tsereg

Mislim da isključivo sudu, pokretanjem tužbe - nema nekog "tijela" koje bi takve stvari riješavalo. Koja osnova? Razmotrite s jedne strane da li se tim plagijatom (ako se stvarno radi o plagijatu) krše kakva od autorskih prava ili prava vlasništva. Dodatno, ispitajte je li vaš logotip i drugi materijali tržišni žig /trademark/ i kako bi se mogao učiniti takvim, te kakvu zaštitu imate s te osnove. Ako ovdje ne dobijete konkretne naputke, mislim da je najbolje da angažirate odvjetnika, jer dokazivanje autorstva nije baš niti sasvim trivijalno.

Budete li otkrili neki iole efikasan put prema "mirnijem životu", ne zaboravite podijeliti iskustva.

Na žalost, kod nas je svijest o problemu buke još praktički nepostojeća. O razumjevanju toga da postoje vrste buke koje nekim ljudima ne smetaju ili ih ne čuju, dok drugima značajno smanjuju kvalitetu života, nema govora niti među građanima, a kamoli da bi u institucijama znali što učiniti: koliko sam uspio čitati, ljudi vode teške i dugotrajne borbe samo da bi osigurali uklanjanje vibracija klima-uređaja kat ispod, a da o drugim problemima niti ne govorimo. Najlakši način da se uvjerimo u poražavajuće stanje stvari kod nas je požaliti se na buku na nekom forumu - vrlo brzo ćete biti proglašeni gotovo frustriranom osobom koja se premalo druži. I tu nema nekog brzog lijeka. Mogu Vam možda malo pomoći da iznesem neka dodatna mjesta ili informacije gdje biste mogli potražiti kakvu naznaku daljnje pomoći. 1. Na izlasku s rotora na Ljubljansku aveniju (prema Areni) odmah uz cestu u Laništu postoje zgrade u kojima su stanari tužbom prema gradu ishodovali postavljanje bukobrana. Možete možda pokušati saznati više o tome i nekako doći do informacija o odvjetniku koji je zastupao te građane. Ta će osoba moguće znati više o problemu buke. Također možda možete stupiti i u kontakt sa stanarima. 2. Nema tako davno je osnovana udruga "Želim miran život" kao barem nekakav mali iskorak prema organiziranom bavljenju problema buke: - http://www.zmz.hr/ 3. Nedavno sam vidio jedan članak iz 2005. objavljen na stranicama Ministrarstva zdravstva (zdravlja) koji daje naslutiti - suprotno onome što sam iznio gore - iznenađujuću visinu razumjevanja problema buke, do mjere da se upozorava da i upaljeni motor automobila koji stoji na mjestu izaziva stvarnu smetnju. Iz nekog razloga članak nije više dostupan na stranicama Ministartva - vjerojatno je bila nekakva rošada, pa bi ga trebalo prekopati njihov web, ali da to ne radim dajem Vam link na članak kako se nalazi u Googleovom kešu /međuspreminku/: Originalna adresa: - http://www.zdravlje.hr/zdravlje/okolis_i_zdravlje/dan_zastite_od_buke_utjecaj_buke_na_zdravlje_ljudi Adresa u Googleovom kešu: - http://webcache.googleusercontent.com/search?q=cache:6xvQUdemV2cJ:www.zdravlje.hr/zdravlje/okolis_i_zdravlje/dan_zastite_od_buke_utjecaj_buke_na_zdravlje_ljudi&cd=1&hl=en&ct=clnk Na dnu članka su navedeni liječnici koji su autori teksta, pa bi Vas možda oni mogli uputiti na prikladne adrese gdje biste mogli ishodovati i medicinsku dokumentaciju koja može pomoći u dokazivanju posljedica. 4. Konačno, znam da postoji i nadležna gradska inspekcija (Zagreb) koja šalje inspektora koji mjeri buku u slučaju prijave problema. Poznajem osobu koja je bila izložena buci nekog uređaja, te je inspektor izašao i utvrdio stanje. Možda se radi o komunalnim redarima? Ne bih znao, ali pretražite gradske stranice, ako se radi o Zagrebu i pronađite najizgledniji ured: - http://www.zagreb.hr Naravno, najviše bi se postiglo grupnom akcijom Vas i drugih stanara koji pate od ovog problema, ali nema smisla iterirati očigledno - drugi stanari su ili već izrazili želju da nešto poduzmu ili se pokrivaju ušima po glavi i tu isto nema pomoći. Želim Vam puno, puno sreće.

