KronicnaStranka

U nekretnini koja je u (su)vlasništvu drugih osoba imate samo pravo posjeda odnosno pravo na zaštitu posjeda, tj. vlasnici vas ne mogu izbaciti po kratkom postupku (npr. tako da promijene bravu) već - ako odbijete napustiti nekretninu - moraju to učiniti sudskim putem tj. podnijeti tužbu protiv vas. U tome će sigurno uspjeti, a vi ćete morati platiti troškove postupka, jedino - zahvaljujući sporosti našeg sudstva - možete takvim stavom malo dobiti na vremenu. S obzirom na situaciju, možda - naglasak je na "možda" - bi postojala mogućnost da tražite ukinuće prava doživotnog uživanja vikendice od strane bake i djeda, što bi vam omogućilo da vikendicu koristite za svoje potrebe ili prodate radi rješavanja stambenog pitanja. Ne znam vam reći da li biste u tome mogli uspjeti, možda se javi netko tko se bolje razumije u takva pitanja i sudsku praksu u vezi s tim. Inače, uopće nije "logično" da vlasnici nekretnine koji su uz to uložili svoj rad i trud da steknu tu imovinu prihvaćaju da ju dijele s nevlasnicima koji su doprinijeli ništa ili malo, a da li je moralno s obzirom na obiteljske veze između vlasnika i nevlasnika u konkretnom slučaju - drugo je pitanje.

Ako ste bili suvlasnik u 1/4 i naslijedili ste 2/3 onda niste suvlasnik u 3/4 nego u 11/12. Posjed je druga stvar, možete biti i u posjedu 3/4, ali to ne proizlazi iz onoga što ste napisali. Očuh može zahtijevati isplatu, ali ako ona nije moguća, a nije - očigledno - moguća niti fizička dioba, kuću sud stavlja na prodaju. Za drugu kuću biste mogli ustati tužbom u kojoj biste se pozivali na postojanje bračne stečevine i vaše pravo da naslijedite majčin dio bračne stečevine. Ovaj postupak bi bio složen jer biste morali dokazati, prvenstveno dokumentima i računima, da je točno to što tvrdite, uz to bi se morao moći odrediti iznos te stečevine, a osim toga i da je postojala vanbračna zajednica prije sklapanja braka. Uz to bi i očuh imao pravo na nasljeđivanje odgovarajućeg dijela iz majčinog dijela bračne stečevine. Što se tiče kartica i gotovine, gotovina odnosno dio gotovine koja je bila majčino vlasništvo je trebala ući u sastav ostavine, i to možete tražiti tužbom. To ste trebali tražiti u ostavinskom postupku, ako ste za to znali, a ako niste, a očuh je to zatajio, onda bi mogla postojati i njegova kaznena odgovornost. Također je potpisivanjem pri korištenju kartica činio kazneno djelo. Međutim, ako pri korištenju kartica nije raspolagao majčinom imovinom nego svojom, onda vi niste moguća oštećena strana nego izdavatelj kartica. Isto tako, ako je račune uredno podmirivao onda mogući oštećenici - banka odnosno kartičarska kuća - nisu oštećeni, pa kazneno djelo nije dovelo do štete, iako formalno nesumnjivo postoji. Vanparnični postupak razvrgnuća i parnični odnosno kazneni postupci nikako se ne mogu povezati. Troškovi koje možete očekivati su troškovi sudskih pristojbi, odvjetnika, materijalni troškovi dokazivanja ... s tim da strana koja izgubi spor nadoknađuje troškove uspješnoj strani po okončanju parničnog postupka. U praksi rijetko možete tako nadoknaditi baš svaku lipu odnosno neizravne troškove.

Ako otac nije bio sposoban za učestvovanje u postupku, onda nije bio sposoban niti primiti preporučene službene dopise. Po ovome kako ste opisali pitanje je kako je uopće "primio" te dopise. Ako ih je primio onda je teško dokazati da nije bio sposoban učestvovati. Neovisno o tome, opisana situacija bi mogla biti razlog za ponavljanje postupka (upravnog ili sudskog, o kojem se već radi), ali za podnošenje zahtjeva za ponavljanje postupka je u svakom slučaju najdulji rok 5 godina, pa je za to sasvim sigurno prekasno.

