KronicnaStranka

E da, još jedno. Znam i ja pisati velikim masnim slovima

Ne mogu vjerovati da je potrebno pisati i ovakve stvari kakve ću napisati. Dakle: 1. Tema se zove Zakon o nasljeđivanju iako se početno pitanje uopće ne odnosi na Zakon kao takav. 2. Početno pitanje samo po sebi nema smisla, jer polazi od pogrešne pretpostavke da osoba upisana u zemljišne knjige nije vlasnik nekretnine. 3. U svojem odgovoru sam izašao iz okvira pitanja, i ukazao na pravilni pristup, iako sam se trebao ograničiti samo na navedeno pod 2. Moja greška, to mi se već znalo obiti o glavu, ali namjera mi je bila dobra. 4. Nakon toga se javlja "odvjetnik" pokretačice teme (a gdje je punomoć? koji traži odgovor na pitanje koje ne samo da ona nije postavila, nego je na njega unatoč tome i odgovoreno (vidi pod 3.) Što se tiče ostalih pametovanja, citati iz Ustava RH prema pročišćenom tekstu sa stranica Ustavnog suda (jer jedinstveni tekst ne postoji): 4. Sudbena vlast Članak 115.* Sudbenu vlast obavljaju sudovi. Sudbena vlast je samostalna i neovisna. Sudovi sude na temelju Ustava, zakona, međunarodnih ugovora i drugih važećih izvora prava. Osim ovoga, postoji još niz članaka u kojima se pobliže određuje kako sudovi primjenjuju zakon u određenim situacijama (npr. kazneni postupak, odluke državnih tijela itd.) Članak 29. Svatko ima pravo da zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud pravično i u razumnom roku odluči o njegovim pravima i obvezama, ili o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela. ... Ova odredba je istovjetna odredbi čl. 6 Evropske konvencije o ljudskim pravima. Ta odredba je višeslojna, i između ostaloga uključuje pravo na pristup sudu, a isto tako isključuje da bi o takvim pravima odlučivao Ustavni sud (jer Ustavni sud uopće nije dio sudske vlasti). Moram priznati da sam pročitao dosta toga o tome što ta odredba sve podrazumijeva, ali nigdje nisam našao da je netko uočio da bi trebalo napisati i da ne podrazumijeva da o pravima i obavezama odlučuje Ustavni sud. To je moj originalni prinos pravnoj znanosti, ali sve zasluge skromno prepuštam gdinu. IvanMarku koji me na to potaknuo Na temelju te odredbe svaki "felix" ima pravo tužiti za roštiljanje, tražiti povrat imovine svoga pra**n-djeda ili svojih 10 stabala. Pa kome i dalje nije jasno ... (Uočiti da se Hrvatske šume uopće ne spominju Ustavu nikako, pa prema tome niti kao ovlašteni tumač zakonskih odredbi :)

Upravo sam tražio poveznicu o internetu kao ljudskom pravu, http://www.index.hr/vijesti/clanak/pristup-internetu-je-osnovno-ljudsko-pravo/479739.aspx a G-man već sve napisao Također je točno da se električni priključak može prekinuti na stupu. Što se tiče smetanja posjeda, radi se samo o grešci u koracima. Budući da je korisnik dužan omogućiti pristup priključnom mjestu, davatelj usluge (struje, plina ...) uvijek može ishoditi ovrhu, a u tom slučaju nije smetanje posjeda. Naravno, to dulje traje, a ne treba niti precjenjivati pravno znanje u davatelja komunalnih usluga. Što se tiče vode, nisam siguran ali mi se čini da ima nešto drugačiji tretaman od ostalih komunalije jer je doista neophodna za život. Inače, čestitam svima ovdje koji su pokazali da su u stanju kulturno odgovoriti na takvu objavu kakvom počinje ova tema, jer se radi o nečemu što naprosto ne zaslužuje odgovor. Nažalost se ne može sve rješavati dijalogom, dijalog pretpostavlja barem minimum znanja, samokritičnosti, poštivanja elementarne logike i zdravog razuma, postojanje zajedničkih moralnih normi između sugovornika itd. itd. a u uvodnoj poruci ničega od toga nema. Zbog takvih učesnika mi se sviđa ovaj forum.

Onaj tko malo dulje pamti sjetit će se ne tako davnog vremena (nekih 10-15 godina unatrag) kad su ovrhe bile gotovo pa neprovedive. Dovoljno je bilo eskivirati prijem rješenja naprosto tako da ga se po obavijesti poštara ne preuzme pa otjerati stvar u zastaru, barem za ove dugove s kraćim rokovima zastare. Nakon toga Ovršni zakon je doživio jako puno promjena upravo u dijelovima koji se odnose na učinkovitost postupanja, i današnji tekst je rezultat pritiska koji je proizašao iz potrebe da ovrhe postano to što i trebaju biti. To je vjerojatno jedan od zakona koji se najčešće mijenjao. Dakle, u tekst su ugrađivani prijedlozi koji su odnekud morali doći, a neku ulogu je valjda igrao i broj, a ne samo sadržaj, primjedbi na pojedine konkretne probleme. Jasno je da su veći utjecaj imali i imaju oni koji imaju i novac i interes da ovršni postupci budu učinkoviti pa su u tom smjeru i išle promjene, ali i oni drugi imaju neku političku težini (kao što slučaj Franak pokazuje). Ono što hoću reći je da ako pokušate nešto predložiti uz suvislu argumentaciju, mogućnost da bi to moglo biti prihvaćeno je praktično nepostojeća, ali ako pristigne određeni broj primjedbi u istom smislu onda to može imati neku ulogu. Dakle, takve inicijative iz perspektive pojedinačnog građanina su gotovo jalov posao, ali ne i sasvim jalov posao. Pa ako netko ima vremena i volje ...

