Lakonogi

Što se sve smatra vjerodostojnom ispravom? Može li se vjerodostojnom ispravom smatrati potvrda o uplati sredstava na bankovni račun? Konkretno: fizička osoba je drugoj fizičkoj osobi uplatila novac na račun, temeljem dogovora o posudbi. Novac je trebao biti vraćen, ali dužnik nije ispoštovao dogovoreno. E sad, može li se pisati prijedlog za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave (bilo bi lakše i brže), ili treba ići u parnicu?

Može li se određeni ugovor, kao takav, zaštititi kao intelektualno vlasništvo? Netko (vjerojatno pravnik) sastavi ugovor koji kvalitetno regulira međusobne odnose stranaka u nekom dosad nereguliranom području, pa se može pretpostaviti da će u budućnosti biti korišten kao tipski ugovor, koji će stranke koje ulaze u poslovanje u tom području birati kao soluciju za svoje odnose. Može li autor tog ugovora nekako zabraniti njegovo sklapanje bez svoje privole, kako bi izbjegao besplatno kopipejstanje šprance?

Koliko hrvatskih državljana mora imati zaposlenih trgovačko društvo da bi stranac koji radi na važnim poslovima u tom trgovačkom društvu dobio radnu dozvolu, i kolika im mora biti plaća? Stranac je državljanin države EU.

Često oni koji pretendiraju na neko mjesto u znak upozorenja podignu brisače na vozilu parkiranom na tom mjestu. Nakon što mi se to dogodilo potražio sam stanara koji je to napravio (bila je kuća s nekoliko stanova pa nije dugo trajalo) - kad sam došao iznenadio se, valjda je mislio da smije dirati tuđe automobile i da se nitko neće javiti... (!?) Nisam ga baš uspio uvjeriti u opravdanost svog stava jer mislim da nije imao intelektualni kapacitet da shvati, ali slijedeći put će bolje promisliti prije nego krene u akciju. Problem je kad se to dogodi ispred zgrade s više stanova, jer je teže naći počinitelja. A nema svatko vremena da se time bavi - žalosno je da kao građanin sam moram provoditi istrage i štititi svoja prava. Gdje je država? Nema je, ne postoji. Ona postoji prema van, kao subjekt međunarodnog prava, ali na svom teritoriju zapravo i ne postoji. Vlada anarhija. U svakom slučaju, postavlja se zanimljivo pitanje: kako kvalificirati djelo podizanja brisača? Nije došlo do oštećenja stvari, niti je bilo namjere da do njega dođe. Pravo je dosta fluidno, u smislu da je podložno interpretaciji onog tko ga provodi. Za provođenje prava nije dovoljno samo perfektno pravno znanje, već je potrebno i poznavanje života općenito. Nažalost, malo je kvalitetnih pravnika. U konkretnom slučaju može se postaviti teza da se radi o kaznenom djelu prijetnje, premda sam svjestan da bi 99.9% sudaca odbacilo tu tvrdnju. Istina je da se kazneni zakon treba interpretirati i provoditi restriktivno, nikad na štetu okrivljenika, ali osobno bih u ovom slučaju bio sklon protumačiti podizanje brisača kao "prijetnju nekim zlom", jer zlo kojim se prijeti ne mora biti eksplicirano (tipa "polomit ću ti noge"), već može biti i apstraktno. To je zapravo poruka koja glasi: ako opet tu parkiraš, slijedeći put ću učiniti nešto gore, npr. probušiti gume. Počinitelja bi trebalo proglasiti (ne "oglasiti", kako se to idiotski formulira u presudama)krivim za počinjenje kaznenog djela prijetnje. Inače, uskoro ću u svojoj ulici pokrenuti akciju preispitivanja svih žutih linija iscrtanih po asfaltu, jer to je stvarno uzelo maha.

