tsereg

Ne znam za rok, na žalost.

Ako se radi o Zagrebu, Zagrebačke ceste primaju prijave i stavljaju ih u red čekanja. Koliko sam čuo, od prijave do dolaska može proći koji mjesec. Ja sam prijavio pogrešno postavljen znak na njihov e-mail za prijavu, ali nisam dobio nikakav odgovor, iako imaju e-mail za prijave. Možda je najbolje javiti telefonom. - http://www.zgceste.hr/ Pri Gradu, čini se, postoje razni odjeli vezani uz to: - http://www.zagreb.hr/default.aspx?id=660 - http://www.zagreb.hr/default.aspx?id=36086 Ako ništa ne pomogne, onda nema druge nego pasti, pozlijediti se, pa utužiti.

Ako je namjena tih vrata da budu izlaz u nuždi, a ne alternativni ulaz u zgradu, onda je moguće da je zabranjeno koristiti ih u drugu svrhu... piše li nešto u zakonu o tome? Jer, na koncu, drugi vlasnici imaju pravo na sigurnost svojih domova i za očekivati je da žele da se u zgradu ulazi samo pomoću ključa. U suprotnom, mogli bi rezonirati, čemu uopće stavljati vrata?

Pa, čini se kao opće znanje (iz filmova) da bi trebalo bi biti, meni se čini logičnim. Prolazi ne bi smjeli biti "zakrčeni", jer u požaru (u dimu), stvarno svaka prepreka može biti opsasna. Možda nešto piše u citiranom zakonu i tamo linkanim daljnjim dokumentima. Što se tiče troška zgradi, ja ne bih imao grižnju savjesti. Naime, na žalost, ljudi često nisu voljni prihvatiti i izvršavati svoje odgovornosti (u ovom slučaju, odgovornost vlasnika da upravlja svojom imovinom), a onda se dešavaju stvari koje su na još veću štetu svima. U dimu i panici, s djecom pod rukom, će onaj koji je na jednoj strani teško uspjeti pronaći drugu stranu koja je otvorena. Koliki bi to samo bio trošak, taj ili ti životi? Zato se ja osobno ne bih niti trenutka libio. A i kažem, to što je taj susjed učinio je, po mojoj neupućenoj pretpostavci, kazneno djelo - i to vrlo ozbiljno. Što se prošetavanja tiče, predložite ugradnju vratiju koja se mogu otvoriti samo iznutra, ako takva već nisu instalirana, te stavljanje natpisa o zabrani prolaska (iznutra prema van). Možda se može ugraditi i alarm kada se vrata otvore?

Zasigurno pozivate odgovarajući inspektorat - iako ne mogu točno reći koji: možda je Inspekcija zaštite od požara koja je pri MUP-u (u svakom slučaju ih _nemojte_ zvati preko 112), možda postoji neka takva inspekcija pri gradu ili možda građevinska inspekcija. Da bih odredio kome se obratiti, ja bih u svome slučaju upit postavio poduzeću koje upravlja zgradom (npr. pravnoj službi GSKG-a - http://www.gskg.hr) ili gradskoj info-službi (0800 1991 za Zagreb - http://www.zagreb.hr) ili bih kontaktirao Državni inspektorat (http://www.inspektorat.hr) ili kakav info-telefon/mail MUP-a (http://www.mup.hr). A možda bih se odšetao i do svog lokalnog DVD-a. Netko će od njih znati pravu adresu. Ali u svakom slučaju je prava adresa odgovarajući inspektorat. Imajte na umu da će - IMHO - pred inspektorom nvj. odgovorni biti svi suvlasnici - odgovornost je svih suvlasnika da zajednički donose odluke, pa i glupe - aktivno ili prešutnim pristankom. Ne bih se iznenadio da je varenje požarnog izlaza i kazneno djelo, pa bih se informirao i o tome i u slučaju da vrata opet budu zavarena, ako je moguće, kazneno prijavio (makar i nepoznate) osobe koje su to učinile (a odgovoran je, prilično sam uvjeren, i onaj koji je naložio i onaj koji je platio i onaj koji je vario - ma tko oni bili). Jer to stvarno nije šala. Odnosni zakon: - Zakon o zaštiti od požara - definira se nadležnost inspektora MUP-a. - Zaštita od požara pri MUP-u

Kod nas postoji nešto što se zove "sudska praksa". Proguglaj.