Felixx vjerojatno misli na postupke u kojima se stjecalo vlasništvo dosjelošću putem postupaka u kojima su "nedostupnim tuženicima" (za koje se moglo prema vremenu upisa procijeniti da bi trebali biti stari 120-150 godina ili po adresi da su neposredni susjedi tužitelja) postavljani "privremeni zastupnici" koji bi tužbu priznali itd. Takve su se "parnice" doista masovno vodile (i sam sam bio žrtva u jednoj takvoj kao "nedostupna osoba", a i neki suci su zbog toga završili u medijima i na sudu s druge strane stola od uobičajene, doduše s različitim ishodima), ali su bile nezakonite i onda i sada. U međuvremenu, koliko znam, sudovi, barem neki za koje imam neposredne informacije, su malo prikočili i prestali rastezati ZPP k'o klinac žvakaću, pa to više tako ipak ne ide. Drugim riječima, tako je kako Matrix kaže.

@Felixx Samo ukratko jer ne vidim smisla nastavljanju ove rasprave: Općenito: ako se pisana pravila ne poštuju tj. problem je u izvedbi, onda nije daleko od pameti da se ni drugačije napisana pravila neće poštovati sve dok se ne osigura valjana izvedba. Dakle, pričam ti priču. Javni bilježnik obavlja različite poslove, i oni se ne mogu uspoređivati. Solemnizacija je postupak pri ulasku u obavezu, ovrha je u biti spor između dvije strane po obavezi koja već postoji. Po toj logici bi i pri ovjeri otpisa javni bilježnik morao upozoriti strane na to što potpisuju, jer je - eto - javni službenik a čini to i kod solemnizacije. Ali - ovjera potpisa je ovjera potpisa, a solemnizacija je solemnizacija. To da bi vjerovnici više vodili računa o zastari kad bi javni bilježnik na nju upozoravao je puka pretpostavka. Oni o njoj ionako moraju misliti naprosto zato što postoji, a ako netko ne razmišlja kako zaštititi svoje interese, njegov problem. Država mu mora omogućiti da ih može štititi, alinije (i ne smije mu biti) tutor. Kaznena djela ne spadaju u Ovršni zakon. Pozivati se na "big picture" bez ama ikakvog podatka o tome koliko je problematičnih, a koliko urednih ovrha u ukupnom broju ovrha naprosto nema smisla. Ne mogu se zakoni prilagođavati ojedinačnim primjerima. Postoje protuovrhe i druge mogućnosti. Ajde malo pročitaj Ovršni zakon. Sve dok je postojala mogućnost zaštite prava na suđenje u razumnom roku uz iznose naknade koje su sudovi dosuđivali do prije nekoliko godina, osobno nisam imao baš ništa protiv neosnovanih ovrha (a dobivao sam ih). Naprotiv

Uopće nemate problem s time što nasljednici pokojnice traže da se u ostavinu uključi imovina koja na nju glasi u zemljišnim knjigama, nego je problem u tome što kupac nije upisan kao vlasnik. U ostavinskom postupku se postupa prema dostupnoj dokumentaciji i izjavama, a ne istražuje se odražavaju li ti dokumenti stvarno stanje. Prema Zakonu o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, vlasnik nekretnine je osoba upisana u zemljišne knjige, a dopušteno je dokazivati suprotno. Dakle, strogo formalno, ako je netko kupio nekretninu ali se nije upisao kao vlasnik, on još vlasnik i nije ali može tražiti upis prava vlasništva ako je pravni posao bio valjan. Ne mislite valjda da bi ostavinski sud trebao istraživati je li netko bio lijen x godina upisati svoje vlasništvo ili je svoje pravne poslove obavljao po principu "meni 'vako dobro, baš me briga za propise" i još usput uzeti u obzir "znate, izgubili smo ugovor"!? U ostavinskom postupku kupac ne može sudjelovati ako nije istovremeno i nasljednik. Dakle, kupac (odnosno njegov pravni sljednik) treba poduzeti korake da se upiše kao vlasnik, a ako će za to trebati tužba onda mu činjenica upisa nasljednika pokojnice u zemljišne knjige zapravo olakšava posao, jer pokojnu osobu se ne može tužiti, ionako bi trebalo tražiti nasljednike. Ako već treba podnijeti tužbu, onda to treba učiniti što je moguće prije i odmah zatražiti zabilježbu spora u zemljišnim knjigama kako bi se onemogućilo da nasljednici raspolažu nekretninom dok traje spor. Osoba koji se smatra vlasnikom takav spor može i ne mora dobiti, ovisno o dokazima koje iznese sudu, a ako ne dobije, po ovome što ste napisali teško da će moći kriviti nekoga drugoga do sebe.

