01wish

Brak se može razvesti sporazumno (kada se oboje slažu s tim) ili tužbom koju podiže jedan od supružnika. U oba slučaja brak se razvodi. Razlika je samo u naplati sudskih troškova. Drugim riječima, na sudu to ne možete spriječiti. Možete to pokušati riješiti razgovorom sa suprugom izvan suda i vidjeti postoji li prostor da poboljšate vaše odnose, pa da suprug odustane od tužbe.

Ne razumijem kako ste došli do gornjeg zaključka. Mišljenja ljudi oko toga da dijete mijenja adresu podijeljena su na globalnoj razni. Mislim da je nezasluženo opomenuti sa "nema znaka jednakosti između vaših potreba i osjećaja i djetetovih" samo zato jer netko ima drugačije mišljenje. Drugačije mišljenje, smatram da nužno ne znači sebičnost. Pa ni tu nema znaka jednakosti. Moj cijeli post ima u centru dijete (i oprostite, moja skromna razmišljanja o d.j.e.t.e.t.u, a ne meni ili drugim roditeljima). Moj cijeli post je imao za svrhu razmisliti (upravo) o djetetu u širem kontekstu, a ne samo u kontekstu da oba roditelja imaju ista prava. Postoje vrsni stručnjaci iz dječje psihologije koji se slažu s vama. Postoje vrsni stručnjaci dječje psihologije koji se slažu sa mnom. Mogli smo o tome normalno prodiskutirati (imajući dijete u centru), kako vi to vidite....kako ja to vidim. Ali nismo. Šteta. Glede nastavka, ponovit ću...nema medicinskog istraživanja koje dokazuje da bi dijete trebalo pod redovito, živjeti na dvije adrese. Ima puno istraživanja koja pokazuju da su djetetu važna oba roditelja i da kada je god moguće, da se djetetu osigura maksimalno i jednako vrijeme sa oba roditelja. Pitali ste me kako sam ja to riješila (iako me često opomenete da ne pišem postove u svjetlu svoje situacije, makar mislim da to najčešće ne činim). Otac mog djeteta je u početku provodio vrijeme sa našim djetetom gotovo svaki dan (što je uključivalo i lječničke preglede i zadaće, i kino i zabavu...dakle sve što je otac i ili dijete željelo/trebalo). Meni je to sasvim u redu. Otac je potom rekao da gradi apartman na moru, da ide vikendima na more na posao, da preko tjedna ne stigne...i sad se to svelo na 1x u 2 mjeseca. Napominjem da nismo u svađi, (nazove me pitati nešto u vezi posla i slično), i da je to u njegovom slučaju jednostavno tako. Bio je u CZSS gdje su gospođe bile jako ljubazne i kad je on rekao da ne zna da li će se pojaviti u sljedeća 2 mjeseca, rekle su meni da nađem razumijevanja (za oca). Pitala sam tko nalazi razumijevanja za naše dijete (koje hoće s ocem na nogomet, u kino...)? I sve je ostalo na istom. Kad ste već pitali. @newbie...meni je ovo odličan post. Lijepo ste definirali problematiku, a ona se često zaboravi jer roditelji (navodeći neka istraživanja) stavljaju sebe u centar, a ne dijete. Odlično je skrenuti pozornost da podijeliti ne znači "to split" nego "to share", a ovog drugog gotovo da i nema u našim prostorima. Ja se samo bojim da bi eventualna praksa mijenjanja adrese dovela do toga da se djeca dijele (u smislu "to split") umjesto da roditelji dijele (u smislu "to share") sve oko djeteta. Kada bi to bilo tako - ne bi bilo problema. Ovako svatko vuče na svoju stranu i dobije svoje pravo na bude s djetetom (7+7, ili 14+ 14 ili kako već). Upravo to je po meni, stavljanje svojih potreba ispred potreba djeteta. Jer, po meni, nije dijete na prvom mjestu ( i njegove potrebe) ako se dijete odvede sebi pola nekog vremena u mjesecu, pa ga se onda vrati onom drugom. Dijete jest na prvom mjestu ako svaki dan (ako je to moguće) ili bar svaki tjedan 3-4 puta viđa roditelja s kojim ne živi, provodi s njim vremena koliko želi, ode na vikend kad želi. Tada su se roditelji podredili djetetu. A ne dijete njima i njihovim željama da ga podijele. I u zadnjem se posebno slažem. Izuzetno je teško posvetiti se djetetu na način da se služi njegovim potrebama onda kada oba roditelja (bivši supružnici) imaju nove obitelji i djecu. Najjednostavnije za roditelje (ne i za dijete!) je da si podijele mjesečno neke dane. Tako ja to vidim. Stoga nema potrebe moje mišljenje (da seljenje nije dobrobit djetetu) gledati kao sebično, jer ja mogu smatrati da je sebično upravo gledati dijete kao objekt koji se seli. Puno je konstruktivnije pogledati kako bi se uveo Plan roditeljstva u kojem bi se roditelji dogovorili oko (kao što kaže newbie:)) vrlo konkretnog djeteta. I na kraju, ja često spominjem i OBVEZE prema djetetu. Ali nikako ne zato da bi roditelji podijelili trud i ulagali jednako vremena. Već zato što i stručnjaci smatraju da UPRAVO dijete stječe JEDNAKO povjerenje u oba roditelja (da se na oboje može osloniti) onda kada doživljava situacije i kod lječnika i u školi itd ....i sa jednim i sa drugim roditeljem. Tako stječe povjerenje koje mu je za razvoj važno. Nažalost, onoliko malo vremena koje se definira presudama, sasvim je logično da se koristi na neku zabavu (koja im nedostaje). Zato mislim da se to minimalno vrijeme propisano presudom može proširiti u Izmjenama na račun definiranja vremena kod obveza. Time će svi biti na dobitku.

Ovo što ću napisati samo je moje mišljenje i ne tvrdim da je apsolutno točno. 1. Smatram da nigdje nije dokazano da za dijete koje se seli svaki vikend to povoljno utječe na psihofizički razvoj. Svi mi, pa tako i dijete (za koje je ustaljen ritam još važniji), osjećamo manje stresa kada nam uobičajene stvari idu određenom rutinom. Zamislite da to dijete svaki vikend pakira zadaće, knjige, igračke...(ili ćete kupiti sve duplo, i to je opcija). Ja da ima stan u kojem živim jedan tjedan, a drugi tjedan idem u drugi stan...lagano bih prošvikala. To seljakanje ima isključivo veze sa pravima roditelja - jer naravno svaki od roditelja djece u razvodu želio bi navečer pročitati priču, zaspati itd.... I to je sasvim u redu, ali smatram da se treba izvoditi tako da dijete nije paketić ili štafeta koju predajemo vikendom. 2. Za djetetov razvoj, važno i najvažnije je da su oba roditelja uključena i kad god je to moguće, da to bude u maksimalnom i jednakom vremenu sa obje strane. Dijete koje živi na jednoj adresi može u praksi zapravo provoditi daleeeko više vremena upravo sa roditeljem s kojim ne živi, jer recimo taj roditelj SVAKI DAN poslije škole dođe po dijete, napiše sa njim zadaće, odvede ga na sport. Zašto ne? Zašto se ljudi tako ne dogovore? Zato jer postoje nažalost i slučajevi gdje je takva svakodnevna briga previše. Pogotovo ako drugi roditelj ima novu obitelj. Tada je jednostavnije dijete dovesti doma, pa se s njim pozabaviti nešto prije spavanja. Zašto samo preselit paketić u nedjelju? Paketić koji mora pakirati ono što bi želio imati sa sobom. Budimo realni, i djetetu će to dosadit nakon nekog vremena i postat će mu tlaka. Borite se da sa djetetom budete svaki dan - NA NAČIN da citirate iz Zakona dio koji kaže da su roditelji dužni ravnopravno sudjelovati u svim obvezama oko djeteta (nisam citirala, ali lako se nađe), pa se borite da vam u presudu ne ulazi samo SLOBODNO VRIJEME nego da se MORA definirati: - tko vodi dijete u školi - tko i kada piše domaće zadaće - tko vodi na sport pon-sri-pet, a tko na jezike uto-čet (slično) JER ne da se mora poštivati vaše i djetetovo pravo viđanja, MORA se poštivati vaša OBVEZA da ravnopravno sudjelujete u svemu. Recite da hoćete poštivati zakon i da tražite da vam se omogući praćenje djeteta liječniku, na sport etc etc etc. Mislim da je to kvalitetniji i (za dijete) bolji put od mijenjanja adrese svaki vikend.

