KronicnaStranka

To možete obaviti na 2 načina. Jedan je da se sin pokojnice odrekne nasljeđivanja u svoje ime, pa na njegovo mjesto nastupaju njegovi potomci, a to je - kako sam shvatio - samo vaš suprug. U tom slučaju vaš suprug postaje vlasnikom izravnim nasljeđivanjem. Ovdje ima jedan detalj zbog kojega treba biti oprezan. Postoji odricanje od nasljedstva, koje vrijedi i za potomke odricatelja (čl. 130 st. 2 Zakona o nasljeđivanju) te "odricanje u svoje ime" u kojem slučaju potomci stupaju na mjesto odricatelja. U prvom slučaju bi imovina ostala bez nasljednika, pa bi prešla u vlasništvo općine odnosno grada (čl. 20 ZNN). Dakle, mali detalj "u svoje ime" dovodi do velikih posljedica. Bilo je primjera da se neki javni bilježnici u tome nisu snalazili, pa ako idete ovim putem dobro provjerite da li je javni bilježnik ispravno shvatio o čemu se radi. Ako se zanemari ovaj detalj, ovo je najjednostavniji i najbrži način da postignete to što želite. Drugi način je da se sin ostaviteljice prihvati nasljedstva i da ga nakon toga daruje svom sinu. Takvo darovanje nema nikakve veze s ostavinskim postupkom, a može se provesti nakon što rješenje o nasljeđivanju postane pravomoćno, a bolje je - iako je potrebno platiti nešto više pristojbi - da se provede nakon upisa vlasništva nasljednika u zemljišne knjige, iako bi u načelu bio moguć i izravan upis obdarenika bez prethodnog upisa nasljednika. Niti na nasljeđivanje niti na darovanje potomku ne plaća se porez, ali se plaćaju ostali troškovi (javni bilježnik, sudske pristojbe).

Što vam je to "naknadni upis"? O "upisima" se obično govori u zemljišnoknjižnim postupcima, a u ostavinskim postupcima se imovina "raspoređuje".

Ovo što ste napisali je nejasno. Vi tvrdite da je stan već uknjižen, a upis vam je odbačen jer predmetni ozakonjeni stan ne predstavlja samostalnu cjelinu (tj. nema potvrde o tome). Ako stan do sada nije bio samostalna uporabna cjelina (za što je u pravilu potrebno etažiranje), onda nije mogao biti uknjižen. Dakle, ili je rješenje o odbijanju činjenično netočno (pa se možete žaliti), ili niste dobro opisali situaciju. Nadalje, u rješenju piše "predmetni ozakonjeni stan", što bi značilo da ste legalizirali stan, a vi tvrdite da ste legalizirali samo nadogradnju tj. terasu. Dakle, ili vaš opis nije točan i/ili rješenje ne valja u pogledu samih činjenica (iz čega bi proizlazilo da nisu pošteno niti pročitali vaš zahtjev - ne bi me čudilo) što se vjerojatno može uspješno riješiti žalbom i/ili su vam u rješenju o izvedenom stanju nešto (terminološki?) smućkali. Poznavajući naše običaje, najmanje bih se čudio kad bi bilo od svega toga ponešto. Dakle, prvo treba raščistiti u čemu je točno problem.