Ako se radi o izravnoj nesuglasnosti zakona i pravilnika, nemam osobnog iskustva s tim ali mislim da bi to moglo biti u nadležnosti upravne inspekcije. Čl. 2 Zakona o Upravnoj inspekciji: Članak 2. ... (2) Upravna inspekcija postupa po predstavkama podnijetim radi osiguranja ostvarivanja ili zaštite prava građana i pravnih osoba pred tijelima državne uprave, drugim državnim tijelima i tijelima jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave i pravnim osobama s javnim ovlastima, ukoliko nadzor nad ostvarivanjem tih prava nije zakonom povjeren drugoj inspekciji. Inače, Upravna inspekcija je po dopisima koje sam od njih imao čast dobiti u žestokoj konkurenciji za nagradu "Ante Tomić" upravo s Javnobilježničkom komorom. Da se razumijemo, nagrada ne postoji, ali kad bi postojala takva nagrada za duhovitost službenog pismena ...

Javnobilježničku komoru ne bih uopće komentirao, meni su dva puta odgovorili, pa po tome zaključujem da je za vaše raspoloženje možda bolje da vam uopće nisu odgovorili. Što se tiče dopisa, to se odnosi na one koji točno znaju i imaju konkretan prijedlog što u zakonima treba mijenjati. Naime, kako ćete promijeniti zakon ako one koji to mogu učiniti uopće ne obavijestite o tome što trebaju učiniti? Takav dopis sasvim sigurno nije manje učinkovit od pisanja na Legalisu Možete, naravno, izaći na ulicu ili podignuti šator da ishodite što hoćete, ali složit ćete se da na kraju kad-tad ipak morate izaći s nekim dopisom.

