Strawinsky

Gospodine Faca, zar Vam nije bilo dovoljno što ste sve doživjeli i proživjeli prije trenutka kada ste htjeli "spasiti brak" uključujući sve "intervencije" od strane suprugine obitelji? Je li Vi smatrate da je brak zajednica dvoje ljudi koji jedan drugoga podržavaju ili je brak formalna zajednica koju pod svaku cijenu treba održavati, pa čak i onda kada se supružnik/supružnica ponašaju destruktivno prema drugom partneru/partnerici, a time direktno ili indirektno prema djetetu? Vaša (ex) supruga se jednostavno ponaša neprijateljski prema Vama i prema djetetu. Neprijateljski se ponašaju - neprijatelji. Namjerno i sustavno nepoštivanje Rješenja o dobrobiti djeteta (o viđanju djeteta i ) je kazneno djelo. (Potražite čl. u Kaznenom zakonu). Državnom aparatu i sudu (a time i Policiji kao represivnom aparatu) nažalost puno više smeta činjenica što se neki XY ne pridržava onoga što je sud (tj. Država) propisao/-la nego činjenica da netko od roditelja emocionalno zanemaruje dijete i da mu čini psihološku i razvojnu štetu. Empatija nije uvijek jača strana ljudi koji sjede na mjestima koja bi trebala štititi interese djeteta. Klanjam se do poda izuzecima. Dakle, svaki propušteni termin, ili barem svaki propušteni vikend s djetetom, pismeno prijavljujte Policiji, nadzornici itd. Idite osobno u DO i raspitajte se što je s Vašim predmetom, u kojoj je fazi i sl. Ne gubite vrijeme. Pokrenite ovrhu. Dok se odviju svi administrativni i sudski postupci, proći će ionako puuuno mjeseci. Sud će joj vjerojatno unutar ovršnog postupka isprva zaprijetiti visokom novčanom kaznom, a ako to ne bude dovoljno, morat će se ići na radikalnije postupke.

Mislim da ovdje ljudi nisu dovoljno informirani o činjenici da rastava braka i povjera djeteta na život jednom od roditelja još uvijek ne znači da je onom drugom roditelju oduzeto skrbništvo. Dakle, skrbništvo je u većini slučajeva zajedničko (bez obzira kome je dijete povjereno) što znači da oba roditelja imaju prava i obveze glede djece. Isto tako i u predmetu izrade osobne iskaznice gdje je (relativno novo) pravilo da jedan roditelj (nije propisano koji to mora biti) pokreće izradu osobne iskaznice, a drugi ju je dužan preuzeti unutar 120 dana od dana izrade. Ako netko od (rastavljenih) roditelja (ali svejedno zajedničkih skrbnika!) ne želi dati izraditi osobnu iskaznicu ili pak netko od njih ne želi podignuti istu, nastaje problem. Pat situacija koju treba nekako razriješiti. Drugi je slučaj onaj kada je jednom od roditelja iz nekog (obično negativnog) razloga (u pravnom smislu) oduzeto skrbništvo. Tada je isključivi skbnik roditelj xy te je odluka i postupanje individualno. Meni se čini da ovu razliku ne znaju niti u Policiji tako da je često puta teško voditi neke razgovore i pojašnjavati...

S druge obiteljske teme, slično:

Imam sličan problem. Rok za podizanje osobne iskaznice je, ako ga nisu promijenili, 120 dana od dana izrade. Ako nitko u tom roku ne preuzme OI, onda propada. Inače, niste trebali osobnu iskaznicu u proteklih 9 godina?

Laički rečeno, iz mojeg negativnog iskustva, klevetu bih definirao kao svjesno laganje i lažno/iskrivljeno prikazivanje sa ciljem nanošenja štete oštećeniku vezano za njegov ugled, značaj, djelovanje, čast i sl. U mojem slučaju postoji motivacija da me se prikaže u potpuno oprečnom (u apsurdno lažnom) svjetlu pred institucijama od značaja ne bi li klevetnička osoba na račun toga ispala "bolja" i "nezamjenjiva" te na račun toga ostvarila određene dugoročne ciljeve i privilegije. Drugim riječima, niski udarci. Zašto se svjedoci prave da nisu ništa čuli? Pa nisu svjedoci ti koji bi trebali kazneno odgovarati već onaj/ona koji/a kleveće.

