KronicnaStranka

Moguće je da je proveden ostavinski postupak, a da neka imovina nije u njemu prenesena na nasljednike ako dokumentacija o toj imovini nije dostavljena ostavinskom sudu. U tom slučaju se ta imovina - pod pretpostavkom da je ostavinski postupak uredno proveden, što u ovom slučaju nije - takva se imovina raspodjeljuje u postupku raspodjele naknadno pronađene imovine. U vašem slučaju, vi ste nasljednik prvog nasljednog reda, a sestre ostavitelja nasljednici drugog nasljednog reda, pa pored vas uopće i nisu nasljednice. Međutim, mogle su vas zatajiti i u tom slučaju naslijediti očevu imovinu. Za nadležnost suda vrijedi prema Zakonu o nasljeđivanju: (1)... Za ostavinski postupak mjesno je nadležan sud na čijem je području ostavitelj u vrijeme smrti imao prebivalište (ostavinski sud). (2) Ako ostavitelj u vrijeme smrti nije imao prebivalište u Republici Hrvatskoj, za ostavinski postupak mjesno je nadležan sud na čijem je području ostavitelj u to vrijeme imao boravište. (3) Ako ostavitelj u vrijeme smrti nije imao ni prebivalište ni boravište u Republici Hrvatskoj, mjesno je nadležan sud na čijem se području nalazi pretežni dio njegove ostavine u Republici Hrvatskoj .... Dakle, možete se obratiti mjesno nadležnom sudu ili mogućim nadležnim sudovima s upitom da li je proveden ostavinski postupak iz vašeg oca. Međutim, budući da je proteklo dosta vremena, odgovor suda ne mora biti pouzdan. Možete u zemljišnoknjižnom odjelu suda na čijem području su se nalazile nekretnine provjeriti da li ima još nekretnina koje glase na vašeg oca. Ako napomenete da se radi o ostavinskom postupku uz predočenje smrtnog lista ili izvatka iz matice umrlih, oni trebaju pretražiti knjige što online nije moguće na jednostavan način, budući da je moguć samo pojedinačni pristup ulošcima odnosno nekretninama. Također se trebate informirati u katastru, jer je moguće nasljeđivanje i vanknjižne imovine. Osim toga, čestica koju ste našli u z.k može biti upisana u posjedovni list u kojem mogu biti i druge čestice koje su upisane u drugim z.k. ulošcima, pa tim putem možete doći do podataka o tim drugim česticama odnosno ulošcima. Naravno, najbolje bi bilo saznati što je sve vaš otac u trenutku smrti imao, pa provjeriti u zemljišnim knjigama da li su za te nekretnine - koje sada više ne glase na vašeg oca - nakon smrti vašeg oca vršene promjene vlasništva u z.k., ili posjeda u katastru. Ako je tako, možete uvidom u povijesni dio izvatka vidjeti temeljem kojeg dokumenta su obavljene promjene, pa ako se radi o rješenju o nasljeđivanju, možete tražiti presliku iz zbirke isprava. Koliko ja znam, takve podatke vam u z.k. neće dati iako bi nakon digitalizacije zemljišnih knjiga takvo pretraživanje moralo biti moguće. Ako ne dobijete potvrdu da je ostavinski postupak proveden, možete podnijeti zahtjev za pokretanje ostavinskog postupka. Ništa loše se neće desiti ako je taj postupak već ranije ipak bio proveden, nije kažnjivo tražiti provođenje drugog ostavinskog postupka, ali u tom slučaju će se odlučivati samo o imovini koja sada glasi na vašeg oca, a o onome što je možebitno ranije raspodijeljeno u tom postupku nećete saznati niti će se o tome odlučivati, a očeve sestre u takvom postupku uopće neće biti stranke.

U cijeloj priči niste napisali ključnu stvar a toi je kako je javna bilježnica obrazložila svoju tvrdnju da oporuka nije valjana, tj. zašto tvrdi da nije valjana. Što se tiče grada, imovina ostavitelja koji nema nasljednika prelazi u vlasništvo lokalne samouprave po zakonu pa se u takvom slučaju pravni zastupnik grada mora pojaviti u ostavinskom postupku. U načelu, od natezanja s gradom nećete imati koristi jer nisu oni ti koji tvrde da je oporuka nevaljana, nego su samo pozvani jer nema nasljednika (osim, naravno, ako se ne radi o nekoj mućki i sprezi neke osobe u gradskoj upravi i javne bilježnice). Grad zapravo nije u takvoj situaciji u mogućnosti odreći se te imovine, pa kad bi se i odrekli te imovine, to bi bilo ne samo nezakonito nego vi s tim ništa ne biste dobili ako je oporuka doista nevaljana. Javna bilježnica mora donijeti rješenje, svoju odluku obrazložiti i nakon toga imate mogućnost žalbe. Jedna od mogućnosti je i da pokušate pronaći nekog makar i daljnjeg rođaka svoga tetka istraživanjem u matičnom uredu. Ako ga nađete, onda pod pretpostavkom da oporuka doista ne vrijedi, nasljeđuje on a ne vi a grad više nije stranka u postupku, ali možda biste se s njim nekako mogli dogovoriti. Možda se može i postaviti pitanje odgovornosti javne bilježnice, ali o tom tek kad čujemo zašto oporuka, navodno, ne valja.