(“Narodne novine”, broj 106/04) - tu sam našla objavljene prosječne potrebe za 2004 citat za 2007 (iz mog posta) je sa portala (novine), a postoji i u NN 50/07

Prosječne mjesečne potrebe predškolske i školske djece dužna je (bila) dati ministrica pravosuđa te je isto objavljivano u Narodnim novinama. Ovdje je link koji sam našla, a vrijedi za 2004 godinu: http://www.poslovni-savjetnik.com/propisi/obitelj-opci-dio/podaci-o-prosjecnim-potrebama-djeteta-s-obzirom-na-troskove-zivota-vazeci-t U mojim gornjim postovima na ovu temu, naći ćete citat u kojem ministrica Lovrin daje podatke za 2007. Podatke za godine koje slijede nisam pronašla, (što ne znači da nije objavljeno). Treba razlikovati dva termina : - minimalne potrebe (to je stvarno za preživljavanje) i koristi se kod ljudi izuzetno niskih ili nikavih primanja - prosječne potrebe djeteta (služe kao smjernica sudovima, ne kao zakonska obveza) Sud određuje mjesečne potrebe djeteta na osnovu: - OZ koji kaže da su roditelji dužni skrbiti o djetetovim potrebama (i definira kojim) - iskaza roditelja koji najbolje poznaju okolnosti vlastitog djeteta(uz predočene dokaze) - preporuka Ministarstva o prosječnim potrebama - i dr. @newbie... Apsolutno se slažem - traže se stvarne potrebe stvarnog (konkretnog djeteta) te gornji iznosi ne mogu služiti kao univerzalno pravo. @splico - 1 Vi svakako možete reći ( i to će vam ići u prilog) da već sad plaćate više od prosječnih mjesečnih potreba koje su objavljene u NN, od strane Ministrastva. Pa nekakav prosjek postoji u državi. Nije pravno obvezujući. (Ne mgu doći poslodavcu i reći da je prosjek u državi takav pa bih sad i ja npr.) Nadam se da je pomoglo. P.S. Moram još jednom napisati da me uvijek naživcira tendencija obrazlaganja (raštrkani postovi po raznim alimentacija - temama) kako su iznosi alimentacije definirani Zakonom pa se citira minimum. Meni je nejasno kako mnogi vlastito dijete guraju silom u iznose za preživljavanje. Ako postoji problem sa skrbnikom (i zloupotrebom novca), za isto se može zatražitidokaz preko suda. Nitko nije dužan plaćati nešto čega nema (izmišljene sate jezika i slično), ali obrazlagati kako je 1000kn dovoljno za dijete koje se obrazuje je smiješno. (I trebalo bi služiti samo u situacijama kada roditelji zaista nemaju mogućnosti, a ne kao navodno Zakonom definirano dovoljno. Jer to nije. I zato svaka čast splico - 1. Podržavam vas u nastojanju da vam bude obrazložen iznos koji dajete za uzdržavanje (svim potrebnim dokazima) i podržavam vas u nastojanju da vam dijete dobiva više od onog što mu je dovoljno za preživljavanje.

Mislim da krećemo s predrasudama umjesto konkretne pomoći. Konkretna pomoć bi bila (jer tema je zanimljiva) pokušati doći do odgovora kako se započinje procjena o djetetovom budućem životu, ako se roditelju s kojim dijete živi nešto dogodi. Spomenula sam predrasude jer mislim da za ocjenu gospođe Annine (njenih osjećaja, njenih postupaka i dr), nemamo podataka: - možda je gospođa obavijestila bivšeg supruga da ima novog partnera (znamo li to?) - možda je gospođa duže u stabilnoj vezi sa novim partnerom (zašto bi mislili da požurila sa upoznavanjem partnera i djeteta....osim toga tu nema pravila o broju mjeseci prije upoznavanja) Mislim da mi ne možemo ocijeniti je li za dijete bolje: - da ode ocu u stranu zemlju na drugi kontinent - ili da (u hipotetskoj situaciji da se majci nešto dogodi što je i tema posta) ostane u svojoj zemlji, sa bakom i djedom, u školi u koju ide, sa prijateljima koje pozna... jer nema dovoljno podataka, niti smo stručne osobe. Mislim da je ok kada partneri jedan drugog obavijeste o novom braku/partneru, ali irelevantno za pitanje iz posta. Ja osobno ne mislim (ali poštujem vaše mišljenje Gringo) da gospođa stavlja sebe isped djeteta jer (u ovoj hipotetskoj situaciji) govorimo upravo o tome da se gospođa brine jedino o osjećajima djeteta (jer naime, hipotetski, gospođe ni nema, ne daj Bože). Razumno, zrelo i odgovorno je da gospođa razmišlja kako bi djetetu bilo u takvoj situaciji da ga (uz traumu) još pošalju na drugi kontinet, odvoje od bake i djeda, škole koju pozna, prijatelja koje pozna. Možda bi dijete bilo oduševljeno, (iako osobno i vrlo subjektivo, sumnjam). Mislim da nisu prioritetna prava oca (u ovom slučaju), da nekakvom automatikom dobije dijete. Govorimo o ocu koji živi na drugom kontinentu, o nekome tko može dijete viđati 1x godišnje.... A opet, možda bi upravo otac iz ove situacije bio najbolje rješenje. Sve navedeno - mi ne znamo. Ne znamo ni to dijete. Možda se upravo osjećaji djeteta slažu sa majčinim razmišljanjima. A možda i ne. Pa da se maknemo od predrasuda i nagađanja... Mene zanima procedura procjene (ili kako god ju nazvali), kako se započinje, kako izgleda...u slučaju kada roditelj zatraži da se o istom odluči za njegova života. Ako takva ne postoji, mislim da je ovo odličan post da podsjeti na takve situacije glede novih najavljenih izmjena Obiteljskog zakona. Pozz,

Ne radi se o mom slučaju nego o Zakonu o parničnom postupku i o Ustavu po kojima se svaka stranka u postupku ima pravo braniti i dati svoj iskaz. Ne može se dogoditi da sud odbije uzeti iskaz od stranke, jer je sud stranke zato i pozvao. Sud može odbiti ispitivati stranku jedino ako ona krene sa omalovažavanjem suda, stranke ili bilo koga. Sud MORA saslušati obje stranke. Svatko može pritom svoj iskaz pročitati i sa papira, a za dijelove koje smatra ključnim izričito tražiti da uđu u zapisnik. članak 7. Stranke su dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice........Sud ne može svoju odluku utemeljiti na činjenicama i dokazima o kojima strankama nije dana mogućnost da se izjasne. članak 89...Stranke mogu poduzimati radnje u postupku osobno ili preko punomoćnika, ali sud može pozvati stranku koja ima punomoćnika da se pred sudom osobno izjasni o činjenicama koje treba utvrditi u parnici. (to se kod razvoda redovito radi...kako će odvjetnik odgovarati na pitanja- gdje radite, koliko dugo ne živite sa suprugom, imate li probelem sa viđanjem djeteta i sl. ?) Osim toga, parnični postupak se vraća u početno stanje ako: "...6) ako kojoj stranci nezakonitim postupanjem, a osobito propuštanjem dostave, nije dana mogućnost da raspravlja pred sudom...." članak 354 Dobar odvjetnik je svakako plus. Onaj odvjetnik koji će samo ispisati papire i sjediti u sudnici je bespotreban trošak. Izbor je n svakome od nas, univerzalnog pravila nema.

