pavo_novi

Vjerovnik ostavitelja ne može biti stranka u ostavinskom postupku ako isti nije nasljednik ili zapisovnik ili druga osoba koja ostvaruje neko pravo iz ostavine, no prema odredbama čl. 140 Zakona o nasljeđivanju, ima samo pravo da u roku od 3 mjeseca od otvaranja nasljedstva zahtijeva da se ostavina izdvoji iz imovine nasljednika, i to samo ako učini vjerojatnim postojanje tražbine i opasnost da bez odvajanja ne bi mogao namiriti svoju tražbinu.

Dugovi ne ulaze u ostavinsko rjesenje, dug jednostavno moraju nasljednici solidarno podmiriti u omjerima koje su nasljedili, ali maksimalno do iznosa nasljedene imovine.
Ako vjerovnik nije nasljednik, on nema bas nesto previse traziti na ostavinskoj, moze recimo kao zainteresirana strana javnog biljeznika traziti rjesenje o nasljedivanju kad sve zavrsi, da zna od koga da trazi za povrat duga.
Ako imate saznanja o tome da je dug u razini ostavine, Vama osobno je bolje da se odreknete nasljedstva, jer mozda dug za koji znate nije jedini, na kraju cete kao nasljednik platiti i ostavinsko rjesenje i jos cete morati vratiti dug, na kraju necete imati od toga nikakve koristi, nego samo troskove i izgubljeno vrijeme.
Jedino ako vjerovniku zelite pomoci da sto prije dobije povrat duga, onda uzmite svoj dio u nasljede i odmah nakon pravomocnosti rjesenja mu dajte svoje nasljedstvo za podmirenje duga ako se on s tim slaze. Imajte na umu da vjerovnik ne mora uzeti bas to nasljedstvo, nego moze ovrhom traziti i neku drugu nekretninu u Vasem vlasnistvu, ako ima vece sanse da naplati cijeli dug, kao i ovrha po racunima, direktno na placu ili bilo koji drugi tip naplate dugovanja.
Nije jos u cijeloj temi bas ni jasno jeste li Vi nasljednik ili vjerovnik, lakse bi bilo da ukratko objasnite cijelu situaciju u kojoj se nalazite jer smo kroz temu prosli vec nekoliko clanaka zakona, a izgleda da jos postoje neke nejasnoce koje ce se tesko pojasniti ako drugi clanovi foruma ne razumiju o cemu se radi.

Ugovor o nasljeđivanju
 
Osoba koja ugovorom određuje da će imovinu nakon njegove smrti nasljediti njegov suugovornik ili treća osoba. 
 
Faktički ga dođe kao predugovor kod kupoprodaje ( obveza na sklapanje osnovnog ugovora) 

Prvo - složio bih se s ovim "filozofskim" pristupom, a dodao bih da sve više uočavam nemar, terminološki i strukturni, u ZON.
 
Ja sam shvatio ovako načine raspolaganja koje mogu koristiti nasljednici (ne uzimajući u obzir posebne ogovore - npr. dosmrtno uzdržavanje itd.):
 
1. Prije smrti ostavitelja - darovanje, ustupanje (ugovor o ustupanju).
 
2. Prije ostavinske rasprave ili na samoj raspravi - odricanje u korist sunasljednika, moguće samo u cijelosti i samo jednom sunasljedniku.
 
3. U toku postupka, nakon utvrđivanja ostavnine i nasljednika ali prije donošenja rješenja: sporazumijevanje.
 
4. Nakon utvrđivanja ostavnine i nasljednika - Ustupanje nasljednog dijela prije diobe (ugovor o prijenosu sunasljedniku).
 
Po ovome bi se ugovor o prijenosu moga sklopiti u toku ostavinskog postupka, recimo rasprava se prekine nakon utvrđivanja ostavnine i nasljednika, eventualno se donese raspravno rješenje (ne znam da li je to moguće), pa se zainteresirani upute da sklope ugovor o prijenosu i ponovno se pojave da bi se donijelo rješenje o nasljeđivanju.
 
Isto tako, ugovor o prijenosu bi se mogao priložiti rješenju o nasljeđivanju prije upisa u gruntovnicu. Ali ne vidim nikakvog razloga u samom ZON zašto to ne bi bilo moguće i nakon upisa u zemljišne knjige, budući da se zna kojim temeljem (sunasljednici) su upisani novi suvlasnici.
 
Još jedna specifičnost ugovora o prijenosu: čini mi se da je stvar u tome da je ugovor o prijenosu dvostrani akt između dvaju sunasljednika, dok kod sporazumijevanja u toku postupka koje se provodi izjavama moraju se sa zaključenim složiti svi sunasljednici. Ako se ne slože, dioba se ne provodi u okviru ostavinske rasprave.
 
Ugovorom o prijenosu nasljednog dijela, kao što i naziv kaže,može se prenijeti samo nasljedni dio, pa to nikako ne može biti predraspravna izjava kad nasljedni dio još nije utvrđen. Osim toga, taj čl. 145 je u poglavlju o nasljedničkoj zajednici i razvrgnuću.
 
Jel ovo drži vodu?

@ Kronični
Baš zanimljivo, vidim da si u sličnim promišljanjima u kojima sam i ja bila prije oko godinu dana.
Iskreno, odustala sam od toga i shvatila sam taj čl. 145 kao jedan filozofski pokušaj zakonodavca, koji baš i nije zaživio u praksi. Kontaktirala sam sa više kolega i nitko nije baš načistu što raditi s tim, valjda zato ni praksa nije razvijena. Jako bih voljela ako netko ima iskustva s tim ugovrom u praksi da se javi.
Uglavnom, ja sam taj ugovor protumačila sebi kao jednu prednasljedničku izjavu, u fazi kad znaš da imaš nasljedna prava, ali ne znaš još točno u kojem udjelu i na kojoj imovini, ali sav svoj nasljedni dio (bez obzira kakav bude) želiš ustupiti sunasljedniku (npr. svom bratu), jer doista si siguran da nemaš nikakvih interesa u svemu.
Upravo zbog toga, nisam baš sigurna da takav ugovor može biti titulus za ikakve upise u gruntovnicu. Upis u gruntovnicu bi bio moguć po provedenoj ostavinskoj gdje bi se pokazao i uvažio ugovor o ustupu, te bi se onda prema svemu obračunali suvlasnički dijelovi.
Ali to je samo moje razmišljanje. Biti će zanimljivo da li još netko ima tumačenje.
 
Što se tiče o sporazumne diobe, koju Kronični spominješ, to je već čista stvar. Radi se o davanju nasljedničkih izjava u fazi vođenja ostavinskog postupka, i to u fazi kad se već znaju nasljedni udjeli (tj, tko je sve pozvan na nasljeđivanje) i što je sve ostavina. Po takvim izjavama donosi se rješenje, i provodi se u gruntovnici ... dalje znaš...
Možda je ipak to i kriterij razgraničenja:
1. u fazi prije ostavine kad postoji neizvjesnost i neodređenost = ugovor o ustupu (u smislu neke prednasljedničke izjave)
2. u ostavinskom postupku kad više nema neizvjesnosti i kad je sve utvrđeno = nasljedničke izjave
 
Što misliš o tome?

hvala Matrix

ok, hvala vam na savjetima