Pa, napomimnjem još jednom -- ja nisam upoznat s problematikom udruga, ali čini mi se sasvim normalnim da bi članovi, pa tako i osnivač, radili neke poslove za udrugu, pa onda i bili plaćeni za to. Ali Vlada ima cijeli ured za udruge: - http://www.uzuvrh.hr Web djeluje kao da ima dosta sadržaja. Primjerice, već se na prvom u popisu najčešćih pitanja o gospodarskoj djelatnosti udruga govori o ovome.

Bio bi mi stvarno čudan zakon o zaštiti potrošača koji bi branio trgovcima da potrošačima robu prodaju još jeftinije... Ali svašta je moguće, evo zakona pa vidi: - http://www.zakon.hr/z/193/Zakon-o-za%C5%A1titi-potro%C5%A1a%C4%8Da Zbog čega sumnjaš da bi moglo postojati nekakvo ograničenje na davanje popusta? Ako nije popust ono što te muči, već sam koncept kartice (kao nekakvog sustava za skupljane i čuvanje podataka o kupcima, a na temelju kojih podataka se izračunava iznos popusta), onda bi možda primjerenije bilo proučiti Zakon o zaštiti osobnih podataka: - http://www.azop.hr

Nisam upoznat sa zakonima, ali samo da primjetim: čini mi se logičnim da udruge ne mogu biti osnivane s ciljem da ostvaruju dobit za svoje članove. Jer za to postoje trgovačka društva. Međutim, udruge moraju voditi financijsko poslovanje i obavljati razno-razne poslove vezane uz svoju djelatnost (svrhu) i logično je da osobe i poduzeća koje te poslove obavljaju budu plaćene. Kada to ne bi smjelo biti tako, onda ne bi bilo jasno čemu služi članarina udruge -- bilo bi jedino moguće imati udruge kao skupine ljudi koji volonterski rade za neku svrhu, pri tome još i donirajući vlastiti novac nekome trećem. Osoba koja za nekoga radi na ugovor o djelu u principu se bavi samostalnim djelatnošću i nije stvarno zaposlenik udruge. Iako mi se čini logičnim da bi udruga mogla imati i normalne zaposlenike, gdje je potrebno raditi poslove koji zahtjevaju puno radno vrijeme (npr. neka dobro stojeća udruga s puno članova i puno aktivnosti može kupiti zgradu, pa se onda nameće potreba da se s burze zaposliti niz ljudi na održavanju zgrade i prostora... zašto ne?). Pa i članovi bi morali moći biti plaćeni od udruge za posao koji obavljaju za nju... ne mora udruga biti volonterska. Međutim, logično mi se čini da članovi ne mogu stjecati dobit od "kapitala" ostvarenog članarinom ili umješnim baratanjem novcima udruge (dakle da sjede i primaju "dividende" ili kakve druge nagrade i sl.), jer za to postoje fondovi, vlasnički udjeli u trgovačkim društvima i sl. Ili pojednostavljeno rečeno: dobit = novac od kapitala (nije OK za članove); dohodak = novac od rada za udrugu (to je OK i za članove). Samo moja dva centa... nvj. nije od neke koristi.

Google je imao ovakvih slučajeva već od samih početaka StreetViewa u SAD-u -- ljudima je znalo biti uhvaćeno i cijela unutrašnjost dvorišta, što svakako spada u privatni dio kuće. Dosta se je o tome pisalo i Google je morao utvrditi ovakvu proceduru kojom se svatko može požaliti na povredu privatnosti. Lijepo je vidjeti da su ažurni i dosljedni.

Da li i pod kakvu zaštitu spadaju kulinarski recepti? Ne mislim na sam tekst recepta koji je zaštićen autorskim pravima. Mislim pri tome na "algoritam", na suštinu recepta - sastojci, količine, postupak spravljanja, vremena, temperature... 1. Ako netko osmisli neki recept i po prvi puta ga objavi u nekoj kuharici, a netko drugi taj recept pročita i potom objavi u svojoj kuharici, prepričano vlastitim riječima, ali bez ikakve izmjene samog sadržaja, da li je taj drugi narušio kakvo pravo ovog prvog? 2. Općenito, smiju li ove kulinarske web-stranice jedne s drugih "preuzimati" recepte na gore opisani način?