Pošto je ilustrativni link uklonjen od moderatora, dopunjujem svoj post s kratkim opisom: U inozemstvu (i na internetu) se mogu pronaći uređaju koji su proizvedeni upravo u svrhu montiranja u vozilo i snimanja ceste ispred i opcionalno putničke kabine s pogledom na cestu iza vozila. Dakle radi se o uređajima koji su izrađeni i oglašavani u tu svrhu i koji tipično dolaze sa ovakvim specifičnim načinom snimanja kakav sam opisao. (Car black box i sl. - iako se na Googleu dobivaju linkovi na nedavnu temu obavezne ugradnje sličnih uređaja u automobile u SAD-u.) Nisam, dakle, mislio na nekakve samogradnje tipa kamera i hard-disk koji će snimati od jutra do sutra, sve i svašta.

Da li bi se snimka ugradive kamere u bilo kojim okolnostima uvažila od suda kao oslobađajući dokaz? Ako da, u kojima? Posebno, bi li se prihvatila u slučaju sudara, kako bi vozač koji je napravio snimku mogao dokazati svoje tvrdnje o smjeru gibanja svog vozila neposredno prije sudara? Također, postoje li ikakve šanse da bi sud takvoj snimci dao ikakav dokazni značaj u slučaju kada iz same snimke nije razvidno da se van svake sumnje odnosi na situaciju o kojoj se vodi rasprava? Primjerice, ako se radi o (samo ilustrativno) prolasku kroz crveno, nije moguće isključiti da je vozač drugi dan otišao na isto mjesto i fabricirao dokaz. No uvrštavati to kao dokaz bi bilo stvarno teško kazneno djelo -- bi li sud onda prihvatio takvu snimku, a dokazivanje da se radi o krivotvorini prepustio vještacima tek ukoliko druga strana tako nešto ustvrdi? Da li bi policijac "na terenu" (da tako kažem) rado pogledao takvu snimku (ako ništa drugo, a ono da se i vozač sam uvjeri da je prošao kroz famozno crveno) ili bi reagirao kako drugačije? Da li bi korištenje takvog namjenskog uređaja u vozilu bilo kakvo kazneno djelo, pod pretpostavkom da se radi o uređaju proizvedenom i oglašavanom u svrhu prikupljanja ekskulpativnog dokaza (iako oglašavano i kupljeno u inozemstvu), pri čemu taj uređaj ne pohranjuje snimano, već pohranjuje samo stanoviti broj prethodno proteklih minuta (npr. 15) na pritisak tipke vozača, odn. automatski kada detektira naglo kočenje/sudar?

Vjerujem da joj je izuzetno stresno, ali vjerujem i da će se sud uvjeriti što je stvarno bio slučaj. Svakako zatražite besplatnu pravnu pomoć: - http://www.hok-cba.hr/Default.aspx?sec=169

Pravni stručnjaci su ti na istom onom mjestu na kojem se nalaze kada se za pješaka pregaženog na zebri (dok su vozila u drugoj traci zaustavljena) dobije uvjetna, pa nakon žalbe još i skrati. Bez dana oduzete vozačke. To je jedno mjesto u koje se ljudi poput tebe ne mogu sakriti.

Ne znam odgovore na Vaša pitanja (osim da ne vidim kakvu biste školu trebali, osim vozačke škole ), ali predlažem da u popis svojih pitanja dodate i pitanje o licenčnom ugovoru koji ste sklopili u trenutku kada ste pokidali celofan PS3 igrice kupljene u dućanu. Proučite licenčni ugovor, jer je moguće da nemate pravo iznajmljivati softver, a ovo što želite raditi bi moglo spadati u to.