@splico - 1 Imam prijedlog, a vi odlučite sami. Tijekom moje brakorazvodne parnice imala sam odvjetnika. Mislila sam da će mi tako biti jednostavnije...neka netko ispiše sve te zahtjeve oblazloženja i slično. Zahtjev za razvod (bivši se u početku nije htio razvoditi) koštao me 1000kn. Vi možete: 1. ili preuzeti jednu od špranci koje su ponuđene na ovom portalu ili 2. čak možete svojim riječima oblikovati što želite u postupku. Pri tom dajte svoj prijedlog: 1. se brak razvede (prilažete vjenčani list) 2. iznos alimentacije koji ste spremni plaćati, 3. o tome kako i kada ćete viđati dijete. Nisam odvjetnik, nisam ni pravne struke, ali spoznala sam i rečeno mi je da će sud uvažiti zahtjev kada su navedeni gornji zahtjevi/prijedlozi JER svaki čovjek ima pravo predati svoj zahtjev a da pri tom ne mora biti pravne struke. To će vam uštedjeti 1000kn. Dalje, moj odvjetnik je bio na 2-3 ročišta. Obavijestio me o terminu. Da nisam imala odvjetnika, sud bi obavijestio direktno mene. Na tim ročištima sjedio je dok sam ja davala iskaz na pitanja suda (što bih bila dužna i da se zastupam sama). Pri tom nije izrekao ništa. Sačekao je presudu i obavijestio me da je došla. To me koštalo još 1500kn. U njegovom opisivanju potreba mog djeteta nerealno je očekivati da ih je mogao opisati bolje od mene, pa se isto nije niti dogodilo. Bilo mi je žao da obrazloženja nisam pisala sama. Poštujem pravnu struku. Savjeti odvjetnika mogu biti važni. Ali čisto da uštedite na zahtjevu i obrazloženju, te praćenju odvjetnika na ročište, probajte to napisati i odraditi sami, a odvjetniku odite prethodno na konzultacije (one koštaju po mojim informacijama od 250 do 500kn na sat). Odvjetnik vam može pregledati dopis, skrenuti pažnju na nešto što možda nije u vaše interesu i zato nećete potrošiti više od 250kn. Odvjetnik je odlična opcija, ali ukoliko poznate onog koji će se nesebično zaista zainteresirati za vaše dijete (a ne pljeskati u sebi jer ima još 3 ročišta više). U dopisu prema sudu budite staloženi. Napišite da su vam potrebe vašeg djeteta na prvom mjestu, te da iako još nemate presudu, uplaćujete xy kn u tu svrhu. Napišite da smatrate potrebnim da skrbite za svoje dijete. Zamolite: 1. ili da vam sud procijeni potrebe djeteta od 3,5 god...2. ili da vam stavi u presudu iznos koji vi predlažete. (o varijanti morate sami odlučiti) Priložite dokaze o uplatama. Gornjim iskazanim stavom svakako ćete dobiti koji plus na vašu stranu. Ukoliko vaša bivša iskaže da želi više kuna, nemojte podivljati. Staloženo objasnite da vam nije poznato od kud dolazi taj iznos. ...jer da nije upitno da ćete za dijete skrbiti...samo da molite da vam se dostave dokazi o potrebama. Ukoliko vaša bivša iskaže zahtjev u %, izjavite staloženo da odbijate taj zahtjev jer nije dokazano kolike su djetetove potrebe niti je osigurano da ćete uvijek imati takva primanja (pa to i nije u interesu djeteta). Zato instirate da iznos bude u kn, kao što je praksa. Mislim da bi vam bilo korisno da iskažete da ćete uz predloženi iznos (koji ste sami predložili) za dijete uvijek dodatno skrbiti kada budete u mogućnosti. Naime, to vas ne obvezuje, a pokazuje vašu spremnost da priuštite djetetu i nešto više ONDA kada ste u mogućnosti. To znači da ćete kada budete htjeli, odvesti dijete na neki extra izlet ili mu kupiti playstation. Ako budete htjeli i ako budete mogli. Nije obvezujuće, li dobit ćete to da vas sud neće gledati kao nekoga tko se skriva niti će sud ići kopati po vašim prihodima, nekretninama, dodatnim prihodima... Time ćete dobiti puno toga: 1. pokazali ste spremnost na suradnju 2. iskazali ste da priznajete obvezu prema djetetu 3. niste se prikazali kao netko tko rukama i nogama želi smanjiti djetetu alimenataciju čim je više moguće (čega je jako puno na sudu) 4. prikazali ste sebe kao staloženu i odgovornu osobu Ogradite se od bilo kakve karakterizacije bivše supruge. Nemojte pričati o njoj u kontekstu nekoga tko vas hoće iscijediti. Samo staloženo na svaki zahtjev koji smatrate neprimjerenim i nepravednim, zatražite dokaz. Jedan staložen pristup će vas izdignuti iz mase roditelja koji sud koriste da bi ocrnili jedno drugo. Gledajte to ovako....vaša bivša ili vaš susjed ili vaš liječnik ili tko god na ovom svijetu se sjeti ...može poslati zahtjev na sud da se vaša plaća njima seli na račun. Isto tako vaša bivša može tamo zatražiti i da joj okopavate vrt. Zato vas ne smije uzrujati njen zahtjev, ona (kao i vaš susjed) na njega ima pravo. Nadam se da je pomoglo. Sve najbolje želim. Ne sumnjam da će ispasti dobro. Pozz