Ima na ovom forumu vrlo opsežna tema o otvaranju obrta - najbolje čitati od novijih postova. Također se najavljuje trgovačko društvo bez potrebe uplate većeg temeljnog kapitala (tzv. jednostavno društvo s ograničenom odgovornošću). Onaj umjetnički dio - valjda. Ali na internetu postoje web-stranice hrpe obrta i poduzeća za web dizajn. Kako su točno oni upisani se može vidjeti obrtnom registru ili registru Trgovačkog suda. V. odgovor 1). Okvirno, neto plaća puta 2?

Nadam se da će Vam neki pravnik dati jednostavan i pravocrtan odgovor na to pitanje. Ne vidim da ikako možete dokazati to što želite, osim da se pozovete na odredbe ugovora iz kojih proizlazi da niste morali pratiti svoje SMS poruke, odn. da nigdje iz ugovora ne proizlazi da ste to morali. A s obzirom da ste im Vi poslali e-mail, očekivali ste odgovor e-mailom na onu adresu koju ste im naveli u zahtjevu za sklapanje ugovora kao svoju "službenu" adresu. Ništa nećete time moći dokazati, ali možete apelirati na njih. Pretpostavljam da Vi, zapravo, želite povrat naknadno plaćenih rata. --- Ja osobno se ne bih igrao tih igara "što je logično, a što nije", jer se odnos između Vas i njih ne temelji na tome što se Vama čini logično, već na pridržavanju _ranije_ dogovorenog. Znači - sve se svodi na to što piše u ugovoru koji ste sklopili s njima. Upravo zato ugovori i postoje - da nema potrebe za naknadnom pameti. Dakle, ako se SMS kao sredstvo komunikacije od njih ka Vama ne spominje u ugovoru, onda ste u pravu u tom dijelu da niste morali pratiti svoje SMS-ove. Ako se spominje - pristali ste na to, ne možete sada mijenjati pravila igre, jer da "nije logično". (Ona usporedba s adresom nije pravilna, jer oni svoju promjenu adresu uredno javno objavljuju, a stoji i u registru Trgovačkog suda, a ugovorom ste nvj. i Vi dužni promptno njima javiti promjenu svoje adrese -- baš zato je klasičan pismeni način komunikacije i jedini pouzdani.) Moje mišljenje je da su Vas oni tražili presliku osobne kao dokaz da ste to Vi, jer ste tražili prekid ugovora e-mailom. E-mail se vrlo lako može falsificirati (u adresu pošiljatelja se može upisati što god želite, samo što to "obični" korisnici ne znaju). Da su oni postupili po tom e-mailu i prekinuli Vašu uslugu, a onda se pokazalo da je to poslao netko drugi a ne Vi, drugačije biste razmišljali. Slažem se, ako ste Vi prilikom sklapanja ugovora u obrazac zahtjeva za sklapanje ugovora upisali svoju e-mail adresu, možda su oni mogli svoj odgovor umjesto SMS-om poslati na tu e-mail adresu iz zahtjeva (bila ona ista ili drugačija od one s koje ste im Vi pisali), a možda su Vam mogli i telefonirati na fiksni broj ili poslati pismo, međutim i opet -- ako je ovo kako su stvarno postupili u skladu s njihovim općim uvjetima korištenja (ugovorom), mislim da ih na koncu nemate za šta uhvatiti. Zato je bitno da vidite što izlazi iz ugovora. Ne vidim na što drugo biste se mogli pozvati u dokazivanju njihove "nelogičnosti" ili "nesposobnosti". --- Ukoliko ovdje ne dobijete odgovor od pravnika, onda Vam preporučam da odete do najbližeg odvjetnika u svojoj blizini s dva pitanja: 1. Da li ste Vi slanjem tog svog e-maila jednostrano raskinuli ugovor bez potrebe primitka potvrde od njih? 2. Da li TK-operater ima pravo od Vas tražiti presliku osobne? Ja se ne mogu sada sjetiti gdje sam to pročitao, ali stavio bih ruku u vatru da sam negdje pročitao kako uopće nije dopušteno raditi preslike osobne