KronicnaStranka

Po mojem mišljenju, moguće je da se oporučna nasljednica odrekne dijela nasljedstva, jer se to ne smatra odricanjem nego ustupanjem. Čl. 133 stavak (3) Zakona o nasljeđivanju: (3) Odricanje u korist određenog nasjednika ne smatra se odricanjem od nasjedstva, nego izjavom o ustupu svoga nasjednog dijela. Dakle, stavak (1) se ne odnosi na takvu situaciju. Ustupanje može biti djelomično. Razlika između odricanja i odricanja u nečiju korist (tj. ustupanja) je u tome da se kod odricanja ne imenuje "korisnik" takvog akta. Čak i kad su samo dva nasljednika pa se rezultat čini istim, razlika između odricanja i ustupanja je u tome što kod ustupanja primatelj mora prihvatiti ustupljeno (dvostrani pravni posao) da bi se ustupanje provelo, dok na odricanje drugi sunasljednik/ci ne može utjecati (jednostrani akt). Nisam pronašao da bi to vrijedilo drugačije za oporučne nasljednike u odnosu na zakonske.

Ne radi se o razlici između žalbe i prigovora, nego o tome da usmjeravate pažnju na moju omašku koja u ovom kontekstu nije bitna, jer nisam napisao da treba podnijeti prigovor nego samo istaknuo pod kojim okolnostima dolazi do provjere navoda ovrhovoditelja. Točno je da se može plaćati i na račun odvjetnika, ali ako stranka (ovrhovoditelj) tvrdi da uopće nije bilo uplata na račun (čiji?) onda je takav navod (barem) potrebno razjasniti.

Malo je jasno, malo je nejasno? Kao što je i ovo jasno: FINA plaća odvjetniku?? I nemojte cjepidlačiti oko prigovora ili žalbe, nije to ovdje bitno.

Ovaj vaš opis situacije je pun nejasnoća. Kao prvo, (meni) nije jasno da li je 1/3 prihoda koje plaćate redovna otplata duga ili to plaćate po nekoj ranijoj ovrsi. Ako se radi o ovrsi i ako ovrhovoditelj ne može očekivati da će se naplatiti tim putem u nekom razumnom vremenu, može zahtijevati (i) ovrhu na nekretninu. Nadalje, napisali ste da plaćate na račun odvjetnika (??!!). Dug se u pravilu plaća na račun ovrhovoditelja, pa je doista moguće - ako je tako kako ste napisali - da vaše uplate nisu došle do vjerovnika (ovrhovoditelja). Zašto odvjetnik to prima i ne reagira - drugo pitanje. Na račun odvjetnika ste eventualno trebali platiti njegove troškove, iako je i to dvojbeno, plaća ga onaj tko ga angažira. U pogledu prijedloga za ovrhu, ako se on temelji na nekoj ovršnoj ispravi (vjerodostojna isprava, ugovor s ovršnom klauzulom ...) onda sud uopće i ne provjerava navode ovrhovoditelja (niti je išta dužan provjeravati) nego samo formalnu ispravnost isprave i udara žig. Na prijedlog za ovrhu se može podnijeti prigovor, pa tek u slučaju da ovršenik prigovori prijedlogu dolazi do pokretanja spora i utvrđivanja činjenica, a dokaze podnose stranke a ne istražuje sud. Zato bi bilo besmisleno da ovrhovoditelj korumpira suca da bi naprosto postupio po zakonu. Ima još nejasnoća u vašem opisu, i mislim da bi bilo bolje da pažljivije proučite i razjasnite cijelu situaciju nego da u svakom detalju pronalazite zavjeru. Ne želim reći da korupcije nema, ali je sam ovršni postupak postavljen tako da vas mogu lijepo odrati svi zajedno (sud, bilježnik, odvjetnik, vjerovnik, FINA ...) i po zakonu, pa im korumpiranje naprosto nije nužno. Već same zakonske kamate vjerovniku u pravilu donose dobit kakvu bi malo kojim redovnim poslom mogao ostvariti.

G-man, naravno da si mislio na z.k. uložak, moja napomena se odnosi na Nevenov navod.

Tu materiju regulira Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, čl. 44 i dalje o upravljanju općenito, čl. 85 i dalje o upravljanju nekretninom, čl. 66 i dalje o suvlasništvu posebnih dijelova te od čl. 374 dalje za "prijelazno razdoblje" do uspostave međuvlasničkih odnosa prema zakonskim odredbama od čl. 66.

