Jump to content

Matrix

Moderator
 Vidi profil  Vidi korisnikove aktivnosti

  • Broj objava

    13150

  • registrirao se

  • Osvojio dana

    186

 Content Type 

Članci koje je Matrix objavio

  1. Matrix

    Žalba u sudskoj praksi

    objavio Matrix,

    Spor između oštećenika i osiguravatelja na temelju osiguranja od automobilske odgovornosti nije radni spor bez obzira na to što je osiguranik oštećenikov poslodavac i što štetni događaj ima karakter nesreće na radu. Zato u takvom sporu rok za žalbu iznosi 15 dana.
    Vrhovni sud Republike Hrvatske Rev 261/2004-2 i Gzz 67/2005-2 od 2.3.2005.
    *********************
    Spor u kojem član predstavničkog tijela jedinice lokalne samouprave zahtijeva isplatu naknade koja mu pripada za obnašanje te dužnosti nije radni spor, pa rok za žalbu protiv odluke suda prvog stupnja u takvom sporu ne iznosi osam, već petnaest dana.
    ŽS u Šibeniku, Gž 553/02 od 13.5.2002.
    **********************
    Ako datum kada je stranka primila presudu nije sporan, na pravovremenost žalbe ne utječe eventualna povreda zakonskih odredaba o dostavi sudskih pismena.
    ŽS u Vukovaru, Gž 1428/04 od 6.10.2004.
    ***********************
    Pogrešna uputa suda prvog stupnja o roku za žalbu od 8 dana nema utjecaja na stranku koja je u zakonskom roku od 15 dana izjavila žalbu. Sud naime, svojom uputom o pravnom lijeku ne može skraćivati zakonske rokove.
    Vrhovni sud Republike Hrvatske Rev 261/2004-2 i Gzz 67/2005-2 od 2.3.2005.
    **********************
    Kad sud propusti odlučiti o dijelu tužbenog zahtjeva, stranke mogu tražiti donošenje dopunske presude, ali ne mogu pravnim lijekovima pobijati donesenu presudu u odnosu na dio tužbenog zahtjeva o kojemu njome nije odlučeno.
    VS, Rev 605/01 od 26.9.2001.
    ***********************
    Okolnost da se žalba protiv presude zbog ogluhe poziva na žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja zbog kojeg se žalba ne može izjaviti ne čini je nedopuštenom.
    ŽS u Zagrebu, Gž 6906/06 od 20.3.2007.
    ************************
    Pogrešna pravna uputa svom punomoćniku zbog koje je on priznao tužbeni zahtjev ne predstavlja ispričivu zabludu na strani tužene, već na strani njezinog punomoćnika, a koja zabluda nije razlog za prihvaćanje žalbe protiv presude na temelju priznanja.
    Županijski sud Koprivnica Gž 768/00 od 31.8.2000.
    **********************
    Prigovor zastare istaknut u žalbi predstavlja žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a zbog toga se ne može pobijati presuda zbog izostanka.
    Kako je to vidljivo iz podataka u spisu, sud prvog stupnja donio je pobijanu presudu nakon ocjene, da postoje svi elementi za donošenje presude zbog izostanka propisani odredbom čl. 332. st. 1. toč. 1. do 6. Zakona o parničnom postupku.
    Navodi žalbe, da je sud prvoga stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo na štetu tuženoga kada je usvojio tužbeni zahtjev, jer da je potraživanje tužitelja zastarjelo, nije osnovan. Ovo zbog toga što je prigovor zastare povezan s utvrđenjem činjenica kojima se dokazuje postojanje zastare i osnovanost prigovora zastare. Ovaj žalbeni navod ocijenjen je u skladu s odredbom čl. 353. st. 2. Zakona o parničnom postupku, po kome se presuda zbog izostanka ne može pobijati zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.”
    VTS RH, Pž-1082/94 od 29. ožujka 1994.
    ************************
    Iako je žalba protiv presude na temelju priznanja podnesena na temelju razloga zbog kojeg se ne može podnijeti (pogrešna primjena materijalnog prava), sud je ne može odbaciti kao nedopuštenu.
    ŽS u Bjelovaru, Gž 1818/07 od 8.11.2007.
    ************************
    Presuda na temelju priznanja (čl. 331. ZPP-a) ne može se pobijati zbog pogrešne primjene materijalnog prava (čl. 353. st. 1. t. 3. ZPP).
    ŽS u Rijeci, Gž 1890/02 od 2.7.2003.
    ************************
    Zbog toga što tužitelj nije predujmio iznos sredstava potrebnih za podmirenje troškova izvođenja dokaza uviđajem, sud je ovlašten odustati od izvođenja tog dokaza, ali ne i odbiti tužbeni zahtjev a da prethodno nije proveo druge dokaze kojima je moguće utvrditi odlučne činjenice, a koje dokaze je tužitelj predložio.
    Županijski sud u Bjelovaru, Gž-19/10-2, od 23. III. 2010.
    ***************************
    Priznanje tužbenog zahtjeva za utvrđenje prava vlasništva na nekretnini koja je u pravnom statusu nasljedničke zajednice, učinjeno samo od strane jednog nasljednika bez suglasnosti i pristanka ostalih sunasljednika, nedopušteno je raspolaganje jer je protivno prisilnom propisu, pa sud čini bitnu povredu postupka ako na njemu utemelji presudu na temelju priznanja.
    Iz obrazloženja:
    „U zemljišnoj knjizi kao zemljišnoknjižni suvlasnici predmetne nekretnine upisani su D. B. u 1/2 dijela, N.S. u 1/8 dijela, M.S. u 1/8 dijela te Z.S. u 1/4 dijela, kako to i proizlazi iz izvatka iz zemljišne knjige (list 3 spisa P-896/07).
    Iz spisa proizlazi, a kako je to naveo sam tužitelj u protutužbi, pa i M.S. u svojoj tužbi radi uznemiravanja prava vlasništva da je Z.S. umro te da su njegovi nasljednici M. i N. Nitko ne tvrdi niti iz spisa proizlazi da bi iza Z.S. bila provedena ostavinska rasprava i doneseno rješenje o nasljeđivanju pa se u pogledu suvlasničkog dijela Z.S. radi o nasljedničkoj zajednici sukladno čl. 141. Zakona o nasljeđivanju (Narodne novine”, br: 48/03 i 163/03 – dalje: ZN), tj. o zajedničkom vlasništvu.
    Zajedničkim stvarima raspolažu zajedničari zajednički, a pojedini od njih može stvari raspolagati samo na temelju ovlasti koju su mu za to dali svi ostali, kako je to i propisano čl. 61. st. 1.
    Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (“Narodne novine”, br: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09 i 153/09 – dalje: ZVDSP).
    Iz spisa ne proizlazi da bi N.S. imao ovlast od M.S. da raspolaže sa ovom nasljednom zajednicom, a u pogledu suvlasničkog dijela pokojnog Z.S., pa nije niti mogao priznati tužbeni zahtjev tužitelja DD, a radi stjecanja prava vlasništva na suvlasničkom dijelu Z. S.. Kako je prvostupanjski sud uvažio takovo raspolaganje N.S., a koje je dakle nedopušteno, pa je pobijanom presudom na temelju priznanja utvrdio da je tužitelj stekao pravo vlasništva i na suvlasničkom dijelu Z.S., pa je time počinio bitnu povredu parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točka 4. ZPP-a.”
    Županijski sud u Bjelovaru, Gž-2017/11-4, od 8. III. 2012.
    ************************
    Kad sud ne ocijeni dokaze koje je tužitelj priložio, nije ovlašten odbiti tužbeni zahtjev pozivajući se na pravila o teretu dokazivanja.
    VSRH Rev 201/2008-2
    ************************
    Okolnost da je, nakon što je nastavljen postupak koji je mirovao tužba objektivno preinačena, nema utjecaja na pravne posljedice ponovnog udovoljavanja pretpostavkama za mirovanje postupka.
    VSRH Rev 1242/2007-2
    *************************
    Tuženikovo priznanje tužiteljevog zahtjeva za utvrđenje stjecanja prava vlasništva nekretnine (poljoprivrednog zemljišta) dosjelošću – a na kojoj nekretnini je, prema navodima njegova odgovora na tužbu, pravo vlasništvo stekla druga osoba – Republika Hrvatska – temeljem izričite zakonske odredbe, predstavlja nedopušteno raspolaganje pa ako sud temeljem njega donese presudu na temelju priznanja čini apsolutno bitnu povredu postupka.
    Županijski sud u Bjelovaru, Gž-2802/12-2, od 19. IX. 2013.
    *************************
    Ako tužitelj preinači tužbu mijenjajući istovjetnost tužbenog zahtjeva nakon što je ista već bila dostavljena tuženiku radi davanja pisanog odgovora ne postoje zakonom propisane pretpostavke za donošenje presude zbog ogluhe, pa ako sud povodom tako preinačene tužbe donese navedenu presudu čini bitnu povredu postupka.
    Županijski sud u Bjelovaru, Gž-2031/2013-3, od 24. IV. 2014. godine
    **************************
    Punomoćnik tuženika – srodnik po krvi (otac) u pravoj liniji koji istovremeno nije i odvjetnik može priznati tužbeni zahtjev samo ako mu je ovlaštenje za to izričito dano, pa ako to ne proizlazi iz izdane punomoći sud neće donijeti presudu na temelju priznanja jer u protivnom čini bitnu povredu postupka.
    Županijski sud u Bjelovaru, Gž-1145/2013-2, od 17. IX. 2014. godine
    ***************************
    Ako datum kada je stranka primila presudu nije sporan, na pravovremenost žalbe ne utječe eventualna povreda zakonskih odredaba o dostavi sudskih pismena.
    ŽS u Vukovaru, Gž 1428/04 od 6.10.2004.
    ***********************
    Ako punomoćnik žalbu piše u svoje ime, sud će odbaciti žalbu zbog toga što je punomoćnik temeljem punomoći ovlašten poduzimati pravne poslove, odnosno radnje na koje ga je ovlastio opunomoćitelj samo u ime i za račun opunomoćitelja.
    ŽS u Varaždinu, Gž 1378/06 od 27.6.2006.
    ************************
    Propust punomoćnika da uz podnesenu žalbu priloži punomoć, i da ju po pozivu suda naknadno dostavi, ne čini podnesenu žalbu nedopuštenom već nepotpunom, pa ju sud prvog stupnja ne može odbaciti prije nego što je pozvao samu stranku da ju potpiše i na taj način otkloni navedeni nedostatak.
    Županijski sud u Bjelovaru, Gž-1562/09-2, od 12. II. 2010.
    *************************
    Kada umješač podnese žalbu protiv presude, a tužitelj u odnosu na koga je prihvaćeno miješanje, po primitku presude izjavi da neće podnositi žalbu, tada takva procesnopravna radnja tužitelja ukazuje na nedopuštenost umješača.
    Županijski sud u Rijeci Gž 1728/01 od 3.10.2001.
    **************************
    Iako je žalba protiv presude na temelju priznanja podnesena iz razloga zbog kojeg se ne može podnijeti ( pogrešna primjena materijalnog prava), sud prvog je ne može odbaciti kao nedopuštenu.
    Županijski sud u Bjelovaru, Gž-1818/07-2, od 8. studenog 2007.godine
    ***************************
    Pred općinskim sudom Republiku Hrvatsku zastupa općinsko državno odvjetništvo, pa ako je žalbu protiv odluke općinskog suda podnijelo županijsko državno odvjetništvo, žalba je podnesena od neovlaštenog tijela i treba je odbaciti kao nedopuštenu.
    Županijski sud u Bjelovaru, Gž-1964/06-2, od 19. veljače 2007.godine
    *************************
    Kada rješenje suda u ovjerenom pismenom otpravku ne sadrži uputu o pravu na izjavljivanje pravnog lijeka, tada se činjenica nepravovremenosti žalbe ovrhovoditelja izvan zakonskog roka ne smije tumačiti na štetu ovrhovoditelja, nego u njegovu korist, odnosno „in favorem” stranke.
    Županijski sud u Varaždinu, Gž. 868/09-2 od 15.IX.2009.
    *************************
    Kada umješač podnese žalbu protiv presude, a tužitelj u odnosu na koga je prihvaćeno miješanje po primitku presude izjavi da neće podnositi žalbu, tada takva procesnopravna radnja tužitelja upućuje na nedopuštenost žalbe umješača.
    ŽS u Rijeci, Gž 1728/01 od 3.10.2001.
    ************************
    Ako se tijekom trajanja parničnog postupka otvori stečaj nad tuženikom i ako se tužitelju kao stečajnom vjerovniku u stečajnom postupku na ispitnom ročištu u cijelosti prizna tražbina o kojoj se vodi parnični postupak, rješenje stečajnog suca o utvrđenoj tražbini iz članka 177.stavak 3. Stečajnog zakona ima značaj presuđene stvari. Zbog toga, tužitelj nakon priznanja tražbine više nema pravnog interesa za vođenje parničnog postupka, a ni tuženik više nema pravnog interesa za donošenje sudske odluke o njegovu, prije otvaranja stečajnog postupka, izjavljenom pravnom lijeku.
    VTS RH, Pž-7332/06 od 16.rujna 2009. (TS Slavonski Brod P-74/05 od 2.prosinca 2005.)
    *****************************
    Drugostupanjski sud čini relativno bitnu povredu odredaba parničnog postupka kad preinači dio prvostupanjske presude koji nije pobijan žalbom.
    VS, Rev 736/03 od 12.11.2003.
    **********************
    Kad je stranka u žalbi navela koje dijelove prvostupanjske presude pobija ali glede nekih od njih nije pobliže obrazložila svoju žalbu, drugostupanjski sud je ipak dužan ispitati tu presudu u svim pobijanim dijelovima.
    VSRH, Rev-80/91. od 20.02.1991.
    *********************
    Vrhovni će sud Republike Hrvatske na prigovor revidenta ukinuti dio rješenja žalbenog suda kojim je pogrešno utvrđeno da određeni dio presude prvostupanjskog suda ostaje neizmijenjen jer nije pobijan žalbom.
    VS, Rev 611/93 od 21.4.1993.
    ***************************
    Tužitelj čiji je tužbeni zahtjev prvostupanjskom presudom u cijelosti prihvaćen nema pravni interes za podnošenje žalbe protiv te presude, pa ako je u takvoj situaciji ipak podnese, ona je nedopuštena.
    VSRH, Rev 1365/07 od 20.5.2008.
    *******************
    Kada su žalbu protiv presude podnijeli i stranka i umješač na njenoj strani, pa nakon toga stranka odustane od svoje žalbe a umješač to ne učini – tada je žalba umješača nedopuštena i treba ju kao takvu odbaciti, jer u tom slučaju njegova žalba predstavlja radnju koja je u suprotnosti sa radnjom stranke kojoj se je u parnici pridružio.
    Županijski sud u Bjelovaru, Gž-3290/2013-2, od 24. X. 2014. godine
    *************************
    Prijedlog za dopunu odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske donesene povodom zahtjeva za zaštitu zakonitosti ovlašten je podnijeti samo Državni odvjetnik Republike Hrvatske (kao njegov podnositelj), a ne i stranke.
    VSRH, Gzz 51/03 od 27.4.2004.
    *******************
    Nakon što je odlukom drugostupanjskog suda preinačena prvostupanjska presuda i odbijen tužbeni zahtjev tužitelja, ne postoje uvjeti za donošenje dopunske drugostupanjske odluke o tužbenom zahtjevu koji je bio postavljen kao eventualni, jer o tom zahtjevu tužitelja nije pobijanom presudom odlučivao ni prvostupanjski sud.
    Županijski sud u Bjelovaru, Gž-394/10-5, od 6. IX. 2010.
    **********************
    Kad je drugostupanjski sud u svojoj presudi propustio odlučiti o parničnim troškovima, dužan je na prijedlog stranke o tome odlučiti dopunskim rješenjem.
    VSRH, II Rev 248/99 od 27.8.2002.
    **********************
    Drugostupanjski sud ne može donijeti dopunsku odluku ako niti prvostupanjski sud nije donio odluku o dijelu tužbenog zahtjeva u odnosu na kojeg stranka predlaže donošenje dopunske drugostupanjske odluke.
    VTS RH, Pž-1426/06 od 10.studenog 2009. (TS Zadar P-234/02 od 17.kolovoza 2005.)
    ************************
    Pravni lijek protiv rješenja drugostupanjskog suda je revizija neovisno o tome što je odlučujući o nekom pravnom pitanju on prvi donio odluku. I onda, naime, kad viši sud prvi odluči, odluka drugostupanjskog suda time nije postala odlukom prvostupanjskog suda.
    VSRH, Gž 6/94 od 25.1.1996.
    ***********************
    Rješenje prvostupanjskog suda protiv kojeg posebna žalba nije dopuštena ne postaje pravomoćno samim donošenjem jer se ono može pobijati žalbom, ali ne samostalnom, već onom podnesenom protiv konačne odluke.
    VSRH, Gzz 41/93 od 15.12.1993.
    ***********************
    Nedopuštena je samostalna žalba stranke protiv rješenja o preotvaranju glavne rasprave.
    Rješenje suda o upravljanju postupkom ne može se pobijati samostalnom žalbom, već onom protiv konačne odluke.
    Žalba nije dopuštena.
    Prema propisu članka 305. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine” broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01 i 117/03), vijeće može u tijeku vijećanja i glasanja odlučiti da se zaključena glavna rasprava ponovno otvori, ako je to potrebno radi dopune postupka ili razrješenja pojedinih važnih pitanja. Odluka o ponovnom otvaranju već zaključene rasprave, ovisi, dakle, isključivo o ocjeni vijeća, odnosno suca pojedinca, što je ovdje slučaj. Nakon donošenja odluke o glavnoj stvari, tj. nakon što je presuda već napisana i dostavljena strankama, nije moguće preotvoriti zaključenu raspravu, što prema podacima iz spisa, ovdje nije slučaj. Prema članku 378. stavak 2. ZPP-a, ako ovaj Zakon izričito određuje da posebna žalba nije dopuštena, a to su rješenja koja se odnose na rukovođenje postupkom, rješenje prvostupanjskog suda može se pobijati samo u žalbi protiv konačne odluke.
    Rješenje suda prvog stupnja protiv kojega posebna žalba nije dopuštena, ne postaje pravomoćno samim donošenjem jer se ono može pobijati žalbom, ali ne samostalno, već onom podnesenom protiv konačne odluke.”
    VTS RH, Pž-5188/02 od 15. srpnja 2003.
    **************************
     