Tužbu podnosite protiv drugostupanjske, ili protiv drugostupanjske i prvostupanjske, presude, i tako treba formulirati. Ustavnosudski postupak nije (redovni) sudski postupak, pa za njega i ne vrijede pravila kao za sudski postupak. To, između ostaloga, znači i to da kod ustavne tužbe nema formalnog tuženika, nego se ustavna tužba podnosi protiv akta (presude) (iako je, naravno, jasno da je u tom slučaju u biti država tuženik). Za podnošenje ustavne tužbe nije obavezan odvjetnik, ali treba uzeti u obzir da ustavnu tužbu nije jednostavno sastaviti, jer u njoj morate ukazati na povredu ustavnog prava, a ne pogrešnu primjenu materijalnog prava ili pogrešno utvrđenje činjenica. Naravno da vam pogrešnom primjenom materijalnog prava može biti povrijeđeno i neko od ustavnih prava, granica koja određuje kad je pogrešnom primjenom materijalnog prava povrijeđeno i ustavno pravo je dosta neodređena i suptilna, ali ako u ustavnoj tužbi samo ponovite žalbene razloge, takvu će tužbu Ustavni sud u pravilu odbiti (čak i ako imate sreću da su je pažljivo pročitali, a to nije baš uvijek slučaj.) Zato, ako se sami ne snalazite najbolje u pravnim pitanjima, ipak je bolje da ustavnu tužbu sastavi odvjetnik, i to po mogućnosti takav koji ima iskustva s ustavnim tužbama. Malo će koji odvjetnik odoljeti honoraru za sastavljanje ustavne tužbe, čak i kad je jasno da za nju nema temelja, a dosta i odvjetnika ima problema sa razlikovanjem zakonskih od ustavnih prava, pa stvar s tim postaje još gora. Ukratko - budući da se radi o sporu male vrijednosti, razmislite isplati li vam se uopće gnjaviti s ustavnom tužbom, čak i ako ju sami sastavljate.

U vezi s (izvanrednom) revizijom i ustavnom tužbom, zakonodavac je to uspio zakomplicirati do krajnjih granica, a svodi se - naravno - na to da vam se nameću (visoki ako uzmete odvjetnika, a za reviziju ga morate uzeti) troškovi za koje se može ispostaviti da su bili suvišni a da ih nemate od koga naplatiti. Pogledajte upute na stranicama Ustavnog suda, tamo je detaljno objašnjeno kako se postupa kad nije jasno da li je dopuštena revizija. Ukratko, trebate podnijeti i ustavnu tužbu i reviziju u zakonskim rokovima, pa ustavna tužba ide na čekanje. Ako imate uvjete za redovnu reviziju po vrijednosti spora, onda nema dvojbe, prvo ide revizija. Međutim, i tu treba biti oprezan, jer ako je vrijednost spora dovoljna, ali se u reviziji osporava samo dio presude pri čemu se taj dio odnosi na manje od 200.000,00 kuna, onda i takva revizija može biti odbačena, a rok za ustavnu tužbu istekne.

Pomiješali ste više stvari koje više-manje nemaju veze jedna s drugom, i zbog toga je to što ste napisali poprilično nejasno i teško za pratiti. U trenutku smrti ostavitelja njegovi zakonski i/ili oporučni nasljednici nasljeđuju imovinu koja je bila u njegovom vlasništvu u trenutku njegove smrti. To nema nikakve veze s tim što je od te imovine bilo u čijem posjedu u tom trenutku, a s ulaganjima nasljednika i trećih osoba može imati veze utoliko što to može utjecati na ocjenu što sve čini imovinu ostavitelja. Pradjed nikako nije mogao ostaviti imovinu sinovima "na bratsku podjelu" (tj. mogao je ali iz takvog stava ne proizlaze nikakvi pravni učinci niti obaveze), jer se nasljeđuje po zakonu (budući da oporuke ovdje nije bilo). Podjela između nasljednika u smislu podjele fizičkih dijelova ili međusobnog ustupanja dijelova ostavine u samom ostavinskom postupku jest moguća, ali nije obavezna niti priječi donošenje rješenja o nasljeđivanju. Imovinska situacija pojedinog nasljednika u trenutku smrti ostavitelja uopće ne utječe na pravo nasljeđivanja, a još manje promjene njegovog imovinskog stanja nakon toga. Isto tako međusobni poslovi nasljednika (međusobno darovanje) nemaju baš nikakve veze s nasljeđivanjem. Nakon svega što ste napisali uopće nije jasno da li su provedeni ostavinski postupci iza pradjeda odnosno vašeg djeda, dakle niste napisali jedinu stvar koja je ovdje doista bitna. Vaš opis više nalikuje na opis pravnih odnosa u nekadašnjoj zadruzi (obiteljskoj, ne socijalističkoj), ali zadruge ne postoje kao pravni subjekti već skoro jedno stoljeće, i pravna pravila koja su se primjenjivala na te odnose se već odavno ne primjenjuju nigdje.