prilikom sklapanja ugovora (znači nisu niti prvi puta smjeli, kod sklapanja, a kamoli kasnije). Odvjetnik će to točno znati. --- Zapravo ste Vi trebali odmah postupiti na način koji je u praksi uvriježen: - otići u poslovnicu i tamo ispuniti odgovarajući obrazac, tražeći potvrdu raskida ili - poslati svoju obavijest o raskidu _preporučenim pismom s povratnicom_ (15 kuna to košta) ili - raskinuti ugovor kako je definirano u samom ugovoru (najbolje). Kako niste, najbolje je, po mome skromnom i laičkom mišljenju, da sada pročitate svoj ugovor i raskinete ga na način na koji je to precizirano istim tim ugovorom. Ako se ipake želite s njima pravdati, onda Vas opet upućujem da prvo proučite svoj ugovor jer to je _ključ_ dokazivanja bilo čega, kako biste vidjeli jesu li oni uopće mogli Vas kontaktirati i e-mailom po pitanjima od pravnog učinka. A onda kontaktirate odvjetnika kako biste vidjeli jeste li Vi svojim slanjem e-maila i formalno i sadržajno bili raskinuli taj ugovor ili niste, odn. jeste li ili niste morali pratiti svoje SMS-ove. Ako odvjetnik misli da ste u pravu, onda možete pravnu argumentaciju poslati njima i moguće tražiti povrat naknadno uplaćenih rata. --- Čisto da iskoristim možda ovu priliku i malo Vas uputim u e-mail, tj. zašto se e-mail ne bi smio koristiti za pravne poslove, iako se "na sudu priznaje kao dokaz". Internetska komunikacija je po definiciji nesigurna u pogledu autentičnosti pošiljatelja, jer izvorni osmišljatelji iste nikada nisu zamišljali da će stvar poprimiti ovakve razmjere. Internetski protokoli su definirani u vrijeme kada je Internet bio zamišljan kao sredstvo za komunikaciju znanstvenika između sveučilišta i kao prototip za vojni komunikacijski sustav otporan na izbacivanje velikih dijelova mreže "iz igre", primjerce u slučaju atomskog rata. Da će eksplodirati u ove današnje razmjere, nitko nije niti slutio, a kada se je to desilo, desilo se tako brzo da se tehnologija nije stigla prilagoditi novim okolnostima. Sada je izuzetno teško mijenjati standarde i protokole. Rješenja postoje, pa čak su i pravno i tehnički definirana i u Hrvatskoj, ali sporo to ide. Drugim riječima, sud može koristiti e-mail kao dokaz, jer sud može u slučaju dvoumljenja naložiti vještačenje računala. Vaš operater mobilne mreže, međutim, to ne može. E-mail je dokaz, ali na sudu - izvan suda, on ne znači ništa. Svrha slanja onih cirkularnih pisama koje dobivate, a koje ljudi "forvardiraju" jedni drugima jest da se u tijelu tih e-mailova sakupi ogroman broj valjanih, stvarnih e-mail adresa. Kada se takvo pismo dokotrlja do nekog spamera, on sakupi sve te e-mail adrese i onda šalje svoj spam okolo upisujući te e-mail adrese u zaglavlja svojih poruka kao pošiljatelje. Na taj se način nada zavarati spam-filtere i osigurati da će primatelji pomisliti da dobivaju e-mail od neke stvarne osobe. Link u sadržaju pisma je ono što on želi da primatelj klikne. Drugim riječima, posve je moguće da je poneko dobio reklamu za Viagru koja izgleda kao da je poslana i s moje ili Vaše e-mail adrese. Zato je e-mail zgodan za nekakve načelne obavijesti koje nemaju pravnog učinka. Ali ne za sklapanje i raskidanje ugovora, ukoliko ne bude praćen nekakvom naknadnom obavijesti po pouzdanom komunikacijskom kanalu. Nema pouzdanijeg kanala od preporučenog pisma s povratnicom ili osobnog odlaska u poslovnicu i traženja papira s datumom, pečatom i potpisom koji potvrđuju raskid ugovora.