     
  2. Matrix

    Ostavina u sudskoj praksi

    objavio Matrix,


    Ostavina
    Predmet nasljeđivanja su stvari i prava koja pripadaju ostavitelju u času smrti, pa tako i nekretnine koje nisu upisane u zemljišnim knjigama, koje se u tom slučaju nasljeđuju kao izvanknjižno vlasništvo.
    Kratki tekst odluke:
    “Pod ostavinskom imovnom podrazumijeva se sva imovina koja može biti predmet nasljeđivanja koju je ostavitelj kao svoje vlasništvo posjedovao. Dakle, i nepokretna imovina za koju nasljednici tvrde da je vlasništvo ostavitelja pri čemu nije od značaja, što su eventualno određene nekretnine upisane u zemljišnoj knjizi na imenu druge osobe, kao što je to slučaj u ovom predmetu. Naime, u tom slučaju se nepokretna imovina nasljeđuje kao vanknjižno vlasništvo.”
    Županijski sud u Bjelovaru, Gž-2473/00-2, od 21. XII. 2000.
    *******************
    Dospjele svote naknade za tuđu pomoć i njegu mogu se naslijediti, bez obzira što visina te naknade nije utvrđena pismenim sporazumom ili pravomoćnom sudskom odlukom, jer se odredbe st. 2. čl. 197. Zakona o obveznim odnosima odnose samo na singularnu sukcesiju, a ne i na nasljeđivanje,kao što je to kod nematerijalne štete (čl. 204. Zakona o obveznim odnosima).
    Kratki tekst odluke:
    Naknada za tuđu pomoć i njegu čiju isplatu zahtijeva tužitelj novčana je tražbina dospjela do časa njegove smrti, radi čega je to imovinsko pravo prema odredbi iz čl. 2. Zakona o nasljeđivanju koje se može nasljeđivati i neosnovana je žalbena tvrdnja tuženika da je ova neprenosiva tražbina ujedno i nenasljediva tražbina.”
    Županijski sud u Bjelovaru, Gž-2333/00-2, od 14. XII. 2000.
    *************
    Ako je nekretnina u rješenju o nasljeđivanju utvrđena kao izvanknjižno  vlasništvo  ostavitelja a prednica ostavitelja također nije bila upisana u zemljišnoj knjizi kao vlasnica, onda se nasljednik može upisati u zemljišnu knjigu kao vlasnik samo ako pokrene pojedinačni ispravni postupak ili postupak pred parničnim sudom, ali ne i na temelju pravomoćnog rješenja o  nasljeđivanju.
    Kratki tekst odluke:
    “No u pogledu nekretnina koje su u rješenju o nasljeđivanju utvrđene kao izvanknjižno vlasništvo treba upozoriti žalitelja da niti njegova prednica nije bila upisana u zemljišnoj knjizi kao vlasnica, a što znači da se na tim nekretninama, a na temelju predmetnog rješenja o nasljeđivanju, ne može upisati niti on kao nasljednik, jer nije udovoljeno materijalnoj pretpostavci knjižnog prednika iz čl. 40. Zakona o zemljišnim knjigama. To ne znači da nasljednik nije također izvanknjižni vlasnik tih nekretnina, budući da je on vlasništvo tih nekretnina stekao nasljeđivanjem, kao jednim od zakonom dopuštenih načina stjecanja prava vlasništva na nekretninama u smislu odredbe čl. 114. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (“Narodne novine”, br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06 i 141/06). Međutim, nasljednik se ne može upisati u zemljišnoj knjizi kao vlasnik na temelju rješenja o nasljeđivanju, već isti može pokrenuti pojedinačni ispravni postupak ili postupak pred parničnim sudom, radi sređivanja vlasništva ili utvrđivanja prava vlasništva na predmetnim nekretninama.”
    Županijski sud u Varaždinu, Gž-511/09-2, od 29. IV. 2009.
    **************
    U situaciji kad je stanar podnio zahtjev za otkup stana, ali je umro prije sklapanja ugovora o prodaji stana, pravo na otkup stana ne prelazi na nasljednike.
    Kratki tekst odluke:
    “Suština revizijskih razloga svodi se na tvrdnju da tužitelj kao univerzalni nasljednik pok. A.D., koji je nesporno bio nositelj stanarskog prava na spornom stanu, ima pravo naslijediti tu imovinu i time pravo na sklapanje ugovora o prodaji stana. U postupku je utvrđeno i među strankama nije sporno da je sada pok. bio nositelj stanarskog prava na spornom stanu (stric tužitelja) koji je za života tuženiku podnio   zahtjev za otkup stana kao i zahtjev za sklapanje ugovora o kupnji stana, koji nesporno nije sklopljen uslijed smrti nositelja stanarskog prava. Je li nositelj stanarskog prava već podnošenjem zahtjeva za otkup stana stekao imovinsko pravo, odnosno imovinu koja se može naslijediti, ili to nije slučaj, za valjanu prosudbu koja se to imovina ili koje se to pravo, koje pripada pojedincu nasljeđuje, mjerodavno je vrijeme otvaranja nasljedstva kada postojeća imovina prelazi na ostaviteljeve nasljednike (čl. 2., 128. i 135. Zakona o nasljeđivanju). Prema stajalištu ovog suda, pravo na otkup stana pripada stanaru temeljem odredaba Zakona o prodaji stanova, osobno je pravo stanara koje ne prelazi na nasljednike, a vezano je uz stanarsko pravo koje se također ne nasljeđuje. Zato nasljednik stanara koji je pokrenuo postupak otkupa stana, suprotno revizijskim navodima, ne može taj postupak ni nastaviti. Nasljednik bi mogao naslijediti jedino imovinu stanara koja je u času njegove smrti već postojala, a samim podnošenjem zahtjeva za otkup stana bivši stanar, sada pok. A.D., nije stekao potraživanje, odnosno imovinu, koja bi činila njegovu postojeću imovinu u času smrti i koja bi prelazila na njegove nasljednike. To znači da bi tužitelj kao nasljednik iza pok. A.D. svoja nasljednička odnosno vlasnička prava u odnosu na sporni stan mogao ostvariti u slučaju da je on, tj. A.D. zaključio ugovor o prodaji stana ili da je donesena  pravomoćna presuda koja zamjenjuje taj ugovor, a što ovdje očito nije slučaj. Stoga su nižestupanjski sudovi uz pravilnu primjenu propisa materijalnog prava osnovano zahtjev tužbe odbili.”
    Vrhovni sud Republike Hrvatske,
    Rev 3191/93, od 22. I. 1998.;
    Rev 2270/93, od 9. X. 1997.
    *****************
    Pozivanjem na sporazum između oporučnog  i zakonskog nasljednika o eventualnom načinu korištenja ostavinske imovine nije pozivanje na nasljedno pravo, pa se o njemu ne raspravlja u ostavinskom postupku niti ima utjecaja na tijek istog.
    Kratki tekst odluke:
    “Kako se zakonski nasljednik poziva na neki navodni sporazum o pravu stanovanja i zabrani otuđenja glede stana koji je bio predmetom nasljeđivanja i raspravljanja u ovom ostavinskom postupku, te u situaciji da oporučni nasljednik negira u svojem odgovoru postojanje takvog sporazuma, a kako ta  eventualna prava za zakonskog nasljednika ne bi proizlazila iz raspoložbe ostavitelja iza kojega se vodi ovaj ostavinski postupak, to se u ovom ostavinskom postupku o takvim eventualnim pravima zakonskog nasljednika ne može raspravljati već bi ona mogla biti predmetom raspravljanja u parnici. Naime, u postupku za ostavinsku raspravu, a primjenom odredbe iz čl. 172. ZN-a, sud utvrđuje tko su nasljednici  umrlog, koja imovina sačinjava njegovu ostavinu i koja prava iz ostavine pripadaju nasljednicima, zapisovnicima i drugim osobama, pa kako se žalitelj i ne poziva na netko svoje nasljedno pravo, to se njegova žalba u svemu ukazuje neosnovanom.”
    Županijski sud u Rijeci, Gž-397/98, od 18. III. 1998.
    ****************
    Za ocjenu predstavlja li neka nekretnina ostavinu nije odlučno je li ta nekretnina u zemljišnoj knjizi upisana na ime ostavitelja  kao vlasnika, već je odlučno da je ta nekretnina predstavljala njegovu imovinu u času smrti.
    Kratki tekst odluke:
    “Donoseći pobijano rješenje, prvostupanjski sud smatra da ostavitelj nije suvlasnik nekretnina upisanih u zk. ul. broj 1187 k.o. P. i zk. ul. broj 582 P. u 1/2 dijela, jer je prezime ostavitelja N., a na ovim nekretninama kao suvlasnik istih u zemljišnim knjigama upisan je N. Takav zaključak suda prvog stupnja, međutim, ne može se prihvatiti, jer su i nekretnine u izvanknjižnom vlasništvu ostavinska imovina kada među nasljednicima nema spora o tome da je i ta imovina ostavinska imovina pokojnog.”
    Županijski sud u Bjelovaru, Gž-1133/08-2, od 21. VII. 2008.
    ******************
    Činjenica da je netko u zemljišnoj knjizi upisan kao suvlasnik određenih nekretnina predstavlja samo predmnjevu o suvlasništvu  te osobe, koja svakako otpada ako drugi, čije stjecanje nije upisano u zemljišnu knjigu dokaže da ima valjanu osnovu i istinit način stjecanje te nekretnine. Ni okolnost da je rješenjem o nasljeđivanju iza osobe koja je upisana kao (su)vlasnik nekretnine u zemljišnoj knjizi ta imovina raspoređena kao njena ostavinska imovina na nasljednike, iako nije predstavljala ostavinu ostavitelja, ne dovodi nasljednike u povoljniji položaj, budući nasljednici svoje pravo izvode iz prava svog prednika, a kojeg prava nema.” 
    (VSRH, Rev-2064/13 od 25. veljače 2014.)
    *******************
    “U smislu odredaba čl. 5. ZN ostaviteljevom smrću na nasljednika prelaze sva prava koja je imao ostavitelj –osim strogo osobnih prava koja se ne mogu nasljeđivati zbog svoje pravne naravi. Potraživanje na temelju
    stečenog bez osnove nema pravnu narav strogo osobnog potraživanja, već je imovinskopravne naravi. Prema tome, u slučaju da je u vrijeme smrti ostavitelja postojalo osnovano potraživanje ostavitelja na temelju stečenog bez osnove, ono prelazi na nasljednika – neovisno je li ostavitelj podnio tužbu radi ostvarenja tog potraživanja.” 
    (VSRH, Rev-2510/10 od 11. siječnja 2012.)
    *****************
    “Prema odredbi čl. 5. st. 3. ZN ostavina se sastoji od svega što je bilo ostaviteljevo u trenutku njegove smrti. Ostaviteljevom smrću prelazi njegova ostavina na nasljednika, čime postaje njegovo nasljedstvo  (čl.5. st. 2. ZN). U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno je da je ostavitelj umro 16. 6. 2005., a tuženica da je stan prodala nakon smrti ostavitelja 17. 10. 2005. Dakle, njegova ostavinska imovina eventualno se mogla sastojati i od suvlasničkog dijela stana, ali ne i od novčane svote polučene prodajom tog stana, jer ta novčana svota u trenutku ostaviteljeve smrti nije pripadala ostavitelju i slijedom toga nije mogla prijeći na nasljednike. Okolnost otuđenja ostavinske imovine nakon smrti ostavitelja ne mijenja sadržaj ostavinske imovine, već eventualno opravdava isticanje obveznopravnog
    zahtjeva prema stjecatelju bez osnove.”
    (VSRH, Rev 1264/10 od 8. siječnja 2013.)
    *****************
    Samo potomak ostavitelja ima pravo tražiti izdvajanje određenog dijela ostavine u svoju korist i to pod pretpostavkom da su ispunjeni zakonom propisani uvjeti iz čl. 37. Zakona o nasljeđivanju.
    ŽS Vž Gž 337/2003-2
    ******************
    Kada tužiteljica nije živjela u zajednici sa ostaviteljem, ista nema pravo tražiti izdvajanje iz ostavine određenog dijela ostavinske imovine za koji smatra da odgovara njezinom doprinosu u povećanju ostaviteljeve imovine.
    Županijski sud u Varaždinu, Gž. 330/08-3 od 20.VIII.2008.
    *****************
    Drugostupanjski je sud pravilno potvrdio presudu prvostupanjskog suda u pobijanom dijelu kojim je tužiteljica odbijena s dijelom tužbenog zahtjeva kojim traži da joj se iz ostavine sada pok. oca stranaka izdvoji u vlasništvo 1/2 ostavinske imovine, tako da je odbijena s tužbenim zahtjevom preko 6/50 dijela vlasništva kč.br. 1908 k.o. Vukoje i u cijelosti sa zahtjevom za izdvajanje iz ostale imovine, jer je utvrđeno da je tužiteljica pridonijela samo povećanju vrijednosti navedene čestice, udjelom u izvođenju raznih radova na već postojećoj kući za stanovanje i gospodarskim zgradama te na okolnom zemljištu za vrijeme zajednice života sa ostaviteljem, pri čemu mu je pomagala u privređivanju tako da se vrijednost te čestice povećala, a u drugu ostavinsku imovinu (oranice, livade, itd.) nije se ništa ulagalo. Tužiteljica je priznala da u ostavinsku imovinu nisu izvršena znatnija ulaganja, ali smatra da joj unatoč tome pripada 1/2 dijela te imovine, jer da bi ta imovina propala da nije bilo njezinoga rada i ulaganja te brige o imovini, čime da je pridonijela očuvanju imovine. Međutim, sve i da je to tužiteljica dokazala, a nije, u odredbama članka 37. ZN kojima je regulirano pravo na izdvajanje iz ostavine u korist potomaka koji su privređivali s ostaviteljem nema uporišta stajalište da bi osnova za izdvajanje iz ostavine bila ulagana u ostavinu radi njena očuvanja, već je osnova samo u prinosu kojim se povećala vrijednost ostaviteljeve imovine, ulaganje u novostečeno dobro, isplaćeni dug ostavitelja i poboljšanje koje povećava vrijednost imovine.
    VSRH Rev 455/1992
    ********************
     