2. Ja sam, u dogovoru s knjigovođom, dio kućanskih režija plaćao preko firme, i to komunalnu naknadu, naknadu za uređenje voda, čistoću i račun za vodu u iznosu od 25 %, te račun za telefon/internet u iznosu od 75 %. Postoci za sve režije osim telefona/interneta su određeni na temelju obračunavanja poduzeća kao jednog člana kućanstva. U telefon nije ulazio mobitel, pošto poduzeće nema zaposlenih, već samo fiksna linija. Dakle, to je bilo po naputku knjigovođe, pa pretpostavljam da je bilo zakonito, ali Vi svakako provjerite sa svojim.

Svakako se konzultirajte s knjigovođom koji bi ovo trebao znati. U međuvremenu, dok ne dobijete konkretni odgovor nekog od uvijek prisutnih odvjetnika na ovom forumu, skrećem Vam pažnju na web-stranice Porezne uprave (propisi.porezna-uprava.hr), gdje možete ići na Porezi -> Zakon o porezu na dodanu vrijednost -> link zakona ili link istoimenog pravilnika, potom u Zakonu na čl. 5. st. 5. i st. 6. tč. 2., odn. u Pravilniku, čl. 33. st. 7. i st. 8. tč. 2. S knjigovođom provjerite odnosi li se ovo na Vaš slučaj.

Svi su oblici oglašavanja koje ste naveli legalni (ako mislite da li smijete to raditi) - svatko ima pravo oglašavati što želi, gdje želi kako želi (mislim da ove uobičajene načine, ne na ljepljenje oglasa po autobusnim stajalištima i sl., naravno) i nije potrebno za to imati obrt ili štogod takvo. Naprosto kontaktirate izdavača koji prodaje oglasni prostor, dobijete račun, platite, gotovo. Što se knjigovodstva tiče, pretpostavljam da je to kao i s drugim vašim ulaznim računima. Naravno, opet sve posve isto kao i gore. Idite na web-stranice bilo kojeg registrara kod nas ili u svijetu i zakupite koju god domenu se nudi. Jedino o čemu ovdje vodite računa jest na kojoj vršnoj domeni želite imati svoju internetsku domenu (.com, .hr, i sl.) - o tome ovisi cijena. Kao građanin RH imate također pravo na besplatnu .hr domenu oblika "ime-prezime.iz.hr". Kao pravna osoba ili samostalna djelanost koja je registrirana pri nekom javnom registru imate isto tako pravo na besplatnu domenu oblika "ime.hr". O ovome se informirajte na stranicama CARNeta www.carnet.hr/dns/. Ja vam samo skrećem pažnju na ovu stranicu. Naravno. Sloboda govora je jamčena ustavom. -- Pošto sam od moderatora dobio upozorenje da neki moji odgovori nisu bili usklađeni s realnošću, želim napomenuti da nisam odvjetnik, pa pričekajte da vam još odgovori neki odvjetnik. Imam međutim iskustva s izradama web-stranica.

EDIT: vidim da ste korigirali svoj post, pa ja korigiram i svoj. Žao mi je što sam iznio krivu informaciju i hvala na korekciji. Uopće ne sporim je li informacija kriva, ali ipak molim da uvažite da sam naveo izvor informacija kako bi čitatelji mogli sami provjeriti je li moje razumjevanje na mjestu. Također molim da obratite pažnju da sam se i jasno ogradio od tumačenja istog. Slično sam, vjerujem, učinio i u drugim svojim postovima gdje sam ili eksplicirao da iznosim samo osobno mišljenje ili naveo izvor informacija. U cilju potpunog raskrinkavanja mog nesretnog krivog pojašnjenja prenosim onda svoj izvor informacija u cijelosti: -- Izvor: Siniša Nikšić, Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, Aktualna pitanja u primjeni nekih zakona iz područja javnog reda i mira i javne sigurnosti, III specijalističko savjetovanje, Primjena prekršajnog zakona i ostalih propisa s područja prekršajnog prava u RH, listopad 2009. Još jednom moje isprike.