Nedopustivo. Takvim postupanjem, kao i savjetovanjem stranaka, javni bilježnik (ili sud) bi se stavio na stranu dužnika, a ne bi bio neutralan. Zastara je nužno zlo, a najelementarnije osjećaj pravde govori da se dugovi moraju platiti. Drugo je pitanje što se onda još povrh duga plati, kolike su kamate, kako je dug nastao. Zastara ne znači da je dug nestao niti da je bio neosnovan niti da vjerovnik nije oštećen, nego samo to da se ne može utjerivati sudskim putem. U nekim slučajevima i dužniku može biti u interesu da se ne poziva na zastaru, ako mu više odgovara da dobije meritornu odluku, pa mora imati punu slobodu da koristi tu mogućnost ili ne. Što se tiče tzv. "vjerodostojnih isprava", tu se slažem, to je posebno pitanje. Osobno sam imao posla s vjerovnikom čije "vjerodostojne isprave" nisu bile niti isprave, a kamoli vjerodostojne, ali tu je više problem zakonska definicija takvih "isprava" nego sudova, oni naprosto daju prednost formi. O tome sam i sam već nekoliko puta pisao i prije nekoliko godina. Da bi Sabor nešto promijenio u zakonu, netko to treba i predložiti. Obični građani prijedloge mogu slati ministarstvima koja pripremaju pojedine zakone, saborskim odborima, pojedinim saborskim zastupnicima itd., a mogu pokretati i šire inicijative preko udruga itd. Jasno je da bi takvi prijedlozi teško imali učinka, ali ako se ne podnesu nikakvi prijedlozi, onda sigurno neće imati učinka. U medijima se može ponešto naći o pokušajima ovršenika da se organiziraju, ali nisam primijetio da daju suvisle prijedloge u cilju poboljšanja, nekako imam dojam da bi im glavni cilj bio da im se dugovanja otpišu (a to vodi ili u pravni kaos ili u izravno miješanje u osobna prava pojedinaca tako da ih se stavi pod "poslovno tutorstvo" države, ili u oboje.) Međutim, prije nego što se ide na nove prijedloge, nije loše pogledati imaju li oni i loše strane. Što se tiče konkretnih prijedloga: 1. Nedopustivo. 2. U vezi dostave pogledajte čl. 9 Ovršnog zakona (i čl. 8 i druge). Javni bilježnik ima između ostaloga i prava i obaveze sudskog dostavljača. Sve što ste napisali već postoji. 3. Dakle, javni bilježnici bi trebali preći s "tamne strane" na "svijetlu stranu". Umjesto da pogoduju vjerovnicima otežući dostavu, sada bi imali široke mogućnosti da pogoduju dužnicima na isti način. Ako je javni bilježnik javni službenik, onda se njegovim djelovanjem nikako ne smije oštećivati vjerovnik. Pogledajte recimo ove odredbe Zakona o javnom biljžništvu: Rokovi izdavanja otpravaka, potvrda, izvoda i prijepisa Članak 107. (1) Otpravke, potvrde, izvode i prijepise javni bilježnik mora izdati u primjerenom roku. (2) Javni bilježnik je dužan bez odlaganja dopustiti stranci da razgleda spise (članak 97.). Pravna sredstva Članak 108. (1) Nezadovoljna stranka ima pravo pritužbe predsjedniku suda na području kojega je sjedište javnog bilježnika zbog toga što javni bilježnik nije poduzeo traženu službenu radnju, ili zbog toga što je u sadržajnom i formalnom pogledu nije poduzeo u skladu sa zakonom ili zbog toga što odugovlači s njenim poduzimanjem. (2) Predsjednik suda će rješenjem narediti javnom bilježniku da poduzme traženu službenu radnju. Žalba protiv rješenja ne odgađa njegovo izvršenje njegovu ovrhu. Izvršenje Ovrha se provodi po službenoj dužnosti. Primjerak rješenja dostavit će se i Komori. (3) Nezadovoljna stranka može zatražiti od Komore da prisili javnog bilježnika (članak 140) (članak 141.) na vršenje njegovih dužnosti odnosno da naloži drugom javnom bilježniku da ih izvrši na trošak nemarnog javnog bilježnika. 4. Pogledajte Ovršni zakon, čl. 8 o dostavama. Ako je adresa netočna, propisan je postupak iz kojeg proizlazi da se mora pokušati dostava na adresu zabilježenu u MUP-u. Ne može se neprijavljivanje prebivališta ili boravišta koristiti za izbjegavanje plaćanja dugova. Kako ćete dokazivati da je adresa namjerno krivo navedena, kad - čak i da je tako - po odredbama Ovršnog zakona to ne bi smjelo oštetiti dužnika. 5. Pokretanje neosnovane ovrhe, kao ni bilo kakve druge tužbe, ne može i ne smije biti kažnjivo jer bi to značilo u praksi onemogućavanje vjerovnika da pravnim putem štite svoj interes. Ako je račun lažan, to je kazneno djelo samo po sebi čak i ako ovrha uspije, a što se tiče dugovanja, zato i postoji prigovor i nastavak postupka kao parnice. 6. Ako ovrha ne uspije, ovršenik nije oštećen, a ako uspije, kako dokazati da je bila neosnovana. Ako se naknadno ipak pokaže da je ovrha bila neosnovana (što je relativno rijedak slučaj), zašto bi upravo ovršenici imali veća prava povrh onih propisanih zakonom (kamata, neostvarena zarada itd.) od drugih vrsta oštećenika? Po mojem mišljenju najveći problem u sadašnjem sustavu je da su javni bilježnici izvan stvarnog nadzora kad je riječ o načinu na koji obavljaju svoj dio posla pri ovrhama. Što se tiče namjernog "ladičarenja", mislim da bi se stvar mogla riješiti tako da vjerovnik koji nije koristio sredstva za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku po isteku nekog vremena ne bi imao pravo na kamate nakon toga vremena. Kao razumni rok za prvostupanjsko sudovanje se uzimaju 3 godine. Budući da su ovršni postupci po definiciji hitni postupci, vjerovnik bi morao izgubiti pravo na kamatu ako nakon 1,5-2 godine nije podnio zahtjev za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku. Naravno, preduvjet za ovo je da se vrati zaštita toga prava koje je sada de facto ukinuta, kao što sam ranije napisao. Isto tako bi trebalo biti ako nije iskoristio navedene mogućnosti iz Zakona o javnom bilježništvu u roku od, recimo, 3 mjeseca. Na taj način bi se očuvala neutralnost javnih bilježnika, a vjerovnik bi bio doveden u situaciju da ne zlorabi zakon (a nemoguće je napisati zakon koji se ne bi mogao zlorabiti). Ali sve to pisanje zakona je jalov posao, ako se u praksi ne provodi. Tako dugo dok suci nadziru suce, javni bilježnici javne bilježnike ... kroz potpuno naopako (i neustavno!) shvaćenu (tro)diobu vlasi, napretka ne može biti. To je otprilike kao da se vozač ne smije "miješati" u upravljanje vozilom jer su on i vozilo dva zasebna "tijela". U Njemačkoj rokove sucima propisuje Ministarstvo pravosuđa, dakle izvršna vlast sudskoj, i nitko to ne smatra miješanjem u rad sudstva jer se ne radi o miješanju u odlučivanje nego o nadzoru trošenja novca poreznih obveznika.

