Uknjizba vlasnistva nakon 20-tak godina

[anonimno]

Prije 15-20godina roditelji su kupili zemljiste na selu. Sklopili su kupoprodajni ugovor, ali ga nisu ovjerili kod biljeznika, niti je do sada uknjizen u zemljisne knjige. Ugovor su potpisali: moj otac kao kupac, i sada vec pokojna gospodja, bivsa vlasnica, kao prodavac. Kao svjedok nije nitko potpisan, iako postoji gospodja koja zna za taj ugovor i koja je u stvari bila posrednik u dogovaranju kupoprodaje i ona je spremna posvjedociti da je ugovor istinit. Da li je moguce da se otac nakon toliko vremena upise kao pravi vlasnik zemljista?

[anonimno]

Zar mi nitko ne moze pomoci?

[anonimno]

neka Vaš otac ustane s vlasničkopravnom tužbom radi utvrđenja prava vlasništva temeljem pravnog posla, ali sada već i dosjelosti. Predložite svjedoke koji će potvrditi zaključenje ugovora i činjenicu mirnog posjedovanja. također dostavite i posjedovni list. na taj način ishodit ćete presudu na temelju koje će se otac uknjižiti u zemlj.knjizi.

[anonimno]

S time da su tuženici nasljednici prodavatelja. Najbolje je sa njima se unaprijed dogovoriti da priznaju tužbeni zahtjev ili da se ne odazovu pozivu na ročište da se steknu uvjeti za donošenje presude zbog ogluhe.

[anonimno]

Sve to štima, ali ne vidim zašto bi se (odmah) išlo u parnicu - pogotovo ako se s nasljednicima prodavatelja moguće dogovoriti da "priznaju" taj ugovor.

Dakle, zašto nasljednici ne bi supotpisali ugovor i ovjerili potpise (dolaze na mjesto prodavateljice koja nije ovjerila potpis), eventualno potpišu i aneks ugovoru (ukoliko bi bilo potrebno i još nešto popraviti u kup. ugovoru) i knjižite se s tim, uz prilog Rješenja o nasljeđivanju iza prodavateljice.

 

Dakle, rekao bih da je korektne (i normalno) razgovarati s nasljednicima da se to riješi "mirnim" putem; ako oni ne osporavaju tu kupoprodaju, ne vidim posebnog razloga da se to rješava parnicom (makar i "formalnom").

[anonimno]

To je Vaša stvar. Ako su nasljednici prodavateljice poznati, živi i Vama dostupni, možete napraviti i novi ugovor, sa njima kao stvarnim vlasnicima, ali to Vam se isplati samo ako su oni i upisani u zemljišnim knjigama. Akko je upisan netko drugi potrebno je tužiti upisane, a taj ugovor koji imate će Vam poslužiti kao dokaz da ste kupili od stvarnog vlasnika, još ako imate i pokojeg svjedoka koji će to potvrditi (nekog od nasljednika proodavateljice, a ne bi bilo loše i nekog starijeg iz sela) to prolazi.

[anonimno]

Da ... zaista je važno tko je sada upisan u zemljišnoj knjizi kao vlasnik predmetnog zemljišta. Ukoliko su se nasljednici kojim slučajem upisali temeljem rješenja o nasljeđivanju (što nekada i nije u "zloj" namjeri - ljudi znaju jednostavno prijaviti u nasljeđivanju sve što je upisano na pokojnika, pogotovo ako ima sva sila parcela, a oni često i nisu sigurni što je što u toj hrpi), moguće je, naravno, to riješiti tužbom protiv njih kao gruntovno upisanih. Moguće je, mislim, isto riješiti i ispravnim postupkom, ali obično to nije najelegantniji način za ovaj tip problema (a u praksi, veliki broj zk odjela sudova u RH i ne provodi ispravne postupke).

Ali ponovno ističem, stvar bi se (možda) mogla riješiti i mirnim putem - na način da nasljednici priznaju kupoprodaju koju je učinio njihov prednik.

Moguće je, naravno, i napraviti (ako su isti suglasni) s njima i novi kup. ugovor (samo nisam siguran kako stoji s porezom na promet nekretnina u tom slučaju - rekao bih da će ga trebati platiti (što bi značilo dva puta, ako je već plaćen po prvom kup. ugovoru).

Sve u svemu, mislim da postoji više načina, a koji je najprikladniji, ovisi o više čimbenika. Tužba je u nekim slučajevima najjednostavniji put, a u nekima je jednostavno nepotrebna - a može i potrajati, pa i koštati. "Šire" gledano, moglo bi se reći i da se tako (u nekim slučajevima) sudovi opterećuju i bespotrebnim parnicama. Dakle, i dalje mislim da je najispravniji prvi korak razgovarati s nasljednicima (ako ne znate tko su, trebalo bi od suda koji je vodio ostavinu, pribaviti rješenje o nasljeđivanju iza pok. prodavateljice, a to Vam je potrebno i u slučaju da stvar rješavate tužbom - osim ako isti već nisu upisani u zk temeljem rj. o nasljeđivanju).

Jedna digresija - slučajno znam da na jednom našem otoku stranke gotovo sve "slične" probleme rješavaju tzv. formalnim tužbama - između ostaloga, bio sam prisutan kada su dva brata diskutirali o točnim koracima postupka koji uključuje formalnu tužbu jednog brata protiv drugog. Što je najljepše, oni su potpuno suglasni o svemu, ali to rješavanje problema (gotovo isključivo) tužbama je na tom nemalom otoku uzelo takvog maha da "nitko" to i ne zna rješiti drugačije. Umjesto da potpišu jednostavan ugovor (radilo se o diobi jedne parcele na dvije, od kojih se svaka upisuje na jednog od braće), oni angažiraju odvjetnika, koji onda to tuži, već i ovako zatrpani lokalni sud ima parnicu više, ročište će biti za jedno 6 mjeseci itd. itd., pa kada se presudi, onda ide još i ovršni postupak da se ta presuda provede u zk; a sve mogu mirno riješiti potpisom jednostavnog ugovora. Kada sam se umiješao u razgovor u tom smislu, blijedo su me gledali - "pa oni sve takve stvari rješavaju "formalnim tužbama", njihov otac ih trenutno ima više desetaka itd.".

Navedeno, naravno, nije analogno Vašem slučaju, ali je (barem meni) "neodoljivo dobra" ilustracija stanja do kojega dolazi prakticiranjem parničanja i kad treba i kad ne treba.

Ispričavam se na duljini posta svima koje sam (možebitno) udavio.

Pozdrav