  3. Matrix

    Stjecanje prava vlasništva u sudskoj praksi

    objavio Matrix,


    Pravo vlasništva
    “...Tužitelji u ovoj pravnoj stvari zahtijevaju donošenje presude kojom bi se utvrdilo postojanje već stečenog prava suvlasništva. Prema odredbi čl. 119. st. 1. i 2. ZV vlasništvo nekretnine na temelju pravnog posla stječe se upisom stjecateljevog vlasništva u zemljišnoj knjizi.Budući da tužitelji kao temelj stjecanja suvlasništva navode pravni posao, a upis u zemljišnu knjigu nije izvršen, to već zbog izostanka propisanog načina stjecanja – upisa u zemljišnu knjigu, tužitelji, kad bi i dokazali postojanje valjanog pravnog posla kojemu je cilj stjecanje vlasništva, ne bi stekli pravo suvlasništva...”
    (VSRH, Rev-476/10)
    ***************************
    Pobijanom je presudom odbijen tužbeni zahtjev da se ovrha proglasi nedopuštenom i iz razloga jer tužitelj, kao treća osoba koja se poziva na vlasništvo  predmeta ovrhe kao zapreke za provođenje ovrhe,temelji svoje pravo vlasništva na Ugovoru o kupoprodaji, a sam Ugovor o kupoprodaji nije, sukladno odredbi čl. 114. ZV, dokaz o pravu vlasništva tužitelja, već je samo pravni temelj za stjecanje prava vlasništva...” 
    (VSRH, Rev-1911/11)
    *************************
    Prema pravnim pravilima OGZ
    vlasništvo na nekretninama temeljem pravnog posla moglo se steći i bez upisa u zemljišne knjige ako je ugovor izvršen. 
    (VSRH, Rev-x 181/10 od 12. ožujka 2013.)
    **********************
    Tužiteljica je kao univerzalna nasljednica ostavitelja stekla sva prava na nekretninama koje je on imao - dakle, pravo vlasništva i pravo na posjed (koji je imao u času smrti). I.B. (ostavitelj koga je naslijedila u cijelosti tužiteljica pravomoćnim rješenjem o nasljeđivanju) stekao je kupoprodajom u proljeće 1976. od bivših vlasnika - prodavatelja I. i A.M., vlasništvo predmetnih nekretnina. Ugovor je zaključen 1976.,dakle u vrijeme važnosti bivšeg OGZ(koji se je primjenjivao kao pravno pravilo), a prije donošenja i stupanja na snagu Zakona o osnovnim vlasničko pravnim odnosima ("Službeni list" SFRJ, broj 6/80,stupio na snagu 1. rujna 1980. godine - dalje: ZOVO). Po ustaljenoj sudskoj praksi, za važenja OGZ, a prije donošenja ZOVO, kupac je stjecao pravo vlasništva nekretnina zaključivanjem i izvršenjem   ugovora, dakle, i bez uknjižbe prava vlasništva u zemljišnim knjigama(što se danas traži), pa je zato ostavitelj I.B. postao vlasnikom predmetnih nekretnina, a tužiteljica nasljeđivanjem od bivšeg vlasnika.”
    (VSRH, Rev 1695/00 od 28. veljače 2001.)
    **************************
    Na temelju spomenute pravomoćne presude kojom je utvrđeno tužiteljevo vlasništvo
    spornog poslovnog prostora tužitelj nije stekao to pravo jer nije riječ o konstitutivnoj presudi. 
    Tom presudom utvrđeno je postojanje njegovog već stečenog prava vlasništva.” 
    (VSRH, Rev 1882/15 od 29. rujna 2015.)
    ************************
    Stjecanje vlasništva odlukom javne vlasti (sudbene, ovršne ,zakonodavne) moguće je samo ako to zakon odredi npr. stjecanjem ovršnim putem na temelju odluke o dosudi, razvrgnućem suvlasništva    zajednice nekretnina, zatim rješenjem o izvlaštenju, komasaciji,potom u primjeni Zakona o naknadi za imovinu oduzetu u vrijeme  jugoslavenske  komunističke vladavine ("Narodne novine" broj 92/96 i 81/02), kada se donose odluke o vraćanju nekretnine. Nadalje, još uvijek postoje upisi u zemljišnim knjigama koji se tiču prošlih vremena kada su se razrješavali agrarni odnosi, uzurpacije,kolonizacije,raznovrsni oblici zadružnog vlasništva i sl. Međutim, u predmetnom slučaju nije riječ o stjecanju prava vlasništva na temelju takve kondemnatorne ili konstitutivne odluke suda, već samo to da je odlukom suda deklarirano postojanje prava vlasništva stečenog još nasljeđivanjem.” 
    (VSRH, Rev 1550/16 od 12. travnja 2017.)
    **********************
    Činjenica da je netko u zemljišnoj knjizi upisan kao suvlasnik određenih nekretnina predstavlja samo predmnjevu o suvlasništvu te osobe, koja svakako otpada ako drugi, čije stjecanje nije upisano u zemljišnu knjigu ,dokaže da ima valjanu osnovu i istinit način stjecanje te   nekretnine. Ni okolnost da je rješenjem o nasljeđivanju iza osobe koja je upisana kao (su)vlasnik nekretnine u zemljišnoj knjizi ta imovina raspoređena kao njena ostavinska imovina na nasljednike iako nije predstavljala ostavinu ostavitelja, ne dovodi nasljednike u povoljniji položaj,budući nasljednici svoje pravo izvode iz prava svog prednika, a kojeg prava nema.” 
    (VSRH, Rev-2064/13 od 25. veljače 2014.)
    ************************
    Imovina koja je pripadala S. D. prešla je u času njezine smrti na njezinen asljednike. Međutim, u istom pravnom položaju u pogledu spornog stana nalazi se njezin nasljednik T. M. u kojem se nalazila do trenutka smrti S. D.. Na tuženika nije moglo preći više prava nego što ga je imala S. D. Ona je bila upisana u zemljišnoj knjizi kao vlasnica stana, ali uz obvezu da to pravo vlasništva prenese tužiteljici, pod pretpostavkom da je ugovor o kupoprodaji stana valjan. Njezino pravo je u tom opsegu prešlo na nasljednika. Ako je tužiteljica imala obveznopravni zahtjev prema S. D.da joj izda tabularnu   ispravu podobnu za upis prava vlasništva na spornom stanu, onda to pravo ima i prema tuženiku T. M. Takav obveznopravni zahtjev ne bi imala pod pretpostavkom da je ugovor o kupoprodaji valjan i da sadrži sve što je potrebno (uključujući i klauzulu intanbulandi) da bi se na temelju njega moglo upisati pravo vlasništva u zemljišnoj knjizi. Budući da je prodavateljica stana umrla i da je u međuvremenu upisano pravo vlasništva na ime tuženika T. M., kao nasljednika, tužiteljica u osnovi ima pravo tražiti od tuženika (nasljednika)da trpi upis prava vlasništva na njezino ime temeljem kupoprodajnog ugovora
    (VSRH, Rev-549/07 od 17. rujna 2010.)
    *********************
    U smislu odredaba čl. 5. ZN ostaviteljevom smrću na   nasljednika prelaze sva prava koja je imao ostavitelj – osim strogo osobnih prava koja se ne mogu nasljeđivati zbog svoje pravne naravi. Potraživanje na temelju stečenog bez osnove nema pravnu narav strogo osobnog potraživanja, već je imovinskopravne naravi. Prema tome, u slučaju da je u vrijeme smrti ostavitelja postojalo osnovano potraživanje ostavitelja na temelju stečenog bez osnove, ono prelazi na nasljednika – neovisno je li ostavitelj podnio tužbu radi ostvarenja tog potraživanja.” 
    (VSRH, Rev-2510/10 od 11. siječnja 2012.)
    ************************
    Prema odredbi čl. 5. st. 3. ZN ostavina se sastoji od svega što je bilo ostaviteljevo u trenutku njegove smrti. Ostaviteljevom smrću prelazi njegova ostavina na nasljednika, čime postaje njegovo nasljedstvo (čl.5. st. 2. ZN). U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno je da je ostavitelj umro 16. 6. 2005., a tuženica da je stan prodala nakon smrti ostavitelja 17. 10. 2005. Dakle, njegova ostavinska imovina eventualno se mogla sastojati i od suvlasničkog dijela stana, ali ne i od novčane svote polučene prodajom tog stana, jer ta novčana svota u trenutku ostaviteljeve smrti nije pripadala ostavitelju i slijedom toga nije mogla prijeći na nasljednike. Okolnost otuđenja ostavinske   imovine nakon smrti ostavitelja ne mijenja sadržaj ostavinske   imovine, već eventualno opravdava isticanje obveznopravnog zahtjeva prema stjecatelju bez osnove.”
    (VSRH, Rev 1264/10 od 8. siječnja 2013.)
    *************************
    Tužiteljica je kao univerzalna nasljednica ostavitelja stekla sva prava na nekretninama koje je on imao - dakle, pravo vlasništva i pravo na posjed (koji je imao u času smrti). I.B. (ostavitelj koga je naslijedila u cijelosti tužiteljica pravomoćnim rješenjem o nasljeđivanju) stekao je   kupoprodajom u proljeće 1976. od bivših vlasnika - prodavatelja I. i A.M., vlasništvo predmetnih nekretnina. Ugovor je zaključen 1976.,dakle u vrijeme važnosti bivšeg OGZ (koji se je primjenjivao  kao pravno pravilo), a prije donošenja i stupanja na snagu ZOVO …(stupio na snagu 1. rujna 1980.)…. Po ustaljenoj sudskoj praksi, za važenja OGZ, a prije donošenja ZOVO, kupac je stjecao pravo vlasništva   nekretnina zaključivanjem i izvršenjem ugovora, dakle, i bez uknjižbe prava vlasništva u zemljišnim knjigama (što se danas traži), pa je zato ostavitelj I.B. postao vlasnikom predmetnih nekretnina, a tužiteljica nasljeđivanjem od bivšeg vlasnika.”
    (VSRH, Rev 1695/00 od 28. veljače 2001.)
    *********************
    U ovoj parnici tužitelj nasljedničkom tužbom ostvaruje svoje nasljedno pravo iza pradjeda A. Š., umrlog 1914., iza kojeg je proveden i pravomoćno   završen ostavinski postupak u spisu Općinskog suda u Buzetu broj O-65/81,u kojem postupku tužitelj nije sudjelovao, zahtijevajući od tuženika kao sunasljednika 1/2 dijela nekretnina koje su tuženiku pripale na temelju rješenja o nasljeđivanju donesenog u navedenom predmetu. Raspravljajući i ocjenjujući tuženikov prigovor zastare tužiteljevog prava zahtijevati   ostavinu u smislu odredaba čl. 144. Zakona o nasljeđivanju (“Narodne novine” br. 52/71 i 47/78 – dalje ZN), sudovi su utvrdili da je tuženik isključivi posjednik predmetnih nekretnina još od 1963., pa budući da je predmetna tužba podnesena 1992., osnovano su zaključili da je, neovisno o kakvoći tuženikovog posjeda, nastupila zastara, jer prema odredbi st. 2.navedenog članka pravo zahtijevati ostavinu prema nepoštenom držaocu ostavine zastaruje za 20 godina, a taj rok je protekao.” 
    (VSRH, Rev-1011/00 od 2. 9. 2003.)
    **************************
    Prema odredbi čl. 144. st. 1. ZN, pravo zahtijevati ostavinu kao nasljednik ostavitelja zastaruje prema savjesnom držaocu za godinu dana od kada je nasljednik saznao za svoje pravo i za držaoca stvari ostavine, a najkasnije za 10 godina računajući za zakonskog nasljednika od smrti ostavioca. S obzirom da je, prema tvrdnji samog tužitelja, otac stranaka tuženiku darovao nekretnine koje su deposedirane 1984.,.. da je otac stranaka umro 1987.,... a tužba je podnesena 2002.,.. to je tuženik u odnosu na te nekretnine savjesni držatelj, pa su nižestupanjski sudovi,primjenom citiranih zakonskih odredbi pravilno zaključili da je osnovan prigovor zastare kojeg je tuženik istakao u ovom postupku, a dosljedno tome da je pravilno primijenjeno materijalno pravo kada je odbijen tužbeni zahtjev.” 
    (VSRH, Rev 1312/06 od 24. 1. 2007.)
    **************************
    Prema odredbi čl. 122. ZN kojom je uređeno pitanje otvaranja   nasljedstva propisano je da se smrću osobe otvara njezino   nasljedstvo, a isti učinak ima i proglašenje osobe umrlom. Odredbom čl. 128. st. 1. ZV propisano je da nasljednik stječe vlasništvo naslijeđene stvari u času otvaranja nasljedstva, ako zakonom nije drukčije određeno (a ovdje nije drukčije određeno). To znači da se ne može uzeti da je jedna osoba nasljednik u jednom razdoblju, a druga u nekom daljnjem razdoblju, već se vlasništvo po sili zakona na   temelju nasljeđivanja kao pravnog temelja stjecanja vlasništva stječe u trenutku otvaranja nasljedstva. Dakle, u trenutku otvaranja nasljedstva 6. lipnja 2006. kada je umrla ostaviteljica,oporučna nasljednica, a ne tuženik (zakonski nasljednik) je postala vlasnicom   stana zbog kojeg je predmetni ugovor o najmu (drugog, ovdje spornog) stana raskinut, pa je izjava o raskidu tog ugovora naknadno izgubila svoje pravne učinke.” 
    (VSRH, Rev 2602/15 od 5. 10. 2016.)
    *************************
    Tužiteljice koje su nasljeđivanjem izvanknjižno stekle suvlasnička prava nad predmetnom nekretninom,shodno čl. 128. st. 2. ZV, ovlaštene su ishoditi upis svog izvanknjižno stečenog prava u zemljišne knjige. Kao izvanknjižne suvlasnice predmetne nekretnine za po 2/8 dijela, upis stečenog suvlasništva ovlaštene su zahtijevati upravo prema tuženicima kao knjižnim prednicima (čl.40. Zakona o zemljišnim knjigama) koji su bez valjane pravne osnove u pravnom odnosu prema tužiteljicama u zemljišnim knjigama upisani na suvlasničkim dijelovima koji pripadaju tužiteljicama.” 
    (VSRH, Rev-2742/11 od 3. lipnja 2015.)
    ***********************
    U odnosu na navode tuženice da su nižestupanjski sudovi prihvaćanjem tužbenog zahtjeva pogrešno primijenili materijalno pravo sadržano u odredbi čl. 130. st. 2. ZV jer je tuženica svoje pravo vlasništva stekla na temelju rješenja o nasljeđivanju i u dobroj vjeri tako stečeno pravo vlasništva upisala u zemljišnu knjigu, čemu se ne može suprotstaviti pravo vlasništva prednika tužitelja stečeno na temelju zakona, valja odgovoriti da po prirodi stvari kod stjecanja prava vlasništva uz načelo povjerenja u zemljišne knjige radi se o stjecanju prava vlasništva na temelju pravnog posla gdje pravni slijednik,pouzdajući se u potpunost i istinitost zemljišne knjige, stječe pravo vlasništva na temelju pravnog posla od upisanog pravnog prednika (čl. 115. ZV) dok je nasljeđivanje drugačiji pravni temelj stjecanja prava vlasništva (čl. 114. ZV) od onog koji se utemeljuje na pravnom poslu, kao što su to i odluke suda ili druge nadležne vlasti te zakon.” 
    (VSRH, Rev 2031/10, od 14. siječnja 2015.)
    *************************
    Tužbeni zahtjev kojim se zahtijeva utvrđenje da je tužitelj temeljem kupoprodajnog ugovora stekao vlasništvo predmetne nekretnine ne bi bio osnovan. A to iz razloga što je pravni posao samo pravni naslov za stjecanje prava vlasništva, a prelazi na način određen zakonom… odredbom čl. 119. st. 1.ZV propisano (je) da se vlasništvo na nekretnini stječe upisom u zemljišnu knjigu...”.
    (Županijski sud u Zagrebu, Gž-7486/11)
    ************************
    Dakle, utvrđenje prava vlasništva, kao što tužiteljica traži, osnovano se može zahtijevati u slučaju kad je pravni temelj stjecanja prava   vlasništva zakon, a ne i pravni posao, jer je upis prava vlasništva modus stjecanja tog prava....“
    (Županijski sud u Zagrebu, Gž-7001/12)
    ************************
    Pobijanom je presudom odbijen tužbeni zahtjev da se ovrha proglasi nedopuštenom i iz razloga jer tužitelj, kao treća osoba koja se poziva na vlasništvo predmeta ovrhe kao zapreke za provođenje ovrhe,   temelji svoje pravo vlasništva na Ugovoru o kupoprodaji, a sam Ugovor o kupoprodaji nije,   sukladno odredbi čl. 114. ZV, dokaz o pravu vlasništva tužitelja, već je samo pravni temelj za   stjecanje prava vlasništva...” 
    (VSRH, Rev-1911/11)
    ***********************
    Pravilna je odluka suda prvog stupnja kojom je odbio zahtjev tužitelja za izdavanje tabularne   isprave, budući je taj zahtjev po svojoj prirodi obveznopravni, a ne stvarnopravni zahtjev, koji   pretpostavlja postojanje određenog obveznopravnog odnosa između ugovornih stranaka,pri čemu izdavanje tabularne isprave predstavlja   isključivo ispunjenje jedne od obveza iz pravnog posla...“
    (Županijski sud u Zagrebu, Gž-5558/14)
    **********************
    Suprotno žalbenim navodima sud prvog stupnja utvrdio je da tužitelj neosnovano zahtijeva   izdavanje tabularne isprave od tuženika. Naime, u situaciji kada tužitelj zahtjeva utvrđenje stjecanja prava vlasništva dosjelošću, pravilno je sud prvog   stupnja odbio ovaj zahtjev obzirom da se radi o originarnom stjecanju prava vlasništva te stranke nisu u obveznopravnom odnosu.” 
    (Županijski sud u Zagrebu, Gž-1744/15)
    **************************
    U ovoj parnici tužitelj zahtjeva da sud utvrdi da je on vlasnik spornih  nekretnina, pozivajući se na presudu P-... od... te da je tuženik dužan to priznati i trpjeti upis prava vlasništva tužitelja u zemljišnoj knjizi. Tuženik to   osporava i tvrdi da je on vlasnik i da je njegovo pravo vlasništva upisano u zemljišnoj knjizi. Nižestupanjski sudovi prihvaćaju tužbeni zahtjev.
    Neodlučno je za ishod ovog spora to što je pravomoćnom presudom P-... od...tužitelj utvrđen kao vlasnik spornih nekretnina. Pravilo je da pravomoćna presuda djeluje samo među parničnim strankama (inter partes). U odnosu ne treće, koji u parnici nisu sudjelovali kao stranke, presuda u pravilu nema pravnog učinka (jednako kao građanskopravni ugovor). Presuda unosi izvjesnost među parnične stranke u pogledu njihovih do tada spornih pravnih   odnosa. Odluka suda donesena u parničnom postupku može djelovati samo u odnosu na osobe kojima je bila pružena mogućnost da u parnici sudjeluju kao stranke. U zakonu su predviđeni određeni slučajevi u kojima se odstupa od pravila da pravomoćna presuda djeluje samo među parničnim strankama. U konkretnom slučaju ne može se ispitati zbog kojih razloga bi presuda P-... od ...imala učinka prema tuženiku, koji nije bio stranka u postupku P-....” 
    (VSRH, Rev – 283/06)
    ************************
     
