tsereg

Možda Vam ovdje dajem posve netočnu informaciju, ali meni je u sjećanju ostalo da je T-HT imao obvezu dovesti internetski priključak u zgradu (ili ulicu?) ukoliko zaprimi neki minimalno propisani broj zahtjeva... Nedavno sam pokušao progugleati više o tome, ali bezuspješno - možda se radi i o dezinformaciji. Znam, međutim, da se u Europi pristup ne samo na Internet, već širokopojasni pristup na Internet već dulje vrijeme počinje tretirati kao jedno od temeljenih prava, jer se pokazuje da takav internetski pristup njegove korisnike dovodi u bolju socijalnu/materijalnu poziciju od njihovih sugrađana koji ga nemaju - tko ima Internet, ima bolje šanse u životu. Iznenadio bih se da takva nekakva direktiva već ne postoji u EU. A iznenadio bih se da i mi nismo imali takve "akcije" (makar na "papiru"), s obzirom da je država 90-tih značajno investirala u tada za veće brzine Interneta nedostatnu TK infrastrukuru (optika između centrala i sl.) - netko se sjeća tih otvaranja novih centrala. To je i razlog zašto danas država može implementirati projekte poput CEZIH-a ili fiskalizacije koji se upravo temelje na visokoj dostupnosti interneta.

Možda gornje pojašnjenje ne prikazuje stvar na način blizak tzv. "običnom potrošaču". Ja si tumačim (nisam pravnik) da je taj "novi" telefon samo uvjetno "novi". Zapravo se radi o načinu na koji je proizvođač ostvario ono što je obećao (jamčio) za onaj "stari" uređaj, a to je da će korisnik imati na raspolaganju funkcionalni mobitel do isteka jamstvenog roka. Originalno dano jamstvo se normalno nastavlja do njegovog isteka, produženo za vrijeme koje je "stari" uređaj proveo na servisu. Taj "novi" uređaj je, u biti, način na koji je servisiran onaj "stari" i treba ga samo tako promatrati, a ne kao *drugi mobitel*. Ako korisnik baš ima nesreću, može mu se desiti da dobije i pet "novih" mobitela. To ništa ne mijenja na stvari - radi se samo o tome da je jamstvo dano da će onaj prvi uređaj raditi određeno vrijeme - makar ga trebalo i "klonirati" pet puta. Mobitel u svakom slučaju nikada nije dobiven u smislu "dobiti nešto na poklon". On je ovdje kupljen ostankom u pretplatničkom/ugovornom odnosu cijelim njegovim tijekom (a kod ranijeg izlaska se mora ili platiti mobitel i evt. druge dobivene pogodnosti ili alternativno isplatiti sve preostale rate).

Pa, "muljaže s računima" i jesu razlog zašto su se naša porezna uprava (nešto manje), Europska komisija i Svjetska banka (nešto više) čudile statistikama koje se rade iz poreznih obrazaca koje predaju naši porezni obveznici, a koji pokazuju da se u državi svega 15 % prometa odvija kroz novčanice i kreditne i debitne kartice, a 85 % izravnim prijenosom s računa na račun (što je, naravno, apsurdno), te da je prosječni broj zaposlenih u hrvatskom restoranu 1.5, a caffe-baru niti jedan cijeli zaposlenik - 0.7. Pa se sada uvodi fiskalizacija izdavanja računa. U tom slučaju pričekajte 1. 1. 2013. godine kada će morati početi fiskalizirati izdavanje računa i obratite pažnju da li će prestati izdavati račune, a ako nastave, moći ćete kod PU koristeći podatke otisnute na računu provjeriti jesu li stvarno fiskalizirali ili krivotvorili stvar. Ako se najave PU obistine, oni će uspoređivati promet koji su obveznici počeli prikazivati nakon početka fiskaliziranja s prometom koji su prikazivali prije. Prijavom takvog ugostitelja (ma koliko Vam drag bio) steći ćete zahvalnost ugostitelja koji prijavljuje sve svoje radnike i drži ih na plaći većoj od minimalca.