@splico-1 Korisno je da u svom iskazu iskažete (naglasite) suradnju i spremnost na plaćanje djetetovih potreba, što već i činite (pa priložite dokaze). U slučaju bilo kakvih (po vas nepovoljnih i nepravednih) naznaka da će se potrebe neobjektivno prikazati, imate pravo zatražiti konkretne dokaze (uplatnice iz škole/vrtića, uplatnice za sport, račune za djetetovu odjeću i sve drugo). Ne mogu vam uzeti niti jedan iznos samo tako jer netko da izjavu da je to tako. Pokušajte čim mirnije (vama u korist), ne iskazujući bijes (koji i razumijem) nego nešto u stilu: "Ja sam za plaćanje djetetovih potreba. Molim da mi ih iskažete dokazom". Onako - totalno cool. Svojim stavom iskazujte suradnju. I sve će biti ok. @Gringo... Hvala na odgovoru. Alimentacija je uvijek diskutabilno pitanje, pogotovo kada roditelji nemaju povjerenje jedno u drugo. Uglavnom i nemaju. Unutar mog zahtjeva, svaka stavka bila je iskazana uplatnicom, nalazom, potvrdom... Niti jedna stavka nije se opravdavala sam mojom izjavom. Iza potreba svog djeteta stojim. Mojom izjavom, pristala sam na dio troškova od ukupnog iznosa, iako mu otac ima plaću nekoliko puta veću od prosječne (sam je vrlo pošteno priložio platnu listu). Tako da vam ja nisam iz te priče, niti me zanima kako dokazati da on treba plaćati sve. Moja briga i skrb dolazi iz ljubavi i ne moge se vrednovati novcem. U interesu vaše djece i svakog djeteta ove države, napisat ću sljedeće: Spremna sam za potrebe našeg djeteta prikazati svu moguću dokumentaciju jer me neopisivo živcira kada se dijete gura silom u zakonske minimume i samo se oni lijepe po svim forumima. "Jer sve iznad toga ide roditelju s kojim dijete živi." Neka bude minimum za one tužne slučajeve kada ljudi ne rade ili rade za minimalac. Ali za sve ostale, normalna je ljudska potreba svakog zainteresiranog roditelja da svom djetetu osigura optimalan život. Ako ima problema sa drugom stranom, neka svaki mjesec dobiva potvrde o tome u što je utrošen novac, jer na iste ima pravo. Nemoguće je da potrebe stanu u 1000kn kao što neki pišu. Kada se plati vrtić/škola, ostane cca 600kn mjesečno (nekima i manje). To je 20n po danu. Tko se to nahrani i obuče za 20kn po danu? I tko se pritom obrazuje? Neću o paušalnim i površnim izjavama - može se, ne može se....Voljela bih da svi oni koji tvrde da je isto moguće, raspišu taj iznos po stavkama. Mene bi to iskreno zanimalo jer valjda sam ja nesposobna umanjiti uplatnicu iz vrtiće/škole...ili možda smijem ispisati dijete iz škole...Ponavljam, minimalni iznosi su za socijalne slučajeve. Ili one kojil ažu da to jesu (na svoju sramotu). Svako drugo dijete je ZASLUŽILO da ima sav školski pribor, da ima barem 2 tenisice, da ode na izlet sa razredom, da upiše sportsku aktivnost, da ode bar 7 dana na more. SVAKO DIJETE. Zato se zalažem za barem prosječne minimalne iznose koji iz 2007 iznose 1500kn do 1700kn a ne zato da bi neku skupinu iscjedila do kraja. @Gringo....vi jeste objektivni (po mom skromnom mišljenju, barem to jeste u velikoj većini slučajeva. Odgovram na vaš post i ujedno se nadovezujem na gore navedeni pokušaj zastupanja svakog djeteta. Mene osobno ne zanima tko je većina ni tko manjina. Muško ili žensko. Želim da svaki roditelj barem malo posvijesti da ne bi trebao svoje dijete strpati čim prije u socijalnu kategoriju, rukama i nogama dokazati da mu dijete treba primati zakonski minimum. Zalažem se da sva djeca (kako moje, tako i vaša) dobiju o.p.t.i.m.u.m...sve naravno do granica koje je roditelj u mogućnosti plaćati. Optimum ne znači da netko treba živjeti od djetetovog novca. Optimum znači da dijete treba 7 dana na more. I ponekad kupiti neku knjigu. I ići na sport ...i sve što sam već navela. Ako postoji bilo kakav problem da se djetetov novac troši drugačije...pa zato postoje potvrde koje, molim, zatražite. Ili napišite da ćete plaćati zakonski minimum, a onda UZ TO, sami odite i platite plivanje, ili školu klizanja ili enciklopediju....ili što već. JER volite vlastito dijete, pa ga nemojte niti gurati u 30kn na dan. Kao - najbolji interes za dijete. Jer to zaista nije. Neka u izmjenama OZ uđe da se drugačije dijeli iznos na uzdržavanje - to mi je ok. I neka se inzistira da se ne samo vrijeme s djetetom, nego i obveze prema djetetu podijele. Tada se one neće, makar i tako nespretno kao sad, tumačiti kao kompenzacija iznosu alimentacije. Ako već sudovi i centri razni ne stavljaju dijete na prvo mjesto stavite ga vi. Izborite se da Zakon djetetu priznaje troškove sporta, ljetovanja, duplih tenisica, neke knjige, nekog tečaja jezika...kao obavezne. Jer, oprostite, sve to u minimum nikako ne stane. Minimum neka služi kada isto nije moguće objektivno izvesti. Samo tada. A ne kao praksa. Jer borba na tom polju za sad nema naslov - ZA dijete, nego - PROTIV drugog roditelja. Neka se nesavjesni trošitelji djetetovog novca primjereno kazne (jer ne kažem da ih nema). Ili plaćajte minimum + sami uplatnice za ostale troškove koji u minimum ne stanu. To je samo moje mišljenje, nemojte se ljutiti. Ja pred sobom vidim djecu koja ne odu na izlet, jer im je roditelj slagao da je na burzi, samo zato jer je neopisivo ljut na drugog roditelja. Roditelji bi trebali biti iskreni i savjesni, a ne lagati da mu smanje potrebe. Svi se nekako zalažu da se povećaju mirovine, naknade za nezaposlene, minimalne plaće, naknade za prijevoz, regresi, svašta....a samo se mi tu trebamo boriti da se dijeteove potrebe iskažu čim manjima. "Zakon kaže..." bla bla. Zakon tako kaže jer su neki slagali da nemaju ništa (ili možda i nisu slagali) pa da se tom jadnom djetetu osigura ono najmanje moguće da p.r.e.ž.i.v.i. Ah...da se svi borimo za djecu, umjesto jedni protiv drugih (po spolu), negdje bi došli. Jer bi zajedno bili jači. Pozdravljam splicu-1 i Gringa, svima želim ugodan dan i da čim prije budete sa svojom djecom.

@splico – 1 Kao što vam je Gringo napisao sud će prvo izračunati stvarne potrebe vašeg djeteta. Trebale bi se, po sadašnjoj praksi, iskazati u kunama. Alimentacije se već dugo ne iskazuju u %, već u točnom iznosu iz niza razloga. Praksa je pokazala da je za dijete povoljnije kada je u točnom iznosu. To je druga tema. Sud ne bi trebala zanimati vaša primanja (uzet će vašu izjavu) OSIM ako vi iskažete da dosuđeni iznos ne možete plaćati (ne znamo koji je dosuđeni iznos). @mario-sb Uz dužno poštovanje prema vašoj osobnoj problematici, ovo što pišete nije u interesu nijednog mld djeteta. Mene osobno jako ljuti što u našoj državi mnoga djeca čekaju alimentaciju mjesecima, čak i godinama – jer se uvijek nađe onih koji lijepo čekaju presudu (bez obzira koji roditelj). Kao da se ne radi o njihovom djetetu, nego plaćanju poreza. Ne bi trebala biti praksa nego kako ti je i Gringo napisao, moraju se utvrditi potrebe djeteta. @bovu... Trebalo bi očekivati da će sud odrediti stvarne potrebe djeteta. Treba li te potrebe izbjeći lažnim tvrdnjama? Treba li težiti da se za dijete ishodi minimlna ili optimalna alimentacija? Treba li djetetu dati pola minimalnog iznosa kao što je slučaj kad je roditelj nezaposlen? Pa helllouuuu! Tko je na prvom mjestu – stvarne potrebe djeteta ili spašavanje roditeljskog novčanika? Ne mislim pritom na g splicu-1. Meni se čini da splico-1 ima normalnu ljusku potrebu brinuti za dijete, a ne slagati kako bi izbjegao uzdržavanje. To je za svaku pohvalu. Ne treba dizati tenzije. Ako se borimo za dobrobit naše djece onda to treba biti istinom. @Gringo....ti za sada jedini stišavaš tenzije:) Ipak, moram se kratko ubaciti ...u korist tog djeteta (od splico-1). 1. Minimalni iznosi su utvrđeni isključivo zato da se djetetu omogući zadovoljavanje minimalnih potreba. Primjenjuje se kada je uzdržavatelj na minimalcu. Mogu se smanjiti na pola ako je uzdržavatelj nezaposlen. To nije slučaj g. splice osim ako ne misli slagati po tamo nekom savjetu. 2. Postoji nešto drugo što se zove PROSJEČNE mjesečne potrebe djeteta - to je preporuka Ministarstva i drugačija je od minimalnih iznosa . Tako po podacima iz 2007! one iznose kako slijedi u ispod navedenom citatu: CITAT: „Nakon tri godine povećani su iznosi mjesečnih prosječnih potreba djece o kojima sudovi moraju voditi računa pri određivanju visine alimentacije, pa taj iznos sada za predškolsko dijete iznosi 1.500 kuna, a za školarca 1.700 kuna. Riječ je o minimalnom povećanju od 60 kuna, odnosno 100 kuna, a odluku o visini mjesečnih potreba djece s obzirom na troškove života donijela je ministrica pravosuđa Ana Lovrin koja je to, prema Obiteljskom zakonu, dužna učiniti jednom godišnje. Navedeni iznosi služe sudovima samo kao smjernice kod donošenja presuda o visini alimentacije. Naime, potrebe djeteta mogu se utvrditi i u povećanom iznosu ako je to u skladu s povećanim materijalnim mogućnostima pojedinog roditelja. Iznosi potrebni za podmirenje osnovnih potreba djeteta do 2004. se nisu izračunavali, pa su o tome samostalno odlučivali suci, što je dovelo do neujednačene sudske prakse. Ministrica Lovrin je s objavom podataka o prosječnim potrebama djeteta zakasnila, jer je po zakonu te podatke trebala objaviti najkasnije do 1. travnja“ KRAJ CITATA Prosječne mjesečne potrebe bi recimo, trebale vrijediti za većinu djece: - ne za onu djecu čiji roditelji ne rade pa se primjenjuje zakonski minimum - ne za onu djecu čiji roditelji rade za minimalac - ne za djecu sa posebnim potrebama - ne za onu djecu čiji uzdržavatelji lažu da su na minimalcu ili ne rade, (na vlastitu sramotu) s tim da se mora PAZITI da ukupni iznos za svu uzdržavanu djecu ne iznosi više od 50% uzdržavateljeve plaće. @splico-1 Tako bi trebao razmišlajti svaki roditelj, zato skidam kapu. Mislim da ćete biti mirniji kada saznate stvarne potrebe djeteta, za koje ste dužni dobiti također potvrde: o cijeni vrtića/škole, prehrane...i što već ide. Ako su 2007 prosječne potrebe bile oko 1700kn (školsko dijete) ne bi trebale puno preći taj iznos. Slažem se da nitko ne bi trebao imati korist od djetetovog novca osim samog djeteta. Razliku koju ste spremni plaćati u povećanom iznosu, uvijek možete ostaviti kod sebe, kao štednju za dijete. @Gringo ...može pitanje... Našla sam Odluku o proglašenju zakona o izmjenama i dopunama Obiteljskog zakona, koju je 10.listopada 2007 donio Hrvatski sabor i po kojoj se u čl 28 kaže (citiram): „Članak 233. mijenja se i glasi: »Čuvanje, njega i skrb koju za maloljetno dijete ili dijete nad kojim roditelji ostvaruju skrb nakon punoljetnosti, ulaže roditelj s kojim dijete živi, vrijednosno su izjednačeni s novčanim iznosom kojeg daje za uzdržavanje roditelj s kojim dijete ne živi.« Pitam zato jer me zanima gdje u Ustavu piše ovo što ste naveli. Hvala unaprijed! (btw bivši i ja djelimo troškove, mojom voljom, iako sam već bila upoznata sa gornjom izmjenom....zanima me Ustav općenito)