     
  4. Matrix
    Pomoćnik u posjedovanju nije dužan na temelju odredaba čl. 164. i čl. 165. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima platiti vlasniku stvari naknadu za koristi koje je imao dok je upotrebljavao stvari.
    Vrhovni sud Republike Hrvatske Rev x 1085/2011-2 od 6.3.2012.
    ******************
    Suvlasnika stvari (kuće) koji u njenom posjedovanju razmjerno svom idealnom dijelu nije ni isključen ni ograničen izvršavanjem posjeda od strane drugog suvlasnika, ne pripada pravo od tog suvlasnika, kao poštenog posjednika koji posjed ne izvršava na cijeloj stvari već na njenom jednom dijelu, zahtijevati naknadu za korištenje te stvari.
    Županijski sud u Bjelovaru Gž 3167/2011-2 od 2.11.2012.
    ***********
    Zahtijeva li vlasnik da mu posjednik preda stvar, pošteni posjednik može tražiti naknadu za nužne i korisne troškove koje je imao, te stvar zadržati dok mu ti troškovi ne budu naknađeni.
    Vrhovni sud Republike Hrvatske Rev 835/2009-2 od 25.5.2011.
    ********************
    Zakupnik poslovnog prostora nema pravo na naknadu troškova izvršenih ulaganja kad ona nisu bila nužna niti korisna za vlasnika.
    Vrhovni sud Republike Hrvatske Rev 323/2008-2 od 11.6.2008.
    ********************
    Dospijeće tražbine naknade troškova koji pripadaju poštenom ili nepoštenom posjedniku nastupa danom predaje stvari, od kada počinje teći zastarni rok od tri godine za potraživanje posjednika za naknadu troškova vlasnika stvari.
    Vrhovni sud Republike Hrvatske Rev x 137/2010-2 od 23.2.2011
    ***************
    Pošteni posjednik ima pravo tražiti od vlasnika naknadu za nužne i korisne troškove samo onda ako dokaže da je te troškove doista imao.
    Sažetak:
    Na temelju takvog utvrđenog činjeničnog stanja nižestupanjski sudovi utvrđuju da je tuženik-protutužitelj bio pošteni posjednik u trenutku stupanja u posjed predmetnog stana te da, u smislu odredbe članka 164. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Nar. nov., br. 91/96., 68/98., 137/99., 22/00., 73/00., 114/01., 79/06. i 141/06. – dalje: ZVDSP), ima pravo držati stvar dok mu ne budu nadoknađeni nužni i korisni troškovi, pa zaključuju da tužitelj nije dokazao nužne i korisne troškove na predmetnom objektu, odnosno nije dokazao je li imao i u kojem iznosu navedene troškove iznad iznosa od 5.960,00 kn, koje je tužitelj-protutuženik priznao.
    Vrhovni sud Republike Hrvatske Rev 835/09-2, od 25. svibnja 2011.
    *****************
    Prema stavu Vrhovnog suda RH u odluci br. Rev-1158/2010 nižestupanjski sudovi smatraju da tuženica kao pošteni posjednik nije dužna isplatiti tužiteljici naknadu za korištenje stana i da je tuženici pripadalo pravo zadržati stan u posjedu dok joj ne budu naknađeni nužni i korisni troškovi koje je imala (čl. 164. st. 1. i 2. ZV).
    Međutim, u postupku pred nižestupanjskim sudovima  je utvrđeno da je  tužiteljica kao vlasnica stana 1. rujna 1998. podnijela protiv tuženice tužbu za iseljenje i u prethodnom predmetu  taj postupak pravomoćno okončan prihvaćanjem tužbenog zahtjeva. Prema odredbi čl. 18. st. 3. ZV posjed je pošten ako posjednik kad ga je stekao nije znao niti je, s obzirom na okolnosti, imao dovoljno razloga posumnjati da mu ne pripada pravo na posjed, ali poštenje prestaje čim posjednik sazna da mu pravo na taj posjed ne pripada. U smislu te zakonske odredbe posjednik se može smatrati poštenim najkasnije dok mu nije uručena vlasnička tužba, a ako je pošteni posjednik tužen vlasničkom tužbom, smatra se nepoštenim posjednikom od trenutka dostave tužbe pod pretpostavkom da je parnica uredno nastavljena i da ju je vlasnik zaista i dobio. Prema odredbi čl. 165. st. 4. ZV nepošteni posjednik nije ovlašten zadržati stvar dok mu ne budu naknađeni troškovi za koje traži naknadu, nego mora stvar predati bez odgode. Imajući na umu navedeno, pogrešno je pravno stajalište nižestupanjskih sudova da bi tuženica bila pošteni posjednik stana nakon dostave tužbe od 1. rujna 1998., pa se ukazuje pogrešnim primjena odredaba čl. 164. ZV u konkretnom slučaju. 
    **********************
    Kada tuženik posjeduje nekretninu ili neku drugu stvar tužitelja ili posjeduje njegov suvlasnički dio, plaćanje vrijednosti 
    postignute koristi prema čl. 1111. i 1120. Zakona o obveznim odnosima (NN. 35/05 i 41/08) moguće je samo u slučaju kada je nekretnina ili neka druga stvar upotrijebljena na način da je promijenila identitet zbog čega nije moguće ili nije gospodarski opravdano vraćanje te nekretnine ili neke druge stvari. Kada je 
    moguće vraćanje tj. kada je moguća predaja nekretnine ili stvari u posjed ili suposjed tada se naknada koristi prosuđuje prema odredbi čl. 164. i 165. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim 
    pravima (NN. 91/96; 68/98; 137/99; 22/00; 73/00; 114/01; 79/06; 141/06; 146/08; 38/09; 153/09) ali samo u slučaju kada tužitelj uz platež koristi tužbenim zahtjevom traži i predaju nekretnine ili stvari u posjed. 
    Zaključak sjednice Građanskog odjela Županijskog suda u Varaždinu od 04. rujna 2013.
    **************
    U odnosu na nužne i korisne troškove koji se pojavljuju kod revindikacijskih zahtjeva, početak tijeka zastare jednako je uređen i odredbom članka 164. stavak 7.ZV-a, jer pravo na naknadu nužnih i korisnih troškova zastarijeva od dana predaje stvari, s time da se u pretpostavkama iz odredbe članka 164. radi o trogodišnjem a ne općem zastarnom roku koji se, za razliku u stvarnopravnim parnicama, primjenjuje kod instituta stjecanja bez osnove. 
    (Rev-x 294/14-2 od 15.travnja 2015. i Rev-x 358/11-2 od 20. studenoga 2013.)
    ******************
  5. Matrix

    Orijentacijski kriteriji Vrhovnog suda RH

    objavio Matrix,


    Obvezno pravo
    Novi orijentacijski kriteriji Vrhovnog suda RH za naknadu neimovinske štete
    19.06.2020Dana 5. ožujka 2020. i 15. lipnja 2020. pod brojem Su-IV-47/2020-5 na drugoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (2/20.) zauzeto je pravno shvaćanje kojim se mijenja dosadašnja praksa o visini naknade neimovinske (nematerijalne) štete. Novo pravno shvaćanje primjenjuje se na sve postupke naknade neimovinske (ranije nematerijalne) štete i upravo zbog toga je važno što prije uočiti značaj novog pravnog shvaćanja.

    Su-IV-47/2020-5
    Ovo novo pravno shvaćanje glasi:
    "Mijenjaju se Orijentacijski kriteriji i iznosi za utvrđivanje visine pravične novčane naknade nematerijalne štete Vrhovnog suda Repubike Hrvatske od 29. studenog 2002., br. Su-1331-VI/02 i 1372-11/02, u primjeni Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91., 73/91., 111/93., 3/94., 7/96., 91/96., 112/99. i 88/01.), na način da se tada prihvaćeni iznosi naznačeni u novčanim jedinicama (kune) povećavaju za 50%.
    Navedeni kriteriji i tako povećani iznosi (za 50%) u primjeni Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18. - dalje: ZOO/05) kada sudovi odlučuju o visini pravične novčane naknade neimovinske štete u slučaju povrede prava osobnosti, primjenjivat će se i na obvezne odnose nastale nakon 1. siječnja 2006. i stupanja na snagu ZOO/05."
    U obrazloženju ovog pravnog shvaćanja navedeno je sljedeće.
    “Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, koja je održana 29. studenog 2002., pod poslovnim brojem: Su-1331-VI/02 i 1372-11/02, prihvaćeni su i doneseni "Orijentacijski kriteriji i iznosi za utvrđivanje visine pravične novčane naknade nematerijalne štete" (u daljnjem tekstu: Orijentacijski kriteriji).
    Kako je od njihovog donošenja proteklo znatno vremensko razdoblje, s tim da je u međuvremenu stupio na snagu i novi Zakon o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18.), ali i drugi propisi obveznopravne ili postupovnopravne naravi koji se djelomično odnose na ovu pravnu materiju, to je bilo potrebno uskladiti postojeće Orijentacijske kriterije s navedenim promjenama.
    Prilikom donošenja odluke o mijenjanju Orijentacijskih kriterija, uz pomoć kojih sudovi određuju visinu pravične novčane naknade neimovinske štete, Vrhovni sud Republike Hrvatske se, uz ostalo, koristio i podacima Državnog zavoda za statistiku o stopi inflacije mjerenoj indeksom promjena potrošačkih cijena u odnosu na početnu 2002.
    Polazeći od tih podataka, pokazalo se da navedeni indeks u naznačenom vremenskom razdoblju iznosi 137,7 %, što znači da je inflacija iznosila 37,7 %, pri čemu indeks promjene prosječnih mjesečnih isplaćenih neto plaća iznosi 166,9 %.
    Iz toga proizlazi su prosječne isplaćene mjesečne neto plaće u odnosu na početnu 2002. porasle za 66,9 %.
    Polazeći od cilja i svrhe zakonskih odredbi o naknadi neimovinske štete, imajući na umu i navedene statističke podatke, na sjednici Građanskog odjela VSRH donesena je odluka o promjeni Orijentacijskih kriterija na način da se tada prihvaćeni iznosi naznačeni u novčanim jedinicama (kune) po svim osnovama podignu u odnosu na 2002. za 50%.
    Izmjena Orijentacijskih kriterija primjenjuje se na sve parnične postupke za naknadu neimovinske štete u svim stupnjevima suđenja (ubuduće), tj. od dana prihvaćanja ovog shvaćanja.

    Su-VI-1331/02 Su-II-1372/02
    S obzirom na to da se u ovom pravnom shvaćanju Vrhovni sud Republike Hrvatske poziva na pravno shvaćanje od 29. studenoga 2002. (Su-VI-1331/02 Su-II-1372/02) sa četvrte sjednica Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (4/02) u nastavku slijedi prikaz tog shvaćanja:
    "Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj dana 29. studenog 2002. razmatrani su i prihvaćeni

    ORIJENTACIJSKI KRITERIJI I IZNOSI ZA UTVRĐIVANJE VISINE PRAVIČNE NOVČANE NAKNADE NEMATERIJALNE ŠTETE
    Ovi orijentacijski kriteriji trebaju omogućiti ujednačenu primjenu čl. 200. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (“Narodne novine” br. 53/91., 73/91., 3/94., 7/96. i 112/99. – u daljnjem tekstu: ZOO).
    Oni ne predstavljaju matematičku formulu koja pukim automatizmom služi za izračunavanje pravične novčane naknade.
    U primjeni rečenog propisa valja uvijek imati na umu sve okolnosti slučaja, pri čemu trajanje i jačina fizičkih i duševnih bolova i straha imaju tek značaj osobito važnih, ali ne i jedinih okolnosti koje sud mora imati na umu pri određivanju iznosa pravične novčane naknade.
    Rečeni kriteriji primjenjuju se na sve parnične postupke za naknadu nematerijalne štete u svim stupnjevima suđenja.
    Uz orijentacijske kriterije za pojedine oblike nematerijalne štete podsjeća se i na pravne stavove Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. ožujka 1987.
    Time se željelo podsjetiti upravo na sve okolnosti slučaja koje sud mora imati na umu kad primjenjuje odredbu čl. 200. st. 1. ZOO-a.
    Orijentacijski kriteriji za ujednačavanje visine naknade nematerijalne štete, izražene u EUR, preračunati su u kune, prema tečaju EUR - kuna, na dan prihvaćanja kriterija, tj. 29. studenoga 2002. (1 EUR = 7,435784 kn), pri čemu su iznosi izraženi u kunama minimalno zaokruženi.
    FIZIČKI BOLOVI
    - Orijentacijski kriteriji i iznosi za utvrđivanje visine naknade za fizičke bolove (po danima)
    – jaki bolovi – 370,00 kn
    – srednji bolovi
    – 220,00 kn
    – slabi bolovi – 70,00 kn.
    Kod utvrđivanja iznosa naknade treba imati na umu da su trajanje i jačina fizičkih bolova dva osobito važna elementa za dosuđenje pravične novčane naknade, ali sud mora voditi računa i o drugim okolnostima slučaja. Vidjeti u nastavku zaključak broj 4, III sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. ožujka 1987.
    Zaključak broj 4., III. sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. ožujka 1987. glasi:
    "1. Nelagodnosti u tijeku liječenja (npr. kraća nesvjestica, hospitalizacija, vezanost za krevet, razne vrste imobilizacija i fiksacija, rendgensko snimanje, broj operacija, infuzije, transfuzije injekcije, previjanje rana, odstranjivanje šavova, upotreba invalidskih kolica, bolovanje, posjećivanje ambulante, fizioterapija, trajanje rehabilitacijskog postupka i slično) koje trpi oštećenik razmatraju se u okviru naknade za fizičke boli.
    2. Može li i pod kojih uvjetima pojedina od navedenih nelagodnosti prerasti u kakav drugi samostalni oblik nematerijalne štete (npr. duševni bolovi zbog smanjenja životne aktivnosti) valja ocjenjivati uzimajući u obzir sve okolnosti slučaja."
    Zaključak broj 3., III. sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. ožujka 1987. glasi:
    "1. Nematerijalna šteta koja se u određenom obliku trajno ili trajnije ispoljava predstavlja jednu štetu, pa su određuje jedan iznos naknade uzimajući u obzir trajanje te štete do donošenja presude i njeno trajanje u budućnosti.
    2. Naknadu za buduću nematerijalnu štetu sud može dosuditi u smislu čl. 200. ZOO-a i kad se štetne posljedice u psihi oštećenika još nisu ispoljile, ako je izvjesno da će te posljedice nastati u budućnosti."
    STRAH
    - od 2.200,00 kn do 30.000,00 kn.
    Korekcija na više ili na niže prema istim kriterijima kao i kod fizičkih bolova, odnosno kriterijima koje propisuje čl. 200. ZOO-a, imajući također na umu i sve ostale okolnosti svakog konkretnog slučaja.
    Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, održanoj dana 29. studenog 2002. zauzet je sljedeći pravni stav:
    "Pravičnu novčanu naknadu za pretrpljeni strah dosuđuje se ako okolnosti slučaja, a osobito trajanje i jačina straha to opravdavaju."
    DUŠEVNI BOLOVI ZBOG SMANJENJA ŽIVOTNE AKTIVNOSTI
    – do 25% – 7.500,00 kn za svakih 10%
    – preko 25 do 40% – 11.000,00 kn za svakih 10%
    – preko 40 do 60% – 22.000,00 kn za svakih 10%
    – preko 60 do 80% – 45.000,00 kn za svakih 10% – preko 80 do 100% – 75.000,00 kn za svakih 10%.
    Korekcija prema opsegu i težini utvrđenih trajnih posljedica
    Kao dodatne kriterije valja imati na umu životnu dob, vrstu zanimanja oštećenika i slično.
    Zaključak broj 6., III. sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. ožujka 1987. glasi:
    "1. Smanjenje životne aktivnosti, kao posebni osnova za naknadu štete zbog duševnih bolova, obuhvaća sva ograničenja u životnim aktivnostima oštećenika koje je ostvarivao ili bi ih po redovnom tijeku stvari u budućnosti izvjesno ostvarivao. Pod ograničenjem se podrazumijeva i obavljanje aktivnosti uz povećane napore ili pod posebnim uvjetima.
    2. Ovaj oblik štete je u pravilu trajnog karaktera, ali novčana naknada se može dosuditi i kad je smanjenje životne aktivnosti privremeno, ako je jačeg intenziteta i dužeg trajanja ili ako to posebne okolnosti opravdavaju."
    DUŠEVNI BOLOVI ZBOG NARUŽENOSTI
    – jaki stupanj – vrlo uočljivo trećima – 37.000,00 kn – uočljivo samo ponekad (ukućanima, na plaži i sl.) – 22.000,00 kn
    – srednji stupanj – vrlo uočljivo trećima – 22.000,00 kn – uočljivo trećima samo ponekad – 11.000,00 kn
     – laki stupanj – vrlo uočljivo trećima – 5.000,00 kn – uočljivo trećima samo ponekad – 2.500,00 kn
    Korekcija naknade zavisno od životne dobe, vrste zanimanja, lokaciji ozljeda i slično.
    Spol oštećenika, sam po sebi, ne utječe na visinu naknade s osnova naruženja.
    Zaključak broj 8., II.I sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. ožujka 1987. glasi:
    "Osnov za priznanje novčane naknade za naruženost nije samo u tome da li i u kojoj mjeri izmijenjena vanjština oštećenika izaziva u okolini gađenje, sažaljenje, ili druge negativne reakcije, već se uzimaju u obzir i subjektivna mjerila o utjecaju svih elemenata (izmijenjena vanjština, primjetnost, obim itd.) na psihičku ravnotežu oštećenika, odnosno na njegovo psihičko stanje u cjelini. Pri tome se subjektivne osobine oštećenika uzimaju u obzir u razumnoj mjeri."
    Ovaj zaključak treba tumačiti tako, da sud vodi računa kako o objektivnim, tako i o subjektivnim okolnostima.
    DUŠEVNI BOLOVI ZBOG SMRTI BLISKOG SRODNIKA (bračni i izvanbračni drug, dijete, gubitak ploda, roditelji, braća i sestre)
    – Za slučaj smrti bračnog i izvanbračnog druga (trajnija zajednica života) i djeteta – 220.000,00 kn
    – Za slučaj gubitka ploda roditeljima – 75.000,00 kn – Za slučaj smrti roditelja: 1. djetetu koje se nalazi na odgoju i skrbi kod roditelja – 220.000,00 kn 2. djetetu – 150.000,00 kn
    – Za slučaj smrti brata ili sestre – 75.000,00 kn.
    Zaključak broj 9., III. sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. ožujka 1987. glasi:
    "Pravična novčana naknada za duševne bolove djeteta zbog smrti roditelja predstavlja naknadu kako za bol izazvanu samim saznanjem za smrt, tako i za sve kasnije bolove koje dijete trpi zbog gubitka roditelja - ljubavi, njege i pažnje koju bi mu roditelj pružao, pa pripada djetetu koje zbog uzrasta nije moglo osjetiti bol zbog same smrti roditelja, jer je u pitanju naknada za jedinstveni oblik nematerijalne štete."
    DUŠEVNI BOLOVI ZBOG NAROČITO TEŠKOG INVALIDITETA BLISKE OSOBE
    – Za slučaj naročito teškog invaliditeta bračnog i izvanbračnog druga (trajnija zajednica života) i djeteta – 220.000,00 kn
    – Za slučaj naročito teškog invaliditeta roditelja: 1. djetetu koje se nalazi na odgoju i skrbi kod roditelja – 220.000,00 kn 2. djetetu – 150.000,00 kn.”