Na određenoj nekretnini u zemljišnoj knjizi je upisana zabilježba spora. Nakon upisa spora vlasnik je sklopio ugovor o darovanju kojim nekretninu daruje drugoj osobi. Može li se novi vlasnik (daroprimac), prije okončanja spora između darivatelja i treće osobe, upisati u zemljišnu knjigu kao vlasnik, neovisno o postojanju zabilježbe spora?

stanar68 ispravno razmišlja, a razmišljanje korisnika "mapa" je anticivilizacijsko - opravdava se tendencija "širenja" tj. prisvajanja, o logici "ako nešto imam onda je i područje oko tog koje imam također moje", što u konačnici dovodi do toga da bi jedan jedini vlasnik zagospodario cijelom kuglom zemaljskom, jer čim bi stekao vlasništvo nad jednim milimetrom proširio bi se i na slijedeći. dapače, ne bi ostao samo u granicama ove planete, pokorio bi i cijeli svemir. @mapa: ako postoji znak zabrane parkiranja, onda vrijedi za sve, pa i za stanara zgrade. ako ne postoji znak zabrane parkiranja, onda parkirati smije svatko, dakle sasvim ravnopravno i stanar zgrade i turist iz Etipopije. ovo je samo pokazatelj u kojoj barbarskoj i neciviliziranoj zemlji živimo, jer bi nadležne službe trebale reagirati kad se javni prostor otima i pretvara u privatni - npr. ljudi često protupravno po asfaltu crtaju žute trake kojim "zabranjuju parkiranje" ispred svojih nekretnina. trebao bi se netko pojaviti i pitati tog umjetnika-grafitera s kojim pravom šara po javnoj površini. trebao bi netko identificirati IP korisnika "mapa" i onda poslati nekog pred tu zgradu, da malo ureduje, jer se očito tamo protupravno šerifuje. e sad, odgovor za stanara68, koji nije pitao smije li se tjerati nekog, jer odgovor već zna, već je pitao kako postupiti: to je individualno, ovisno o tome kako siledžija postupa. ako svojim ponašanjem nije ostvario obilježja nikakvog kaznenog djela ili prekršaja (prijetnja, uvreda, fizički napad...) treba ga naprosto ignorirati, odnosno reći mu da nema pravo tjerati vas. možda isprintati upravo ovaj topic i gurnuti mu ga u ruke. ako unatoč tome nastavi uznemiravati, onda treba postupiti sukladno protupravnosti njegovog postupka. najbolje je odmah pozvati policiju, da siledžija vidi kako s vama nema šale. ako je zaprijetio, a imate svjedoke, onda napišite kaznenu prijavu i odnesite je u državno odvjetništvo. nego, konkretno pitanje: koja služba je odgovorna za devastiranje javne površine iscrtavanjem žutih traka? komunalno redarstvo? ostvaruje li se tim iscrtavanjem obilježje nekog prekršaja, ili čak kaznenog djela?

U kojem roku zastaruje potraživanje trgovačkog društva prema vlasniku vozila, temeljem premještanja nepropisno parkiranog vozila specijalnim vozilom ("pauk"), koje trgovačko društvo obavlja temeljem odluke jedinice lokalne samouprave o uređenju prometa na području grada? Također me zanima kako sudovi u praksi rješavaju problem odgovornosti za ovaj trošak, budući da se u raznim odlukama jedinica lokalne samouprave spominju "vlasnik", odnosno "korisnik" vozila, kao osobe koje moraju podmiriti dug. Odgovaraju li vlasnik i korisnik solidarno, ili vlasnik ne odgovara ako u sudskom postupku dokaže kako on nije korisnik vozila? Mislim da neke odluke jedinica lokalne samouprave precizno navode da će trošak platiti korisnik vozila, a ako se on ne može utvrditi, vlasnik. Druge prilično nejasno to formuliraju, npr. "Troškove premještanja vozila snosi vlasnik odnosno korisnik vozila" - iz ovoga se može zaključiti da je odgovornost solidarna. Zanima me da li je solidarna odgovornost, propisana odlukom jedinice lokalne samouprave kao gore citirana, u skladu s višim pravnim aktima, tj. zakonima?

Imam li pravo, i u kojem roku, od državnog odvjetništva dobiti podatke o svom procesnom statusu u nekom kaznenom predmetu? Koji zakon to regulira - Zakon o državnom odvjetništvu, ili možda Zakon o pravu na pristup informacijama?

Mora li punomoć za zastupanje u izvanparničnom postupku (ne radi se o odvjetničkoj punomoći, u konkretnom slučaju otac daje punomoć sinu) biti ovjerena od javnog bilježnika, ili ju je dovoljno potpisati? Bio bih zahvalan i da netko pošalje link na obrazac takve punomoći (ostavinski postupak). Pretpostavljam da se može kupiti i u NN?