Sve o signaturama (oznakama predmeta) možete naći u Sudskom poslovniku. Promjene brojeva (pa i oznaka) u postupku su uobičajene, nikakve logičke veze između starih i novih nema, a pisci Sudskog poslovnika to nisu do sada nikada uočili kao problem, sasvim sigurno niti neće, a vjerojatno nisu niti u stanju shvatiti u čemu je problem. Ako takvo pitanje postavite sucu u konkretnom predmetu, on će vas uputiti da pogledate spis u pisarnici, uopće ne mareći da vam time nameće dodatni nepotrebni trošak (barem) vremena, što je izravno suprotno odredbama Zakona o parničnom postupku da se postupak mora voditi uz što manje troškova (čl. 10 ZPP), te da je uvid u spis pravo a ne obaveza stranke. (Sve to govorim na temelju osobnog iskustva jer već godinama "ratujem" sa sucima po tom pitanju. U raspravi na ovoj temi: http://www.legalis.hr/forum/showthread.php/46503-poziv-za-glavnu-raspravu-u-parničkom-postupku-(kao-tuženik)?highlight=poziv+glavnu+raspravu+parni%C4%8Dkom+postupku+%28kao+tu%C5%BEenik%29 ćete uočiti kako i očigledno pravno solidno obrazovane osobe nisu u stanju shvatiti u čemu je problem. Zanimljivo, ali zahtjev za izuzeće zbog nepravilnog poziva na ročište se pokazao kao učinkovito sredstvo - zahtjev vam, naravno, uredno odbiju, ali se nakon toga na slijedećem pozivu uz broj parničnog predmeta u zagradi pojavi i broj prethodećeg ovršnog predmeta. Ali je žalosno da se za tako očiglednu stvar koja u biti znači povredu ZPP - pod uvjetom da se odredbe ZPP interpretiraju po smislu a ne formalistički - morate koristiti tako tešku artiljeriju. ) Broj postupka (i oznaka) se mijenja kad spis stigne na novi sud (npr. na drugostupanjski po žalbi). Broj postupka se uvijek mijenja nakon što drugostupanjski sud po žalbi vrati postupak na odlučivanje prvostupanjskom sudu. Oznaka i broj postupka se mijenjaju kad se ovršni predmet po prigovoru na ovrhu nastavlja kao parnica. To su najčešće situacije u građanskim postupcima kad se oznaka i/ili broj mijenjaju, a postoje i druge. Na svu sreću, uvođenjem e-Predmeta moguće je pratiti putem web- i promjene oznaka i brojeva postupka. Naime, bez te mogućnosti bilo bi zapravo nemoguće napraviti e-Spis, pa je tehnička nužda nadomjestila manjak zdravog razuma. Dakle, u vašem konkretnom slučaju, vjerojatno se radi o promjeni broja nakon žalbenog postupka, ali ako niste dobili žalbu i drugostupanjsko rješenje onda vam nema druge nego u pisarnicu pa pogledati.

Nema tu nikakve mudrosti - treba naplaćivati prema stvarnom vremenu parkiranja, uz progresivnu tarifu (svaki idući sat sve skuplji). Budući da organizatori parkiranja (kako se fino zovu koncesionari) traže da se kupljena karta istakne u roku od 5 minuta, onda očito mogu kontrolirati korištenje parkirališnog mjesta s točnošću od manje-više tih 5 minuta, pa je očito da mogu naplaćivati stvarno korištenje. Osobno sam platio nekoliko dnevnih karti a da nisam iskoristio niti početni sat parkiranja (zbog tih famoznih 5 minuta). To znači da su na istom parkirnom mjestu mogli unutar sat i pol naplatiti jednu dnevnu kartu plus još jednu redovnu (a možda i dvije dnevne). Za monopolistu daleko previše prava. Utjecaj Evropskog suda na situaciju je zanemariv, osim u nekim posebnim i/ili medijski razvikanim slučajevima, i to iz dva razloga. Evropski sud godišnje donese između 10 i 20 presuda (koliko se sjećam) u postupcima protiv Hrvatske, što je premali broj da bi na išta utjecalo. Drugi razlog je što Evropski sud po definiciji ne uzima u obzir takve slučajeve koji su, objektivno, od manje važnosti za podnositelja, a dnevne karte ipak nisu životno pitanje (što ne znači da nisu važne). Dobro, u čišćenje dimnjaka se ne razumijem. Ali rješenje je pogrešno jer znači još uhljeba (koje bi isto trebalo nadzirati; nadinspekcijom?) Jedino što bi država trebala činiti je da učinkovito nadzire one kojima je dala koncesiju (u ovom slučaju dimnjačare), ali sam prilično siguran da to nije pitanja stvaranja još neke dodatne službe ili zapošljavanja ljudi, nego funkcioniranja sustava ovakvog kakav je, ili u najgorem slučaju neke reorganizacije ili redefiniranja nadležnosti. Naveo sam primjer upravne inspekcije u slučaju odluke o prinudnom upravitelju. Bilo bi bolje da takva inspekcija koja nema muda uopće ne postoji, jer ovako postoji samo kao zapreka da se primijene druga sredstva (npr. neki oblik tužbe), koja još koliko-toliko funkcioniraju.