     Zaključak
    Imajući u vidu dosadašnje orjentacijske kriterije Vrhovnog suda Republike Hrvatske, u pogledu visine neimovinske štete od dana zauzimanja najnovijeg pravnog shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske svaki sudac trebao bi uvažavati ono što je u tom pravnom shavćanju navedeno, odnosno, ako tužitelj toliko traži, trebao bi dosuditi barem za 50% uvećane iznose naknade neimovinske štete u usporedbi s iznosima iz pravnog shvaćanja zauzetog pod brojevima Su-1331-VI/02 i 1372-11/02.
    Novi orjentacijski kriteriji mogli bi biti i osnova za preinaku tužbe sukladno čl. 192. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. - pročišćeni tekst, 25/13. i 89/14. - Odluka Ustavnog suda RH, 70/19.).
    Naime, tužba se može preinačiti samo do zaključenja prethodnog postupka. No, tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka.
    Zauzimanje novog pravnog shvaćanja od strane najvišeg suda našeg pravnog poretka, a kako je to učinjeno na sjednici Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod brojem Su-IV-47/2020-5, trebalo bi tumačiti kao okolnost koja tužitelju daje pravo da preinači tužbu i nakon zaključenja prethodnog postupka jer je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka.
    *******************
    Novi Orijentacijski kriteriji mogu biti osnova za preinaku tužbe sukladno čl. 192. st. 2. ZPP. Zauzimanje novog pravnog shvaćanja od strane najvišeg suda našeg pravnog poretka, a kako je to učinjeno na sjednici Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod brojem Su-IV-47/2020-5, treba tumačiti kao okolnost koja tužiteljici daje pravo da preinači tužbu i nakon zaključenja prethodnog postupka jer je bez svoje krivnje nije mogla preinačiti do zaključenja prethodnog postupka.
    Rješenjem suda prvog stupnja dopuštena je preinaka tužbe s obrazloženjem, u bitnom, da je nesporno kako je Vrhovni sud RH na sjednici Građanskog odjela održanog15. lipnja 2020. godine, poslovni broj: Su-IV-47/2020-5 zauzeo pravno shvaćanje kojim je izmijenio Orijentacijske kriterije i iznose za utvrđivanje visine pravične novčane naknade nematerijalne štete, na način da se tada prihvaćeni iznosi naznačeni u novčanim jedinicama povećavaju za 50% te se primjenjuju na sve parnične postupke za naknadu neimovinske štete u svim stupnjevima suđenja tj. od dana prihvaćanja na predmetnoj sjednici VSRH. Obzirom su, dakle, Orijentacijski kriteriji i iznosi za utvrđivanje visine pravične novčane naknade neimovinske štete VSRH doneseni na sjednicama 5. ožujka 2020. godine i 15. lipnja 2020. godine, a istima je izrijekom i nedvosmisleno određeno, da se primjenjuju "...i na obvezne odnose nastale nakon 1. siječnja 2006. i stupanja na snagu ZOO/05.", te "...na sve parnične postupke za naknadu neimovinske štete u svim stupnjevima suđenja (ubuduće), tj. od dana prihvaćanja na sjednici Građanskog odjela VSRH (15. lipnja 2020.).", to isti kao takvi, osim što su u smislu odredaba Zakona o sudovima (Narodne novine, broj: 28/13, 33/15, 56/15 i 3 67/18) pravno obvezujući, predstavljaju i novu činjenicu sukladno kojoj tužiteljica bez svoje krivnje nije mogla preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka, pa je sud prvog stupnja u smislu odredbe čl. 190 ZPP-a, odlučio kao u izreci pobijanog rješenja.
    I po mišljenju drugostupanjskog suda, novi Orijentacijski kriteriji mogu biti osnova za preinaku tužbe sukladno čl. 192. st. 2. ZPP.
    Naime, tužba se može preinačiti samo do zaključenja prethodnog postupka. No, tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka.
    Zauzimanje novog pravnog shvaćanja od strane najvišeg suda našeg pravnog poretka, a kako je to učinjeno na sjednici Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod brojem Su-IV-47/2020-5, treba tumačiti kao okolnost koja tužiteljici daje pravo da preinači tužbu i nakon zaključenja prethodnog postupka jer je bez svoje krivnje nije mogla preinačiti do zaključenja prethodnog postupka.
    Županijski sud Zagreb Gž-2107/20 09.11.2020
  6. Matrix
    U članku se dotićemo pitanja, da li je moguć prenos prava vlasništva na nekretnini opterećenoj hipotekom.
    Upis promjene vlasnika u zemljišnoj knjizi na nekretnini pod hipotekom je moguć, za što je najbolji primjer stambenog kredita, budući da u tim situacijama banka sklapa ugovor o kreditu sa kupcem, pri čemu se povrat kredita osigurava upisom hipoteke na nekretnini, no banka doznačuje sredstva iz kredita tek onda kad se na nekretnini koja je predmet kupoprodaje upiše hipoteka u korist banke kao osiguranje povrata kredita, što će reći da je tada kao vlasnik nekretnine još uvijek upisan prodavatelj,a dok se upis prava vlasništva na kupca obavlja nakon što je hipoteka upisana, no između ostalog treba istaknuti da upis promjene vlasnika nekretnine uopće nemože naštetiti hipotekarnom vjerovniku, budući da upisana hipoteka ima učinak i nakon promjene vlasnika, odnosno je hipotekarni vjerovnik ovlašten izvršiti naplatu osiguranog potraživanja iz vrijednosti založene nekretnine neovisno o tome tko je trenutni vlasnik nekretnine.
  7. Matrix
    Članak je iniciran učestalim upitima koji se odnose na zabilježbu spora i njene učinke koje proizvodi nakon upisa u zemljišne knjige, glede čega u nastavku članka obrazlažemo što dobivamo upisom zabilježbe spora.
    Prema čl. 86. Zakona o zemljišnim knjigama, zabilježba spora je upis kojim se čini vidljivim da se glede knjižnog prava vodi, pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, postupak čiji bi ishod mogao utjecati na uknjižbu pripadanja, postojanja, opseg, sadržaj ili opterećenje tog prava. Nakon njezine provedbe nitko se neće moći opravdati da nije znao, niti da nije mogao znati, da se glede određenog knjižnog prava vodi takav postupak i upravo zbog tih razloga je i čl. 86. st. 2. Zakona o zemljišnim knjigama propisano da zabilježba spora ima učinak da pravomoćna presuda, donesena u povodu tužbe, djeluje i protiv onih osoba koje su stekle knjižna prava nakon što je prijedlog za zabilježbu spora stigao zemljišnoknjižnom sudu, a isto vrijedi i kad je zabilježbom spora učinjeno vidljivim da se vodi postupak pred drugim nadležnim tijelom o čijem ishodu ovisi knjižno pravo, a kad se vodi postupak radi donošenja odluke na temelju koje bi se neko knjižno pravo trebalo upisati u zemljišne knjige, zabilježbom spora osigurat će se i bolje mjesto u prvenstvenom redu za knjižno pravo koje bi se tek trebalo upisati. Prema čl. 86. st. 3. Zakona o zemljišnim knjigama u slučaju kad je zabilježeni spor dovršen odlukom prema kojoj stranci pripada pravo, dosuđeno pravo dobiva ono mjesto u prvenstvenom redu koje mu je bilo osigurano zabilježbom spora. Ako je postupak, radi kojeg je bila provedena zabilježba, dovršen ovršnom odlukom na temelju koje bi bio promijenjen upis glede kojega je zabilježba provedena, ta će se odluka ovršiti na način da će se dopustiti upis promjene na onaj način i u onom opsegu kako je to odlučeno i istodobno će se narediti brisanje zabilježbe spora, ali i svih onih upisa koji su zatraženi nakon što je prijedlog za zabilježbu spora stigao zemljišnoknjižnom sudu, ako su u suprotnosti s ovim upisom (čl. 88. st. 2. Zakona o zemljišnim knjigama). Zabilježbu spora može zahtijevati svaka stranka u postupku glede knjižnog prava čiji bi rezultat mogao utjecati na uknjižbu, pripadanje, postojanje, opseg sadržaja ili opterećenje tog prava, kao i svaka druga osoba koja je sudionik postupka, a za to ima pravni interes ako dokaže da se taj postupak vodi.
    Zabilježbu spora može rješenjem dopustiti zemljišnoknjižni kao i drugi sud pred kojim se vodi postupak čija se zabilježba zahtijeva, a ako se postupak vodi pred drugim nadležnim tijelom zabilježbu spora može zahtijevati svaki sudionik tog postupka koji za to ima pravni interes, ako dokaže da se taj postupak vodi, u tom slučaju zabilježbu može na prijedlog rješenjem dopustiti zemljišnoknjižni sud, a po službenoj dužnosti je može narediti rješenjem i tijelo pred kojim se vodi postupak.
  8. Matrix
    Karakteristično za posjed je da se uprkos zaštiti koju mu pruža pravni poredak ne pretvara u pravo. Upravo zbog toga što posjed nije pravo u posjedovnoj parnici se ne raspravlja o pravu na posjed već samo o činjenici posljednjeg mirnog posjeda i činu smetanja. Posjedovnom tužbom može se postići najviše to da se uspostavi ono posjedovno stanje koje je postojalo prije smetanja, a obzirom da posjed nije pravo posjedovnom parnicom se spor ne rješava apsolutno i definitivno, što znači da se pitanje prava može nakon parnice smetanja posjeda konačno riješiti u redovnoj vlasničkoj parnici gdje se ispituje koja je od spornih stranaka ovlaštena da drži stvar u posjedu tj. tko ima pravo na posjed.
    Posjedovna zaštita ima za cilj zaštitu posjednika, obzirom da je oslobođen dokazivanja prava na posjed, a osoba koja je izvršila smetanje bit će obvezana na uspostavljanje prijašnjeg posjedovnog stanja čak i ako ona sama ima pravo na posjed. Međutim, s druge strane zaštita pružena u ovom postupku je provizorna i privremena i posjednik će biti zaštićen samo dok se u redovnom petitornom postupku ne rasprave pitanje prava na posjed, njegove zakonitosti i sl. kada će sud donijeti konačnu odluku da li posjedniku pripada i pravo na posjed ili ne.(rei vindicatio, actio publiciana, actio negatoria), odnosno dali je posjed utemeljen ovlaštenjem na posjed stvari koje proizlazi iz prava vlasništva ili nekog drugog prava.
  9. Matrix

    Fiktivan ugovor u sudskoj praksi

    objavio Matrix,


    Simulirani pravni poslovi
    Nije u pravu tužitelj kada smatra da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 12. ZPP-a. Kada je prvostupanjski sud odbio tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu utuženog iznosa s osnova povrata kredita jer je utvrdio da je predmetni ugovor o kreditu prividan ugovor, onda nije prekoračen tužbeni zahtjev pa iako tuženica nije postavljala protutužbeni zahtjev za utvrđenje da bi taj ugovor bio prividan. Prividnost ugovora može se isticati prigovorom u parnici, a bez da se postavlja tužbeni ili protutužbeni zahtjev za utvrđenje da bi taj ugovor bio prividan. Stoga, kada je tuženica u ovoj parnici istaknula prigovor prividnosti predmetnog ugovora o kreditu, kada je prvostupanjski sud raspravio taj prigovor i ocijenio ga osnovanim te kada je zbog toga odbio tužbeni zahtjev tužitelja, to prvostupanjski sud nije odlučivao izvan granica postavljenog zahtjeva.
    Vrhovni sud Republike Hrvatske, Rev-810/2011-2 od 12. studenog 2013.
    ******
    Radi se o prividnom ugovoru, kada je tuženik sklopio ugovor o kreditu isključivo zbog kreditne nesposobnosti tužitelja i njegove supruge, u njihovu korist, budući su novčana sredstva iz predmetnog kredita uložena u roditeljsku kuću tužitelja, a koji iznos je valoriziran prilikom utvrđenja ulaganja supruge tužitelja u kuću, zbog čega tužitelj nema pravo na povrat novčanih sredstava od tuženika.
    Županijski sud u Varaždinu, Gž-1080/07-2 od 11. ožujka 2008.
    ******
    Stoga je pravilno prvostupanjski sud zaključio da je predmetni ugovor u smislu čl. 66. st. 1. ZOO-a prividan ugovor i da nema učinka među ugovornim strankama. Naime, po stajalištu ovoga suda, 
    u konkretnom slučaju radi se o apsolutnoj simulaciji kod koje su sklapanjem predmetnog Ugovora stranke zapravo imale cilj i to tužiteljica ponovno stjecanje instrumenata osiguranja radi ispunjenja 
    tražbine, (a koje je sve već bilo ugovoreno Ugovorom o kratkoročnom zajmu i Sporazumu od 2. svibnja 2001.), a tuženik i nadalje posjed predmetne nekretnine, (što je također bilo ugovoreno Ugovorom od 2. svibnja 2001.), a to znači zapravo izbjegavanje primjene odredbi toga Ugovora, a time i prisilnih propisa 
    iz čl. 277. OZ-a kojim je određen postupak i način prisilnog ostvarenja tražbine tužiteljice utemeljene na Ugovoru i Sporazumu od 2. svibnja 2001.
    Županijski sud u Varaždinu, Gž-873/08-2 od 28. listopada 2008.
    ******
    Naime, sukladno odredbi čl. 55. st. 1. Ovršnog zakona, ovrha se proglašava nedopuštenom na određenom predmetu ako treća osoba dokaže da u pogledu tog predmeta ima takvo pravo koje sprječava ovrhu, međutim, tužitelj u ovome predmetu to nije dokazao, obzirom da ovaj sud prihvaća stav suda prvog stupnja da se priloženi ugovori i računi imaju smatrati prividnim pravnim poslovima 
    sastavljenim iz razloga izbjegavanja namirenja tražbine prvotuženika.
    Županijski sud u Puli - Pola, Gž-995/07-2 od 16. veljače 2009.
    ******
    Zaključivši da je ugovor o zajmu od 31. listopada 1990. prividan pravni posao kojim su prikriveni ranije sklopljeni ugovori o zajmu sa zelenaškom kamatom, jer tužitelj temeljem ugovora od 31. 
    listopada 1990. nije tuženiku dao nikakvu pozajmicu, a kako je tuženik tužitelju vratio zajam temeljem prethodno sklopljena dva ugovora o zajmu isplatom iznosa od 80.580 DEM, nižestupanjski sudovi zaključuju da tuženik ne duguje ništa tužitelju iz osnove zajma te su tužbeni zahtjev odbili, a time su materijalno pravo pravilno primijenili. Prema odredbi čl. 66. st. 1. Zakona o obveznim odnosima prividni ugovor nema učinka među ugovornim stranama, a prema odredbi st. 2. toga članka – ako prividan ugovor prikriva neki drugi ugovor, taj drugi važi ako su ispunjeni uvjeti za njegovu pravnu valjanost. 
    Kako ugovor o zajmu što su ga stranke sklopile 31. listopada 1990. kao prividan nema pravni učinak, a s obzirom da je tuženik vratio zajam tužitelju prema ranije sklopljena dva ugovora o zajmu, tuženik ne duguje tužitelju utuženi iznos. Nije odlučno što tuženik nije pokretao postupak radi poništenja predmetnog ugovora o zajmu, jer prividni ugovor ne podliježe pobijanju.
    Vrhovni sud Republike Hrvatske, Rev-737/2006-2 od 20. prosinca 2006.
    ******
    Kod parničnih stranaka nije postojala volja za zaključenje predmetnog ugovora o prodaji stana i njegovog spomenutog aneksa kojim se samo pobliže određuje predmet prodaje, jer su stranke takovim ugovorom stvarno imale namjeru, da tužitelj koji je naveden u ugovoru kao prodavatelj stana pruži jamstvo tuženiku radi osiguranja isplate novčanog potraživanja tuženika prema trećoj osobi inače prijatelju tužitelja.
    Vrhovni sud Republike Hrvatske, Rev-3135/1995-2 od 20. listopada 1999.
    *****
    Prema utvrđenim odlučnim činjenicama, ovaj sud zaključuje da se u konkretnom slučaju radi o prividnom (simuliranom) ugovoru o dosmrtnom uzdržavanju, a koji udovoljava svim pretpostavkama 
    za valjanost darovnog ugovora koji zapravo pokriva sporni ugovor. Prema čl. 66. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96 i 91/96 – dalje: ZOO), prividan ugovor nema učinka među ugovornim strankama, ali ako prividan ugovor pokriva neki drugi ugovor, taj drugi važi ako je udovoljeno uvjetima za njegovu pravnu valjanost.
    Vrhovni sud Republike Hrvatske, Rev-1304/2008-2 od 3. veljače 2010.
    ******
    Da je predmetni ugovor o posudbi novca tzv. simulirani (prividni) pravni posao utvrđeno je temeljem suglasnih iskaza parničnih stranaka, a i saslušanog svjedoka inače sastavljača tog ugovora M. M., iz kojih iskaza proizlazi da tužitelj nije pozajmio tuženiku bilo kakav novac pa tako ni 30.000,00 DEM, a da je taj ugovor zaključen kao „vid osiguranja“ tužitelja za obveze koje su za tuženika proizlazile iz drugog ugovornog odnosa, odnosno iz odnosa ugovora o prijenosu ugovora o zakupu.
    Županijski sud u Puli – Pola, Gž-15/09-2 od 26. travnja 2010.
    ******
    5. Temeljem utvrđenih činjenica, prvostupanjski je sud pravilno zaključio da je ugovor o zajmu (nazvan ugovorom o kreditu) prividan, jer prikriva drugi ugovor, pa u smislu čl. 66. st.1. Zakona o 
    obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 53/91 i dr. - dalje ZOO) nema učinka među ugovornim stranama. U smislu čl. 2. istog članka, ni prikriveni ugovor (a to je u konkretnom slučaju kupoprodajni 
    ugovor) ne važi, jer nema uvjeta za njegovu pravnu valjanost. Naime, radi se o ugovoru o kupoprodaji stranog državljanina, koji nema propisano odobrenje za sklapanje takvog ugovora. Stoga je i taj ugovor ništav temeljem čl. 103. st.1. ZOO kao protivan prinudnom propisu.
    Županijski sud u Puli, Gž-2610/04-2 od 11. prosinca 2006.
    ******