Članak 89. (2) Kazneno zakonodavstvo Republike Hrvatske su kaznenopravne odredbe sadržane u ovom Zakonu i u drugim zakonima Republike Hrvatske. Kako dobiti uvid u kompletno kazneno zakonodavstvo RH? Kako biti siguran u to da neka odredba propisana nekim drugim zakonom, a ne Kaznenim zakonom, spada u kazneno zakonodavstvo, a ne, primjerice, u prekršajno? Dakle: koji je kriterij za razlikovanje kaznenih i prekršajnih odredbi propisanih raznoraznim zakonima, a ne temeljnim (Kaznenim i Prekršajnim)?

Tijelo koje je nadležno u ovom slučaju je Državno sudbeno vijeće, ali kako to funkcionira u praksi? Konkretno, kolika je šansa da sudac koji počini sramotnu grešku za nju zaista i odgovara, u nekom razumnom roku, i s razumnom posljedicom? Mislim na greške zbog kojih nikad ne bi položio ispit kod zahtjevnijeg profesora na faksu... Netko se muči da mu se u indeks upiše dvojka, a netko tko tu dvojku po tim kriterijima nikad ne bi dobio, ne samo da ima diplomu, nego čak sudi! Dakle: što se sucu može dogoditi za početničke greške, za razinu neznanja zbog koje bi student mogao biti izvrijeđan od strane bahatog profesora?

S obzirom na članak 1. Zakona o zakupu i prodaji poslovnoga prostora, postavlja se pitanje vrijedi li taj Zakon samo za poslovne prostore u vlasništvu RH, ili i za ostale? Naime, izmjenama i dopunama zakona iz 2004. članak 1. dopunjen je tako da glasi: (1) Ovim se Zakonom uređuju zasnivanje i prestanak zakupa poslovnoga prostora te međusobna prava i obaveze zakupodavca i zakupnika, kao i prodaja poslovnoga prostora u vlasništvu Republike Hrvatske. Postavlja se pitanje odnosi li se ovo "u vlasništvu Republike Hrvatske" na cijelu rečenicu (uključuje zakup), ili samo na dio iza zareza (uključuje samo prodaju)?

Prema statistici DZS-a. Broj prijava za takva djela porastao je četiri puta, a broj osuda čak šest puta. Uzrok takvom porastu Zavod vidi u promjeni Kaznenog zakona. Na koju se konkretno promjenu KZ-a misli?

Potpisujem. Uz mali dodatak: ne mislim da su poginuli uzalud, jer bi to značilo da su po učinku za domovinu na nekakvoj pozitivnoj nuli. Poginuli su s razlogom, a taj razlog krije se u drugoj rečenici tvog posta. Poginuli su upravo zato da bi određenim strukturama (ne volim koristiti termin vladajuća elita jer pojam elita implicira nešto pozitivno, a radi se o običnim lopovima) omogućili da državu i društvo dovedu na rub bankrota, usput sebi priskrbljujući bogatstvo. Poginuli su da na vlast dovedu političku strukturu koja je u svom političkom programu imala zamjenu odličnog društvenog sistema (socijalizma) nehumanim društvenim sistemom (kapitalizmom). Imali su najbolje namjere, mislili su da brane domovinu od vanjskog agresora, a zapravo su bili izmanipulirani i uvučeni u sukob koji za posljedicu ima negativne rezultate u domovini. Imali su dobre namjere, ali "put do pakla popločan je dobrim namjerama". Zapravo se dogodila kontrarevolucija - socijalizam, izboren također krvavom revolucijom, od strane njihovih očeva i/ili djedova, kontrarevolucijom je pometen. Povijesni korak unazad. To je prava istina, koliko god ona gorka bila. A oružani sukob koji se patetično i pretenciozno naziva "Domovinski rat" nije crno-bijeli događaj u kojem je vrag u obliku agresora napao anđela - Republiku Hrvatsku, već oružani sukob koji je odgovarao političkim strukturama (namjerno ne pišem "elitama") na svim stranama.