Točno, ali to ne znači da su sve odluke lokalnih samouprava pogrešne. Nažalost netočno, čak i kad se netko ozbiljno zainati ne može postići ništa jer lokalna i državna administracija djeluju u sprezi. Dva primjera. Prvi upravo s tzv. "dnevnim kartama" tj. kaznama za parkiranje. Do sada je pitanje postavljeno pred svim instancama, uključujući ocjenu ustavnosti pred Visokim upravnim sudom, i "dnevne karte" su ostale. Donesena je samo jedna prvostupanjska presuda (u Dubrovniku) u kojoj je jasno obrazloženo da se u biti radi o kazni i neutemeljenom načinu stjecanja dobiti, ali je ukinuta na drugom stupnju. Postupak još nije pravomoćno završen ali je uglavnom jasno da će "dnevna karta" ostati. Još jedino preostaje ustavna tužba protiv konkretne sudske presude, ali je ishod više-manje predvidiv. Do koje granice to ide, vidi se iz obrazloženja Visokog upravnog suda zašto "dnevna karta" nije kazna. Naime, kaže taj sud, za dnevnu kartu se dobije protusuluga (parkiranje u trajanju od 24 sata), dok se za kaznu ne dobije ništa. Debilnost tog obrazloženja proizlazi iz načela da se ne može izreći više kazni za istu (ne)činidbu, pa je kazna u biti omgućavala neograničeno neprekidno parkiranje, za razliku od "dnevne karte" koja to ograničava na 24 sata. Drugi primjer je merni osobno poznat, a to je da se prinudna uprava nad zgradama, ali i upravljanje stanovima u gradskom vlasništvu, u jednom velikom hrvatskom gradu već više od 15 godina temelji na potpuno nezakonitoj odluci gradskog poglavarstva. Međutim, niti jedno raspoloživo pravno sredstvo nije pomoglo da se to utvrdi i situacija promijeni, iako je u pravnom smislu stvar naprosto očigledna. Načini na koji se npr. upravna inspekcija dovijala da izbjegne ukidanje te odluke su bolja priča od onih o Ostapu Benderu i društvu. Pogrešna usporedba. Automobil mora periodički na tehnički pregled pri kojemu se stvarno pregledava, a ne prolazi se na temelju potvrde servisa. Zato potvrda servisa nije bitna. I pregled dimovoda i provjera tehničke ispravnosti automobila pitanje su sigurnosti, pa je logično da dimnjačari imaju koncesije kao i stanice za tehnički pregled. Pregled dimnjaka doista ne bi morao uključivati i čišćenje, ali mi se nekako čini da dimnjak u biti nije moguće pregledati drugačije nego da se usput i očisti. U svakom slučaju razlika između toga dvojega je mala.

Već vam je napisano da se parcelacija zapravo ne može provesti prije razrješenja (su)vlasničkih odnosa koji su predmet spora. Po mojem mišljenju, ako se tužbenim zahtjevom traži stjecanje dosjelošću suvlasničkog udjela u cijeloj čestici, onda se može ići s opisom dijela čestice u posjedu i imati određenu mogućnost uspjeha, a ako je tužbeni zahtjev stjecanje samovlasništva nad tim dijelom čestice kao samostalnom cjelinom koja kao takva ne postoji u katastarskom smislu, takva tužba ne može uspjeti. Inače, tužbeni zahtjev se može temeljiti na bilo čemu, što god kome padne na pamet. Razlika nije u formulaciji nego u uspjehu.

Kao što sam i napisao, tužitelj ima određenu mogućnost - pod uvjetom da su inače zadovoljeni svi uvjeti potrebni za stjecanje dosjelošću - da stekne dosjelošću suvlasnički udio u cijeloj čestici, a nakon toga traži razvrgnuće geometrijskom diobom. Točno je da se u pravilu može steći samo cijela nekretnina, ali sudska praksa bilježi i izuzetke. Međutim, ako nije tako formulirao tužbu već traži stjecanje fizičkog dijela postojeće čestice koji bi hipotetski mogao postati samostalnom česticom, sud će je vjerojatno odbiti, ali po mojem mišljenju to ga neće priječiti da podnese novu tužbu s pravilno formuliranim tužbenim zahtjevom.

Samo sam htio do kraja razjasniti situaciju. Ako bi postojala ostavina koje bi vrijednost premašivala dugove, ne bi samo vjerovnicima bilo u interesu da se to sazna, nego se mijenja i situacija nasljednika.

