Ako mi se nešto desi...

[Annina]

Lijep pozdrav! Molila bih pomoć/savjet u svezi mog vrlo specifičnog problema glede obiteljske situacije nakon razvoda braka.

 

Majka sam i zakonska skrbnica svoje 10-godišnje kćeri, koja je rođena u inozemstvu i ima HR državljanstvo i državljanstvo zemlje u kojoj je rođena i koje nosi i njezin otac. Otac sada živi u stranoj zemlji, na drugom kontinentu. Zbog velike udaljenosti i poslovnih obveza i sl. dijete posjećuje otprilike 1x godišnje. Dijete i ja živimo u HR.

 

Brak je trajao 12 godina i razveden je sporazumno. Bivši suprug redovito uplaćuje alimentaciju i u dobrim smo odnosima.

 

Naizgled sve idealno, no tu zapravo počinje moj problem. Kao samohrani roditelj, trenutno nezaposlena i podstanar, u prilično sam nezavidnoj situaciji. Moje brige generiraju misli koje se u konačnici svode na ključno pitanje: što će biti s mojom kćerkom ako se meni nešto desi? Tko će se brinuti za nju? Pripada li ona automatski ocu, ili postoji neka druga mogućnost?

 

Da napomenem, iako sam s bivšim suprugom u korektnim odnosima, ne bih nikako željela da dijete, ukoliko se meni bilo što desi ili se iz bilo kojeg razloga ne budem mogla brinuti za nju, pripadne njemu. Razlog je u prvom redu taj što se on nedavno oženio stranom državljankom (o čemu me u prvi mah nije uopće ni izvijestio, što sam mu ozbiljno zamjerila), kao i činjenica da oni žive u posve drukčijoj kulturi u kojoj ne bih željela da moje dijete odrasta i ide u školu (ta je zemlja doslovce na drugom kraju svijeta, različita od HR da različitija ne može biti).

 

Apsolutno želim izbjeći situaciju da moje dijete u slučaju koji sam opisala, po nekom automatizmu pripadne ocu i dođe živjeti u potpuno stranoj zemlji, u kući nepoznate žene, i mora pohađati školu na jeziku koji ne razumije, u posve drukčijoj i nama stranoj kulturi! Mogu li to ikakvim pravnim postupkom spriječiti, s obzirom da se radi o stranim državljanima koji nikakve veze s HR nemaju, niti su i jednog dana živjeli ovdje. Može li me HR zakon zaštititi od te totalno neprihvatljive situacije?

 

Napominjem da sam u stabilnoj vezi s partnerom koji je HR državljanin i koji se brine o nama, ali ne živimo zajedno (još). On je već više puta potvrdio da bi u navedenoj situaciji bio voljan primiti moje dijete pod svoje. Je li to ikako moguće urediti? Bi li se situacija glede skrbništva promijenila ako bismo se nas dvoje vjenčali, tj. bi li moj partner mogao postati zakonski skrbnik na temelju braka?

Također, roditelji su mi živi i sposobni brinuti se o djetetu; mogu li oni biti zakonski skrbnici ako ja tako odredim? Koje je pravne korake potrebno poduzeti, kome se obratiti?

 

Ljubazno molim pomoć, jer ovo me doista muči i izjeda. U krajnjoj liniji ne radi se o meni, već o budućnosti moje kćeri.

Najljepše zahvaljujem!

uređeno: 4. studeni 2012. od Annina
dodatni info

[Gringo]

Idemo malo okrenuti priču.

Da li ste vi obavijestili svog bivšeg supruga o trenutku kada ste stupili u vezu sa novim partnerom?

Kada ste upoznali dijete sa novim partnerom i zar ne mislite da ste se malo požurili sa time?

Da li ste se u tom trenutku vodili svojim potrebama i osjećajima ili djetetovim?

Pretpostavljam da znate da nema znaka jednakosti između vaših i djetetovih potreba i osjećaja!?

Da li ste razgovarali sa djetetom o tome s kime bi željelo živjeti?