Jasan je, ali bojim se da nije relevantan. U međuvremenu sam saznao da postoji lex specialis, Zakon o zakupu poslovnog prostora, gdje je to drukčije propisano. Članak 20. (1) Zakupnik nema pravo poslovni prostor ili dio poslovnoga prostora dati u podzakup, osim ako nije drukčije ugovoreno.

Kakva je situacija u našem pravu po pitanju institucije podzakupa - pretpostavljam da o tome sve mogu pronaći u ZOO-u, ili moram pogledati i neki drugi propis? Čitao sam nedavno u novinama da je jedinica lokalne samouprave, kao zakupodavac, odobrila podzakup zakupniku. To znači da je potrebno tražiti odobrenje zakupodavca? Članak 537. ZOO-a: "Ako nije drukčije ugovoreno, zakupnik može zakupljenu stvar dati u podzakup, ali samo ako se time ne nanosi šteta zakupodavcu." Zanima me konkretna situacija kod koje se ne radi o podzakupu, nego o sukorištenju poslovnog prostora. Ne znam o kojem se institutu radi i radi li se uopće o imenovanom ugovoru, pa ću opisati činjenično stanje, a Vas molim da mi kažete da li je takav ugovor legalan i koji ga propis eventualno regulira. Dakle: zakupnik sklopi dogovor s drugom osobom o tome da će ta druga osoba povremeno koristiti poslovni prostor (budući da se radi o djelatnosti kod koje se prostor ne koristi stalno, pa je često prazan), dakle dobit će ključeve i pravo da koristi prostor kad god želi (naravno, u dogovoru sa zakupnikom, kako ne bi dolazilo do istovremenog korištenja prostora), a za to će naknadu plaćati zakupniku. Druga osoba nije ni u kakvom kontaktu sa zakupodavcem. Napominjem da se radi o istoj vrsti djelatnosti, za koju je prostor jedinice lokalne samouprave i predviđen. Konkretno, radi se o dogovoru dvije političke stranke o zajedničkom korištenju prostora jedne od njih.

Zamislimo obratnu situaciju - da se optužnicom na teret stavlja blaže djelo, a sud smatra da se radi o težem. U tom slučaju sud bi bio vezan za pravnu kvalifikaciju djela, u smislu da ne smije prekoračiti optužnicu na štetu okrivljenika, zar ne?

U kojem roku se mora postaviti odštetni zahtjev prema počinitelju kaznenog djela, zbog naknade štete prouzročene kaznenim djelom? Teče li taj rok od trenutka nastanka štetne posljedice, ili od pravomoćnosti presude u kaznenom postupku?

Citiram spornu izjavu: "Pravni problem koji nastupi kad tužilac sastavi optužnicu za teže kazneno djelo je u tome, da ako bude osumnjičeni oslobođen od optužbe, tada mu više nije moguće suditi za blaže kazneno djelo." Naravno da se ne može suditi opet (ne bis in idem), ali zar sud ne bi trebao osuditi optuženika za blaže djelo (ako smatra da je ostvario obilježja tog djela), tako da nema niti potrebe za nekakvim ponovnim suđenjem? Primjer: optužnica se odnosi na teško ubojstvo (čl.91.), a sud nakon provedenog postupka smatra da se ne radi o teškom ubojstvu, već o ubojstvu (čl. 90.). U ovom slučaju sud neće osloboditi optuženika, već će ga osuditi za blaže djelo, zar ne?

Nedavno sam, u svojstvu javnosti, bio prisutan na glavnoj raspravi u kaznenom postupku. Nakon što sam počeo zapisivati, sutkinja mi se obratila: "Vi koji ste ovdje u svojstvu javnosti ne smijete praviti nikakve bilješke s ovog suđenja!". Novinari prisutni u sudnici nastavili su neometano zapisivati. Na osnovu kojeg propisa (ako je uopće propis u pitanju) je sutkinja izvršila diskriminaciju javnosti u korist jednog dijela te javnosti - one novinarske? Molim da ne odgovarate u stilu "pa novinari su drugo, informiraju javnost" i slično, pitam čime je to konkretno propisano.