@Gringo...očigledno se nismo razumijeli. Za svakog tko zlostavlja dijete neizostavno su potrebne sankcije. Neizostavno. Htjedoh reći da se efekti zlostavljanja očituju na djetetu i kad se roditelji više godina neprekidno svađaju. Treba težiti ka komunikacijskom pomirenju roditelja kao najidealnijoj soluciji. Kojoj svaka strana treba dati doprinos. Naći taktike kako privoliti drugu stranu na suradnju. Nastojati ne zaoštravati. Tražiti promjene, ali poći od sebe. Ne odnosi se na vas. Ne vrijedi uvijek. Ali bismo mogli, u interesu djeteta, otvoriti topik sa prijedlozima kako ostvariti kvalitetniju suradnju sa drugim roditeljem. I to je put.

@Gringo... ja nisam neprijatelj vaših nastojanja. Duboko suosjećam s vama, jer možda bih bila još i gora da je mom djetetu netko onemogućio ono što mu je potrebno (ljubav oba roditelja) ili da je meni netko onemogućio da budem sa svojim djetetom. Zato vas razumijem i suosjećam, ne samo s vama, nego sa mnogima ovdje. Ali ja nisam ona koja nekoga podsjeća na lažljivu bivšu niti sam ta vaša baba iz Centra. Nisam povlaštena skupina (dio neravde prema djeci nosim s vama). Ne slažem se da dijete mijenja "adresu" jer selite se vi svakih tjedan/mjesec u drugi kvart sa svim svojim pokretnim stvarima (u ovom slučaju knjige, sportska oprema, najdraže igrače ili što već)... pa funkcionirajte tehnički sa 3 adrese ako hoćete. Ja vrlo subjektivno mislim da je to stresno za dijete i da se time zadovoljava isključivo pravo roditelja da kod njih dijete podjednako dana spava/živi. Možete me razapeti, ali to nije baš konstruktivno. Ja poštujem vaš stav i ne mislim loše o vama (naprotiv) zato što imate normalnu, ljudsku potrebu da dijete živi pored vas tjedan dana mjesečno ili kako već. Vjerojatno ima situacija u kojima je to idilično (roditelji žive 10 kućnih brojeva dalje jedan od drugog). U realnim okolnostima, bivši ima novu suprugu i djecu, bivša ima novog supruga i djecu. I postoji jedno djete koje se seli malo jednima, malo drugima. Moje dijete ide svom ocu kad god poželi i na koliko dana želi. Ali ni njegovom ocu ni meni ne pada na pamet da to naše malo dijete selimo petkom, ili recimo svakog prvog ponedjeljka u mjesecu onom drugom. (Da ne bi izgledalo idilično, otac mu je u zadnje vrijeme nezainteresiran pa se javi svakih mjesec-dva, ali to je druga tema). Glede znanstvenih istraživanja: Nijedno istraživanje nije pokazalo da se dijete bolje razvija kada se seli amo-tamo. Istraživanja jesu pokazala da se dijete primjereno razvija kada ima podjednaku pažnju i ljubav oba roditelja i kada provodi jednako vremena sa oboje. U djetetovom razvoju otac i majka JESU podjednako važni. To je neosporna činjenica za koju ne treba tona medicinskih istraživačkih radova. Da bi se isto ostvarilo, potreban JEST plan roditeljstva kako bi se mi odrasli prilagodili djetetovom rasporedu i u njemu susdjelovali podjednako. Pa odrasli roditelji sjednu i naprave raspored. PRI TOME može se dogoditi ( i zašto ne) da dijete čak više vremena provodi s roditeljem s kojim primarno ne živi jer ga recimo upravo taj roditelj može češće odvesti lječniku, na sport ili u kino. ALI za plan roditeljstva i za takvu prilagodbu djetetovim potrebama potrebno je: - da se prestane trošiti vrijeme na lamentiranje o povlaštenim skupinama - da se učini sve da se smanje tenzije između razvedenih roditelja Za dijete je najbolja stvar na svijetu (daleko iznad adrese) da su mu roditelji (iako razvedeni) u normalnim i civiliziranim odnosima. Da dijete vidi da odlazi od jednog drugom NE kao paketić, već uz nekoliko minuta normalnog razgovora dvoje odraslih (bok kako si). Nesavjesnog roditelja treba prije svega nastojati (pa makar i unedogled) lagano, pomalo, pažljivo... dobiti na zajedničku stranu. To je za dijete, a ne da biste ispali glupi. Nigdje nećemo doći dok ćemo gledati kako smisliti čim brže i čim oštrije kazne. Možda ćemo negdje doći kada država pomogne razvedenim roditeljima da se komunikacijski pomire i funkcioniraju u zajeničkom roditeljstvu. (Za sada je to slabo). I sami ste rekli - svi potiču konflikt. Pa budite vi ti koji ćete promijeniti taktiku. I još nešto - u mom je slučaju bilo xy elementa za prijave razne. NE pada mi na pamet tužiti ili krivično goniti oca svog djeteta. Koji puuuno stvari ne radi kako treba. Često se ni ne javlja. Ali je otac mog djeteta i NEĆU da moje dijete sutra čita moje dopise koji mu oca ocrnjuju. I kad me bivši opsuje i izgovori laži, ja mu dam vremena da se ohladi i poooonovo nazovem i kažem koliko je on našem djetu važan, pa kad se malo zbroji da se pojavi jer dijete hoće s njim u kino. Otprilike. To je moj način, ne tvrdim da je najbolji, ali tužiti oca svog djeteta neću ni u ludilu. Tužbe su za one slučajeve kada skrbništvo treba oduzeti u potpunosti ( i koje definira Zakon). Nemojte se ljutiti. Teško je pisati općenito. Ne kažem da nema slučajeva gdje je kazna jedino rješenje. Ali ako govorimo o državi općenito, mišljenja sam da roditelje treba komunikacijski pomiriti, a ne mijenjati Zakone kako nekoga čim brže kazniti. Pozz.