Lijepo od vas da ste dali povratnu informaciju, to je rijetkost. Ali ne javljam se zbog toga, nego ne mogu odoljeti da ne podebljam ovo što ste napisali. Kad bi takva situacija postala rijetkost, a ne pravilo u našim javnim firmama i državnoj administraciji, svima bi nam u roku od 24 sati bilo bolje (i bez promjena ustava). Na temelju isključivo vlastitog iskustva bih mogao napisati stranice takvih primjera iz različitih struka iz kojih proizlazi da na (bez)brojnim mjestima sjede zaposlenici koji nemaju niti minimalno znanje za svoje radno mjesto, ali - što je puno važnije - uopće im i ne pada na pamet da bi ga trebali steći (a o njihovim šefovima da se ne govori), jer su samim zapošljavanjem popili svu mudrost ovoga svijeta.

Pokretanje ostavinskog postupka nije prevara, nego zakonsko pravo i obaveza nasljednika (a i države tj. matičnog ureda i suda). O reguliranju pravnih odnosa nakon nečije smrti ne ovise samo nasljednici, nego često i treće osobe, a radi se i o društvenom interesu, jer npr. nesređene zemljišne knjige dovode i do širih negativnih posljedica. Što se tiče pokretanja ostavinskog postupka, ne budi vam teško poslužiti se tražilicom jer je na to pitanje "milijun" puta odgovarano, ili naprosto potražite i pročitajte odgovarajuće dijelove Zakona o nasljeđivanju. Ukratko: pribavite smrtovnicu ili smrtni list, dokumente o imovini i nasljednicima, pišite prijedlog sudu ...

Za početak, rokovi za podnošenje zahtjeva za legalizaciju su istekli prije 2 godine, pa je malo čudno da pitate hoćete li (u budućnosti) imati problema s legalizacijom. Neovisno o tome, legalizirati se može i zgrada koja se nalazi na tuđem zemljištu, a taj "nepoznat netko" se više tome ne može protiviti jer su mu rokovi da pogleda obavijest na oglasnoj ploči i time ostvari mogunost sudjelovanja u postupku ozakonjenja davno istekli. Međutim, to ne znači da nećete imati problema s tako izgrađenom zgradom, jer se u postupku legalizacije "mirite" samo s državom koja vam "obećaje" da neće na vas primjenjivati građevinske odnosno urbanističke propise koje ste prekršili, ali to nema nikakve veze s pitanjima vlasništva. Dakle, stvarni vlasnik zemljišta uvijek može u redovnim sudskim postupcima zahtijevati zaštitu svoga vlasništva, bila zgrada legalizirana ili ne. Hoće li u tome uspjeti ili ne, to ovisi o puno stvari o kojima niste ništa naveli.

Ništa, lijepo od vas da ste dali povratnu informaciju, to nije često. A uz to je dobar primjer onoga o čemu pričam - zloporabe ovršnih pravila radi lijepe zarade nabijanjem zateznih kamata. Kako inače objasniti da se ovrha paca 6 godina u ladici javnog bilježnika ako i on i ovrhovoditelj nemaju u tome interesa? Tipičan primjer pristranog djelovanja sustava "u skladu sa zakonom".

