Za prekršaj je dovoljan i nehaj, a za kazneno djelo je obavezna namjera (osim u vrlo malom broju kaznenih djela).
U prijevarnim kaznenim djelima je namjera često teško dokaziva ako je između žrtve i počinitelja postojao neki konkretniji odnos, npr. ovakva kupovina (ili posao kad jedan od drugog kupuje robu, koju na početku uredno plaća, ali ju nakon nekog vremena prestane plaćati i stvori dug - teško je dokazati da je od početka išao s namjerom stvaranja tog krajnjeg duga, tj. prijevare).
Nasuprot toga se nalaze očite prijevarne namjere, npr. kad počinitelj oglasi jeftiniji mobitel u oglasu, a ljudima šalje cigle. U tom slučaju on najčešće niti nema mobitel koji "prodaje", ima više žrtava i duže vrijeme počinjenja, tako da je očito da je od početka išao s namjerom prijevare.
Za prekršaj je dovoljna samo posljedica (može i samo kršenje propisa), bez obzira na sve to prethodno.