Lakonogi

Hvala za odgovor. Mora li prodavatelj pristati na predbilježbu prava vlasništva, tj. mora li se predbilježna posebno ugovoriti ili se može realizirati samim predočenjem kupoprodajnog ugovora?

Kupac i prodavatelj sklapaju ugovor o kupoprodaji nekretnine u kojem stoji da će kupac odmah isplatiti predujam, a kroz određeno vrijeme i cijeli iznos ugovorene cijene. Kupac stječe pravo upisa vlasništva u trenutku kad isplati cijeli iznos ugovorene cijene. Jasno da ovaj ugovor obvezuje prodavatelja, ali što će se dogoditi ako prodavatelj (fizička osoba) umre prije isteka ugovorenog roka za isplatu, odnosno prije nego što kupac u potpunosti isplati ugovorenu cijenu? Obvezuje li ugovor nasljednike prodavatelja? Mora li se, kako bi se kupac osigurao, u zemljišnu knjigu spomenuti ugovor upisati kao teret na nekretnini? (da se ne bi dogodilo da smrću prodavatelja kupac izgubi pravo na stjecanje vlasništva nad nekretninom, a bez da mu se povrati isplaćeni predujam)

Zahvaljujem na vrlo kvalitetnom odgovoru. Iznenadio sam se (ugodno) kad sam vidio ove promjene, jer sam uvijek smatrao kako su pravosudni dužnosnici sasvim dovoljno zaštićeni stavkom 1., i kako je sve ostalo ne samo nepotrebno, već ima i negativne posljedice za pravnu sigurnost i razvoj kaznenopravnog sudovanja u cjelini. O slobodi govora, gore spomenutoj, da i ne pričam. Mislio sam pokrenuti i inicijativu za brisanje tih stavaka, ali eto, izgleda da me je netko preduhitrio. Inače, državno odvjetništvo je prije nekoliko godina protiv mene provodilo predistražne radnje jer sam javno komentirao jedan prvostupanjski postupak, ali nikad kazneni postupak ipak nisu pokrenuli, premda sam ostvario obilježja kaznenog djela sukladno tada važećem KZ-u. Mislim da su samo, budući da su oni (državno odvjetništvo) bili prozvani zbog, po mom mišljenju, pogrešnog postupanja, iskoristili mogućnost da me malo pritisnu i uplaše obavijesnim razgovorom. Pravosudni dužnosnici moraju biti sigurni u svoje odluke i sposobni ih donositi, sukladno propisima i u skladu s namjerom zakonodavca prilikom njihovog donošenja, unatoč mišljenjima sa strane. To nije pritisak, pritisak je ono što je propisano stavkom 1. Ako netko iznosi gluposti, pravosudni dužnosnik mora biti sposoban ignorirati ga. S druge strane, ako netko, veći znalac od pravosudnog dužnosnika koji postupa (a toga u praksi itekako ima - tu se otvara pitanje kvalitete kadrova) pametno savjetuje, posljedice toga mogu biti samo pozitivne - eventualna korekcija postupanja u pozitivnom smjeru. Kontra-argument je da pravni stručnjaci mogu dati doprinos razvoju pravne znanosti indirektno, utječući na kreiranje propisa i razvoj prakse pro futuro, ali tu se onda zatvara mogućnost korekcije potencijalno lošeg postupanja pravosudnog dužnosnika u konkretnoj stvari (a toga, ponavljam, itekako ima, zbog nekvalitete kadrova), jer nakon završetka konkretnog postupka, zbog pravila ne bis in idem, nije moguće vršiti korekcije, a to zainteresiranim pojedincima može biti od presudne važnosti. Uglavnom, pomalo je bizarno da npr. doktor pravnih znanosti ne smije komentirati postupanje nekakvog početnika u pravosuđu, čije postupanje direktno može imati negativne posljedice na nečije interese. Na kraju, da pitam slijedeće: sad izlazimo iz okvira kaznenog prava, ali zanima me da li je ovim izmjenama KZ-a ono o čemu se u javnosti stalno mantra, "komentiranje nepravomoćnih presuda", postalo legalno, ili je nekim drugim propisima, barem načelno, zabranjeno, te možda za posljedicu ima neki drugi oblik odgovornosti, a ne kaznene?