Hvala Vam na komentaru. Kakve su moguće posljedice i razvoj događaja ako se eventualno utvrdi da je sutkinja prekršila gore navedene odredbe Prekršajnog zakona, tim više što se radi o žurnosti? Ima još jedna zanimljivost u predmetu. Naime, okrivljena osoba je doista bila pozvana dati svoj iskaz unutar mjesec-dva nakon počinjenja (dakle, prije više od 3 g. od današnjeg dana), međutim, ja, kao svjedok-oštećenik, nisam bio pozvan na to ročište, što je još gore, do prije pola godine nisam imao pojma da se isto uopće održalo. Drugim riječima, niti pozvan, niti obaviješten o održavanju ročišta što mi je čudno jer se u predmetima prekršajnog obiteljskog nasilja na ročište pozivaju istovremeno i jedna i druga strana. Stoga sam (pre)dugo živio u uvjerenju da se nije održalo nikakvo ročište. Što kažete na to? Je li i to nekakva postupovna greška?

Hoćete reći da suci u RH vršeći svoju funkciju mogu kršiti (prekršajni) zakon koliko hoće i za to neće snositi nikakvu odgovornost? Dakle, nakon što je prošlo dobro preko 3 g. od počinjenja tijekom kojeg vremena smo i dalje na razne načine izloženi pritiscima, manipulacijama i iživljavanjima od strane okrivljene osobe te postupak ima status "žurnog postupka", suci u RH mogu predmet (slučajno ili namjerno, zbog svojih privatnih predrasuda i uvjerenja) zavlačiti postupak nedonošenjem presude te time naštetiti ocu i djetetu? Da, stranka sam u postupku. Svjedok-oštećenik. Imam odvjetnika. Na ročištu je bilo izričito rečeno da ćemo svi nazočni dobiti dostavljen primjerak presude. I jednoznačno imam informaciju o tome kako je sutkinja "samo formalno navela datum objave presude sukladno zakonu, a da će ju de facto donijeti naknadno". Molio bih Vas da me uputite kome se sve i kako mogu pritužiti u slučaju da presuda do danas nije donešena ili ju ne zaprimim sljedećih dana tj. prije kolektivnih godišnjih odmora? Kao što rekoh, predmet nosi oznaku "žurno", a ovakvo postupanje je u suprotnosti s pojmom žurnosti, složit ćete se, zar ne?

Dakle, želio bih znati je li dobro razumijem da je sutkinja u prekršaju ili sam nešto pogrešno povezao.

Odvjetnik služi kao pomoć za ostvarivanje i snalaženje u pravim stvarima stoga ne vidim zašto ne biste mogli povesti odvjetnika sa sobom na bilo koje mjesto, pogotovo ako postoji neka prijava protiv Vas. Ja na svaki službeni poziv u CZSS vodim odvjetnika iako je kružila priča kako oni to "ne žele" i kako se tamo vode razgovori o "privatnim stvarima" (citiram članicu stručnog tima CZSS). Zašto im nije drago da se dolazi s odvjetnikom, to je poznato većini očeva koji se zalažu za dobrobit svoje djece i/ili za skrbništvo.

