zakona o 
    obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 53/91 i dr. - dalje ZOO) nema učinka među ugovornim stranama. U smislu čl. 2. istog članka, ni prikriveni ugovor (a to je u konkretnom slučaju kupoprodajni 
    ugovor) ne važi, jer nema uvjeta za njegovu pravnu valjanost. Naime, radi se o ugovoru o kupoprodaji stranog državljanina, koji nema propisano odobrenje za sklapanje takvog ugovora. Stoga je i taj ugovor ništav temeljem čl. 103. st.1. ZOO kao protivan prinudnom propisu.
    Županijski sud u Puli, Gž-2610/04-2 od 11. prosinca 2006.
    ******

    Prividni ugovor nema učinka samo među ugovornim strankama, ali se prividnost ugovora ne može isticati trećoj savjesnoj osobi. Ako je jedna ugovorna stranka, znajući da je ugovor prividan isplatila temeljem tog ugovora određeni novčani iznos trećoj osobi i time tu treću osobu održavala u zabludi da se pridržava prividnog ugovora, ne može isplaćeni novčani iznos potraživati od druge 
    ugovorne stranke prema odredbama o naknadi štete, čak niti u slučaju ako je i ta druga ugovorna stranka komunicirajući s trećom osobom također tu osobu održavala u zabludi u pogledu valjanosti 
    ugovora.
    Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, Pž-6070/08 od 17. prosinca 2008.
    ******
    Zakonski nasljednik stranke (daroprimatelja) prividnog ugovora o darovanju ne smatra se trećom osobom prema kojoj se prividnost ugovora ne bi mogla isticati.
    Županijski sud u Bjelovaru, Gž-483/13-2 od 21. studenoga 2013.
    ******
    3. Žalitelja u povoljniju pravnu poziciju ne može dovesti ni tvrdnja da je račun na njega glasio samo iz razloga što je imao pravo na povlasticu, a da je zapravo traktor kupljen za drugog. Očito je, 
    obzirom na navedenu povlasticu, da je kupac traktora bio tuženik B. Č. Da li je on bio samo fiktivni kupac, to za tužitelja nema značaja. Tužitelj, na kojeg je tražbina cedirana predstavlja treću osobu i prema njemu Ugovor sklopljen između A. d.o.o. i tuženika (makar on bio i fiktivan) proizvodi pravne učinke. Tuženik nije dokazao da je tužitelj znao ili mogao znati za fiktivnost tog kupoprodajnog ugovora 
    pa se u odnosu na njega ne može niti pozivati na tu prividnost. Povjerenje trećih osoba u pravnom prometu u takvim slučajevima se uvijek štiti. 
    Županijski sud u Puli, Gž-1493/05-2 od 2. travnja 2007.
    ******
    Pogrešno je izraženo pravno shvaćanje drugostupanjskog suda da se na prividnost mogu pozivati samo ugovorne stranke te da tužitelj, koji nije stranka spornih ugovora, nije aktivno legitimiran u 
    ovoj pravnoj stvari. Prema odredbi čl. 109. st. 1. ZOO na ništavost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svaka zainteresirana osoba. Odredba čl. 66. st. 1. ZOO, prema kojoj prividan ugovor nema učinka među ugovornim strankama, suprotno shvaćanju drugostupanjskog suda, ne ograničava krug osoba ovlaštenih za isticanje ništavosti u smislu čl. 109. st. 1. ZOO. Zbog pogrešnog  pravnog pristupa, polazeći od nepostojanja aktivne legitimacije tužitelja za utvrđenje ništavosti spornih  ugovora zbog prividnosti, sud drugog stupnja prilikom donošenja presude nije imao u vidu navode tužitelja da je riječ o prividnom ugovoru (čl. 66. ZOO), temeljene na tvrdnji da stranke nisu htjele da za otuđene nekretnine kupac (tek osnovano društvo bez znatnijeg kapitala) plati cijenu (čl. 454. st. 1. ZOO).
    Vrhovni sud Republike Hrvatske, Rev-1516/2011-4 od 25. ožujka 2014.
    *******
    Utjecaj fiktivnog ugovora na utvrđenje i podjelu bračne stečevine
    Vezano uz podjelu bračne stečevine postoji sudska odluka (Odluka Županijskog suda u Zagrebu, br. Gž -1191/12 od 4. travnja 2013.) u kojoj je razmatrano pitanje smatra li se bračnom stečevinom nekretnina na kojoj je jedan bračni drug samo fiktivno uknjižen.
    Sud je o tome zauzeo sljedeće stajalište:
    „Bivša supruga tužila je svog bivšeg supruga radi naknade štete jer je prodao trećim osobama stan koji je u zemljišnim knjigama bio uknjižen kao njegovo samovlasništvo, a ona tvrdi da je zapravo bračna stečevina njih dvoje na ravne dijelove pa zato traži isplatu polovine kupovnine za koju je stan prodan. Tuženik odgovara kako stan zapravo nije bio vlasništvo niti jednog od njih dvoje već ga je on fiktivno uknjižio na svoje ime na zamolbu svog ujaka, direktora i vlasnika trgovačkog društva koje se bavi građenjem i proizvodnjom stanova, da ne bi ovaj platio neka visoka fiskalna davanja u času prodaje stana trećim osobama.
    U prvostupanjskom postupku su izvedeni dokazi koji su potvrdili istinitost tuženikovih navoda pa je sud odbio tužbu s obrazloženjem da se ne radi o bračnoj stečevini… Na osnovi ovako provedenog dokaznog postupka pravilno je I-stupanjski sud zaključio da predmetni stan nije predstavljao imovinu tuženika,
    te samim time niti nije mogao predstavljati zajedničku imovinu tužiteljice i tuženika tijekom trajanja braka. Tužiteljica osim navoda da je stan bio upisan u z.k. kao vlasništvo tuženika nije priložila nikakve druge dokaze kojima bi osporila navode tuženika da on u naravi nije bio vlasnik tog stana.“
    Županijski sud u Zagrebu, br. Gž -1191/12 od 4. travnja 2013.
  6. Matrix
    U praksu se događa da u pravomoćnom rješenju o nasljeđivanju nije identificirana jedna od nekretnina koja predstavlja ostavinsku imovinu, već je navedena samo opisno, bez oznake katastarskog broja i općine, slijedom čega na temelju takvih podataka u zemljišnoj knjizi nije moguće provesti upis prava vlasništva na nasljednike, pa se postavlja pitanje;
    - na koji način ispraviti podatke o nekretnini koje su navedene opisno i ishoditi upis?
    U jednom takvom slučaju  na konkretnu pravnu situaciju izjasnio se Županijski sud u Varaždinu, u predmetu Gž-702/06-2, od 10. VIII. 2006

    Naime, u tom predmetu jedan od nasljednika podnio je sudu prijedlog radi ispravka pravomoćnog rješenja o nasljeđivanju iz 1987., a u smislu da se nekretnina koja je u tom rješenju navedena opisno - samo nazivom nekretnine, sada točno označava brojem katastarske općine i čestice. Županijski sud pri tome skreće pozornost sudu prvog stupnja da se odluke u ostavinskom postupku donose u obliku rješenja, i to rješenja o nasljeđivanju, rješenja o naknadno pronađenoj ostavinskoj imovini, rješenja o obustavi postupka zbog nepostojanja ostavinske imovine ili pak rješenja o upućivanju nasljednika na parnicu radi spora iz ostavinske imovine. Isto tako može se donijeti i dopunsko rješenje, odnosno može se ispraviti rješenje u skladu s odredbama Zakona o parničnom postupku (dalje: ZPP). Identifikacija nekretnine nije sastavni 
    dio sudske odluke u ostavinskom postupku, to nije dio o čemu bi se trebalo odlučivati u izreci rješenja, već je identifikacija nekretnine procesna radnja koja prethodi donošenju jednog od gore navedenih rješenja.Osim toga, radnja identifikacije ostavinske imovine je radnja koju provodi ostavinski sud, a ne stranka u postupku, pri čemu iz samog predmeta nije uopće vidljivo na temelju čega je to nasljednik K. I. proveo tu navodnu identifikaciju nekretnine koja bi bila predmet nasljeđivanja.O ispravljanju presude i rješenja u smislu odredbe radi se o u slučaju kada u smislu čl. 342. st. 1. ZPP-a dođe do pogreške u imenima i brojevima, te druge očite pogreške u pisanju i računanju, nedostatka u obliku i nesuglasnost prijepisa presude ili rješenja s izvornikom, a o čemu se u konkretnom slučaju očito nije radilo, iako je podnositelj prijedloga predložio upravo ispravak pravomoćnog rješenja o nasljeđivanju. U nastavku postupka sud prvog stupnja otklonit će počinjenu bitnu povredu odredaba parničnog postupka, pozvati sve nasljednike i raspraviti zahtjev za dopunu pravomoćnog rješenja o nasljeđivanju točnim oznakama nekretnine, a ne za ispravak pravomoćnog rješenja o nasljeđivanju. Posebno kod toga sud prvoga stupnja vodit će računa da je identifikacija ostavinske imovine radnja koju provodi upravo ostavinski sud, te će u tu svrhu po potrebi angažirati i odgovarajućeg vještaka ili pak zatražiti izjašnjenje nadležnog katastarskog ureda, te pribaviti i zemljišnoknjižne podatke za predmetne nekretnine, a kako bi se u eventualnoj dopuni rješenja ujedno mogla i naložiti provedba istog u zemljišnoj knjizi.
     
    Dakle, prema ovoj odluci, sud prvog stupnja dužan je na zahtjev nasljednika provesti identifikaciju te nekretnine, te po potrebi angažirati vještaka ili zatražiti izjašnjenje nadležnog katastarskog ureda i pribaviti zemljišnoknjižne podatke za tu nekretninu, te za tu nekretninu donijeti dopunsko rješenje u kojem će točno odrediti broj čestice i katastarske općine u kojoj se nalazi nekretnina te će ujedno naložiti provedbu istog u zemljišne knjige. 
    Pravni izvor članka:
    - Zakon o nasljeđivanju
    - Zakon o parničnom postupku
    -  Odluka Županijskog suda u Varaždinu,       Gž-702/06-2, od 10. VIII. 2006
     
  7. Matrix

    Imovina u širem smislu

    objavio Matrix,

    "Nemo plus iuris ad alium transferre potest quam ipse habet"
    Načelo prema kojem nitko ne može na drugoga prenijeti više prava nego ga sam ima, odnosno pravo vlasništva na nekog drugog može prenijeti samo vlasnik, zbog čega je prema zakonima ugrađeno načelo zaštite poštenog stjecatelja – točnije, ne može se vlasništvo steći od nevlasnika.
    Ustavni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci od 14.06.2011.godine broj       U-III –103 / 2008 zauzeo je sljedeće stajalište:
    „Nesporno je da je opće načelo prava da nitko ne može na drugoga prenijeti više prava nego što ga sam ima. Međutim, i u tom slučaju prijenos mora biti u skladu s drugim općim načelima prava, u koja svakako spada i načelo savjesnosti i poštenja u pravnom prometu. Poštovanje ovog načela podrazumijeva ispitivanje savjesnosti svakog od sudionika određenog pravnog odnosa. Svako drugačije postupanje protivno je načelima vladavine prava i pravne sigurnosti kao najviših vrednota ustavnog poretka.“

    Ustavni sud u navedenoj odluci „podsjeća da se vlasništvo u smislu članka 48.stavka 1. Ustava “mora vrlo široko tumačiti”, jer obuhvaća “načelno sva imovinska prava”
    (v., primjerice, odluke Ustavnog suda broj: U-III-661/1999 od 13. ožujka 2000.; U-III 72/1995 od 11. travnja 2000.; U-III 551/1999 od 25. svibnja 2000.; U-III 476/2000 od 14. lipnja 2000., U-IIIB 1373/2009 od 7. srpnja 2009., itd.), što uključuje i gospodarske interese koji su po naravi stvari vezani uz imovinu, ali i legitimna očekivanja stranaka da će njihova imovinska prava, zasnovana na pravnim aktima, biti poštivana, a njihovo ostvarenje zaštićeno.”

    Ustavni sud podsjeća i na ustaljeno pravno stajalište Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) o sadržaju pojma vlasništva, izraženo, između ostalog, i u odluci o dopuštenosti zahtjeva u predmetu Gavella protiv Hrvatske od 11. srpnja 2006. (zahtjev broj 33244/02):

    “Vlasništvo može biti ‘postojeće vlasništvo’ ili ‘imovina‘, uključujući potraživanja u odnosu na koja podnositelj zahtjeva može tvrditi da ima barem ‘legitimno očekivanje’ (koje mora biti konkretnije naravi od same nade) da će biti ostvarena, to jest da će dobiti djelotvorno uživanje prava vlasništva (…) Potraživanje se može smatrati ‘imovinom’ samo kad je dovoljno utvrđeno da se može ovršiti (suffisamment établie
    pour etre exigible) … Ni o kakvom ‘legitimnom očekivanju’ ne može biti riječi kad ne postoji potraživanje za koje je dostatno utvrđeno da je ‘imovina’. Uvjetno
    potraživanje, pak, ne može se smatrati ‘imovinom’ (…) Prema mišljenju Suda potraživanje je uvjetno kad ovisi o budućem nesigurnom događaju.”
    “Polazeći od navedenog Europski sud priznaje da se i legitimna očekivanja stranaka pod određenim pretpostavkama moraju smatrati “imovinom” pod zaštitom članka 1. Protokola br. 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (“Narodne novine – Međunarodni ugovori”, broj 18/97., 6/99. – pročišćeni tekst, 8/99. –ispravak, 14/02. i 1/06.; u daljnjem tekstu: Konvencija), koji uređuje zaštitu vlasništva.”
    Pravni izvor članka:
    - iz odluke Ustavnog suda RH broj U-III –
    103 / 2008  od 14.06.2011. godine
  8. Matrix

    Isključenje nužnog nasljednika

    objavio Matrix,

    Zakon o nasljeđivanju točno nabraja i utvrđuje kad i u kojim slučajevima oporučitelj može isključiti iz nasljedstva nasljednike koji imaju pravo na nužni dio, pa između ostalog kaže da su to situacije kad se nasljednik povrijedom neke zakonske ili moralne obveze teže ogriješio prema ostavitelju ili ako je nasljednik s umišljajem učinio neko teže krivično djelo prema ostavitelju ili njegovu bračnom drugu, njegovu djetetu ili roditelju, ili ako se odao neradu i nepoštenu životu.
    U tim slučajevima isključenje iz nasljedstva može biti potpuno ili djelomično.
    Kad oporučitelj želi isključiti nekog od nasljednika, mora to na jasan i nesumnjiv način izraziti u oporuci, a preporuča se da navede i temelj za isključenje, no kod toga je bitno da taj temelj za isključenje mora postojati u vrijeme sastavljanja oporuke.
    U slučaju spora oko toga je li isključenje opravdano ili nije, teret odnosno dužnost dokazivanja isključenja leži na onomu tko se na konkretno isključenje poziva, a to su u pravilu oni koji nisu isključeni iz nasljedstva.
    Iako je Zakon o nasljeđivanju jasno nabrojio osnove isključenja, u praktičnoj primjeni sporno može biti »utvrđivanje povreda moralne obveze prema ostavitelju« budući je moralnu obvezu a posebice povredu moralne obveze teško točno utvrditi, jer moralna pravila i običaji nisu propisani zakonima, glede čega u tim slučajevima sud ima slobodu utvrđivanja povrijeda moralne obveze zavisno od okolnosti svakoga konkretnog slučaja, a pri čemu može uzimati prevladavajuća i opća moralna načela i općenito ponašanje nužnog nasljednika prema ostavitelju, pa se kod toga procjenjuje npr. je li nasljednik pomagao ili posjećivao ostavitelja u slučajevima njegovih bolesti ili nemoći, je li uopće postojala volja za međusobnim posjećivanjem i društvenim kontaktima, a naročito ako je ostavitelj pokazivao namjeru za takvim kontaktima.
    Od tih slučajeva isključenja od prava na nužni dio, treba razlikovati slučajeve lišenja nužnog dijela u korist potomaka nužnog nasljednika, jer u tim slučajevima »lišenja nužnog dijela u korist potomaka«« oporučitelj može lišiti nužnog nasljednika u cjelini ili djelomično njegova prava na nužni dio, ali to pravo prenosi na njegove potomke, pa su to slučajevi kada je nužni nasljednik prezadužen, ili je rasipnik, kartaš, alkoholičar i sl. 
    Dakle u tim slučajevima lišenja prava na nužni dio u korist potomaka nužnog nasljednika uskraćuje se pravo na nužni dio nužnom nasljedniku u korist njegovih potomaka, čime se zapravo posredno štite interesi samoga nužnog nasljednika, odnosno njegove obitelji, a zbog njegova lošeg načina života i rasipništva
  9. Matrix

    Izvanparnični postupak

    objavio Matrix,

    Izvanparnični postupak je posebna grana građanskog sudskog postupka koji se po svom predmetu i svojim načelima razlikuje od ostale dvije grane parničnog i ovršnog postupka.
    Definira se negativno kao onaj postupak koji nije parnični, budući da u izvanparničnim stvarima spor ne postoji, što će reći da je ovaj postupak preventivan i vodi se u cilju da do spora ne dođe.
    Nadalje se može reći da izvanparnični postupak služi uglavnom uređivanju odnosa a ne odlučivanju koje bi za cilj imalo rješavanje situacija u kojima je zbog povrede prava došlo do sukoba interesa. Postupovna načela se u ovom postupku razlikuju od načela parničnog postupka:
    -veća elastičnost procesnih instituta, 
    -smanjena strogost u formalnom smislu,
    -otvorena mogućnost pokretanja postupka po službenoj dužnosti od strane suda,
    - otvorena mogućnost postupanje samo s jednom strankom,
    - orijentiranost na pomoć i dr.
    Izvanparnični postupak je zajednički naziv za postupanje suda u nizu pravnih stvari koje se međusobno znatno razlikuju, u oblasti koja je vrlo opsežna. Tako bi ih mogli razvrstati u izvanparnične postupke u kojima se rješava o statusnim stvarima kao npr.
    - postupak za lišenje i vraćanje poslovne sposobnosti,
    -postupak radi oduzimanja roditeljske skrbi, 
    -postupak za davanje dopuštenja za sklapanje braka, 
    -postupci za upis u sudski registar statusnih promjena (sukladno Obiteljskom zakonu, Zakonu o zaštiti osoba s duševnim smetnjama i dr.), i izvanparnične postupke u kojima se rješava u odnosima suvlasništva i susjedskim odnosima kao npr. 
    -postupak razvrgnuća suvlasničke zajednice, 
    -postupak uređenje međa, 
    -uređenje odnosa između vlasnika posebnih dijelova nekretnina, 
    -zemljišnoknjižni postupak i dr. (prema Zakonu o vlasništvu i drugim stvarnim pravima), te postupci u nasljednim stvarima kao npr.
    -ostavinski postupak, 
    -sastavljanje, čuvanje i opoziv sudske oporuke, 
    -naknadno pronađena imovina, (prema Zakonu o nasljeđivanju), i isto tako izvanparnični postupci kod vrijednosnih papira kao npr. 
    -protesti, 
    -amortizacija isprava,
    - kod nekih pitanja u svezi izvlaštenja (prema Zakonu o izvlaštenju). 
    Kad pravila izvanparničnog procesnog prava ne reguliraju neko pitanje na poseban način, u svim izvanparničnim postupcima supsidijarno se primjenjuju odredbe parničnog procesnog prava. 
    Republika Hrvatske nema Zakon o izvanparničnom postupku, dakle nema opći pravila koja bi vrijedila za sve osebne izvanparnične postupke, već su u primjeni pravna pravila o vanparničnom postupku iz 1934. godine koja se primjenjuju u ograničenom opsegu,a što se osobito odnosi na opća pravila zakona koja bi morala biti temelj i okvir svih posebnih izvanparničnih ostupaka, ali i niz zakona primarno materijalnopravnog karaktera koji sadržavaju i postupovne odredbe: 
    - Obiteljski zakon, 
    - Zakon o zaštiti osoba s duševnim smetnjama, 
    - Zakon o nasljeđivanju, 
    - Zakon o proglašenju nestalih osoba umrlima i dokazivanju smrti, 
    - Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, 
    - Zakon o zemljišnim knjigama, 
    - Ovršni zakon, 
    - Zakonu o izvlaštenju, 
    - Stečajni zakon, 
    - Zakon o mjenici.
  10. Matrix

