kako do mirovine

[esad]

Ustavni sud Republike Hrvatske, u Vijeću petorice za odlučivanje o ustavnim tužbama, u sastavu sudac Jasna Omejec, kao predsjednik Vijeća, te suci Marijan Hranjski, Ivan Mrkonjić, Vice Vukojević i Milan Vuković kao članovi Vijeća, odlučujući o ustavnoj tužbi D. D. iz Zagreba, na sjednici održanoj dana 14. veljače 2001. godine, donio je jednoglasno

 

 

 

O D L U K U

 

 

 

I. Ustavna tužba se usvaja, te se ukidaju:

 

- presuda Upravnog suda Republike Hrvatske, broj: Us-1946/1996-4 od 19. rujna 1996. godine;

 

- rješenje Republičkog fonda mirovinskog i invalidskog osiguranja radnika Hrvatske, Centralne službe u Zagrebu, klasa: 140-17/96-01/Ž-339485, ur. broj: UPII-341-99-03/1-96-19 od 28. veljače 1996. godine;

 

- rješenje Republičkog fonda mirovinskog i invalidskog osiguranja radnika Hrvatske, Područne službe u Zagrebu, klasa: VO-MS-739090, ur. broj: UP-I-95/8834 od 23. siječnja 1996. godine.

 

II. Predmet se vraća nadležnom prvostupanjskom tijelu na ponovni postupak.

 

 

 

O b r a z l o ž e n j e

 

 

1. D. D. iz Z. podnio je ustavnu tužbu u svezi s presudom Upravnog suda Republike Hrvatske, broj: Us-1946/1996-4 od 19. rujna 1996. godine, kojom je odbijena njegova tužba u upravnom sporu protiv rješenja Republičkog fonda mirovinskog i invalidskog osiguranja radnika Hrvatske, Centralne službe u Zagrebu (u daljnjem tekstu: RFMIORH), klasa: 140-17/96-01/Ž-339485, ur. broj: UPII-341-99-03/1-96-19 od 28. veljače 1996. godine. Tim je rješenjem odbijena podnositeljeva žalba protiv rješenja RFMIORH, klasa: VO-MS-739090, ur. broj: UP-I-95/8834 od 23. siječnja 1996. godine, kojim je odbijen podnositeljev zahtjev za određivanje starosne mirovine i doplatka za pomoć i njegu temeljem Zakona o ostvarivanju prava iz mirovinskog i invalidskog osiguranja pripadnika bivše JNA (“Narodne novine”, broj 96/93).

 

2. Podnositelj smatra da su mu osporenim aktima povrijeđena ustavna prava iz članaka 3., 18., 19. stavka 2., 26. i 118. stavka 3. Ustava. Povrede ustavnih prava obrazlaže tvrdnjom da su osporeni akti, kojima je odbijen njegov zahtjev za određivanje starosne mirovine i doplatka za pomoć i njegu, utemeljeni na pogrešnom tumačenju zakona. Naime, prema obrazloženjima prvostupanjskog i drugostupanjskog rješenja, podnositelj ustavne tužbe je u razdoblju od 1991. do 1995. godine boravio na okupiranom području Republike Hrvatske te stoga, prema stajalištu tijela koja su donijela osporena rješenja, u konkretnom slučaju nije ispunjena jedna od pretpostavki propisanih odredbom članka 2. Zakona o ostvarivanju prava iz mirovinskog i invalidskog osiguranja pripadnika bivše JNA za određivanje mirovine i doplatka za pomoć i njegu - prebivalište u Republici Hrvatskoj. U odnosu na takav stav upravnih tijela, podnositelj ističe da je točno da je u navedenom razdoblju boravio na okupiranom području Republike Hrvatske, međutim, s obzirom na činjenicu da je na okupiranom području imao boravište, te činjenicu da nije odjavio prebivalište u Zagrebu, njegovo je prebivalište i u tom razdoblju bilo u Zagrebu. Stoga, po mišljenju podnositelja, u konkretnom slučaju nije bilo mjesta odbijanju njegovog zahtjeva za određivanje mirovine i doplatka za pomoć i njegu zbog toga što nije imao prebivalište u Republici Hrvatskoj.

 

Podnositelj ističe da razlozi zbog kojih RFMIORH i Upravni sud njegov zahtjev smatraju neosnovanim, nisu isti, te da se on na razloge koje iznosi Upravni sud nije mogao očitovati, a čime mu je, po njegovom mišljenju, uskraćeno pravo na žalbu i sudsku zaštitu.

 

Što se tiče obrazloženja presude Upravnog suda, podnositelj u ustavnoj tužbi ističe da u Zakonu o ostvarivanju prava iz mirovinskog i invalidskog osiguranja pripadnika bivše JNA nije propisan rok u kojemu moraju biti ispunjeni uvjeti iz članka 2. toga Zakona, pa Upravni sud, tumačeći Zakon na način kao da rok postoji, prema mišljenju podnositelja, sam stvara pravne norme i tako postupa suprotno odredbama članaka 3. i 118. stavka 3. Ustava. Podnositelj smatra da takvo tumačenje konkretnog Zakona dovodi i do nejednakosti građana pred sudovima i drugim državnim i inim tijelima koja imaju javne ovlasti iz članka 26. Ustava.