Niste napisala kada je ostaviteljica umrla, niti što čini njezinu ostavinu. U svakom slučaju, budući da je ostavinski postupak proveden prije 13 godina, primjenjivao bi se raniji Zakon o nasljeđivanju iz 1971. godine. U tom zakonu je navedeno slijedeće: Članak 144. Zastara prava zahtijevati ostavinu Pravo zahtijevati ostavinu kao nasljednik ostavitelja zastaruje prema savjesnom držaocu za godinu dana od kada je nasljednik saznao za svoje pravo i za držaoca stvari ostavine, a najkasnije za deset godina racunajuci za zakonskog nasljednika od smrti ostavioceve a za oporucnog nasljednika od proglašenja oporuke. Prema nesavjesnom držatelju ovo pravo zastaruje za dvadeset godina. Budući da su sestre koje su učestvovale u postupku sasvim sigurno znale za svoju odsutnu sestru, one su nesavjesni posjednici (držaoci) stvari ostavine, pa objektivni rok da oštećena sestra zatraži svoj dio u parnici nije istekao, pod uvjetom da je od smrti ostaviteljice prošlo manje od 20 godina. Međutim, postavlja se pitanje subjektivnog roka od godinu dana kada je oštećena sestra saznala za svoje pravo. Prilično je nevjerojatno da oštećena sestra nije od samog početka, tj. smrti svoje majke, znala da ima pravo na nasljedstvo, da je više od 13 godina gledala kako sestre koriste imovinu njezine pokojne majke i ništa nije poduzela. Kod subjektivnog roka treba napomenuti da nije bitno kad je ostavitelj doista saznao za svoje pravo, nego za koji se trenutak može dokazati da je saznao (npr. zabilježenim uvidom u ostavinski spis ili zemljišne knjige, ili prema izjavama svjedoka i sl.). Koliko sam vidio u sudskoj praksi, sudovi uglavnom gledaju da li je nasljednik koji traži svoje pravo po ovoj odredbi sudjelovao u ostavinskom postupku ili ne, a ne i samo opće znanje da bi trebali dobiti dio nasljedstva, što bi išlo u prilog oštećenoj sestri. Osim navedenog, moglo bi se možda postaviti i pitanje da li su sestre učinile kazneno djelo svjesno prešutjevši postojanje još jedne sestre u cilju stjecanja protupravne imovinske koristi, pa bi se mogao postaviti zahtjev za naknadu u okviru kaznenog postupka. Za to djelo samo po sebi je također sasvim sigurno nastupila zastara, ali bi se možda moglo smatrati da se radi o produljenom djelu jer sestre svjesno koriste nešto za što moraju znati da im ne pripada u cijelosti. Na ovo bi vam trebao odgovoriti netko tko poznaje kazneno pravo.

Pa zar nije sasvim normalno i uobičajeno da se onaj tko je izgubio u prvostupanjskom postupku žali na odluku? Zašto vas to toliko čudi i smeta? Zbog čega biste se žalili na presudu koja je u vašu korist? Ako niste tražili troškove, ne možete se žaliti što vam nisu dosuđeni (tj. možete ali nećete uspjeti). No, budući da je suprotna strana ionako uložila žalbu, ništa se loše neće desiti ako podnesete žalbu na rješenje (tj. nedostatak istoga) o troškovima niti će to produljiti postupak, nemate što izgubiti. Čak niti trajanje postupka u vašem slučaju nije dugo s obzirom na uobičajeno trajanje postupaka na našim sudovima. Nije nikakva rijetkost da se ljudi parniče po 10 i više godina.

