Lakonogi

Počinitelj je poduzeo radnju koja bi za posljedicu mogla imati ubojstvo na osobito okrutan način (dakle, teško ubojstvo iz čl. 91. KZ-a), ali zbog stjecaja okolnosti patnje žrtve nisu bile osobito jake, budući da je do smrti, suprotno počiniteljevoj namjeri, došlo brzo. Zanima me da li bi počinitelj mogao biti osuđen za pokušaj teškog ubojstva, mada je dovršio djelo ubojstva iz čl. 90. KZ-a? Drugim riječima, ima li dovršeno djelo "prednost" pred nedovršenim, odnosno postoji li prepreka da ga se optuži za pokušaj teškog ubojstva? U drugom slučaju mu ipak, mada se radi "samo" o pokušaju, prijeti duža zatvorska kazna (od 5-15 godina za čl. 90, odnosno 10-40 godina za članak 91.)

Krši li ovom odredbom grad Orahovica Zakon o javnoj nabavi, ili neki drugi propis? "Gradonačelnik grada Orahovice zadržava si pravo ne prihvatiti niti jednu pristiglu ponudu i poništiti poziv na nadmetanje bez ikakvih obveza prema ponuditeljima."

Kad smo kod toga, mislim da su sudovi premalo (kao i ostala javna tijela) otvoreni prema vlastitim poslodavcima i jedinim smislom svog postojanja, tj. prema građanima. Evo, npr., zovem nedavno sud, s namjerom da saznam datum glavne rasprave. Nakon bezbrojnih poziva (zauzeće, nejavljanje, preusmjeravanje) napokon dobivam pravu osobu. - Možete mi reći kad je glavna rasprava u predmetu XXYY? - A tko ste Vi? - Ja sam građanin koji traži informaciju. Ako je potrebno, predstavit ću se, ali mislim da nema potrebe. - Morate se predstaviti. - (Predstavljam se) - A tko ste Vi u tom postupku? - Ja sam javnost. - Rasprava je dana xx u sati yy. Ako je rasprava javna i svatko može pristupiti, čemu uopće sva ta pitanja? Mora li ta službenica tako postupati, ili maltretira građane na svoju ruku, umjesto da je susretljiva poput djelatnice na sexy telefonu, budući da i nju plaćaju građani, i da je interes javnosti transparentnost sudovanja? Još neka pitanja vezana uz javnost kaznenog postupka: - mogu li (ili od suda, ili od državnog odvjetništva) dobiti uvid u optužnicu? Pretpostavljam da ne mogu, premda mislim da bi i to trebalo biti dostupno javnosti. Naime, svatko može na glavnoj raspravi osobno čuti optužnicu, pa zašto onda ne bi mogao dobiti i uvid u nju, ako je to propustio? - mogu li dobiti uvid u spis, ako sam propustio neka ročišta?

Glavna rasprava je javna, pa sud ne bi smio praviti neke velike probleme zainteresiranima za praćenje suđenja. Ipak, imam dojam da često dolazi do raskoraka između načela i prakse. Zanima me da li je praksa da se prisustvovanje glavnoj raspravi najavi, kako bi se sud mogao organizirati (posebno ako dolazi veća skupina građana)? Na koga da u tom slučaju naslovim podnesak - na kazneni odjel, ili na raspravnog suca?

Pretpostavljam da činjenica što se radi o presudi radi utvrđenja o opravdanosti zahtjeva za razvod braka, a ne o samoj presudi o razvodu braka, ništa ne mijenja?

Hvala na opširnom odgovoru. Izgleda da je onda u ovom predmetu ipak moguće izjaviti reviziju. Naime, radi se o tužbi radi utvrđenja opravdanosti tužbe za razvod braka. Protiv tuženika je njegova supruga (tj. skrbnik, jer je njoj bila oduzeta poslovna sposobnost) pokrenula postupak za razvod braka, ali je u međuvremenu preminula. Njen nasljednik nastavio je taj postupak, na način da je tužbom zatražio utvrđenje opravdanosti tužbe za razvod braka. Općinski, a potom i županijski sud, presudili su u korist tužitelja. Tuženik je protiv ovih presuda izjavio zahtjev za ponavljanjem postupka koji je najprije odbacio općinski, a onda, povodom žalbe, i županijski sud. Sad dolazimo do ključnog pitanja: može li se protiv rješenja županijskog suda kojim potvrđuje rješenje općinskog suda o odbacivanju zahtjeva za ponavljanje postupka izjaviti revizija? Izgleda da može, jer se radi o sporu u kojem bi revizija bila dopuštena protiv drugostupanjske presude.