    Prividni ugovor nema učinka samo među ugovornim strankama, ali se prividnost ugovora ne može isticati trećoj savjesnoj osobi. Ako je jedna ugovorna stranka, znajući da je ugovor prividan isplatila temeljem tog ugovora određeni novčani iznos trećoj osobi i time tu treću osobu održavala u zabludi da se pridržava prividnog ugovora, ne može isplaćeni novčani iznos potraživati od druge 
    ugovorne stranke prema odredbama o naknadi štete, čak niti u slučaju ako je i ta druga ugovorna stranka komunicirajući s trećom osobom također tu osobu održavala u zabludi u pogledu valjanosti 
    ugovora.
    Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, Pž-6070/08 od 17. prosinca 2008.
    ******
    Zakonski nasljednik stranke (daroprimatelja) prividnog ugovora o darovanju ne smatra se trećom osobom prema kojoj se prividnost ugovora ne bi mogla isticati.
    Županijski sud u Bjelovaru, Gž-483/13-2 od 21. studenoga 2013.
    ******
    3. Žalitelja u povoljniju pravnu poziciju ne može dovesti ni tvrdnja da je račun na njega glasio samo iz razloga što je imao pravo na povlasticu, a da je zapravo traktor kupljen za drugog. Očito je, 
    obzirom na navedenu povlasticu, da je kupac traktora bio tuženik B. Č. Da li je on bio samo fiktivni kupac, to za tužitelja nema značaja. Tužitelj, na kojeg je tražbina cedirana predstavlja treću osobu i prema njemu Ugovor sklopljen između A. d.o.o. i tuženika (makar on bio i fiktivan) proizvodi pravne učinke. Tuženik nije dokazao da je tužitelj znao ili mogao znati za fiktivnost tog kupoprodajnog ugovora 
    pa se u odnosu na njega ne može niti pozivati na tu prividnost. Povjerenje trećih osoba u pravnom prometu u takvim slučajevima se uvijek štiti. 
    Županijski sud u Puli, Gž-1493/05-2 od 2. travnja 2007.
    ******
    Pogrešno je izraženo pravno shvaćanje drugostupanjskog suda da se na prividnost mogu pozivati samo ugovorne stranke te da tužitelj, koji nije stranka spornih ugovora, nije aktivno legitimiran u 
    ovoj pravnoj stvari. Prema odredbi čl. 109. st. 1. ZOO na ništavost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svaka zainteresirana osoba. Odredba čl. 66. st. 1. ZOO, prema kojoj prividan ugovor nema učinka među ugovornim strankama, suprotno shvaćanju drugostupanjskog suda, ne ograničava krug osoba ovlaštenih za isticanje ništavosti u smislu čl. 109. st. 1. ZOO. Zbog pogrešnog  pravnog pristupa, polazeći od nepostojanja aktivne legitimacije tužitelja za utvrđenje ništavosti spornih  ugovora zbog prividnosti, sud drugog stupnja prilikom donošenja presude nije imao u vidu navode tužitelja da je riječ o prividnom ugovoru (čl. 66. ZOO), temeljene na tvrdnji da stranke nisu htjele da za otuđene nekretnine kupac (tek osnovano društvo bez znatnijeg kapitala) plati cijenu (čl. 454. st. 1. ZOO).
    Vrhovni sud Republike Hrvatske, Rev-1516/2011-4 od 25. ožujka 2014.
    *******
    Utjecaj fiktivnog ugovora na utvrđenje i podjelu bračne stečevine
    Vezano uz podjelu bračne stečevine postoji sudska odluka (Odluka Županijskog suda u Zagrebu, br. Gž -1191/12 od 4. travnja 2013.) u kojoj je razmatrano pitanje smatra li se bračnom stečevinom nekretnina na kojoj je jedan bračni drug samo fiktivno uknjižen.
    Sud je o tome zauzeo sljedeće stajalište:
    „Bivša supruga tužila je svog bivšeg supruga radi naknade štete jer je prodao trećim osobama stan koji je u zemljišnim knjigama bio uknjižen kao njegovo samovlasništvo, a ona tvrdi da je zapravo bračna stečevina njih dvoje na ravne dijelove pa zato traži isplatu polovine kupovnine za koju je stan prodan. Tuženik odgovara kako stan zapravo nije bio vlasništvo niti jednog od njih dvoje već ga je on fiktivno uknjižio na svoje ime na zamolbu svog ujaka, direktora i vlasnika trgovačkog društva koje se bavi građenjem i proizvodnjom stanova, da ne bi ovaj platio neka visoka fiskalna davanja u času prodaje stana trećim osobama.
    U prvostupanjskom postupku su izvedeni dokazi koji su potvrdili istinitost tuženikovih navoda pa je sud odbio tužbu s obrazloženjem da se ne radi o bračnoj stečevini… Na osnovi ovako provedenog dokaznog postupka pravilno je I-stupanjski sud zaključio da predmetni stan nije predstavljao imovinu tuženika,
    te samim time niti nije mogao predstavljati zajedničku imovinu tužiteljice i tuženika tijekom trajanja braka. Tužiteljica osim navoda da je stan bio upisan u z.k. kao vlasništvo tuženika nije priložila nikakve druge dokaze kojima bi osporila navode tuženika da on u naravi nije bio vlasnik tog stana.“
    Županijski sud u Zagrebu, br. Gž -1191/12 od 4. travnja 2013.
  10. Matrix

    Upućivanje u parnicu (ostavinski postupak) u sudskoj praksi

    objavio Matrix,


    Upućivanje u parnicu
    U slučaju kada zakonski nasljednik ospori pravovaljanost oporuke ostavitelja ne navodeći niti jednu činjenicu, odnosno razloge, samim time što je osporio oporuku to ne znači da postoje pretpostavke za upućivanje na parnicu.
    Županijski sud u Rijeci Gž 1283/01 od 20.6.2001.
    ****************
    Kada žalitelj tvrdi da u ostavinu spada manji iznos novaca, upućuje se u parnicu radi utvrđenja da određeni novčani iznos ne spada u ostavinsku imovinu.
    Županijski sud u Varaždinu, Gž. 619/03-2 od 27. svibnja 2003.
    ************
    Sudovi su odbili tužbeni zahtjev radi utvrđenja pravne valjanosti usmene oporuke smatrajući da u konkretnom slučaju nisu postojale izuzetne prilike koje bi usmenu oporuku činile pravovaljanom.
    Ovakvu odluku sudovi temelje na činjenici da je oporučitelj bio pismen, sposoban za rasuđivanje, dakle u mogućnosti izraziti svoju posljednju volju pred nazočnim svjedocima, što nije učinio. Iz njegovih riječi kojima je pozivao tužiteljicu neka ide po odvjetnika, sudovi zaključuju da je oporuka tek trebala biti sačinjena, pa kako do toga nije došlo, smatraju da nedostaju člankom 78. st. 1. ZN-a propisane pretpostavke pravne valjanosti usmene oporuke. Ovakvo stajalište nižestupanjskih sudova je pravilno.
    Za pravnu valjanost usmene oporuke moraju biti ispunjene zakonom propisane subjektivne i objektivne pretpostavke, a to su prema odredbi čl. 78. st. 1. Zakona o nasljeđivanju (“Narodne novine” br. 52/71 i 47/78 – u daljnjem tekstu: ZN), da oporučitelj izjavi svoju posljednju volju pred dva svjedoka (subjektivne pretpostavke) i da postoje izuzetne prilike u tom trenutku koje onemogućuju oporučitelja sačiniti pisanu oporuku (objektivne pretpostavke). Kako druge pretpostavke za pravnu valjanost usmene oporuke zakon ne propisuje, pogrešno je stajalište nižestupanjskih sudova da usmena oporuka u konkretnom slučaju ne bi bila pravovaljana zato što svjedoci oporuke nisu napisali izjavu posljednje volje oporučitelja, niti je oporučitelj točno nabrojio svoju imovinu i odredio što od toga ostavlja
    tužiteljici.
    VSRH Rev 769/2003
    **************
    Da bi donio rješenje o prekidu ostavinskog postupka i uputio na parnicu nasljednika čije je pravo manje vjerojatno, sud je prethodno dužan utvrditi sporna pitanja glede opsega ostavinske imovine.
    Županijski sud u Varaždinu, Gž. 906/06-2 od 06. VI.2006.
    ***************
    Kad sud u rješenju kojim upućuje nasljednika čije pravo smatra manje vjerojatnim na parnicu, ne navede razloge zašto upravo toga nasljednika upućuje na parnicu , počinio je bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz toč. 13. st. 2. čl. 354. Zakona o parničnom postupku.
    ŽS Bj Gž 1278/2001
    *************** 
    Ukoliko je ostaviteljica raspolagala čitavom svojom imovinom vlastoručnom oporukom i ugovorom o dosmrtnom uzdržavanju u korist različitih ovlaštenika, ostavinski sud će uputiti zakonskog nasljednika na parnicu radi utvrđenja pravne nevaljanosti vlastoručne oporuke, nakon što bude pravomoćno okončan postupak koji se vodi radi utvrđenja pravne nevaljanosti ugovora o dosmrtnom uzdržavanju.
    Županijski sud u Varaždinu, Gž.382/08-2 od 10.III.2008.
    ***************
    Pravomoćno rješenje o nasljeđivanju veže stranke koje su sudjelovale u ostavinskom postupku ukoliko im nije priznato pravo da svoj zahtjev ostvaruju u parnici.
    VSRH Rev 1519/1998
    ******************
    U konkretnom predmetu radi se o sporu iz nasljedno-pravnih odnosa, u kojem mogu sudjelovati samo osobe koje su pozvane na nasljedstvo, a ne i treće osobe koje ne sudjeluju u ostavinskom postupku. To međutim nije zapreka da se u parnici koju vode nasljednici, utvrđuje da dio neke imovine koja se formalno u dokumentaciji vodi na imenu i vlasništvu ostavitelja, u naravi ne predstavlja njegovu imovinu, već imovinu nekog trećeg, jer predmet nasljeđivanja može biti samo imovina koja je doista pripadala ostavitelju, bez obzira na upis u odgovarajućoj dokumentaciji.
    ŽS Ka Gž 742/1999
    ******************
    U ostavinskom postupku, povodom spora stranaka o činjenicama o kojima ovisi sastav ostavine, prosudba ostavinskog suda čije je pravo manje vjerojatno temelji se na ocjeni vjerojatnosti a ne na ocjeni izvjesnosti, time da manje vjerojatnim treba smatrati pravo koje se temelji na zakonu od prava koje se temelji na formalno valjanim ispravama odnosno ugovorima
    Županijski sud u Varaždinu,
    Gž.597/08-2 od 26.III.2008.
    *****************
    Potraživanje ostavitelja na temelju stjecanja bez osnove prelazi na nasljednike neovisno o tome je li ostavitelj podnio tužbu radi ostvarenja tog potraživanja.
    Vrhovni sud Republike Hrvatske Rev
    2510/2010-2 od 11.1.2012.
    *****************
  11. Matrix

    Posljedice ukidanja zakona

    objavio Matrix,

    Zakoni se primjenjuju od dana njihovog stupanja na snagu, a u pravilu djeluju samo za ubuduće, ovo iz razloga što je Ustavom RH zabranjeno povratno (retroaktivno) djelovanje zakona , a samo iznimno, iz posebno opravdanih razloga moguće je retroaktivno djelovanje pojedinih odredaba zakona.
    Ono što je bitno istaknuti jest to da Ustavni sud u postupku ocjene suglasnosti zakona sa Ustavom ukida, a ne poništava taj zakon.
    Naime, za razliku od poništavanja koje djeluje unatrag (dakle poništava i sve proizvedene učinke, tzv.ex tunc učinak) pravni učinak ukidanja djeluje samo za ubuduće  (tzv.ex nunc učinak).
    Ukidanje zakona djeluje samo za ubuduće, a ukinuti zakon odnosno određene ukinute odredbe, prestaju važiti danom objave odluke Ustavnog suda u "Narodnim novinama", ako Ustavni sud ne odredi drugi rok.
    Zakon se ukida zato jer je protivan Ustavu,što će reći da je on je bio protuustavan i prije ukidanja,glede čega Ustav RH određuje i uvjete pravne zaštite za osobe čija su prava povrijeđena pravomoćnim pojedinačnim aktom koji je donesen temeljem zakona ukinutog odlukom Ustavnog suda, odnosno se radi o zaštiti od učinaka pojedinačnog akta koji je donesen prije ukidanja zakona, dakle po propisima tada još važećeg zakona, a zaštita se pruža zato što je kasnije ukinut zakon na kojem se temelji pojedinačni akt, slijedom čega u tom slučaju pojedinačni akt nije nepostojeći, odnosno ništav akt, nego je pobojan, pa osoba čija su prava povrijeđena može u zakonom određenim uvjetima od nadležnog tijela tražiti izmjenu akta odgovarajućom primjenom odredaba o ponavljanju postupka.
    Pravni izvor članka:
    Iz odluka Ustavnog suda RH, U-I-206/1992, U-III-379/1993, U-III-731/1994 i U-I-52/1995, U -III/81/2001 od 7. 11. 2002.
     
  12. Matrix

    Zaštita prava vlasništva u sudskoj praksi

    objavio Matrix,


    Zaštita vlasništva
    Ne predmnijeva se da je osoba upisana u zemljišnoj knjizi kao vlasnik nekretnine ujedno i njen posjednik.
    Vrhovni sud Republike Hrvatske Rev 1446/2008-2 od 11.3.2009.
     ***********************
    Tuženik koji je stvar posjedovao pa je posjed napustio nakon dostavljanja tužbe treba je o svome trošku predati tužitelju ako tužitelj nije tražio prodaju od pravog posjednika.
    Županijski sud u Zagrebu Gž 4738/2010-2 od 31.8.2010.
    **********************
    U sporu radi predaje stvari vlasniku u posjed, sud je dužan raspraviti prigovor posjednika o njegovom pravu na posjed, na temelju vlasništva stečenog dosjelošću, jer osnovanost takvog prigovora čini neosnovanim zahtjev na predaju u posjed.
    Županijski sud u Zlataru Gž 1648/2009-2 od 10.2.2010.
    ************************
    Pravo vlasništva stečeno na temelju rješenja suda o razvrgnuću suvlasničke zajednice nekretnina, stječe se u trenutku pravomoćnosti sudske odluke.
    Županijski sud u Varaždinu Gž 514/2008-2 od 12.5.2008.
    ********************
    Građevinska dozvola nije valjana osnova stjecanja stvarnih prava pa niti prava stvarne   služnosti.
    Vrhovni sud Republike Hrvatske Rev 803/2007-2 od 19.2.2008.
    ********************
    Zaštitu od uznemiravanja može tražiti samo vlasnik posjednik stvari kojega treća    osoba uznemirava u izvršavanju njegovih vlasničkih prava na stvari.
    Vrhovni sud Republike Hrvatske Rev 754/2011-2 od 28.9.2011.
    **********************
    Vlasnik koji kondemnatornom tužbom želi postići da osoba koja ga ometa u ostvarenju njegovih vlasničko pravnih ovlaštenja to prestane činiti u sudskom postupku mora dokazati svoje vlasništvo i konkretnu činjenicu uznemiravanja.
    Vlasnik nekretnine ne može osnovano zahtijevati zaštitu od uznemiravanja ako osoba za koju tvrdi da ga uznemirava u ostvarenju njegovih vlasničko pravnih ovlaštenja to čini na način da prodaje vlastitu nekretninu.
    Visoki trgovački sud Republike Hrvatske Pž 7367/05 od 7.10.2008.
    ********************
    Pokretanje parnice ili bilo kojeg drugog sudskog postupka ne može se smatrati činom uznemiravanja vlasništva.
    Županijski sud u Šibeniku Gž 317/00 od 29.5.2000.
    *************************
    Kad je o valjanosti ugovora kao osnove stjecanja vlasništva pravomoćno odlučeno , sud nije ovlašten o tome ponovno raspravljati u parnici povodom tužbe zbog uznemiravanja vlasnika.
    Vrhovni sud Republike Hrvatske Rev x 9/2009-2 od 29.4.2009
    *************************
    Zahtijeva li vlasnik da mu posjednik preda stvar, pošteni posjednik može tražiti naknadu za nužne i korisne troškove koje je imao, te stvar zadržati dok mu ti troškovi  ne budu naknađeni.
    Vrhovni sud Republike Hrvatske Rev 835/2009-2 od 25.5.2011.
    *******************
    Osoba koja je upisana u zemljišnu knjigu kao vlasnik nekretnine, aktivno je legitimirana na podnošenje tužbe kojom traži zaštitu prava vlasništva od štetnih imisija, bez obzira što je predmetnu nekretninu pravnim poslom prenijela na treću osobu.
    Županijski sud u Varaždinu, Gž.815/08-2 od 14.IV.2008.
    ***********************
    Pravo služnosti puta ne može se ukinuti ako postoji prikladniji prolaz preko nekretnina koje su u vlasništvu treće osobe, bez obzira na činjenicu što predmetna nekretnina u naravi predstavlja asfaltirani put koji koristi veći broj osoba.
    Županijski sud u Varaždinu, Gž. 229/08-2 od 28.II.2008.
    **********************
    Tužitelj nije ovlašten podnijeti tužbu zbog   uznemiravanja  kojom traži uklanjanje bespravne gradnje, budući je isto predmet upravnog postupka. 
    Županijski sud u Varaždinu, Gž. 809/06-2 od 05.IX.2006.
    ******************
    Vlasnik nekretnine ovlašten je podnijeti tužbu radi zaštite od uznemiravanja protiv svake osobe koja ga bespravno  uznemirava, a ne samo protiv osobe po čijem nalogu i u čiju korist je takvo uznemiravanje izvršeno.
    Županijski sud u Varaždinu, Gž.3133/11-2 od 14. svibnja 2013.
    ******************
    Vlasnik nekretnine ima pravo tražiti zaštitu od  uznemiravanja sadnjom čempresa po tuženiku na nekretnini koja je u njegovom vlasništvu te istovremeno zatražiti odstranjenje tih  čempresa s nekretnine uz istovremenu zabranu takvog daljnjeg uznemiravanja ali samo u razdoblju kada ti čempresi puštanjem 
    korijenja u njegovu nekretninu još nisu prirasli i postali dio njegove nekretnine. 
    Iz obrazloženja:
     „Valja tužitelje upozoriti bez obzira na okolnost što vlasničke tužbe, kakva je i tužba radi zaštite od uznemiravanja ne zastarijevaju, da su imali pravo zatražiti zaštitu od uznemiravanja sadnjom čempresa po tuženiku u njihovom pravu vlasništva i od tuženika istovremeno zatražiti odstranjenje, uklanjanje čempresa s nekretnine koja je u njihovom 
    vlasništvu uz istovremenu zabranu takvog daljnjeg uznemiravanja no samo u razdoblju kada predmetni čempresi još nisu puštanjem korijenja u njihovoj nekretnini prirasli i postali dio te njihove nekretnine dakle, prije nego što li su isti postali njihovo vlasništvo.“ 
    Županijski sud u Varaždinu, Gž.4084/11-2 od 11. prosinca 2012.
    ******************
    Ukoliko tužitelj traži zabranu «ispuštanja odnosno otjecanja otpadnih voda sa nekretnine tuženice na   njegovu nekretninu» tada se tužba tužitelja temelji na odredbi čl. 167 ZV-a (actio negatoria), a to iz razloga što 
    tužitelj tužbenim zahtjevom traži zaštitu od uznemiravanja (uznemiravanje može biti počinjeno određenim radnjama koje predstavljaju čin smetanja, odnosno radnjama koje predstavljaju štetne imisije).
    Županijski sud u Varaždinu, Gž. 768/05-2 od 23.V.2005.
    *********************
     