Dok ne dobijete upućeni odgovor, možda će Vam ovaj novinski članak biti informativan: - http://www.slobodnadalmacija.hr/Hrvatska/tabid/66/articleType/ArticleView/articleId/175774/Default.aspx

Smatram da je ovdje ključna stvar da li je kod jednostranog raskida ugovora odgovor uopće bitan, dokle god postoji dokaz da je obavijest o raskidu zaprimljena od druge strane. Preporučeno pismo s povratnicom pruža takav dokaz. O jednostranom raskidu ugovora možete saznati više iz samog ugovora kojeg imate sklopljenog s operaterom, a možda i u nekim zakonima (Zakon o elektroničkim komunikacijama, Zakon o obveznim odnosima, Zakon o zaštiti potrošača i sl.). Netko stručan (ja nisam odvjetnik) će Vam tu možda dati točan odgovor. ---- Što se samog koncepta "službenog odgovora" o kojem pitate tiče: Nisam nikada čuo niti vidio da bi zakon definirao što je to službeni pisani odgovor. Zakon o obveznim odnosima u svojim početnim člancima govori nešto o temeljima odnosa, a tu se spominje ugovo koji je sklopljen, praksa koje su dvije strane tijekom svog odnosa razvile, te povjerenje. Dakle, koliko ja razumijem, "službeni" je odgovor svaki odgovor (usmeni i pismeni u bilo kojem obliku) koji da netko ovlašten za zastupanje te strane, a pogotovo je službeni odgovor onaj koji je upućen u skladu s odrebama ugovora koji su dvije strane sklopile, a koje se odnose na način "službene" komunikacije. Druga je stvar možete li Vi nešto upotrijebiti na sudu i pribojavate li se da ćete trebati. U tom smislu, predlažem da pogledate govori li se što o službenim kanalima komunikacije u ugovor kojeg ste sklopili (možda ugovor spominje SMS kao službeni kanal). Prepotstavljam da će u tom slučaju i sud to priznati. Ako se ništa od toga ne spominje u ugovoru, onda ne vidim zašto bi odgovor SMS-om bio "manje služben" od upita upućenog e-mailom? U tom slučaju Vas ponovo upućujem na početak svog odgovora.

To vam ne znam. Nadam se da će Vam odgovoriti netko tko je u tu problematiku dobro upućen. Ja Vam mogu prenijeti što sam ja "dokučio" čitajući o tome po forumima, a Vi vidite možete li to iskorstiti u nekoj mjeri. Ja mislim da to nije "kazna", već zaostaci pristojbe i da se smatra da se je ona "pogodila" s HRT-om koliko će zaostalih pristojbi platiti (kao, HRT joj je izašao u susret i pristao na takvu pogodbu, kako bi se izbjeglo suđenje). Pretpostavljam da ona to može ne platiti, čekati ovrhu, pa onda uložiti prigovor na ovrhu i ići na sud gdje će iznijeti svoje argumente zašto misli da nije obveznik pristojbe. Koliko sam ja osobno ovako naučio po forumima, HRT na koncu na sudu prolazi dobro. Da biste se išli dokazivati s njima treba Vam dobar odvjetnik. Proguglajte malo "HRT pristojba", "RTV pristojba" i sl., posebno po ovom forumu ili na pravnom dijelu od forum.hr-a, da se upoznate. Za nekakav sažetak ideje naplate pogledajte ovdje: - http://www.iusinfo.hr/DailyContent/Topical.aspx?id=8603 Uglavnom, mislim da ste se nekada možda i mogli izvući na to da HRT nije mogao nikako dokazati da je netko vlasnik, ako taj to nije priznao. Sada se stvar temelji i na posjedu (ma što to bilo), pa i ne samo TV-a, nego bilo kakvog uređaja koji može primati radio ili TV signal (možda čak i računalo koje se može spojiti na Internet, jer HRT možete gledati i preko Interneta, ali nisam siguran). Dodatno na to treba znati i sudsku praksu. Također su tu inkasatori kao svjedoci (koji valjda s razlogom idu u paru). Čitao sam u novinama da su imali i štoseve u Splitu da su isli stubištem i svjedočili da su čuli program HRT-a kroz vrata - ne znam koliko je ta priča točna. Mislim da ona može uvijek odjaviti taj TV ukoliko potpiše odjavnicu u kojoj pristaje da joj HRT opet ispostavi račun za pristojbu u slučaju da ona ne omogući HRT provjeru stvarnog stanja. Ima špranca na webu HRT-a, mislim. I