Zar ne mislite da je odgovor koji vam daje dijete u stvari djetetov način zaštite samog sebe zbog situacije u kojoj živi!?

[01wish]

Idemo malo okrenuti priču.

Da li ste vi obavijestili svog bivšeg supruga o trenutku kada ste stupili u vezu sa novim partnerom?

Kada ste upoznali dijete sa novim partnerom i zar ne mislite da ste se malo požurili sa time?

Da li ste se u tom trenutku vodili svojim potrebama i osjećajima ili djetetovim?

Pretpostavljam da znate da nema znaka jednakosti između vaših i djetetovih potreba i osjećaja!?

Da li ste razgovarali sa djetetom o tome s kime bi željelo živjeti?

Zar ne mislite da je odgovor koji vam daje dijete u stvari djetetov način zaštite samog sebe zbog situacije u kojoj živi!?

 

Mislim da krećemo s predrasudama umjesto konkretne pomoći.

 

Konkretna pomoć bi bila (jer tema je zanimljiva) pokušati doći do odgovora kako se započinje procjena o djetetovom budućem životu, ako se roditelju s kojim dijete živi nešto dogodi.

 

Spomenula sam predrasude jer mislim da za ocjenu gospođe Annine (njenih osjećaja, njenih postupaka i dr), nemamo podataka:

 

- možda je gospođa obavijestila bivšeg supruga da ima novog partnera (znamo li to?)

- možda je gospođa duže u stabilnoj vezi sa novim partnerom (zašto bi mislili da požurila sa upoznavanjem partnera i djeteta....osim toga tu nema pravila o broju mjeseci prije upoznavanja)

 

 

Mislim da mi ne možemo ocijeniti je li za dijete bolje:

 

- da ode ocu u stranu zemlju na drugi kontinent

- ili da (u hipotetskoj situaciji da se majci nešto dogodi što je i tema posta) ostane u svojoj zemlji, sa bakom i djedom, u školi u koju ide, sa prijateljima koje pozna...

 

jer nema dovoljno podataka, niti smo stručne osobe.

 

Mislim da je ok kada partneri jedan drugog obavijeste o novom braku/partneru, ali irelevantno za pitanje iz posta.

 

Ja osobno ne mislim (ali poštujem vaše mišljenje Gringo) da gospođa stavlja sebe isped djeteta jer (u ovoj hipotetskoj situaciji) govorimo upravo o tome da se gospođa brine jedino o osjećajima djeteta (jer naime, hipotetski, gospođe ni nema, ne daj Bože).

 

Razumno, zrelo i odgovorno je da gospođa razmišlja kako bi djetetu bilo u takvoj situaciji da ga (uz traumu) još pošalju na drugi kontinet, odvoje od bake i djeda, škole koju pozna, prijatelja koje pozna.

Možda bi dijete bilo oduševljeno, (iako osobno i vrlo subjektivo, sumnjam).

 

Mislim da nisu prioritetna prava oca (u ovom slučaju), da nekakvom automatikom dobije dijete. Govorimo o ocu koji živi na drugom kontinentu, o nekome tko može dijete viđati 1x godišnje.... A opet, možda bi upravo otac iz ove situacije bio najbolje rješenje.

 

Sve navedeno - mi ne znamo. Ne znamo ni to dijete. Možda se upravo osjećaji djeteta slažu sa majčinim razmišljanjima. A možda i ne.

 

Pa da se maknemo od predrasuda i nagađanja...

 

Mene zanima procedura procjene (ili kako god ju nazvali), kako se započinje, kako izgleda...u slučaju kada roditelj zatraži da se o istom odluči za njegova života.

 

Ako takva ne postoji, mislim da je ovo odličan post da podsjeti na takve situacije glede novih najavljenih izmjena Obiteljskog zakona.

 

Pozz,

[Annina]

hvala na dosadašnjim komentarima.