Odgovor na Vaše pitanje o valuti je dan u Zborniku sa III specijalističkog savjetovanja o primjeni prekršajnog zakona i ostalih propisa s područja prekršajnog prava u RH, gdje se na stranici 89 upozorava na dopis Visokog prekršajnog suda RH (broj Su-320/07 od 14. 3. 2002.) upućenog prvostupanjskim sudovima. U tom dopisu stoji, između ostalog i Meni osobno ovo gore ne znači ništa, ali Vama možda hoće. Ono što meni u nevedenom Zborniku nešto znači je naputak da se kazne izriču u kunama, na način da se vrijednost DEM-a po konverzijskom tečaju DEM/EUR na dan 1. 1. 1999. od 1 EUR = 1.95583 DEM pretvara u eure, a potom u kune po srednjem tečaju HNB-a na dan donošenja rješenja o prekršaju. Dakle, kazne se svakako izražavaju u kunama, samo im iznos malo fluktuira.

Ima zanimljivih stvari u čl. 106, 116, 132, 161 koliko sam vidio.

Isto tako nisam pravnik, ali evo moja dva centa. Vaše pravno na kontrolu svojih osobnih podataka regulira Zakon o zaštiti osobnih podataka. Za pomoć u čuvanju svojih prava, tekst zakona i brošure za građane vezane uz osobne podatke posjetite web-stranice Agencije za zaštitu osobnih podataka, www.azop.hr. Pitanje je zanimljivo. Predlažem da zamolite susjeda da Vam vrati osobne podatke ukoliko odustaje od tužbe, a ako odbije, pošaljite dopis Agenciji s opisom slučaja i zahtjevom za mišljenje o tome što biste mogli učiniti. Najsličnije mišljenje Agencije s kojim sam upoznat, a objavljeno je na njihovim web-stranicama, je ono vezano uz objavu dugovanja za "stubišne režije" koje poneki ulazi jednom mjesečno vješaju u stubištu kada se skuplja novac za te režije. Agencija drži da je to nedopustivo objavljivanje osobnih podataka. -- Dodatno na to - iako nisam siguran - mislim da je kod nas regulirano da je smeće u vlasništvu naselja, odn. odgovarajućih komunalnih službi. Dakle nije Vaše, ali nije niti bilo čije. -- Osobno ovo što navodite mi se ne čini kao neko kršenje Vaših prava - na koncu, stvari koje su završile u smeću više nisu vaše, znali ste da ih iznosite iz kuće i mogli ste se pobrinuti da osobne podatke uništite, a svi su predmeti završili u dvorištu susjeda. Tako da ne vidim kako oni ne bi smjeli zadržati bilo što što su pronašli u tom smeću. Ono što ne bi smjeli učiniti, van svake sumnje, je jevno objavljivati te podatke.

Samo da napomenem, nije vezano uz Vaš pitanje, ali sve ugovore koje sklopite na daljinu (telefonom, internetom) imate pravo raskinuti bez ikakvih troškova po sebe unutar nekog kraćeg roka (mislim 7 ili 14 dana) ukoliko taj raskid učinite pismenim putem.