Uz napomenu da nisam odvjetnik: Ukoliko kvaliteta prodane robe ne odgovara prikazanoj, zatražite povrat novca. Više informacija: - http://potrosac.mingorp.hr/hr/potrosac/clanak.php?id=12494 - http://www.zakon.hr/z/193/Zakon-o-za%C5%A1titi-potro%C5%A1a%C4%8Da Svakako slučaj prijavite državnom inspektoratu, a možete i na Centralni informacijski sustav za zaštitu potrošača: - http://www.inspektorat.hr/ - https://prijava.mingorp.hr/

Da li je nešto pod prisilom ili nije najbolja zna onaj koji je prisiljen. Ako ona jest osjećala da su na silu upali u stan i zastrašivali je, najbolje bi bilo da je čim prije pozvala Vas odmah i/ili policiju, dok su ovi inkasatori još u blizini. Policija bi ih našla i ispitala, moguće i druge građane kojima su u tom vremenu upadali u stanove, te bi se pokrenuo odgovarajući postupak. Ovako možda najbolje da razgovarate s odvjetnikom postoji li kakva mogućnost kaznenog progona, osporavanja tog potpisa i sl.? Ima li mogućnosti vidjeti kome su ti ljudi još ulazili u stanove u taj dan i koji bi mogli posvjedočiti njihov nasilni način...?

To spada u drugu temu, ali ovdje odgovor samo ukratko. Temeljem Zakona o zaštiti osobnih podataka, posebno čl. 7. st. 2. i čl. 21. možete zatražiti od pozivatelja da prestane koristiti Vaše osobne podatke u svrhu promidžbe. Ako to želite, zahtjevajte usmeno i pismeno (preporučeno, s povratnicom) od marketinške agencije koja Vas poziva, a možete i od T-Coma. Pričekajte povratnicu i ukoliko se pozivi nastave i nakon toga, prijavite sve Agenciji za zaštitu osobnih podataka.

Najvjerojatnije kroz autorski ugovor, jer su davanja i porezi najmanji.