To Vam se kaže da "nije u sustavu PDV-a". Upišite to Google i saznat ćete ponešto o tome, ali uglavnom, tko ima mali promet može birati da ne bude u sustavu PDV-a. Nije nikakva posebna zavrzlama.

Ukoliko Vam se to dešava toliko često koliko navodite - čak jednom mjesečno, šteta po Vas je značajna. Jeste li razmislili o tome da se konzultirate s nekom zaštitarskom službom koja je ovlaštena montirati video-nadzor? Neko elementarno i najjeftinije rješenje bi moralo već biti dovoljno da uhvati tako malene počinitelje, čime biste vjerojatno na kooperaciju nagovorili mnogo koga tko se trenutno pravi "nemoćan". Iako tehnički nekakvu jednostavnu i jeftinu opremu možete i sami nabaviti u supermarketima poput Bauhausa ili Metroa i montirati, trebali bi se ipak konzultirati oko implikacija snimanja u smjeru osnovne škole i sl. Snimke koje napravi kamera postavljena od licencirane osobe su, vjerujem, pravno efikasnije sredstvo.

Neka pitanja koja postavljate, poput onog o PDV-u su zapravo dio osnovnih znanja koje bi trebali imati ako se bavite samostalnim radom. Na Vašem mjestu, ja bih zajedno s prijateljem kontaktirao njegovog knjigovođu i vidio koje bi opcije bile moguće. Isto tako, moje je mišljenje da ako ćete pokušavati prikazati svoj posao kroz "knjige" negog prijatelja, to će se samo pokazati kompliciranim, riskantnim za tog Vašeg prijatelja (jer pravno će on, odn. njegovo poduzeće) biti odgovorno prema klijentu, a legalno Vam novac neće moći isplatiti ništa povoljnije nego da sami imate svoju "firmu". Na mjestu Vašeg prijatelja, ja ne bih bio presretan takvim aranžmanom jer kako već kažu - ne miješati prijatelje i posao. Možda da razmislite o otvaranju obrta ili ovog novog jednostavnog d..-a? Na ovom forumu postoji jedna velika tema o otvaranju obrta i obvezama po tom pitanju: - http://www.legalis.hr/forum/showthread.php/27156-Otvaranje-obrta-nekoliko-pitanja/page11 Krenite odozada od novijih upisa, jer tema je već 4 godine stara, pa je možda bolje da krenete od novijih informacija. Ne znam postoji li već tema o JDOO-u jer to je vrlo nova opcija - možda postoji - ali ovdje je upis na stranicama Ministarstva pravosuđa o istom: - http://www.mprh.hr/pravosuda01 U svakom slučaju, kako mi se čini da bi to bilo privremeno rješenje za Vas, dobro se informirajte o troškovima zatvaranja "firme". Također, na stranicama Porezne uprave postoji niz zanimljivih brošura: - http://www.porezna-uprava.hr/publikacije/p_prirucnici_brosure.asp?id=b05d2

Ali, prema čl. 4. račun sastavljen na elektroničkom računalu je dovoljno da ima faksimil ili drugu prepoznatljivu oznaku osobe koja je sastavila tu ispravu? Konkretno, kada meni davatelj usluga pošalje na e-mail PDF datoteku svog računa, a ona sadrži, recimo, samo oznaku osobe koja je ispravu sastavila, je li onda i to valjani račun, prema čl. 4. I što se dešava ako ja taj račun onda otisnem na papir i predam svojoj knjigovotkinji? Je li to legalno? Doslovno - tako svi danas rade. Ja se ne sjećam kada sam zadnji puta u knjigovodstvo predao račun koji je imao bilo potpis, bilo faksimil potpisa. Zapravo, na žalost, računi nemaju čak niti oznaku osobe koja ih je sastavila.

Kad već kažeš "svaki" savjet, evo jedan: - http://www.inspektorat.hr/Pages/NewsReadMore.aspx?newsid=35ff2e47-59e6-4a63-ba94-9f90009bffb8

Kako se tumači čl. 6. st. 2. Zakona o računovodstvu? Proizlazi li iz toga da ako postoji elektronički zapis (de facto ako se račun izdaje iz računovodstvenog softvera), onda račun ne treba imati potpis, već je dovoljno da ima otisnuto ime osobe (ili prepoznatljivu oznaku)?