Da li ste vi obavijestili svog bivšeg supruga o trenutku kada ste stupili u vezu sa novim partnerom? - Jesam, s najboljim namjerama i na ljudski, korektan način. Dijete je također upoznalo mog novog partnera kad je veza postala ozbiljnija (iako se slažem da tu nema pravila o broju mjeseci/godina prije upoznavanja). Naglašavam da se dijete odlično slaže s mojim partnerom, koji ga je prigrlio kao svoje vlastito dijete, a naravno dijete voli i svog oca i veseli mu se kad dođe u posjet.

S partnerom sam inače već duže u vezi - govorimo o nekoliko godina.

 

Da bude jasnije, moj bivši suprug mene ni u jednom trenutku nije obavijestio o svojoj novoj vezi, niti da ima namjeru stupiti u brak, pa niti kada je to već učinjeno. O svemu sam obaviještena post festum, više-manje slučajno, na način koji me duboko povrijedio i koji me naveo na razmišljanje i sumnje u postupke bivšeg supruga. Otkud dakle mogu znati da će on u slučaju da mene više nema, postupiti na dobrobit djeteta, a ne postupati isključivo onako kako njemu osobno odgovara. Naročito što se tiče školovanja, kontakata s mojim i njegovim roditeljima (dijete je doista voljeno i prihvaćeno od strane sviju) - po tom pitanju uvijek je bio, nažalost, prilično nonšalantan.

Prihodi mu nisu tako dobri da bi u toj zemlji osigurao školovanje u stranim, kvalitetnijim školama, pa bi u najboljem slučaju moje dijete moralo ići u lokalne škole koje znatno ograničavaju šanse glede zaposlenja u bilo kojoj drugoj stranoj zemlji, znanja jezika i uopće položaja mlade osobe u svijetu.

 

Upravo zbog toga želim zaštititi dijete od mogućih ad hoc odluka njegova oca, ako dođe do neželjenih situacija s mojim zdravljem/životom (napominjem da sam posve zdrava i sposobna brinuti se za dijete u ovom trenutku, dakle nemam na umu nikakve moguće bolesti/stanja za koja bih sada znala!).

 

Što se osjećaja djeteta tiče, ono je sretno sa mnom i mojim partnerom, ali sretno je i kad vidi oca, dakle odnosi su tu vrlo normalni. Nitko nikome ne postavlja nikakva ograničenja, posjeti su mogući tijekom cijele godine, odnos je korektan.

No, radi se o djetetu od samo 10 godina koje ne može razumjeti implikacije svega što sam ovdje navela. Ne možete s djetetom te dobi razgovarati o tome "što bi bilo kad mame više ne bi bilo", i pitati ga da se odluči za tatu ili nekog drugog ako bi to bilo potrebno. To je vrlo bolna i osjetljiva materija, i ne želim dijete uplitati u cijelu priču, dovoljno je propatilo zbog razvoda, selidbe, promjene škola, prijatelja itd. Ono ne može procijeniti što je za njega najbolje, niti odlučivati o svom budućem školovanju, okolini u kojoj će boraviti, itd.

 

Ne mogu pronaći relevantan naputak u Obiteljskom zakonu za svoj slučaj. Trebam li potražiti odvjetnika? Kome da se obratim?

[newbie]

Majka sam i zakonska skrbnica svoje 10-godišnje kćeri

Dijete vam je povjereno na zajednički život u smislu brige i skrbi, ali otac zajedno s vama ravnopravno dijeli pravo na roditeljsku skrb i dalje, unatoč tome što ste razvedeni i dijete živi s vama.

Je li to ikako moguće urediti? Bi li se situacija glede skrbništva promijenila ako bismo se nas dvoje vjenčali, tj. bi li moj partner mogao postati zakonski skrbnik na temelju braka?

Skrbnikom vašoj kćeri ne postaje osoba koja sklopi brak s vama. On bi u tom slučaju bio vaš bračni drug/muž, a dijete i dalje ima oca, otac pravo roditeljske skrbi. Razlika je samo u slučaju posvojenja od strane maćehe/očuha, roditelj smije biti upoznat tko je posvojitelj.

mogu li oni biti zakonski skrbnici ako ja tako odredim?