Ako biste tražili priznavanje prava vlasništva nad dijelom čestice, presuda kojom bi se priznao takav vaš zahtjev ne bi bila provediva u zemljišnim knjigama. Ne znam kako bi bilo moguće provesti parcelaciju (pod uvjetom da je uopće moguća) prije podnošenja vlasničke tužbe a da to ne zatraže i s tim se ne usuglase sadašnji formalni vlasnici. Međutim, to bi ujedno bio stvarni vlasnički akt, pa bi to mogli iskoristiti da pobiju vaše pravo koje polažete temeljem dosjelosti. Po mojem mišljenju, vi zapravo tražite priznanje suvlasništa na postojećoj čestici temeljem dosjelosti, pri čemu je to suvlasništvo proizlazi iz posjeda fizičkog dijela čestice. U pravilu se ne može priznati suvlasništvo dosjedanjem, jer je osnovni preduvjet za stjecanje vlasništva samostalni posjed, a on pri suvlasništvu kad drugi suvlasnik čije pravo ne sporite ima i posjed očito nije samostalan. Međutim, u praksi je u određenim slučajevima moguće i stjecanje suvlasništva dosjelošću upravo zato što postoje različite okolnosti u konkretnim slučajevima. Nakon što biste postali suvlasnik, mogli biste tražiti razvrgnuće suvlasništva diobom koja bi se provela parcelacijom itd.

Iz činjenice da otac nije imao "nekretnina na sebi" ne znači da nije i vanknjižni vlasnik neke nekretnine ili da nema vlasnički udio u nekoj nekretnini koja glasi na njegovu suprugu (pretpostavljam vašu majku) temeljem bračne stečevine .

Pitanje je nejasno. Prema ovom što ste napisali,VUS nije presudio u postupku nego je predmet vratio na ponovni postupak Ministarstvu (ili nižem tijelu), vjerojatno s uputom što trebaju učinit, a oni u ponovljenom postupku još ništa nisu učinili tj. nisu donijeli nikakvu odluku. Ako je tako, onda nisu počinili kazneno djelo nego se radi o tzv. "šutnji administracije". Dakle, ako su u ponovljenom postupku premašeni propisani rokovi za donošenje odluke, možete podnijeti žalbu (ili upravnu tužbu, ovisno o kakvom je postupku riječ) prema odgovarajućim odredbama Zakona o općem upravnom postupku (odnosno Zakona o upravnim sporovima). Usput, malo mi je nejasno kako ste došli do Visokog upravnog suda, budući da je za postupke legalizacije u prvom stupnju upravnog spora nadležan odgovarajući upravni sud.

Samo jedan praktični savjet što se tiče samog postupka. Budući da imate kratak rok, da je situacija složena i da se postavlja pitanje što zapravo čini ostavinu, a što eventualne darove, možete zatražiti odgodu ročišta dok se ne upoznate sa svom dokumentacijom i ne angažirate odvjetnika (što ne znači da ga doista i morate kasnije angažirati iako izgleda da bi bilo dobro da to učinite), kako biste dobili na vremenu. Izjave jednom dane u ostavinskom postupku su neopozive i zato o njima nikako ne valja odlučivati na brzinu. Sudac može ili ne mora prihvatiti vaš zahtjev za odgodu, ali ako ne prihvati svakako inzistirajte da vaš zahtjev uđe u zapisnik, jer vam to kasnije može biti valjani žalbeni razlog. Ako vaš zahtjev ne bude unesen u zapisnik, ni pod koju cijenu ne potpisujte zapisnik. Usput, nije mi jasno zašto postupak vodi sudac a ne javni bilježnik, i u kojoj je fazi zapravo postupak budući da ste napisali da ste se tek naknadno javili sudu kao nasljednik.

Legalno nasilno ući u kuću, pa niti praznu, teoretski ne možete nikada, ali u praksi postoje situacije kod kojih to možete učiniti bez posljedica ili barem s minimalnim posljedicama. Dakle, ako silom uđete u kuću u kojoj nema nikoga u najgorem slučaju će biti pozvana policija. Nakon što policiji pokažete vlasnički list iz kojeg proizlazi da ste vlasnik kuće, tu prestaje njihova nadležnost (po pretpostavkom da postupaju korektno) i osoba koja bi vam osporila pravo da to učinite bit će upućena da pokrene sudski postupak protiv vas, a to teško da će se desiti jer nema nikakvog pravnog temelja za to. Pomoći će, ali nije presudno, ako uz vlasnički list imate i smrtni list osobe koja je koristila kuću i barem zahtjev za brisanje služnosti s potvrdom da ste ga predali, ako ne i rješenje. Za sam upad u kuću dakle nećete snositi posljedice ali možete biti optuženi, istinito ili neistinito, da ste pri tome iz stana otuđili neke vrijedne stvari koje su pripadale pokojnici, pa prema tome i njezinim nasljednicima. Zato možete pri ulasku pozvati svjedoke (barem dva) i eventualno s njima načiniti popis stvari koje ste zatekli. No, tu ste na rubu zakona i moguće komplikacije zbog ovoga su nepredvidive.