Nekad je članak 312. KZ-a (prisila prema pravosudnom dužnosniku) imao nekoliko stavaka, od koji je jedan glasio, otprilike, "tko za vrijeme trajanja postupka javno iznosi mišljenje o tome kako bi pravosudni dužnosnik trebao postupiti" - pred sobom imam pročišćeni tekst KZ-a, u kojem čl. 312. sadrži samo jedan stavak, odnosno inkriminira samo ponašanje kojim počinitelj "silom ili prijetnjom kakvim zlom spriječi pravosudnog dužnosnika..." Može li me neki znalac uputiti u povijest i smisao ove promjene, jer je očito da je jedna inkriminacija brisana? Znači li to da je sada dozvoljeno ono što se u javnosti najčešće naziva "komentiranje nepravomoćnih presuda"? Da li je predmetna inkriminacija samo prebačena na neko drugo mjesto, ili je sasvim brisana iz KZ-a, pa i iz kaznenog zakonodavstva u cjelini?

Protiv odvjetnika možete pokrenuti postupak za naknadu štete koju vam je prouzročio svojim neodgovornim ponašanjem. To je najmanje što možete učiniti. U slučaju da su neke vaše pretpostavke točne bilo bi tu materijala i za kaznenu prijavu, ali to biste vjerojatno teško dokazali. Ovo što ste napisali ne bi trebao biti problem dokazati u parničnom postupku. Dakle, trebate tužiti tog odvjetnika nadležnom općinskom sudu. To nije neki veliki problem. Ako želite, javite mi se na pm pa vam mogu dostaviti i šprancu za sastavljanje takve tužbe.

U kojem roku nakon pravomoćnosti kaznene presude kojom je okrivljenik oglašen krivim, oštećenik može pokrenuti građansku parnicu radi naknade štete počinjene kaznenim djelom? Navodno rok ne teče od dana štetnog događaja, nego od dana pravomoćnosti kaznene presude? Primjenjuje li se opći zastarni rok od 5 godina, ili neki drugi rok?

Ovo je čisto procesnopravno pitanje, ali budući da nema takvog podforuma, postam ovdje. Na ročište tuženik nije došao, a za tužitelja je pristupila odvjetnička vježbenica koja je imala samo faksiranu punomoć za zastupanja tužitelja, ne i original. Obvezala se da će originalnu punomoć naknadno dostaviti u spis, te predložila da se rasprava održi u odsutnosti tuženika. Sud je donio rješenje da se rasprava održi u odsutnosti tuženika. Zanima me da li je došlo do povrede odredaba o parničnom postupku time što je rasprava održana temeljem prisustva stranke koja nije imala originalnu punomoć za zastupanje? Hoće li radnje koje je vježbenica na raspravi poduzela biti "amenovane" naknadnom dostavom originalne punomoći u spis, ili je punomoć trebala imati već u trenutku održavanja rasprave? Ovo je bitno, jer bi nepojavljivanje tužitelja na ročištu značilo odbacivanje tužbe.

Svima hvala na odgovorima. Nisam htio nikoga omalovažiti. Ako se netko osjetio uvrijeđenim, ispričavam mu se. Ovo što ću sad napisati je digresija u odnosu na temu, ne znam dozvoljavate li na Legalisu takvu vrstu rasprave, ali nametnulo mi se čitajući Vaše postove: odvjetnika svakako ne bih angažirao za tako jednostavan predmet. I sam sam pravnik (na samom početku karijere), dovoljno sposoban da samostalno vodim takav postupak. Mogao sam do odgovora doći sam, ali svi ste svjesni da je naporan i dugotrajan posao sam proučavati propise (premda je u konačnici najefikasniji, a čovjek i puno nauči), pa sam pitao ovdje ljude koji imaju više iskustva. Dakle, ne treba mi odvjetnik, treba mi kratak savjet, nakon čega postupak mogu voditi sam. Inače, radio sam neko vrijeme kod jednog odvjetnika, i zaključio da znam više od njega. Ima jako nesposobnih odvjetnika, koji također ne bi znali odgovor na pitanje koje sam ovdje postavio. Onda bi se raspitali, našli neku šprancu, i krenuli u postupak. Mnogi tako rade - ne poznaju propise niti ih samostalno proučavaju, samo traže šprance i štancaju... To mogu i sam. Inače, odštetu čovjek ne bi tražio s namjerom da se okoristi, već s namjerom da takvim postupanjem u konačnici dovede do odgovornijeg postupanja tijela državne uprave - kad državi postane skupo raditi greške, postat će pažljivija u postupanju, što će značiti veću pravnu sigurnost za građane i približavanje načelu vladavine prava.

