zao

Čl.101. (ZUP-a je u suprotnosti sa čl.42. st.3. ZUP-a... Nije slučajno da se ne može tražiti ocjenjivanje usuglašenosti zakona sa zakonom (članka sa člankom).

Obavijest je izlika da se ne donese rješenje. Budući da šutnja administracija (izgleda) može biti i jedno i drugo, uvijek će biti "ono drugo", na štetu podnositelja zahtjeva...

Radi se o najobičnijem zahtjevu, tako da mislim da se ne radi ni o jednoj ni o drugoj Vašoj opciji. Zašto u ZUP-u nema definicije pojma "šutnja uprave", je li šutnja uprave nedostatak pravne aktivnosti nadležnog tijela ili samo njeno nedonošenje rješenja?

Odnosi li se šutnja uprave na nedonošenje rješenja ili na nedonošenje bilo kakvog odgovora? Npr, ako tijelo s javnim ovlastima ne donese tješenje a donese obavijest, radi li se i u tom slučaju o šutnji uprave?

To će u konačnici utvrditi Upravni sud kad te odbiju Povjerenstvo i HAKOM, ako budeš imao volje i želje sporiti se protiv dotičnih. Prvi preduvjet je da ne zakasniš sa žalbom Povjerenstvu.

U mom slučaju državno tijelo izdaje samo obavještenja, a kad sam ja sukladno čl.156. Zakona o općem upravnom postupku izjavio prigovor zahtijevajući donošenje rješenja, državno tijelo je navelo da se čl.156. ZUP-a ne primjenjuje, jer se ne radi o upravnoj stvari. Istu stvar mi je naveo Upravni sud i dodao da ja ne ostvarujem pravni interes E sad, najefektnije bi mi bilo navesti u žalbi VUS-u da jeste bila u pitanju upravna stvar i da ja ostvarujem pravni interes, JER SAM JA U TUŽBI NAVEO ČLANAK KOJEG ZAKONA JE PREKRŠILO DRŽAVNO TIJELO, a Upravni sud (ponavljam) kršenje zakona je u potpunosti ignorirao, pa ako nije moj pravni interes da se zakon ne krši i ako kršenje zakona nije upravna stvar, onda ja ne znam šta jest.... Za mene je žalosna činjenica da sud ne zanima kršenje zakona...

Pred Upravnim sudom sam, između ostalog iznio argumente o kršenju zakona od strane državnog tijela u postupku u kojem sam sudjelovao, a isti Sud mi je odbacio tužbu jer je (navodno) podnesena u stvari koja ne može biti predmet upravnog spora. Osim toga, Upravni sud je naveo kako nije povrijeđeno neko moje pravo, obveza ili pravni interes, te da u konkretnom slučaju ne postoji upravna stvar, dok se o kršenju sasvim konkretnog članka konkretnog zakona ne samo da nije očitovao nego ga nije ni spomenuo, čak ni kroz moje navode. Predstavlja li kršenje zakona upravnu stvar i predstavlja li kršenje zakona povredu mog pravnog interesa?

Slijedom navedenog, je li čl.55. st.7. Zakona o poštanskim uslugama prekluzivni ili inkluzivni rok? Ako u ZAKONU piše da se odluka donosi NAJKASNIJE u roku od četiri mjeseca, kako sud može tvrditi da se "u tom slučaju ne rdi o zakonskom prekluzivnom roku"?

Jeste podnosili kontrolni zahjtev?

....sukladno čl. 279. OZ-a. Nego, da ovrhovoditelji krše OZ, ja bih bio na sudu protiv njih. Objavio sam ovu temu propitivanja pravednosti OZ-a i da li je suglasan s Ustavom. Po meni, vjerovnik i dužnik ne kreću s istih, ravnopravnih pozicija.

Šta znači "dobrovoljno podmiriti dug", zar ne bi trebalo biti dovoljno da dužnik u bilo kojem momentu "može podmiriti dug"... A ako se dobrovoljnost odnosi na dužnika, gdje je ista kod ovrhovoditelja.....zašto ovrhovoditelj dobrovoljno ne pošallje prijedlog za ovrhu dužniku. Kažem Vam, meni smeta šta ova pravna stvar takom lako dolazi do javnog bilježnika, koji je u biti sudski djelatnik, bez ikakve obveze komuniciranja između ovrhovoditelja i dužnika.

Nije sporno da ovršenik snosi posljedice nepravovremenog podmirenja duga, samo bi prije spora trebao biti upozoren da postoji dug. Ovrhovoditelj i ovršenik uopće ne komuniciraju nego ovrhovoditelj preko javnog bilježnika, s kojim je u dogovoru, da ne kažem dosluhu, bira trenutak kad će "opaliti" ovrhu. S druge strane, da bi fizička osoba pokrenula spor pred npr. Upravnim sudom treba kojekakvih odluka ili propuštanja donošenja odluka tuženika, da bi stvar došla do suda. Zato mislim da stvari nisu pravične.

Ima i osam dana da plati tisuću kuna javnom bilježniku za sastavljanje "copy paste" rješenja o ovrsi.