Svakako se sjetite podijeliti odgovor. Siguran sam da nas ima još koje zanimaju bizarnosti naše države s kojima se možemo susresti.

Zar ga ne možete zaposliti preko studentskog servisa i platiti odgovarajuće? Uz napomenu da nisam pravnik, niti knjigovođa, čini mi se da besplatno za vas može raditi samo osoba koja je na praksi, dakle gdje je to posebno regulirano. Kada bi netko volontirao za subjekt koji zakonski postoji isključivo zbog svrhe ostvarivanja dobiti svome vlasniku, to bi formalno značilo da se netko dobrovoljno javio robovati -- dakle, nedopuštena situacija. Znači, čini mi se logičnim da bi tako nešto bilo moguće samo u posebnoj zakonom opisanoj situaciji, a osim prakse - na koju studenta upućuje njegova obrazovna institucija - mi jednostavno ništa drugo ne pada na pamet. Dakle, pokušajte se raspitati se na njegovom fakultetu može li se za njega organizirati kakva praksa ili seminarski rad ili sl. Ili ga zaposlite nekako preko studentskog servisa.

Pretpostavljdam da o svojim sumnjama da poslodavac ne uplaćuje doprinose možete obavijestiti Poreznu upravu: - http://ccenterclient.porezna-uprava.hr/index.asp?id=b07d5 Ako ne dobivate obračun iznosa plaće, poslodavac krši Zakon o radu, pa je za nadzor nadležna inspekcija rada. Ima dosta informacija o tome za onoga tko se zna poslužiti internetskom tražilicom: - http://www.google.com/#q=poslodavac+ne+ispla%C4%87uje+pla%C4%87u Posebno se ističe ovo: - http://www.24sata.hr/pametnakuna/saznajte-sto-mozete-uciniti-ako-vam-poslodavac-ne-isplati-placu-283642 - http://klinika.pravo.unizg.hr/content/prava-radnika-u-slucaju-neisplate-place - http://www.profitiraj.hr/novosti/propast-ovrsnog-zakona-tek-27-radnika-zatrazilo-neisplacene-place/ Prijavu inspektoratu rada možete napraviti ovdje: - http://www.inspektorat.hr/prijavi-povredu-propisa/ Pretpostavljam da bi uloga inspektora rada bila da osigura da Vam poslodavac ispostavi isplatnu listu, ali i obračun dugovane, a neisolaćene plaće koji su nužni dokumenti da možete preko FINA-e ovršiti svog poslodavca. Međutim, kako su u pitanju netrivijalne stvari, a ja nisam niti odvjetnik, niti imam iskustva s time, vjerujem da je najbolje da prije bilo čega kontaktirate nekog odvjetnika izravno i posavjetujete se što da učinite. Ukoliko se bojite cijene odvjetnika, jednostavno nazovite nekog i pitajte - manje će Vas koštati nego da činite pogreške u koracima. Isto tako, uočite da postoji i nešto što se zove Pravna klinika Pravnog fakulteta u Zagrebu na što ste našili ako ste pratili linkove koje sam gore dao - s desne strane imate kontaktne podatke, pa se možete probati obratiti i tamo.