@Gringo Meni je jasno što podijeljeno skrbništvo znači. Ono također, ima cijeli niz varijanti od kojih se ja osobno sa nekima ne slažem - upravo ako stavimo dijete na prvo mjesto gdje treba i biti. Ja osobno, ne slažem se SAMO sa onim varijantama gdje dijete svakih tjedan ili mjesec mjenja uvjetno rečeno "adresu", jer mislim da je to stresno. Ali svakako podrŽavam, dapače, za to se borim i u osobnom primjeru, da je skrbništvo zaista podijeljeno (kako bi trebalo biti i posadašnjem Zakonu) te da oba roditelja (sukladno planu i dogovoru) dijele sve djetetove obveze (zadaće, roditeljski, lječnički, sport) a potom djetetu i omogućavaju da sa svakim roditeljem provodi podjednako slobodnog vremena (kino, igre, zabava, ljetovanje). Iako sudske presude propisuju nekakvo minimalnO vrijeme - tamo gdje su roditelji normalni - oni će mimo presude podijeliti sve gore navedeno. Tamo gdje su roditelji normalni, dodatne izmjene Zakona niti ne trebaju. ALI mi govorimo o situacijama gdje ljudi nisu normalni. Takvi roditelji ne mogu se dogovoriti niti oko minimalnog vremena propisanog presudom. Zašto mislite da će se moći dogovoriti oko plana roditeljstva i podijeljenog vremena? Zašto mislite da će ih neka dodatna rečenica u tom recimo izmjenjenom Zakonu osvijestiti? To sam vam htjela reći...smjer borbe za interese mld djece je možda negdje drugdje. Nemam prijedlog kako bi se to dalo urediti, ali svakako mislim da bi institucije trebalo potaknuti na promjene (ne Zakona, nego njihovih funkcija) tako da se postupci rješavaju brže, da se zaposle zainteresirani i kvalificirani stručnjaci, da netko bolje savjetuje i pomaže roditeljima u razvodu... JER PRIJE SVEGA...roditelji bi se trebali "pomiriti", naučiti komunicirati drugačije. Netko ih to mora naučiti. (Pod "pomiriti" mislim da se iako razvedeni prestanu međusobo prijavljivati, a da im država da podršku u tome, a ne da ih jedna služba šalje na sud, sud na policiju, policija na Centar itd....).... Sasvim se slažem sa Vašom rečenicom: "Sadašnja situacija nema nikakve veze sa dobrobiti djeteta jer se dijete promatra kao objekt odnosa roditelja, a to je pogrešno." Predugo je da bih vam opisala osobno iskustvo na tu temu, ali upravo je tako kako ste napisali. Usput pojavljuje li se vama netko od Centra na ročištima (kao zastupnik interesa mld djeteta)? Ugodan dan svima.

jaguar...sve ok "Nepoštujem odluku" zato jer otac može vidjeti dijete kad hoće svaki dan. A ne onako kako piše u presudi (što je manje). Razumijet ćete ako kažem da mi se zaista ne da pisati sudu da izmjeni tu rečenicu. Sl.Brod/Rijeka - naravno da nisam mislila da tu treba dijete seliti. Htjedoh reći da u praksi ima puno slučajeva gdje ta najavljivana podjela neće ničemu koristiti. Ovo što ste napisali za praznike podržavam. Mislim da roditelji nisu slobodne aktivnosti, i da trebaju (oboje) biti tu negdje, svaki dan, uključeni u sve. Ako su imalo normalni. Ali kako najčešće nisu takvi, totalno je gubljenje vremena da se stalno žalimo kakvih sve to ljudi ima. Kako ih urazumiti? Može li se odraslu osobu mijenjati?

Isprike ako sam odužila osobnom pričom. Ona nije bitna za navedenu temu. Htjedoh samo reći da imam iskustvo sa sustavom i da ono nije ohrabrujuće. Da se vratim Zakonu. Ukratko: 1. Izmjene Obiteljskog zakona nam neće pomoći. Kako mijenjati procedure koje se oslanjanju na Zakon? 2. Susrete ne treba ograničavati nego obvezati oba roditelja (bez obzira kod koga dijete živi) da se zaista poštuje odredbu da su oba iako razvedena roditelja dužni skrbiti o djetetu. Kako obvezati oba roditelja? 3. Nisam za to da dijete malo živi kod jednog malo kod drugog jer - mene osobno da netko seli 2-3 puta mjesečno, pa da malo idem raditi s jedne malo s druge adrese, ja bih poludjela. Neka dijete živi na jednom mjestu. Neka sustav osigura da dijete drugog roditelja može vidjeti kad želi, koliko želi...svaki dan. Ne bi bilo konstruktivno da me netko napadne - to je samo moje mišljenje. Rado bih čula kontra argumente. 4. Kada postoje sumnje u zlostavljanje bilo koje vrste, sustav treba zaštiti dijete. Deklarativno ga štiti. Što mislite da je moguće promijeniti da ga sustav štiti i u praksi? 5. Na koji način se može učinkovitije izvesti savjetovanje roditelja o skrbi za dijete? One škole u Obiteljskom centru su samo deklarativne prirode. Ne pomažu u pojedinačnim, vrlo šarolikim primjerima? Lp. P.S. I moje osobno pitanje: Treba li nezainteresirane roditelje: a) nastojati zainteresirati (i koliko dugo nastojati) b) udovoljavati svim prohtjevima samo da dijete vidi drugog roditelja c) odustati od nagovaranja d) tužiti/prijaviti Thnx.

@Gringo - slažem se s Vama da sustav ne ide u smjeru rješavanja konflikta, i to iz osobnog iskustva. Htjedoh reći da je šteta da se snage zainteresiranih roditelja troše na klasifikacije tko je povlašten. Zakon u teoriji odlično štiti dijete. U praksi - nikako. Zato nikakva izmjena Zakona neće poboljšati situaciju. Treba mijenjati procedure koje se oslanjaju na Zakon. Jer su nedorečene i prespore. @jaguar82 - Imate predrasude. Nemojte suditi mene po tome što ste upoznali ženu koja vam je lagala. Da se razumijemo, ja nisam savršena, zasigurno imam niz mana i nisam se došla prikazati sveticom. Došla sam iskazati svoje mišljenje zanimljivo mi je pročitati tuđa mišljenja. Evo odgovora: Na sudu nisam tražila da opisuju moj stav o važnosti da dijete viđa oca. I otac i ja smo izjavili da se bez poteškoća dogovaramo o susretima. Pravna formulacija mi nije bila bitna. Kako je život vrlo dinamičan, nikad nisam ni mislila poštivati presudu:). Ali prije nego me napadnete:) da objasnim: dijete i otac su se mogli vidjeti kad god su htjeli i koliko su htjeli. Naravno ne usred nastave ili usred noći:). Nije mi palo napamet naše dijete zgurati u termine koje mu je netko ispisao. Jer mislim da otac nije slobodna aktivnost koja vrijedi od -do. Gledajte, njegov otac po tom pitanju nema nikakvih primjedbi. JA imam primjedbe. Na sustav. (Moje primjedbe o ocu ne spadaju ovdje, one nemaju veze sa Obiteljskim zakonom). U prvo vrijeme su se viđali non-stop , a zadnjih 2 god gotovo nikako. JA sam tražila Centar da savjetuje oca o njegovoj važnosti u životu našeg djeteta. Lijepo, ljubazno, diplomatski, pažljivo, nesarkastično, nježno.... Naime nisam mogla s ocem na telefon ni na kavu jer mu je žena zabranila. U to ne ulazim. Pa smo se našli par puta u Centru. Lijepo, ljubazno i bez svađa. Kad ga pitaju ima li primjedbe glede susreta, on kaže - ne. Samo što on na pitanje kada će vidjeti dijete, kaže - ne znam, znate gradim kuću. Ja imam još jedan dodatni problem s ocem koji je poznat Gringu iz privatne prepiske, ali o tome ne bih sad i ovdje. U svakom slučaju, smatram se odgovornom majkom, ne služim se lažima, želim da mi dijete bude sretno. A moje dijete voli svog oca, otac mu treba i nedostaje, pa ja zaista ne vidim razlog zašto bih nekoga tražila da mi ispiše čim manje tog vremena. Odmaknite se od predrasuda o povlaštenosti majki. Osobno sam upoznala jednu ženu kojoj je gospođa iz nadzora ugurala 6godišnje dijete u auto alkoholiziranom ocu. Ne znam da li je lagala kad je to ispričala. Ali je žalosno da sustav nije barem ispitao laže li. Jer, gledajte, možda ne laže. O tome govorim. O d.j.e.t.e.t.u. Gledajte ovako: Mene da netko zlostavlja na poslu, ja mogu otići doma, napisati tužbu i sjedit doma sve dok se parnica ne završi. Ne moram se dalje tome izlagati. A dijete? Ovaj laže, onaj tuče, ona mi nije dala, on nije doveo dijete itd itd itd. I onda krene piskaranje raznih službi. Loše, loše, loše. Hitni postupak, vještačenja plaćena od države, izvedena od provjerenih stručnjaka...i sve završeno u roku od max mjesec dana. Da ne kažem da je i to previše za jedno dijete. @Gringo - još samo nešto...možemo mi prepisati iz Europe planove roditeljstva i podijeljena skrbništva. Sve će pasti u vodu. Jer to praksa ne može podržati. Također... Evo, zanima me tvoje mišljenje o sljedećim izmišljenim ali realnim situacijama.: 1. Majka živi u Sl Brodu, otac živi u Rijeci. Podijeli skrbništvo. 2. Otac živi u Malešnici, majka u Dubravi. Gdje dijete ide u školu? Imam svoje mišljenje o podjeljenom skrbništvu, o tome sljedeći put. Radi razmjene mišljenja. Do tada, lijepi pozdrav.