    Nasljedna transmisija

    objavio Matrix,

    Članak objašnjava situaciju kada jedan od nasljednika umre prije svršetka ostavinske rasprave, a nije se odrekao nasljedstva ni dao izjavu o primanju nasljedstva, odnosno nije dao nasljedničku izjavu,niti je raspolagao imovinom ostavitelja.
    U tom slučaju nastupa tzv. nasljedna transmisija, po kojoj ako je nasljednik umro prije svršetka ostavinske rasprave a nije dao nasljedničku izjavu, to pravo prihvata/odricanja prelazi na njegove nasljednike, a ako se takav nasljednik-ci ne odrekne nasljedstva, njega se proglašava nasljednikom, budući da on nasljeđuje ostavitelja na temelju prava svog pretka(umrlog nasljednika),a ne po svom vlastitom pravu.
  11. Matrix
    Odricanje od nasljedstva nije zapreka za prihvaćanje imovine koju nasljedniku koji se odrekao nasljedstva ustupi jedan od sunasljednika.
    VSRH Rev 25/1994
    *****************
    Osim toga, potpuno je pogrešna žalbena tvrdnja žalitelja da je u nasljednički dio Č.J. „trebalo“ uračunati darove koje je taj nasljednik primio od ostavitelja, jer se uračunavanje darova u nasljedni dio zakonskog nasljednika vrši samo na zahtjev njegovih sunasljednika, a takav zahtjev, prema sadržaju spisa, tijekom prvostupanjskog postupka nije postavljen, pa prvostupanjski sud nije niti bio ovlašten nasljedniku Č. J. uračunavati darove u njegov nasljedni dio. Niti u ranijem tijeku postupka, a niti nakon podnošenja navedenog podneska, žalitelji nisu postavili jasan i određen zahtjev za uračunavanje darova nasljedniku Č.J. u nasljedni dio, niti je o takvom zahtjevu žalitelja u prvostupanjskom postupku uopće raspravljano, slijedom čega iz sadržaja spisa nedvojbeno proizlazi da zahtjev za uračunavanje darova kojeg su u smislu odredbe čl. 63 ZN ovlašteni postaviti samo sunasljednici, u konkretnom slučaju žaliteljica Č.E. kao stvarni nasljednik, tijekom prvostupanjskog postupka nije postavljen, što potvrđuje i činjenica da su žalitelji rješenjem prvostupanjskog suda od 03. prosinca 2004. upućeni na pokretanje parnice protiv nasljednika Č.J. radi utvrđenja da čkbr. __ ulazi u ostavinsku imovinu ostavitelja, koja nekretnina je predmet darovnog ugovora između ostavitelja i nasljednika Č.J., koju parnicu, međutim, žalitelji nisu pokrenuli.”
    ŽS Vž Gž 313/2007-2
    *******************
    Nasljednici koji su se odrekli nasljedstva nemaju pravo zahtijevati da se u nasljedni dio jednog nasljednika uračunaju darovi.
    Županijski sud u Varaždinu, Gž. 313/07-2 od 10.V.2007.
    *******************
    Nasljednik se ne može odreći nasljedstva samo u odnosu na određeni dio ostavinske imovine, iz razloga što se odricanje od nasljedstva može odnositi jedino na cjelokupnu ostavinsku imovinu.
    Županijski sud u Varaždinu, Gžx. 11/09-2 od 14.IV.2009.
    ***********
    Vjerovnik je ovlašten tražiti da sud proglasi bez učinka prema njemu nasljedničku izjavu dužnika, ukoliko se dužnik nasljedničkom izjavom prihvatio nasljedstva i svoj dio ustupio nasljednici, budući se isto smatra besplatnim pravnim poslom.
    Županijski sud u Varaždinu, Gž. 761/09-2 od 03.VIII.2009.
    ***********
    Revidenti nalaze da je pogrešno stajalište sudova da bi se nasljednička izjava mogla dati pred sudskim vježbenikom (sudački pripravnik). Takve radnje može obavljati samo sudac i tu je zakon jasan. Tehničke poslove bi mogle obavljati i druge osobe, namještenici suda, ali ne i sudački vježbenik, koji nije ni jedno ni drugo. Prema podacima iz ostavinskog predmeta pod oznakom broj O 188/88 (zapisnik od 17. siječnja 1984.g.) proizlazi da je nasljedničke izjave o prihvatu i djelomičnom ustupanju naslijeđenih dijelova u korist drugog sunasljednika od tužitelja uzeo sudački pripavnik A.B. Prema odredbi čl. 179. st. 1. Zakona o nasljeđivanju izjave o odricanju od nasljedstva može uzeti samo sudac sa zapisničarom, a odredba st. 2. čl. 179. ZN daje mogućnost da ostale izjave i prijedloge stranaka mogu na zapisnik uzimati i sudski referenti. Kad su tužitelji prihvatili nasljedstvo po osnovi oporuke pok. M.R. i dio nasljedstva ustupili drugom sunasljedniku, onda to nije odricanje nasljedstva, već izjave o ustupanju svog nasljednog dijela i takove izjave bi mogao u skladu s odredbom čl. 179. st. 2. ZN uzeti na zapisnik i sudski referent. Dakle, zakon ne predviđa i mogućnost da nasljedničke izjave uzima i sudački pripravnik, pa kad u konkretnoj parnici nije sporno da je nasljedničke izjave od tužitelja uzeo sudački pripravnik, onda tako uzete izjave ne mogu ni proizvoditi valjano pravne učinke, zbog čega je zahtjev tužitelja za poništenje danih nasljedničkih izjava osnovan.”
    VSRH Rev 1279/1993
    *******************
    Okolnost što je nasljednik, koji je u času davanja nasljedničke izjave znao za postojanje oporuke, pronašao zagubljenu oporuku nije razlog za poništenje već dane nasljedničke izjave o prihvaćanju nasljedstva temeljem zakona.
    VSRH Rev 2688/1991
    *****************
    Kad nasljednik kojem je ustupljen nasljedni dio umre: a) prije izvršenog ustupanja nitko u njegovo ime (ni punomoćnik) ne može više primiti ustupljeni dio; b) nakon izvršenog ustupanja prihvat je moguć preko punomoćnika, pod uvjetom da je potpis izdavatelja punomoći ovjeren.
    VSRH Gzz 31/1992
    ****************
    Ukoliko je nasljednik imao pogrešnu predodžbu o pravnoj valjanosti oporuke, a nasljedničkom izjavom se prihvatio nasljedstva temeljem oporuke uz traženje nužnog dijela, radi se o zabludi o pravu (error juris) koja nije ispričiva zabluda.
    Županijski sud u Varaždinu, Gž. 776/03-2 od 09.06.2003.
    *****************
    Nasljednička izjava se ne može opozvati ni davanjem nove izjave  u formi javno ovjerovljene isprave. 
    Županijski sud u Zagrebu Gž 8157/2009-2 od 8.12.2009.
    ***************
    Predmet spora jest zahtjev za poništenje nasljedničke izjave koju je tužiteljica kao nasljednik dala u ostavinskom postupku. Sporno je pitanje da li je tužiteljica svoju izjavu o prihvatu nasljedstva iza smrti svog oca i ustupu svog nasljednog dijela u korist majke tužene u ovoj parnici dala u zabludi. Tužiteljica tvrdi da je smatrala da njena izjava o ustupu znači ustup prava doživotnog plodouživanja u korist njene majke. U smislu odredbe iz članka 141. Zakona o nasljeđivanju (“Narodne novine”, broj 52/71 i 47/78), izjava o odricanju od nasljedstva ili o primanju nasljedstva ne može se opozvati. Međutim, prema stavku 2. ove iste zakonske odredbe, nasljednik koji je dao ovakvu izjavu može tražiti poništenje izjave ako je ona izazvana prinudom ili prijetnjom, ili je dana uslijed prevare ili u zabludi. Pitanje zablude, na koju se poziva tužiteljica, kao razlog poništenja svoje nasljedne izjave suglasno naprijed navedenoj zakonskoj odredbi valjalo je raspraviti u smislu odredbe iz članka 61. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 53/91). U smislu odredbe iz članka 61. stavka 1. ZOO bitna zabluda postoji ako se odnosi na bitna svojstva predmeta, na osobu s kojom se zaključuje ugovor ako se zaključuje s obzirom na tu osobu, kao i na okolnosti koje se po običajima u prometu ili po namjeri stranaka smatraju odlučnim, a strana koja je u zabludi ne bi inače sklopila ugovor takva sadržaja. Prema ovoj zakonskoj odredbi i to prema stavku 2. ove zakonske odredbe, strana koja je u zabludi može tražiti poništenje ugovora zbog bitne zablude, osim ako pri sklapanju ugovora nije postupila s pažnjom koja se u prometu zahtijeva. Primjenjujući analogno ove odredbe Zakona o obveznim odnosima na konkretan slučaj, tj. na spornu nasljedničku izjavu, valjalo je zaključiti da i u slučaju da je tužiteljica bila u zabludi u pogledu svoje izjave, ta zabluda nije ispričiva. Naime, pojam zablude znači neispravnu ili krivu predodžbu o nekoj okolnosti. U konkretnom slučaju ova kriva predodžba se odnosi na pravo tj. na značenje pravnog pojma ustupa. Dakle, radi se o zabludi o pravu (error juris) koja se ne uvažava, nije ispričiva i nitko se na nju ne može pozvati uspjehom da bi u konkretnom slučaju izjava tužiteljice o prihvatu i ustupu ostavine bila bez efekta.
    VSRH Rev 345/1991
    ***************
    Kada je nasljednik dao izjavu da priznaje oporuku pravovaljanom te da je suglasan da se nasljedstvo podijeli po oporuci, a ujedno se prihvatio nasljedstva koje mu pripada na temelju zakona, ne može s uspjehom prigovoriti u žalbi da je ostaviteljeva oporuka ništava.
    Kratki tekst odluke:
    “Iz spisa proizlazi da je M. M. putem svog punomoćnika u skladu s čl. 219. Zakona o nasljeđivanju (“Narodne novine”, br. 52/71, 47/78 i 56/00 - dalje: ZN) prije donošenja pobijanog rješenja dala izjavu 
    da priznaje oporuku pravovaljanom te da je suglasna da se nasljedstvo podijeli po oporuci, a ujedno se prihvatila nasljedstva koje joj pripada na temelju zakona.
    Prema čl. 141. ZN izjava o odricanju od nasljedstva ili o primanju nasljedstva ne može se opozvati (sada čl. 135. st. 1. Zakona o nasljeđivanju - “Narodne novine”, br. 48/03 i 163/03).Iz navedenog proizlazi da ovaj Sud ne može uvažiti navode žalbe da je ostaviteljeva oporuka ništava.Ako je nasljednica nasljedničku izjavu eventualno dala u zabludi, ili iz nekog drugog razloga navedenog 
    u čl. 141. st. 2. ZN, može tražiti poništenje izjave, ali ne u ostavinskom, nego u parničnom postupku.”
    Županijski sud u Dubrovniku, Gž-576/02, od 27. I. 2005.
    *************
    Osobe koje su umrle prije svršetka ostavinske rasprave ne mogu se proglasiti nasljednicima. Iza umrle osobe koja se nije odrekla nasljedstva, nije dala izjavu o primanju nasljedstva, a niti je raspolagala imovinom ostavitelja nastupa takozvana nasljedna transmisija i pravo odricanja prelazi na njene nasljednike. Iza umrle osobe koja je raspolagala imovinom koju je naslijedila iza ostavitelja ne nastupa nasljedna transmisija i njeni nasljednici ne mogu se odreći nasljedstva iza ostavitelja već eventualnog nasljedstva iza smrti te osobe.
    Kratki tekst odluke:
    “Ostavitelj je umro 5. listopada 1956. u Sjedinjenim Američkim Državama. Ostavitelj je oporučno raspolagao svojom imovinom koja se nalazi u SAD-u dok je u pregledu imovine navedene u izreci 
    pobijanog rješenja nasljeđivanje zakonsko.
    Prema stanju spisa proglašene nasljednice M. B. M. i M. M. pok.T. umrle su prije svršetka ostavinske rasprave. Prema stajalištu ovog Suda umrlu osobu se ne može proglasiti nasljednikom. Dakle, M. B. M. i M. M. pok. T. nisu mogle biti proglašene nasljednicama ostavitelja, pa je pobijano rješenje zbog tog razloga valjalo ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.
    Nasljednica M. M. umrla je prije svršetka ostavinske rasprave, nije se odrekla nasljedstva, nije dala izjavu o primanju nasljedstva, a niti je raspolagala imovinom ostavitelja. U tom slučaju nastupa tzv. nasljedna transmisija, po kojoj ako je nasljednik umro prije svršetka ostavinske rasprave a nije se odrekao nasljedstva, pravo odricanja prelazi na njegove nasljednike, a ako se takav nasljednik ne odrekne nasljedstva, njega se proglašava nasljednikom (čl. 137. Zakona o nasljeđivanju). On ne nasljeđuje ostavitelja po svom vlastitom pravu (iure proprio), nego na temelju prava svog pretka.Ako je točna žaliteljeva tvrdnja da je nasljednica M. B. M. raspolagala imovinom koju je naslijedila iza 
    ostavitelja, onda se u tom slučaju njeni nasljednici više ne mogu odreći nasljedstva iza ostavitelja, dakle ne nastupa nasljedna transmisija, već se mogu odreći (ili prihvatiti) nasljedstva iza M. B. M.”
    NAPOMENA: Sada vidjeti čl. 131. Zakona o nasljeđivanju (“Narodne novine, br. 48/03, 163/03 i 35/05).
    Županijski sud u Dubrovniku, Gž. 956/03, od 26. I. 2006.
    *************
     
  12. Matrix
    U slučaju nasljeđivanja, da bi se upis naslijeđene nekretnine proveo u zemljišnu knjigu, nužno je priložiti pravomoćno rješenje o nasljeđivanju, pri čemu se zemljišno-knjižni sud ograničava  na ispitivanje je li upis odredilo za to nadležno tijelo te je li upis provediv, obzirom na stanje zemljišne knjige, a glede ostalih pretpostavki odlučuje onaj sud ili drugo tijelo koje upis dopušta.
    Postoji mogućnost da rješenjem o nasljeđivanju nekretnina koja se nasljeđuje bude utvrđena izvanknjižnim vlasništvom, a to znači da ostavitelj nije
    bio prije smrti upisan kao vlasnik u zemljišne knjige, slijedom čega se postavlja  pitanje:

    kako će nasljednik uknjižiti pravo vlasništva u zemljišnu knjigu, obzirom da je upisi u zemljišnu knjigu dopušten samo protiv osobe koja je u času podnošenja prijedloga za upis u zemljišnoj knjiz i upisana kao vlasnik , glede kojega se upis zahtijeva, ili koja bar istodobno budu kao takva uknjižena ili predbilježena (knjižni prednik).
    Odgovor na  takvo pitanje između ostalog daje i Županijski sud u Varaždinu, u predmetu broj Gž-511/09-2 od 29.4.2009.godine, iz koje izdvajam:

    „No u pogledu nekretnina koje su u rješenju o nasljeđivanju utvrđene kao
    izvanknjižno vlasništvo treba upozoriti žalitelja, da niti njegova prednica nije bila upisana u zemljišnoj knjizi kao vlasnica, a što znači da se na tim nekretninama, a na temelju predmetnog rješenja o nasljeđivanju, ne može upisati niti on kao nasljednik, jer nije udovoljeno materijalnoj pretpostavci knjižnog prednika. 
    To ne znači da nasljednik nije također izvanknjižni vlasnik tih nekretnina, budući da je on vlasništvo tih nekretnina stekao nasljeđivanjem, kao jednim od zakonom dopuštenih načina stjecanja prava vlasništva na nekretninama u smislu odredbe čl. 114. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima. Međutim, nasljednik se ne može upisati u zemljišnoj knjizi kao vlasnik na temelju rješenja o nasljeđivanju, već isti može pokrenuti pojedinačni ispravni postupak ili postupak pred parničnim sudom, radi sređivanja vlasništva ili utvrđivanja prava vlasništva na predmetnim nekretninama.“
    Pravni izvor članka:
    - Zakon o zemljišnim knjigama
    - Zakon o vlasništvu i dr. stvarnim pravima
    - Odluka ŽS u Varaždinu
  13. Matrix
    Ako je osnovna pobuda za sklapanje ugovora o doživotnom uzdržavanju bilo rješavanje imovinskopravnih odnosa tada se radi o nedopuštenoj pobudi za koju su obje ugovorne strane znale i zbog čega je ugovor o doživotnom uzdržavanju ništav.