 

Ustavna tužba je osnovana.

 

3. Način i uvjeti preuzimanja ostvarenih prava na mirovinu, doplatak za pomoć i njegu i novčanu naknadu za tjelesno oštećenje pripadnika bivše JNA, ostvarenih prije 8. listopada 1991. godine, u vrijeme donošenja osporenih akata bili su uređeni Zakonom o ostvarivanju prava iz mirovinskog i invalidskog osiguranja pripadnika bivše JNA.

 

Prema odredbi članka 2. toga Zakona, korisniku koji je pravo na mirovinu i druga novčana primanja (doplatak za pomoć i njegu i novčanu naknadu za tjelesno oštećenje) ostvario u Zajednici socijalnog osiguranja vojnih osiguranika prije 8. listopada 1991. godine i kojemu je ta Zajednica obustavila isplatu mirovine i drugih novčanih primanja, odredit će se ta prava u visini utvrđenoj na način propisan u članku 3. tog Zakona, ako ispunjava sljedeće uvjete:

 

- da ima prebivalište na teritoriju Republike Hrvatske,

 

- da je ostvario pravo na mirovinu u Zajednici socijalnog osiguranja vojnih osiguranika prije 8. listopada 1991. godine,

 

- da je Zajednica socijalnog osiguranja vojnih osiguranika obustavila isplatu mirovine i drugih novčanih primanja,

 

- da protiv njega nije nadležno tijelo državne vlasti pokrenulo postupak zbog poduzimanja ili pripremanja kažnjivih djela ili propuštene činidbe propisane u Glavama XIV., XV. i XVIII. tada važećeg Osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 31/93 - pročišćeni tekst i 35/93), te Glavi XIX. tada važećeg Krivičnog zakona Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 32/93 - pročišćeni tekst i 38/93) i Zakona o kaznenim djelima podrivačke i terorističke djelatnosti protiv državnog suvereniteta i teritorijalne cjelovitosti Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 74/92).

 

U članku 3. istog Zakona, određeno je da se mirovina iz članka 2. tog Zakona određuje u visini 63,22% od pripadajuće svote mirovine u mjesecu prosincu 1991. godine.

 

4. Predmet upravnog postupka bio je zahtjev podnositelja ustavne tužbe za određivanje starosne mirovine i doplatka za pomoć i njegu temeljem Zakona o ostvarivanju prava iz mirovinskog i invalidskog osiguranja pripadnika bivše JNA.

 

Osporena rješenja RFMIORH-a kojima je odbijen podnositeljev zahtjev temelje se na stajalištu da je podnositelj, svojim odlaskom na okupirano područje Hrvatske 1991. godine, napustio teritorij Republike Hrvatske, te stoga u konkretnom slučaju nije ispunjen uvjet podnositeljevog prebivališta u Republici Hrvatskoj, kao ni uvjet obustave isplate mirovine u smislu odredbe članka 2. Zakona o ostvarivanju prava iz mirovinskog i invalidskog osiguranja pripadnika bivše JNA.

 

Osvrćući se na tvrdnju iz osporenog prvostupanjskog i drugostupanjskog rješenja da kod podnositelja nije ispunjen uvjet prebivališta na teritoriju Republike Hrvatske, treba reći da ta tvrdnja nema uporišta u spisu predmeta. Naime, nije sporno da je podnositelj od 1991. godine boravio na okupiranom području Republike Hrvatske, međutim, iz te činjenice nije moguće izvesti zaključak koji izvode donositelji osporenih akata da je podnositelj napustio Republiku Hrvatsku, te da stoga nije ispunjen uvjet prebivališta u Republici Hrvatskoj.

 

Polazeći od neospornih činjenica da je podnositelj od 1991. godine boravio na okupiranom području Republike Hrvatske, te da mu je 1995. godine Zajednica socijalnog osiguranja vojnih osiguranika obustavila isplatu mirovine, Ustavni sud ne prihvaća stajalište izraženo u osporenim rješenjima da u konkretnom slučaju nije ispunjen uvjet obustave isplate mirovine na način propisan odredbom članka 2. Zakona o ostvarivanju prava iz mirovinskog i invalidskog osiguranja pripadnika bivše JNA, budući da je podnositelj napustio Republiku Hrvatsku.