EDIT: Pišem ovo paraleno s odgovorom autora teme, koji je već u svom gornjem odgovoru opovrgnuo neke moje pretpostavke, ali evo - diskusije radi, jer je pitanje i općenito primjenjivo. --- Ono što mi je upalo u oči je da se autor teme eksplicitno izrazio da nije turistička agencija, što sam razumio kao da ne želi snositi nikakvu odgovornost u pogledu same usluge koja se prodaje - u prezentaciji, organizaciji, realizaciji ili reklamaciji. De-facto, on - kako sam razumio - eksplicira da ne donosi nikakvu dodatnu vrijednost na ono što nudi klijent. (EDIT: vidim da je ovo autor kasnije demantirao.) Na što bi onda platio PDV, tj. što on naplaćuje, s obzirom da ne smije stjecati dobit bez osnove? Pa, doslovno na transfer novca, baš kao PayPal ili m-pay ili sličan posrednik u platnom prometu. Zato sam ukazao na ovo. --- Preprodavači internetskih domena ili hostinga nisu puki "prijenosnici" novca. Oni zapravo (pre)prodaju domene ili hostinge i odgovorni su kupcu prema Zakonu o zaštiti potrošača (primjerice). Alternativno, ako su samo uključeni u affiliate program, onda niti ne primaju novac za zakup, već od stvarnog "hostera" ili "registrara" dobivaju plaćen postotak kao uslugu marketinga. --- TK-operateri koji preko SMS-a prodaju karte su dobar primjer. Međutim, treba znati kako je to tehnički izvedeno. TK-operateri imaju pravo pružati TK-usluge s dodatnom vrijednosti. Svatko može zakupiti kod VIP-a ili T-Coma neki SMS broj i pomoću ovih operatera realizirati nekakvu SMS-uslugu koja se plaća po posebnom cjeniku (horoskopske prognoze, ringtonovi, generiranja loto-brojeva i sl.). Ako je ZET i Zagrebparking tako realiziran, onda to nije primjenjivo na slučaj autora teme, osim ako on svoju djelatnost ne bi mogao nekako staviti pod odgovarajuće zakone koji to reguliraju (pretpostavljam Zakon o elektroničkim komunikacijama?). Aletnarivno, možda su SMS i pakring stvarno posebne vrste usluga koja se obavlja na sličan način na koji Eventim prodaje ulaznice (iako Eventim nvj. prodaje ulaznice kao turističku djelatnost). Što se tiče SMS-parkinga, ovdje su uvjeti korištenja ("Uvjeti korištenja Vip parking usluge"): - http://www.vipnet.hr/o-vipnetu/uvjeti-koristenja/-/journal_content/56_INSTANCE_uR9S/11825/28202 Ovdje je parking ("Uvjeti korištenja mPRIJEVOZ usluge"): - http://www.vipnet.hr/o-vipnetu/uvjeti-koristenja/-/journal_content/56_INSTANCE_uR9S/11825/28303 --- Kod posrednika u prodama osiguranja možda postoji posebna zakonska regulacija, slično kako je kod posrednika u prodaji nekretnina. Ovi potonji, ako se ne varam, moraju imati neku licencu. ---- Ovaj primjer parkinga me je, međutim, doveo do zanimljivih informacija. Postoji još jedan zanimljiv dokument na VIP-u ("Uvjeti korištenja izdavanja elektroničkog novca i pružanja platnih usluga od 16.09.2012.") - http://www.vipnet.hr/o-vipnetu/platne-usluge-od-16092012 Radi se o tzv. "platnim uslugama" VIP-a gdje je VIP "ovlaštena institucija za izdavanje elektroničkog novca", sukladno Zakonu o elektroničkom novcu, te pružatelj platnih usluga sukladno Zakonu o platnom prometu. Radi se o njihovoj usluzi "m-trgovina". Dakle, očigledno da VIP jest registriran kao posrednik u platnom prometu i teško je reći da li oni tom registracijom pokrivaju i svoju uslugu parkinga i karata ili su parking i karte nešto što je stvarno odvojeno od platnog prometa.

Nemam pojma. Ali prvo bi trebalo vidjeti na kome je u tom slučaju teret dokaza. A potom kakav bi dojam takve tvrdnje ostavile na suca. Jer mislim da te povratnice zapravo u prvom redu služe kao argumentacija za suca, a laganje na sudu (tko god da u tom slučaju laže, a nvj. da jedan svjesno laže) je ozbiljno kazneno djelo. Treba biti faca, pa imati dobar posao na HRT-u ili bilo kojoj drugoj firmi, a onda lagati na sudu. S druge strane, kriminalcima i čestim gostima suda se ionako ne šalju preporučena pisma s povratnom adresom. Ja znam da sam tamo gdje mi je stvarno bilo važno, pismo dao javnom bilježniku da ga on pošalje u moje ime.

Radi se o ugovoru sklopljenom na daljinu. Proučite si članke 36. do 55. ovdje: - http://www.zakon.hr/z/193/Zakon-o-za%C5%A1titi-potro%C5%A1a%C4%8Da Po ovome ste morali dobiti potvrdu prethodne obavijesti u trajnom (pisanom) obliku (na dan sklapanja ugovora, a najkasnije do dana početka usluge, odn. primitka kupljenog proizvoda). Imate 7 dana da otkažete ugovor, od dana kada ste ga sklopili, ako ste odmah s ugovorom primili i ovu prethodnu obavijest. Ako niste, onda 7 dana od primitka te prethodne obavijesti. Trgovci tipično tu prethodnu obavijest otisnu na samom ugovoru. Teret dokaza da vam je dostavljena prethodna obavijest je na trgovcu, ne na vama! Ako trgovac nije ispunio ovu svoju gore opisanu obvezu, vi možete otkazati ugovor u roku od tri mjeseca od ugovaranja. Ako u tom roku, međutim, trgovac vama ipak dostavi prethodnu obavijest, onda možete ugovor otkazati u roku od 14 dana od primitka iste. Proučite si gore navedeno i provjerite što sam napisao, a onda možete konkretna pitanja postaviti nekom upućenijem.