Propustio sam naglasiti da je ta žalba već izjavljena, pa je županijski sud potvrdio odluku općinskog. Mislim da je sad sve definitivno gotovo, ali rekli su mi da se još uvijek može izjaviti revizija. Vjerojatno nisu u pravu...?

Budući da nema posebnog podforuma za postupovna pitanja, stavio sam ovo pod obvezno. Protiv pravomoćne presude drugostupanjskog suda stranka je izjavila prijedlog za ponavljanje postupka. Reviziju nije izjavila. Prijedlog za ponavljanje postupka odbačen je rješenjem. Može li se protiv tog rješenja (kojim se odbacuje prijedlog za ponavljanje postupka) izjaviti revizija?

Ne slažem se s ovim. Zahvalan sam Utjerivacuzakona na brojnim konkretnim odgovorima kojima mi je pomogao, ali trgovački lanac ima pravo samo na nadoknadu konkretne štete koju je pretrpio ponašanjem štetnika, a u tu štetu ne spada satnica zaštitara. Naime, zaštitari su tamo bez obzira na postupanje konkretnog štetnika, njihovi troškovi su fiksni i oni će ih naplatiti bez obzira na to jesu li uopće postupali ili cijeli dan nisu imali posla. Nadalje, čak i da naplate neki iznos prema odrađenom poslu (po načelu "što više ljudi izmaltretiraš više dobiješ"), trgovački lanac nitko nije tjerao da angažira zaštitare. Da li to znači da ja mogu angažirati zaštitara koji će me pratiti u trgovački lanac, pa onda, u slučaju da u trgovačkom lancu doživim neku neugodnost (npr. živčani djelatnik trgovačkog lanca me bez razloga napadne, a moj zaštitar ga spriječi u napadu), potraživati od trgovačkog lanca naknadu za satnicu mog zaštitara? Ovo vam vjerojatno izgleda apsurdno, ali i ja kao fizička osoba, i trgovački lanac kao pravna, imamo jednaki status kao subjekti građanskog prava (barem u ovom konkretnom slučaju). Naravno da mi lanac ne bi trebao platiti zaštitara, jer me nitko nije tjerao da ga angažiram. Isto tako, ni njih nitko ne tjera. Ako ih zbog svog poslovanja žele angažirati, ok, njihova odluka, ali to nema nikakve veze sa štetom koju netko počini u trgovačkom lancu. U konkretnim slučajevima radi se o maloj šteti koja se kreće u vrijednosti otuđene robe. A ako se postupa neosnovano, ili se prekorači načelo razmjernosti, onda su oni dužni nadoknaditi kontraštetu, koja je u pravilu golema u odnosu na šteticu u vrijednosti otuđene robe.

Nisam čitao linkove, odgovaram odmah nakon što sam pročitao topic - ako je to istina, radi se o najobičnijem kriminalu. Ne samo da je sve što rade protupravno, nego sam uvjeren da se u ponašanju tih nasilnika i kriminalaca koji se formalno nazivaju "zaštitari" ostvaruju obilježja i nekog kaznenog djela. Problem je u tome što nitko u ovoj državi na to ne reagira. Niti policija, niti državno odvjetništvo, nitko. Ne znam koliko ljudi će pročitati ovaj topic, ali sa 99.9%-tnom sigurnošću tvrdim da se ništa neće napraviti. Evo što treba napraviti, ako se već ne može ništa legalnim putem: treba organizirati snažnu skupinu građana koji će reagirati kad "zaštitari" postupe protupravno. Inscenirati događaj, i kad oni protupravno upotrijebe fizičku silu, postupiti u nužnoj obrani. Tek kad bude opasno kršiti prava građana za novac koji dobivaju od korporacije (jer će ih ti isti građani njihovim, nasilničkm metodama, a u skladu s propisima, jer postoji pravo na nužnu obranu i krajnju nuždu sastaviti sa zemljom) ti plaćenici će prestati obavljati svoju kriminalnu djelatnost. Ili tako, ili legalnim putem - što se lagalnog puta tiče, nisam optimist. Premalo je stručnih, pametnih, dobronamjernih i energičnih ljudi koji su spremni nešto napraviti. Svuda samo birokracija i nezainteresiranost. Protupravno postupanje, pa čak i činjenje kaznenih djela, masovna je pojava od strane raznoraznih "zaštitara", "izbacivača" i sličnih kriminalaca. Plaćaju ih i potiču na takvo ponašanje razni poduzetnici, od najmanjih, do velikih trgovačkih centara. Treba inscenirati takav događaj, sve to snimiti skrivenom kamerom, ili barem dovesti dovoljan broj svjedoka koji će na sudu potvrditi što se dogodilo. Već dugo želim osnovati udrugu za zaštitu ljudskih prava koja će se baviti raznoraznim kršenjima zakona kojim se nitko ne bavi (ni policija, ni državno odvjetništvo, ni sami građani), a najgrublje krše dostojanstvo građana, kao i dignitet države kao takve - kakva je to država koja tolerira protupravno postupanje? Ona samo formalno postoji, priznata je u međunarodnoj zajednici, ali unutra kao da je nema - bez vladavine prava, nema ni države.