Iako djeca imaju neka obilježja pokretnine, ne može ih se oporučno ostavljati. Moguće je možda (jer, svašta je moguće) "ukazati smjer" onome tko bi za slučaj potrebe odlučivao kome dijete povjeriti (privremeno na kraći rok ili pod skrbništvo, ovisno o situaciji), ali ne bi obvezivalo nikoga odlučiti upravo tako, pa je upitna svrha takvog nečeg (i ne rješava vaš osobni problem).

 

Bilo bi nadasve zgodno (a i korektno) da porazgovarate s ocem svoje kćeri na tu temu, jer obzirom da je viđa koliko je u prilici godišnje (kažete da je na drugom kraju svijeta) i sudjeluje u njenom uzdržavanju redovito, možda ne bi bio spreman uštimati zajedno s vama posvojenje od očuha pa on ostane neformalno "neki tamo".

Možda bi mu, u slučaju da se vama što dogodi, to i odgovaralo, ali o tome još ne znate ništa.

 

Još je jedna osoba iznimno važna: vaše dijete i što ono o tome misli. Bitno je da pri pokušaju eventualne realizacije zna i bude obaviješteno kako nije riječ samo o tome s kim će živjeti i tko će o njemu brinuti ako se vama što dogodi (jer slučaju posvojenja nije samo o tome riječ). Ujedno, ovo je dužnost prema pravima djeteta u takvom postupku.

 

Dalje...

Roditelji mogu dijete privremeno povjeriti osobi koja ispunjava pretpostavke za skrbnika (pa oćuh, vaši roditelji, netko xy), ali trenutno ste to vas dvoje (oboje), jer vi ne spadate u kategoriju roditelja koji sami skrbe o djetetu. Ujedno, roditeljska skrb u npr zagrobnom životu nije poznat pojam.

 

Kad su roditelji odsutni, spriječeni ili iz bilo kojeg razloga nesposobni dulje od 8 dana skrbiti o djetetu, a nisu ga povjerili na taj privremeni način, CZSS može povjeriti dijete drugoj osobi ili ustanovi odlukom, ali najdulje do 60 dana (pri tom npr. smrt ne bi trebalo smatrati pod nesposobnost, spriječenost ili odsutnost uz daljnje trajanje roditeljskih prava umrle osobe). Po isteku tog roka, dijete je moguće staviti pod skrbništvo, ali ako i dalje traju takve okolnosti. Ako roditelj zatraži dijete, a CZSS smatra da to nije u interesu djeteta, predlaže se sudu mjere za njegovu zaštitu. CZSSovi inače znaju svašta smatrati dobrobiti djeteta, pa i ono što realno nije, a ne biste trebali računati s tim da će dijeliti vaše mišljenje koje ste imali npr. za svog života, a niti da bi sud odlučio jednako tako.

 

Stoga, možda bi bilo najkvalitetnije da razgovarate o djetetu s njegovim ocem: što ako vam se dogodi nešto što vas onemogućava/spriječava na određeni rok (npr bolest od godinu dvije), što u slučaju vaše smrti, koje mu je od rješenja prihvatljivo, ima li svoj prijedlog...

 

Jer, uvijek je bolje pokušati postići dogovor, nego početi od onemogućavanja, pa tek onda nastaviti s nečim drugim (ako postoji mogućnost uopće). Čak kad biste nakon takvog starta mogli naći rješenje koje odgovara oboma, postoji prilično velika mogućnost da temi ne pristupi otvoreno ili surađujući uvjeren u vašu dobronamjernost, jer je sasvim preskočen po pitanju svoje roditeljske skrbi u planiranju vaših postupaka.

I napomena: pisani sporazum sada za neka hipotetska postupanja ne bi imao kakav pravni učinak u smislu osiguranja da to tako doista i bude.