Ostavinski sud utvrđuje sastav ostavine prema dokumentima koji su mu na raspolaganju, a iz kojih proizlazi knjižno ili vaknjižno vlasništvo ostavitelja. Ako dokumenti ne odgovaraju stvarnosti, stvar je sunasljednika da to u toku postupka (prekidom postupka) ili nakon nasljeđivanje riješe u odgovarajućim zasebnim postupcima. Isto tako na temelju dokumenata utvrđuje tko su nasljednici. Nevažno je pri nasljeđivanju tko koristi koji dio imovine ostavitelja. O podjeli ostavine odlučuje ostavinski sud, a ne pojedini sunasljednik podneskom. U konkretnom slučaju nema oporuke, a postoje 2 nasljednika prvog nasljednog reda pa svakome pripada 1/2 nasljedstva. Budući da je majka razvedena od oca, nije nasljednica, a da li je pri razvodu dobila onaj dio bračne stečevine koji joj pripada je posebno pitanje. Nakon što je doneseno rješenje, podnesci se više ne uzimaju u obzir, moguća je samo žalba odnosno prigovor na rješenje. Brat se ima pravo nadati što god hoće, a majčina imovina s ovim postupkom nema nikakve veze. 1. Niti vas je troje, niti se dijeli na četvrtine. 2. Naravno da sud trebate obavijestiti da nešto ne čini ostavinu, samo je pitanje kako će se utvrditi što je zapravo predmet nasljeđivanja s obzirom na nesređenu dokumentaciju. Ako sud o tome ne obavijestite pa dođe do formalnog prijenosa vlasništva cijele imovine na vas, imat ćete kao nasljednici prodavatelja posla s kupcem. 3. Ostavinu iza ostavitelja čini ona imovina koje je bila u njegovom vlasništvu u trenutku smrti. Što se ranije s tom imovinom događalo i kako ju je stekao, to u ostavinskom postupku nije bitno. Ostavinski postupak nema nikakve veze s brakorazvodnim postupkom. 4. Odgovor pod 3. 5. U ostavinskom postupku ne možete oštetiti majku jer ona nije nasljednik. Nemoguće je da slijedi ročište, kad je već doneseno rješenje.

Ne mogu, ali se mogu s vama natezati oko toga koliko ostavina doista vrijedi i uvećavati vrijednost kako bi naplatile što više.

Budući da ste prvi stan nazvali obiteljskim, shvatio sam da je bračna stečevina s prvom suprugom (vašom majkom). Budući da nije tako, sve moguće komplikacije u vezi s tim koje sam napomenuo otpadaju. Ako je maćeha bila službeno u braku ili u s njim izjednačenoj vanbračnoj zajednici s vašim ocem u trenutku njegove smrti, i ne postoje razlozi da se smatra da taj brak u trenutku smrti više nije postojao, maćeha je kao supruga ostavitelja njegova nasljednica prvog nasljednog reda, kao i vi - dijete ostavitelja, pa tako i nasljeđuje. Budući da je vikendica osobna imovina ostavitelja a ne bračna stečevina, maćeha nema pravo potraživati dio vikendice na ime bračne stečevine, ali ima pravo na zakonski nasljedni dio. Koliki je to konkretni dio vikendice ovisi o vrijednosti prethodnih darovanjima i njihovom uračunavanju u ostavinu, kao što sam vam napisao Ne mogu vjerovati da vam je sutkinja rekla to što kažete, pretpostavljam da se radi o nesporazumu tj. da je sutkinja mislila na bračnu stečevinu a ne na nasljedni dio, ili je shvatila da pitate u odnosu na bivšu suprugu s kojom brak više nije postojao.

Gore navedene darovane nekretnine nikako ne ulaze u nužni dio, a prema opisanoj situaciji nasljednik nove imovine koju bi stekli vaši roditelji i koja bi bila njihova na dan smrti svakoga od njih bili biste samo vi. Točnije, kad bi umro prvi od njih, nasljednici biste bili vi i nadživjeli roditelj, a poslije smrti toga roditelja naslijedili bi samo vi. Budući da su vam roditelji u braku, na takvu imovinu bi se primjenjivale odredbe o bračnoj stečevini pa bi nakon smrti jednog roditelja nadživjeli mogao tražiti izdvajanje polovine takve imovine iz ostavine na ime bračne stečevina, a drugu polovinu biste dijelili kao nasljedstvo. Pri tome ne bi bilo važno na koga je imovina upisana u z.k. ako bi bila stečena za trajanja braka.