Točno je, nema zastare, pogriješio sam. Inače, teško da se može poboljšati nešto što ide na gore umjesto na bolje. Do prije nekoliko godina mogli ste u ovakvim slučajevima podnijeti zahtjev za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku i dobiti neku naknadu, u nekim slučajevima čak i srazmjerno veliku u odnosu na vrijednost predmeta spora, tj. dugovanje. Međutim, nakon toga Vrhovni sud je promijenio praksu pa se vrijeme koje spis provede kod javnog bilježnika ne uračunava, već se računa samo vrijeme pred sudom (ako se podnese prigovor). Time su javnim bilježnicima potpuno odriješene ruke za ladičarenje jer više ne mogu niti teoretski odgovarati za štetu zbog odugovlačenja (dok suci mogu!!!, barem u načelu). Sudske odluke iz ranijeg vremena u kojima se to vrijeme kod javnog bilježnika uračunava su dostupne u sudskoj praksi na stranicama VS-a, a promjena koju navodim nije vidljiva jer je nakon drastičnog sužavanja toga prava kroz praksu VS, prije otprilke 2 godine, slučajno ili ne upravo tada, naprosto prestao objavljivati takve odluke na svojim stranicama. Nakon stupanja na snagu sadašnjeg Zakona o sudovima mogućnost dobivanja naknade za povredu prava na suđenje u razumnom roku je samo teoretska, pa više ni sudska praksa nije važna.

Pretpostavljam da ste htjeli reći da je Hanžeković odvjetnički ured poslao bilježniku, a ne drugom odvjetniku, prijedlog za ovrhu. Nema nikakve krivice, formalno, jer se o zastari ne vodi računa po službenoj dužnosti nego se dužnik na nju mora pozvati. (Tj. ima krivice jer se držanjem prijedloga za ovrhu u ladici dužniku nabijaju visoke zatezne kamate pa biste - teoretski - u slučaju da budete morali platiti dug mogli tužiti bilježnika radi naknade kamata koje vam je prouročio svojim (ne)postupanjem, ali takva praksa za sada nije formalno nedopuštena pa sigurno ne biste uspjeli. Možete se pritužiti i Javnobilježničkoj komori, njihova obrazloženja kojima odbijaju prigovore na nepravilan rad svojih članova su toliko nevjerojatna i apsurdna da su zapravo zabavna, možda ih netko iskoristi u kakvoj komediji. Uzmite u obzir i to da je dostava možda već i bila pokušana, ali vi niste preuzeli rješenje.) Po mojem mišljenju nastupila je zastara jer je od zadnje vjerovnikove radnje - podnošenje prijedloga za ovrhu - prošlo više od 5 godina, ali je - kao što sam napisao - moguće da je vjerovnik poduzimao i neke radnje u međuvremenu a da obavijesti o tome do vas nisu stigle. Zastara je mogla nastupiti i ako je od dana nastanka obaveze do dana podnošenje prijedloga za ovrhu prošao rok zastare koji za RTV pristojbu iznosi godinu dana, pa provjerite. Kao što sam napisao, na zastaru se morate pozvati, a to treba učiniti po uputi o pravnom lijeku koja se mora nalaziti na kraju rješenja o ovrsi, tj. u prigovoru. S obzirom na okolnosti, tj. provjere da li je nastupila zastara, svakako zatražite uvid u spis kod javnog bilježnika.

Iz opisa ne možemo zaključiti da se podjela na vlasničke dijelove 1/3 i 2/3 odnosi na dogovornu podjelu bračne stečevine, niti uopće da se radi o bračnoj stečevinu. Takvo je vlasničko stanje moglo nastati takvom podjelom, ali i na različite druge načine.

Djeca i bračni drug su nasljednici prvog nasljednog reda koji ostavinu nasljeđuju u jednakim dijelovima. Ako su bračni drugovi za bračnog života stekli neku imovinu, ona se smatra zajedničkom imovinom bez obzira na to glasi li na jednog ili na oba supružnika, pa nadživjeli bračni drug može tražiti da se pola takve imovine izdvoji kao samo njegova imovina, i taj dio imovine ne ulazi u ostavinu. Sve o tome možete naći u Zakonu o nasljeđivanju.

Sve OK, i ja sam naglasio da se moj komentar odnosi na one koji bi naplaćivali svoje usluge.

Liječnici imaju konkurenciju u obliku kojekakvih iscjelitelja, travara, bioenergetičara i *praktičara, ali su te "prakse" jasno odvojene od medicinske struke, pa se na liječnike ne gleda kroz primjere travara i obratno, za razliku od primjera koji sam naveo. A takva "izvanjska" konkurencija i nije a priori nešto loše, naprotiv, pod uvjetom da se jasno zna o čemu se radi. @ude A sad zamisli da se u sve to još upletu nadripisari. "Mafija" postoji svuda gdje se obrće novac, postoji i "doživotnouzdržavalačka" mafija ... A stupanj utjecaja tih "mafija" ovisi o ukupnom stanju u društvu, pa je i pravosuđe odraz takvog stanja. U svakoj struci ima kukolja, ali kukolj u vlastitim redovima i "magla" koju stvori miješanje stručnjaka i nadristručnjaka su dvije različite stvari. O ovome bi se dalo mnogo toga napisati, a nema od toga puno vajde, pa ću završiti svoje sudjelovanje na ovoj temi samo spominjanjem još jedne stvari koja mi se čini dosta važnom, a to je samoobrazovanje. Oni koji uzmu odvjetnika često misle da su time skinuli brigu s vrata i samo trebaju čekati rezultat. Kao što liječnik ne može paziti na vaše zdravlje nego vam dati preporuke koje ćete sami provoditi u djelo, tako ni odvjetnik neće riješiti vaš problem ako sami o njemu ne vodite računa, a za to je potrebno i učiti (što je riječ od koje hladni znoj oblije mnoge odmah nakon što zadnji put zatvore školska vrata iza sebe). Ako tako pristupate problemu, onda ćete i puno lakše prepoznati s kakvim odvjetnikom imate posla. I tu vrijedi ona da ako me netko jedanput zezne, one je kriv, ali ako napravi to dva puta, sam sam si kriv (a on je "okretan fiškal" .