Ne ulazeći u glavnu temu ovog topica, samo želim reći da u potpunosti podržavam način razmišljanja poštovanog vuhusa, dok osjećam prezir prema postu sundown-a - ponajviše zbog sadržaja, a nešto malo i zbog forme. Procedura je bitna!

Suci imaju pravo i dužnost održavati red u sudnici, čuvati dignitet suda i svih sudionika u postupku. To je vjerojatno propisano Zakonom o sudovima, i/ili drugim zakonima ili podzakonskim aktima. Vjerujem da je to propisano nekom općom formulacijom, pa se postavlja pitanje interpretacije tog propisa - koja je granica između potrebnog održavanja reda i šikaniranja sudionika u postupku? I ne samo sudionika u postupku, nego i ostalih - javnosti npr. Nedavno je na televiziji prikazano kako jednom okrivljeniku u postupku za ubojstvo Pukanića sutkinja Ivana Kršul, uz komentar "nismo u birtiji", ljutito predbacuje što se drugom okrivljeniku, prilikom postavljanja pitanja, obraća s ti. Pretpostavljam da persiranje nigdje nije propisano kao obvezna forma, pa se radi o osobnoj interpretaciji sutkinje. Možda je propisano da se ne smije tolerirati nepristojno ponašanje. Može li se obraćanje s ti smatrati nepristojnim ponašanjem? Moje osobno mišljenje je da ne može, i da je pitanje obraćanja pitanje osobnog komunikacijskog stila. Dapače, krajnje je neprirodno da se osobe koje se inače dobro poznaju jedno drugom obraćaju sa vi. Zašto bi sudnica bila poprište neprirodnog ponašanja? Kao u lošem teatru, u kojem se glumci preglumljuju, umjesto da vjerno glume realnost. Pitanje obraćanja sigurno ne dovodi u pitanje tok ili efikasnost postupka, pa u tom smislu ne bi trebalo biti briga sutkinje. Da je prigovorila nekome tko se s ti obratio osobi koju ne pozna, ili mnogo starijoj osobi (dakle, da je postupio nepristojno s obzirom na norme ponašanja koje vrijede u našoj kulturi) bilo bi diskutabilno smije li mu sutkinja to predbacivati - pitanje (ne)pristojnosti je pitanje osobnog stila. Budući da je prigovorila osobi za koju je (s obzirom na norme ponašanja koje vrijede u našoj kulturi) posve prihvatljivo da se suokrivljeniku obraća s ti, smatram da je prekoračila svoje ovlasti. Volio bih da se i drugi izjasne o tome.

Informaciju na temelju koje postavljam ovo pitanje sam pročitao u novinama, što znači da se možda ovo o čemu pišem nije ni dogodilo. Naime, piše da je u jednom slučaju državno odvjetništvo obustavilo kazneni postupak protiv počinitelja zbog toga što je tako želio oštećenik. To me je iznenadilo - postoji li uopće (naravno, zakonom propisana) ta mogućnost? Zar ne bi državno odvjetništvo trebalo postupati svaki put kad se radi o kaznenom djelu za koje se postupak pokreće po službenoj dužnosti?

Hvala. Tužbu ću sastaviti i zastupat ću se sam. Samo 250 kuna, znači? Odlično, mislio sam da će biti više. Inače, radi se o kaznenom djelu klevete.