Odreknite se nasljeđivanja u cijelosti (i u ime svojih potomaka), pa nećete plaćati nikakve dugove. Ako prihvatite nasljedstvo, nakon plaćanja duga ionako će vam ono iznositi 0. Ako vas banke nakon odricanja kontaktiraju, bit će dovoljno da im dostavite pravomoćno rješenje o nasljeđivanju iz kojeg će biti vidljivo da ništa niste naslijedili, pa nemate ni obavezu platiti dugove. Međutim, mala napomena (budući da mi je malo neobično da netko uzme kredite, a nema baš nikakve imovine osim novca, jer takvima banke kredite ne odobravaju):ako je vaš otac za života darovao neku imovinu ili je prodao ugovorom koji bi se mogao pobijati kao fiktivni, tj. napravljenim samo zbog izbjegavanja duga bez stvarne promjene vlasništva, banke bi se mogle pokušati naplatiti i iz te imovine pa bi obdarenik("kupac") - koji ste možda i vi - ipak nešto platili.

Vi i maćeha ste zakonski nasljednici prvog nasljednog reda vašeg oca. Ostavinu čine vikendica (pretpostavljam da glasi na oca) i pokretnine (novac, neisplaćena mirovina itd.). Vi možete tražiti da se u ostavinu uračunava i stan koji je vaš otac darovao maćehi, a ona može tražiti da se uračuna i stan koji je vama darovan (ovdje pretpostavljam da je kupovina stana vama zapravo darovanje). Vikendica i pokretnine podijelit će se srazmjerno tako da svaka od vas naslijedi pola one ukupne imovine u koju su uračunati i darovi. Treba naglasiti da svaki nasljednik mora izrijekom zatražiti uračunavanje darova. Međutim, ako ispadne da je ono što bi naslijedio po takvoj računici jedan nasljednik manje od njegovog zakonskog dijela (ovdje 1/2), drugi nasljednik koji je samim darovanjem dobio više od 1/2 vrijednosti nije dužan vratiti dar odnosno dio dara sve dok dio nasljednika koji je dobio manje nije manji od nužnog dijela. Za izračunavanje nužnog dijela u navednoj ostavini također se dodaju i stanovi koje je kupio vama i darovao maćehi. Budući da postoje 2 zakonska nasljednika koji nasljeđuju po pola, nužni dio iznosi 1/4 ove imovine (imovina ostavitelja plus darovano). Ako vrijednost vašeg stana i vikendice i pokretnina čini manje od vrijednosti 1/4 ranije navedene imovine, imali biste pravo tražiti da se iz dijela koji je darovan maćehi izdvoji dio koliki je potreban da se namiri vaš nužni dio. Ovdje sam zanemario moguće komplikacije koje bi mogle proizaći iz slijedećega. Napisali ste da je otac prodao obiteljski stan, što bi pretpostavljam bila bračna stečevina. U takvom slučaju određeni dio (u pravilu 1/2) bi pripadao majci, a drugi dio njemu. Majci je kupio stan, ali ako time nije dobila svoj dio bračne stečevine, to bi značilo da je pri kupovini stana sebi i vama dijelom raspolagao njezinom imovinom. O ovome nema smisla dalje raspravljati dok ne navedete kako je završio razvod braka, odnosno da li je izvršena podjela imovine i da li su obje strane smatrale da su u potpunosti namirene podjelom kakvu ste naveli. Što se tiče pokretnina, prvenstveno računa u bankama, ostavinu predstavlja novac na računima u trenutku smrti ostavitelja. Sa smrću prestaje i valjanost punomoći, pa je svako raspolaganje iza toga od strane punomoćnika nedopustivo. Možete tražiti da ostavinski sud (odnosno javni bilježnik) zatraži službenim dopisom podatke o tim računima od banaka, ali morate znati barem imena banaka koje dolaze u obzir. Što se tiče banaka u inozemstvu, ne znam kako to ide, možete se raspitati u Ministarstvu vanjskih poslova, konzularnom uredu strane zemlje kod nas i našem konzulatu u toj zemlji, pa možda vas mogu nešto savjetovati. Mislim da ostavinski sud može i u takvom slučaju uputiti dopis stranoj banci. Ako postoji sumnja da se ne može utvrditi sva imovina ostavitelja, može se tražiti primjena čl. 194. - 202. Zakona o nasljeđivanju. Ovi članci su (meni) dosta nejasni, ali se može iščitati da pri primjeni mogu uključivati i zahtjev policiji da utvrdi neke činjenice. Također možete tražiti drugu sunasljednicu da u postupku pod prisegom da izjavu o njoj poznatim računima ostavitelja i stanju na njima, odnosno da joj nije poznato njihovo postojanje. Pod uvjetom da je takva izjava dana pod prisegom, dakle uz jasno upozorenje voditelja postupka da je davanje neistinitog iskaza kažnjivo, ako se naknadno otkrije da je postojao zatajeni račun i da je sunasljednica njime raspolagala, može ju se okriviti za kazneno djelo i tražiti od nje naknadu. Ako voditelj postupka takav zahtjev odbije ili ga ne unese u zapisnik, odbijte potpisati zapisnik i u krajnjem slučaju tražite izuzeće voditelja postupka. Inače, manipulacije s pokretninama iza umrlih nisu rijetkost, gramzljiviji i promućurniji (budući) nasljednici nastoje biti blizu umirućega u takvim okolnostima. Meni se čini da tu s obzirom na darovanja koje je izvršio vaš otac za života ne bi trebalo biti većiih problema, tj. da podjela vikendice između vas i maćehe uz zadržavanje darova ne bi trebala dovesti do takvog odstupanja koje bi se isplatilo ispravljati sudskim postupkom, pod pretpostavkom da na računima nije bilo znatnijih svota ili da ih sunasljednica ne zataji. Međutim, ako dođe do komplikacija, svakako bih vam preporučio da uzmete odvjetnika, po mogućnosti iskusnog u ostavinskim postupcima, i također da ne donosite odluke naprečac na samim ročištima, uvijek možete tražiti odgodu ročišta da razmislite, konzultirate se ili provjerite dodatne činjenice. To može povećati troškove postupka, pa treba procijeniti odnos troška i mogućeg dobitka/gubitka.