Poštovani! Počinjenje je bilo početkom travnja 2014. godine. Nakon što je okrivljena osoba na razne načine (raznim izlikama i sustavnim nezaprimanjem poziva) izbjegavala i odugovlačila postupak sa ciljem nastupanja zastare te ju je policija dovela na zaključno ročište 13.6., zapisnički je najavljeno objavljivanje presude za 16.6., očito u skladu s gore navedena 3 dana odgode. Međutim, barem koliko je meni poznato, presuda do dana današnjeg (18.7.) nije objavljena, niti je bilo kome dostavljena. Da stvar bude čudnija, na pozivu za zaključno ročište je bila oznaka "žurni postupak". Inače, priča je složena jer okolnosti (okrivljena osoba se našla u pogrešno vrijeme na pogrešnom mjestu s protupravnim zahtjevom te nasilnom provedbom protupravnog zahtjeva) govore u prilog osuđujućoj presudi Naime, okrivljena osoba je već jednom osuđena za djelo po istom zakonu i jednom za KD klevete, dakle, sklona je ciljanom laganju, međutim, stječe se dojam da ne postoji žurba da se okrivljena osoba proglasi krivom. Kako gledate na gore navedene rokove objave i dostave?

Hvala Vam, G-man, uštedjeli ste mi potragu. Međutim, koliko vidim, rok se odnosi samo na kaznena djela koja se progone po prijedlogu. Problem kod prava vidim u tome da prosječni građanin o ovim stvarima nema pojma što znači da mu se može dogoditi kao meni u ovom slučaju da nema hrabrosti (ucjena), snage, vremena, novaca itd. uhvatiti se u koštac s problemom. Meni je npr. urlajući izrečena prijetnja "Razbit ću te!", ali zbog kronične iscrpljenosti i inflacije sličnih manjih, srednjih i većih slučajeva nisam prijavio u zakonskom roku. Što to za mene znači? To znači da policija i DO ne znaju za tu prijetnju, ona za njih ne postoji i ako jednom dođe do realizacije i pokušaja realizacije najavljenog, situacija će biti nova iz perspektive institucija. Moja eventualna samoobrana neće biti ista stvar kao da sam bio pravovremeno prijavio. Je li moguće predati neku obavijest o događaju, preventivno, za svaki slučaj, ono kao što policija dođe i napravi tzv. bilješku? Nadalje, sada bi me zanimalo koliki su rokovi za prijavljivanje ostalih kaznenih djela, naime onih koje se progone po službenoj dužnosti i posebno prekršajnog nasilja u okviru Zakona o sprječavanju nasilja u obitelji.

Felixx, ne razumijem. Ako me netko napadne, primjerice zada mi udarac šakom ili otvorenim dlanom što je akcija u trajanju od 1 sec, kako mogu stići snimati? Nadalje, napadač(ica) će vjerojatno htjeti omesti snimanje ili oteti ili uništiti kameru. Imam ja jedan "prekrasan" primjer toga gdje je jedna za vanjski svijet "dobra majka" upravo to učinila kada je bila snimana (na javnom mjestu) prilikom neprikladnog ponašanja. Nadalje, kažu da je napad najbolja obrana. Ponovno gornji primjer, ispružena ruka ide u lice ili u prsa, trbuh, a recimo da nisam Bruce Lee koji precizno vlada borilačkim vještinama da mogu izbjeći udarac bez da na bilo kakav način upotrijebim neku silu, kretnju, blokadu ili odgurnem od sebe napadača/napadačicu? Što učiniti? Stajati i čekati da me udari? Nakon što me udari, čekati da me ponovno udari ne čineći ništa?

G-man, molio bih informaciju o tome gdje se može pročitati o rokovima prijavljivanja i postoji li neko načelo prema kojima se ti rokovi razvrstavaju (duži-kraći i sl.)?