Vaše pitanje je zainteresiralo i mene, pa sam pokušao pronaći odgovor na njega. Nisam uspio, ali ću navesti što sam uspio iskopati za nekog namjernika. Dakle, uz malo googleanja za Vašim pitanjem, nađe se barem jedna tema na Legalisu koja sadrži ove informacije. - http://www.legalis.hr/forum/showthread.php/46622-d-o-o-plo%C4%8Da-na-vratima-ulazu Istina, niti tamo nije navedeno gdje je, kojim pravilnikom, to definirano. Međutim, korištenjem ključnih riječi iz te teme, poglavito "minimalno 40 cm 20 cm tvrtka" dođe se preko Googlea do spoznaje da izgled, sadržaj i način postavljanja tih tabli zapravo određuje lokalna samouprava, pa se za Zagreb može naći nešto što se zove Pravilnik o postavljanju zaštitnih naprava, tvrtke, natpisa, jarbola, reklama i reklamnih panoa na području Grada Zagreba koji kaže u verziji od 24. ožujka 2011. (ne znam ima li kakve kasnije nadopune) i ovo: Iz tog se pravilnika saznaje da se on donosi temeljem Odluke komunalnom redu (opet googleano, ovo je 2008. ne znam za promjene) koji također ima nešto za reći o tvrtkama: Uočite zabavni detalj: morate tražiti dozvolu komunalnog redara da biste okvačili tablu! No, uz sve to - nigdje se ništa ne spominje o radnom vremenu. Jedino sam našao da se radno vrijeme spominje u Zakonu o trgovačkim društvima na slijedeći način: Tamo se u članku 21. spominje da se tvrtka ili skraćena tvrtka mora istaknuti na poslovnim prostorijama trgovačkog društva - ne precizira se točno kako i u kojem obliku, osim što se kaže da se tvrtka uvijek mora upotrebljavati u obliku u kojem je upisana u trgovačkom sudu, ali dok to možda može uključivati i adresu (s obzirom da može postojati više tvrtki s istim nazivom), sigurno ne uključuje radno vrijeme. Na tražilici HIDRA-e na upis "radno vrijeme" nisam do 20. stranice našao nikakav propis koji bi definirao ovako nešto. --- Čisto moja 2 centa: uvjet da poduzeće ima radno vrijeme proizlazi, ako niti iz čega drugoga, iz nužnosti da se direktora poduzeća može kontaktirati od strane nadležnih tijela, odn. prostore i "knjige" poduzeća podvrgnuti nadzoru (npr. policija, porezni inspektor i sl.). Kada deklariranog radnog vremena ne bi bilo, onda bi direktor mogao neprestano izbjegavati svaku vrstu nadzora, pošto ne bi bio odgovoran da osigura da je on dostupan i da je ulazak inspektoru u prostor poduzeća moguć u neko vrijeme. Dakle, logično je da radno vrijeme postoji. A ako mora postojati, mora postojati i način da se to radno vrijeme deklarira nekim aktom kojeg nije moguće zanijekati. Primjerice, sudovi bi mogli voditi takvu evidenciju u svom registru trg. društava. No, to očito nije tako regulirano, već je regulirano na način da se na mjesto dostupno s javne površine mora istaknuti radno vrijeme. Kada postoji, dakle, tabla i radno vrijeme, tada više nije moguće izbjeći inspektora. Konačno, nigdje nisam vidio da se spominje minimalna duljina uredovnog vremena. Dakle, ne vidim da bi bio problem da navedete da je radno vrijeme "po najavi" uz navođenje kontaktnih podataka gdje ste uvijek dostupni, te da izaberete jedan dan kada ćete biti "u uredu", npr. srijedom od 18-19 sati ili neko drugo vrijeme kada znate da ćete većinom biti kod kuće. Na koncu - ipak imate poduzeće, nekakvu pravnu osobu. Inače, u čemu bi bila razlika između "inkorporiranja" takve pravne osobe i običnog "freelanceanja" - ispalo bi da se trg. društvo otvara samo zbog poreza... Ali napominjem da nisam pravnik. Također Vam skrećem pažnju da znam da odvjetnički uredi znaju iznajmljivati uslugu adrese sjedišta. Tada sjedište svojeg društva prijavite na istu adresu gdje se nalazi i odvjetnički ured, pa tamo dobivate službenu poštu. Možete se eventualno raspitati oko toga.