[Gringo]

"No, radi se o djetetu od samo 10 godina koje ne može razumjeti implikacije svega što sam ovdje navela. Ne možete s djetetom te dobi razgovarati o tome "što bi bilo kad mame više ne bi bilo", i pitati ga da se odluči za tatu ili nekog drugog ako bi to bilo potrebno."

 

Naravno da dijete te dobi ne treba znati sve ovo što ste ovdje napisali, ali je dovoljno veliko da treba na adekvatan način biti upoznato i iskazati svoje mišljenje.

Žao mi je sve one djece koja su od strane nesavjesnih roditelja dovedena pred gotov čin odlučivanja "tata ili netko drugi", a što nema nikakve veze sa djetetovom dobrobiti.

Ponovit ću samo dio onog što je već newbie napisala: puno bi korektnije bilo da ste o ovome prvo išli razgovarati sa djetetovim ocem.

[newbie]

Dakle, ne samo korektnije, već sigurnije da će otac tome pristupiti s manjkom nepovjerenja u dobronamjernost majke. Zasigurno ni njemu ne bi bilo sasvim lako mijenjati dosadašnji način života, brojno stanje i sve ostalo što bi nosilo sobom preseljenje djeteta k njemu. Pitanje je samo bi li bio voljan se toga prihvatiti ili ne i koliko.

 

U svakom slučaju, ne bi ga u startu trebalo spriječiti da razmišlja o svim mogućnostima, pa i onoj da u tom slučaju o djetetu brine svakodnevo netko drugi, on nastavi na dosadašnji način, a samo zato jer ga zasmeta što nije faktor u razmišljanjima te vrste.

 

Isto tako, majci djeteta može biti pokazatelj što bi se u tom slučaju moglo očekivati, te ima li kakve mogućnosti ili ne. Npr. oca ovog djeteta se ne bi moglo lišiti roditeljske skrbi jer nema uvjeta za takvo što, a ne bi bilo dobro ni razmišljati na "tvrdi" način koji neminovno vodi u sukob, a vrlo izvjesno na štetu djeteta koje se ocu raduje.

 

Dakle, topla preporuka: razgovor na temu. Počevši od onog da zadržava sva svoja roditeljska prava i dužnosti (u varijanti: kome bi ga i u kojem slučaju privremeno povjerili zajedno ili samo on za slučaj da majku dijete više nema).

 

U biti, to je i jedina mogućnost u sadašnjosti za hipotetske situacije, osim one da otac pristane na posvojenje. I još toplija preporuka: ne počinjati od toga, ni pod razno, jer je to jedno od najuvriježenijih "romantičnih razmišljanja" osoba koje imaju namjeru započeti život u izvanbračnoj zajednici ili braku, a imaju dijete iz prethodnog braka, s pobudama vrlo različitih od same budućnosti djeteta. Zato, izbjegnite da budete krivo shvaćeni i razglabajte sve mogućnosti, a ne prvenstveno ili samo onu koja je neprovjerena (za 24h/6mj, 1g ili dulje se ne bi se moglo tvrditi kako će izgledati svakodnevno i u svim situacijama, pa i onim ne preugodnim, već samo ustanoviti dobar početak slaganja tijekom neživljenja zajedno) ali zvuče skladno i simpatično.

 

Osim toga, da bi jednom otac djeteta odlučio kćer privremeno povjeriti vašem izvanbračnom ili bračnom drugu, trebao bi i sam steći povjerenje u njega da će o djetetu brinuti jednako dobro i kvalitetno kao i vi prethodno. Stavljajući ga u poziciju da je svjesan da nemate nikakvu namjeru u to ga uvjeravati (dulje vrijeme, primjerima, stvarnim životom), niti ga smatrate faktorom, samo biste mogli postići suprotan učinak. S vašim roditeljima je isto, ali je njih i njihovu angažiranost oko djeteta vjerojatno već imao prilike upoznati.

[Annina]

iskreno zahvaljujem na pomoći.