Inače, od 28.3.2014 nije prošlo godinu dana. Odlučite se kad je sastavljen darovni ugovor - 2012. ili 2014.? Imate pravo na nužni dio jer je to zakonsko pravo, ali mora postojati imovina u odnosu na koju se taj dio izračunava da bi taj dio bio veći od 0. Ako je darovnim ugovorom obuhvaćena sva imovina vaših roditelja, nema ostavine iz koje biste tražili nužni dio tj. nužni dio iznosi 0 (osim ako budući ostavitelji do smrti ne steknu neku imovinu).

Ovdje ste u nekim elementima izmijenili opis problema, a teško je i pratiti, bilo bi kraće i jasnije da ste naveli samo ono što je drugačije od onoga što ste napisali na početku. No, čini mi se da tu nema ništa bitno novog. Što se tiče žalbe na rješenje o nasljeđivanju, ne može se nikome uskratiti pravo da se žali na prvostupanjsku odluku, imao za to dobrog ili nikakvog razloga. Osim toga se u žalbi očito uopće ne navode nikakve nove činjenice, niti se utvrđeno osporava, nego se samo osporava primjena materijalnog prava u prvostupanjskoj odluci, što je sasvim valjani žalbeni razlog, bio žalitelj u pravu ili ne. Bilo bi dobro da podnesete odgovor na žalbu i priložite presudu koju ste citirali.

1. Dok ste vi živi, vaša djeca ne mogu postati nasljednici vaših roditelja, a vaša bivša supruga to ne može postati ni u kojem slučaju. Dakle, oni su u smislu odredbi Zakona o nasljeđivanju "treće osobe" koje su primile dar od (budućih) ostavitelja, odnosno svakog od njih pojedinačno, a takav dar se uračunava pri određivanju nužnog dijela samo ako je od darovanja do smrti ostavitelja prošlo manje od godinu dana. Budući da je već prošlo više od godinu dana, ne možete tražiti nužni dio iz te imovine. 2. Da. Neovisno o navedenom pod 1., nužni dio uopće ne postoji dok nema ostavitelja i ostavine, tj. dok on ne umre. 3. U slučaju 2. ili 3. bile bi povrijeđene odredbe darovnog ugovora na štetu darovatelja, pa bi vaši roditelji mogli tražiti sudsku zaštitu, ali vi u takvom sporu ne možete biti stranka. Međutim, možete do punoljetnosti svoje djece njih zastupati kao roditelj, ali u njihovom a ne svom interesu, što se osigurava nadzorom Centra za socijalni rad. 4. Kao što sam napisao, dok je darovatelj živ, ne postoji nužni dio pa se niti darovni ugovor ne može pobijati zbog povrede nužnog dijela. Nužni dio se traži u ostavinskom postupku iza ostavitelja-darovatelja, i ne smatra se pobijanjem darovnog ugovora (ako se radi o takvom darovanju koje se uračunava), nego samo ograničavanjem njegovog učinka na temelju zakona. Neovisno o tome, u ostavinskom postupku se može darovni ugovor i pobijati kao nevaljan, ali u tom slučaju se zapravo traži da darovana imovina uđe u ostavinu, a ne radi se o nužnom dijelu. Darovni ugovor može se pobijati iz razloga iz kojih se općenito mogu pobijati ugovori, ali vi tu nemate pravni interes dok su vam oba roditelja živa (osim kao roditelj svoje djece u njihovom interesu), a budući da je predmetni ugovor proveden u gruntovnici, šanse da bi ste uspjeli u tako nečem su jako male. Ako vaši roditelji nemaju drugih nekretnina osim ovih koje su darovali, ostavinski postupak iza svakog od njih se i neće provesti po službenoj dužnosti.