    Sažetak:
    U smislu odredbe čl. 53. st. 1. ZOO pobude iz kojih je ugovor sklopljen ne utječu na njegovu pravu valjanost, međutim u smisla odredbe čl. 53. st. 2. ZOO ako je nedopuštena pobuda bitno utjecala na odluku jednog ugovaratelja da sklopi ugovor i ako je to drugi ugovaratelj znao ili morao znati, ugovor će biti bez učinka. Ovaj sud u cijelosti prihvaća pravno  shvaćanje da u ovom konkretnom slučaju su ispunjene pretpostavke iz čl. 53. st. 2. ZOO, jer u ovom konkretnom slučaju je osnovna pobuda sklopljenog ugovora o doživotnom uzdržavanju bilo rješavanje imovinskopravnih odnosa, a ne uzdržavanje pokojnog J. O., slijedom čega se radi o nedopuštenoj pobudi za koju su obje ugovorne strane znale i zbog čega je ugovor o doživotnom uzdržavanju sklopljen između tužene i pokojnog J. O. ništav sukladno odredbi čl. 103.st. 1. ZOO.
    Vrhovni sud Republike Hrvatske Rev-x 121/11 od 5. rujna 2012. godine
    *******************
    Ako je ugovor o doživotnom uzdržavanju sklopljen u svrhu izigravanja prava na nasljeđivanje ostalih zakonskih sunasljednika, a ne radi davanja uzdržavanja i ako je u tu svrhu i izvršavan, takav bi ugovor trebalo proglasiti ništavim. 
    Ustavni sud Republike Hrvatske, br. U-III-800/1999 od 13. ožujka 2001. (20-1, B. B., 27. 4. 2009.)
    *******************
    Budući da su u konkretnom slučaju davatelj (pokojni B. P.) i primatelji uzdržavanja (I. i II.-tuženici) upravo to dogovorili (da imovina davatelja prelazi u vlasništvo III. i IV.-tuženih koji nisu ni primatelji, a ni davatelji uzdržavanja-dakle nisu stranke iz ugovora), takav ugovor nema pravni učinak te je ništav.
    Županijski sudu u Zagrebu (Gž -6370/08-2, od 10. svibnja 2011.)
    ********************
    Sud na ništavost pazi po službenoj dužnosti, ali nije ovlašten po službenoj dužnosti donijeti presudu bez tužbe, odnosno tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništavosti, jer u parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku.
    Vrhovni sud RH br. Rev- 126/08, 
    ****************
    Ugovor o doživotnom uzdržavanju kada su ga stranke stvarno zaključile (dakle, ne radi se o simuliranom pravnom poslu) može predstavljati djelomično naplatni i djelomično darovni ugovor ako postoji suviše velik nerazmjer između činidbe otuđivaoca imovine i protučinidbe davaoca  uzdržavanja pa se radi o mješovitom karakteru ugovora, a što tužitelj  upravo u tužbi i tvrdi. Sud je dužan u parnici utvrditi te okolnosti, jer bi u protivnom postojala mogućnost da se u obliku takvog ugovora o doživotnom uzdržavanju izigraju nužni nasljednici, lišavajući ih njihova nužnog dijela. Suprotno stajalištu nižestupanjskih sudova, za podizanje tužbe za vraćanje dara u konkretnom slučaju nije nužna pretpostavka da se traži poništenje ugovora o doživotnom uzdržavanju, makar i djelomično jer tužitelj  priznaje valjanost zaključenog ugovora, a njegov zahtjev se temelji na tvrdnji da se radi o mješovitom  ugovoru, kao što je već ranije istaknuto.
    Vrhovni sud Republike Hrvatske, Rev 252/94, od 29. V. 1997.
    ******************
    Kada je rješenje Centra za socijalnu skrb kojim je staratelju za poseban slučaj odobreno sklapanje ugovora o doživotnom  uzdržavanju naknadno poništeno, tada je i zaključeni ugovor o doživotnom  uzdržavanju ništav.
    Županijski sud u Varaždinu, Gž-1428/08-2, od 8. XII. 2008.
    *******************
    Skrbnik ne može sklopiti ugovor o doživotnom uzdržavanju sa štićenikom.
    Kratki tekst odluke:
    “Podnositelj u ustavnoj tužbi iznosi svoju prosudbu da nema ni pravnih ni faktičnih zapreka za sklapanje  ugovora o doživotnom uzdržavanju, jer on već preko deset godina kao skrbnik svoje supruge njoj daje, a ona prima uzdržavanje.
    Ustavna tužba nije osnovana.
    U obrazloženju osporene presude Upravni sud Republike Hrvatske je naveo da je podnositeljeva supruga potpuno lišena poslovne sposobnosti, a za skrbnika joj je postavljen podnositelj, pa s obzirom da prema odredbi čl. 175. st. 1. toč. 5. Obiteljskog zakona (“Narodne novine”, br. 116/03 i 17/04) skrbnik ne može biti osoba s kojom je štićenik sklopio ugovor o doživotnom uzdržavanju, pravilno upravna  tijela nisu odobrila sklapanje takvog ugovora.Pravna stajališta navedena u osporenoj presudi Upravnog suda zasnivaju se na pravilnoj primjeni mjerodavnog materijalnog prava i na ustavnopravno prihvatljivom tumačenju tog prava.”
    Ustavni sud Republike Hrvatske, U-III-1342/06, od 27. IX. 2007.
    ******************
    Nemoralan je ugovor o doživotnom uzdržavanju ako je davatelj uzdržavanja u vrijeme sklapanja ugovora znao i mogao znati da je primatelj uzdržavanja tako teško bolestan da mu pouzdano predstoji skora  smrt.
    Kratki tekst odluke:
    “Naime, trebalo bi biti jasno da je protivno moralu društva te načelu savjesnosti i poštenja kada davatelj  uzdržavanja sklapa ugovor o doživotnom uzdržavanju znajući da je primatelj uzdržavanja tako teško bolestan da je krajnja, očekivana i poznata posljedica njegova zdravstvenog stanja smrt kao izvjesna činjenica koja će po redovitom tijeku stvari nastupiti kroz relativno kratko vrijeme. Međutim, ako je u vrijeme sklapanja ugovora bilo neizvjesno koliko će dugo primatelj uzdržavanja živjeti, dakle ako nije bilo pouzdano jasno i očito da predstoji skora smrt primatelja uzdržavanja, onda se ne bi moglo osnovano utvrditi da prilikom sklapanja ugovora o doživotnom uzdržavanju nedostaje element aleatornosti. Prema tome, za pravilnu odluku o tužbenom zahtjevu u ovom slučaju nije dovoljno samo saznanje davateljice uzdržavanja o teškoj bolesti primatelja uzdržavanja , već je za utvrđenje o nemoralnosti i zapravo ništavosti ugovora iz tog razloga potrebno utvrditi egzistenciju svih prije istaknutih okolnosti, što je u dokaznom postupku koji je proveo sud prvog stupnja očigledno propušteno. Dakle, u dokaznom je postupku bilo potrebno ispitati i raspraviti te podrobno utvrditi je li davateljica uzdržavanja u vrijeme  sklapanja prijepornog ugovora, dana 18. svibnja 2004. godine, doista znala za tešku i neizlječivu bolest  tužiteljeva oca te skoru smrtnu posljedicu takvog zdravstvenog stanja, kao i je li davateljica uzdržavanja, s obzirom na osobna saznanja o bolesti od koje je bolovao primatelj uzdržavanja kao i manifestacije te bolesti koje je tuženica objektivno mogla uočiti, uvažavajući i sve druge okolnosti, u pravno relevantno  vrijeme, mogla znati da je primatelj uzdržavanja teško bolestan te da mu pouzdano predstoji skora smrt.
    Županijski sud u Rijeci, Gž-87/06, od 10. IX. 2008.
    ********************
    Ništavost ugovora o doživotnom uzdržavanju se ocjenjuje kroz činjenicu da je ugovor o doživotnom uzdržavanju dvostrani naplatni pravni posao s elementima aleatornosti pa stoga glede pitanja ništavosti isti podliježe pravilima obveznog prava. Ništavost ugovora o doživotnom uzdržavanju može se isticati iz više razloga.
    VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE, broj: Rev 2043/2012-2 od 20. srpnja 2016. godine
    ******************
    Ukoliko zakonski nasljednik uspije pobiti ugovor o doživotnom uzdržavanju, tada isti stječe pravo na nasljeđivanje temeljem zakona, budući da pravo na nužni dio postoji samo u slučaju oporučnog nasljeđivanja. 
    Iz obrazloženja
    „Žalitelj pogrešno smatra da ima pravo na „nužni dio“ (čl. 70. ZN-a) jer to pravo postoji samo u slučaju oporučnog, a ne i zakonskog nasljeđivanja. U konkretnom slučaju pok. ostavitelj nije svojom imovinom raspolagao za slučaj smrti - oporukom, nego pravnim poslom među živima - ugovorom o doživotnom uzdržavanju sa inače zakonskom nasljednicom N.M. sestrom žalitelja. Stoga za slučaj uspjeha žalitelja u parničnom postupku pobijanja spornog ugovora o doživotnom uzdržavanju žalitelj stječe pravo na nasljeđivanje pokojnog ostavitelja na temelju zakona (čl. 8. st. 1. ZN-a).„ 
    Županijski sud u Varaždinu, 14 Gž.390/12-2 od 13. ožujka 2012.
    ****************
    Ukoliko je na strani primatelja uzdržavanja kao inicijatora zaključenja ugovora o doživotnom uzdržavanju postojala nedopuštena pobuda za koju su davateljice uzdržavanja znale, tada je 
    tako sklopljeni ugovor o doživotnom uzdržavanju ništetan.
    Iz obrazloženja:
    „Po ocjeni ovog suda, motiv za zaključenje Ugovora, a osobito sklapanja njegovih Aneksa, 
    bio je da se tužiteljicu kao zakonsku nasljednicu primatelja uzdržavanja isključi iz sudjelovanja u ostavinskom postupku i eventualnom nasljeđivanju dijela imovine. Da je tome tako može se zaključiti iz činjenice da primatelj uzdržavanja T. T. u trenutku zaključenja Ugovora 1998. godine, kojim su obuhvaćena samo dvije nekretnine, nije trebao nikakvo uzdržavanje, da je bio dobrog zdravlja prema iskazu samih tuženica, da mu je nakon toga djelomična pomoć bila potrebna prilikom loma kuka i loma ruke, koju su mu pružale također tuženice, te da je Aneksima Ugovora obuhvatio svu svoju nepokretnu i pokretnu imovinu, dozvolio da se tuženice kao davateljice uzdržavanja upišu u zemljišnu knjigu još za njegova 
    života, te je na taj način isključio tužiteljicu iz nasljedstva. Same tuženice navode da ih je on na taj način želio osigurati, što znači da je želio riješiti imovinskopravne odnose između njih i tužiteljice. Tuženice su znale za tužiteljicu, te su bile svjesne da u ostavinskom postupku iza T. T. je ona nasljednica prvog nasljednog reda kao što su to i one. Završno, zaključak je ovog suda da je na strani primatelja uzdržavanja kao inicijatora zaključenja Ugovora postojala nedopuštena pobuda, za koju su tuženice znale zbog čega su Ugovor i Aneksi Ugovora koji slijede pravnu sudbinu glavnog ugovora, ništetni. Tako je riješeno i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev x-121/11 u gotovo identičnom činjeničnom sklopu. Zbog toga je ovaj sud preinačio pobijanu odluku u točki I. izreke presude na način da je usvojio tužbeni zahtjev na utvrđenje da je Ugovor o doživotnom uzdržavanju i njegovi Aneksi ništetan, a kao posljedica ništetnosti jest i nalog zemljišnoknjižnom sudu da uspostavi ranije  zemljišnoknjižno stanje kakvo je postojalo prije provedbe navedenog Ugovora i njegovih Aneksa.“
    Županijski sud u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici, Gž-1329/17-4 od 14. studenog 2017.
    *********************
    S obzirom na činjenice da je tuženik pružao potrebnu pomoć primateljici uzdržavanja znatno prije sklapanja predmetnog ugovora, kada se osim njega o primateljici uzdržavanja nitko nije brinuo, te da je sporni ugovor izraz prave volje primateljice uzdržavanja, okolnost da je ona umrla kratko vrijeme nakon zaključenja ugovora, kao i okolnost da bi tuženik inicirao sklapanje ugovora, na koju je tužitelj ukazivao u žalbi, a ponavlja je i sada u reviziji, ne daju osnovu za zaključak da bi ugovor bio protivan moralu društva.
    Vrhovni sud RH, Rev 1344/08-2 od 10. ožujka 2010
    **********************
    Međutim, u konkretnom slučaju nije utvrđeno postojanje izloženih pretpostavki za ništavost ugovora o doživotnom uzdržavanju jer iako je ugovor trajao kraće vrijeme (od 12. listopada 2001. do smrti primateljice uzdržavanja 13. studenog 2001.), u postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je da je tuženica duži niz godina pomagala primateljici uzdržavanja, da se o njoj brinula, a intenzivno od oboljenja.Unatoč tomu što je u vrijeme sklapanja ugovora davateljica uzdržavanja bila upoznata s teškom bolešću primateljice uzdržavanja, po utvrđenju nižestupanjskih sudova ona nije znala za skori smrtni ishod, a što također nije znala niti prihvaćala primateljica uzdržavanja s obzirom da nakon saznanja da boluje od teške bolesti (karcinoma) nije klonula već se s bolešću suočila te je pokazivala volju za životom.
    Zbog svega toga, kao i daljnje činjenice da ugovorom o doživotnom uzdržavanju nije obuhvaćena sva imovina primateljice uzdržavanja, sudovi u postupku koji je prethodio reviziji su zaključili da predmetni ugovor nije sklopljen iskorištavanjem tuđe nevolje te da nije protivan načelu poštenja i savjesnosti, odnosno moralu društva.
    Vrhovni sud RH, Rev 619/09-2 od 11. ožujka 2010
    *******************
    Prilikom ovjere ili sastavljanja ugovora, ovlaštena osoba dužna je ugovarateljima pročitati ugovor te ih uputiti na posljedice. Ukoliko službena osoba propusti to učiniti, ugovor nije valjan.
    Ustavni sud RH br. III-853/1998. 
    ********************
  14. Matrix

    Nužni dio u sudskoj praksi

    objavio Matrix,


    Nužni dio
    „Pravilan je pravni stav nižih sudova da to što bi tužitelji eventualno bili povrijeđeni u svom nužnom nasljednom dijelu … nije razlog za utvrđenje ništavosti darovnog ugovora.“ 
    – odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj Rev 925/1993-2 od 18. svibnja 1994.
    *********
    - „Nužni nasljednik može tražiti vraćanje dara u ostavinskom postupku samo ako je zahtjev usmjeren protiv sunasljednika i ako sunasljednici pristaju dobrovoljno vratiti stvar, a u protivnom zahtjev za vraćanje   dara može se ostvariti jedino u parnici.“
     - odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj Rev 252/1994-2 od 29. svibnja 1997.
    **********
    - „Ukoliko zakonski nasljednik smatra da je oštećen u nužnom dijelu zbog darovanja od strane ostavitelja trećoj osobi koja nije nasljednik, umanjenje dara trećoj osobi zbog povrede nužnog dijela može tražiti jedino u posebnoj građanskoj parnici, a ne i u ostavinskom postupku.“
    - odluka Županijskog suda u Koprivnici, broj Gž 865/2001-2 od 15. studenoga 2001.
    ***********
     - „Kad nasljednik nije tijekom ostavinskog postupka zahtijevao vraćanje dara niti je zatražio nužni dio, nije nastupio prekid zastare tužbe.“ 
    - odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj Rev 210/1994-2 od 7. rujna 1995.
    ************
     - „ Kada je tuženik na darovanoj stvari učinio takve građevinske promjene da su iste u pravnom smislu u cjelini rezultirale nastankom nove stvari - novog stambenog objekta, tada takva nova stvar u cjelini ne predstavlja vraćanje darovane stvari u ostavinsku imovinu pok. majke stranaka, već samo u onom dijelu koliki bi bio nužni dio tužitelja na darovanoj nekretnini, a prema stanju stvari u vrijeme koju bi takva darovana stvar imala u vrijeme saznanja tuženika za vraćanje dara.“
     - odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj Rev 814/1990-2 od 24. lipnja 1992.
    *********
    - „Pravilno je stajalište suda drugoga stupnja da nasljednik kome je povrijeđen nužni dio raspoložbom ostavitelja ugovorom o doživotnom uzdržavanju nema pravo tražiti povrat imovine radi povrede nužnog dijela. Međutim,pokojnica kasnijim ugovorom o doživotnom uzdržavanju više nije mogla raspolagati imovinom kojom je raspolagala ranijim darovnim ugovorom, jer više nije bila vlasnica imovine koja je bila predmetom tog darovnog ugovora, budući da je to tada bila tuženica, koja je upravo na temelju tog darovnog ugovora i bila upisana u zemljišnim knjigama kao vlasnica tih nekretnina. Budući da je tuženica te nekretnine dobila kao dar od ostaviteljice, tužitelj bi mogao tražiti povrat dijela te imovine ukoliko je tim darovanjem povrijeđeno njegovo pravo na nužni nasljedni dio.“
    - odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj Rev 147/1997-2 od 5. veljače 1998.
    **********
    - „Pravilno sudovi zaključuju da je pok. Č. Đ. za života dao tuženiku suglasnost za otkup stana, ali pogrešno smatraju da se davanje navedene suglasnosti smatra odricanjem od prava (pravo na otkup stana), a koje se odricanje u smislu čl. 34. ZN smatra darom. Stoga prema pravnom shvaćanju ovoga suda davanje suglasnosti pok. Č. Đ. tuženiku kao sinu i članu porodičnog domaćinstva nema značaj darovanja predmetnog stana niti odricanja od prava na otkup stana u smislu čl. 34. ZN. Zbog toga se ne može niti govoriti o vrijednosti tog stana kao dara, a koja bi se imala uračunati u vrijednost ostavine vezano za izračunavanje nužnog dijela u smislu odredbe čl. 33. st. 3. ZN. (…) Prema pravnom shvaćanju Ustavnog suda RH izraženom u odluci broj U-III/3041/2003 od 10. ožujka 2004., pravo na otkup stana koje pripada stanaru - nositelju stanarskog prava u smislu odredbi Zakona o prodaji stanova je osobno pravo koje ne prelazi na nasljednike te je tom odlukom Ustavni sud prihvatio pravno stajalište Vrhovnog suda RH izraženo u presudi Gzz-53/2003 od 27. svibnja 2003.“
    - odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj Rev 994/2007-2 od 1. prosinca 2010.
    ************
    Prilikom odlučivanja o prigovoru zastare u ostavinskom postupku, smatra se da je nasljednik dao zahtjev za ostvarivanjem prava na nužni dio onog trenutka kada je u ostavinskom postupku osporio oporuku a ne nasljedničkom izjavom nakon nastavka ostavinskog postupka po dovršetku parnice u kojoj je osporavao istinitost oporuke.
    Županijski sud u Varaždinu, Gžx. 51/10-2 od 7.VII.2010.
    **************
    Vraćanje dara zbog povrede nužnog dijela nasljednik može tražiti u roku od tri godine od smrti ostavitelja, odnosno od dana kada je rješenje o njegovom proglašenju za umrlog postalo pravomoćno, bez obzira kada je nužni nasljednik koji traži vraćanje darova saznao za postojanje ugovora o darovanju.
    Županijski sud u Varaždinu, Gž. 933/06-2 od 18.V.2006.
    ******************
    Trogodišnji rok u kojem zastarijeva tužba radi vraćanja darova je objektivan i počinje teći od ostaviteljeve smrti, bez obzira na to kad je nužni nasljednik koji traži vraćanje darova doznao za postojanje ugovora o darovanju.
    VSRH Rev 1704/1991
    **********************
    Kad nužni nasljednik tvrdi da je ugovor o doživotnom uzdržavanju djelomično i ugovor o darovanju, ovlašten je tražiti vraćanje dara a da ne traži poništenje ugovora.
    VSRH Rev 252/1994
    *********************
    Ako je među strankama sporna vrijednost ostavine na temelju koje se izračunava nužni dio i vrijednost darova koje je ostavitelj učinio nužnom nasljedniku sud će prekinuti ostavinski postupak i stranke uputiti na parnicu jer se radi o spornim činjenicama o kojim ovisi pravo na nužni dio i uračunavanje vrijednosti dara u nužni dio.
    Županijski sud u Splitu Gžx 417/2010 od 29.11.2010.
    *********************
    Snaha ne ulazi u krug nužnih nasljednika iza pok. svekra, niti po pravu predstavljanja iza svog pok. supruga koji je bio sin ostavitelja i koji, iako je nadživio ostavitelja,nije postavio zahtjev za nužni dio.
    ŽS Ka Gž 242/1999
    ********************
    Zakonski nasljednici imaju pravo na ime svog zakonskog dijela iz ostavine dobiti minimalno nužni dio, bez obzira što nasljeđuju samo na temelju zakona.
    Županijski sud u Varaždinu, Gž. 370/10-2 od 14.IV.2010.
    ************************
    Nećakinja ostavitelja nije nužni nasljednik.
    ŽS Ri Gž 2842/2000
    ********************
    Pravo na nužni dio iz smrti pokojnog brata pripada sestri kada je ona bez nužnih sredstava za život i nesposobna za rad, a neodlučno je da li joj sredstva za uzdržavanje mogu pružiti druge osobe.
    Vrhovni sud Republike Hrvatske Rev 1406/97 od 13.2.2001.
    ************************
    Činjenica što neki nasljednici (brat i sestre ostaviteljice) u nasljednoj izjavi nisu zatražili nužni dio iz ostavinske imovine, ne isključuje ih od nasljeđivanja nužnog dijela onog nasljednika (majke ostaviteljice) koji je zahtjev za nužni dio postavio, jer se ovdje više ne radi o njihovu pravu kao nužnih nasljednika ostavitelja, već o zakonskom nasljeđivanju onog što je njihov predak (majka) naslijedio po osnovi nužnog nasljednog dijela.
    Županijski sud u Bjelovaru Gž 2381/2008-2 od 9.1.2009.
    **********************
    Ostavinski sud nije ovlašten, bez izričitog sporazuma stranaka, izvršiti konkretizaciju nužnog dijela određivanjem koje će stvari i prava nužni nasljednik realno dobiti iz ostavine.
    ŽS St Gž 789/1996
    ************************
    Ukoliko zakonski nasljednik uspije pobiti ugovor o doživotnom uzdržavanju, tada isti stječe pravo na nasljeđivanje temeljem zakona, budući da pravo na nužni dio postoji samo u slučaju oporučnog nasljeđivanja. 
    Iz obrazloženja
    Žalitelj pogrešno smatra da ima pravo na „nužni dio“ (čl. 70. ZN-a) jer to pravo postoji samo u slučaju oporučnog, a ne i zakonskog nasljeđivanja. U konkretnom slučaju pok. ostavitelj nije svojom imovinom raspolagao za slučaj smrti oporukom, nego pravnim poslom među živima - ugovorom o doživotnom uzdržavanju sa inače zakonskom nasljednicom , N.M. sestrom žalitelja. Stoga za slučaj uspjeha žalitelja u parničnom  postupku pobijanja spornog ugovora o doživotnom uzdržavanju žalitelj stječe pravo na nasljeđivanje pokojnog ostavitelja na temelju zakona (čl. 8. st. 1. ZN-a).„ 
    Županijski sud u Varaždinu, 14 Gž.390/12-2 od 13. ožujka 2012.
    *********************
    Ako tužitelj u ostavinskom postupku nije postavio zahtjev za vraćanje dara zbog povrede nužnog dijela, a ostavinski postupak je okončan pravomoćnim rješenjem o nasljeđivanju kojim je tužitelj kao stranka koja je sudjelovala u tom postupku vezan, tada ne može svoje pravo ostvarivati u posebnoj parnici.
    Županijski sud u Varaždinu, Gž.436/10-2 od 25. kolovoza 2010.
    ******************
    Braća i sestre ostavitelja ne ulaze u krug nužnih nasljednika niti se na iste primjenjuje načelo reprezentacije danom stupanja na snagu Zakona o nasljeđivanju (NN. 48/03). 
    Iz obrazloženja
    „Odredba čl. 69. st. 1. ZN određuje kao nužne nasljednike ostaviteljeve potomke, njegovu posvojčad i njihove potomke i njegovog  bračnog druga. Istom odredbom u st. 2. određeni su kao nužni nasljednici  ostaviteljevi roditelji, posvojitelji i ostali predci uz uvjet da su trajno nesposobni za rad i nemaju nužnih sredstava za život. Prema tome, odredbom čl. 69. st. 1. i 2. određen je krug nužnih nasljednika, među kojima  nisu navedeni braća i sestre ostavitelja, kako je to bilo određeno ranije važećim Zakonom o nasljeđivanju. Slijedom navedenog, braća i sestre ostavitelja ne ulaze u krug nužnih nasljednika, niti se u konkretnom slučaju može primijeniti načelo reprezentacije na način kako to žalitelj sugerira u žalbi, jer činjenica da je po pravu predstavljanja pozvan na zakonsko nasljeđivanje ne znači da se može smatrati nužnim nasljednikom, budući da su nužni nasljednici samo osobe navedene u odredbi čl. 69. st. 1. i 2. ZN.„ 
    Županijski sud u Varaždinu, 15 Gž.3245/11-2 od 6. rujna 2011.
    ********************
    Ukoliko ostaviteljica u času smrti nije imala nikakvu  pokretnu niti nepokretnu imovinu niti tražbinu prema trećima a nije sastavila oporuku, tada se smatra da je ista raspolaganjem za života – darovanjem, povrijedila nužni dio zakonskog nasljednika , zbog čega isti ima pravo na povrat dara u 1/4 dijela u odnosu na ½ suvlasnički dijela nekretnine, a koja je bila predmet darovnog  ugovora.
    Županijski sud u Varaždinu, Gž.3284/11-2 od 08. travnja 2013.
    *****************
    Na Županijskom sud u Varaždinu zauzeto stajalište da zakonski nasljednici imaju pravo na ime svog zakonskog dijela iz ostavine dobiti minimalno nužni dio, bez obzira što nasljeđuju samo na temelju zakona.
    „Nije sporno da je žaliteljica kćerka ostavitelja, koji nije ostavio oporuku, dakle da je zakonska nasljednica ostavitelja te da nasljeđuje temeljem Zakona. ... Prema tome iako se u konkretnom slučaju nasljeđuje temeljem Zakona, a ne temeljem oporuke, zakonski nasljednici, a koji su u ovom slučaju i nužni nasljednici, pa tako i žaliteljica, imaju pravo na ime svog zakonskog dijela iz ostavine dobiti barem nužni dio, a koji iznosi sukladno čl. 70. st. 3. ZN-a.“ 
    (Odluka Županijskog suda u Varaždinu, broj Gž 370/10-2, od 14. travnja 2010.)
    Stupanjem na snagu Zakona o nasljeđivanju iz 2003. godine, braća i sestre više ne ulaze u krug nužnih nasljednika niti se na njih primjenjuje načelo reprezentacije pa je tako isti sud donio rješenje u kojem iznosi sljedeće stajalište:
     „…braća i sestre ostavitelja ne ulaze u krug nužnih nasljednika, niti se u konkretnom slučaju može primijeniti načelo reprezentacije na način kako to žalitelj sugerira u žalbi, jer činjenica da je po pravu predstavljanja pozvan na zakonsko nasljeđivanje ne znači da se može smatrati nužnim nasljednikom, budući da su nužni nasljednici samo osobe navedene u odredbi čl. 69 st. 1 i 2 ZN.“
    (Rješenje Županijskog suda u Varaždinu, broj Gž.3245/11-2, od 6. rujna 2011.).
    *************************
    Zakonski nasljednik nije ovlašten tražiti nužni dio iz točno određene imovine ostavitelja. 
    Iz obtazloženja:
    U ponovnom postupku sud prvog stupnja prije svega će sa zakonskim nasljednicima 
    raspraviti činjenice iz čl. 71. ZN-a koji propisuje na koji način se utvrđuje vrijednost ostavine u smislu da će od stranaka zatražiti da se očituju o tome jesu li one među njima sporne, odnosno je li sporno što je koji od zakonskih nasljednika dobio za života ostavitelja, te koju imovinu je ostavitelj imao u vrijeme smrti, odnosno je li imao kakvih tražbina prema nasljednicima ili trećim osobama. Ukoliko te činjenice među strankama nisu sporne, tada sud 
    u ostavinskom postupku treba utvrditi vrijednost ostavine sukladno citiranom čl. 71. ZN-a te potom ocijeniti je li darovanjem zakonskom nasljedniku A. K. povrijeđen nužni dio zakonske 
    nasljednice M. K., te je li osnovan njezin zahtjev za nužnim dijelom u smislu odredbe čl. 70. ZN-a. Pritom se skreće pažnja sudu prvog stupnja da vodi računa o tome da zakonski nasljednik ne može tražiti nužni dio iz točno određene imovine, jer se nakon obračuna vrijednosti ostavinske imovine ostavitelja izračunava vrijednost njegovog nužnog dijela, 
    veličina kojeg je propisana odredbom čl. 70. st. 3. ZN-a, te se potom nužni dio, ukoliko već nije namiren, prije svega namiruje iz imovine koja je predmet raspravljanja u ostavinskom postupku, a tek ako ta imovina ne bi bila dovoljna, tada dolazi do primjene instituta vraćanja 
    darova propisanog odredbom čl. 78. ZN-a.“
    Županijski sud u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici, Gž-2981/16-2 od 8. rujna 2017.
    ***********************
  15. Matrix
    Pomoćnik u posjedovanju nije dužan na temelju odredaba čl. 164. i čl. 165. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima platiti vlasniku stvari naknadu za koristi koje je imao dok je upotrebljavao stvari.
    Vrhovni sud Republike Hrvatske Rev x 1085/2011-2 od 6.3.2012.
    ******************
    Suvlasnika stvari (kuće) koji u njenom posjedovanju razmjerno svom idealnom dijelu nije ni isključen ni ograničen izvršavanjem posjeda od strane drugog suvlasnika, ne pripada pravo od tog suvlasnika, kao poštenog posjednika koji posjed ne izvršava na cijeloj stvari već na njenom jednom dijelu, zahtijevati naknadu za korištenje te stvari.
    Županijski sud u Bjelovaru Gž 3167/2011-2 od 2.11.2012.
    ***********
    Zahtijeva li vlasnik da mu posjednik preda stvar, pošteni posjednik može tražiti naknadu za nužne i korisne troškove koje je imao, te stvar zadržati dok mu ti troškovi ne budu naknađeni.
    Vrhovni sud Republike Hrvatske Rev 835/2009-2 od 25.5.2011.
    ********************
    Zakupnik poslovnog prostora nema pravo na naknadu troškova izvršenih ulaganja kad ona nisu bila nužna niti korisna za vlasnika.
    Vrhovni sud Republike Hrvatske Rev 323/2008-2 od 11.6.2008.
    ********************
    Dospijeće tražbine naknade troškova koji pripadaju poštenom ili nepoštenom posjedniku nastupa danom predaje stvari, od kada počinje teći zastarni rok od tri godine za potraživanje posjednika za naknadu troškova vlasnika stvari.
    Vrhovni sud Republike Hrvatske Rev x 137/2010-2 od 23.2.2011
    ***************
    Pošteni posjednik ima pravo tražiti od vlasnika naknadu za nužne i korisne troškove samo onda ako dokaže da je te troškove doista imao.
    Sažetak:
    Na temelju takvog utvrđenog činjeničnog stanja nižestupanjski sudovi utvrđuju da je tuženik-protutužitelj bio pošteni posjednik u trenutku stupanja u posjed predmetnog stana te da, u smislu odredbe članka 164. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Nar. nov., br. 91/96., 68/98., 137/99., 22/00., 73/00., 114/01., 79/06. i 141/06. – dalje: ZVDSP), ima pravo držati stvar dok mu ne budu nadoknađeni nužni i korisni troškovi, pa zaključuju da tužitelj nije dokazao nužne i korisne troškove na predmetnom objektu, odnosno nije dokazao je li imao i u kojem iznosu navedene troškove iznad iznosa od 5.960,00 kn, koje je tužitelj-protutuženik priznao.
    Vrhovni sud Republike Hrvatske Rev 835/09-2, od 25. svibnja 2011.
    *****************
    Prema stavu Vrhovnog suda RH u odluci br. Rev-1158/2010 nižestupanjski sudovi smatraju da tuženica kao pošteni posjednik nije dužna isplatiti tužiteljici naknadu za korištenje stana i da je tuženici pripadalo pravo zadržati stan u posjedu dok joj ne budu naknađeni nužni i korisni troškovi koje je imala (čl. 164. st. 1. i 2. ZV).
    Međutim, u postupku pred nižestupanjskim sudovima  je utvrđeno da je  tužiteljica kao vlasnica stana 1. rujna 1998. podnijela protiv tuženice tužbu za iseljenje i u prethodnom predmetu  taj postupak pravomoćno okončan prihvaćanjem tužbenog zahtjeva. Prema odredbi čl. 18. st. 3. ZV posjed je pošten ako posjednik kad ga je stekao nije znao niti je, s obzirom na okolnosti, imao dovoljno razloga posumnjati da mu ne pripada pravo na posjed, ali poštenje prestaje čim posjednik sazna da mu pravo na taj posjed ne pripada. U smislu te zakonske odredbe posjednik se može smatrati poštenim najkasnije dok mu nije uručena vlasnička tužba, a ako je pošteni posjednik tužen vlasničkom tužbom, smatra se nepoštenim posjednikom od trenutka dostave tužbe pod pretpostavkom da je parnica uredno nastavljena i da ju je vlasnik zaista i dobio. Prema odredbi čl. 165. st. 4. ZV nepošteni posjednik nije ovlašten zadržati stvar dok mu ne budu naknađeni troškovi za koje traži naknadu, nego mora stvar predati bez odgode. Imajući na umu navedeno, pogrešno je pravno stajalište nižestupanjskih sudova da bi tuženica bila pošteni posjednik stana nakon dostave tužbe od 1. rujna 1998., pa se ukazuje pogrešnim primjena odredaba čl. 164. ZV u konkretnom slučaju. 
    **********************
    Kada tuženik posjeduje nekretninu ili neku drugu stvar tužitelja ili posjeduje njegov suvlasnički dio, plaćanje vrijednosti 
    postignute koristi prema čl. 1111. i 1120. Zakona o obveznim odnosima (NN. 35/05 i 41/08) moguće je samo u slučaju kada je nekretnina ili neka druga stvar upotrijebljena na način da je promijenila identitet zbog čega nije moguće ili nije gospodarski opravdano vraćanje te nekretnine ili neke druge stvari. Kada je 
    moguće vraćanje tj. kada je moguća predaja nekretnine ili stvari u posjed ili suposjed tada se naknada koristi prosuđuje prema odredbi čl. 164. i 165. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim 
    pravima (NN. 91/96; 68/98; 137/99; 22/00; 73/00; 114/01; 79/06; 141/06; 146/08; 38/09; 153/09) ali samo u slučaju kada tužitelj uz platež koristi tužbenim zahtjevom traži i predaju nekretnine ili stvari u posjed. 
    Zaključak sjednice Građanskog odjela Županijskog suda u Varaždinu od 04. rujna 2013.
    **************
    U odnosu na nužne i korisne troškove koji se pojavljuju kod revindikacijskih zahtjeva, početak tijeka zastare jednako je uređen i odredbom članka 164. stavak 7.ZV-a, jer pravo na naknadu nužnih i korisnih troškova zastarijeva od dana predaje stvari, s time da se u pretpostavkama iz odredbe članka 164. radi o trogodišnjem a ne općem zastarnom roku koji se, za razliku u stvarnopravnim parnicama, primjenjuje kod instituta stjecanja bez osnove. 
    (Rev-x 294/14-2 od 15.travnja 2015. i Rev-x 358/11-2 od 20. studenoga 2013.)
    ******************
  16. Matrix