U Zakonu o platnom prometu se prilično točno opisuje ovo što vi opisujete kao svoju djelatnost: Meni osobno se čini u opisu vaše djelatnosti manje relevantnim to što vi posredujete u plaćanju između dviju strana koje trguju u području turizma - oni su u turizmu, a vi - kako eksplicitno i sami ističete - niste u biznisu turizma. Meni se čini da je suština vaše djelatnosti posredovanje u platnom prometu, a ne pružanje turističkih usluga. Jeste li sigurni da za zamišljenu djelatnost vi ne trebate posebno odobrenje i registraciju? Možda da šibnete kakav e-mail na HNB?

Tu se možete informirati o nekim osnovnim pojmovima i konceptima: - http://www.zakon.hr/z/315/Zakon-o-igrama-na-sre%C4%87u Ovdje isto, samo i s linkovima na podzakonske akte (pravilnike i sl.): - http://cadial.hidra.hr/searchdoc.php?action=search&lang=hr&query=Zakon+o+igrama+na+sre%C4%87u&searchText=on&searchTitle=on&resultdetails=titles&displayOptions=on&filteracttype=all&filtereuchapter=all&filterfields=all&resultlimit=on&resultlimitnum=10&id_doc=oTOAI9oEJx8biWAUqmiRAg%3d%3d Proučite što tipično rade novine ili trgovine da izađu iz okvira igara na sreću i nagradnih igara.

Slažem se. Moj je odgovor u dijelu bio općenit - u smislu da možda jesmo u 21. stoljeću kalendarski, ali ne svi. A u dijelu i konkretan - institucije s kojima komuniciramo vole zakomplicirati stvari koliko mogu u slučajevima gdje je druga strana ta koja mora pokretati postupak - ništa ih ne košta. Tako banke vole na pisane upite odgovarati telefonski, osiguravajuća društva preko e-maila budu vrlo benevolentna i sl. Čini mi se da kao potencijalni tužitelj, što si čovjek skupi više direktnih i čvrstih dokaza (dokaza za koje ne treba naknadno vještačenje), to bolje.

Uz napomenu da ja nisam odvjetnik, te da čak i manji detalj (koji nije spomenut) možda može baciti sasvim drugačije svijetlo na cijelu stvar: Ako je netko došao do podataka iz mjesta na kojem se ti podaci čuvaju kao privatni - pogotovo ako je pri tome trebao "provaliti" kakvu zaštitu od pristupa - onda bi (pazi: koliko sam ja shvatio!) policija mogla te materijale upotrijebiti za svoju daljnju istragu, ali ti konkretni materijali ne bi smjeli proći kao dokaz na sudu (već neki drugi koje bi policija legalno prikupila tijekom istrage). S druge strane, policija bi trebala po službenoj dužnosti istovremeno s primitkom tog ilegalno nabavljenog materijala pokrenuti i postupak protiv snimatelja istog zbog prisluškivanja, a ako je taj morao i "provaliti" neki računalni sustav da dođe do istih podataka, onda i za tu "provalu" (tzv. "hakiranje" - ovdje nije bitno što je možda bilo trivijalno lagano nešto provaliti). Ovdje ne mora biti nužno da je onaj koji daje materijal policiji isti koji ga je ilegalno i nabavio. Imaj na umu da je ovo moje laičko mišljenje - kako sam saznao malo čitajući po forumima slične teme, a tebi neka posluži kao neka osnova za daljnje istraživanje. Ako ste ozbiljno zabrinuti oko bilo čega, ne bi vam bilo na odmet posavjetovati se s odvjetnikom koji je upoznat s radom policije u praksi, jer i detalji ovdje mogu igrati ulogu kako na pravnu stvar, tako i na to što će policija stvarno napraviti. Nadam se da ćeš dobiti još neki, upućeniji odgovor.

Npr. hipotetski, ako je osoba vlasnik televizora u svom kućanstvu i u kućanstvu svojih roditelja, onda ta dva kućanstva ne trebaju plaćati dvije pristojbe, već samo jednu? Je li sudska praksa takva ili to proizlazi iz zakona?