Ovo je sad digresija, ali nema smisla da otvaram novi topic, jer se odlično nadovezuje na ovaj: kako utvrditi identitet počinitelja kaznenog djela na internetu? Recimo da se Floki odluči za privatnu tužbu, a ne zna identitet počinitelja. Sam nema mogućnosti da otkrije njegov identitet, jer mu provajder kao neovlaštenoj osobi neće dati podatke. Jedino što mi pada na pamet je da podnese privatnu tužbu protiv nepoznatog počinitelja (valjda je to moguće...?), pa da onda sud, u toku postupka, svojim mehanizmima utvrdi njegov identitet.

Ako se izjava Utjerivača zakona odnosi na mene, osjećam potrebu da naglasim kako mi nije bila namjera vrijeđati. Ako se netko osjetio uvrijeđenim, molim ga da oprosti. Moj veći emocionalni angažman prilikom rasprave o prijetnji posljedica je lošeg iskustva s dokazivanjem prijetnje, odnosno nerazumijevanja na koje sam naišao, prvenstveno u državnom odvjetništvu. Negativno mišljenje izraženo o nekim pravnicima odnosi se prvenstveno na spomenutu državnu odvjetnicu. Inače, Utjerivača zakona cijenim kao čovjeka koji mi je mnogo puta odgovorio na pitanje postavljeno na ovom forumu, kad ja nešto nisam znao. Da se vratim na temu: slažem se s time da se mora raditi o stavljanju u izgled protuzakonitog zla. Naravno da prijetnja sudskom tužbom, ili brisanjem člana s foruma, nije prijetnja u smislu čl. 129. Ako se radi o formulaciji koja je neodređena, kao u ovom slučaju, onda se pravo značenje tih riječi treba procjenjivati s obzirom na sve okolnosti slučaja: tko je rekao, kako je rekao, zašto je rekao... Ipak, ako ne postoji neki konkretan odnos između onoga koji prijeti i onoga kojem se prijeti, takvu formulaciju se treba razumjeti u skladu s općim životnim iskustvom: citirana formulacija objektivno je podobna da kod prosječne osobe izazove strah. Moram priznati da ne znam sve okolnosti slučaja, ali pretpostavljam da se ipak ne radi o nekakvom posebnom odnosu koji bi počinitelju išao u prilog. Dakle, u sumnji postoji li takva "oslobađajuća" okolnost, treba se smatrati da ne postoji. Jer je, temeljem općeg životnog iskustva, to zaista prijetnja. E sad, ako ti najaviš da nećeš tolerirati vrijeđanje na forumu, pa netko i dalje vrijeđa, u tom kontekstu ta ista rečenica ne bi se trebala smatrati prijetnjom u smislu čl. 129., jer će svaka prosječna osoba pretpostaviti da "prijetiš" u skladu sa svojim ovlastima moderatora. Čini mi se da u konkretnom slučaju ipak postoji prijetnja u smislu čl. 129., ali bio bih zahvalan da me netko pobliže informira o kontekstu iz kojeg je izvučena ta rečenica - postoji vjerojatnost, premda mislim da je mala, da sam se zaletio. Inače, ostajem pri svemu što sam napisao: počinitelj ne mora imati namjeru da realizira prijetnju, kod oštećenika ne mora nastupiti strah, i prijetnja ne mora biti konkretna.

Kada su objavljene posljednje izmjene i dopune KZ-a, da li su to NN 152/08? Treba mi pročišćeni tekst KZ-a, pa molim da mi odgovorite da li je tekst zakona na ovom linku zaista aktualni pročišćeni tekst: http://www.zakon.hr/z/98/Kazneni-zakon NN 110/97, 27/98, 50/00, 129/00, 51/01, 111/03, 190/03, 105/04, 84/05, 71/06, 110/07, 152/08 Hvala!

Mislim da se u konkretnom slučaju radi o stavku 1. - premda se prijeti neodređenim zlom, pa se to može tumačiti i kao zlo opisano u stavku 2., mislim da bi se tu ipak radilo o preekstenzivnom tumačenju zakona. Inače, apsolutno se slažem s Flokijem kad kaže da djelo iz st. 1. nije bezazleno, i da se ne bi trebalo prepuštati privatnoj tužbi.