    Obilježja fiktivnih ugovora

    objavio Matrix,

    Često puta se susrećemo sa pravnim terminom fiktivan, prividan ili simulirani pravni posao, a da nam pri tome nije jasno koja su to obilježja fiktivnog pravnog posla, odnosno ugovora. Prividan, simulirani ili fiktivan je onaj ugovor kod kojega postoji prividna (neistinita) glavna namjera, cilj ili osnova, obzirom na opstojnost svjesnog sporazumnog nesklada volja ugovornih strana u trenutku sklapanja takvoga ugovora, jer takav ugovor nije sklopljen suglasnošću volja ugovornih strana već je nastao suglasnošću volja ugovornih strana da se samo stvori privid o sklapanju ugovora, glede čega isti ugovor nema učinka među ugovornim stranama, jer glede istoga nije postignuta nikakva suglasnost volja ugovornih strana.
    Razlikujemo apsolutno prividne ugovore, temeljem kojih ugovorne strane sklapaju isti u cilju da kod trećih osoba stvore dojam da je između njih sklopljen takav ugovor, iako su one suglasne da ne žele sklopiti nikakav ugovor te relativno prividne ugovore, osnovom kojih ugovorne strane sklapaju jedan ugovor praveći se da ga žele i kao takvog ga prezentiraju prema drugima,sve u namjer da prikriju neki drugi ugovor koji stvarno žele.
    Prema odredbi iz čl. 285. st. 1. Zakona o obveznim odnosima prividan ugovor nema učinka među ugovornim stranama, dok je odredbom st. 2. istoga propisano da u slučaju ako prividan ugovor prikriva neki drugi ugovor, taj drugi vrijedi ako je udovoljeno pretpostavkama za njegovu pravnu valjanost, time što se prema odredbi st. 3. toga članka prividnost ugovora ne može isticati prema trećoj savjesnoj osobi.
     Apsolutna simulacija sastoji se u sklapanju prividnog pravnog posla poradi zaobilaženja propisa, prijevare trećih osoba ili u kakvu drugu svrhu, primjerice: kada ovršenik prividno prodaje stvari bliskim srodnicima ili prijateljima poradi prikrate ovrhovoditelja; u slučaju prividnog otuđenja nekretnine bliskim srodnicima poradi stjecanja prava na dječji doplatak; u slučaju sklapanja kupoprodajnog ugovora samo iz razloga da bi jedna od ugovornih strana stekla dokaz vlasništva nekretnine poradi dobivanja ulazne vize u određenoj zemlji. Prividnost kao mana volje i to kao oblik svjesnog nesklada između volje i očitovanja, jer stranke ne žele pravni posao koji sklapaju, ima za posljedicu ništetnost takvog pravnog posla pa se stoga sa istim postupa kao da nije ni sklopljen, kao da pravno (ni) ne postoji. Dakle, stranke sklapaju prividan ugovor bez namjere (volje) da raspolažu svojim pravima i obvezama onako kako je to navedeno u sadržaju prividnog ugovora, jer ni kod jedne ugovorne strane ne postoji želja da se bilo što(u odnosu na prava i obveze stranaka prema sadržaju fiktivnog ugovora...) stvarno promjeni tj. realizira.
    Relativna simulacija predstavlja sklapanje prividnog ugovora da bi se istim prikrio neki drugi ugovor, što će reći da za razliku od apsolutne simulacije kod koje stranke sklapaju određeni ugovor iako (zapravo) ne žele sklopiti nikakav ugovor, kod relativne simulacije nema suglasja stranačke volje „samo“za sklapanje prividnog (simuliranog) ugovora, ali postoji stranačka volja za sklapanje drugog, prikrivenog (disimuliranog) ugovora koji prikriva prividan (simulirani) ugovor, primjerice, u slučaju kada stranke prividno sklope ugovor o doživotnom ili dosmrtnom uzdržavanju samo iz razloga da određenog nasljednika-e liše prava na nužni dio, a u biti se radi o darovanju, glede čega je u takvomu slučaju simulirani ugovor ništetan (jer ne odražava stvarnu ugovornu volju stranaka...), dok je disimulirani ugovor (obzirom da ga stranke uistinu žele sklopiti...) valjan, ako je udovoljeno uvjetima za njegovu pravnu valjanost,no ako prividan (simulirani) ugovor prikriva drugi (disimulirani) ugovor koji je ništetan, onda u takvomu slučaju oba ugovora nemaju pravnog učinka.
     
  17. Matrix

    Obilježja fiktivnih ugovora

    objavio Matrix,

    Često puta se susrećemo sa pravnim terminom fiktivan, prividan ili simulirani pravni posao, a da nam pri tome nije jasno koja su to obilježja fiktivnog pravnog posla,odnosno ugovora.
    Prividan,simulirani ili fiktivan je onaj ugovor kod kojega postoji prividna (neistinita) glavna namjera, cilj ili osnova, obzirom na opstojnost svjesnog sporazumnog nesklada volja ugovornih strana u trenutku sklapanja takvoga ugovora, jer takav ugovor nije sklopljen suglasnošću volja ugovornih strana već je nastao suglasnošću volja ugovornih strana da se samo stvori privid o sklapanju ugovora, zbog čega isti ugovor nema učinka među ugovornim stranama, jer glede istoga nije postignuta nikakva suglasnost volja ugovornih strana. Razlikujemo apsolutno prividne ugovore, temeljem kojih ugovorne strane sklapaju isti u cilju da kod trećih osoba stvore dojam da je između njih sklopljen takav ugovor, iako su one suglasne da ne žele sklopiti nikakav ugovor te relativno prividne ugovore, osnovom kojih ugovorne strane sklapaju jedan ugovor praveći se da ga žele i kao takvog ga prezentiraju prema drugima, sve u namjeri da prikriju neki drugi ugovor koji stvarno žele.
    Prema odredbi iz čl. 285. st. 1. Zakona o obveznim odnosima prividan ugovor nema učinka među ugovornim stranama, dok je odredbom st. 2. istoga propisano da u slučaju ako prividan ugovor prikriva neki drugi ugovor, taj drugi vrijedi ako je udovoljeno pretpostavkama za njegovu pravnu valjanost, time što se prema odredbi st. 3. toga članka prividnost ugovora ne može isticati prema trećoj savjesnoj osobi.
    Apsolutna simulacija sastoji se u sklapanju prividnog pravnog posla poradi zaobilaženja propisa, prijevare trećih osoba ili u kakvu drugu svrhu, primjerice: kada ovršenik prividno prodaje stvari bliskim srodnicima ili prijateljima poradi prikrate ovrhovoditelja; u slučaju prividnog otuđenja nekretnine bliskim srodnicima poradi stjecanja prava na dječji doplatak; u slučaju sklapanja kupoprodajnog ugovora samo iz razloga da bi jedna od ugovornih strana stekla dokaz vlasništva nekretnine poradi dobivanja ulazne vize u određenoj zemlji. Prividnost kao mana volje i to kao oblik svjesnog nesklada između volje i očitovanja, jer stranke ne žele pravni posao koji sklapaju, ima za posljedicu ništetnost takvog pravnog posla pa se stoga sa istim postupa kao da nije ni sklopljen, kao da pravno (ni) ne postoji. Dakle, stranke sklapaju prividan ugovor bez namjere (volje) da raspolažu svojim pravima i obvezama onako kako je to navedeno u sadržaju prividnog ugovora, jer ni kod jedne ugovorne strane ne postoji želja da se bilo što (u odnosu na prava i obveze stranaka prema sadržaju fiktivnog ugovora...) stvarno promjeni tj. realizira.
    Relativna simulacija predstavlja sklapanje prividnog ugovora da bi se istim prikrio neki drugi ugovor, što će reći da za razliku od apsolutne simulacije kod koje stranke sklapaju određeni ugovor iako (zapravo) ne žele sklopiti nikakav ugovor, kod relativne simulacije nema suglasja stranačke volje „samo“ za sklapanje prividnog (simuliranog) ugovora, ali postoji stranačka volja za sklapanje drugog, prikrivenog (disimuliranog) ugovora koji prikriva prividan (simulirani) ugovor, primjerice, u slučaju kada stranke prividno sklope ugovor o doživotnom ili dosmrtnom uzdržavanju samo iz razloga da određenog nasljednika-e liše prava na nužni dio,a u biti se radi o darovanju, glede čega je u takvomu slučaju simulirani ugovor ništetan (jer ne odražava stvarnu ugovornu volju stranaka...), dok je disimulirani ugovor (obzirom da ga stranke uistinu žele sklopiti...) valjan, ako je udovoljeno uvjetima za njegovu pravnu valjanost, no ako prividan (simulirani) ugovor prikriva drugi (disimulirani) ugovor koji je ništetan, onda u takvomu slučaju oba ugovora nemaju pravnog učinka.
  18. Matrix

    Odgovornost za dugove ostavitelja pri ustupu nasljednog dijela

    objavio Matrix,


    Odgovornost za dugove
    Nemali je broj slučajeva da se u ostavinskom postupku nasljednik-ci odriču nasljedstva, a sve kako bi izbjegli odgovornost za dugove umrle osobe, međutim se postavlja pitanje :
    odgovara li nasljednik za dugove ostavitelja koji je svoj nasljedni dio ustupio drugom sunasljedniku. .
    - odgovor je pozitivan
    Naime, sukladno odredbama čl.139. st.3 i 4. Zakona o nasljeđivanju , nasljednik odgovara za ostaviteljeve dugove do visine vrijednosti naslijeđene imovine, a kad ima više nasljednika, oni odgovaraju solidarno za ostaviteljeve dugove, i to svaki do visine vrijednosti svoga nasljednog dijela bez obzira na to je li izvršena dioba nasljedstva, a prema stavku 2. istog članka, nasljednik koji se odrekao nasljedstva ne odgovara za dugove ostavitelja.
    Međutim ako se nasljednik izjasni da se odriče nasljednog dijela u korist drugog sunasljednika, to je jasno da se prethodno prihvatio nasljednog dijela, budući kako nebi bilo moguće ustupiti imovinu koja prethodno nije njegova, što daje za učinak da takvo odricanje nasljedstva u korist sunasljednika je ustupanje nasljedstva nakon što je takva osoba već postala nasljednik ( vidi Županijski sud u Varaždinu,Gž.291/07-2 od 30.IV.2007. i Županijski sud u Bjelovaru, Gž-1645/14-2 od 18. studenoga 2014.) , pa takav nasljednik i uz čin ustupanja odgovara za dugove ostavitelja, onako kako bi odgovarao da svoj naslijeđeni dio nije ustupio.
  19. Matrix