Drugim riječima....nijedna izmjena Obiteljskog zakona neće nikome od nas previše pomoći. Pomoći će se onda kada proradi zainteresiranost za dijete (prije birokracije i piskaranja). A to teško da će se dogoditi u društvu u kojem su moral, iskrenost, čast i poštenje ...odavno došli na niske grane. (Čast izuzecima). U svakom bi se slučaju našlo što je najbolje za dijete kada bi oni koji odlučuju bili iskreno zainteresirani umjesto da ulože još jedan papirić u spis. I na kraju...ja osobno (uz dužno poštovanje prem svima vama) nikako se ne slažem da 5godišnje, 8godišnje itd dijete može odlučivati o vlastotom skrbniku. Jer: ako djetetu ponudite školu u kojoj se igra i školu u kojoj se uči, ne sumnjamo što će izabrati. Kod mene nema comp ako nije zadaća gotova ( a nisam nenormalna živčana ni zlostavljač). Kod oca ima comp od jutra do mraka, ali otac nikada nije bio na roditeljskom, niti n lječničkom i slično. I puno sličnih slučajeva.... Djeca mogu iskazati mnogo stvari i njihov se iskaz TREBA uzeti u obzir. Ali ne kao presudan odgovor. Radije da se svi skupa krenemo boriti za normalnije, poštenije, osvještenije društvo, ono koje je zainteresirano za dijete, a ne u borbu spolova. Odgovorno tvrdim da nisam nikakva povlašteba skupina i kad to posvijestite vidjet ćete da je prostor za poboljšanje statusa naše djece totalno drugog karaktera.

Iz osobnog iskustva kažem da Zakon ne štiti žene, nego da je ova država inertna, birokratska i nedovoljno zainteresirana za prava djece. Moje dijete će se oženiti/udati prije nego ja završim pokrenute postupke. Dijete jest dodijeljeno meni jer mu je otac nasilnik. Možda bi se, kako kažete, dijete svejedno dodijelilo na skrb meni jer nije da smo se nešto jako vještačili - smatram da je to zbog nezainteresiranosti države za dijete i sporosti procedura. Meni je savjest čista, jer samo ja znam kako smo živjeli i zašto smo otišli. I niti u ludilu ne bih dozvolila da mi dijete i dalje tako živi. Da gleda razbijena prozorska stakla jer je Njegova šalica za kavu bila neoprana. Ipak...imam prekrasan odnos sa svojim vlastitim ocem i znam koliko je to važno. Pa sam cici-mici oko djetetovog oca ne bi li se oni ipak imali nekakav odnos. Otac mu zna biti najbolji na svijetu ako je to 2 sata mjesečno. Jer mu otac nema kapaciteta za više. JA sam tražila od Centra da otac viđa dijete više nego je presudom pisano (a pisano je više nego što kažu statistike za većinu). JA sam cimala oca da dolazi svaki dan nakon škole. I svašta takvoga. I dobila sam to da se otac javi 1x u 2 mjeseca (jer radi, farba sobe, ima sastanak, nema mu kolega na poslu i sl). Ako ne daj Bože zovem i pitam može li doći, onda njegova sadašnja vrišti na mene, piše prijeteće sms....jer zašto ja njega zovem i pitam kako je. Normalno da pitam kako je kad se ne javi mjesec-dva. Mislim, možda je bolestan. Nije. Samo je nezainteresiran. Što hoćete od mene da radim? Da li biste se vi svi viđali sa svojim roditeljem ako su vam roditelja prisilili Centar, policija, drugi roditelj Sveti Petar....da dođe sitnih 30 minuta poslije škole j.e.d.v.a. Svaki od 8 pregleda kod liječnika sam ga zvala. Nije mogao doći. Zamolila uputnicu da mi donese za dijete, rekao da sam se ja razvela i nek' si nađem drugog slugu. Bili na savjetovanju. Tamo su mi isčitali niz deklaracija o tome kako oba roditelja skrbe i kako dijete ima pravo na oba roditelja. Naravno. Ali nitko nije pomogao našem djetetu da mu urazume oca i objasne mu da donijeti djetetu uputnicu nije "biti sluga". Ne znam zašto vam ovo pišem, ali povremeno me istinski naljuti tumačenje svijeta u kojemu su majke samovoljna nedovoljno angažirana, ohola, ovlaštena skupina. Jer to jednostavno nije točno. Država je spora i kada bi se na sve vaše dopise pravovremeno i odgovaralo, možda bi se negdj epomaknuli. Glede alimentacije: prošli mjesec sam platila produženi, kuhinju, školske ispite, školu u prirodi 1200kn. aquamaris, prospan i lupocet 150 kn. uopće neću nabrajati dalje. Žao mi je što se u državi loše živi ali se ne može isati kako je za dijete dovoljno 800kn. Jer nije. I nemam nikakav problem da tražim da se alimentacija naplati u uvjetima kada mu otac zarađuje (legalno i po poreznoj kartici: 19 430 kn). Usput, Centar je zvan na sva naša ročišta razna. Nijednom se nisu pojavili. Mislim da vaš problem nije u majkama općenito (ima nas svakakvih istina). Nije moj problem u očevima (ima ih svakavih). NAŠ problem je u neučinkovitosti i sporosti sustava kojemu se djeca požene i udaju dok oni odluče zaviriti u spis. A ako ih nešto ljubazno priupitate izgovaraju napamet naučenu rečenicu o ravnopravnosti, skrbi oba roditelja i slične deklaracije. Svaki je slučaj za sebe i treba ga tako gledati, a ne: majke su povlaštene, očevi su obespravljeni, majke su divne, majke su groze i slične klasifikacije.

nema veze što Imperator nije završio fakultet, zašto bi to značilo da ne može razumijeti problematiku? htio je skrenuti pozornost na činjenicu da roditelji mogu biti sjajni i mogu biti grozi, ali 26 i nije tako malo godina da čovjek ne može prezeti odgovornost za sebe. Puno ljudi ima psihičke poteškoće, ali kada su one pod kontrolom, nisu razlog da "dijete" od 26 godina bude dijete s posebnim potrebama (o kome roditelji moraju skrbiti i dalje). Žao mi je da Morphine prolaz to što prolazi u obitelji, ali razlog više da se odvoji i živi svoj život. Obitelj niej uvijek onakva kakva bi trebala biti.