Za stjecanje dosjelošću zakonom je izrijekom propisano da posjed mora biti samostalan, a - sasvim formalno gledano - očigledno je da posjed nije samostalan ako je suposjed. Međutim, u sudskoj praksi ima primjera da je dosuđeno stjecanje i idealnog dijela nekretnine temeljem dosjelosti, jer svaki konkretni slučaj ima i svoje specifičnosti, pa je uzimajući sve konkretne okolnosti u obzir sud može donijeti i takvu odluku.

Kakvu god da je punomoć teta imala, punomoć je prestala važiti s trenutkom smrti davateljice punomoći, a teta nije zakonski nasljednik niti to može biti na temelju bilo kakve punomoći. Ako ne postoji oporuka u njezinu korist ili ugovor o uzdržavanju između nje i vaše majke, ona uopće i ne može biti stranka u ostavinskom postupku. Podatke o nasljednicima u smrtovnicu unosi matični ured, koji vas može i ne mora upisati, ovisno o podacima kojima matični ured raspolaže i trudu samog matičara, te smrtovnicu dostavlja sudu po službenoj dužnosti. Međutim, zašto biste čekali da ostavinski postupak pokrene teta, ili matični ured po službenoj dužnosti koju uglavnom obave, ali ponekad i ne, kad i sami možete podnijeti prijedlog za pokretanje ostavinskog postupka i tako preuzeti kontrolu nad zbivanjima. Pribavite smrtovnicu ili smrtni list od nadležnog matičnog ureda, izvadak iz z.k. za nekretnine koje su bile u vlasništvu pokojnice, dokumente (ili izjavu sa zahtjevom da se ti dokumenti pribave službenim putem) o drugoj imovini ako je postojala (štedne knjižice, neisplaćena mirovina i slično) i podnesite prijedlog. O tome kako se to radi ima dosta informacija i na Legalisu, potražite. U stan koji je u posjedu tete, po svemu sudeći poštenom, ne možete ući jer vas ona može sudskim putem, pa i samopomoći, izbaciti zbog smetanja posjeda, ali kad budete pravomoćno utvrđeni nasljednikom pokojne vlasnice, moći ćete zatražiti da se iseli i/ili tražiti da plati korištenje. Ako ona bude tražila naknadu za uloženo, to je posebno pitanje, a ako se to pitanje postavi, moći će se postaviti i pitanje koliku je korist ostvarila koristeći nešto što nije bilo njezino.

Ja bih ipak provjerio prije plaćanja kako se 60 kuna pretvorilo u 1.128,37kn, to je malo previše čak i za naše običaje. Osim ako niste nešto prešutjeli pa uz tih 60 kuna ide i koji stari dug.

Budući da predmet ima oznaku Ovrv i broj, to znači da je upisan u upisnik, dakle da je prijedlog za ovrhu podnesen javnom bilježniku. Takav prijedlog ste morali dobiti, a na njemu mora biti i žig javnog bilježnika. Ako ga niste dobili, to bi moglo značiti da osobna dostava nije bila uspješna pa je obavljena putem oglasne ploče ili putem e-oglasne ploče (https://e-oglasna.pravosudje.hr/). Čini mi se po iznosu da su već uračunati troškovi odvjetnika i javnog bilježnika, iako je čak i u takvom slučaju taj iznos prevelik u odnosu na dug koji navodite. Po ovome što ste napisali ne može se odrediti da li je predmet još kod javnog bilježnika ili je već proslijeđen na naplatu, pa pokušajte to saznati u Zagrebparkingu odnosno saznati kod kojeg je javnog bilježnika. Ako dođete do prijedloga, odmah pišite prigovor čak i ako je prijedlog postao pravomoćan objavljivanjem na oglasnoj ploči, uz obaveznu naznaku kad ste prijedlog prvi puta vidjeli i napomenu da vam nikada nije osobno dostavljen, a uz to tražite i povrat u prijašnje stanje. Sve to, naravno, ako imate temelja pobijati prijedlog, inače ćete si samo nabiti troškove i na kraju ćete ipak platiti, a i pitanje je da li ćete uspjeti s prigovorom čak i ako ste u pravu. Zametanje opomene košta, a za to ste si - bez loših primisli - ipak sami krivi. Inače, po tome koliko često čujem da netko nije dobio prijedlog za ovrhu i to nakon što je ponekad stajala godinama u ladici (zatezne kamate su visoke i predstavljaju lijep izvor zarade), a i da mi se samom desilo da mi je sjela ovrha za koju nije bilo nikakvog razloga bez ikakvog prethodnog dostavljanja odgovarajućeg rješenja, čini mi se da se cjelokupna ekipa koja zarađuje na ovrhama lijepo zaigrala.