coruptionbuster, zahvaljujem na konkretnom odgovoru. posebno se slažem s ovim što ste napisali posljednje, da ćemo imati bolju državu ako građani traže svoja prava. trenutno je situacija takva da se građani ne ponašaju kao nositelji vlasti (što prema ustavu jesu), već kao podanici, a rezultat toga je činjenica da se razni službenici, pa i pravosudni dužnosnici, protupravno odnose prema građanima, jer ni sami nemaju razvijenu svijest o tome što pravo jest i što bi trebalo biti. rade sve po nekoj ustaljenoj špranci. ako nešto nisu vidjeli u praksi onda to za njih ne postoji, premda je pravo znatno šire od naše jadne prakse. zato me ne čudi da čak i moderator lakonski odgovara "ne biste se proslavili, a na novce zaboravite"... ako to čak i je tako, onda to treba osuditi, a ne na to pristajati. situacija je krajnje jednostavna: čovjeku je predmet oduzet protupravno, i on sada, nakon pravomoćne sudske odluke, traži naknadu štete. mislite da policija smije uzimati sve što im padne na pamet, bez ikakvih kriterija? coruptionbuster spominje samo materijalnu štetu koja bi eventualno nastala, a što je s nematerijalnom štetom, zbog činjenice da se čovjek nije mogao služiti svojim predmetom? molio bih korisnika coruptuionbuster da bi odgovori nešto konkretno, jer vidim da razmišlja i odgovara konkretno: kome se podneskom obratiti sa zahtjevom za povrat predmeta - direktno policiji ili sudu? presudu kojom je pravomoćno oslobođen donio je prekršajni sud. napisati podnesak istom tom sudu i pozvati se na posl. br. presude, ili napisati podnesak direktno policiji i priložiti pravomoćnu presudu? ili nekom trećem sudu?

Nije uopće bio u zatvoru. Odštetu bi tražio zbog protupravnog oduzimanja predmeta (zastave). Prošlo je nekoliko godina, i sad ima pravomoćnu odluku prekršajnog suda temeljem koje će tražiti vraćanje oduzetog predmeta. Budući da se nekoliko godina nije mogao koristiti svojim predmetom, koji je bio protupravno oduzet, tražio bi odštetu.

Policija je čovjeku oduzela zastavu koju je nosio na javnom skupu, te protiv njega pokrenula prekršajni postupak zbog remećenja javnog reda i mira. Zastava koja mu je oduzeta nije zabranjena niti jednim propisom, a nije bilo ni "remećenja javnog reda i mira" - nevjerojatno je kako inače svako ponašanje koje im se ne sviđa, a ne znaju što bi s njim, kvalificiraju kao "remećenje javnog reda i mira". (vrlo neprecizno definirano, uključuje širok spektar ponašanja, a sve je prepušteno nečijoj diskrecijskoj odluci) Uglavnom, čovjek je u prekršajnom postupku pravomoćno oslobođen optužbe. Što mislite, može li se sad tražiti odšteta zbog postupanja policije, odnosno naknada nematerijalne štete? Ako je odgovor potvrdan, koji iznos predlažete tražiti u odštetnom zahtjevu? I na kraju, budući da je tuženik RH (ili ministarstvo unutarnjih poslova...?), pretpostavljam da se treba obratiti DO-u. U kojoj formi se to radi? Imate li šprancu? Ako se obratimo direktno sudu s tužbom, hože li se tužba odbaciti, ili proslijediti DO-u na postupanje?

Policija je čovjeku oduzela zastavu koju je nosio na javnom skupu, te protiv njega pokrenula prekršajni postupak zbog "remećenja javnog reda i mira". Prekršajni postupak je pravomoćno okončan (nastupila je zastara). Pustimo sad po strani upitno postupanje policije (zastava koju je nosio nije zabranjena, niti je čovjek narušavao javni red i mir), zanima me samo kako da ostvari pravo na povrat oduzetog predmeta. Da napiše podnesak policijskoj postaji/policijskoj upravi koja je predmet oduzela, i priloži pravomoćnu odluku?