To je česta praksa, slanje raznih opomena dužniku od strane osoba koje je vjerovnik angažirao. Bez obzira na to radi li se o "financijskoj" tvrtki, kao u ovom slučaju, ili o odvjetničkom uredu, zanima me na osnovu čega zaračunavaju trošak opomene? Pretpostavljam da to nigdje nije propisano, odnosno da se radi o porezu na budale. Mislim da je "opomena" (riječ je pod navodnicima jer se ne radi ni o kakvom službenom aktu) privatna korespondencija između pošiljatelja (npr. odvjetnički ured) i primatelja (dužnik), a zna se tko u tom slučaju snosi troškove - tko ih tjera da se dopisuju s dužnikom? Ako smatraju da su u pravu neka pokrenu postupak. Jesam li u pravu, ili su ti troškovi ipak propisani nekim aktom? Ako jesu, kako to da ih svatko određuje proizvoljno?

Koliko košta podnošenje privatne tužbe? Radi li se o jedinstvenoj cijeni, ili se određuje s obzirom na okolnosti?

Odličan ti je subject, iz njega se vrlo precizno može zaključiti koji je sadržaj poruke.

Čemu onda uopće znak zabrane parkiranja, ako je ono zabranjeno samo po sebi? On na neki način "pojačava" zabranu - svuda je zabranjeno, ali na ovom mjestu je posebno zabranjeno? Zamislite da postoji znak zabrane ubojstva - ono je zabranjeno po čl. 90 KZ-a (uz moguće iznimke, npr. eutanazija u sustavima u kojima je legalna, što odgovara iznimci koja se ovdje spominje za parkiranje - samo ako je izričito dozvoljeno), ali na ovom mjestu je posebno zabranjeno? I ja sam samo komentirao komentar - moje pitanje i dalje stoji, neovisno o temi vezanoj za parkiranje. Možda je bolje da za potrebe svog pitanja dam neki neprijeporni primjer: recimo da netko na početak ulice koja je dvosmjerna postavi znak zabrane prometa.

Da li osoba koja samoinicijativno postavi prometni znak (npr. ne želi da mu se u blizini kuće parkira, pa postavi znak zabrane parkiranja) ostvaruje obilježja nekog kaznenog djela, ili barem prekršaja? Ako ostvaruje, o kojem se kaznenom djelu, ili prekršaju, radi?

1. Ne znam kako je točno riješeno de lege lata (prema postojećim propisima), treba proučiti Zakon o pravu na pristup informacijama, vjerujem da neke informacije koje nećete dobiti kao prijavljivač (prema ZKP-u, pretpostavljam, ili nekom drugom procesnom aktu) možete dobiti kao građanin (javnost). Moj stav je da bi se, de lege ferenda (u budućim, kvalitetnijim propisima), trebao omogućiti što veći uvid zainteresirane javnosti, a posebno prijavljivača djela, u sve procesne radnje. Iznimka od toga mogu biti samo one radnje kod kojih bi "curenje informacija" moglo ugroziti sam postupak. Ništa drugo (a posebno ne lijenost i komocija državnih tijela) ne može opravdati neinformiranje građanina/prijavljivača. Građani se moraju poticati da prijavljuju kaznena djela, a to će češće raditi ako se osjećaju kao dio sustava koji ih uvažava, a ne kao nedostojne ovce i podanici. Usput (čast iznimkama), kultura zaposlenih u tim državnim institucijama je užasno niska, ponašaju se kao da ne shvaćaju gore napisano. To su najčešće birokrati i mrtva puhala koje propisima, nažalost, treba natjerati da postupaju ispravno. 2. Isto kao i pod 1. - mada se ne radi o kaznenom djelu, društveni interes (ako se već ne uvažavaju temeljna pravila pristojnosti) je da prijavljivač bude motiviran, i da se osjeća kao suradnik, a ne podanik sustava. Eventualno bi se trebalo smjeti zatajiti informaciju samo ako se radi o interesu djeteta.