Predstavnici stanara u pravilu nemaju pečat jer po zakonu i nemaju neke ovlasti koje bi zahtijevale korištenje pečata, određene ovlasti mogu imati samo ako je tako određeno međuvlasničkim ugovorom ili ugovorom o upravljanju. Što se tiče upravitelja, on ne mora biti (i u pravilu nije) suvlasnik zgrade nego njegove ovlasti i obaveze proizlaze iz ugovora o upravljanju. Iz navedenog i iz vašeg opisa slijedi da u vašem slučaju upravljanje zgradom uopće nije bilo usklađeno sa zakonom jer izgleda da je predstavnik stanara preuzeo ovlasti upravitelja. Dakle, da bi se moglo išta reći o mogućim mjerama u konkretnom slučaju, trebalo bi prvo raspetljati tko je u vašem slučaju upravitelj i kako je definirana, ako uopće jest definirana, uloga predstavnika stanara u navedenim ugovorima. Neovisno o navedenom, u slučaju kad dolazi do povrede zakona svaki je suvlasnik ovlašten samostalno se obratiti sudu radi zaštite svojih prava i prava suvlasnika, a to vrijedi i u slučaju kad suvlasnici nisu u stanju donositi odluke valjanom većinom.

Gruntovnica (i općenito bilo kakva administracija) se ne "zove" nego se sve obavlja službenim putem, dakle u pravilu pismeno, kod gruntovnice može i osobnim dolaskom iako je i tu bolje sve obavljati pismeno. Za usmene pogrešne informacije nitko ne može odgovarati niti se može uopće dokazati da je bilo usmenog kontakta. Inače, ovo što ste napisali je (prilično) proturječno. Ako vaš otac nikada nije bio upisan u zemljišne knjige (znao sam da u gruntovnici možete dobiti povijesne podatke za konkretni z.k. uložak, ali ne i da se to može za neku osobu), onda je teško mogao prodati kuću. Možda je i prodao kuću za koju je netko drugi upisan kao vlasnik, ali se kupac u tom slučaju ne bi mogao upisati kao novi vlasnik tj. zapravo ne bi mogao steći vlasništvo, a većini kupaca se to ne sviđa. Dake, pronađite z.k. uložak u koji je upisana kuća odnosno nekretnina u Zagrebu i provjerite što se s tom nekretninom događalo. U Zagrebu do broja z.k. uloška odnosno katastarske čestice možete i pomoću adrese. https://e-uprava.apis-it.hr/katweb/servlet/Logon

Javni bilježnik će provjeriti formalnu ispravnost oporuke ovisno o njezinom obliku. Ako oporuka nije ovjerena kod bilježnika, onda se može raditi o vlastoručnoj oporuci ili oporuci pred svjedocima. Javni bilježnik će utvrditi o kojem se obliku radi, i kod oporuke pred svjedocima provjeriti da li postoje potpisi dvaju svjedoka, a kod vlastoručne da li je potpisana. Također će provjeriti da li je razumljiva, sadrži odredbe dopuštene zakonom i slično. Nasljednici (zakonski i oporučni) se nakon toga izjašnjavaju o prihvaćanju ili neprihvaćanju oporuke. Oni koji oporuku ne prihvate (pod pretpostavkom da ju je barem jedan nasljednik prihvatio) upućuju se u parnicu radi pobijanja oporuke. U slučaju da bilježnik utvrdi da oporuka ima formalne nedostatke, a neki nasljednik smatra da je valjana može se desiti da u parnicu bude upućen takav nasljednik koji prihvaća oporuku, a ne onaj koji ju ne prihvaća.

Postupak razvrgnuća suvlasništva sudskim putem je vanparnični, a ne ovršni postupak, pa nema ovrhovoditelja/ovršenika niti se primjenjuju ograničenja iz Ovršnog zakona. Ne vidim razloga zašto suvlasnici ne bi mogli učestvovati na dražbi, ali ako sudjeluju oba onda se mogu međusobno i nadlicitirati. Prema tome, nije sigurno da takav postupak vodi do najjeftinije kupnje. Ne bi li vam bilo jednostavnije da jedan od vas isplati drugoga. Ovako se može desiti i da profitira netko treći, a platit ćete i sudske troškove. Ne mora se sve uvijek raditi bratski, ponekad nije loše nešto obaviti i na pošten način.