     
  13. Matrix
    U praksi je nemali broj primjera sklapanja ugovora o darovanju nekretnina, a da pri tome predmetna nekretnina nije predana u posjed obdareniku, glede čega se postavlja pitanje :
    ""je li valjan ugovor o darovanju koji je sklopljen u pisanom obliku i proveden u zemljišnim knjigama, ali nije izvršena i prava predaja u posjed darovane nekretnine""
    -odgovor je negativan
    Naime, već je u mnogobrojnim odlukama Vrhovnog suda RH donesenim u primjeni pravnog pravila iz paragrafa 943. bivšeg OGZ-a zauzeto pravno shvaćanje da ugovor o darovanju treba biti sačinjen u formi sudskog zapisnika, odnosno javnobilježničkog akta sukladno odredbi čl. 53. st. 1. toč. 3. Zakona o javnom bilježništvu, a kad ugovor o darovanju nije sačinjen u propisanoj formi, tada taj nedostatak može nadomjestiti samo prava predaja stvari, a ne i uknjižba u zemljišne knjige.Dakle, činjenica što bi ugovor bio proveden u zemljišnim knjigama ne može nadomjestiti predaju stvari u neposredan posjed, glede čega je takav darovni ugovor protivan zakonu, pa je zaključeni pravni posao ništav temeljem odredbi čl.322. Zakona o obveznim odnosima.
    Pravni izvori:
    VS RH Rev-542/03
    VS RH Rev-995/04
    VS RH Rev 955/09
  14. Matrix

    Protuovrha

    objavio Matrix,

    Mnoge osobe nisu upoznate sa mogućnosti uporabe instituta protuovrhe, uređenim Ovršnim zakonom, pa tako u mnogim temama navode da su isti dug platili dva puta, da im je ovršeno više nego je to određeno ovršnom ispravom, pogrešno obračunate kamate, da je ukinuta ovršna isprava temeljem koje je provedena ovrha i slično, glede čega u ovom članku prikazujemo put ka zaštiti svojih prava.
    Protuovrha je jedan o restitucijskih načina pravne zaštite koji stoje na raspolaganju ovršeniku i trećim osobama u povodu ovrha koje su protiv njega neosnovano provedene. Nakon što je ovrha već provedena, ovršenik može u istom ovršnom postupku zatražiti od suda da naloži ovrhovoditelju da mu vrati ono što je ovrhom dobio, što se naziva protuovrhom.
    Postupak se provodi u dva stadija, odnosno u prvome se nalaže ovrhovoditelju da vrati ono što je ovrhom neosnovano dobio, dok se u drugom provodi protiv ovrhovoditelja ovrha radi ispunjenja toga naloga.
    Razlozi za protuovrhu su sljedeći:
    1. ako je ovršna isprava pravomoćno ukinuta, preinačena, poništena, stavljena izvan snage ili je na drugi način utvrđeno da je bez učinka,
    2. ako je tijekom ovršnoga postupka namirio ovrhovoditelju tražbinu mimo suda tako da je ovrhovoditelj dvostruko namiren,
    3. ako je rješenje o ovrsi pravomoćno ukinuto i prijedlog za ovrhu odbačen ili odbijen, odnosno ako je rješenje o ovrsi pravomoćno preinačeno,
    4. ako je ovrha koja je provedena na određenom predmetu ovrhe proglašena nedopuštenom.
    Taj prijedlog stranke sud neće prihvatiti ako se u pogledu onoga što je ovrhovoditelj dobio ovrhom nastupile takve stvarne ili pravne promjene da vraćanje više nije moguće. Također, ako je ovrhovoditelj ovrhom naplatio određeni novčani iznos, ovršenik u prijedlogu za protuovrhu može tražiti plaćanje zakonskih zateznih kamata od dana naplate toga iznosa. Prava na naknadu štete iz navedenih razloga ovršenik može ostvarivati u posebnoj parnici radi naknade štete. Ono što je bitno istaknuti da se prijedlog za protuovrhu može podnijeti u roku od tri mjeseca od dana kad je ovršenik saznao za razlog za protuovrhu , a najkasnije u roku od jedne godine od dana dovršetka ovršnoga postupka.(subjektivni i objektivni rokovi.) Ovršenik ne može prije proteka tog roka ostvarivati svoju tražbinu u parničnom postupku, osim u slučaju kada prijedlog stranke sud ne prihvaća da se u pogledu onoga što je ovrhovoditelj dobio ovrhom nastupile takve stvarne ili pravne promjene da vraćanje više nije moguće. Ako je ovršni postupak pokrenut po službenoj dužnosti, protuovrha nije dopuštena, već ovršenik svoja moguća prava može ostvarivati u posebnoj parnici. Postupak po prijedlogu je sljedeći: prijedlog će sud dostaviti ovrhovoditelju i pozvati ga da se u roku od osam dana izjasni o tome prijedlogu, a ako se u tom roku ovrhovoditelj usprotivi prijedlogu, sud će o njemu odlučiti nakon održanoga ročišta. Ako se ovrhovoditelj u tom roku ne očituje o prijedlogu, sud će ocijeniti hoće li o njemu odlučiti bez održavanja ročišta. Rješenjem kojim prihvati prijedlog sud će naložiti ovrhovoditelju da u roku od petnaest dana vrati ovršeniku ono što je ovrhom dobio ,no međutim iznimno sud ne mora provesti ročište kada iz dostavljenih isprava nedvojbeno proizlazi da je prijedlog za protuovrhu osnovan. Na temelju pravomoćnoga i ovršnoga rješenja kojim je ovrhovoditelju naloženo da ovršeniku vrati ono što je ovrhom dobio, sud će, na prijedlog ovršenika, rješenjem odrediti protuovrhu koja se provodi po pravilima za provođenje ovrhe.
  15. Matrix

    Prekluzivni rok za pobijanje dužnikove pravne radnje

    objavio Matrix,


    Rok za pobijanje pravne radnje
    Za podizanje tužbe radi pobijanja dužnikovih pravnih radnji postoje dva različita roka, ovisno o kakvim se raspolaganjima dužnika radi, pa je tako  čl. 71. Zakona o obveznim odnosima propisano da se tužba za pobijanje pravnih radnji dužnika može podnijeti u roku jedne godine za raspolaganje iz čl. 67. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ( teretno/naplatno raspolaganje) , a u svim ostalim slučajevima u roku tri godine. U istom čl. 67. st. 1. Zakona o obveznim odnosima propisano je da se naplatno raspolaganje može pobijati ako je u vrijeme raspolaganja dužnik znao ili mogao znati da poduzetim raspolaganjem nanosi štetu svojim vjerovnicima i ako je trećoj osobi, s kojom je ili u čiju je korist pravna radnja poduzeta, to bilo poznato ili je moglo biti poznato. Znači, u opisanom slučaju rok za podizanje tužbe je jedna godina.
    U ostalim slučajevima rok za podizanje tužbe radi pobijanja pravnih radnji dužnika je tri godine, a koji će se primijeniti ako je treća osoba s kojom je ili u čiju je korist pravna radnja poduzeta dužnikov bračni drug ili krvni srodnik u ravnoj liniji ili u pobočnoj liniji do četvrtog stupnja ili po tazbini do istog stupnja, u kojem slučaju se smatra da je toj trećoj osobi bilo poznato da dužnik poduzetim raspolaganjem nanosi štetu vjerovniku, osim ako dokaže suprotno.Kod besplatnih raspolaganja također se primjenjuje rok za podizanje tužbe od tri godine. U slučaju besplatnih raspolaganja i s njima izjednačenih pravnih radnji smatra se da je dužnik znao da poduzetim raspolaganjem nanosi štetu vjerovniku i za pobijanje tih radnji ne zahtijeva se da je trećoj osobi to bilo poznato ili moglo biti poznato.
    Rok se računa od dana kad je poduzeta pravna radnja koja se pobija odnosno od dana kad je trebalo poduzeti propuštenu radnju, no postavlja se pitanje:
    Da li je rok za podnošenje tužbe radi pobijanja pravne radnje dužnika prekluzivne prirode odnosno kakvu bi odluku sud trebao donijeti ako tužitelj podnese tužbu nakon proteka propisanog roka?
    Naime, rok za podnošenje tužbe radi pobijanja pravne radnje dužnika, procesno je pravne, a ne materijalno pravne prirode,   odnosno je prekluzivan, slijedom čega će sud odbaciti tužbu ako ona ne bude podnesena u propisanom roku. S obzirom na to da propuštanjem navedenih rokova nastaje prekluzija prava pobijati raspolaganje dužnika, radi se o procesnopravnom roku jer zapravo dolazi do prestanka procesnopravne ovlasti za podizanje tužbe.Takvo stajalište zauzeto je u pravnoj teoriji, ali i sudskoj praksi, pa se o tome kao prekluzivnom roku navodi i primjerice u rješenju Županijskog suda u Varaždinu, Gž-997/2019-2 od 14. 8. 2019. te u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Rev 594/10-2 od 23. 11. 2011.godine. 
    Vezano uz rok za podnošenje tužbe javile su se u praksi dvojbe glede stvarnopravnih ugovora kod kojih je za stjecanje stvarnog prava na nekretninama potrebno da bude izvršen konstitutivan upis uknjižbe stjecanja stvarnog prava u korist osobe koja stječe stvarno pravo (tradicijski sustav stjecanja prava vlasništva) te druge ugovore obveznog prava kod kojih je za to da oni proizvode pravni učinak potrebno poduzeti još neki pravni posao, a koja se sastojala u tome teče li rok za podnošenje tužbe od trenutka kada je stvarnopravni ugovor sklopljen ili tek kada bude izvršen upis stjecanja prava vlasništva u zemljišnu knjigu, odnosno od trenutka kada je sklopljen obveznopravni ugovor ili tek od trenutka kada bude poduzeta i posljednja radnja koja je potrebna da bi ugovor proizvodio pravni učinak.
    Tako je u odnosu na ZOO/91 bilo zauzeto stajalište da se rok računa od dana poduzimanja radnje odnosno od dana kada je radnju trebalo poduzeti, dok se u odnosu na ZOO/05 to stajalište promijenilo, i to pod utjecajem teorije materijalnog građanskog prava, koja je prihvaćena odlukom Ustavnog suda broj U-III/5050/2011 od 3. 7. 2014.godine, a koje pravno shvaćanje Ustavnog suda Republike Hrvatske se primjenjuje u sudskoj praksi, pa se tako, primjerice, navodi:
    „Prema odredbi čl.71. st.1 ZOO-a tužba za pobijanje može se podnijeti u roku od jedne godine za raspolaganje iz čl. 67. st. 1 toga Zakona, a za ostale slučajeve u roku od tri godine, a prema st. 2. istog članka, rok se računa od dana kad je poduzeta pravna radnja koja se pobija, odnosno od dana kada je trebalo poduzeti propuštenu radnju.
    Ugovor o doživotnom uzdržavanju između sada pok. D. K. i tuženice M. P., kojim pok. D. K. M. P. ostavlja predmetni stan, a tuženica M. P. ju je obvezna uzdržavati do smrti, naplatno je raspolaganje iz čl. 67. st. 1. ZOO-a pa se tužba za pobijanje tog raspolaganja može podnijeti u roku od jedne godine. Taj rok počinje teći od dana kada je na temelju tog ugovora izvršena uknjižba vlasništva tuženice M. P. na predmetnom stanu. Radi se o prekluzivnom roku na koji sud pazi po službenoj dužnosti pa je prije svega potrebno ispitati da li je predmetna tužba predana u roku.“
    kao i:
    „S obzirom na to da se radi o ugovoru o darovanju, dakle besplatnom raspolaganju, prekluzivni rok za podnošenje takve tužbe je tri godine, a taj rok se računa od dana kada je poduzeta pravna radnja koja se pobija odnosno od dana kada je trebalo poduzeti propuštenu radnju. U konkretnom slučaju radi se o ugovorima o darovanju od 23. studenoga 2011. godine u odnosu na čkbr. ____/16 odnosno o ugovoru o darovanju od 4. prosinca 2014. godine u odnosu na čkbr.__/1 sve k.o. P.
    Prvostupanjski sud je pri tome otklonio prigovor prekluzije koji su izjavili tuženici, jer je utvrdio da se rok za podnošenje takve tužbe računa od trenutka kada je poduzet posljednji akt kojim se ta radnja okončava, a taj stav je iznio i Ustavni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci od 3. srpnja 2014. godine broj U-III/5050/2011.
  16. Matrix

    Imovina u širem smislu

    objavio Matrix,

    "Nemo plus iuris ad alium transferre potest quam ipse habet"
    Načelo prema kojem nitko ne može na drugoga prenijeti više prava nego ga sam ima, odnosno pravo vlasništva na nekog drugog može prenijeti samo vlasnik, zbog čega je prema zakonima ugrađeno načelo zaštite poštenog stjecatelja – točnije, ne može se vlasništvo steći od nevlasnika.
    Ustavni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci od 14.06.2011.godine broj       U-III –103 / 2008 zauzeo je sljedeće stajalište:
    „Nesporno je da je opće načelo prava da nitko ne može na drugoga prenijeti više prava nego što ga sam ima. Međutim, i u tom slučaju prijenos mora biti u skladu s drugim općim načelima prava, u koja svakako spada i načelo savjesnosti i poštenja u pravnom prometu. Poštovanje ovog načela podrazumijeva ispitivanje savjesnosti svakog od sudionika određenog pravnog odnosa. Svako drugačije postupanje protivno je načelima vladavine prava i pravne sigurnosti kao najviših vrednota ustavnog poretka.“

    Ustavni sud u navedenoj odluci „podsjeća da se vlasništvo u smislu članka 48.stavka 1. Ustava “mora vrlo široko tumačiti”, jer obuhvaća “načelno sva imovinska prava”
    (v., primjerice, odluke Ustavnog suda broj: U-III-661/1999 od 13. ožujka 2000.; U-III 72/1995 od 11. travnja 2000.; U-III 551/1999 od 25. svibnja 2000.; U-III 476/2000 od 14. lipnja 2000., U-IIIB 1373/2009 od 7. srpnja 2009., itd.), što uključuje i gospodarske interese koji su po naravi stvari vezani uz imovinu, ali i legitimna očekivanja stranaka da će njihova imovinska prava, zasnovana na pravnim aktima, biti poštivana, a njihovo ostvarenje zaštićeno.”

    Ustavni sud podsjeća i na ustaljeno pravno stajalište Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) o sadržaju pojma vlasništva, izraženo, između ostalog, i u odluci o dopuštenosti zahtjeva u predmetu Gavella protiv Hrvatske od 11. srpnja 2006. (zahtjev broj 33244/02):

    “Vlasništvo može biti ‘postojeće vlasništvo’ ili ‘imovina‘, uključujući potraživanja u odnosu na koja podnositelj zahtjeva može tvrditi da ima barem ‘legitimno očekivanje’ (koje mora biti konkretnije naravi od same nade) da će biti ostvarena, to jest da će dobiti djelotvorno uživanje prava vlasništva (…) Potraživanje se može smatrati ‘imovinom’ samo kad je dovoljno utvrđeno da se može ovršiti (suffisamment établie
    pour etre exigible) … Ni o kakvom ‘legitimnom očekivanju’ ne može biti riječi kad ne postoji potraživanje za koje je dostatno utvrđeno da je ‘imovina’. Uvjetno
    potraživanje, pak, ne može se smatrati ‘imovinom’ (…) Prema mišljenju Suda potraživanje je uvjetno kad ovisi o budućem nesigurnom događaju.”
    “Polazeći od navedenog Europski sud priznaje da se i legitimna očekivanja stranaka pod određenim pretpostavkama moraju smatrati “imovinom” pod zaštitom članka 1. Protokola br. 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (“Narodne novine – Međunarodni ugovori”, broj 18/97., 6/99. – pročišćeni tekst, 8/99. –ispravak, 14/02. i 1/06.; u daljnjem tekstu: Konvencija), koji uređuje zaštitu vlasništva.”
    Pravni izvor članka:
    - iz odluke Ustavnog suda RH broj U-III –
    103 / 2008  od 14.06.2011. godine
  17. Matrix

    Stjecanje bez osnova

    objavio Matrix,

    Pod stjecanjem bez osnove podrazumijeva se izvanugovorni obveznopravni odnos na osnovi kojega je stjecatelj obvezan na povrat ili naknadu vrijednosti onoga dijela imovine ili imovinske koristi koji je stekao bez pravom priznate osnove ili po osnovi koja se ili nije ostvarila ili je poslije otpala.
    U starom Zakonu o obveznim odnosima stjecanje bez osnove bilo je uređeno u čl. 210. do 219., dok je u novom Zakonu o obveznim odnosima ono uređeno u čl. 1111. do 1120.
    Pretpostavke potrebne za nastanak obveznopravnog odnosa stjecanja bez osnove su sljedeće:
    1) povećanje imovine na jednoj strani, a koje se može sastojati u povećanju imovine, smanjenju gubitaka, uštedi troškova i slično
    2) smanjenje imovine na drugoj strani
    3) postojanje uzročne veze između povećanja i umanjenja imovine (kauzalni neksus)
    4) nepostojanje pravne osnove, bilo da ona uopće ne postoji, bilo da se nije ostvarila ili je poslije otpala
    5) činidba ne smije biti štetna radnja jer bi u tom slučaju bila riječ o odgovornosti 
    za štetu.
    Slučajevi stjecanja bez osnove :
    1) plaćanje neduga (condictio indebiti)
    2) stjecanje s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila (condictio causa dana causa non secuta)
    3) stjecanje po osnovi koja je poslije otpala (condictio ob causam secutam)
    4) uporaba stvari na tuđu korist
    5) uporaba tuđe stvari u svoju korist
    6) izdatak za drugoga.