1. Ne znam kako je točno riješeno de lege lata (prema postojećim propisima), treba proučiti Zakon o pravu na pristup informacijama, vjerujem da neke informacije koje nećete dobiti kao prijavljivač (prema ZKP-u, pretpostavljam, ili nekom drugom procesnom aktu) možete dobiti kao građanin (javnost). Moj stav je da bi se, de lege ferenda (u budućim, kvalitetnijim propisima), trebao omogućiti što veći uvid zainteresirane javnosti, a posebno prijavljivača djela, u sve procesne radnje. Iznimka od toga mogu biti samo one radnje kod kojih bi "curenje informacija" moglo ugroziti sam postupak. Ništa drugo (a posebno ne lijenost i komocija državnih tijela) ne može opravdati neinformiranje građanina/prijavljivača. Građani se moraju poticati da prijavljuju kaznena djela, a to će češće raditi ako se osjećaju kao dio sustava koji ih uvažava, a ne kao nedostojne ovce i podanici. Usput (čast iznimkama), kultura zaposlenih u tim državnim institucijama je užasno niska, ponašaju se kao da ne shvaćaju gore napisano. To su najčešće birokrati i mrtva puhala koje propisima, nažalost, treba natjerati da postupaju ispravno. 2. Isto kao i pod 1. - mada se ne radi o kaznenom djelu, društveni interes (ako se već ne uvažavaju temeljna pravila pristojnosti) je da prijavljivač bude motiviran, i da se osjeća kao suradnik, a ne podanik sustava. Eventualno bi se trebalo smjeti zatajiti informaciju samo ako se radi o interesu djeteta.

1. Ne znam kako je točno riješeno de lege lata (prema postojećim propisima), treba proučiti Zakon o pravu na pristup informacijama, vjerujem da neke informacije koje nećete dobiti kao prijavljivač (prema ZKP-u, pretpostavljam, ili nekom drugom procesnom aktu) možete dobiti kao građanin (javnost). Moj stav je da bi se, de lege ferenda (u budućim, kvalitetnijim propisima), trebao omogućiti što veći uvid zainteresirane javnosti, a posebno prijavljivača djela, u sve procesne radnje. Iznimka od toga mogu biti samo one radnje kod kojih bi "curenje informacija" moglo ugroziti sam postupak. Ništa drugo (a posebno ne lijenost i komocija državnih tijela) ne može opravdati neinformiranje građanina/prijavljivača. Građani se moraju poticati da prijavljuju kaznena djela, a to će češće raditi ako se osjećaju kao dio sustava koji ih uvažava, a ne kao nedostojne ovce i podanici. Usput (čast iznimkama), kultura zaposlenih u tim državnim institucijama je užasno niska, ponašaju se kao da ne shvaćaju gore napisano. To su najčešće birokrati i mrtva puhala koje propisima, nažalost, treba natjerati da postupaju ispravno. 2. Isto kao i pod 1. - mada se ne radi o kaznenom djelu, društveni interes (ako se već ne uvažavaju temeljna pravila pristojnosti) je da prijavljivač bude motiviran, i da se osjeća kao suradnik, a ne podanik sustava. Eventualno bi se trebalo smjeti zatajiti informaciju samo ako se radi o interesu djeteta.

u načelu je svaka rasprava javna, i mora se smjeti pratiti. u iznimnim slučajevima javnost se može isključiti, ali tu odluku sud mora obrazložiti.

Nisam ti od pomoći, ne znam postoji li neki izvanredni pravni lijek (ne vjerujem da postoji), redovnih pravnih lijekova više nemaš. Ono zbog čega odgovaram na post je pitanje: što je s postupkom na Ustavnom sudu u kojem će se ocjenjivati protuustavnost jednostupanjskog prekršajnog postupka? To je stvarno nevjerojatno, da je odluka prvostupanjskog suda odmah pravomoćna. Inače, kako si i napisao, prekršajni postupci se stvarno vode nemarno. Za razliku od kaznenih, gdje će se prije totalno kriv oslobodit nego osudit, jer trebaju čvrsti dokazi, u prekršajnim je obratno. Čak i ako nisi kriv, teško ćeš to dokazat.

Županijski sud prihvatio je moju žalbu i ukinuo presudu kojom je općinski sud okrivljenika oslobodio optužbe, te predmet vratio na ponovno suđenje. Zanima me u kojoj mjeri mogu inzistirati na iskazima danim na prethodnom suđenju. Smatram da je na prethodnom suđenju dobro utvrđeno činjenično stanje, pa mislim da bi bilo najbolje da se na ponovnom suđenju u obzir uzmu iskazi dani na prošlom. Što da radim ako neki sudionici u postupku promijene iskaz? Naravno da ću na to upozoriti sud, ali zar je to sve što mogu učiniti?