Sad mi je palo na pamet da broj predmeta može biti promijenjen i zbog promjene statusa suda. Reorganizacijom sudske mreže neki općinski sudovi postali su stalne ispostave drugih sudova, a pri toj promjeni moglo je doći i do promjene poslovnog broja predmeta. Ta promjena bi trebala biti vidljiva u zaglavlju poziva koji ste dobili tamo gdje se navodi naziv suda, ali ako se radi o standardiziranom obrascu, mogao je ostati i stari naziv iako je u međuvremenu došlo do promjene.

Nije "aktivan" ali su službenici u pisarnici na temelju interne dokumentacije (upisnika itd.) povezali stvari i proslijedili podnesak u pravi spis. U e-predmetu http://e-predmet.pravosudje.hr/ mogu se pratiti svi brojevi koji su pridjeljivani jednom predmetu u toku postupka, pa je ispravljanje takvih grešaka olakšano. Ali nemojte testirati njihovu vještinu i spremnost da to čine na takav način, to može ovisiti o dobroj volji konkretne osobe do koje podnesak dođe. Takav način dostave bi vam se u svakom slučaju morao priznati ali može dovesti do komplikacija, a komplikacija i grešaka ima dovoljno i bez da ih sami potičete. Meni se desilo da mi savršeno uredan podnesak vrate s naznakom da poslovni broj predmeta nije dobar, a bio je bez greške.

Podneske podnosite na onaj broj koji vam je naveden u pozivu. Budući da navodite pauzu od 4 godine, moguće je da je postupak bio prekinut ili u zastoju, ali o tome bi moralo postojati rješenje, kao i o nastavku postupka. Moguće je da se broj postupka mijenja po nastavku iza prekida jer se u smislu odredbi Sudskog poslovnika takav postupak smatra "dovršenim", ali nisam u to siguran. Međutim, za vas sam broj u konačnici nije bitan tako dugo dok vam se pravilno dostavljaju sva pismena koja trebate dobiti, a za objašnjenje možete pitati na ročištu. Na sam pravni meritum stvari to nema utjecaja.