Evo još malo poveznica na temu navedene presude. Ovdje sada imamo i mišljenja sudova o razlozima koji su navođeni na ovoj temi: http://dubrovackidnevnik.rtl.hr/vijesti/zupanija/dvije-pobjede-sanitata-sudovi-presudili-u-sanitatovu-korist-ivica-ban-bio-u-krivu Tako Županijski sud u presudama ističe kako dnevna karta nije pravno istovjetna ugovornoj kazni koja je bila na snazi do prije šest ili sedam godina kada ju je nadležni sud ukinuo, nakon čega je uvedena Dnevna karta. Dnevnu kartu korisnik je mogao iskoristiti u cijelom vremenskom periodu od 24 sata, dok sa ugovornom kaznom to nije bio slučaj. Zaboravili su napomenuti da ovaj argument vrijedi samo ako se može razumno pretpostaviti da će korisnik "uslugu" (cjelodnevno parkiranje) koja mu je uvaljena na trik iskoristiti ili barem imati razloga i mogućnosti iskoristiti. Međutim, takva pretpostavka je ne samo potpuno neživotna, nego i u suprotnosti s ciljem koji jasno proizlazi iz cijelog sustava naplate koji je usmjeren upravo na suprotno - da se destimulira, pa i ograniči najveće dopušteno vrijeme parkiranja. To je jasno rečeno i u ukinutoj prostupanjskoj presudi, pa je ovo školski primjer kako (naši) sudovi postupaju kad brane neobranjivo - argumente koje ne mogu pobiti u obrazloženju naprosto prešute. Još malo o tome: http://www.portaloko.hr/clanak/ivica-ban-sanitatu-tzv-dnevna-parkiralisna-karta-u-stvarnosti-ne-postoji/0/60124/ http://www.dubrovniknet.hr/novost.php?id=36456 http://www.dubrovniknet.hr/novost.php?id=36365#.VTDWf8Z2X2Y http://www.dubrovniknet.hr/novost.php?id=36379#.VTDWnsZ2X2Y Još jedan formalistički pristup: http://www.upravnisudrh.hr/OcjZakonitosti/2013/09sjednica/Usoz-181-2012-O.A..htm Ova zadnja odluka Visokog upravnog suda ujedno znači da više nema realne pravne mogućnosti da se ospore odredbe odluka o parkiranju kao takve. Preostaju samo još ustavne tužbe protiv konkretnih sudskih odluka u pojedinačnim slučajevima.