Za početak - ne bi li vam bilo najjednostavnije upisati OIB-u u Google tražilicu? Kako ste do sada uspjeli preživjeti bez OIB-a??? Da li ste državljani RH? Ako jeste, a niste dobili obavijest o dodjeli OIB-a, možete ga saznati ovdje: http://oib.oib.hr/SaznajOibWeb/fizickaOsoba.html Na stranicama Porezne uprave imate puno informacija: http://www.porezna-uprava.hr/HR_OIB/Stranice/default.aspx Za baku niste napisali da li je živa ili ne, i da li je državljanin RH.

Zahtjev se podnosi Ministarstvu pravosuđa. Ako se radi o prvostupanjskom rješenju, potrebna je klauzula pravomoćnosti.

Ako se ta osoba vodila kao jedan od suvlasnika, to ne znači da je u trenutku potpisivanja raskida bila i ovlaštena za zastupanje firme. Nemojte brkati vlasništvo firme s upravljanjem. Dakle, provjerite još jednom u sudskom registru, posebno su vlasnici (osnivači) trgovačkog društva, a posebno osobe ovlaštene za zastupanje. Vlasnik vam je npr. mogao prodati svoj udjel, ali ako nije ovlašten za zastupanje nije mogao potpisivati nikakve akte u vezi s poslovanjem firme. Po mojem mišljenju, naknadu za korištenje prostora kojega ste vlasnik imate pravo tražiti u svakom slučaju.

Možete li ovo pojasniti?

Ako sam dobro shvatio, privremena mjera se odnosila na zabranu vama da pristupate prostoru. Ako je privremena mjera ukinuta, onda imate pravo pristupati prostoru pod uvjetima koji su ugovoreni u ugovoru ili pod nekim općim uvjetima, dakle uz najavu (a da da oni ne bi mogli tvrditi da se niste najavili, očigledno je da najava mora biti pismena). Ako imate ugovorene uvjete ulaska, a oni vam pristup ipak uskrate, možete ih tužiti zbog nepoštivanja ugovora, ali s takvim postupkom zapravo ništa ne biste dobili.

Legalizacija kuće nema nikakve veze s vlasništvom zemljišta na kojem je kuća sagrađena. Dakle, možda jeste a možda i niste vlasnik zemljišta u skladu s ovim što vam je rečeno u prethodnim postovima, ali to samo po sebi s legalizacijom nema veze. Što se tiče države - koliko god bilo opravdano kritiziranje ove države s obzirom na sve moguće i nemoguće nedostatke koje doista ima - to da ste se vi generacijama ponašali kao da nikakva država - ni ova sadašnja ni njezine ranije "reinkarnacije" - niti ne postoji (pa ste prenosili nasljedstvo "s koljena na koljeno bez ikakvih papira", a očito i bespravno gradili) doista nije greška države. Mogu vas razumjeti samo utoliko što je naziv "legalizacija" koji se koristi za postupak administrativnog priznavanja građevina s urbanističkog stajališta potpuno promašen i pogrešan, ne radi se tu ni o kakvom ozakonjenju nego samo o "dogovoru" s državom u vezi urbanističkih propisa, dakle o nekoj vrsti "urbanističke amnestije". Pod "legalizacijom" bi svatko normalan podrazumijevao prvenstveno vlasničko i zemljišnoknjižno sređivanje stanja, a upravo o tome se ne radi. Dakle, posve opravdano ste pogrešno shvatili. Ako malo (ali samo malo) pojednostavnimo i pretjeramo pa usporedimo bespravnu gradnju s kaznenim postupcima, onda bi "legalizacija" nedjela značila da to nedjelo više nije kazneno djelo, a to je očigledno sasvim različito od amnestije ili zastare, kad kazneno djelo ne prestaje biti kazneno djelo, ali se krivac oslobađa progona.