Ovo je klasičan primjer dugoročnog zlostavljanja na dnevnoj bazi koje i osobno doživljavam prije svega ja, a onda i (posredno) zajedničko predškolsko dijete koje svemu (ne može se izbjeći) svjedoči. Sve traje od djetetovog rođenja do danas i ne vidim kako bi moglo uopće prestati. Nikada ništa nije dobro i svaki dan postoje (imaginarni i marginalni) "razlozi" zbog kojih je "opravdano" obrušavati se na drugoga. Koliko sam upućen od strane psihijatara, psihologa, putem razgovora sa žrtvama i čitanjem stručne lterature, najčešće se radi o nekom od poremećaja osobnosti u kojem dotična osoba ima česte ispade bijesa i izokreće stvari naopačke ("zamjena teza") kako joj u tom trenutku odgovara i na taj način tu osobu doslovno nikada ne možete zadovoljiti (tzv. "no-win" situacije odnosno "bezizlazne" situacije) jer se često puta radi o apsurdima na koje ni nema odgovora. Optužbe se iznose samo zato da bi se mogao vršiti pritisak, a ne zato što to dotičoj osobi toliko "smeta". Nije bitno što činite. Sigurno je jedno. To će biti - "pogrešno". Žrtve (poput vas) pokušavaju udovoljiti nerazumnim (apsurdnim) zahtjevima i optužbama zbog "mira u kući", međutim, što god više udovoljavate i popuštate, to će zlostavljač na to gledati kao na zeleno svjetlo za daljnje i još jače akcije. Podizat će ljestvicu nasilja i (nemogućih) zahtjeva. Također je znakovito da s takvom osobom ne možete povesti neki razumni i konstruktivni razgovor u smislu otklanjanja problema. Zašto? Jer takvoj osobi jednostavno nije do mira, nije do otklanjanja problema, dogovora, kompromisa, konsenzusa nego joj upravo suprotno, u cilju napraviti što veći nemir, kaos, potčiniti drugoga i na taj način hraniti svoj (slabašni) ego, svoju bolesnu požudu za moći i kontrolom. Ono što se obično događa je to da se nasilnički obrazac ponašanja prenosi s generacije na generaciju ("transgeneracijski transfer") što znači da nekadašnja žrtva nasilja u odrasloj dobi postaje i sam zlostavljač. S obzirom na uviđate situaciju i s obzirom na to da želite pomoći majci i sebi, lijepo je što se usprkos svemu zadržali zdrav razum. Zdrav razum nalaže da se trebate maknuti od izvora zlostavljanja. Smatram da je 20 ili više godina sasvim dovoljno vremena za donošenje takve odluke. Dakle, razgovarajte s majkom (i) o tome. Možda bi bilo bolje prije prijavljivanja napusti stan ili predati zahtjev za rastavom braka? Ako to majka učini, dotični će ju (ako je suditi po uzorku) preklinjati da to ne učini (ovakvom tipu zlostavljača je najgora stvar na svijetu da ih netko napusti, zapravo su neka vrsta ovisnika, koga će zlostavljati ako nema žrtve?), da ostane, tvrdit će da će se "popraviti", ispričavat će se (lažno, privremeno) i plakat će ne bi li se sve vratilo na staro stanje. Tada žrtva obično popušta misleći "aha, sada će valjda biti bolje". I hop - upada (ponovno) u klopku. Ako pak žrtva odbije "pomirbu", na scenu obično nastupa pojačano nasilje jer zlostavljačev ego ne dopušta gubitak moći i kontrole. Prijavljivanje. Teško mogu zamisliti članove obitelji u situaciji u kojoj bi netko nekoga (opravdano, a kamo li lažno!) prijavio, eventualno bio osuđen, a da nakon toga žive mirno i skladno, kao da se nije nikada ništa dogodilo. Zaključujem. Teška situacija i za mamu i za Vas. Njega nećete spriječiti apelima i zdravo razumskim razgovorima. Neće vas slušati. On nažalost poznaje samo jedan jezik. Silu. Npr. silu u obliku pravne moći koju biste eventualno stekli nekom presudom. Ostaje vam bijeg (rastava, preseljenje) ili borba koja će vas koštati živaca, vremena, novaca, patnje, strpljenja (sporost institucija, sudskih postupaka), rizika i tko zna čega još. Put do slobode i mira, barem djelomičnog, može biti težak, ali se više isplati boriti se, pretrpjeti ranjavanje i razaranje, nego robovati još koje desetljeće. P.S. Postavlja se pitanje zašto Vaša mama to sve trpi 20 godina. Je li to dobro za nju? Je li to dobro za Vas (njezino dijete)? Želi li živjeti sretnije? Postavite joj takva pitanja. Stariji ljudi nisu baš voljni prijavljivati, kao što reče G-man, ona je ključ svega. Ona mora postati svjesna situacije i (negativne) perspektive. Ne odustajte olako.