Ako se svi sunasljednici slažu oko sastava ostavine, nije potreban poseban postupak dokazivanja bračne stečevina. Ali, ne bih se - sumnjičav kakav već jesam - čudio da vam unatoč valjanom rješenju o nasljeđivanju zapne zemljišnoknjižni postupak uknjižbe naslijeđenog vlasništva temeljem toga rješenja, jer ostaviteljica nije formalno upisana kao suvlasnica nekretnine, dakle nije formalni z.k. prednik u odnosu na nasljednike. To ne znači da na kraju nećete uspjeti, ali bilo bi se dobro raspitati oko te moguće komplikacije koja se možda može izbjeći odgovarajućim formuliranjem rješenja o nasljeđivanju. Nažalost, znam predvidjeti mogući problem, ali ne znam rješenje. Što se tiče vaše sestre, ako ona pod "sve bi trebalo ostati po starom" misli na to da ne treba provesti ostavinski postupak, onda tu postoje dva problema. Prvi je formalni, a to je da je ostavinski postupak iza ostavitelja koji je imao nekretnine obavezan po zakonu, a provodi ga sud po službenoj dužnosti na temelju smrtovnice koju dostavlja nadležni matični ured. Desi se da matični ured ne postupi tako, npr. zato jer ne znaju za imovinu umrloga, a nisu dužni to posebno istraživati. U takvom slučaju se može odgađati ostavinski postupak jako dugo. Ali onda dolazite do drugog problema. Drugi problem je što tako stvarate pravnu situaciju koja prijeti brojnim komplikacijama. Vaš otac, sve dok je upisan kao jedini vlasnik nekretnine, može tom nekretninom raspolagati kako hoće. To znači da ju može prodati cijelu unatoč tome što nije sve njegovo, a kupac će biti zaštićen načelom povjerenja u zemljišne knjige. Može isto tako sve pokloniti vašoj sestri, potpisati ugovor o uzdržavanju s njom ili nekim trećim itd. itd. U svakom slučaju, tako možete lako biti suočeni s puno, puno većim problemima od "nepotrebnih troškova", tj. biti dovedeni u situaciju da dokazujete da uopće nešto pripada vama. Ako mislite da kod vašeg oca to nije moguće, potražite na Legalisu koliko ima upita zbog problema koji su nastali na temelju "pa valjda neće to napraviti (svom djetetu/roditelju/bratu/sestri)...". Čak i ako vašem ocu samom u ovom trenutku uopće i ne pada na pamet da napravi nešto takvo, to ne znači da neće doći na takvu ideju kasnije. Starost nosi razne promjene i razna iznenađenja, život nije predvidiv.

Moj spor (zapravo više postupaka u vezi istog problema) je završen prije nekoliko godina, ali rok koji sam naveo je indikativan. Uzmite u obzir da su načelno moguća 3 vještačenja: prvo, drugo ako jedna od stranaka nije zadovoljna prvim a sud prihvati drugo vještačenje, i nadvještačenje ako se prva dva vještaka ne slažu. To bi samo po sebi tražilo barem 2 godine sudovanja na prvostupanjskom sudu (ovisno o konkretnom sudu i sucu), ali u praksi je i gore. Opet moj osobni primjer - jedan od vještaka se više od dvije godine uspješno izmotavao od dolaska na sud na saslušanje formalnim isprikama, a sutkinja mu je to tolerirala iako joj Zakon o parničnom postupku omogućuje da ga opako opali po džepu za takvo ponašanje. Dodajte tome ostale procesne radnje, žalbeni postupak, mogućnost vraćanja na ponovni prvostupanjski postupak ...

Uvijek možete izvući neku svoju "pretpostavku" koja nije u izravnoj vezi s temom i razvući raspravu na sve strane. Nitko nije doveo u pitanju obavezu niti smisao plaćanja pričuve tamo gdje je to propisano, pa niti Ivanec samom činjenicom da prije više od 3 godine pričuvu nije platio. To je samo vaša osobna interpretacija koju ste iskoristili samo kao povod za neutemeljeno kritiziranje.

Ne možete ustupiti nešto čega niste vlasnik. Zato se razlikuje izjava o odricanju i izjava o ustupanju, i zato se ne može od nasljedstva odreći samo djelomično. Kod odricanja se smatra da nasljednik nikada ništa nije naslijedio (a takav pristup ne bi bio moguć kad bi odricanje bilo samo djelomično), dok je za ustupanje nužno da nešto naslijedi da bi time mogao raspolagati, dakle ustupiti. Što se poreza tiče, mislim da se na imovinu ustupljenu do okončanja ostavinskog postupka primjenjuju porezne odredbe koje se odnose na nasljeđivanje, a nakon toga one za darovanje odnosno kupoprodaju. Međutim, nisam siguran u ovo, trebalo bi provjeriti poreznu praksu.

Presuda Općinskog suda u Dubrovniku nije pravomoćna. Pogledati zadnju objavu na http://www.legalis.hr/forum/showthread.php/51102-Reklamacija-dnevna-karta-Zagrebparking?p=679298#post679298