Floki je apsolutno u pravu! Počinitelj je navedenim citatom ostvario sva bitna obilježja kaznenog djela prijetnje, bez obzira na to što nepoznavatelji prava (makar imali položene pravosudne, doktorate, makar obnašali funkciju državnog dovjetnika ili suca...) misle o tome. Nerviraju me argumenti ad hominem, posebno argumenti tipa "ti nisi položio ovo", "ti nisi ono". Evo konkretnog primjera: državnom odvjetništvu sam podnio kaznenu prijavu zbog prijetnje. DO je odbacilo moju prijavu s pravno nepismenim obrazloženjem. Kao supsidijarni tužitelj (oštećenik) nastavio sam kazneni progon, rezultat čega je pravomoćna osuđujuća presuda. Dakle, DO je pogriješilo. U zamišljenoj raspravi mogla je meni općinska državna odvjetnica reći "ti ne samo da nemaš pravosudni, ti još ni diplomu nemaš". Pa što? Položio sam sve kolegije vezane za kazneno pravo, i znam razmišljati. A kako je ona došla na poziciju državne odvjetnice, to ne znam. Očito je sustav pun rupa. Dakle, ono u čemu se najčešće griješi kad se razmatra bit kaznenog djela prijetnje (pritom mislim na stručnu javnost, a ne na širu - to je naprosto zabluda raširena među pravnicima je slijedeće): 1. počinitelj mora imati namjeru da ostvari ono čime prijeti (nije točno - dovoljno je da prijeti) 2. kod oštećenika mora nastupiti strah/uznemirenost (nije točno - može biti hladan kao špricer) 3. prijetnja mora biti konkretna (nije točno - može se prijetiti i nekim apstraktnim, neodređenim zlom) Državna odvjetnica je obrazložila odbacivanje prijave upravo time što on nije imao namjeru ostvariti prijetnju, kao i time što se ja nisam uplašio. Krivo. Neki dan je u novinama pisalo da će oštećenik trebati dokazati (mislim da se radilo o Bandiću) da se uplašio. To je novinaru sigurno rekao neki "upućeni" pravnik, a on je prenio. Tako se kolektivna zabluda širi, isto kao što se često misli da je kažnjiv spolni odnos s maloljetnim osobama - mnogi to misle, a dobna granica je 14 godina. Kakvog smisla bi uopće imalo kazneno djelo prijetnje ako bi se tražila namjera da se prijetnja ostvari?! Od ostvarenje prijetnje zaštićeni smo drugim kaznenim djelima, npr. člankom 90. KZ-a zaštićeni smo od ubojstva. Ako bi se čakala namjera na strani počinitelja, onda bi vrlo vjerojatno došlo do ostvarenja obilježja (ili barem pokušaja) kaznenog djela iz ćl. 90., pa čemu onda čl. 129.? To djelo bi bilo konzumirano! Od ubojstva smo zaštićeni kaznenim zakonodavstvom već tisućama godina, a prijetnja je tek nedavno uvedena u kazneno zakonodavstvo. Zašto? Pa baš zato što je prijetnja zlo samo po sebi, čak i bez namjere da se realizira, jer se nekoga PLAŠI, što je zlo. Ako bi se tražilo da se kod oštećenika izazove strah ili uznemirenost, približili bismo se nakakvom privatnopravnom sudovanju, a dobro znamo da kazneno pravo spada ujavno pravo. Postupak se protiv počinitelja provodi s ciljem da se društvo zaštiti od njega (jedan od ciljeva). Počinitelj je objektivno opasan ako prijeti, bez obzira na subjektivni osjećaj oštećenika. Ako bi se držali kriterija posljedice kod oštećenika, to znači da bi užasno opasan čovjek koji užasno jako prijeti bio oslobođen ako je prijetio nekakvom hladnom tipu, dok bi sasvim bezopasan pojedinac, čija je prijetnja bila mlaka, bio osuđen ako bi naletio na hipersenzibilnog oštećenika. Potreban je objektivni kriterij! U konkretnom slučaju, počinitelj je prijetio apstraktnim zlom. Sasvim dovoljno, ne mora biti konkretno. Bitno je da je prijetnja podobna da kod prosječne osobe izazove strah/uznemirenost, i da je počinitelj postupao s namjerom da kod oštećenika izazove strah/uznemirenost, neovisno o tome da li je u tome uspio. Možete imati sve titule ovog svijeta, ali pokažite snagu argumentacije!