Osobno nisam pravnik, pa bih recimo mogao stradati zbog ovakvog "dogmatizma" i za samo ovo pisanje po Legalisu. Naravno da nisam za to, ali sam ipak da to djelo bude kažnjivo ako netko pruža takvu uslugu za nagradu. I to iz barem dva razloga. Prvo, osobno sam vidio do kolike mjere su (bile) zakočene u razvoju i prihvaćanju modernih dostignuća struke koje nemaju takvu zaštitu, na štetu cijelog društva, i do koje mjere je bio uništavan ugled poštenih profesionalaca u javnosti (i ne samo ugled nego i prihod) zbog kojekakvih nadri... Tipičan primjer su razna zanimanja koja se obično (ponižavajuće) nazivaju skupnim nazivom "informatičari" (što bi recimo odgovaralo nazivu "fiškali" za sve moguće pravničke poslove, od referenta do suca Vrhovnog suda), jer je desetljećima, praktično sve do nedavno, svaki "nećak" koji je naučio nešto o računalima bio "genijalac" (po kriteriju po kojem smo svi mi koji znamo objaviti poruku na Legalisu "genijalci"). A posljedice se osjećaju i danas. Dakle, ne bih uveo samo nadripisarstvo, nego i neke druge nadri... Drugi razlog je što je pravo takva struka da si svatko vrlo lako može umisliti da "je sve naučio". (Kod matematičara se to ipak ne događa A ako se izvukao od jedne ovrhe, nema mu više kraja. To je točno, samo sada imate rješenje da su izvanredne revizije zapravo jedina mogućnost pozivanja na povredu načela jedinstvene primjene zakona. Moje osobno viđenje je slijedeće. Izvanredne revizije su uvedene nako što je ukinut mrtvorođeni zahtjev za jedinstvenu primjenu zakona, a taj je zahtjev - kako se meni čini - bio uveden pod pritiskom sređivanja situacije u pravosuđu jer nije postojalo nikakvo učinkovito pravno sredstvo za zaštitu od povrede toga prava. To je posljedica situacije da kontinentalni pravni sustav ne poznaje presedane odnosno sudske odluke kao izvor prava, a u praksi, u kapitalističkom društvu, zakoni su pretromi i prerigidni da bi regulirali sve što treba. Zato taj sustav u svojem čistom obliku ne može funkcionirati, a osim toga su presedani - hoćeš-nećeš - uvedeni na mala vrata kroz ustavno sudovanje i prihvaćanje nadležnosti Evropskog suda za ljudska prava, a vjerojatno i evropske pravne stečevine. Pri tome problem nije u sustavu kao takvome, nego što su - moj dojam - naši pravnici iz nekog razloga, valjda po tradiciji i obrazovanju, žestoki "dogmati" u (ne)prihvaćanju novotarija koje izlaze iz okvira čistog kontinentalnog sustava. (Puno je lakše naštrebati zakone, koliko god da se često mijenjaju nego primjenjivati nekakvu "pravnu stečevinu" sastavljenu od svega i svačega). Onda su preko one stvari uveli zahtjev za jedinstvenu primjenu zakona i riješili ga se čim su mogli itd. E sad, ako se ograniči mogućnost podnošenja izvanrednih revizija onda VS gubi bilo koje izravno sredstvo ujednačavanja sudske prakse, a to znači da bi morao radikalno mijenjati kompletan način svojega funkcioniranja i početi se "miješati" u rad nižestupanjskih sudova i bez posebnog "poziva" u obliku revizije. Jako sam skeptičan u pogledu te mogućnosti. Poznat mi je primjer u području zaštite prava na suđenje u razumnom roku. Iako su to, uvjetno rečeno, "manje važni" odnosno "sekundarni" postupci, ipak predstavljaju dobar primjer. Sadašnjim Zakonom o sudovima je zaštita toga prava "feudalizirana" do krajnjih granica, ne postoji nikakav formalni način da bi Vrhovni sud tu mogao išta ujednačavati. To znači da na području jednog županijskog suda može biti normalno da neki postupak traje 3 godine, na području drugoga isti takav 10 godina, i da sve skupa ovisi o osobnom viđenju dvaju-triju predsjednika sudova bez apsolutno ikakve mogućnosti intervencije odozgo. Nedavno se Ustavni sud ponovno proglasio nadležnim za zaštitu toga prava u krajnjoj instanci (po iscrpljenju redovnih sredstava), i prilično sam siguran da su to učinili - nakon što su rukama i nogama gurali to od sebe - uviđajući kaos u koji vodi feudalizacija uvedena Zakonom o sudovima (a da o rješenju po kojem jedan sustav sam sebe nadzire - jer je zaštita prava na suđenje u razumnom roku u biti sredstvo nadzora - i ne govorim.) Dakle, ako ograničavanje mogućnosti podnošenja izvanredne revizije ne bude praćeno nekim drugim rezovima (a navedeni primjer pokazuje da zakonodavac uopće ne shvaća suštinu), onda bi to moglo biti gadno. Ovo se ne osjećam sposobnim ocjenjivati, ali koliko se sjećam vrhunac zagušenja na sudovima i neučinkovitosti sudova je bio prije uvođenja tih promjena pa nisam siguran da to treba povezivati.

Takva situacija je izravna posljedica načina honoriranja odvjetničkih troškova po radnji, umjesto po postupku, i k tome neovisno o ishodu postupka, pa odvjetnik stranke koja je izgubila ima pravo na jednak honorar za istu radnju kao i onaj koji je dobio. Negdje sam pročitao, pa prodajem pošto sam kupio, da u Njemačkoj odvjetnička nagrada ovisi o postupku a ne o pojedinačnoj radnji. Bilo tako ili ne, ovdje bi se načinom naplate troškova moglo utjecati na ponašanje odvjetnika. Naravno, preduvjet je da o načinu naplate usluga nema presudnu riječ odvjetnički lobi. Kad sam boravio u jednoj zapadnoj državi, inače poznatoj po dugotrajnosti sudskih postupaka, čuo sam da se kod njih veliki broj sporova riješi dogovorom odvjetnika "zaraćenih" strana prije formalnog podnošenja tužbe, budući da oni ionako mogu dosta dobro procijeniti kako bi spor završio. Obično je veći problem uvjeriti stranke da prihvate takvu nagodbu, nego da se oni dogovore. Naravno, i takvu uslugu masno naplate, ali je strankama bolje i to nego da se upuštaju u dugotrajni proces u kojem će imati još i veće troškove. No, takav pristup je očigledno moguć ako se ni odvjetnicima ne isplati dugotrajno sudovanje. Dakle, nisu to neke nedohvatne promjene. Povremeno pogledam revizije u sudskoj praksi VS-a, nevjerojatno je koliko ima revizija, posebno izvanrednih, koje ne zadovoljavaju ama baš nikakav preduvjet za podnošenje revizije. Ne mogu vjerovati da postoji odvjetnik koji vjeruje da će mu proći izvanredna revizija bez navođenja ijednog konkretnog pravnog pitanja ili drugačije odluke u vezi s predmetom revizije. Za neke od tih revizija je očigledno da su napisane na inzistiranje stranke ("ajmo probat sve što se može, platit ću"), neke od njih su vjerojatno i sastavile same stranke a odvjetnici samo dali pečat da se zadovolji forma, ali veći dio takvih revizija su čista odvjetnička "tezga". Takva "tezga" je isplativa samo zato što nagrada ovisi samo o radnji (pisanje revizije), i to bez obzira na uspjeh. Bilo bi dovoljno već samo to da je nagrada za odbačenu reviziju bitno manja od one za uzetu u postupak, pa da se ta navala smanji.