Prema podacima dostupnim putem e-Predmeta (http://e-predmet.pravosudje.hr/index.php?q=pretraga) ova je odluka ukinuta rješenjem Županijskog suda u Dubrovniku Gž-955/2014 od 25.02.2015. godine te vraćena na ponovni postupak. U e-Predmetu se navodi da je razlog za ukidanje (nepotpuno ili pogrešno utvrđeno) činjenično stanje, iz čega bi se moglo zaključiti da nije dovedeno u pitanje primjena materijalnog prava što je za druge u istom pravnom položaju puno značajnije. Ipak, gore navedeni stavovi u presudi ne mogu se uzeti zdravo za gotovo iako je po mojem mišljenju potpuno nepobitno da je "dnevna karta" zapravo (ugovorna) kazna, jer se naplaćuje pod potpuno istim uvjetima pod kojima se naplaćivala i ugovorna kazna, a koncesionari nikada i nisu za ugovornu kaznu poricali da se radi o kazni i tvrdili da je samo naziv, a ne i značenje toga nameta, pogrešan. Dakle, ako je nešto neosporno kazna i ako je nešto drugo tome prvome potpuno jednako, onda je i to drugo očigledno kazna. Svaka daljnja rasprava o tome bi trebala biti suvišna. Ovome treba dodati činjenicu da koncesionari jednostavno mogu destimulirati neplaćanje parkinga naplatom stvarnog vremena parkiranja uz progresivnu tarifu (tako da je svaki slijedeći sat parkiranja sve skuplji, a uvećanje ovisi o zoni), pri čemu bi se postigao i cilj koji se dnevnom kartom ne postiže, a to je i da se stimulira što kraće korištenje parkinga u kritičnim zonama. Dakle, tzv. "dnevna karta" nije niti nužno zlo na rubu zakona, a kamoli zakonito ponašanje. Međutim, od sudaca koji godinama nisu bili u stanju primijeniti jasnu odredbu Zakona o obveznim odnosima dok o tome nije odlučio Ustavni sud u slučaju ugovorne kazne ne može se očekivati da će odluke donositi na temelju zdrave logike i zakona, čak i kada tu logiku nikako ne mogu u obrazloženju pobiti.

Gdje je to Ivanec napisao da je vlasnik svojega stana, suvlasnik itd.???? Na nekoj drugoj temi? Dok mi ne ukažete na to što sam propustio, ove vaše navode smatram čistim izmišljanjem (a ako sam doista nešto previdio onda se unaprijed ispričavam). Nekoliko puta sam pročitao što je napisao na ovoj temi, ali to nisam našao niti sam igdje našao da Ivanec obrazlaže zašto nije platio pričuvu, koliko stanova ima zgrada (kuća?) u kojoj živi ... Iz osobnog iskustva i neposrednih sazananja mi je poznato da jedan veliki upravitelju u velikom gradu kao prinudni upravitelj naplaćuje pričuvu od suvlasnika kuća (ne zgrada!) koji po zakonu uopće nisu dužni plaćati pričuvu. Velika većina tih suvlasnika nije niti svjesna da nije dužna plaćati, a oni koji znaju ne žele se povlačiti po sudovima radi relativno malog mjesečnog troška, jer bi im sudski troškovi bili nesrazmjerno veliki. Također iz druge ruke znam za takve primjere i u drugim gradovima. Dakle, ajmo prvo činjenice, pa onda izvlačiti neke zaključke i komentirati.