Poznajem ovršni postupak, odnosno ovo što ste naveli. Parnica je završena pravomoćno, dakle ne radi se o rješenju kojim se rješenje o ovrsi stavlja van snage, već o postupku koji je uslijedio nakon toga (postupak koji se vodi kao povodom prigovora protiv platnog naloga). Zanima me samo da li je potraživanje temeljem stjecanja bez osnove otišlo u zastaru (jer je od dana uplate proteklo više od pet godina), ili se može zastarni rok računati od dana kad je donesena pravomoćna odluka kojom je utvrđeno da se radilo o stjecanju bez osnove?

Ovršenik je dobio rješenje o ovrsi temeljem vjerodostojne isprave, na što je u propisanom roku izjavio prigovor. Ipak je, naivno, samoinicijativno ovrhovoditelju uplatio iznos koji se od njega tražio, ne čekajući odluku suda o izjavljenom prigovoru. Sud je ukinuo rješenje o ovrsi, odnosno uvažio prigovor ovršenika. Iz odluke suda proizlazi da potraživanje ovrhovoditelja nije bilo osnovano. Tu se radi o stjecanju bez osnove. Prvo pitanje: koliki je zastarni rok, pretpostavljam pet godina? Taj rok je istekao. Drugo pitanje: da li se zastarni rok može računati ne od dana uplate sredstava, već od dana kad je sud donio odluku o prigovoru protiv rješenja o ovrsi, tj. od trenutka kad je ovršenik (ali i ovrhovoditelj) saznao da se radilo o stjecanju bez osnove? Jer taj rok nije istekao...

Hvala za uputu. Pozorno sam proučio članak 146. PZ-a, iz kojeg proizlazi (prema mojoj interpretaciji) da dostava u ovom slučaju ipak nije izvršena sukladno zakonu. Naime, drugim stavkom čl. 146. je propisano da se okrivljeniku osobno dostavljaju odluke od čije dostave teče rok za pravni lijek. U ovom slučaju radi se o takvoj odluci - posebno rješenje doneseno po zahtjevu za obustavu postupka izvršenja kazne, rok za žalbu je 3 dana od primitka rješenja. Stavkom 4. čl. 146. je propisano da se okrivljeniku može kod člana domaćinstva ostaviti pisana obavijest o tome gdje da bude prilikom slijedeće dostave, pa da se tek tada, prilikom slijedeće dostave, ako se okrivljenika ponovo ne zatekne, može postupiti po stavku 7., odnosno može se uručiti rješenje članu domaćinstva. Dakle, kod prve dostave odluke od čije dostave teče rok za pravni lijek trebalo bi ostaviti obavijest okrivljeniku, a tek kod druge dostave može se odluka uručiti članu domaćinstva. Ovdje je već kod prve dostave rješenje uručeno članu domaćinstva. Slažete li se s takvom interpretacijom čl. 146.? I ako se slažete, mislite li da je to osnova za povrat u prijašnje stanje?

Hvala na odgovoru, ali ovdje ne pričamo o presudi, već o posebnom rješenju koje je doneseno u kasnijoj fazi postupka (izvršenje kazne), nakon zahtjeva osuđenika za obustavu postupka izvršenja kazne zbog proteka roka relativne zastare. Nije sporno da je presuda postala pravomoćna i izvršna (skoro prije 3 godine), ali sud je svejedno obustavio izvršenje kazne dok je odlučivao o zahtjevu osuđenika. Čak piše u uputi o pravnom lijeku da žalba protiv tog posebnog rješenja odgađa izvršenje rješenja (čl. 211 PZ-a). Zbog toga sam pitao hoće li protekom žalbenog roka (tj. nakon nepravodobno uložene žalbe) sud automatski nastaviti s izvršenjem kazne, ili tek nakon što osuđenik o tome primi obavijest. Vjerujem da to čak nije nigdje propisano, već ovisi o praksi samog suda.

Hoće li prvostupanjski sud nastaviti s postupkom izvršenja kazne odmah nakon što sudac odbaci nepravodobno podnesenu žalbu, ili tek nakon što mi rješenje bude dostavljeno? Zanima me mogu li biti miran dok ne primim rješenje, ili mogu svaki čas očekivati privođenje.

Dakle, sukladno je zakonu da rješenje preuzme osoba koja živi u zajedničkom kućanstvu...? Možete me uputiti na zakon koji to propisuje? Pretpostavljam da se analogno primjenjuju odredbe koje reguliraju dostavu u parničnom postupku...