Za početak, nikakvo nasljedstvo ne postoji dok je budući ostavitelj živ, pa prema tome nitko u tom pogledu i ne može biti oštećen. Međutim, s obzirom na način na koji ste sve skupa izveli, vaša sestra može - kad nasljeđivanje dođe na red - tvrditi da je novac koji vam je majka dala darovanje, te tražiti da se to darovanje uzme u obzir pri određivanju njezinog nužnog dijela, ako bude smatrala da je povrijeđen. To bi bio materijal za sasvim pristojnu parnicu a budući da niste sklapali ugovore o pozajmici, mogli biste pri tome imati problema dokazati da se doista o tome radilo. Zato možda ne bi bilo loše da sklopite s majkom neki ugovor u tome smislu ili da ona ovjeri odgovarajuću izjavu temeljem koje biste mogli nedvojbeno dokazati da se o tome radilo.

Nemam osobnog iskustva s etažiranjem niti uspostavom vlasništva nad zasebnim fizičkim dijelom nekretnine u suvlasništvu, ali bih htio upozoriti da postoje dva pravno različita postupka koja za cilj imaju isti ishod, pa ih je lako pobrkati. Etažiranje je postupak kojim se (u pravilu vanknjižno) vlasništvo nad posebnim dijelom zgrade (stanom) pretvara u knjižno vlasništvo nad tim posebnim dijelom, i ujedno određuje suvlasnički dio u cijeloj nekretnini. Tipična situacija kad se to primjenjuje su višestambene zgrade u kojima su vlasnici kupili ili otkupili pojedine stanove i to njihovo vlasništvo pojedinog stana nije sporno, ali stanovi nisu kao takvi upisani u zemljišnim knjigama, niti je određen njihov suvlasnički dio u odnosu na cjelinu. (čl. 66 ZOV) Druga je situacija potpuno suprotna tj. kad je idealni suvlasnički dio poznat i nesporan i uknjižen, ali nije određeno koji fizički dio pripada pojedinom idealnom suvlasniku. Takva situacija najčešće nastaje upravo npr. pri nasljeđivanju obiteljskih kuća s više stanova koje su bile u vlasništvu pojedinca ili bračnog para pa nije bilo potrebe za fizičkom diobom, pa nasljeđivanjem dođe do pojave idealnog suvlasništva. Očigledno je da u oba slučaja treba utvrditi i definirati postojanje i vrijednost posebnih fizičkih dijelova, pa u tom smislu postoji sličnost između ova dva postupka. ZOV propisuje mogućnost da pojedini suvlasnik u idealnom dijelu zatraži izdvajanje određenog fizičkog dijela nekretnine srazmjernog idealnom dijelu (čl. 71 ZOV i dalje). Ono što ovdje treba uočiti je da to može biti jednostrani zahtjev pojedinog suvlasnika, iako se traži suglasnost svih suvlasnika. Budući da takav zahtjev može biti jednostran, tu se ne radi o razvrgnuću suvlasništva (čl. 53 ZOV) jer se kod razvrgnuća suvlasništva ono razvrgava između svih suvlasnika. Očigledno je da je izdvajanje fizičkog dijela i razvrgnuće suvlasništva vrlo slično, pogotovo kad su samo dva suvlasnika jer onda iz izdvajanja fizičkog dijela jednog suvlasnika proizlazi i razvrgnuće samo po sebi. Ovo je teorija, a zbog sličnosti ovih postupaka nije čudno da ima puno nesnalaženja, pa bi za procjenu što poduzeti bilo puno važnije pronaći kako se postupa u praksi. Osobnog iskustva s tim nemam, ali sam u nekim postupcima zbog drugih pitanja došao do zaključka da niti nekim sucima (posebno npr. razlikovanje korištenja pojedinog stana temeljem idealnog suvlasničkog dijela u cijeloj nekretnini od korištenja stana temeljem vlasništva toga stana kao posebnog fizičkog dijela) ove stvari - barem po mojem osobnom shvaćanju - nisu sasvim jasne. Uz navedenu ogradu da mi praksa nije poznata, ja bih u konkretnom slučaju dao određenu prednost postupku na temelju čl. 71, iako je glavna tehnička prepreka - s obzirom na neslaganje suvlasnika - a to je izrada elaborata o etažiranju zapravo jednaka bez obzira na pristup.