Prvo činjenice: Katastarska čestica ne može biti dio katastarske čestice. Pretpostavljam da pod "većom česticom" podrazumijevate zemljišnoknjižni uložak. Ako je više katastarskih čestica upisano u jedan uložak, svaka od njih je i dalje samostalna cjelina koja može bit predmet pravnih promjena (npr. promjena vlasništva) i uporabe (npr. građenja zgrade). Niste napisali kakav je bio status čestice u vrijeme prvog kupoprodajnog ugovora. Budući da ga je općina dala na korištenje prvom posjedniku, može se zaključiti da se radilo o društvenom vlasništvu, ali je nejasno da li se radilo o neizgrađenom građevinskom zemljištu ili nekakviom drugom. Nadalje, za bilo kakav suvisli odgovor bi trebalo znati kakve postupke je prva posjednica pokretala i s kakvim su obrazloženjima sudovi njezine zahtjeve odbijali. Iz same te činjenice proizlazi pretpostavka da taj pravni posao nije bio valjan prema tadašnjim propisima, a to bi značilo i da kasniji stjecatelji nisu stjecali od prijašnjeg vlasnika u smislu odredbi Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine. U konkretnom slučaju je bitno pitanje i poštenja posjeda, budući da nepošteni posjednik ne može steći vlasništvo dosjelošću. Budući da se i nasljednik nepoštenog posjednika smatra poštenim dok se ne dokaže drugačije, rok za dosjelost za vašu majku bi počeo teći od trenutka kad je naslijedila tu imovinu, dakle od smrti vašeg oca. Drugi mogući rok bi bio od trenutka kad je on kupio tu nekretninu, ali mislim da je njegovo poštenje posjeda dvojbeno. U biti, budući da je vašoj majci poznato sve o povijesti te nekretnine, a na prvom mjestu i stanje u zemljišnim knjigama, a to je sasvim sigurno bilo poznato i vašem ocu, moje je mišljenje da ne postoji pretpostavka poštenja posjeda. Međutim, budući da se pri stjecanju dosjelošću poštenje presumira, a suprotno treba dokazati, kao i uzevši u obzir ovo što sam napisao o poštenju posjeda nasljednika, vaša majka bi mogla steći tu nekretninu dosjelošću, ali je jako daleko od potrebnog roka. No, to je samo moje subjektivno viđenje, dosjelost je i inače pitanje kod kojeg i u sudskoj praksi ima prilične šarolikosti.

Kao što i sam naziv fonda kaže, iz srdedstava uplaćenih u obavezni mirovinski fonda (mirovinski 2. stup) se ostvaruje isplata mirovine, tj. dijela mirovine povrh mirovine iz 1. stupa. Što se tiče ostalih informacija, ne bi li vam bilo jednostavnije pogledati na stranicama HZMO i vašeg mirovinskog fonda informacije iz prve ruke umjesto da vam to netko ovdje prepričava. Npr. ako ste u AZ fondu, onda ovdje http://www.azfond.hr/az-obvezni-mirovinski-fond/pravo-na-mirovinu-iz-2-stupa/