Ako je bivša supruga nezaposlena, onda ne vidim smisao. Ja, osim toga, ne bih imao obraza od nezaposlene osobe tražiti više. Kada i ako se zaposli, razmotrite što i kako.

Koliko je meni poznato, ima pravo. Dijete ima pravo, ne ona.

Je li se još netko sjeća one sintagme prilikom sklapanja braka: "Dok nas smrt ne rastavi!"? Već sam čin sklapanja ("trgovačkog") predbračnog ugovora je u biti izraz obostranog nepovjerenja i ukazuje na to da postoje dobre šanse da dođe do rastave. Tamo gdje nema obostranog povjerenja, tamo nema ni ljubavi. Ali, koliko sam primijetio, ljubav je danas tek sekundarna, usputna stavka u brakovima današnjeg doba, dok je nekakav (bilo kakav drugi) interes primaran. Pa tko voli, nek izvoli.

Na ovo su ukazivale udruge i pojedinci prilikom prijedloga za izradu novog Obiteljskog zakona, ali ministrica Opačić i visoko rangirane suradnice nisu blagonaklono gledale na takav prijedlog, baš ni kao na prijedloge o tome da se dijete u pravilu povjeri i jednom i drugom roditelju (pola-pola) na odgoj i skrb. Tko zna zašto su protiv toga ako to nije štetno za dijete? (retoričko pitanje)

Mario, istina je da nas se u nekim obiteljskim segmentima, a pogotovo po pitanju djece diskriminira (Ustav? Obiteljski zakon?), ali ako se ovdje radi o vlasničkim, imovinskim pitanjima, onda, kako kaže G-man, vlada ravnopravnost.

Ako scenarij nije kazneno djelo sramoćenja, onda ne vidim otkuda hipoteza prema kojoj bi Pero na priču uopće mogao reagirati fizičkim nasrtajem? Naime, vicevima se obično smijemo i oni nas razonode. No, tko zna? Možda se i Pero u ovoj priči "samo šali" kad svako toliko ispred zgrade ili na ulici Mariu2012 dobaci neku primjedbu na njegov račun. Vidim ja, Pero iz ove priče je zapravo veseljak, šaljivac. Nikako se ne može zasititi dobrog raspoloženja i pošalica koje se tiču određenog segmenta Mariovog bića, tijela i/ili života.

Prijetnja mora biti takva da se može uzeti kao ozbiljna prijetnja. Pretpostavljam da ako netko u afektu povikne: "Ubit ću te!", a pri tome nema niti sredstvo, niti način, niti pokazuje daljnje znakove koji bi dali zaključiti na to da bi dotični to doista mogao učiniti ili pak prođe puno vremena, a vi ste još živi i zdravi - prijava će biti vjerojatno odbačena jer se radi više o nečemu izrečenom u afektu nego o svjesnom i planskom postupku za koji postoji sumnja da će ga dotični možda stvarno i realizirati. Međutim, ako netko stalno ponavlja da će vas ubiti, a pri tome to ne kani učiniti, onda je to valjda nešto drugo. Meni to onda dođe na nametljivo ponašanje i sl. jer zašto bih ja trebao trpjeti dugoročne najave mojeg ubojstva? Čak i ako znam da je mala vjerojatnost izvšrenja, to me uznemirava i ometa u životu.