Prvo je bilo sporno da li se uopće radi o valjanom darovanju jer se obdarenici nisu mogli upisati u z.k. temeljem ugovora o darovanju, a sada je sporno da li se radi o takvom daru koji se uračunava pri određivanju nužnog dijela.

Odlično! Veliki plus za vas! Ali, ipak, uz malu ogradicu - onu koju je naveo G-man o našim sudovima. Iako ostajem kod stava da je izraz "ako obdareni zakonski nasljednik umre prije ostavitelja" kontradikcija, jer nasljednik ne može umrijeti prije ostavitelja, to se može svrstati u stilsku nezgrapnost (A pitanje što bi bilo ako potomci obdarenika ne bi naslijedili darovanu imovinu će ostati otvoreno dok ga život ne stavi na dnevni red.)

Mislim da situacija nije tako jednostavna, točnije da se u ovom slučaju formalno i teleološko tumačenje Zakona o nasljeđivanju razilaze. Kao prvo, neosporno je da nužni nasljednici imaju pravo tražiti uračunavanje dara pri izračunavanju nužnog dijela. Međutim, to se ne odnosi na sve darove koje je ostavitelj za života učinio, nego samo na darove učinjene drugim sunasljednicima, a trećim osobama samo ako je do darovanja došlo do godinu dana prije smrti ostavitelja. Budući da je u ovom slučaju daroprimatelj umro 3 godine prije bake, postavlja se u konkretnom slučaju pitanje da li je on sunasljednik ili treća osoba. Sasvim formalno gledano, očito nije nasljednik ostaviteljice jer je umro prije nje. Dakle, formalno gledano, on je treća osoba (kao što je odvjetnica napisala), a budući da je vremenski razmak između darovanje i smrti ostaviteljice veći od godinu dana, takav se dar ne bi računao pri utvrđivanju nužnog dijela. U prilog ovome treba dodati da Zakon o nasljeđivanju nigdje ne navodi "nasljednik koji je umro prije ostavitelja", jer bi to bila kontradikcija budući da ne postoji nasljednik nekoga dok taj nije postao ostavitelj, tj. dok nije umro. Zakon je u tome precizan: "potomak koji je umro prije ostavitelja", "roditelj koji je umro prije ostavitelja" itd. Međutim, kao što je G-man napisao, djeca umrlog obdarenika u ovom slučaju se javljaju kao nasljednici temeljem načela predstavljanja. Takvi nasljednici su sasvim posebna vrsta nasljednika, treba npr. uočiti da je nasljeđivanje po tom načelu ograničeno samo na potomke umrloga, dakle čak niti drugi nasljednici prvog nasljednog reda (bračni drug umrloga, posvojenici) ne nasljeđuju po tom načelu. Iz toga se može zaključiti da ti nasljednici, prema duhu tih odredbi, zapravo predstavljaju "drugo ja" umrloga koji bi bio nasljednik da je poživio. Uz takvo tumačenje, na njih prelaze i prava i obaveze umrloga, a to bi značilo i uračunavanje dara koji je dotični dobio temeljem činjenice da se on pojavljuje kao "nasljednik" posredstvom svoga "drugog ja", tj. svojih potomaka. U prilog ovakvog pristupa bi se moglo pozvati i na činjenicu da nasljednik preuzima prava i obaveze ostavitelja, pa ako bi se uračunavanje dara gledalo kao "obavezu" "uračunatu" u darovanje, i s tog stajališta bi potomci obdarenika kao njegovi nasljednici bili dužni prihvatiti uračunavanje dara pri određivanju nužnog dijela. No, tu ima i još jedna kvaka - teoretski (iako ne u konkretnom slučaju): potomci umrloga koji se javljaju kao nasljednici temeljem načela predstavljanja uopće nisu prethodno morali naslijediti imovinu obdarenika koju je on dobio kao dar. U takvom slučaju bi se desilo da moraju zbog nužnog dijela (dijelom) vraćati nešto što uopće nisu dobili. Dakle, i pristup koji se temelji na duhu zakona ima "rupu". Osobno se ne bih usudio predviđati ishod ovog postupka, osim eventualno na temelju nekog odgovarajućeg primjera iz sudske prakse, a takav mi nije poznat. Ali čak i u slučaju postojanja takvog primjera trebalo bi uzeti u obzir da naše pravo ne priznaje presedane, pa bi sud u konkretnom slučaju mogao zaključiti drugačije. Nešto sam sigurniji u slijedeće: odvjetnica je - bez obzira na to hoće li uspjeti ili neće - odlično uočila mogućnosti koje joj pruža Zakon o nasljeđivanju i osigurala si je prihod za još lijepi broj godina parničenja, budući da je ovdje "loptanje" između županijskog i općinskog suda prilično vjerojatno. Ne bih joj se usudio suprotstaviti bez kvalitetnog odvjetnika, pa bih si postavio pitanje opravdava li vrijednost nužnog dijela nastavak parničenja. Čak ni pozivanje na zaštitu prava na suđenje u razumnom roku ne mora pomoći da se stvar ubrza, jer se formalno radi o zasebnim postupcima. Ranije bi se svi ti postupci (ostavinski postupak i parnice proizašle iz njega) promatrali kao cjelina, ali s obzirom na bitne promjene u praksi zaštite toga prava u zadnjih 2-3 godine mislim da to više ne bi prošlo.