    Odgovornost za dugove ostavitelja u sudskoj praksi

    objavio Matrix,


    Odgovornost za dugove
    Nasljednik odgovara za dugove ostavitelja prema tržišnoj vrijednosti naslijeđene imovine koju je ona imala u momentu smrti ostavitelja.
    ŽS Vž Gž 748/2003-2
    ***********************
    Prema odredbi čl. 6. Zakona o nasljeđivanju (NN 48/03) koji je stupio na snagu 6.travnja 2003. godine, a ostaviteljica je umrla 24. travnja 2003. godine, smrću ostavitelja  koji nema nasljednika ostavina prelazi na općinu, odnosno grad određen ovim Zakonom, koji time dobivaju jednak položaj kao da su ostaviteljevi nasljednici čega se oni ne mogu odreći. S obzirom na gore navedeno sud prvog stupnja je pravilno postupio kada je ostavinsku imovinu pok. M. S. uručio Općini K. u smislu odredbe čl. 6. Zakona o nasljeđivanju. Navodi žalbe da Općina K. ne prihvaća nasljedstvo, jer ne može podmiriti dugove ostaviteljice, ne mogu se prihvatiti, jer se takovi prigovori i navodi ne mogu isticati u žalbenom postupku, već se napominje da prema odredbi čl. 139. st. 3. Zakona o nasljeđivanju nasljednik odgovara za ostaviteljeve dugove do visine vrijednosti naslijeđene imovine, dakle, samo prema vrijednosti nekretnina koje je Općina K. naslijedila, a to nekretnine upisane u zk.ul.br. 1477 k.o. G. S.
    ŽS Bj Gž 1625/2004-2
    ***************************
    Predmetnom tužbom tužitelj je zatražio isplatu utuženog iznosa od ukupno 120.000,00 kn s naslova ulaganja koja je izvršio svojim radom i novčanim ulaganjima u rekonstrukciju nekretnine koja je bila vlasništvo prednice tužene tj.njezine majke, a koju je nekretninu nakon smrti majke naslijedila tužena. Drugostupanjski sud polazi
    od utvrđenja prvostupanjskog suda, da je tuženi, živeći u zajednici s majkom tužene, svojim radom i sredstvima izvršio određena ulaganja prilikom rekonstrukcije odnosno adaptacije nekretnine u D., koja je bila vlasništvo majke tužene (prema utvrđenjima prvostupanjskog suda u iznosu od 12.008,08 kn), ali suprotno prvostupanjskom sudu, zaključuju da ne postoji pravni osnov po kojem bi tužitelj od tužene mogao zahtijevati povrat odnosno naknadu za izvršena ulaganja. Pri tome, polazeći od rezultata provedenih dokaza, a posebno navoda samog tužitelja, drugostupanjski sud zaključuje da je navedena ulaganja tužitelj vršio dobrovoljno i besplatno, ne očekujući niti zahtijevajući od prednice tužene naknadu bilo po stvarnopravnom bilo po
    obveznopravnom osnovu, s ciljem i motivom zajedničkog življenja, odnosno korištenja predmetne nekretnine. Iako je takvim ulaganjima od strane tužitelja na određen način umanjena njegova imovina odnosno povećana imovina prednice tužene, upravo zbog dobrovoljnosti i besplatnosti takvih ulaganja drugostupanjski sud s pravom zaključuje da nisu ispunjene pretpostavke predviđene zakonom za slučaj stjecanja bez osnove i vraćanja onog što je stečeno bez osnove (čl. 210. Zakona o obveznim odnosima – “Narodne novine”, broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99, u svezi s čl. 211. Zakona o obveznim odnosima). S obzirom na nepostojanje duga prednice tužene prema tužitelju ne prihvaća niti zaključivanje prvostupanjskog sdua o postojanju obveze tuženice kao nasljednice na povrat utuženog iznosa (čl. 145.Zakona o nasljeđivanju – “Narodne novine”, broj 52/71, 27/78 i 56/00).
    Drugostupanjski sud, također, s pravom zaključuje da okolnost što je nastupila smrt prednice tužene čime je prestala i mogućnost daljnjeg zajedničkog života i korištenja
    predmetne nekretnine od strane tužitelja i prednice tužene nije sama po sebi takva okolnost koja bi tužitelju davala pravo na naknadu potraživanja kojeg utužuje ovom tužbom.“
    VSRH Rev 580/2007-2
    **************************
    Nasljednici glavnog dužnika, glede svoje odgovornosti za namirenje potraživanja ostavitelja ne mogu se pozivati  na činjenicu da je za namirenje obveze ugovoreno
    osiguranje, budući njihova obveza predstavlja glavnu obvezu, dok obveza jamca može biti sporedna ili izjednačena s obvezom glavnog dužnika odnosno njegovih nasljednika.
    Županijski sud u Varaždinu, Gž. 1346/08-2 od 18.II.2009.
    ***************************
    Novčana pomoć koju jedan nasljednik primi sukladno odredbi čl. 64. Kolektivnog ugovora od svog poslodavca nisu namjenska sredstva za podmirenje troškova sahrane
    i za taj iznos se ne umanjuju obveze drugog nasljednika za naknadu troškova sahrane koju je platio nasljednik koji je primio novčanu pomoć.
    ŽS Kc Gž 249/2002
    *****************************
    Nasljednici odgovaraju za ostaviteljeve dugove do visine vrijednosti naslijeđene imovine time da isti nisu dužni namirivati vjerovnike ostavitelja određenim
    redoslijedom.
    Županijski sud u Varaždinu, Gž. 1033/08-2 od 10.VI.2008.
    *************************
    Revizijski će sud, pazeći po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava primijeniti odredbe čl. 145. Zakona o nasljeđivanju po kojima nasljednici
    odgovaraju  solidarno za dugove ostavitelja svaki do visine svog nasljeđenog dijela.
    VSRH Rev 356/2002
    **************************
    Nasljednik koji se prihvatio nasljedstva i svoj dio ustupio sunasljednici, odgovara za
    dugove ostavitelja do vrijednosti naslijeđene imovine.
    Županijski sud u Varaždinu,
    Gž.291/07-2 od 30.IV.2007.
    *****************************
    Nasljednici mogu svoja prava ostvarivati pa tako zahtijevati i povrat zajma odmah, po smrti ostavitelja, ne čekajući donošenje rješenja o nasljeđivanju.
    VSRH Rev 615/1998
    *****************************
    Ovršni postupak će se nastaviti nakon smrti ovršenika u odnosu na sve zakonske nasljednike bez obzira što rješenjem o nasljeđivanju nije raspoređena nekretnina na kojoj se vodi ovršni postupak, iz razloga što nekretnina koja je predmet ovršnog postupka, prelazi na sve ovršenike kao zakonske nasljednike iza pok. ovršenika u času njegove smrti, a nasljednici u času ostaviteljeve smrti stječu nasljedno pravo i na njih po sili zakona prelazi ostavina umrle osobe, a u kojem trenutku se osniva i nasljednička zajednica nasljednika.
    Županijski sud u Varaždinu, Gž. 1841/06-2 od 20.XII.2006.
    **************************
    Kad je tužba za naplatu dugovanja ostavitelja podnesena protiv jednog od nasljednika njegov prigovor da nije jedini nasljednik nije odlučan, budući da nasljednici odgovaraju solidarno za dugove ostavitelja, ali do visine naslijeđenog dijela.
    VSRH Rev 1830/1997
    **************************
    Nema zakonskog osnova za povrat ulaganja učinjenih prilikom adaptacije kuće kad su ta ulaganja izvršena dobrovoljno i besplatno pri čemu se nije očekivala niti zahtijevala naknada.
    VSRH Rev 580/2007-2
    *************************
    Okolnost da je u pravomoćnom rješenju o nasljeđivanju utvrđeno da postoji dug ostavine u određenom novčanom iznosu prema određenom trgovačkom društvu ne znači istodobno i da su potraživanja tog trgovačkog društva utvrđena pravomoćnom sudskom odlukom, niti da zastarni rok temeljem odredbe čl. 379 st. 1 Zakona o
    obveznim odnosima iznosi 10 godina, a to iz razloga što sud u ostavinskoj raspravi nije ovlašten utvrđivati dugove ostavitelja, odnosno njihovu visinu, a ukoliko vjerovnici prijave svoja potraživanja, o njima se ne raspravlja u ostavinskom postupku.
    Županijski sud u Varaždinu, Gž. 921/06-2 od 10.VII.2006.
    **********************
    Nasljednici odgovaraju za dugove ostavitelja do visine vrijednosti naslijeđene imovine i to svaki do visine vrijednosti svojeg nasljednog dijela.
    ŽS Ri Gž 2292/1999
    *************************
    Kada ima više nasljednika iza ostavitelja, oni odgovaraju solidarno za dugove ostaviteljeve i to svaki do visine vrijednosti svojeg nasljednog dijela, bez obzira da li je izvršena dioba nasljedstva, iz kojeg razloga nema bitnog utjecaja na odluku o tužbenom zahtjevu tužitelja, činjenica da je tuženik samo jedan od nasljednika u ostavinskom postupku.
    Županijski sud u Varaždinu, Gž. 1571/05-2 od 28.X.2005.
    ****************************
    U pravu je revident kada ističe da trošak nadgrobnog spomenika koji je tužiteljica podigla po svojoj volji i odluci u čast pok. Josipa ne predstavlja dug ostavitelja pok.Josipa za koji odgovaraju nasljednici. Nasljednici kada preuzimaju prava umrlog, preuzimaju i njegove obveze imovinske prirode. Dugovi ostavitelja su teret koji su
    osobno teretili ostavitelja, a to nije slučaj s troškom za nadgrobni spomenik koji ostavitelj nije “naručio” prije smrti i tužiteljica, kada je učinila trošak za takav
    spomenik, učinila ga je za sebe te ne može to potraživati kao vjerovnik prema ostavitelju, jer on taj dug nije učinio.”
    VSRH Rev 3054/1993
    *************************
    Naime, nasljednik odgovara za dugove ostaviteljeve do visine vrijednosti naslijeđene imovine. Opseg odgovornosti nasljednika za ostaviteljeve dugove prosuđuje se prema vrijednosti naslijeđene imovine koju je ona imala u času prijelaza na nasljednika, dakle u momentu smrti ostavitelja.
    Ona se procjenjuje prema tržišnoj vrijednosti stvari u času smrti, pa kasnije promjene nastale u vrijednosti naslijeđenih predmeta ostavine, ne utječu na veličinu i opseg nasljednikove odgovornosti.
    Županijski sud u Varaždinu, Gž. 748/03-2 od 02. lipnja 2003.
    ******************
    Odgovornost nasljednika ograničena vrijednošću naslijeđene imovine odnosi se samo na onaj dio tražbine vjerovnika koji je postojao u času ostaviteljeve smrti, pa stoga, neovisno od vrijednosti naslijeđene imovine, vjerovnik ima pravo na naplatu od nasljednika i onog dijela tražbine – zateznih kamata – koja je nastala kao posljedica zakašnjenja u ispunjenju nakon smrti ostavitelja, jer u tom dijelu to nije dug
    ostavitelja već dug nasljednika. 
    Županijski sud u Bjelovaru, Gž-2811/12-2, od 23.VIII. 2012.
    **********************
    Nasljednici odgovaraju za dugove ostavitelja do visine vrijednosti naslijeđene imovine i to svaki do visine vrijednosti svojeg nasljednog dijela.
    Županijski sud Rijeka Gž 2292/99, Gž 1333/99 od 17.01.2001.
    *********************
    Nasljednik odgovara za dugove ostavitelja prema tržišnoj vrijednosti naslijeđene imovine koju je ona imala u momentu smrti ostavitelja.
    Županijski sud u Varaždinu,Gž. 748/03-2 od 02. lipnja 2003.
    ******************
    Kada ima više nasljednika iza ostavitelja, oni odgovaraju solidarno za dugove ostaviteljeve i to svaki do visine vrijednosti svojeg nasljednog dijela, bez obzira da li je izvršena dioba nasljedstva, iz kojeg razloga nema bitnog utjecaja na odluku o tužbenom zahtjevu tužitelja, činjenica da je tuženik samo jedan od nasljednika u ostavinskom postupku.
    Županijski sud u Varaždinu, Gž. 1571/05-2 od 28.X.2005.
    *************************
    Za obveze ostavitelja koje se temelje na ugovoru o zastupanju,nasljednica odgovara do visine vrijednosti naslijeđene imovine, međutim za ocjenu početka tijeka zastarnog roka, nije od odlučnog značaja činjenica da je nasljednica izdala punomoć tužitelju za zastupanje u parnici koju je preuzela na strani ostavitelja kao njegova nasljednica.
    Županijski su u Varaždinu, Gž. 243/08-2 od 03.III.2008.
    ******************
    Kada ima više nasljednika iza ostavitelja, oni odgovaraju solidarno za dugove ostaviteljeve i to svaki do visine vrijednosti svojeg nasljednog dijela, bez obzira da li je izvršena dioba nasljedstva, iz kojeg razloga nema bitnog utjecaja na odluku o tužbenom zahtjevu tužitelja, činjenica da je tuženik samo jedan od nasljednika u ostavinskom postupku.
    ŽS Vž Gž 1571/2005-2
    ***********************
    Supruga ostavitelja nije ovlaštena tražiti povrat troškova sahrane ostavitelja od oporučne nasljednice.
    Županijski sud u Varaždinu 10 Gž 2049/2011-2 od 19.4.2011.
    **********************
    Nasljednik dužnika je pasivno legitimiran i u slučaju kad je rješenjem, odlučeno da se
    neće provoditi ostavinska rasprava, jer nema ostavinske imovine.
    Županijski sud u Varaždinu Gžx 244/2011-2 od 7.12.2011.
    *************************
    Nasljednici odgovaraju za ostaviteljeve dugove do visine vrijednosti naslijeđene imovine time da isti nisu dužni namirivati vjerovnike ostavitelja određenim
    redoslijedom.
    Županijski sud u Varaždinu Gž 1033/2008-2 od 10.6.2008.
    ********************
    Odgovornost nasljednika ograničena vrijednošću naslijeđene imovine odnosi se samo na onaj dio tražbine vjerovnika koji je postojao u času ostaviteljeve smrti, pa stoga, neovisno o vrijednosti naslijeđene imovine, vjerovnik ima pravo na naplatu od nasljednika i onog dijela tražbine – zateznih kamata – koja je nastala kao posljedica zakašnjenja u ispunjenju nakon smrti ostavitelja, jer u tom dijelu to nije dug
    ostavitelja već dug nasljednika.
    Županijski sud u Bjelovaru Gž 2811/2012-2 od 23.8.2012.
    **********************
    U primjeni Zakona o nasljeđivanju pojavilo se sljedeće pitanje – odgovara li nasljednik koji je svoj nasljedni dio ustupio drugom sunasljedniku za dugove ostavitelja?
    Odgovor je dala sudska praksa putem Odluke Županijskog suda u Bjelovaru,Gž -1645/14-2 od 18. studenoga 2014.
    Predmet spora u toj parnici bila je osnovanost zahtjeva tužitelja kojim od tužene potražuje iznos od 53.871,12 kn, kao nasljednice iza pokojnog O.D., koji je kod tužitelja za života, tj. 6. kolovoz a 2007. zaključio ugovor o kreditu u iznosu od 59.450,00 kn.
    Prvostupanjski sud pravilno je zaključio da je tužena kao nasljednica iza pokojnog O. D. dužna zajedno s ostalim nasljednicima podmiriti dugovanje pokojnog oca, pa je sud osnovano odbio istaknuti prigovor promašene pasivne legitimacije. Naime, članak 139. stavak 3. i 4. Zakona o nasljeđivanju (Nar. nov., br. 48/03, 163/03, 35/05 i 127/13) propisuje da nasljednik
    odgovara za ostaviteljeve dugove do visine vrijednosti naslijeđene imovine, a kad ima više nasljednika, oni odgovaraju  solidarno za ostaviteljeve dugove, i to svaki do visine vrijednosti svoga nasljednog dijela, bez obzira na to je li izvršena dioba nasljedstva. Prema stavku 2. istog članka, nasljednik koji se
    odrekao nasljedstva ne odgovara za dugove ostavitelja.
    Iz rješenja o nasljeđivanju javnog bilježnika od 11. kolovoza 2008., kao
    nasljednici prvog nasljednog reda iz a O. D. utvrđene su supruga i dvije kćeri. Kćeri ostavitelja prihvatile su se nasljedstva i svoje dijelove ustupile majci,koja je prihvatila i svoj dio i ustupljene joj dijelove.
    Iako su se kćeri ostavitelja izjasnile na način da prihvaćaju ostavinsku
    imovinu i ustupaju je majci, nisu se oslobodile odgovornos ti za dug.
    Takvo odricanje nasljedstva u korist sunasljednika je ustupanje nasljedstva nakon što je takva osoba već postala nasljednik, pa takav nasljednik i uz čin ustupanja odgovara za dugove ostavitelja, onako kako bi odgovarao da svoj nas lijeđeni dio nije ustupio. Prema tome, sud je pravilno primijenio odredbe članka 139. stavak 3. i 4. Zakona o nasljeđivanju, jer činjenica da je nasljednik ustupio nasljedstvo nakon što ga je prihvatio, ne utječe na njegovu odgovornost za ostaviteljeve dugove, jer je prihvaćanjem nasljedstva postao nasljednik, a njegova odluka o tome da naslijeđeni dio ustupi nema utjecaja na njegovu odgovornost za ostaviteljeva dugovanja.
    Dakle,nasljednik koji je svoj nasljedni  dio ustupio drugom
    sunasljedniku, odgovara za dugove ostavitelja, jer ustupanje prethodno prihvaćenog nasljednog dijela nekom od sunasljednika nema pravno značenje odricanja od nasljedstva.
    Županijski sud u Bjelovaru, Gž-1645/14-2 od 18. studenoga 2014.
    ************************
    „Međutim, suprotno stajalištima tužitelja, nasljednici odgovaraju za
    ostaviteljeve dugove do visine vrijednosti naslijeđene imovine pa i kad su potpunom isplatom samo nekih ostaviteljevih vjerovnika oštetili ostale vjerovnike.
    VSRH Rev -1470/63)
    Županijski sud u Varaždinu, broj Gž -1033/2008-2 od 10. lipnja 2008.
    *********************
     
    Nasljednik za kojeg je pravomoćnom presudom utvrđeno da je nedostojan nasljeđivanja izgubio je položaj nasljednika pa nije pasivno legitimiran niti odgovoran za dugove svog prednika.
    Predmet spora je regresni zahtjev tužitelja da mu tuženik isplati iznos od 25.203,14 kn sa pripadajućim zateznim kamatama kao I da mu nadoknadi trošak parničnog postupka.
    Iz utvrđenja prvostupanjskog postupka proizlazi da je otac tuženika potpisao Ugovor o kreditu od 22.svibnja 2001. temeljem kojeg je R. b. isplatila namjenski kredit korisniku kredita, a otac tuženika je isti potpisao kao sudužnik. Kako korisnik kredita nije uredno izvršavao svoje oveze iz Ugovora, tužitelj je kao osiguratelj isplatio R. b. d.d. Zagreb kao svom osiguraniku iznos od 35.565,65 kn čime je u smislu odredbe čl. 939.st. 1. Zakona o obveznim odnosima (“Narodne noine 53/91, 73/91, 3/94, 111/93, 107/95 7/96 91/96 112/99, 88/01) stekao pravo da tako isplaćeni iznos regresno potražuje od oca tuženika kao sudužnika. Kako je tijekom postupka otac tuženika umro, postupak je nastavljen sa ovdje tuženikom kao sinom pok. koji je pravomoćnim rješenjem O-282/07 od 12.ožujka 2008.proglašen njegovim jedinim zakonskim nasljednikom.
    Međutim, pravomoćnom i ovršnom presudom Općinskog suda u Sesvetama, Stalne službe u Dugom Selu poslovni broj P-283/09 od 18.prosinca 2009.utvrđeno je da je tuženik nedostojan nasljeđivanja imovine na temelju rješenja o nasljeđivanju javnog bilježnika S. P. iz Dugog Sela poslovni broj O-283/09 od 12.ožujka 2008.iza smrti svog oca, sve sukladno odredbi čl. 125.toč.1. Zakona o nasljeđivanju (“Narodne novine 48/03, 163/03 I 35/05), jer je tuženik ubio svog oca na težak i okrutan način.
    Sud prvog stupnja odbija tužbeni zahtjev obrazlažući svoju odluku u bitnom na način da tuženik nije pasivno legitimiran u ovom predmetu jer je pravomoćnom presudom Općinskog suda u Sesvetama, Salne službe u Dugom Selu poslovni boj P-283/09 od 18.prosinca 2009.utvrđeno da je tuženik nedostojan nasljeđivanja na temelju rješenja o nasljeđivanju javnog bilježnika S. P. iz Dugog Sela poslovni broj O-287/07 od 12.ožujka 2008.iza smrti svoga oca, sve sukladno odredbi čl. 125.toč.1. ZN.
    Zaključak prvostupanjskog suda prihvaća i drugostupanjski sud.
    Naime, tuženik je time što je pravomoćnom i ovršnom presudom Općinskog suda u Sesvetama, Stalne službe u Dugom Selu poslovni broj P-283/09 od 18.prosinca 2009.utvrđeno da je nedostojan nasljeđivanja imovine na temelju rješenja o nasljeđivanju javnog bilježnika S. P. iz Dugog Sela poslovni broj O-282/07 od 12.ožujka 2008.iza smrti svoga oca zapravo izgubio položaj nasljednika istog, a koji je stekao u trenutku njegove smrti.
    Kako tuženik nije nasljednik, to nije pasivno leitimira u ovom predmetu, pa je pravilno prvostupanjski sud postupio kada je odbio tužbeni zahtjev u cijelosti.
    ŽS Zagreb Gž-1658/20 od 06.10.2020.
    *******************
     