Propustio sam rok za izjavljivanje žalbe jer nisam na vrijeme primio rješenje prvostupanjskog suda. Naime, rješenje je od poštara preuzela i potpisala moja majka. 1. Zanima me da li je gore napisano, prema Vašem mišljenju i sudskoj praksi, razlog za pozitivno rješavanje molbe za povrat u prijašnje stanje. 2. Može li se povrat u prijašnje stanje tražiti kad se iz opravdanih razloga propusti rok za podnošenje žalbe protiv rješenja? Čl. 124. PZ-a spominje samo propuštanje roka za podnošenje žalbe protiv presude, ne i protiv rješenja. U konkretnom slučaju radi se o žalbi protiv posebnog rješenja kojim se odbija zahtjev za obustavu postupka izvršenja kazne - žalba se podnosi Visokom prekršajnom sudu u roku od 3 dana.

Propustio sam rok za izjavljivanje žalbe protiv rješenja prvostupanjskog suda Visokom prekršajnom sudu. Jednostavno, ali bitno pitanje: hoće li prvostupanjski sud sam utvrditi da žalba nije izjavljena u predviđenom roku, ili će predmet svejedno proslijediti na odlučivanje Visokom prekršajnom sudu, pa će propuštanje roka utvrditi VPS? Pitanje je bitno jer žalba odgađa izvršenje rješenja (čl. 211 PZ-a), a apsolutna zastara je vrlo blizu. Inače, radi se o žalbi protiv posebnog rješenja kojim je odbijen zahtjev za obustavu postupka izvršenja kazne.

Da, najvjerojatnije je tako. Potpitanje nevezano za bit stvari, već za rad sudova: zbog čega u spisu nema nikakvih tragova tih radnji? Logično je zaključiti da je "sigurno uslijedio čitav niz radnji da se ona naplati", ali sudac izvršenja ne smije pretpostavljati, već se mora rukovoditi činjenicama. Ti podaci bi trebali biti dostupni ne samo sucu, već i meni kao okrivljeniku, da slobodno izvršim uvid u spis i ustanovim činjenice. Koji sud bi trebao donijeti rješenje o obustavi postupka izvršenja, sud koji provodi izvršenje ili sud koji je presudu donio? (tj. da li je dovoljno podneskom se obratiti sudu koji provodi izvršenje, pozivajući se na posl. br.)

Prekršajnim zakonom propisano je da izvršenje izrečene ili primijenjene prekršajnopravne sankcije ne može započeti kad protekne dvije godine od dana pravomoćnosti odluke o prekršaju. Istim zakonom propisano je da se zastara izvršenja prekida svakom radnjom nadležnog tijela poduzetom radi izvršenja kazne ili primjene druge sankcije. Naprijed izneseno vrlo je jasno, ali mislim da je u praksi ponekad teško utvrditi da li je nastupila relativna zastara izvršenja kazne. Evo slučaja: - presuda prekršajnog suda postala je pravomoćna 16.6.2010. - drugi prekršajni sud (nadležan s obzirom na mjesto stanovanja osuđenika) 21.1.2013. godine osuđeniku šalje poziv da osobno pristupi radi upućivanja na izdržavanje kazne zatvora S obzirom na to da je 2 godine od dana pravomoćnosti presude isteklo 16.6.2012. godine, dalo bi se zaključiti da je nastupila relativna zastara izvršenja kazne, jer je slijedeća radnja poduzeta tek 21.1.2013. Napisao sam podnesak prekršajnom sudu, te zajedno s referentom izvršenja kazni izvršio uvid u spis. U tom spisu postoji i dopis porezne uprave koja je prekršajni sud o potrebi izvršenja kazne obavijestila 2.10.2012. godine. Dakle, prema podacima koje imam ja kao osuđenik, te nadležni prekršajni sud u spisu, prva slijedeća radnja nakon pravomoćnosti 16.6.2010. poduzeta je 2.10.2012., dakle nakon skoro dvije godine i četiri mjeseca. E sad, kako će postupati sudac izvršenja odlučujući po mom podnesku? Očito je da je prekršajni sud (tj. referent za izvršenje kazne) olako poslao poziv za upućivanja na izdržavanje kazne zatvora, bez da je dobro provjerio da li je nastupila relativna zastara. Ako bude odlučivao prema podacima koje ima u spisu, zaključit će da je nastupila relativna zastara izvršenja. Mada je sasvim moguće da zastara nije nastupila, ako su prekršajni sud koji je presudu donio i porezna uprava postupali u međuvremenu, tj. ako za to postoje pisani dokazi. Kako da ja sam budem siguran? Da od porezne uprave zatražim podatke o postupanju?