Ne možete se "žaliti na oporuku". Oporuku možete osporiti u cijelosti ili djelomično, a bit ćete uspješni ako za to imate jako dobre razloge. Razlozi mogu biti različiti: forma oporuke nije po zakonu, postoji sumnja da je oporuka doista ostaviteljeva ili da je njegov potpis, opručitelj nije bio u stanju shvatiti što čini, oporučitelj je raspolagao imovinom koja nije njegova, i tome slično. Ako ste nužni nasljednik, a oporukom je taj dio povrijeđen, možete tražiti nužni dio, tj. da se oporučno raspolaganje u određenom dijelu ograniči Ali ne možete se žaliti na to da vam oporuka ne odgovara.

U ugovoru mora biti jasno navedeno da je predmet kupoprodaje 1/6 idealnog dijela nekretnine, a za stan istakuti da se predaje u posjed. Ono što je bitno je da se iz ugovora mora vidjeti da je predmet upisa vlasništva u z.k. idealni suvlasnički dio. Svejedno je kojim redom ćete to navesti, članci ugovora imaju jednaku pravnu snagu bez obzira na redoslijed, druga je stvar što treba poštivati i pravila struke, pa ih napisati određenim redom. Ipak, bilo bi najbolje da vam ugovor sastavi odvjetnik ili javni bilježnik, jer ako se usporedi trošak takve usluge i cijene stana, on je u pravilu zanemariv, a komplikacije zbog nestručno sastavljenog ugovora mogu koštati puno više. Ne isplati se na tome štedjeti. Čak i ako se uzme u obzir da i odvjetnici i bilježnici mogu pogriješiti, kupoprodajni ugovori spadaju među najčešće ugovore koji oni sastavljaju pa u pravilu imaju dovoljno iskustva.

Još dodatno smanjuje "utrživost" stana, tj. šanse da jedan suvlasnik proda svoj dio, ali - sasvim teoretski - moguće je prodati i pod tim uvjetima.

Iz ovoga što ste napisali uopće ne proizlazi da predstavnica stanara odbija komunikaciju, posebno ako se radi o zgradi s puno stanova i ako to radi volonterski ili za minimalnu naknadu. Osobno doiste ne vidim zbog čega bi predstavnica stanara 20 puta morala usmeno objašnjavati istu stvar svakom stanaru posebno, čak i kad bi svi bili pristojni (a statistički među većim brojem stanara barem jedan sigurno nije sposoban za pristojnu i suvislu komunikaciju). Suvlasnici uvijek mogu ugovorom o upravljanju definirati i takve detalje kao što su način komunikacije i određivanja zamjenika predstavniku stanara, a ako nisu definirani, onda ih predstavnica stanara niti ne krši. Ako je ona na godišnjem onda očito niti usmena komunikacija ne bi pomagala. Ako pod hitnim slučajem mislite npr. potrebu hitne intervencije onda je to ionako u nadležnosti upravitelja pa ga se može kontaktirati izravno, predstavnik stanara je samo posrednik između stanara i upravitelja bez ikakvih ovlaštenja, osim onih izričito propisanih međuvlasničkim ugovorom ili ugovorom o upravljanju. Priča bi bila drugačija, ali samo donekle, ako je predstavnici stanara to radno mjesto.