Uočite u Konačnom prijedlogu Zakona o fiskalizaciji pojam "malog obveznika fiskalizacije". To je fizička osoba koja je obveznik poreza na dohodak po osnovi samostalne djelatnosti iz članka 18. Zakona o porezu na dohodak, a kojoj se se dohodak i porez na dohodak utvrđuje u paušalnom iznosu prema Zakonu o porezu na dohodak i Pravilniku o paušalnom oporezivanju samostalnih djelatnosti. Ako "iznajmljivač kreveta" spada u ovu gornju definiciju, onda je on dužan izdavati račune koje će "kidati" iz posebne knjige koju ovjerava porezna uprava. Ne mora, dakle, koristiti ovaj novi sustav elektroničkog fiskaliziranja, niti nabavljati softver, ali ipak jest obveznik fiskalizacije i na njega se odnosi i taj zakon. Pogledajte zakon, gore je linkan. Obveznici fiskalizacije nisu jedino oni koji nisu niti obveznici poreza na dohodak, niti poreza na dobit (uopće da nisu obveznici), kao niti oni obveznici tih poreza koji su eksplicitno popisani u čl. 5. Napominjem da nisam pravnik, niti knjigovođa, ali sam pratio ovaj zakon zbog drugih potreba. Stoga potvrdite moje navode još jednom.

Kao što je gore i rečeno, ne odnosi se na građane. Ne treba niti biti pravni stručnjak za to, jer je vrlo očigledno iz iste te rečenice u zakonu u kojem se spominje tih 300 kn. Radi se o Zakonu o financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi, 300 kuna se spominje u čl. 13. st. 1. koji za one na koje se to odnosi referencira na čl. 12. st. 1. i čl. 11. st. 1. odakle je očigledno da se radi o poduzetnicima i "osobama javnog prava" (čl. 3. st. 2. - to su obveznici javne nabave). Pa sada imate točne reference s kojima možete dalje učiniti dobro djelo i razuvjeriti one koji paničare. Ako će htjeti slušati, naravno.

Uz napomenu da ja nisam branitelj, mene objava registra branitelja zabrinjava u smislu nove pojave - nonšalantnosti s kojom se zakonom dopušta obrada osobnih podataka ogromnog broja ljudi, a bez jasne svrhe i mjerila uspješnosti ostvarenja cilja (dakle, izbjegava se odgovornost). Slično kao s objavom poreznih dužnika, koja je učinjena... zašto više točno, sjeća li se netko? I zna li netko reći efekte iste? Kao da i nije. Isto tako mi nije jasno zašto i po kojoj osnovi se objavljuje samo registrar branitelja u Domovinskom ratu? Ne bi li zapravo trebalo objaviti registar _veterana_, dakle svih osoba koje su služile u našim vojnim snagama, odn. vojnim snagama država koje je RH sljednik? Možda će biti zanimljivo kako je SAD to uredio. Kod njih je objava registra veterana kompromis između zakona o pravu na pristup informacijama (podaci o veteranima se očigledno smatraju podacima države) i zakona o zaštiti osobnih podataka. Podijeljeni su u federalne i arhivske zapise. U arhivske zapise spadaju podaci o veteranima koji su službu napustili do 1950. godine, a federalni su noviji. Arhivski su u potpunosti otvoreni javnosti, dok se do mnogih podataka iz federalnih zapisa može doći, ali na temelju _pismenog_ zahtjeva (ne e-mailom) u kojem moraju biti navedeni istiniti podaci o primatelju i zahtjev potpisan. Pri tome je, naravno, potrebno na neki način identificirati osobu čije se informacije žele - koliko vidim, ne postoji nigdje javno "na banderu" okačen popis veterana. Ipak, jednom kada se identificira veteran, općoj javnosti je dostupno dosta informacija o veteranu: - http://www.archives.gov/st-louis/military-personnel/foia-info.html Daljnje informacije: - http://www.archives.gov/veterans/

Prema projekcijama PU, taj porez bi trebao biti jednak sadašnjoj komunalnoj naknadi - može biti nešto manji, a može biti i nešto veći, ovisno o tome za koju stopu oslobođenja će se odlučiti lokalna samouprava, ali u tim okvirima. Tko plaća komunalnu naknadu sada?