  20. Matrix
    Karakteristično za posjed je da se uprkos zaštiti koju mu pruža pravni poredak ne pretvara u pravo. Upravo zbog toga što posjed nije pravo u posjedovnoj parnici se ne raspravlja o pravu na posjed već samo o činjenici posljednjeg mirnog posjeda i činu smetanja. Posjedovnom tužbom može se postići najviše to da se uspostavi ono posjedovno stanje koje je postojalo prije smetanja, a obzirom da posjed nije pravo posjedovnom parnicom se spor ne rješava apsolutno i definitivno, što znači da se pitanje prava može nakon parnice smetanja posjeda konačno riješiti u redovnoj vlasničkoj parnici gdje se ispituje koja je od spornih stranaka ovlaštena da drži stvar u posjedu tj. tko ima pravo na posjed.
    Posjedovna zaštita ima za cilj zaštitu posjednika, obzirom da je oslobođen dokazivanja prava na posjed, a osoba koja je izvršila smetanje bit će obvezana na uspostavljanje prijašnjeg posjedovnog stanja čak i ako ona sama ima pravo na posjed. Međutim, s druge strane zaštita pružena u ovom postupku je provizorna i privremena i posjednik će biti zaštićen samo dok se u redovnom petitornom postupku ne rasprave pitanje prava na posjed, njegove zakonitosti i sl. kada će sud donijeti konačnu odluku da li posjedniku pripada i pravo na posjed ili ne.(rei vindicatio, actio publiciana, actio negatoria), odnosno dali je posjed utemeljen ovlaštenjem na posjed stvari koje proizlazi iz prava vlasništva ili nekog drugog prava.
  21. Matrix

    Opasna stvar u sudskoj praksi

    objavio Matrix,

    Opasne stvari su one „koje po svojoj namjeni, osobinama,položaju, mjestu i načinu uporabe ili na drugi način čine povećanu opasnost štete za okolinu, pa ih se mora nadgledati i upotrebljavati s povećanom pozornošću.“.
    Vrhovni sud Republike Hrvatske, br. Rev 190/2007-2 od 27. ožujka 2007
    *****************
    Opasnu stvar između ostalog predstavlja:
    - Pas koji se kreće javnim putem bez kontrole vlasnika
    (Županijski sud u Varaždinu, br. Gž-2997/15-3 od 10. ožujka 2016.)
    *************
    - Konj koji se bez ikakvog nadzora i noću kreće javnom prometnicom
    (Županijski sud u Bjelovaru, br. Gž-835/11-2 od 8. prosinca 2012.)
    *****************
    Divljač na javnoj cesti čak iako inače ne egzistira na lovištu uz cestu
    (Županijski sud u Varaždinu, br. Gž.713/06-2 od 27. lipnja 2006.)
    *****************
    Strojni iskop zemljišta u okviru redovnih poslova na održavanju javnih cesta. 
    (Županijski sud u Varaždinu, br. Gž-3095/13-2 od 1. prosinca 2014.)
    *****************
    Stablo drveta velike krošnje nagnuto iznad hotelskog restorana
    (Županijski sud u Bjelovaru, br. Gž-3532/13-2 od 6. ožujka 2014.)
    *******************
    Mokre i klizave pločice u vrijeme nastanka štetnog događaja, bez obzira što je
    riječ o protukliznim pločicama
    (Županijski sud u Varaždinu, br. Gž.264/12-4 od 25.ožujka 2013.)
    *****************
    Betonski blokovi postavljeni uzdužno i poprečno na cesti
    (Županijski sud u Varaždinu, br. Gž.479/03-3 od 15. travnja 2003.)
    *********************
    Teretno vozilo s natovarenim priključnim vozilom, šlepom, u prometu
    (Županijski sud u Varaždinu, br. Gž.3218/11-2 od 13. veljače 2012.)
    *****************
    Masna mrlja na cesti. 
    (Županijski sud u Varaždinu, br. Gž.5011/12-2 od 5.ožujka 2013.)
    ******************
    Neispravan plinski sustav u stanu
    (Vrhovni sud Republike Hrvatske, br. Rev
    1284/09-4 od 19. svibnja 2010.)
    ******************
    Otvoreni bazen pun vode namijenjen kupanju djece
    (Vrhovni sud Republike Hrvatske, br. Rev 1243/07-2 od 1. travnja 2008.)
    _______________________________________
    Mokar pod u trgovini gdje se kreću kupci predstavlja opasnu stvar, pa tuženi za naknadu štete odgovara po objektivnom kriteriju.
    (Vs RH, Rev. 1905/97, od 29. 8. 2000. - Izbor odluka 2/2000 – 41.) 
    ********************
    Nižestupanjski sudovi su i po stajalištu ovoga suda pravilno zaključili da fasada, odnosno žbuka na proćelju zgrade kod koje zbog dotrajalosti postoji opasnost od pucanja i padanja na pločnik predstavlja opasnu stvar budući da ugrožava sve koji se kreću pločnikom (čl. 173. ZOO-a), te da je revident kao vlasnik zgrade odgovoran tužiteljima za nastalu štetu. 
    (Vs RH, Rev. 716/1996, od 26. 1. 2000. - Izbor odluka 1/2000 – 49/36.
    *****************
    Pas koji se bez nadzora kreće gradskom ulicom predstavlja povećanu opasnost za okolinu, pa vlasnik psa odgovara po kriteriju  objektivne odgovornosti za štetu nastalu naletom psa na automobil.
    Iz obrazloženja:
    Pravilno su nižestupanjski sudovi otklonili stajalište tuženika, da se u konkretnom slučaju ponašanje psa može tretirati kao ponašanje pješaka u prometu, kao i prosudbu da bi se pas mogao smatrati opasnom stvari samo s obzirom na njegova svojstva.
    Pravilan je zaključak nižestupanjskih sudova da pas vučjak, koji se bez nadzora
    kreće gradskom ulicom predstavlja povećanu opasnost za okolinu, pa je stoga odgovornost prvo i drugotuženika kao vlasnika psa utemeljena s osnovom na objektivne odgovornosti temeljem odredbe iz čl. 174. Zakona o obveznim odnosima.
    (Vs RH, Rev. 1834/95, od 12. 10. 2000. – Izbor odluka 2/2000 – 40
    ****************
     
  22. Matrix

    Oporuka u sudskoj praksi

    objavio Matrix,

    Ovaj sud slaže se sa ocjenom nižestupanjskih sudova da je oporuka sada pok. B. M. od 11. svibnja 1995. godine pravovaljana. Oporučitelj je oporuku napisao svojom rukom i vlastoručno ju potpisao, te dodao i datum kada je sastavljena, pa su ispunjene sve pretpostavke pravovaljanosti vlastoručne oporuke predviđene odredbom čl. 68. ZN. Činjenica da je ostavitelj uz svoj potpis dodao i otisak kažiprsta ne čini vlastoručnu oporuku nevaljanom.”
    VSRH Rev 436/2003-2
    *****************
    Isključenje iz nasljedstva mora u oporuci biti izraženo na nesumnjiv način.
    VSRH Rev 156/2001
    *****************
    Valjan je ugovor kojim je ostavitelj ugovorio s bankom da za slučaj njegove smrti prava s njegovih računa kod te banke prelaze na određenu osobu.
    VSRH Rev 960/1990
    *****************
    Oporuka je jednostrani akt oporučitelja te svako kasnije raspolaganje od strane oporučitelja određenom stvari koju je bio nekome namijenio oporukom ima za posljedicu opoziv namjene, te stvari i opoziv oporuke kako je to propisano čl. 107. Zakona o nasljeđivanju. Zbog navedenog je oporuka opozvana i u slučaju kada je ostavitelj pravno valjanim ugovorom raspolagao imovinom koja je bila predmet oporuke u korist treće osobe ili pak osobe u čiju je korist izvršio raspolaganje oporukom.”
    VSRH Rev 1081/1999
    ******************
    Kad je ispunjenje naloga iz oporuke za oporučnog nasljednika postalo nemoguće (zbog smrti osobe o kojoj je trebalo brinuti) bez njegove krivnje, to nije od utjecaja na njegova prava kao nasljednika.
    VSRH Rev 2261/1997
    ****************
    Vlastoručna oporuka je pravovaljana ako ju je oporučitelj napisao svojom rukom i ako ju je potpisao. Pritom potpis oporuke mora uslijediti nakon što se ona napiše, dakle, na kraju oporuke.
    Vrhovni sud Republike Hrvatske Rev 1330/2008-2 od 17.2.2010.
    **********************
    Oporuka koju je oporučitelj napisao svojom rukom i potpisao pravovaljana je, te za taj oblik oporuke nisu potrebne nikakve druge formalnosti, ali ako su iste ipak učinjene (ovdje potpisi svjedoka) one same po sebi ne oduzimanju oporuci značenje valjane vlastoručne oporuke. Potpisi svjedoka na vlastoručnoj oporuci ne daju toj oporuci značenje pisane oporuke pred svjedocima.
    Županijski sud u Splitu Gž 3442/2008 od 11.3.2010.
    *******************
    Kasnije raspolaganje oporukom na stvari koja je bila predmet ugovora o darovanju nema značenje opoziva ugovora o darovanju.
    VSRH Rev 1083/1991
    *******************
    Okolnost da oporučitelj nije pročitao pismenu oporuku pred svjedocima koju je pisao oporučni nasljednik, nije od utjecaja, kad su ispunjene ostale pretpostavke za njezinu valjanost.
    ŽS Zg Gž 1523/1997
    ********************
    Potomci ostavitelja i njihovi bračni drugovi ne mogu biti oporučni svjedoci, bez obzira na stupanj srodstva s ostaviteljem.
    VSRH Rev 2813/1991
    ******************
    Različiti datumi na pisanoj oporuci pred svjedocima ne predstavljaju takvu manjkavost, koja bi nužno tu oporuku činila nevaljanom, ukoliko na nevaljanost oporuke ne upućuju i druge okolnosti.
    ŽS Gs Gž 292/2003-2
    *******************
    Okolnost da se oporučitelj nije potpisao i na prvom listu oporuke, nije od utjecaja na pravnu valjanost pisane oporuke pred svjedocima.
    Vrhovni sud Republike Hrvatske Rev 1471/2010-2 od 15.9.2010.
    *******************
    Valjana je pismena oporuka pred svjedocima koja nije sastavljena po neposrednom kazivanju oporučitelja već treće osobe, ako su ispunjene ostale pretpostavke za valjanost pismene oporuke.
    VSRH Rev 460/1992
    *********************
    Teret dokazivanja zagubljene oporuke na onoj je stranci koja se poziva na postojanje takve oporuke.
    Županijski sud u Splitu Gžp 433/2010 od 28.12.2010.
    ********************
    Za valjanost pismene oporuke pred svjedocima odlučno je da li oporučitelj zna čitati ili pisati na jeziku na kojem je oporuka sastavljena.
    Vrhovni sud Republike Hrvatske Rev 2291/97 od 30.11.2000.
    *******************
    Ostaviteljičina izjava može biti dana i riječju “da”, kojom je na jasan način pokazala da se radi o njezinoj oporuci koju ona potpisuje pred prisutnim svjedocima.
    VSRH Rev 937/1991
    *********************
    Oporučitelj može dati izjavu da je to njegova oporuka ne samo riječima navedenim u Zakonu o nasljeđivanju već i drugim izrazima koji na jasan način iskazuju stvarnu, ozbiljnu i slobodnu volju ostavitelja.
    Vrhovni sud Republike Hrvatske Rev 17/2005-2 od 29.9.2005.
    **********************
    Osobom koja ne zna čitati i pisati treba smatrati i onu koja nije u mogućnosti čitati i pisati npr. zbog gubitka ili oštećenja vida.
    VSRH Rev 1277/1993
    ***********************
    Sud prvog stupnja je odbio tužbeni zahtjev kojim tužiteljica traži da se utvrdi da je usmena oporuka D. Ž. kojom je svu svoju imovinu njoj ostavio, istinita i pravovaljana. Tužbeni zahtjev se zasniva na tvrdnji da je oporučitelj ranije napisao pismenu oporuku kojom je univerzalnom nasljednicom imenovao tužiteljicu, ali da je nije mogao naći niti se sjetiti gdje se ona nalazi, pa je iz tog razloga bio prisiljen i sastaviti usmenu oporuku, kojom svoju imovinu ostavlja tužiteljici. Prema odredbi čl. 78. Zakona o nasljeđivanju (NN 52/71 i 47/78 ) oporučitelj može izjaviti svoju posljednju volju usmeno pred dva svjedoka samo ako zbog iznimnih prilika nije u mogućnosti sastaviti pismenu oporuku. To znači, da u smislu navedene odredbe ocjena postoje li iznimne prilike i može li se usmenoj oporuci priznati valjanost, ovisi o činjenici da li se oporučitelj nalazio u takvoj situaciji da mu je osobno bilo nemoguće sastaviti pismenu oporuku. Pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da i u slučaju da je istinita tvrdnja tužiteljice da je oporučitelj ranije napisao pismenu oporuku koju dan prije smrti nije mogao naći, niti se sjetiti gdje se ona nalazi, nema značaj izuzetnih prilika koje bi ga onemogućile da sastavi pismenu oporuku.”
    ŽS Zg Gž 4992/1999
    *******************
    Pravno je valjana oporuka koju je svojom rukom napisao i potpisao oporučitelj velikim tiskanim slovima pri čemu niti okolnost što se njegov potpis na oporuci sastoji od početnog slova vlastitog imena i cijelog prezimena nema utjecaja na njenu valjanost.
    VSRH Rev 1226/2007-2
    ********************
    Oporuka pisana na pisaćoj mašini i potpisana po oporučiteljici i jednom oporučnom svjedoku je po svojem obliku ništava oporuka.
    Županijski sud u Varaždinu, Gž. 527/03-2 od 12. svibnja 2003.
    ********************
    Oporučitelj može dati izjavu da je to njegova oporuka ne samo riječima navedenim u Zakonu o nasljeđivanju već i drugim izrazima koji na jasan način iskazuju stvarnu, ozbiljnu i slobodnu volju ostavitelja.
    VSRH Rev 17/2005-2
    *********************
    Ukoliko se radi o osobi koja je završila samo jedan razred osnovne škole i koja se može vrlo teško i nečitljivo potpisati koristeći potpuno neprepoznatljive znakove, tada navedeno upućuje na zaključak da se radi o osobi koja ne zna pisati, zbog čega ista nije mogla sastaviti pisanu oporuku pred svjedocima.
    Županijski sud u Varaždinu, Gž. 1169/09-2 od 11.I.2010.
    ***********************
    Naknadno sačinjenje pisane oporuke pred svjedocima od strane primateljice uzdržavanja, ne znači nužno i ispunjenje pretpostavki za raskid ugovora o doživotnom uzdržavanju u smislu odredbe članka 116. Zakona o nasljeđivanju.
    ŽS Gs Gž 307/2006-2
    *************************
    Odredba čl. 73 st. 2 ZN-a taksativno navodi osobe koje ne mogu biti svjedoci oporuke, što posljedično rezultira pravnom nevaljanošću oporuke u slučaju ako je svjedok oporuke jedna od osoba taksativno nabrojena u citiranoj zakonskoj odredbi. Budući da je svjedok oporuke bio nećak ostavitelja, odnosno srodnik ostavitelja u pobočnoj liniji drugog stupnja, to je oporuka pravno nevaljana.”
    ŽS Ri Gž 2024/2001
    ************************
    Za valjanost pismene oporuke pred svjedocima odlučno je da li oporučitelj zna čitati ili pisati na jeziku na kojem je oporuka sastavljena.
    VSRH Rev 2291/1997
    ***********************
    Oporučiteljica je pismenom oporukom pred svjedocima (čl. 69 ZN-a) raspolagala svojom imovinom, time da po navodima tužbe je jedan od svjedoka oporuke bio bračni drug srodnika oporučiteljice u pobočnoj liniji (čl. 73 st. 2 ZN-a). Medjutim, budući da je brak srodnika oporučiteljice u pobočnoj liniji prestao smrću i to prije potpisivanja sporne oporuke, takva činjenica ne ukazuje na nepravovaljanost oporuke, jer je smrću bračnog druga svjedoka oporuke prestalo tazbinsko srodstvo, a samim time takav svjedok pismene oporuke više nije osoba iz odredbe čl. 73 st. 2 ZN-a.
    ŽS Ri Gž 1465/2000
    ***********************
    Za pravnu valjanost pismene oporuke pred svjedocima se traži da oporučitelj zna čitati i pisati, pri čemu nije dovoljno da oporučitelj znade čitati i pisati, već se traži da on oporučitelj bude u stanju služiti se ovim svojim znanjem.
    VSRH Rev 1343/1997
    ********************
    Sud prvog stupnja donosi pobijano rješenje, a u razlozima navodi da je tijekom ostavinskog postupka došlo do spora oko opsega ostavinske imovine, obzirom da suprug ostaviteljice tvrdi da stan predstavlja njegovo suvlasništvo u ½ dijela s osnova bračne stečevine (a što mu preostali zakonski nasljednici osporavaju). Kako je ostaviteljica bila upisana kao isključiva vlasnica predmetnog stana, zaključuje da na pokretanje parničnog postupka treba uputiti supruga ostaviteljice temeljem odredbe članka 224. stavak 1. i 2. Zakona o nasljeđivanju (“Narodne novine”, br. 48/03, 163/03 i 35/05, dalje ZN). Naime, ukoliko su sporne činjenice koje se mogu utvrditi na temelju javnih ili javno ovjerovljenih isprava, sud će na temelju predmnjeve da je sadržaj tih isprava istinit, uputiti u parnicu onog nasljednica koji tvrdi suprotno. Zaključuje da je među nasljednicima došlo do spora oko opsega ostavinske imovine, slijedom čega ostavinski postupak valja prekinuti temeljem odredbe članka 222. ZN, te članka 225. stavak 1. ZN, supruga ostaviteljice uputiti na pokretanje parnice. Žalitelj osporava pravilnost i zakonitost pobijanog rješenja tvrdnjom da su na pokretanje parničnog postupka trebali biti upućeni ostali zakonski nasljednici, i to na utvrđenje “da je cijeli stan vlasništvo ostaviteljice”. U obrazloženju sud navodi “ukoliko su sporne činjenice koje se mogu utvrditi na temelju javnih ili javno ovjerovljenih isprava, sud će na temelju predmnjeve da je sadržaj tih isprava istinit uputiti u parnicu onog nasljednika koji tvrdi suprotno”. Navedeno navodi pozivom na odredbu članka 224. stavak 2. ZN. Međutim, stavkom 1. izreke određuje prekid ostavinskog postupka (članak 224. stavak 1. ZN), a što je suprotno sa stavkom 2. citirane odredbe koja navodi da sud neće prekinuti postupak ako su sporne činjenice koje može utvrditi na temelju javnih ili javno ovjerovljenih isprava. U takovom će slučaju na temelju predmnjeve da je sadržaj tih javnih isprava istinit donijeti rješenje o nasljeđivanju (članak 226. ZN), a onog koji tvrdi suprotno uputit će da to dokaže u parnici. Upravo navedeno iznimka je iz odredbe članka 225. stavak 1. ZN (na koju se sud prvog stupnja isto tako poziva) prema kojoj sud upućuje na parnicu stranku čije pravo smatra manje vjerojatnim. U konkretnom se slučaju upućivanje na parnicu ne zasniva na manjoj vjerojatnosti prava, već na osporavanju predmnjeve o istinitosti javnih isprava.
    ŽS Zg Gž 1332/2006-2
    ***********************
    Sud prvog stupnja je utvrdio da je oporučiteljica svu svoju pokretnu i nepokretnu imovinu ostavila tužiteljima na jednake dijelove iz zahvalnosti što su se o njoj brinuli, dok da je tuženiku kao nužni dio ostavila nekretnine pod imenom Sveta Fumija u P. uz naznaku da je tako postupila, jer da se ovaj nikada o njoj nije brinuo. Na temelju takve izjave posljednje volje sudovi nižega stupnja su pravilno zaključili da oporučiteljica nije na nesumnjiv način izrazila u oporuci želju da tuženika isključi od nasljedstva, već naprotiv da mu je na ime nužnoga dijela ostavila određene nekretnine. Po odredbi čl. 48. Zakona o nasljeđivanju, oporučitelj koji želi isključiti nekog nasljednika mora to izraziti u oporuci na nesumnjiv način, a korisno je da navede i temelj za isključenje. Na temelju prije iznijetih činjenica sudovi nižega stupnja su zauzeli pravilno pravno stajalište kada su ocijenili da ne postoje pretpostavke iz prije navedene zakonske odredbe kada bi se moglo uzeti da je oporučiteljica tuženika isključila iz nasljedstva. Ovaj sud smatra, protivno stajalištu izraženom u reviziji, da se u konkretnom slučaju ne može govoriti ni o djelomičnom isključenju iz nasljedstva, jer bi isključenje kao takvo trebalo biti izraženo na nesumnjiv način u oporuci, što nije slučaj u konkretnom sporu.
    VSRH Rev 156/2001
    **********************
    Kada je izvršen prijenos vlasništva stana darovnim ugovorom na nasljednika zbog toga što je on, po prethodnom dogovoru sa ostaviteljem kao nositeljem prava (stanarskog) na njegov otkup, i uz znanje i pristanak ostalih nasljednika, svojim novčanim sredstvima platio cijenu iz ugovora o otkupu, ne radi se o raspolaganju ostavitelja kojim bi bio povrijeđen nužni nasljedni dio ostalih nasljednika jer mu nedostaje nenaplatni karakter.
    Županijski sud u Bjelovaru, Gž-1835/09-2, od 4. II. 2010.
    *********************
    Ocijenjeno je da su postojale izuzetne prilike koje opravdavaju izjavljivanje posljednje volje usmeno pred svjedocima kad se zdravstveno stanje oporučiteljice naglo pogoršalo, nastupila je opća slabost koja je onemogućila inače pismenu osobu da osobno sastavi oporuku pa čak i da je potpiše, a predosjećala je skoru smrt koja je i nastupila tri sata po usmenom oporučivanju.
    VSRH Rev 664/2007-2
    *********************
    Nemogućnost pronalaska ranije sastavljene pismene oporuke nema značaj izuzetnih prilika, koje onemogućavaju oporučitelja da sastavi pismenu oporuku.
    ŽS Zg Gž 4992/1999
    *********************
    Činjenice da je oporučiteljica boravila u bolnici, da je bolovala od karcinoma koji je bio u progresiji, da je oslijepila, da je primala lijekove i bila u teškom stanju i da je predosjećala svoj kraj te da je i umrla četiri dana nakon sastava usmene oporuke, predstavljaju izvanredne okolnosti koje opravdavaju sastav usmene oporuke.
    ŽS Kc Gž 644/2003-2
    **********************
    Ukoliko je oporučitelj u vrijeme sačinjena usmene oporuke, prema nalazu i mišljenju sudskog vještaka bio sposoban za rasunivanje, a postojale su izuzetne prilike zbog kojih nije mogao sačiniti pismenu oporuku, za pravnu valjanost usmene oporuke u tom slučaju ne utječe okolnost što je oporučitelj uza se imao pismene ljude, naročito zbog činjenice što se zdravstveno stanje oporučitelja nakon sačinjenja usmene oporuke pogoršalo, te je isti svega nekoliko sati nakon sačinjenja usmene oporuke umro.
    Županijski sud u Varaždinu, Gž. 737/05-2 od 08.IX-2005.
    *********************
    Pravo osobe koja se poziva na postojanje usmene oporuke manje je vjerojatno od prava osobe koja se poziva na pismenu oporuku.
    VSRH Gzz 1/1997
    ********************
    Ukoliko je oporučitelj u vrijeme sačinjena usmene oporuke, prema nalazu i mišljenju sudskog vještaka bio sposoban za rasunivanje, a postojale su izuzetne prilike zbog kojih nije mogao sačiniti pismenu oporuku, za pravnu valjanost usmene oporuke u tom slučaju ne utječe okolnost što je oporučitelj uza se imao pismene ljude, naročito zbog činjenice što se zdravstveno stanje oporučitelja nakon sačinjenja usmene oporuke pogoršalo, te je isti svega nekoliko sati nakon sačinjenja usmene oporuke umro.
    Županijski sud u Varaždinu, Gž. 737/05-2 od 08.IX-2005.
    *********************
    Ocijenjeno je da postojanje subjektivnih teškoća koje su onemogućavale oporučiteljicu da sastavi sudsku oporuku (bolest), uz postojanje objektivne mogućnosti da druga osoba uputi zahtjev sudu u njezino ime za sastavljanje sudske oporuke izvan sjedišta suda, isključuje postojanje izvanrednih okolnosti.
    VSRH Gzz 21/1991
    ********************
    Ocijenjeno je da nisu postojale izuzetne prilike koje bi opravdavale izjavljivanje posljednje volje usmeno pred svjedocima kad je oporučitelj, koji zbog bolesti nije bio u stanju pisati, mogao posljednju volju izjaviti u obliku sudske oporuke ili pisane oporuke pred svjedocima.
    VSRH Rev 127/2007-2
    **********************
    Mjerodavno vrijeme za ocjenu da li su postojale iznimne okolnosti za sastavljanje usmene oporuke je vrijeme sastavljanja te oporuke.
    Županijski sud u Varaždinu, Gž. 536/07-2 od 28.VIII.2007.
    ************************
    Postojanje iznimnih prilika treba ocjenjivati prema trenutku izjave usmene oporuke, a ne prema vremenu prije toga.
    VSRH Rev 2432/1992
    **********************
    Sposobnost za rasuđivanje pok. ostaviteljice u vrijeme sastavljanja oporuke, ostavinski sud ne može utvrditi isključivo na temelju iskaza svjedoka.
    Županijski sud u Varaždinu, Gž.1143/07 od 22.I.2008.
    * ******************
    Kad oporuka nije valjana jer nije učinjena u obliku i pod uvjetima predviđenima zakonom, okolnost da je nasljednik priznao oporuku ne utječe na njezinu nevaljanost.
    VSRH Rev 1441/1990
    ********************
    Tek u slučaju kada izmenu nasljednika budu sporne činjenice od kojih zavisi pravna valjanost ili sadržaj oporuke, sud je dužan prekinuti ostavinsku raspravu i uputiti stranke na pokretanje parnice radi utvrnenja pravne valjanosti oporuke. Prema tome, isključivo nasljednicima pripada pravo na osporavanje valjanosti oporuke, pri čemu nasljednici na ostavinskoj raspravi mogu istaknuti prigovore vezane uz njihovo pravo na nasljedstvo, valjanost oporuke, opsega ostavinske imovine i sl.
    Županijski sud u Varaždinu, Gž. 776/03-2 od 09.06.2003.
    **********************
    Predmet spora je pitanje ništavosti i pravne nevaljanosti oporuke sad pok. N.Š. od 11. travnja 1994. godine. Tužitelji osporavaju valjanost oporuke smatrajući da oporučitelj nije bio sposoban za oporučivanje u vrijeme sastavljanja oporuke. Nižestupanjski sudovi prihvatili su tužbeni zahtjev ocijenivši da oporuka ima nedostatke formalne prirode koji ju čine nevaljanom. Naime, utvrđuju da sporna oporuka ne ispunjava uvjete za valjanost pismene oporuke pred svjedocima (čl. 69. Zakona o nasljeđivanju – “Narodne novine”, br. 52/71 i 47/78 – dalje: ZN), pošto oporučitelj nije u prisutnosti dvaju svjedoka istu vlastoručno potpisao izjavljujući pred njima da je to njegova oporuka. Zbog toga se i nisu bavili pitanjem sposobnosti oporučitelja za oporučivanje iz tog osnove ocjenjivali pitanje pravne valjanosti sporne oporuke. Oporuka jest strogo formalni pravni akt (čl. 67. ZN), što znači da formalni nedostaci oporuke utječu na mogućnost njene ništavosti. Međutim u smislu odredbe čl. 82. st. 1. ZN nastupanje ništavosti formalno manjkave oporuke ovisi o stajalištu osobe koja je ovlaštena tražiti njeno poništenje, te ako ovlaštena osoba ne zatraži poništenje oporuke u određenom roku dolazi do njene konvalidacije.
    VSRH Rev 1920/1999
    *******************
    Kada svjedoci oporuke nisu potpisani odmah ispod potpisa oporučiteljice, već su isti potpisani na posebnom listu papira, a koji papir je Javna bilježnica povezala jamstvenikom i zapečatila svojim pečatom, tako da isti predstavlja sastavni dio oporuke, smatra se da su potpisi svjedoka uslijedili odmah nakon što je oporuka potpisana po oporučiteljici.
    Županijski sud u Varaždinu, Gž.1143/07 od 22.I.2008.
    *******************
    Oporuka je opozvana kada je ostavitelj kasnijim pravno valjanim ugovorom o darovanju raspolagao imovinom koja je bila predmet oporuke.
    Vrhovni sud Republike Hrvatske Gzz 3/2010-2 od 29.6.2011.
    *******************
    Vođenje postupka radi potpunog lišenja poslovne sposobnosti oporučiteljice nema utjecaja na pravnu valjanost oporuke ukoliko je ista u vrijeme sastava oporuke bila sposobna za oporučno nasljeđivanje svojom imovinom.
    Županijski sud u Varaždinu, Gž. 223/09-2 od 22.IV.2009.
    ************
    Smatra se da je oporučitelj koji je zaključio ugovor o uzdržavanju nekoliko dana nakon sastava oporuke, opozvao namjenu stvari koju je nekome namijenio.
    ŽS Vž Gž 1360/2006-2
    *****************
  23. Matrix