Dva savjeta u vezi s ovim postupkom na temelju mojeg osobnog iskustva nakon 10-ak godina napora da dođem do valjanog grafološkog vještačenja jednog dokumenta. Prvo, s obzirom na ovaj stav odvjetnika u vezi vještačenja preporučam da strogo nadzirete rad odvjetnika, tražite ga da vam promptno dostavlja kopije svih pismena u postupku i sami pazite na rokove u postupku. Prema potrebi razmislite o promjeni odvjetnika jer ovo što ste napisali da vam je odvjetnik rekao je elementarno neznanje, pa nekako više vjerujem da se možda niste dobro razumjeli. Možda ste vi govorili o tome tko predlaže vještačenje, a odvjetnik o tome tko određuje vještaka. Drugo, grafologija nije egzaktna znanost. U svijetu su napravljeni krupni koraci u tome da postane znanost koja koristi i egzaktne metode matematike i fizike uz primjenu računala, ali moje osobno iskustvo pokazuje da naši vještaci još uvijek tome pristupaju više kao vještini i umijeću a ne egzaktnoj disciplini, a najviše kao "lakom" izvoru prihoda. Zato vrlo pažljivo proučite grafološki nalaz kada bude napravljen i nastojte se sami prije toga informirati o vještačenju rukopisa koliko god možete. To što vama sada kao laiku izgleda "očiglednim" da rukopis nije valjan ne znači da ta "očiglednost" sama po sebi ima ikakvu težinu kao dokaz na sudu. Samo za primjer o čemu govorim, u mojem slučaju je jedan od 3 vještaka uspio "vještačiti" nekoliko grafema (slova) kojih uopće nije bilo niti u spornom niti u nespornom rukopisu!!! Drugi vještak nikada "nije čuo" gdje se na sudu čuvaju originali osjetljivih dokumenata (u klauzuri tj. posebnom metalnom ormaru ili sefu) , pa nikako "nije mogao" doći do originala dokumenta koji je trebao vještačiti uredno pohranjenog na sudu. Vještačio je kopiju iz spisa, a vještačenje na kopiji je ograničenih dometa u odnosu na vještačenje originala. Treći vještak je od 2 rukom pisana dokumenata u spisu vještačio samo onaj koji i nije bio sporan, i nakon toga nije"nikako mogao shvatiti što se od njega očekuje" kad mu je rečeno da nije obavio posao. Naravno, dvojica od njih su masno naplatili svoje "usluge" (nekoliko tisuća kuna), a za trećega ne znam jer je radio po nalogu državnog odvjetništva (pa zato valjda "nije mogao naći original" - koliko para, toliko muzike). Nadalje, većina takvih vještaka pod svaku cijenu izbjegava da budu osobno saslušani na sudu (jer su "sve rekli u elaboratu"), a suci im to toleriraju, iako se vještačenje po zakonu ne smatra potpunim i valjanim ako nezadovoljna stranka nije imala mogućnost ispitati vještaka na sudu. Uz to, suci uglavnom potpuno nekritički temelje svoje odluke na nalazima vještaka.

Što znači da su stvari navedene "samo u oporuci". Ako su navedene u oporuci, trebale su biti navedene i u rješenju o nasljeđivanju. Ako nisu navedene, trebali ste se žaliti na rješenje, za što je pretpostavljam istekao rok. I u takvom slučaju možete tražiti da se o tome odluči kao o naknadno pronađenoj imovini. Nakon toga možete podnijeti tužbu radi predaje u posjed. Mislim, iako nisam siguran, da takvu tužbu možete predati i bez prethodnog raspoređivanja naknadno pronađene imovine, oporuka je u takvom postupku dokaz da te stvari postoje. Naravno, svaki od tih postupaka košta, pa je pitanje isplati li se s obzirom na vrijednost tih stvari. Ako gospođa misli da je to "smeće" i "stara krama", onda je pogotovo nejasno zašto vam odbija predati te stvari. Ako odbija, mislim da bi ipak trebali podnijeti zahtjev za raspoređivanjem naknadno pronađene imovine što prije, jer ako gospođa nakon toga uništi te stvari, izlaže se mogućnosti da tražite naknadu za te stvari koje vam pripadaju. Ako ne poduzmete ništa, tvrdit će da te stvari nisu niti postojale u vrijeme smrti ostavitelja, pogotovo zato što to pitanje niste postavili u ostavinskom postupku odnosno niste se žalili na rješenje.

Napisali ste da se u kući nalaze stvari koje vam je otac ostavio u nasljeđe. Ako se radi o svarima koje su navedene u rješenju o nasljeđivanju, možete predaju - nakon opomene i upozorenja uživateljici - ishoditi tužbom koju ćete sigurno dobiti pod uvjetom da možete dokazati da se te stvari doista nalaze u stanu. Takav postupak ćete sigurno dobiti, gospođa će platiti troškove pa joj to možda pomogne da vas ozbiljnije shvati. Ako te stvari nisu navedene u rješenju o nasljeđivanju, možete zatražiti da se raspodijele kao naknadno pronađena imovina i nakon toga postupiti kao što je navedeno. Ako postoji teškoća da se utvrdi koje su to stvari i da li se doista nalaze u stanu, možete podnijeti tzv. stupnjevitu tužbu u kojoj ćete od tuženice zatražiti da prvo pod prisegom (što uključuje kaznenu odgovornost) dostavi popis stvari ili dopusti uvid na licu mjesta, a nakon toga specificirati tužbeni zahtjev u smislu konkretnog navođenja tih stvari koje vam pripadaju. Međutim, ako se radi o stvarima male vrijednosti kojih je postojanje ili porijeklo teško dokazati, nažalost ne vidim načina da do njih dođete bez dogovora.