Pa da, samo što ste se sada u članku 10. ogradili od organiziranja društvenih igara koje su igre na sreću, a ne od igara na sreću općenio. Mislim, nvj. ja lajem tu na krivo drvo i neki odvjetnik bi nam to i pokazao, ali samo sam htio istaknuti da mislim da ste mogli onda jednostavnije napisati: "Udruga se neće baviti organiziranjem igara na sreću iz čl. 2. Zakona o igrama sreću". To uključuje sve za što bi se MFIN pitalo bilo što. Inače, za neke termine, možete baciti oko na NKD 2007. Spominju se pojmovi "izrada igara od plastike", "izrada igara od papira i kartona", "igre na tabli" i - zanimljivo - pojam "kartice" uz "karte".

Pa, dok vam ne odgovori neki pravnik, ja tumačenje Ministarstva čitam kao da znači da je vaša definicija "društvene igre" previše sličila definiciji igre na sreću na stolu, pomoću karata, pa bi se isčitavanjem moglo argumentirati da vaša definicija uključuje i neke oblike igara na sreću. Sam pojam "kockarske" igre nije definiran niti u kojem zakonu, pa su to možda stoga ignorirali, iako je jasno što znači (niti pojam "imovine" nije definiran, pa je pravnicima jasno što imovina sve uključuje, ovisno o slučaju). U novoj ste definiciji izbacili nepotrebno preciznu definiciju toga što je društvena igra, a posebno ste izbacili spominjanje pojmova "karte i stol", tako da ne vidim mjesta primjedbi. Mislim da vam je cijeli članak 10. nepotreban, jer zakon kaže da dopuštenje za organiziranje igara na sreću ionako mogu dobiti samo trgovačka društva, a udruge to nisu. Znači, vi to dopuštenje ne možete niti dobiti. Pošto ste izbacili gore rečeno, sada više niti ne tražite takvo dopuštenje, pa potrebe za spominjanjem igara na sreću niti nema. IMHO. Dodatno, nije mi jasno zašto ste taj čl. 10. sročili na način koji implicira da postoji neki presjek između društvenih igara i igara na sreću, tj. rekli ste da se nećete baviti organiziranjem onih društvenih igara koje su igre na sreću. Konačno, time ste se vlastitim statutom možda ogradili i od organiziranja prigodnih jednokratnih igara kakve mogu uz odobrenje organizirati neprofitne organizacije.

Ne bi li bilo zgodno da priložite i mišljenje Ministarstva da se vidi zbog čega su dali negativno mišljenje? Zvuči malo nevjerojatno da bi bili toliki idioti da ne razumiju što je društvena igra, kada je svaki od njih igrao ili igra Čovječe ne ljuti se, Monopoly i slične društvene igre s vlastitom djecom. A koje sve imaju i elemente sreće, naravno.