Prema mišljenju Ministarstva mora, prometa i infrastrukture koje sam ja dobio, trgovci Vas imaju pravo nazivati telefonski doma i reklamirati Vam svoje proizvode, ali prije toga moraju zatražiti Vaše dopuštenje. Na žalost, Ministarstvo tumači predmetni članak zakona (čl. 107 Zakona o elektroničkim komunikacijama) na način da oni to dopuštenje mogu zatražiti na početku telefonskog razgovora. Efektivno, Vama zazvoni telefon i telemarketinški agent Vas prvo mora zatražiti dopuštenje da nastavi reklamirati svoj proizvod. Umjesto da Vi poklopite slušalicu, zakon Vam dopušta da kažete "ne, hvala" i potom poklopite slušalicu. Ma kako apsurdno izgledalo, takvo je tumačenje posve u skladu s odgovarajućom direktivom EU, s kojom je predmetni zakon usklađen. Na žalost, izgleda da nismo izabrali viši standard zaštite koji direktiva isto tako dopušta (primjenjuje se tuv. "opt-out" umjesto tzv. "opt-in" sustava). Ipak, po mom skromnom sudu je diskutabilno bi li se takvo tumačenje Ministarstva održalo na sudu, jer sam zakon uopće ne definira neke pojmove na kojima se takvo mišljenje Ministarstva temelji, a definicija koju nudi Ministarstvo je logički cirkularna i terminološki nedosljedna. Međutim, nada postoji. Ako ste jednom zabranili nekome da Vas zove, taj Vas ne može zvati opet i ponovo da bi Vas isto pitao. Ja osobno sam "zasukao rukave" i svima koji su me zvali slao pismene zabrane da me dalje zovu, što je - barem se tako čini - urodilo kakvim-takvim plodom: više ne dobivam pozive. Dodatno uz čl. 107. Zakona o elektroničkim komunikacijama, zaštitu Vam pruža i cijeli Zakon o zaštiti osobnih podataka koji - s jedne strane - dopušta da drugi koriste one Vaše osobne podatke koje ste sami objavili (podrazumijeva se, na žalost, da ste podate u telefonskom imeniku sami objavili iako mislim da niti to tumačenje nije čisto i moglo bi se, laički vjerujem, osporiti na sudu), ali - s druge strane - isti Vam zakon dopušta da se naknadno usprotivite obradi svojih podataka u svrhe marketinga. Dakle, ja osobno svakom telemarketinškom pozivatelju uputim pisani zahtjev/zabranu po obadva navedena temelja, a one pozivatelje koji se ogluše na to prijavljujem kako Inspekciji telekomunikacija, tako i Agenciji za zaštitu osobnih podataka. Svoja sam iskustva iznio na webu, pa ih možete u puno detalja pročitati na ovoj web-stranici.

Mr. sc. Tin Matić, Osnove prava elektroničke trgovine, M.E.P. Consult, Zagreb, 2008. ISBN: 978-953-6807-34-5 Samo progoogleati, spominje se dosta. Za ovu temu je zanimljivo da ima poglavlje "Formularni ugovori u elektroničkom obliku", vrste ugovora Shrink-wrap, Click-wrap, Browse-wrap. Primjeri toga su upravo LUKK-ovi (hrv. za EULA-e). Istina, knjiga stvarno dotiče samo osnove.

Želio bih sastaviti licencni ugovor za korištenje sofvera. Namjera mi je to odnijeti odvjetniku, ali prije svega moram sam znati što uopće želim i koja su moja prava, odn. obveze. Zato bih volio ako mi netko može skrenuti pažnju na: - zakone koji u najvećem dijelu reguliraju ovaj dio prava - i posebno literaturu u kojoj se autori uopće dotiču specifičnosti odnosnih na softver. Trenutno sam svjestan ovih zakona: - Zakon o autorskom pravu i srodnim pravima - Zakon o obveznim odnosima Ima li još koji zakon koji bi mi bilo uputno proučiti prije sastavljanja licencnog ugovora? Imam ovaj popis literature: - Henneberg Ivan: Autorsko pravo, Informator, 2001. - P. Klarić: Zakon o obveznim odnosima, II. izmijenjeno i dopunjeno izdanje, Narodne novine, Zagreb, 2009 - J. Barbić: Sklapanje ugovora po Zakonu o obveznim odnosima, Zagreb, 1980. Naravno, i neke primjerke takvih ugovora što se mogu naći na Internetu. -- Posebno bih bio zahvalan za referencu na bilo kakve tekstove, članke, diplomske, magistarske ili sl. radove u kojima se autor baš dotiče softvera. -- Hvala unaprijed!

Jednom sam nadležnoj inspekciji prijavio firmu koja me je telefonski nazvala u svrhu promidžbe. U njihovom rješenju je stajalo da da je pozivatelj postupio posve u skladu sa zakonom jer me je na početku telefonskog poziva (tj. upotrebe pozivnog sustava) pitao za privolu da nastavi razgovorati samnom o svojoj ponudi. Međutim, u stavku drugom se brani korištenje "tehničkog sustava" (ne pozivnog, već tehničkog) za pribavljanje privole. Zar bi to značilo da me telemarketinške agencije smiju zvati "na puf" iz telefonskog imenika, dokle god me na početku razgovora *osoba* pita želim li razgovarati s njome? Što bi onda bio taj "tehnički sustav" koji se ne smije koristiti? Jer ga zakon nigdje ne definira? Hvala na svakom mišljenju!