Naravno da možete doznati tko je upisan u zemljišnim knjigama kao vlasnik, zemljišne knjige su javne. Trebate znati broj katastarske čestice ili broj z.k. uloška i potražiti ovdje: http://e-izvadak.pravosudje.hr/home.htm Ako je stan u Zagrebu, možete tražiti i po adresi: https://e-uprava.apis-it.hr/katweb/servlet/Logon Online ne možete do povijesnih podataka, pa možete otići u z.k. odjel (grutovnicu) nadležnog suda i zatražiti uvid odnosno presliku cijelog uloška, pa ćete vidjeti koji su upisi vlasništva vršeni, temeljem kojih dokumenata i da li su upisani tereti (vjerojatno jesu ako je stan još u otkupu). Ako otac prodaje stan, vrlo vjerojatno je upisan kao vlasnik. Po mojem mišljenju bračnu stečevinu vaše majke čini polovina srazmjernog dijela stana koji je otplaćen za njezinog života (dakle, onoga što su otplaćivali zajednički), a ta stečevina predstavlja ostavinu iza nje pa bi se dijelila između njezinih nasljednika, tj. njezinog supruga i djece. S obzirom na okolnosti svakako vam je potreban odvjetnik da se upozna s dokumentacijom i valjano sroči prijedlog za raspoređivanje naknadno pronađene imovine. Osim toga, s obzirom na to da otac namjerava prodati stan, potrebno je što prije zatražiti upis zabilježbe da je postupak u toku.

Kako ne, evo ja ću kupiti pola stana za 10 kuna Možemo pregovarati o cijeni. Isplati mi se jer ću naplaćivati naknadu za korištenje pola stana. Šalim se, naravno, ali zloba nema granica, a ni pohlepa lovaca u mutnom. Zato tu mogućnost prodaje ne bih 100% otpisao.

Upravo sam spoznao da sam pogriješio. Čl. 220 Zakona o nasljeđivanju , stavak (9) izričito propisuje da je sud (tj. bilježnik) u slučaju odricanja dužan upozoriti nasljednika da se može odreći samo u svoje ime ili i u ime svojih potomaka. Dakle, iako je točno da voditelj ostavinskog postupka ne smije ništa sugerirati nasljednicima, pri iskazanoj namjeri odricanja dužan je nasljednika upozoriti na ovu razliku. Ako u zapisniku nije navedeno da je nasljednik upozoren na ovu razliku, možda bi sud to prihvatio kao temelj za ponavljanje postupka zbog bitne zablude. Ispričavam se zbog pogreške.

Da li je proveden ostavinski postupak iza majke? Da li je otac upisan u zemljišne knjige kao vlasnik?

Možete prodati idealni dio kupcu, i na takvom se dijelu on može upisati kao vlasnik. U kupoprodajnom ugovoru navedete da prodavatelj kupcu predaje u posjed stan koji ćete točno opisati. Suvlasnik idealnog dijela nekretnine uvijek ima pravo koristiti neki konkretni fizički dio nekretnine (stan) ako se drugi suvlasnici tome ne protive, a u konkretnom slučaju takvom protivljenju ne može biti mjesta budući da su i ostali suvlasnici u istoj situaciji. U mnogim višestambenim zgradama u kojima nije provedeno etažiranje (a takvih je puno) postoji takva vlasničko-posjedovna situacija. No, ipak bi bilo bolje da se prethodno provede etažiranje jer kupcu se nikako ne mora sviđati zamisao da će taj postupak u budućnosti pasti na njega. Osim toga, treba napomenuti da se ovdje ne radi o etažiranju u strogom smislu riječi. Etažiranje se provodi kad postoji vlasništvo pojedinih fizičkih dijelova (stanova) a nije utvrđeno koliki idealni dio u vlasništvu cijele nekretnine proizlazi iz takvog vlasništva. To je u pravilu slučaj u zgradama sa stanovima u bivšem društvenom vlasništvu gdje je iz dodjele stana i otkupa proizašlo vlasništvo nad stanom kao fizičkim dijelom nekretnine, a vlasnički udio u cijeloj nekretnini nije bio utvrđen (i dok su takvim zgradama gospodarili stambeni fondovi nije bio niti važan). Kod vas je situacija obrnuta, idealni dijelovi su utvrđeni ali im nije pridijeljeno vlasništvo fizičkog dijela (stana). Dakle, provodi se postupak izdvajanja fizičkog dijela srazmjerno idealnom suvlasničkom dijelu. Tu situacija može biti složenija jer vrijednost pojedinog stana u odnosu na vrijednost cijele nekretnine ne mora odgovarati idealnom dijelu koji posjednik stana ima kao suvlasnik nekretnine, pa etažiranje (tj. izdvajanje fizičkih dijelova) može dovesti do mijenjanje suvlasničkih udjela u cijeloj nekretnini.