Logika je vrlo jednostavna i smislena. Razmišljaj da se ne radi se o televizijskoj pretplati, već o vrsti poreza na javnu televiziju. 1. Što je to porez? Općenito, u kapitalizmu se pojedincu voljnom da se za nešto brine prepušta da se o tome brine. To tipično funkcionira tako da pojedinac to kupi u svoje vlasništvo ili uzme u koncesiju, brine se o tome, a korist ostvaruje iskorištavajući to. To čini u skladu s određenim propisima - zakonima ili pravilnicima koje određuje država i njene institucije. Neke stvari, međutim, ne donose profit. Zbog toga nisu u privatnom vlasništu, već se o njima brine država. Naknada za tu brigu su porezi. Školski primjer takvih stvari su svjetionici. Nisu profitabilni, ali su bitni. U modernim društvima, koncept poreza je puno sofisticiraniji i obuhvatniji i tko studira ekonomiju to može razumjeti. 2. Što je to javna televizija? Smatra se da televizija ima značajan uticaj na javnost i time ulogu u društvu. Televizija je svakako vrlo profitabilna i mnogi privatnici ih imaju. Međutim, nije moguće baš previše regulirati program televizija. Moguće je odrediti, recimo, koliko koje vrste programa treba biti u ukupnom programu, ali nije moguće uticati na uredničku politiku televizije, jer bi to bilo suprotno želji da se osigura pravo svakome da slobodno izražava svoje mišljenje. Pa makar ono bilo subjektivno zbog toga što je teško posve otvoreno i kritično govoriti o nekome tko zakupljuje veliki dio reklamnog prostora. Iz tog razloga je zanimljivo imati barem jednu TV kuću u kojoj novinari svoju plaću dobivaju neovisno o slobodnom tržištu, tj. gdje nema ekonomskog uticaja zainteresiranih strana. Logičan izbor je onda da se takva televizija plaća iz poreza, tj. iz državnog proračuna. Tu, međutim, postoji jedan problem. Što se plaća iz državnog proračuna je onda podložno političkom uticaju - politika je ta koja će odlučivati o programu - primjerice, rebalansom državnog proračuna se preko noći može uzeti novac televiziji, da bi se "pokrpale" rupe negdje drugdje. Smatra se da takva situacija može biti dosta pogubna po slobodu govora. Takva televizija, plaćena iz državnog proračuna je državna televizija. Onda se, umjesto da se plaća iz državnog proračuna, porez za tu TV kuću direktno uzima od građana i dostavlja toj TV kući. Time ona postaje javna TV kuća - s pretpostavkom da će novinari sada biti slobodni raditi uistinu slobodno i onda u interesu javnosti. Naravno, nitko novinare zaposlene u javnoj TV ne može prisiliti da rade u interesu javnosti - samo im se može osigurati potrebna sloboda. Zbog toga naša javna TV kuća više nalikuje javnoj kući, umjesto TV-kući. Ali to je stvar civiliziranosti, obrazovanosti, kulture, etike i morala jednog društva. Naše društvo nije - suprotno našoj čestoj zabludi - previše obrazovano, a niti moralnost baš nije na visini (npr. kod nas ljudi samovoljno odlučuju da će poreze plaćati na samo dio svojih prihoda, prepuštajući drugim članovima društva da nose dvostruki teret na svojim leđima, te su voljni to javno priznati i još nalaze opravdanja zašto je to, zapravo, dobro). Javna TV kuća se ne bavi samo politikom. Zapravo, politika i nije nešto što bi javna TV smjela formirati - samo o tome nepristrano izvještavati. Javna TV kuća mora pokrivati sve važne vijesti i informacije, ali i financirati kulturni i drugi program koji je važan za jedan narod, a koji možda nije interesantant/isplativ privatnim postajama. Najbolji opis nerazumjevanja uloge javne TV u nedavno vrijeme je po meni pružio Stanković u jednoj svojoj emisiji NU2 kada je tvrdio da se HRT mora u tzv. prime-timeu boriti za gledanost s privatnim postajama. To je katastrofalno pogrešno shvaćanje javne TV. Evo zašto. Prvo, razlog zašto ja plaćam porez na TV jest upravo u tome da se HRT ne mora boriti na tržištu. Jer mora biti neovisna o tome. HRT u prime-timeu treba davati upravo one stvari koje su javno najbitnije, ali je istovremeno najmanje vjerojatno da će ih objektivno pokrivati druge televizije. Primjerice, ja sam gledao u SC-u neki festival kratkih filmova mladih domaćih autora. Najzanimljiviji i najfascinantniji je bio rad koji skoro nisam htio gledati, misleći da će biti dosadan. To je nešto što javna TV može mirne duše emitirati i promicati i razvijati domaće vještine i kvalitetu. Drugo, ako HRT u prime-timeu ide konkurirati privatnim stanicama, onda ona narušava slobodu tržišnog natjecanja. Jer HRT hit-blockbuster film koji će pustiti u 20 h kupuje od poreza koji plaćaju građani i onda njime izravno uzima gledanost privatniku koji taj film mora kupiti od vlastitog profita. Dok HRT svoj profit može koristiti za druge stvari. 3. Da li javna TV i porez na istu postoji samo kod nas? Mnoge države u EU imaju sličan model plaćanja TV pristojbe kao mi. Možeš potražiti po Wikipediji, ali Njemački ARD je kao naš HRT, Britanski BBC se isto plaća iz pristojbe. Čak i SAD - inače čisto kapitalistička zemlja u kojoj svaki pošteni republikanac teži da se državni uticaj minimizira, a privatni maksimizira - ima javnu televiziju: PBS. Ona se plaća dijelom iz državnog proračuna, a dijelom iz dobrovoljnih donacija građana. No, PBS se ne bavi i ne pokriva politiku, kod Amera su stvari ponešto drugačije. 4. Ako ne gledam HRT, zašto moram plaćati pristojbu? Zato što je to porez. Poanta je da svatko tko živi na području pokrivenom TV-signalom HRT-a mora plaćati taj porez. Točan model naplate je, zapravo, irelevantan: može se oporezivati plaća, može se oporezivati kućanstvo, može se oporezivati posjedovanje uređaja, može se oporezivati posjedovanje priključka na električnu struju... to je samo stvar pravednog rješenja, ali plaćanje poreza javnoj TV nema nikakve veze s gledanjem iste. -- Znači, građani nisu odgovorni za posljedice svojih želja. Zato građani žele da se ukine RTV pristojba. Oni to smiju željeti i tražiti, jer ne bi niti snosili odgovornost za posljedice istog. (To je ujedno razlog zašto izravna demokracija zapravo znači anarhiju.) Ali to ne znači da je to najpametnije rješenje. Pametnije rješenje, po mom skromnom mišljenju, bi bilo da se HRT-u zabrani svaka komercijalna komponenta. Dakle da se ukinu reklame na HRT-u i bilo kakav drugi tržišni nastup. Isključivo primaju novac od pristojbe i isključivo se trebaju baviti proizvodnjom programa od javnog interesa koji nije profitabilan. Sve drugo neka pokrivaju privatnici i privatni kapital u potrazi za profitom - na koncu, mi smo kapitalistička država sa slobodnim tržištem. --- Evo ti više i bolje informacije na stranicama samog HRT-a: http://www.hrt.hr/index.php?id=186&tx_ttnews%5Bcat%5D=91&tx_ttnews%5Btt_news%5D=298&tx_ttnews%5BbackPid%5D=185&cHash=7c8705bb74 Wikipedija: - http://hr.wikipedia.org/wiki/Javna_televizija - http://en.wikipedia.org/wiki/Public_broadcasting