 

5. U osporenoj presudi kojom je odbio podnositeljevu tužbu u upravnom sporu, Upravni sud ističe da je RFMIORH pravilno postupio odbivši podnositeljev zahtjev, međutim stav toga suda o neosnovanosti zahtjeva temelji se na drugim razlozima. Upravni sud navodi da iz odredbe Zakona o ostvarivanju prava iz mirovinskog i invalidskog osiguranja pripadnika bivše JNA kojom je propisano da se osobama koje ispunjavaju uvjete iz članka 2. toga Zakona, mirovina određuje u visini od 63,22% od pripadajućeg iznosa mirovine u mjesecu prosincu 1991. godine, proizlazi da se mirovina određuje od 1. siječnja 1992. godine, pa stoga svi uvjeti iz članka 2. Zakona moraju biti ispunjeni do 1. siječnja 1992. godine. Kako je u konkretnom slučaju jedan od uvjeta iz te zakonske odredbe (obustava isplate mirovine i doplatka za pomoć i njegu) ispunjen tek 30. rujna 1995. godine, stajalište je Upravnog suda da se podnositelju ne može odrediti isplata mirovine temeljem Zakona o ostvarivanju prava iz mirovinskog i invalidskog osiguranja pripadnika bivše JNA.

 

Stajalište je Ustavnog suda da ni iz odredbe članka 2. Zakona o ostvarivanju prava iz mirovinskog i invalidskog osiguranja pripadnika bivše JNA, a niti iz odredbe članka 3. stavka 1. istog Zakona kojom je propisan način određivanja visine mirovine, ne proizlazi zaključak da bi uvjeti propisani odredbama članka 2. Zakona koji su propisani za preuzimanje ranije ostvarenih prava, trebali biti ispunjeni do 1. siječnja 1992. godine.

 

Istovjetno stajalište o tome da “uvjet, prema kojem bi mirovina trebala biti preuzeta najkasnije s 31. prosincem 1991. godine a ne i nakon tog dana, nije propisan u navedenom članku 2. Zakona o ostvarivanju prava iz mirovinskog i invalidskog osiguranja pripadnika bivše JNA, ni u ostalim njegovim odredbama, a ne proizlazi postojanje takvog uvjeta niti iz članka 3. stavka 1. istog Zakona, jer se u njemu samo propisuje način određivanja visine mirovine koja se preuzima”, Ustavni sud je zauzeo i u svojoj odluci, broj: U-III-616/1995 od 26. studenoga 1997. godine.

 

6. Slijedom iznijetog, Ustavni sud je utvrdio da su tijela koja su donijela osporena rješenja, pogrešno tumačeći, a time i pogrešno primjenjujući mjerodavni propis, odbila podnositeljev zahtjev suprotno zakonu, te su na taj način povrijedila njegovo ustavno pravo iz članka 26. Ustava. Ustavno jamstvo jednakosti iz članka 26. Ustava je razrada i primjena općeg načela jednakosti (članak 14. stavak 1. Ustava) na područje sudske i druge pravne zaštite. Radi se o posebnom slučaju načela jednakosti koje svakome jamči jednaku zaštitu prava u postupku pred sudovima, drugim državnim tijelima i tijelima koja imaju javne ovlasti.

 

7. Odbivši podnositeljevu tužbu i potvrdivši zakonitost nezakonitog upravnog akta bez uporišta u relevantnim propisima, Upravni sud je svojom presudom u povodu koje je podnijeta ustavna tužba, povrijedio i ustavno pravo podnositelja na sudsku kontrolu zakonitosti pojedinačnih akata upravnih vlasti ili tijela koja imaju javne ovlasti iz članka 19. stavka 2. Ustava.

 

8. Glede podnositeljeve tvrdnje o povredi odredaba članka 3. i 118. stavka 3. Ustava, za istaknuti je sljedeće:

 

U odredbi članka 3. Ustav ne utvrđuje slobode i prava čovjeka i građanina. Naime, u tom članku Ustav utvrđuje najviše vrednote ustavnog poretka koje se razrađuju i određuju u drugim odredbama Ustava, a posebice u onima kojima se jamče slobode i prava čovjeka i građanina. Odredba članka 3. Ustava služi kao temelj za tumačenje Ustava i kao smjernica zakonodavcu pri razradi ustavnih prava građana te je i upućena državnim tijelima, a ne neposredno građanima.

 

Odredba članka 118. stavka 3. Ustava propisuje načelo zakonitosti za sudbenu vlast, odnosno temeljne smjernice i dužnost sudova da postupaju i odlučuju zakonito. Navedena ustavna odredba ne sadrži slobode i prava koja su Ustavom zajamčena fizičkoj ili pravnoj osobi. Stoga eventualne povrede tih ustavnih odredaba nisu predmet ustavnosudskog postupka.

 

9. Što se tiče navoda iz ustavne tužbe da je u konkretnom slučaju povrijeđeno i ustavno pravo na žalbu iz članka 18. Ustava, valja reći da ovaj Sud nije našao postojanje te povrede budući da je podnositelj u upravnom postupku koristio to pravno sredstvo.

 

10. Slijedom iznijetog, Ustavni sud Republike Hrvatske je, temeljem odredaba članaka 69. i 72. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (“Narodne novine”, broj 99/99), odlučio kao u izreci.

 

 

USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

 

Broj: U-III-253/1997

Zagreb, 14. veljače 2001.

PREDSJEDNIK VIJEĆA

dr. sc. Jasna Omejec, v. r.