    Orijentacijski kriteriji Vrhovnog suda RH

    objavio Matrix,


    Obvezno pravo
    Novi orijentacijski kriteriji Vrhovnog suda RH za naknadu neimovinske štete
    19.06.2020Dana 5. ožujka 2020. i 15. lipnja 2020. pod brojem Su-IV-47/2020-5 na drugoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (2/20.) zauzeto je pravno shvaćanje kojim se mijenja dosadašnja praksa o visini naknade neimovinske (nematerijalne) štete. Novo pravno shvaćanje primjenjuje se na sve postupke naknade neimovinske (ranije nematerijalne) štete i upravo zbog toga je važno što prije uočiti značaj novog pravnog shvaćanja.

    Su-IV-47/2020-5
    Ovo novo pravno shvaćanje glasi:
    "Mijenjaju se Orijentacijski kriteriji i iznosi za utvrđivanje visine pravične novčane naknade nematerijalne štete Vrhovnog suda Repubike Hrvatske od 29. studenog 2002., br. Su-1331-VI/02 i 1372-11/02, u primjeni Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91., 73/91., 111/93., 3/94., 7/96., 91/96., 112/99. i 88/01.), na način da se tada prihvaćeni iznosi naznačeni u novčanim jedinicama (kune) povećavaju za 50%.
    Navedeni kriteriji i tako povećani iznosi (za 50%) u primjeni Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18. - dalje: ZOO/05) kada sudovi odlučuju o visini pravične novčane naknade neimovinske štete u slučaju povrede prava osobnosti, primjenjivat će se i na obvezne odnose nastale nakon 1. siječnja 2006. i stupanja na snagu ZOO/05."
    U obrazloženju ovog pravnog shvaćanja navedeno je sljedeće.
    “Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, koja je održana 29. studenog 2002., pod poslovnim brojem: Su-1331-VI/02 i 1372-11/02, prihvaćeni su i doneseni "Orijentacijski kriteriji i iznosi za utvrđivanje visine pravične novčane naknade nematerijalne štete" (u daljnjem tekstu: Orijentacijski kriteriji).
    Kako je od njihovog donošenja proteklo znatno vremensko razdoblje, s tim da je u međuvremenu stupio na snagu i novi Zakon o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18.), ali i drugi propisi obveznopravne ili postupovnopravne naravi koji se djelomično odnose na ovu pravnu materiju, to je bilo potrebno uskladiti postojeće Orijentacijske kriterije s navedenim promjenama.
    Prilikom donošenja odluke o mijenjanju Orijentacijskih kriterija, uz pomoć kojih sudovi određuju visinu pravične novčane naknade neimovinske štete, Vrhovni sud Republike Hrvatske se, uz ostalo, koristio i podacima Državnog zavoda za statistiku o stopi inflacije mjerenoj indeksom promjena potrošačkih cijena u odnosu na početnu 2002.
    Polazeći od tih podataka, pokazalo se da navedeni indeks u naznačenom vremenskom razdoblju iznosi 137,7 %, što znači da je inflacija iznosila 37,7 %, pri čemu indeks promjene prosječnih mjesečnih isplaćenih neto plaća iznosi 166,9 %.
    Iz toga proizlazi su prosječne isplaćene mjesečne neto plaće u odnosu na početnu 2002. porasle za 66,9 %.
    Polazeći od cilja i svrhe zakonskih odredbi o naknadi neimovinske štete, imajući na umu i navedene statističke podatke, na sjednici Građanskog odjela VSRH donesena je odluka o promjeni Orijentacijskih kriterija na način da se tada prihvaćeni iznosi naznačeni u novčanim jedinicama (kune) po svim osnovama podignu u odnosu na 2002. za 50%.
    Izmjena Orijentacijskih kriterija primjenjuje se na sve parnične postupke za naknadu neimovinske štete u svim stupnjevima suđenja (ubuduće), tj. od dana prihvaćanja ovog shvaćanja.

    Su-VI-1331/02 Su-II-1372/02
    S obzirom na to da se u ovom pravnom shvaćanju Vrhovni sud Republike Hrvatske poziva na pravno shvaćanje od 29. studenoga 2002. (Su-VI-1331/02 Su-II-1372/02) sa četvrte sjednica Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (4/02) u nastavku slijedi prikaz tog shvaćanja:
    "Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj dana 29. studenog 2002. razmatrani su i prihvaćeni

    ORIJENTACIJSKI KRITERIJI I IZNOSI ZA UTVRĐIVANJE VISINE PRAVIČNE NOVČANE NAKNADE NEMATERIJALNE ŠTETE
    Ovi orijentacijski kriteriji trebaju omogućiti ujednačenu primjenu čl. 200. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (“Narodne novine” br. 53/91., 73/91., 3/94., 7/96. i 112/99. – u daljnjem tekstu: ZOO).
    Oni ne predstavljaju matematičku formulu koja pukim automatizmom služi za izračunavanje pravične novčane naknade.
    U primjeni rečenog propisa valja uvijek imati na umu sve okolnosti slučaja, pri čemu trajanje i jačina fizičkih i duševnih bolova i straha imaju tek značaj osobito važnih, ali ne i jedinih okolnosti koje sud mora imati na umu pri određivanju iznosa pravične novčane naknade.
    Rečeni kriteriji primjenjuju se na sve parnične postupke za naknadu nematerijalne štete u svim stupnjevima suđenja.
    Uz orijentacijske kriterije za pojedine oblike nematerijalne štete podsjeća se i na pravne stavove Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. ožujka 1987.
    Time se željelo podsjetiti upravo na sve okolnosti slučaja koje sud mora imati na umu kad primjenjuje odredbu čl. 200. st. 1. ZOO-a.
    Orijentacijski kriteriji za ujednačavanje visine naknade nematerijalne štete, izražene u EUR, preračunati su u kune, prema tečaju EUR - kuna, na dan prihvaćanja kriterija, tj. 29. studenoga 2002. (1 EUR = 7,435784 kn), pri čemu su iznosi izraženi u kunama minimalno zaokruženi.
    FIZIČKI BOLOVI
    - Orijentacijski kriteriji i iznosi za utvrđivanje visine naknade za fizičke bolove (po danima)
    – jaki bolovi – 370,00 kn
    – srednji bolovi
    – 220,00 kn
    – slabi bolovi – 70,00 kn.
    Kod utvrđivanja iznosa naknade treba imati na umu da su trajanje i jačina fizičkih bolova dva osobito važna elementa za dosuđenje pravične novčane naknade, ali sud mora voditi računa i o drugim okolnostima slučaja. Vidjeti u nastavku zaključak broj 4, III sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. ožujka 1987.
    Zaključak broj 4., III. sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. ožujka 1987. glasi:
    "1. Nelagodnosti u tijeku liječenja (npr. kraća nesvjestica, hospitalizacija, vezanost za krevet, razne vrste imobilizacija i fiksacija, rendgensko snimanje, broj operacija, infuzije, transfuzije injekcije, previjanje rana, odstranjivanje šavova, upotreba invalidskih kolica, bolovanje, posjećivanje ambulante, fizioterapija, trajanje rehabilitacijskog postupka i slično) koje trpi oštećenik razmatraju se u okviru naknade za fizičke boli.
    2. Može li i pod kojih uvjetima pojedina od navedenih nelagodnosti prerasti u kakav drugi samostalni oblik nematerijalne štete (npr. duševni bolovi zbog smanjenja životne aktivnosti) valja ocjenjivati uzimajući u obzir sve okolnosti slučaja."
    Zaključak broj 3., III. sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. ožujka 1987. glasi:
    "1. Nematerijalna šteta koja se u određenom obliku trajno ili trajnije ispoljava predstavlja jednu štetu, pa su određuje jedan iznos naknade uzimajući u obzir trajanje te štete do donošenja presude i njeno trajanje u budućnosti.
    2. Naknadu za buduću nematerijalnu štetu sud može dosuditi u smislu čl. 200. ZOO-a i kad se štetne posljedice u psihi oštećenika još nisu ispoljile, ako je izvjesno da će te posljedice nastati u budućnosti."
    STRAH
    - od 2.200,00 kn do 30.000,00 kn.
    Korekcija na više ili na niže prema istim kriterijima kao i kod fizičkih bolova, odnosno kriterijima koje propisuje čl. 200. ZOO-a, imajući također na umu i sve ostale okolnosti svakog konkretnog slučaja.
    Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, održanoj dana 29. studenog 2002. zauzet je sljedeći pravni stav:
    "Pravičnu novčanu naknadu za pretrpljeni strah dosuđuje se ako okolnosti slučaja, a osobito trajanje i jačina straha to opravdavaju."
    DUŠEVNI BOLOVI ZBOG SMANJENJA ŽIVOTNE AKTIVNOSTI
    – do 25% – 7.500,00 kn za svakih 10%
    – preko 25 do 40% – 11.000,00 kn za svakih 10%
    – preko 40 do 60% – 22.000,00 kn za svakih 10%
    – preko 60 do 80% – 45.000,00 kn za svakih 10% – preko 80 do 100% – 75.000,00 kn za svakih 10%.
    Korekcija prema opsegu i težini utvrđenih trajnih posljedica
    Kao dodatne kriterije valja imati na umu životnu dob, vrstu zanimanja oštećenika i slično.
    Zaključak broj 6., III. sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. ožujka 1987. glasi:
    "1. Smanjenje životne aktivnosti, kao posebni osnova za naknadu štete zbog duševnih bolova, obuhvaća sva ograničenja u životnim aktivnostima oštećenika koje je ostvarivao ili bi ih po redovnom tijeku stvari u budućnosti izvjesno ostvarivao. Pod ograničenjem se podrazumijeva i obavljanje aktivnosti uz povećane napore ili pod posebnim uvjetima.
    2. Ovaj oblik štete je u pravilu trajnog karaktera, ali novčana naknada se može dosuditi i kad je smanjenje životne aktivnosti privremeno, ako je jačeg intenziteta i dužeg trajanja ili ako to posebne okolnosti opravdavaju."
    DUŠEVNI BOLOVI ZBOG NARUŽENOSTI
    – jaki stupanj – vrlo uočljivo trećima – 37.000,00 kn – uočljivo samo ponekad (ukućanima, na plaži i sl.) – 22.000,00 kn
    – srednji stupanj – vrlo uočljivo trećima – 22.000,00 kn – uočljivo trećima samo ponekad – 11.000,00 kn
     – laki stupanj – vrlo uočljivo trećima – 5.000,00 kn – uočljivo trećima samo ponekad – 2.500,00 kn
    Korekcija naknade zavisno od životne dobe, vrste zanimanja, lokaciji ozljeda i slično.
    Spol oštećenika, sam po sebi, ne utječe na visinu naknade s osnova naruženja.
    Zaključak broj 8., II.I sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. ožujka 1987. glasi:
    "Osnov za priznanje novčane naknade za naruženost nije samo u tome da li i u kojoj mjeri izmijenjena vanjština oštećenika izaziva u okolini gađenje, sažaljenje, ili druge negativne reakcije, već se uzimaju u obzir i subjektivna mjerila o utjecaju svih elemenata (izmijenjena vanjština, primjetnost, obim itd.) na psihičku ravnotežu oštećenika, odnosno na njegovo psihičko stanje u cjelini. Pri tome se subjektivne osobine oštećenika uzimaju u obzir u razumnoj mjeri."
    Ovaj zaključak treba tumačiti tako, da sud vodi računa kako o objektivnim, tako i o subjektivnim okolnostima.
    DUŠEVNI BOLOVI ZBOG SMRTI BLISKOG SRODNIKA (bračni i izvanbračni drug, dijete, gubitak ploda, roditelji, braća i sestre)
    – Za slučaj smrti bračnog i izvanbračnog druga (trajnija zajednica života) i djeteta – 220.000,00 kn
    – Za slučaj gubitka ploda roditeljima – 75.000,00 kn – Za slučaj smrti roditelja: 1. djetetu koje se nalazi na odgoju i skrbi kod roditelja – 220.000,00 kn 2. djetetu – 150.000,00 kn
    – Za slučaj smrti brata ili sestre – 75.000,00 kn.
    Zaključak broj 9., III. sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. ožujka 1987. glasi:
    "Pravična novčana naknada za duševne bolove djeteta zbog smrti roditelja predstavlja naknadu kako za bol izazvanu samim saznanjem za smrt, tako i za sve kasnije bolove koje dijete trpi zbog gubitka roditelja - ljubavi, njege i pažnje koju bi mu roditelj pružao, pa pripada djetetu koje zbog uzrasta nije moglo osjetiti bol zbog same smrti roditelja, jer je u pitanju naknada za jedinstveni oblik nematerijalne štete."
    DUŠEVNI BOLOVI ZBOG NAROČITO TEŠKOG INVALIDITETA BLISKE OSOBE
    – Za slučaj naročito teškog invaliditeta bračnog i izvanbračnog druga (trajnija zajednica života) i djeteta – 220.000,00 kn
    – Za slučaj naročito teškog invaliditeta roditelja: 1. djetetu koje se nalazi na odgoju i skrbi kod roditelja – 220.000,00 kn 2. djetetu – 150.000,00 kn.”