Policija progoni za vrijednost 1000 kn, pa na više. Ukoliko pronađeš još jednog ili dvojicu, pa vaša ukupna svota bude tolika, mislim da onda možete skupno prijaviti na policiju. No, i bez obzira na to je dobro da obavijestiš policiju sa svim detaljima koje imaš, a možeš i vlasnika oglasnika. Koliko sam upućen, jedini način do love je privatnom tužbom. Ipak, napominjem da nisam odvjetnik, možda će netko upućeniji imati bolje vijesti.

Možda će Vam biti od koristi upoznati se s nekim svojim osnovnim pravima. Pažljivo pročitajte slijedeće, a čini mi se nekako da će Vam točke 2 i 3 biti najzanimljivije za početak: - http://potrosac.mingorp.hr/hr/potrosac/clanak.php?id=12494

Služba za unutarnju kontrolu MUP-a: - http://www.mup.hr/116.aspx Sadrži i link na uputu građanima za podnošenje predstavki i pritužbi.

Pa, sve ovisi o kojoj se domeni radi. Ako je .hr domena, onda su ta prava regulirana Pravnilnikom za koji je zadužen CARNet: - http://www.dns.hr/cpp - http://www.dns.hr/pravilnik Naravno, baš svi zakoni reguliraju sve aspekte života građana, pa ako nađete da su Vaša prekršena po bilo kojem zakonu (zakonu o pravima potrošača, zakonu o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, zakonu o obveznim odnosima i sl.), na to se možete pozvati. Ako je neka od drugih domena, onda je stvar malo drugačija, tj. upravljanje tim domenama je podložno drugim pravilima: - http://www.dns.hr/o-domenama Ali i u tom slučaju, u našim međusobnim stvarima i dalje vrijede svi naši zakoni. ---- Ne postoji niti koji specifičan zakon koji bi se bavio domenama.