Ako je gore opisano izvršeno s nakanom da bi se drugome napakostilo (bez obzira na činjenicu što je Pero u svojoj naravi i u svojem postupanju psihoterorist i "emocionalni vampir"!), pa još dovodite veći broj ljudi kao publiku, a u ovom je primjeru to upravo slučaj, onda je predloženi postupak kazneno djelo sramoćenja. Mario2012, ako Vas dotični bude i dalje vrijeđao (a takvi to obično čine jer imaju unutrašnji poriv kompenzirati svoje vlastite deficite na nedužnima), prikupite dokaze i podignite privatnu tužbu za uvrede. Alternativno, ako dotični to čini redovito i redovito se pojavljuje pred zgradom itd. možete možda prijaviti kao kazneno djelo nametljivog ponašanja, samo se postavlja pitanje procjene. Hoće li to biti prihvaćeno kao kazneno djelo ili neće. Iz osobnog iskustva smatram da su Policija i DO nefleksibilni i preblagi u donošenju kvalifikacije tog djela. Meni se npr. događa dugoročna opsada presretanjem, svakojakim najavama ovog i onog, ponižavanjem, omalovažavanjem, povišenim tonovima, tel. pozivima, SMS-ovima, dakle, neprestanim uznemiravanjem i nametanjem što mi je činiti ili ne činiti, ali tu se radi o djetetovoj majci koja pronalazi vječito nekakava "opravdanja" i "alibije" tako da Policija (pogrešno) ne percipira to kao kazneno djelo jer je to, eto, drugi roditelj pa... Ali zato ja na svojoj koži osjećam posljedice tog ponašanja koje je definitivno nametljivo i nije dobro niti za mene, niti za dijete. Smatram da bi službenici trebali biti bolje educirani o takvim, specifičnim slučajevima, valjda postoje u cijeloj priči psiholozi i psihijatri koji bi to mogli osvijetiliti?

Koliko je meni poznato, imovina stečena tijekom braka je bračna imovina i ona se dijeli bez obzira tko ju je od bračnih partnera stekao. Usput, ne razumijem smisao braka, barem onako kako ga ja shvaćam, ako se u njega ulazi sa sumnjom prema budućem ponašanju bračnog druga i potpisivanjem ugovora za zaštitu imovine i sl.? Onda je to isto kao neki pravni posao u gospodarskom poslovanju. Predlažem da se u buduće osnuju dionička društva, npr. Brak d.d., da se odrede udjeli, prava i obveze, isplata dividenda te da se brakovi sklapaju kod javnog bilježnika, a eventualni sporovi vode na Trgovačkom sudu. Bit će prikladnije.

Dakle, na kraju ipak sporazumno između Vas i bivšeg supruga? Toliko ste pisali o nepravilnostima u ponašanju i odbijanju komunikacije s njegove strane da je izgledalo kao nemoguća misija... Usput, rekli su mi u Policiji da im idu na živce međusobne prijave supružnika na prvu loptu za sve i svašta. Ljudi se samo svađaju i prepucavaju, prijavljuju, a onda, kažu mi u Policiji, dotični na sudu izjave "Mi se voooolimooo...ma, nismooo mi to taaako misliliiii..." i tako nikom ništa. Ja tu vidim problem u tome što pripadnici institucija temeljem postupaka takvih nezrelih, djetinjasto-inatljivih osoba uočavaju obrazac pa kasnije a priori trpaju u isti koš i mnoge druge koji su doista žrtve jednostranog zlostavljačko usmjerenog verbalng i psihološkog nasilja. Zadatak je institucija utvrditi radi li se o afektivnim (post)bračnim prepucavanjima ili pak o širem i dugoročnijem kontekstu koji daje naslutiti nešto drugo od puke "bračne svađe".

Ne brani kontakte s djecom, ali kojim novcem i sredstvima otac može posjećivati djecu u Njemačkoj? Dakle, sve je to teorija. Smatram da bi u slučaju da djeca ostanu u Njemačkoj majka trebala snositi troškove putovanja djece u RH na druženje s ocem. Barem dok se otac ne zaposli. Ili barem pola-pola. Znam za jedan slučaj gdje je majka živjela u unutrašnjosti zemlje, a otac u Splitu. Sud je donio odluku da roditelji trebaju naizmjenično snositi troškove i dovoditi dijete onom drugom. Mislim daje to bilo podijeljeno skrbništvo ili tako nešto. Smatram da je to ispravno tako.