Odgovor za Imperatora: Dijete treba odgajati i usmjeravati, a ne kažnjavati batinama. Batine su poniženje kojim dijete gubi samopoštovanje. U odrasloj dobi postaje agresivno ili (ako je dovoljno zastrašeno) postaje takvo da se ne zna izboriti za sebe, jer nema samopoštovanja i postaje poslušno - da, ali poslušno potom i nasilnom partneru/partnerici, nasilnom šefu itd. Djeca su po prirodi radoznala, ispituju granice, neposlušna... Takvo je svako zdravo dijete. Roditelj ga usmjerava i postavlja granice. Uči posljedicama odluka. Ali ne ponižavanjem malog bića (samo zato jer je roditelj jači pa može). Sorry, ali da bilo kome od nas na poslu direktor opali šamar zato što smo zakasnili ili pogriješili...što bi se dogodilo? Vjerojatno bi dobio nazad iste sekunde, a potom zasigurno i završio na sudu. Dijete poniženje ne može vratiti, ali ga može akumulirati, a po meni...nikad u dobru svrhu. Kada bi bilo koje dijete bilo poslušno tako da na svaku odreagira iste sekunde i da baš sve radi po propisu, rekla bih da je to dijete: ili bolesno ili zastrašeno. Pitam svoje dijete zašto je tako nemirno (u nekom trenutku, stalno trčakara, ne sluša...) i dobijem odgovor: "Ali, mama tako sam pun radosti". Djeca su prirodno puna radosti i pažljivo im treba određivati granice da se ta radost sasvim ne uguši.

odličan post ivrkljan nekoliko slučajeva u mojoj okolini mi govori da začuđujuće ali istinito - czss po proceduri šalje na vještačenja koja traju mjesecima i godinama iako dijete tvrdi da ga jedan (ili drugi) roditelj tuku/zlostavljaju...ali to isto dijete mora i dalje odlaziti i osiguravati pravo roditelju... ok, djeca ponekad lažu, kaže psihologija...ali, nije da uvijek lažu... želim reći da u slučaju mobbinga, radnik podigne tužbu i ostane doma dok se slučaj ne riješi u slučaju zlostavljanja djeteta (pogotovo ako je emotivno, pa nema modrica), dijete mora ići u dogovorene termine tamo gdje već mora...i takva su eto prava djeteta

Imate pravo na novčanu naknadu (uzdržavanje bračnog druga), samo pripazite na rok u kojem morate predati zahtjev. Regulirano je Obiteljskim zakonom, čl.217 - čl. 221: II. UZDRŽAVANJE BRAČNOG DRUGA Članak 217. Bračni drug koji nema dovoljno sredstava za život ili ih ne može ostvariti iz svoje imovine, a nije sposoban za rad ili se ne može zaposliti, ima pravo na uzdržavanje od svoga bračnog druga. Članak 218. (1) Bračni drug ima pravo podnijeti zahtjev za uzdržavanje do zaključenja glavne rasprave u parnici za razvod ili poništaj braka, na što ga je sud dužan upozoriti. (2) Iznimno ako u parnici za razvod ili poništaj braka nije postavljen zahtjev za uzdržavanje, bivši bračni drug može tužbom tražiti uzdržavanje u roku od šest mjeseci od prestanka braka, ako su pretpostavke za uzdržavanje, predviđene u članku 217. ovoga Zakona, postojale u trenutku zaključenja glavne rasprave u parnici za razvod ili poništaj braka i trajale bez prestanka do zaključenja glavne rasprave u parnici za uzdržavanje. . . . (i dalje čl. 219, 220, 221)

mali dodatak... ako ćemo po teoriji, ova 2 roditelja s početka priče, o izletu i krizmi bi se trebali dogovoriti i podijeliti trošak (ukoliko mogu)...tako bi to rekla knjiga ako ćemo u praksi, tada bi oba roditelja trebala sjesti i dogovoriti... tko može koliko, na koliko rata:)...recimo ali u praksi dobijemo da nek' ona (iz ove priče) lijepo ode raditi ili nek' on lijepo izvoli platiti ili što god... meni su neki odgovori za anamarie zvučali kao "htjela si da dijete živi s tobom, e pa sad izvoli zaradi za sve..." prava je istina da su takvi odgovori zaboravili d.i.j.e.t.e kao što ga zaboravlja sustav jer, ode izlet u zaborav ...i takve male, ljudske (da ne kažem dječje) stvarčice...dok ona (u ovom slučaju) nađe posao, dok dođe ta plaća, dok se oni dogovore, ne dogovore...

Mislim da zajedničko skrbništvo u praksi, kod nas nažalost funkcionira prilično loše, (poznajem dosta primjera u okolini). Spomenuh ga, jer u teoriji, roditelji bi se trebali oko svih odluka dogovoriti zajednički (sport, škola, izleti...), a sve se najčešće svelo na iznos alimentacije. Čudni naziv "susreti i druženja" najčešće je nedostatan i za malo zajedničke zabave, a kamoli za nešto više. Djetetu treba i osjećaj da se može pouzdati u oba roditelja, a to neće vidjeti ukoliko ga jedan roditelj samo vodi u kino (recimo), ali ne i doktoru, ne i na natjecanja, roditeljske... Želim reći da "susrete i druženja" treba proširiti kako bi dijete imalo potpuniji osjećaj da ima 2 (a ne jednog roditelja) koji se brinu. - U praksi - takva zainteresiranost oba roditelja, nalazi se u tragovima. Primjera je šarolikih. - U praksi, također....najčešće sustav troši mjesece/godine na forme i propise, naslove iz knjiga koje opisuju idilične odnose...pa me naživcira proklamacija kako je dijete na prvom mjestu...jer, dok se bilo što riješi, dijete se već možda i oženilo/udalo.

Kako sasvim slučajni promatrač ove rasprave ne mogu a da se ne začudim... Žena je lijepo pitala za savjet: "dobivam redovito alimentaciju i zanima me da li mogu tražiti da podijelimo vanredne troškove?" i postavila pitanje:" ...bivši suprug mi namjerno kasni po par dana sa alimentacijom...da li mogu temeljem toga zatražiti da mu se skida alimentacija sa ovrhom s računa?" Stoga ne razumijem: " Ako se ne možete nositi sa teretom "skrbi" o vašoj djeci a vaš bivši suprug to može pa ako je za to i zainteresiran i sposoban,dozvolite mu da on pokuša "odraditi" to što Vi, ne možete." Nije sramota u ovoj državi ne moći djetetu platiti dodatne troškove (krizme, izleti) i nikako ne znači da je netko za to nezainteresiran ili nesposoban roditelj. Zajedničko skrbništvo znači i zajedničku brigu o redovnim i vanrednim poslovima (ne samo materijalne prirode). Pokušati se dogovoriti nije zločin niti loša karakterna osobina. Slažem se sa ".. izleti i krizme i tako nisu troškovi nužni za život...", ali čemu i ta replika? Pa nije žena tražila da joj se povisi alimentacija zbog krizmi i izleta... Najbolje da dijete ne ide na izlet jer jedan roditelj nema dovoljno, (sram ga bilo), a drugog se ne smije niti upitati da li bi se moožda mogli dogovoriti kako da zajedno to djetetu omogućimo... I na kraju:" Ali ono što je bitno u vašem slučaju je da vas nitko ne sprečava da nađete dodatni posao kojim ćete pokriti troškove dodatnih aktivnosti vaše djece..." To je točno. Ali zašto je tako dramatično odjeknulo da je žena priupitala da li roditelji mogu dodatne troškove podijeliti... I nije li i dodatni trošak - zapravo zajednički trošak zajedničkog djeteta? Sve dok se naglašava zajedničko skrbništvo treba se naglasiti i da su roditelji dužni zajedno se pobrinuti ne samo o osnovnim potrebama nego i o onome što je djetetu za dušu - onda kad mogu. Žena može pola. U čemu je onda problem? Zašto je dužna po defaultu, pobrinuti se za sve sama inače ju treba natjerati da ide raditi. Pa neka dodatno rade oboje onda. Pa bi bilo dobro da se vratimo temi i nekako pomognemo ženi savjetom - da li su dodatni troškovi stvar dogovora ili su automatski nedopustivi i kao pitanje. I ovrha: svim odlukama suda se mora omogućiti da se izvršavaju - ako netko ne izvršava odluku suda, tada se to može administrativnom zabranom. Radi se o nepoštivanju sudske odluke, a ne o nikakvoj osvetoljubivoj kazni. Po meni. lp