     Zaključak
    Imajući u vidu dosadašnje orjentacijske kriterije Vrhovnog suda Republike Hrvatske, u pogledu visine neimovinske štete od dana zauzimanja najnovijeg pravnog shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske svaki sudac trebao bi uvažavati ono što je u tom pravnom shavćanju navedeno, odnosno, ako tužitelj toliko traži, trebao bi dosuditi barem za 50% uvećane iznose naknade neimovinske štete u usporedbi s iznosima iz pravnog shvaćanja zauzetog pod brojevima Su-1331-VI/02 i 1372-11/02.
    Novi orjentacijski kriteriji mogli bi biti i osnova za preinaku tužbe sukladno čl. 192. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. - pročišćeni tekst, 25/13. i 89/14. - Odluka Ustavnog suda RH, 70/19.).
    Naime, tužba se može preinačiti samo do zaključenja prethodnog postupka. No, tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka.
    Zauzimanje novog pravnog shvaćanja od strane najvišeg suda našeg pravnog poretka, a kako je to učinjeno na sjednici Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod brojem Su-IV-47/2020-5, trebalo bi tumačiti kao okolnost koja tužitelju daje pravo da preinači tužbu i nakon zaključenja prethodnog postupka jer je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka.
    *******************
    Novi Orijentacijski kriteriji mogu biti osnova za preinaku tužbe sukladno čl. 192. st. 2. ZPP. Zauzimanje novog pravnog shvaćanja od strane najvišeg suda našeg pravnog poretka, a kako je to učinjeno na sjednici Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod brojem Su-IV-47/2020-5, treba tumačiti kao okolnost koja tužiteljici daje pravo da preinači tužbu i nakon zaključenja prethodnog postupka jer je bez svoje krivnje nije mogla preinačiti do zaključenja prethodnog postupka.
    Rješenjem suda prvog stupnja dopuštena je preinaka tužbe s obrazloženjem, u bitnom, da je nesporno kako je Vrhovni sud RH na sjednici Građanskog odjela održanog15. lipnja 2020. godine, poslovni broj: Su-IV-47/2020-5 zauzeo pravno shvaćanje kojim je izmijenio Orijentacijske kriterije i iznose za utvrđivanje visine pravične novčane naknade nematerijalne štete, na način da se tada prihvaćeni iznosi naznačeni u novčanim jedinicama povećavaju za 50% te se primjenjuju na sve parnične postupke za naknadu neimovinske štete u svim stupnjevima suđenja tj. od dana prihvaćanja na predmetnoj sjednici VSRH. Obzirom su, dakle, Orijentacijski kriteriji i iznosi za utvrđivanje visine pravične novčane naknade neimovinske štete VSRH doneseni na sjednicama 5. ožujka 2020. godine i 15. lipnja 2020. godine, a istima je izrijekom i nedvosmisleno određeno, da se primjenjuju "...i na obvezne odnose nastale nakon 1. siječnja 2006. i stupanja na snagu ZOO/05.", te "...na sve parnične postupke za naknadu neimovinske štete u svim stupnjevima suđenja (ubuduće), tj. od dana prihvaćanja na sjednici Građanskog odjela VSRH (15. lipnja 2020.).", to isti kao takvi, osim što su u smislu odredaba Zakona o sudovima (Narodne novine, broj: 28/13, 33/15, 56/15 i 3 67/18) pravno obvezujući, predstavljaju i novu činjenicu sukladno kojoj tužiteljica bez svoje krivnje nije mogla preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka, pa je sud prvog stupnja u smislu odredbe čl. 190 ZPP-a, odlučio kao u izreci pobijanog rješenja.
    I po mišljenju drugostupanjskog suda, novi Orijentacijski kriteriji mogu biti osnova za preinaku tužbe sukladno čl. 192. st. 2. ZPP.
    Naime, tužba se može preinačiti samo do zaključenja prethodnog postupka. No, tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka.
    Zauzimanje novog pravnog shvaćanja od strane najvišeg suda našeg pravnog poretka, a kako je to učinjeno na sjednici Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod brojem Su-IV-47/2020-5, treba tumačiti kao okolnost koja tužiteljici daje pravo da preinači tužbu i nakon zaključenja prethodnog postupka jer je bez svoje krivnje nije mogla preinačiti do zaključenja prethodnog postupka.
    Županijski sud Zagreb Gž-2107/20 09.11.2020
  24. Matrix

    Ostavina u sudskoj praksi

    objavio Matrix,


    Ostavina
    Predmet nasljeđivanja su stvari i prava koja pripadaju ostavitelju u času smrti, pa tako i nekretnine koje nisu upisane u zemljišnim knjigama, koje se u tom slučaju nasljeđuju kao izvanknjižno vlasništvo.
    Kratki tekst odluke:
    “Pod ostavinskom imovnom podrazumijeva se sva imovina koja može biti predmet nasljeđivanja koju je ostavitelj kao svoje vlasništvo posjedovao. Dakle, i nepokretna imovina za koju nasljednici tvrde da je vlasništvo ostavitelja pri čemu nije od značaja, što su eventualno određene nekretnine upisane u zemljišnoj knjizi na imenu druge osobe, kao što je to slučaj u ovom predmetu. Naime, u tom slučaju se nepokretna imovina nasljeđuje kao vanknjižno vlasništvo.”
    Županijski sud u Bjelovaru, Gž-2473/00-2, od 21. XII. 2000.
    *******************
    Dospjele svote naknade za tuđu pomoć i njegu mogu se naslijediti, bez obzira što visina te naknade nije utvrđena pismenim sporazumom ili pravomoćnom sudskom odlukom, jer se odredbe st. 2. čl. 197. Zakona o obveznim odnosima odnose samo na singularnu sukcesiju, a ne i na nasljeđivanje,kao što je to kod nematerijalne štete (čl. 204. Zakona o obveznim odnosima).
    Kratki tekst odluke:
    Naknada za tuđu pomoć i njegu čiju isplatu zahtijeva tužitelj novčana je tražbina dospjela do časa njegove smrti, radi čega je to imovinsko pravo prema odredbi iz čl. 2. Zakona o nasljeđivanju koje se može nasljeđivati i neosnovana je žalbena tvrdnja tuženika da je ova neprenosiva tražbina ujedno i nenasljediva tražbina.”
    Županijski sud u Bjelovaru, Gž-2333/00-2, od 14. XII. 2000.
    *************
    Ako je nekretnina u rješenju o nasljeđivanju utvrđena kao izvanknjižno  vlasništvo  ostavitelja a prednica ostavitelja također nije bila upisana u zemljišnoj knjizi kao vlasnica, onda se nasljednik može upisati u zemljišnu knjigu kao vlasnik samo ako pokrene pojedinačni ispravni postupak ili postupak pred parničnim sudom, ali ne i na temelju pravomoćnog rješenja o  nasljeđivanju.
    Kratki tekst odluke:
    “No u pogledu nekretnina koje su u rješenju o nasljeđivanju utvrđene kao izvanknjižno vlasništvo treba upozoriti žalitelja da niti njegova prednica nije bila upisana u zemljišnoj knjizi kao vlasnica, a što znači da se na tim nekretninama, a na temelju predmetnog rješenja o nasljeđivanju, ne može upisati niti on kao nasljednik, jer nije udovoljeno materijalnoj pretpostavci knjižnog prednika iz čl. 40. Zakona o zemljišnim knjigama. To ne znači da nasljednik nije također izvanknjižni vlasnik tih nekretnina, budući da je on vlasništvo tih nekretnina stekao nasljeđivanjem, kao jednim od zakonom dopuštenih načina stjecanja prava vlasništva na nekretninama u smislu odredbe čl. 114. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (“Narodne novine”, br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06 i 141/06). Međutim, nasljednik se ne može upisati u zemljišnoj knjizi kao vlasnik na temelju rješenja o nasljeđivanju, već isti može pokrenuti pojedinačni ispravni postupak ili postupak pred parničnim sudom, radi sređivanja vlasništva ili utvrđivanja prava vlasništva na predmetnim nekretninama.”
    Županijski sud u Varaždinu, Gž-511/09-2, od 29. IV. 2009.
    **************
    U situaciji kad je stanar podnio zahtjev za otkup stana, ali je umro prije sklapanja ugovora o prodaji stana, pravo na otkup stana ne prelazi na nasljednike.
    Kratki tekst odluke:
    “Suština revizijskih razloga svodi se na tvrdnju da tužitelj kao univerzalni nasljednik pok. A.D., koji je nesporno bio nositelj stanarskog prava na spornom stanu, ima pravo naslijediti tu imovinu i time pravo na sklapanje ugovora o prodaji stana. U postupku je utvrđeno i među strankama nije sporno da je sada pok. bio nositelj stanarskog prava na spornom stanu (stric tužitelja) koji je za života tuženiku podnio   zahtjev za otkup stana kao i zahtjev za sklapanje ugovora o kupnji stana, koji nesporno nije sklopljen uslijed smrti nositelja stanarskog prava. Je li nositelj stanarskog prava već podnošenjem zahtjeva za otkup stana stekao imovinsko pravo, odnosno imovinu koja se može naslijediti, ili to nije slučaj, za valjanu prosudbu koja se to imovina ili koje se to pravo, koje pripada pojedincu nasljeđuje, mjerodavno je vrijeme otvaranja nasljedstva kada postojeća imovina prelazi na ostaviteljeve nasljednike (čl. 2., 128. i 135. Zakona o nasljeđivanju). Prema stajalištu ovog suda, pravo na otkup stana pripada stanaru temeljem odredaba Zakona o prodaji stanova, osobno je pravo stanara koje ne prelazi na nasljednike, a vezano je uz stanarsko pravo koje se također ne nasljeđuje. Zato nasljednik stanara koji je pokrenuo postupak otkupa stana, suprotno revizijskim navodima, ne može taj postupak ni nastaviti. Nasljednik bi mogao naslijediti jedino imovinu stanara koja je u času njegove smrti već postojala, a samim podnošenjem zahtjeva za otkup stana bivši stanar, sada pok. A.D., nije stekao potraživanje, odnosno imovinu, koja bi činila njegovu postojeću imovinu u času smrti i koja bi prelazila na njegove nasljednike. To znači da bi tužitelj kao nasljednik iza pok. A.D. svoja nasljednička odnosno vlasnička prava u odnosu na sporni stan mogao ostvariti u slučaju da je on, tj. A.D. zaključio ugovor o prodaji stana ili da je donesena  pravomoćna presuda koja zamjenjuje taj ugovor, a što ovdje očito nije slučaj. Stoga su nižestupanjski sudovi uz pravilnu primjenu propisa materijalnog prava osnovano zahtjev tužbe odbili.”
    Vrhovni sud Republike Hrvatske,
    Rev 3191/93, od 22. I. 1998.;
    Rev 2270/93, od 9. X. 1997.
    *****************
    Pozivanjem na sporazum između oporučnog  i zakonskog nasljednika o eventualnom načinu korištenja ostavinske imovine nije pozivanje na nasljedno pravo, pa se o njemu ne raspravlja u ostavinskom postupku niti ima utjecaja na tijek istog.
    Kratki tekst odluke:
    “Kako se zakonski nasljednik poziva na neki navodni sporazum o pravu stanovanja i zabrani otuđenja glede stana koji je bio predmetom nasljeđivanja i raspravljanja u ovom ostavinskom postupku, te u situaciji da oporučni nasljednik negira u svojem odgovoru postojanje takvog sporazuma, a kako ta  eventualna prava za zakonskog nasljednika ne bi proizlazila iz raspoložbe ostavitelja iza kojega se vodi ovaj ostavinski postupak, to se u ovom ostavinskom postupku o takvim eventualnim pravima zakonskog nasljednika ne može raspravljati već bi ona mogla biti predmetom raspravljanja u parnici. Naime, u postupku za ostavinsku raspravu, a primjenom odredbe iz čl. 172. ZN-a, sud utvrđuje tko su nasljednici  umrlog, koja imovina sačinjava njegovu ostavinu i koja prava iz ostavine pripadaju nasljednicima, zapisovnicima i drugim osobama, pa kako se žalitelj i ne poziva na netko svoje nasljedno pravo, to se njegova žalba u svemu ukazuje neosnovanom.”
    Županijski sud u Rijeci, Gž-397/98, od 18. III. 1998.
    ****************
    Za ocjenu predstavlja li neka nekretnina ostavinu nije odlučno je li ta nekretnina u zemljišnoj knjizi upisana na ime ostavitelja  kao vlasnika, već je odlučno da je ta nekretnina predstavljala njegovu imovinu u času smrti.
    Kratki tekst odluke:
    “Donoseći pobijano rješenje, prvostupanjski sud smatra da ostavitelj nije suvlasnik nekretnina upisanih u zk. ul. broj 1187 k.o. P. i zk. ul. broj 582 P. u 1/2 dijela, jer je prezime ostavitelja N., a na ovim nekretninama kao suvlasnik istih u zemljišnim knjigama upisan je N. Takav zaključak suda prvog stupnja, međutim, ne može se prihvatiti, jer su i nekretnine u izvanknjižnom vlasništvu ostavinska imovina kada među nasljednicima nema spora o tome da je i ta imovina ostavinska imovina pokojnog.”
    Županijski sud u Bjelovaru, Gž-1133/08-2, od 21. VII. 2008.
    ******************
    Činjenica da je netko u zemljišnoj knjizi upisan kao suvlasnik određenih nekretnina predstavlja samo predmnjevu o suvlasništvu  te osobe, koja svakako otpada ako drugi, čije stjecanje nije upisano u zemljišnu knjigu dokaže da ima valjanu osnovu i istinit način stjecanje te nekretnine. Ni okolnost da je rješenjem o nasljeđivanju iza osobe koja je upisana kao (su)vlasnik nekretnine u zemljišnoj knjizi ta imovina raspoređena kao njena ostavinska imovina na nasljednike, iako nije predstavljala ostavinu ostavitelja, ne dovodi nasljednike u povoljniji položaj, budući nasljednici svoje pravo izvode iz prava svog prednika, a kojeg prava nema.” 
    (VSRH, Rev-2064/13 od 25. veljače 2014.)
    *******************
    “U smislu odredaba čl. 5. ZN ostaviteljevom smrću na nasljednika prelaze sva prava koja je imao ostavitelj –osim strogo osobnih prava koja se ne mogu nasljeđivati zbog svoje pravne naravi. Potraživanje na temelju
    stečenog bez osnove nema pravnu narav strogo osobnog potraživanja, već je imovinskopravne naravi. Prema tome, u slučaju da je u vrijeme smrti ostavitelja postojalo osnovano potraživanje ostavitelja na temelju stečenog bez osnove, ono prelazi na nasljednika – neovisno je li ostavitelj podnio tužbu radi ostvarenja tog potraživanja.” 
    (VSRH, Rev-2510/10 od 11. siječnja 2012.)
    *****************
    “Prema odredbi čl. 5. st. 3. ZN ostavina se sastoji od svega što je bilo ostaviteljevo u trenutku njegove smrti. Ostaviteljevom smrću prelazi njegova ostavina na nasljednika, čime postaje njegovo nasljedstvo  (čl.5. st. 2. ZN). U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno je da je ostavitelj umro 16. 6. 2005., a tuženica da je stan prodala nakon smrti ostavitelja 17. 10. 2005. Dakle, njegova ostavinska imovina eventualno se mogla sastojati i od suvlasničkog dijela stana, ali ne i od novčane svote polučene prodajom tog stana, jer ta novčana svota u trenutku ostaviteljeve smrti nije pripadala ostavitelju i slijedom toga nije mogla prijeći na nasljednike. Okolnost otuđenja ostavinske imovine nakon smrti ostavitelja ne mijenja sadržaj ostavinske imovine, već eventualno opravdava isticanje obveznopravnog
    zahtjeva prema stjecatelju bez osnove.”
    (VSRH, Rev 1264/10 od 8. siječnja 2013.)
    *****************
    Samo potomak ostavitelja ima pravo tražiti izdvajanje određenog dijela ostavine u svoju korist i to pod pretpostavkom da su ispunjeni zakonom propisani uvjeti iz čl. 37. Zakona o nasljeđivanju.
    ŽS Vž Gž 337/2003-2
    ******************
    Kada tužiteljica nije živjela u zajednici sa ostaviteljem, ista nema pravo tražiti izdvajanje iz ostavine određenog dijela ostavinske imovine za koji smatra da odgovara njezinom doprinosu u povećanju ostaviteljeve imovine.
    Županijski sud u Varaždinu, Gž. 330/08-3 od 20.VIII.2008.
    *****************
    Drugostupanjski je sud pravilno potvrdio presudu prvostupanjskog suda u pobijanom dijelu kojim je tužiteljica odbijena s dijelom tužbenog zahtjeva kojim traži da joj se iz ostavine sada pok. oca stranaka izdvoji u vlasništvo 1/2 ostavinske imovine, tako da je odbijena s tužbenim zahtjevom preko 6/50 dijela vlasništva kč.br. 1908 k.o. Vukoje i u cijelosti sa zahtjevom za izdvajanje iz ostale imovine, jer je utvrđeno da je tužiteljica pridonijela samo povećanju vrijednosti navedene čestice, udjelom u izvođenju raznih radova na već postojećoj kući za stanovanje i gospodarskim zgradama te na okolnom zemljištu za vrijeme zajednice života sa ostaviteljem, pri čemu mu je pomagala u privređivanju tako da se vrijednost te čestice povećala, a u drugu ostavinsku imovinu (oranice, livade, itd.) nije se ništa ulagalo. Tužiteljica je priznala da u ostavinsku imovinu nisu izvršena znatnija ulaganja, ali smatra da joj unatoč tome pripada 1/2 dijela te imovine, jer da bi ta imovina propala da nije bilo njezinoga rada i ulaganja te brige o imovini, čime da je pridonijela očuvanju imovine. Međutim, sve i da je to tužiteljica dokazala, a nije, u odredbama članka 37. ZN kojima je regulirano pravo na izdvajanje iz ostavine u korist potomaka koji su privređivali s ostaviteljem nema uporišta stajalište da bi osnova za izdvajanje iz ostavine bila ulagana u ostavinu radi njena očuvanja, već je osnova samo u prinosu kojim se povećala vrijednost ostaviteljeve imovine, ulaganje u novostečeno dobro, isplaćeni dug ostavitelja i poboljšanje koje povećava vrijednost imovine.
    VSRH Rev 455/1992
    ********************
     
  25. Matrix

    Ovrha dužnikova nasljednika

    objavio Matrix,

    Sukladno Ovršnom zakonu, ovrha se može odrediti na prijedlog i u korist osobe koja u ovršnoj ispravi nije označena kao vjerovnik, ako ona javnom ili ovjerovljenom privatnom ispravom dokaže da je tražbina na nju prenesena ili da je na nju na drugi način prešla, a što se na odgovarajući način primjenjuje i na ovrhu protiv osobe koja u ovršnoj ispravi nije označena kao dužnik, glede čega se postavlja pitanje :
    može li sud osnovom pravomoćnog rješenja o nasljeđivanju odrediti ovrhu protiv nasljednika ostavitelja
    Naime, sudska praksa je zauzela stav da pravomoćno rješenje o nasljeđivanju predstavlja ispravu na temelju koje će ovršni sud odrediti ovrhu protiv nasljednika dužnika iz ovršne isprave, a nasljednik kao ovršenik može se protiviti navedenoj ovrsi izjavljivanjem žalbe te isticanjem tvrdnje u njoj da ne odgovara za dugove dužnika(ostavitelja),što čini žalbeni razlog povodom kojeg će ovršni sud ovršenika uputiti na parnicu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom. 
    Što se sve smatra ovršnom ispravom i podobnosti takve isprave za ovrhu propisano je Ovršnim zakonom, temeljem čega pravomoćno rješenje o nasljeđivanju predstavlja ispravu osnovom koje će ovršni sud odrediti ovrhu protiv nasljednika dužnika iz ovršne isprave, s tim da kao što je već rečeno da se nasljednik kao ovršenik može protiviti navedenoj ovrsi, među ostalim, i pozivom na odredbu iz članka 139. Zakona o nasljeđivanju, prema kojoj nasljednici odgovaraju za dugove ostavitelja i to do visine vrijednosti naslijeđene imovine, uz napomenu da na visinu vrijednosti naslijeđene imovine i vrijednost ostaviteljevih dugova koje je nasljednik već podmirio sud pazi samo na prigovor nasljednika, a kad ima više nasljednika, oni odgovaraju solidarno za ostaviteljeve dugove (svi za jednog,jedan za sve), i to svaki do visine vrijednosti svoga nasljednog dijela, bez obzira je li izvršena dioba nasljedstva, a među nasljednicima dugovi se dijele razmjerno njihovim nasljednim dijelovima, ako oporukom ostavitelj nije drugačije odredio.
    Bit iznesenog u smislu naslova ovog članka, da je nužno pravomoćno rješenje o nasljeđivanju a koje je akcesorno ovršnoj ispravi (pravomoćno ovršno rješenje) u kojoj je ostavitelj naveden kao dužnik/ovršenik, budući da se ovim ispravama dokazuje neprekinuti niz nasljeđivanja , odnosno činjenica da su nasljednici potomci ostavitelja koji je iza sebe zaista i ostavio određene dugove zbog kojih je pokrenut ovršni postupak, glede čega te isprave ne mogu egzistirati jedna bez druge ako se dugovanje želi namiriti od ostaviteljevih nasljednika.
×
×
  • Napravi novi...

Važna informacija

  I accept
Please Prijavi se or Registriraj se