Prvo napominjem da se moj komentar koji slijedi odnosi na građanske postupke, zbog razlike koju je G-man naveo. Dakle, tko bi ocjenjivao što je u navedenom "opravdano", a što ne? Kako biste spriječili stranke da ne stave neki dokaz "sa strane", za svaki slučaj ako bude potrebno za žalbu? Ako biste iz žalbenih razloga izbacili pogrešnu primjenu materijalnog prava i povredu postupka, a ograničili ju samo na činjenično stanje i time de facto uspostavili jednostupanjsko sudovanje (nakon što su stoljeća iskustva dovela do dvostupanjskog), onda imam bolji prijedlog. Ako bi se već ionako mijenjao Ustav radi takvih promjena, predlažem da se u Ustav unese odredba da svaki građanin RH ima pravo korumpirati ili biti korumpiran (pasivno i aktivno korupcijsko pravo). Pa da nemamo više nikakvih nedoumica i da ne opterećujemo suce lažnim moralom.

Vlasnikom svekolike imovine ostavitelja ste postali u trenutku smrti ostavitelja. (To je u neku ruku iznimka od pravila da se vlasnikom nekretnine postaje u trenutku upisa u zemljišne knjige.) Nakon toga više uopće nije važno kako ste postali vlasnikom, a najmanje je li to bilo po rješenju o nasljeđivanju ili raspoređivanju naknadno pronađene imovine. Možete postavljati sve zahtjeve prema trećoj osobi kao da ste cijelo vrijeme bili i upisani kao vlasnik. Ako bi vam suprotna strana to sporila pozivajući se na to da niste bili upisani u zemljišne knjige, tek onda ćete trebati dokazati rješenjima iz ostavinskog postupka da ste nasljednik. A kao nasljednik niste naslijedili samo nekretnine, nego i potraživanja nastala za života ostavitelja. Naravno, postoji i zastara potraživanja, ali ona ovisi isključivo o vrsti potraživanja, a ne o trenutku kad ste se upisali u zemljišne knjige. Zahtjeve prema trećoj osobi mogli ste postavljati od prvog trenutka nakon smrti ostavitelja, a ako bi vam treća strana sporila to pravo, to je eventualno moglo dovesti do prekida postupka s trećom stranom do rješenja pitanja vašeg nasljeđivanja kao prethodnog pitanja, a mogao je i sud u tom postupku sam odlučiti o tome kao o prethodnom pitanju.

Majka nije mogla u ostavinskom postupku ništa dobiti jer je ona ostaviteljica, a ne nasljednica. Dakle, nešto nije u redu s vašim opisom. Osim toga, nejasno je što znači da "izgleda" da je vama pripala 1/8? U rješenju točno piše što vam je pripalo, a ako ne piše onda to i nije rješenje. Još nisam čuo da u rješenju o nasljeđivanju piše koliko se pretpostavlja da je netko naslijedio, a ne koliko doista jest naslijedio (iako me više ništa ne može iznenaditi Kao sin ostaviteljice, dakle nasljednik prvog nasljednog reda, trebali ste učestvovati u ostavinskom postupku, pa onda i postaviti pitanje bračne stečevine. Ako ste rješenje dobili danas, imate mogućnost žalbe. Rok bi trebao pisati na kraju rješenja. Ako ste u trenutku majčine smrti nasljednici bili vi i vaš otac, otac je trebao naslijediti 1/2 majčinog dijela kuće. Pod pretpostavkom da je majčin dio iznosio 1/2 kuće (bračna stečevina), otac je tako postao vlasnikom 3/4 kuće, a vi 1/4. Nakon očeve smrti njegova se imovina dijeli između vas, vašeg polubrata i druge supruge na jednake dijelove.

Ovo su potpuno suprotni navodi. Ako nije bilo ostavinskog postupka, kako je imovina završila u tetkinom vlasništvu i temeljem čega se upisala u zemljišne knjige? A očigledno je da se upisala kad izjavu (valjda oporuku) vadite iz gruntovnice. Ako ostavinski postupak ipak nije proveden, onda oporuku možete osporavati kad se bude vodio bez obzira na to kada je potpisana. Kao što vam je rečeno, za kazneni progon je nastupila zastara. Osim kazne po kaznenom zakonu, postoji i građanska "kazna" jer se onaj tko je krivotvorio oporuku smatra nedostojnim za nasljeđivanje. Međutim, u građanskom postupku (parnici) se u pravilu dokazuje nevaljanost oporuke, ali ne i to tko je oporuku krivotvorio (sama činjenica da je oporuka nekome u korist i da je tu oporuku čuvao ne znači automatski i da je taj krivotvoritelj), pa u praksi teško možete računati i na tu "kaznu". A grafološka vještačenja su priča za sebe, potražite malo po Legalisu o toj temi. Ukratko, iz toga što vama potpis izgleda "očigledno" drugačiji uopće ne slijedi da će se grafolozi složiti da to nije potpis oporučitelja.