Na tvoje pitanje nije baš lako odgovoriti. Naime, kako to često biva, u pravnom smislu je sve jasno, ali uvijek dolazi do problema utvrđivanja činjenica u šumi birokracije i međusobne nekoordiniranosti raznih tijela (npr. dva različita prekršajna suda, porezne uprave...). Sivko je spomenuo da apsolutna zastara izvršenja kazne nastupa nakon 3 godine, ali problem nastaje kad treba utvrditi da li je nastupila relativna zastara. Naime, relativna zastara izvršenja kazne nastupa nakon 2 godine, što znači da je u tvom slučaju nastupila 14.12.2012. godine. Svakom radnjom nadležnog tijela usmjerenom u pravcu izvršenja kazne zastara se prekida, i teče iznova. E sad, s obzirom da je nakon pravomoćnosti presude prva slijedeća radnja nadležnog tijela za koju znamo poduzeta 11.1.2013., reklo bi se da je u tvom slučaju nastupila relativna zastara. Ali, kako biti siguran? Ti nemaš uvid u radnje koje su razna tijela poduzimala u tom predmetu. Npr., praksa je da porezna uprava pokušava naplatiti kaznu. AKo je porezna uprava u međuvremenu nešto pokušavala, zastara nije nastupila. Ali, kako će to znati sudac izvršenja kazne? Ja imam isti problem: prema mojoj evidenciji, nastupila je relativna zastara izvršenja kazne. Napisao sam podnesak prekršajnom sudu i odnio ga referentici za izvršenje kazne, pa smo zajedno izvršili uvid u spis. Prema onome što ona ima, nastupila je zastara. Ali ona nema sve podatke. Predmet sad ide kod suca izvršenja koji će odlučiti, ali očito je da se na prekršajnom sudu ti podaci ne nalaze. Ako bude odlučio prema podacima koji su njemu dostupni, mora donijeti rješenje o zastari. Ako zatraži podatke od porezne uprave možda utvrdi da do zastare nije došlo, ali ako i bude tako, dok ti podaci njemu stignu, nastupit će apsolutna zastara. Ima li netko iskustva s ovim? Najgore od svega je što ja sam nikako ne mogu ustanoviti da li je zastara nastupila, jer nemam podatke. Da tražim podatke od porezne uprave? Situacija se dodatno komplicira jer su u postupak uključena dva prekršajna suda - onaj koji je presudu donio, i onaj koji, s obzirom na prebivalište osuđenika, postupa prilikom izvršenja kazne.

Da ne otvaram novu temu, jednostavno pitanje: tko sve može podnijeti zahtjev za legalizaciju objekta - samo vlasnik, ili i osoba koja ima prebivalište na adresi objekta?

Imam dva pitanja vezana za temu, a dosad se nisu pojavila na ovom topicu: 1. Spominjali ste rok od 8 dana za davanje podataka o vozaču, sukladno članku 229. ZSPC-a. Zanima me gdje je propisan taj rok, budući da članak 229. propisuje što vlasnik vozila mora napraviti i određuje sankciju za nečinjenje, ali nigdje ne spominje nikakav rok. Imam dopis jedinice lokalne samouprave u kojem upozoravaju da po čl. 229. treba postupiti u roku od 8 dana -to su samovoljno odredili ili je ipak negdje propisano? 2. Spominjali ste žalbu VPS-u protiv prvostupanjske odluke vezane za čl. 229. Zaista se može izjaviti žalba VPS-u? Znam da se nekad za sve predmete moglo izjaviti žalbu VPS-u, ali (mislim od 1.1.2008.) to za većinu prometnih prekršaja više nije moguće - postupak jepostao jednostupanjski, a ako se ne varam, protiv takvog rješenja podnijeta je i ustavna tužba koja još nije riješena. Zanima me gdje je propisano koji su prekršajni postupci jednostupanjski, a koji dvostupanjski?