Točno. Dugovi se moraju platiti, jer bi suprotno narušilo funkcioniranje čitavog sustava. Osobno i nisam sklon prihvaćanju izgovora tipa "nisam znao" (što potpisujem, da ću ostati bez posla...) jer je svatko dužan odgovarati za svoje postupke. Ali opterećivanje dužnika nametima koji su sumjerljivi, pa čak i veći od duga je nedopustivo, a zakonski se može jednostavno regulirati kad se nadležni ne bi pravili blesavi. Jedna od stvari o kojima nitko ne vodi (javno) računa su troškovi države u slučaju kad mali dug dogura do parnice (pa nekoliko ročišta, pa žalbe ...), a koji su sasvim sigurno veći nego sam dug. Čak i nije problem u trošku koliko u zatrpavanje sudskog sustava bedastoćama zbog čega trpi i rješavanje ozbiljnih predmeta. Primjeri mogućih mjera: Određivanje minimalnog iznosa za ovrhu. Mali iznosi bi se mogli ovršiti samo ako zbirno prelaze određeni iznos. (Pa ne bi mogli ovršiti dug za komunaliju ili telefon za jednu uplatu dužnika koji inače redovno plaća.) Naknade javnim bilježnicima ne bi smjele prelaziti određeni postotak dugovanja bez obzira koliko mali bio (pa da vidim koliko će se tući za naplatu duga od 200 kuna). Odrediti rok za slanje rješenja o ovrsi. Ako bi rok bio premašen, kamate ne teku (pa ne bi stizale ovrhe stare nekoliko godina jer ih se ne bi isplatilio čuvati u ladici radi kamata.) Obustavlja se obračun zakonskih kamata ako parnica po ovršnom predmetu traje dulje od 2 godine, a tužitelj/ovršitelj nije koristio sredstva za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku. (Ovako sporost sudova ide u prilog vjerovnicima jer im omogućuje zaradu na kamatama kakvu redovnim poslovanjem nikako ne mogu ostvariti.) Ima sasvim sigurno i drugih mjera koje bi se mogle poduzeti.

http://www.porezna-uprava.hr/HR_publikacije/Prirucnici_brosure/Nasljedstva_165.pdf Iz teksta: ... Porez na promet nekretnina pri nasljeđivanju, darovanju i drugom stjecanju nekretnina bez naknade ne plaćaju: 1. bračni drug, potomci i preci te posvojenici i posvojitelji umrlog ili darovatelja, ... Ovo ne znači da nemate posla s poreznicima. Rješenje o nasljeđivanju morate podnijeti na uvid Poreznoj upravi, koja će vas osloboditi plaćanja poreza temeljem odgovarajućih zakonskih odredbi. Budući da su vam baka i djed još živi, i da se nadamo da će još poživjeti, uzmite u obzir da se u međuvremenu zakonske odredbe mogu promijeniti. Ove zakonske odredbe su prilično stabilne tj. dugo vremena se nisu mijenjale niti prilikom donošenja novih zakona, ali tu i tamo se čuje glas o potrebi šireg oporezivanja nasljedstva.