Ako se ide za tim da svatko ima svog pravnika da mu pazi jesu li svi dugovi podmireni, onda je cil postignut. Zašto prije pokretanja ikakvog spora ne bi postojala obveza mirnog razrješenja (spora) - u konkretnom slučaju, ako ovršenik ne postupi po prijedlogu ovrhovoditelja, onda nastupa javni bilježnik...

Ne bunim se zbog odlučivanja, nego neobavještavanja. Kad bi ljudi znali da im se sprema ovrha, bilo bi manje ovrha.

Je li se itko bunio zašto ovrhovoditelj nije u obvezi da svoj prijedlog za ovrhu dostavi ovršeniku prije dostavljanja javnom bilježniku?

Prema našim "bajnim" zakonima izgleda da se na internetu mogu objavljivati lažne informacije bez ikakvih pravnih posljedica i to sve na račun poreznih obveznika. Međutim, ako netko zna neki članak nekog zakona ili propisa koji se krši na gore navedeni način, molim da mi javi.

Tužba Upravnom sudu protiv građevinske inspekcije i nadležnog Ministarstva, nakon što iscrpite sva pravna sredstva, prvo prema pouci o pravnom lijeku dotičnog rješenja, ili tužba Općinskom sudu direktno protiv susjeda.

Čisto iz znatiželje pitam, ima li ijedna zemlja na svijetu u kojoj je moguće postavit takav zahtjev (za ocjenom suglasnosti zakona sa zakonom)?

Postoji li neki članak nekog zakona prema kojem mogu tražiti pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti ZAKONA SA ZAKONOM? NAPOMENA: ne mislim na pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti općeg akta sa zakonom (Visoki Upravni sud) i zakona s Ustavom (Ustavni sud).

Može li se jednom tužbom pokrenuti spor na Upravnom sudu protiv više pojedninačnih odluka javnog tijela, koje su istovjetne činjenično pravne osnove? Meni kao pravnom laiku to djeluje kao kršenje članka 3. stavka 1, točke 3. Zakona o upravnim sporovima (ZUS-a) koji propisuje da je predmet upravnog spora ocjena zakonitosti pojedinačne odluke i članka 22. stavka 2. točke 1. ZUS-a koji propisuje da se tužbom može zahtijevati poništenje ili oglašivanje ništavom pojedinačne odluke. Ali kako je u pravu sve moguće, (za razliku od života :-), objavljujem ovu temu.

Pošiljku je nesporno dostavila regulatorna agenciija, jer su me prethodnio jednom obavijestili da prvo dostavljanje nije uspjelo, pa su određenog dana i sata zakazali drugu dostavu, što su i učinili. Ali ja se pitam, što u slučaju da ni ta druga dostava nije uspjela, regulatorna agencija je u obavijesti navela da bi ONI u tom slučaju pošiljku ostavili u moj poštanski sandučić, što bi značillo da mi je službeno isporučena pošiljka. Ja se pitam je li to sve po zakonu, jer smatram da samo Hrvatska pošta ima pravo ostavljati pošiljke za koje je obvezno osobno dostavljanje u poštanske sandučiće primatelja (u slučaju neuspjele prve i druge dostave), a ne regulatorna agencija.

Moja riječ protiv njihove, ja tvrdim da ništa nisam našao u svom poštanskom sandučiću, oni tvrde da su pošiljku ostavili u moj poštanski sandučić. Govorim o mogućoj situaciji, kome će sud vjerovati? Naravno, prije njima (regulatornoj agenciji) nego meni, ali ima li neki propis na kojeg se mogu ja pozvati, zašto regulatorna agencija šalje samo meni svoje pošiljke osobno (preko vlastite kurirske službe), a ne preko Hrvatske pošte (kao što to uglavnom radi)?

Budući da ja pravno ratujem sa Hrvatskom poštom, regulatorna agencija mi je svoju pošiljku osobno uručila uz potpis na dostavnici, U slučaju ostavljanja (novih, budućih) pošiljki regulatorne agencije u moj poštanski sandučić, računa li se to kao da je dostavljanje obavila Hrvatska pošta, jer u slučaju ostavljanja pošiljke u moj poštanski sandučić, niti Hrvatska pošta ne dobiva moj potpis kao primatelja pošiljke nego joj se vjeruje na riječ da mi je ostavila pošiljku?

Može li regulatorna agencija svoju odluku dostavljati (vlastitim) ostavljanjem u moj poštanski sandučić, a da se takva dostava smatra službeno obavljenom u smislu čl.85. st.5. ZUP-a? Ili takvu dostavu može obavljati samo Hrvatska pošta ili drugi dostavljač koji ima nekakvi ugovor sa regulatornom agencijom? Čl.85. st.5. ZUP-a: "Dostava se smatra obavljenom danom uručenja, odnosno danom kad je pismeno ostavljeno u poštanskom sandučiću ili pretincu ili ako toga nema, na vratima ili drugom za primatelja vidljivom mjestu, osim ako stranka dokaže da iz opravdanih razloga nije mogla primiti pismeno."