    Tužba kojom se može tražiti povrat stečene koristi naziva se kondikcija i ona je jedino pravno sredstvo koje ovlaštena osoba ima na raspolaganju i kojim je u mogućnosti i prisilno ostvariti svoje pravo na povrat.
    Kao rok zastare za kondikcijski zahtjev uzima se opći zastarni rok od pet godina jer posebni zastarni rok nije predviđen ni odredbama staroga, a ni odredbama novog Zakona o obveznim odnosima. 
     
  18. Matrix

    Pobijanje nasljedničke izjave

    objavio Matrix,

    Sukladno odredbama članka 135. Zakona o nasljeđivanju , izjava o odricanju ili o prihvatu nasljedstva ne može se opozvati, no nasljednik ipak može izjavu, bilo o odricanju ili o prihvatu nasljedstva, pobijati na temelju općih pravila o pobijanju pravnih poslova zbog mana volje, odnosno po odredbama Zakona o obveznim odnosima,budući da je nasljedno pravo imovinsko pravo tj. dispozitivno pravo glede čega izjave nasljednika valja tretirati i na temelju općih normi imovinskog prava, među koje ulaze i odredbe o prihvaćanju ponude (čl. 39. i dr. ZOO-a), a također i odredbe o manama volje i svijesti iz članka 60. ZOO. 
  19. Matrix
    U praksu se događa da u pravomoćnom rješenju o nasljeđivanju nije identificirana jedna od nekretnina koja predstavlja ostavinsku imovinu, već je navedena samo opisno, bez oznake katastarskog broja i općine, slijedom čega na temelju takvih podataka u zemljišnoj knjizi nije moguće provesti upis prava vlasništva na nasljednike, pa se postavlja pitanje;
    - na koji način ispraviti podatke o nekretnini koje su navedene opisno i ishoditi upis?
    U jednom takvom slučaju  na konkretnu pravnu situaciju izjasnio se Županijski sud u Varaždinu, u predmetu Gž-702/06-2, od 10. VIII. 2006

    Naime, u tom predmetu jedan od nasljednika podnio je sudu prijedlog radi ispravka pravomoćnog rješenja o nasljeđivanju iz 1987., a u smislu da se nekretnina koja je u tom rješenju navedena opisno - samo nazivom nekretnine, sada točno označava brojem katastarske općine i čestice. Županijski sud pri tome skreće pozornost sudu prvog stupnja da se odluke u ostavinskom postupku donose u obliku rješenja, i to rješenja o nasljeđivanju, rješenja o naknadno pronađenoj ostavinskoj imovini, rješenja o obustavi postupka zbog nepostojanja ostavinske imovine ili pak rješenja o upućivanju nasljednika na parnicu radi spora iz ostavinske imovine. Isto tako može se donijeti i dopunsko rješenje, odnosno može se ispraviti rješenje u skladu s odredbama Zakona o parničnom postupku (dalje: ZPP). Identifikacija nekretnine nije sastavni 
    dio sudske odluke u ostavinskom postupku, to nije dio o čemu bi se trebalo odlučivati u izreci rješenja, već je identifikacija nekretnine procesna radnja koja prethodi donošenju jednog od gore navedenih rješenja.Osim toga, radnja identifikacije ostavinske imovine je radnja koju provodi ostavinski sud, a ne stranka u postupku, pri čemu iz samog predmeta nije uopće vidljivo na temelju čega je to nasljednik K. I. proveo tu navodnu identifikaciju nekretnine koja bi bila predmet nasljeđivanja.O ispravljanju presude i rješenja u smislu odredbe radi se o u slučaju kada u smislu čl. 342. st. 1. ZPP-a dođe do pogreške u imenima i brojevima, te druge očite pogreške u pisanju i računanju, nedostatka u obliku i nesuglasnost prijepisa presude ili rješenja s izvornikom, a o čemu se u konkretnom slučaju očito nije radilo, iako je podnositelj prijedloga predložio upravo ispravak pravomoćnog rješenja o nasljeđivanju. U nastavku postupka sud prvog stupnja otklonit će počinjenu bitnu povredu odredaba parničnog postupka, pozvati sve nasljednike i raspraviti zahtjev za dopunu pravomoćnog rješenja o nasljeđivanju točnim oznakama nekretnine, a ne za ispravak pravomoćnog rješenja o nasljeđivanju. Posebno kod toga sud prvoga stupnja vodit će računa da je identifikacija ostavinske imovine radnja koju provodi upravo ostavinski sud, te će u tu svrhu po potrebi angažirati i odgovarajućeg vještaka ili pak zatražiti izjašnjenje nadležnog katastarskog ureda, te pribaviti i zemljišnoknjižne podatke za predmetne nekretnine, a kako bi se u eventualnoj dopuni rješenja ujedno mogla i naložiti provedba istog u zemljišnoj knjizi.
     
    Dakle, prema ovoj odluci, sud prvog stupnja dužan je na zahtjev nasljednika provesti identifikaciju te nekretnine, te po potrebi angažirati vještaka ili zatražiti izjašnjenje nadležnog katastarskog ureda i pribaviti zemljišnoknjižne podatke za tu nekretninu, te za tu nekretninu donijeti dopunsko rješenje u kojem će točno odrediti broj čestice i katastarske općine u kojoj se nalazi nekretnina te će ujedno naložiti provedbu istog u zemljišne knjige. 
    Pravni izvor članka:
    - Zakon o nasljeđivanju
    - Zakon o parničnom postupku
    -  Odluka Županijskog suda u Varaždinu,       Gž-702/06-2, od 10. VIII. 2006
     
  20. Matrix

    Odgovornost za dugove ostavitelja pri ustupu nasljednog dijela

    objavio Matrix,


    Odgovornost za dugove
    Nemali je broj slučajeva da se u ostavinskom postupku nasljednik-ci odriču nasljedstva, a sve kako bi izbjegli odgovornost za dugove umrle osobe, međutim se postavlja pitanje :
    odgovara li nasljednik za dugove ostavitelja koji je svoj nasljedni dio ustupio drugom sunasljedniku. .
    - odgovor je pozitivan
    Naime, sukladno odredbama čl.139. st.3 i 4. Zakona o nasljeđivanju , nasljednik odgovara za ostaviteljeve dugove do visine vrijednosti naslijeđene imovine, a kad ima više nasljednika, oni odgovaraju solidarno za ostaviteljeve dugove, i to svaki do visine vrijednosti svoga nasljednog dijela bez obzira na to je li izvršena dioba nasljedstva, a prema stavku 2. istog članka, nasljednik koji se odrekao nasljedstva ne odgovara za dugove ostavitelja.
    Međutim ako se nasljednik izjasni da se odriče nasljednog dijela u korist drugog sunasljednika, to je jasno da se prethodno prihvatio nasljednog dijela, budući kako nebi bilo moguće ustupiti imovinu koja prethodno nije njegova, što daje za učinak da takvo odricanje nasljedstva u korist sunasljednika je ustupanje nasljedstva nakon što je takva osoba već postala nasljednik ( vidi Županijski sud u Varaždinu,Gž.291/07-2 od 30.IV.2007. i Županijski sud u Bjelovaru, Gž-1645/14-2 od 18. studenoga 2014.) , pa takav nasljednik i uz čin ustupanja odgovara za dugove ostavitelja, onako kako bi odgovarao da svoj naslijeđeni dio nije ustupio.
  21. Matrix
    U članku se dotićemo pitanja,
    da li sudionik ostavinskog postupka nakon pravomoćnosti rješenja o nasljeđivanju može kroz parnicu isticati daljnje nasljedno-pravne zahtjeve;
    - odgovor je negativan, 
    ovo iz razloga što pravomoćno rješenje o nasljeđivanju veže stranke koje su sudjelovale u ostavinskom postupku ukoliko im nije priznato pravo da svoj zahtjev ostvaruju u parnici.
    Naime, ukoliko nasljednik sudionik ostavinskog postupka nakon pravomoćnosti rješenja o nasljeđivanju pokrene parnicu sa određenim nasljedno-pravnim zahtjevom za imovinu identičnoj imovini koja je bila predmet ostavinskog postupka, a u kojem između stranaka nije bilo spora o veličini ostavine, niti je stranka isticala određeni zahtjev, tada tužbu treba odbaciti kao nedopuštenu ili presudom odbiti tužbeni zahtjev kao neutemeljen, budući da je takav zahtjev mogao istaknuti već u ostavinskom postupku, pa kako to nije učinio tad, takav zahtjev ne može s uspjehom isticati niti u parnici, jer pravomoćna odluka ostavinskog suda u odnosu na konkretnu parnicu, ima pravne učinke presuđene stvari, no treba istaknuti da sudionici ostavinskog postupka mogu i poslije pravomoćnog rješenja o nasljeđivanju tužbom tražiti stvar koja se vodila kao stvar ostavine ako se tužbeni zahtjev zasniva na pravu vlasništva ili na nekoj drugoj pravnoj osnovi nezavisnoj od nasljedstva, jer pravomoćno rješenje o nasljeđivanju veže stranke koje su sudjelovale u ostavinskom postupku samo glede isticanja daljnih zahtjeva nasljedno-pravnog karaktera i legata. 
  22. Matrix

    Obilježja fiktivnih ugovora

    objavio Matrix,

    Često puta se susrećemo sa pravnim terminom fiktivan, prividan ili simulirani pravni posao, a da nam pri tome nije jasno koja su to obilježja fiktivnog pravnog posla,odnosno ugovora.
    Prividan,simulirani ili fiktivan je onaj ugovor kod kojega postoji prividna (neistinita) glavna namjera, cilj ili osnova, obzirom na opstojnost svjesnog sporazumnog nesklada volja ugovornih strana u trenutku sklapanja takvoga ugovora, jer takav ugovor nije sklopljen suglasnošću volja ugovornih strana već je nastao suglasnošću volja ugovornih strana da se samo stvori privid o sklapanju ugovora, zbog čega isti ugovor nema učinka među ugovornim stranama, jer glede istoga nije postignuta nikakva suglasnost volja ugovornih strana. Razlikujemo apsolutno prividne ugovore, temeljem kojih ugovorne strane sklapaju isti u cilju da kod trećih osoba stvore dojam da je između njih sklopljen takav ugovor, iako su one suglasne da ne žele sklopiti nikakav ugovor te relativno prividne ugovore, osnovom kojih ugovorne strane sklapaju jedan ugovor praveći se da ga žele i kao takvog ga prezentiraju prema drugima, sve u namjeri da prikriju neki drugi ugovor koji stvarno žele.
    Prema odredbi iz čl. 285. st. 1. Zakona o obveznim odnosima prividan ugovor nema učinka među ugovornim stranama, dok je odredbom st. 2. istoga propisano da u slučaju ako prividan ugovor prikriva neki drugi ugovor, taj drugi vrijedi ako je udovoljeno pretpostavkama za njegovu pravnu valjanost, time što se prema odredbi st. 3. toga članka prividnost ugovora ne može isticati prema trećoj savjesnoj osobi.
    Apsolutna simulacija sastoji se u sklapanju prividnog pravnog posla poradi zaobilaženja propisa, prijevare trećih osoba ili u kakvu drugu svrhu, primjerice: kada ovršenik prividno prodaje stvari bliskim srodnicima ili prijateljima poradi prikrate ovrhovoditelja; u slučaju prividnog otuđenja nekretnine bliskim srodnicima poradi stjecanja prava na dječji doplatak; u slučaju sklapanja kupoprodajnog ugovora samo iz razloga da bi jedna od ugovornih strana stekla dokaz vlasništva nekretnine poradi dobivanja ulazne vize u određenoj zemlji. Prividnost kao mana volje i to kao oblik svjesnog nesklada između volje i očitovanja, jer stranke ne žele pravni posao koji sklapaju, ima za posljedicu ništetnost takvog pravnog posla pa se stoga sa istim postupa kao da nije ni sklopljen, kao da pravno (ni) ne postoji. Dakle, stranke sklapaju prividan ugovor bez namjere (volje) da raspolažu svojim pravima i obvezama onako kako je to navedeno u sadržaju prividnog ugovora, jer ni kod jedne ugovorne strane ne postoji želja da se bilo što (u odnosu na prava i obveze stranaka prema sadržaju fiktivnog ugovora...) stvarno promjeni tj. realizira.
    Relativna simulacija predstavlja sklapanje prividnog ugovora da bi se istim prikrio neki drugi ugovor, što će reći da za razliku od apsolutne simulacije kod koje stranke sklapaju određeni ugovor iako (zapravo) ne žele sklopiti nikakav ugovor, kod relativne simulacije nema suglasja stranačke volje „samo“ za sklapanje prividnog (simuliranog) ugovora, ali postoji stranačka volja za sklapanje drugog, prikrivenog (disimuliranog) ugovora koji prikriva prividan (simulirani) ugovor, primjerice, u slučaju kada stranke prividno sklope ugovor o doživotnom ili dosmrtnom uzdržavanju samo iz razloga da određenog nasljednika-e liše prava na nužni dio,a u biti se radi o darovanju, glede čega je u takvomu slučaju simulirani ugovor ništetan (jer ne odražava stvarnu ugovornu volju stranaka...), dok je disimulirani ugovor (obzirom da ga stranke uistinu žele sklopiti...) valjan, ako je udovoljeno uvjetima za njegovu pravnu valjanost, no ako prividan (simulirani) ugovor prikriva drugi (disimulirani) ugovor koji je ništetan, onda u takvomu slučaju oba ugovora nemaju pravnog učinka.
  23. Matrix

    Raskid fiksnog ugovora

    objavio Matrix,

    Kada pravni prosao, odnosno ugovor u kojem je ispunjenje u određenom roku njegov bitan sastojak zato što je to izričito ugovoreno ili zato što je ispunjenje ugovora bitan sastojak po prirodi posla, možemo reći da se radi o fiksnom ugovoru, no u praksi se postavlja pitanje:
    dali je potrebno izričito ugovoriti da je rok izvršenja ugovora bitan sastojak ugovora da bi se radilo o fiksnom ugovornom poslu;
    - odgovor je negativan
    Naime, o fiksnom ugovoru (odnosno pravnom poslu) radit će se u slučaju kad je ispunjenje u određenom roku njegov bitan sastojak, pa tako odredbe ZOO određuju da se ugovor raskida po samom zakonu kad ispunjenje obveze u određenom roku predstavlja bitan sastojak ugovora, a bitni sastojci ugovora odnosno pravnog posla jesu oni koji su nužni za određen tip pravnog posla odnosno ugovora, pa kad su oni određeni strogim propisima,možemo reći da se radi o objektivno bitnim sastojcima; a kad su to ugovorne strane ugovorile da se određeni ugovorni uglavak ima smatrati bitnim, radit će se o subjektivno bitnim sastojcima.
    Odredbama Zakona o obveznim odnosima određeno je da će se ugovor raskinuti po samom zakonu kako u slučaju kad su ugovorne strane predvidjele da će se ugovor smatrati raskinutim ako ne bude ispunjen u određenom roku tako i u slučaju kad je ispunjenje ugovora u određenom roku bitan sastojak ugovora po prirodi posla,što će reći da će se ugovor po samom zakonu raskinuti u dva slučaja: 
    - ako su ugovorne strane izričito ugovorile da je ispunjenje ugovora u određenom roku bitan sastojak ugovora i da će se ugovor smatrati raskinutim ako ne bude ispunjen u određenom roku,
    - u slučaju ako takve klauzule nema ali je ispunjenje ugovora u određenom roku po prirodi posla bitan sastojak ugovora, glede čega u tim slučajevima nije potrebna izjava vjerovnika o raskidu ugovora jer se ugovor raskida ex lege.
  24. Matrix
    U životu se susrećemo sa situacijom da bi vlastitu nekretninu prodali, darovali, odnosno sklopili pravni posao usmjeren na prenos prava vlasništva na nekretninama, no na istoj nekretnini postoji ovlaštenik prava služnosti doživotnog plodouživanja ili druge osobne služnosti, glede čega nas takva pravna situacija stavlja u dilemu po pitanju dopuštenosti upisa prava vlasništva na novog stjecatelja nekretnine.
    Naime, činjenica da bi na nekoj nekretnini bilo upisano pravo osobne služnosti plodouživanja nije zapreka vlasniku nekretnine da istom slobodno raspolaže u pravnom prometu, ali bitno je za naglasiti da u slučaju sklapanja pravnog posla kojim se prenosi pravo vlasništva nekretnine prodavatelj na stjecatelja prenosi samo onaj opseg prava na nekretnini kojim je i sam raspolagao, pa prijenos prava vlasništva ne znači prestanak prava osobne služnosti koja će i dalje teretiti nekretninu bez obzira na promjenu vlasnika, budući da nije moguće promjenom vlasnika mjenjati opseg prava koja na predmetnoj nekretnini ima ovlaštenik prava služnosti bez njegovog dopuštenja.
  25. Matrix
    U praksi je čest slučaj da se ostavinska rasprava neće provoditi iz razloga nepostojanja imovine, sukladno odredbama čl.215.Zakona o nasljeđivanju, glede čega se stvara dilema da li zakonski nasljednik u tom slučaju može biti pasivno legitimiran u parnici radi namirenja dugova ostavitelja.
    Naime, nasljednikova procesna pozicija stupanja na mjesto ostavitelja/dužnika uvjetovana je time što je on njegov nasljednik, uprkos činjenici što on slijedom te svoje pozicije nije naslijedio imovinu, budući da je njegova procesna pozicija odvojena od materijalnopravne pozicije, koja se odnosi na mogućnosti naplate vjerovnika, tj.odredbe čl. 139.st. 3. Zakona o nasljeđivanju, po kojoj nasljednici odgovaraju za dugove ostavitelja do visine naslijeđene imovine, pri čemu nasljednik ostavitelja koji nije ostavio imovinu ne bi odgovarao za njegove dugove, no kao što je već rečeno, takva činjenica ga ne oslobađa njegove zakonske obveze da kao nasljednik stupi u postupak na pasivnoj strani,odnosno da bude tuženik u parnici radi namirenja dugova ostavitelja, u kojoj se sa uspjehom može pozvati na odredbe čl.139.st.3.Zakona o nasljeđivanju.
     
×
×
  • Napravi novi...

Važna informacija

  I accept
Please Prijavi se or Registriraj se