Za svakoga tko je ikada imao posla s hrvatskom administracijom (uključujući tu i SR (NR) Hrvatsku - za one koji ne znaju, to znači: Socijalistička (Narodna) Republika Hrvatska) čuvati toliko dugo isplatne liste je normalno Time ne želim reći da je to normalno u normalnom značenju te riječi. A o tome što će se dešavati sad kad su ukinuli papirnate radne knjižice se ne usuđujem niti razmišljati. Ali u državi u kojoj 2014. godine (14-te godine 21. stoljeća) Ustavni sud utvrdi da je "jedino moguć i prikladan" način javne objave poziva strankama u upravnom postupku objava na fizičkoj oglasnoj ploči u sjedištu (tj. prostorijama) upravnog tijela (U-I-4717/2012) .... Da se vratimo na temu: u mirovinskom će morati riješiti vaš problem kad-tad, i u tom slučaju svakako moraju i isplatiti zaostatke s kamatama. Ako to ne učine, tužite ih. A budući da su zakonske kamate pristojne, a možda bi prema primanjima vaš otac dobio i manje nego ako se računa prema prosjeku, možda sve skupa i ne mora biti tako loše. Glavno da ste dobili odluku Upravnog suda u svoju korist.

Odgovor na drugo pitanje: http://www.porezna-uprava.hr/bi/Documents/OdredjivanjeIDodjelaOIB-aStranimOsobama.pdf

Moglo bi se dokazivati da je - s obzirom na okolnosti - kupoprodajni ugovor u suštini darovni ugovor, pa ga onda pokušati opozvati kako je G-man opisao. Teško je reći bi li to bilo uspješno. Također uvijek možete tražiti da se upišete kao suvlasnik u 1/2 dijela kuće pozivajući se na to da se radi o bračnoj stečevini, jer ju je suprug "kupio" za trajanja braka. U tome biste sigurno bili uspješni, ali to onda potpuno isključuje prvu mogućnost (i obratno). Ova mogućnost bi vam mogla poslužiti za nevolju, da otežate suprugu da napravi neku nepodopštinu s kućom, npr. da ju optereti dugom, proda ili nešto slično. Iako, on to može učiniti sa svojim dijelom ali raspolagati kućom u suvlasništvu je ipak dosta teže nego kad je samo jedan vlasnik. Da bude jasno, vi ste (najmanje) suvlasnik u 1/2 i ako se ne upišete u zemljišne knjige, ali trećoj strani koja bi ušla s vašim suprugom u neki opisani odnos to ne mora biti poznato, ako nije upisano.

Ako je dostava uredno iskazana, rješenje se može donijeti i bez učestvovanja nasljednika, naročito ako nema oporuke, odricanja i sličnih stvari. Po zakonu nitko nije dužan dati nasljedničku izjavu, a ako je ne da, smatra se da se prihvatio nasljedstva po zakonu. Međutim, koliko pratim Legalis, iz objava proizlazi da je dosta često da bilježnici inzistiraju na sudjelovanju nasljednika u postupku, pa šalju pozive više puta. Osim toga, u takvim situacijama se češće događa - što je veći problem - da nasljednik izbjegava primiti rješenje o nasljeđivanju, pa se odgađa njegova pravomoćnost. Ako neki nasljednik ne želi obaviti svoju građansku dužnost, ponekad na njega "stimulativno" djeluje informacija da s nasljedstvom nasljeđuje i dugove (naravno, ako oni postoje

Kako ste to "stavili kuću na suprugovo ime"? Sigurno niste došli u gruntovnicu s rješenjem o nasljeđivanju u kojem ste vi nasljednik, a oni upisali vašeg supruga.

Požurnica je više-manje neformalan papir, neka vrsta "svete vodice", pa ne može škoditi ali i ne postoji nikakva formalna obaveza voditelja postupka u vezi s požurnicom. Dakle, možete ju poslati, ali nema nikakvog obaveznog učinka, ovisi o dobroj volji primatelja hoće li ju uzeti u obzir. Na formalni zahtjev za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku imaju pravo samo stranke u postupku. Ako trpite ozbiljnu i dokazivu štetu, to bi mogla biti druga stvar, ali i u takvom slučaju bi vam postupak zaštite vaših interesa bio u našim uvjetima uglavnom nemoguća misija. Jedino vam može dobro doći da se vi pred možebitnom "četvrtom" stranom (ako takva postoji) opravdate zbog neizvršavanja nekih svojih obaveza u smislu da ste učinili što ste mogli.

Sunasljednik nekretnine koja je dio ostavine nije treća strana, nego stranka u ostavinskom postupku.