Vjerovali ili ne, ali na ovo pitanje je gotovo nemoguće odgovoriti. Svojedobno, prije dosta godina, sam na webu naišao na jednu analizu koja je pokazivala potpunu terminološku neusklađenost različitih zakona (pa i unutar pojedinih zakona!) u vezi s graditeljskim terminima. (Usput, to prvenstveno govori o informatičkoj nepismenosti zakonopisaca jer bi se uporabom tražilice u bilo kojem programskom alatu - za obradu teksta, pretraživaču ili drugom - 90% terminoloških nedosljednosti moglo vrlo lako i brzo ukloniti.) Treba reći i to da neusklađene ili čak suprotne odredbe zakona uopće s pravnog stajališta nisu nedopustive tako dugo dok se ne preklapaju područja koja pojedini zakoni reguliraju, ali u praksi različita termonologija može izazvati puno problema. Zakon o vlasništvu spominje nekretnine, kuće i zgrade. Nekretnine su definirane u čl. 2 ZOV: (3) Nekretnine su čestice zemljine površine, zajedno sa svime što je sa zemljištem trajno spojeno na površini ili ispod nje, ako zakonom nije drukčije određeno. Načelo jedinstva nekretnine definira se kao jedinstvo zgrade i zemljišta na kojem je izgrađeno. Formalno gledano, iz ovoga bi proizlazilo da zemljište s kućom ili štalom ne čini jedinstvenu cjelinu, već samo to čine samo zgrada i zemljište, iako to očigledno nije namjera zakonodavca. ZOV ne definira "česticu zemljine površine" ali bi bilo logično pretpostaviti da se podrazumijeva da se radi o katastarskoj čestici kao osnovnoj "pravnoj jedinici" za zemljište, tim prije što više-manje svi zakoni o građenju koji su važili u pravilu određuju da se građevna dozvola odnosi na objekt na jednoj z.k. čestici. Međutim, Zakon o postupanju s nezakonito izgrađenim zgradama (kolokvijalno: Zakon o legalizaciji) izrijekom dopušta da se legaliziraju i objekti (koji uopće, naravno, ne moraju biti zgrade nego i svinjci i kokošinjci) koji se nalaze na više z.k. čestica. To je jedan od niza nemjerljivih doprinosa toga zakona daljnjoj proizvodnji pravnog kaosa. Razlika između kuće i zgrade u ZOV uopće nije definirana, ali "se uzima" - kad je riječ o upravljanju - da su višestambene zgrade oni objekti koji imaju više od 3 manja ili 2 veća stana (zase bna prostora) jer je to nekad bila granica između objekata koji su nacionalizirani i onih koji nisu. O ovome bi se moglo do sutra. Mislim da će u vašem slučaju biti ključne slijedeće činjenice: - katastarske čestice (pravni temelj: Zakon o vlasništvu, Zakon o zemljišnim knjigama i drugi) - konstruktivna obilježja građevine (zgrada s više ulaza ili zgrade u nizu - pravni temelj: zakoni koji se odnose na građenje i urbanizam), - način izvedbe glavnog toplinskog priključka (zajednički za sve ulaze/zgrade ili zaseban - pravni temelj: Zakon o tržištu toplinskom energijom i drugi zakoni koji se odnose na komunalije i tržište, ali i podzakonski propisi koji se odnose na isporuku toplinske energije). Po mojem mišljenju, a s obzirom na problematiku, prednost ima lex specialis, tj. Zakon o tržištu toplinskom energijom i njemu podređeni propisi. Ishod se uopće ne usuđujem prognozirati.

A ja molim moderatora da s obzirom na ovo http://www.legalis.hr/forum/showthread.php/78172-Moram-li-zatvoriti-naslijeđene-račune obriše ovu temu.

Ne mogu vam podvaliti da prihvaćate dug po tim računima, budući da ste taj dug kao nasljednik ostavitelja-vlasnika računa ionako po zakonu dužni podmiriti (do visine vrijednosti ukupnog nasljedstva koje ste naslijedili). Jedino vam mogu "podvaliti" jednostrani otpis toga dugovanja, ali budite potpuno sigurni da banka to neće učiniti. Sud, matični ured niti druga tijela ne dostavljaju banci službeni dopis o smrti komintenta, pa banka ne može zatvoriti taj račun dok od nasljednika ne dobije rješenje o nasljeđivanju (a ne može niti isplatiti novac na računu bez toga rješenja.) Što se tiče zatvaranja računa, svaka banka ima svoja pravila o postupanju u vezi s tim, ali u svakom slučaju očigledno je da se račun ne može zatvoriti dok se novac na računu ne prenese vlasniku. U protivnom bi banka mogla prisvajati tuđi novac bez ograničenja. Možete pokušati zatajiti banci da je vlasnik računa umro da bi izbjegli plaćanje duga, ali na Legalisu imate dosta objava onih kojima se to nije isplatilo. Sve dok računi nisu zatvoreni, teku kamate (pasivne i aktivne, redovne i zatezne) i obračunava se trošak vođenja računa. Banka može na ovaj ili onaj način saznati da je vlasnik umro i tko mu je nasljednik, pa sav taj dug i/ili trošak kad-tad naplatiti od nasljednika. (A ako je račun u plusu, sigurno se neće mučiti da nađe nasljednika.)

Ne poslujete s upravom i vlasnicima, nego s firmom kao pravnom osobom. Dakle, ako je u prostoru ista pravna osoba (ista firma) onda novoj upravi i vlasnicima dostavite (najbolje poštom s povratnicom) kopije svih dokumenata koji se odnose na otkaz ugovora (kopiju vašeg dopisa, potvrdu preporučene pošte, sporazum o raskidu ...) tek toliko da im izbijete argument da nisu znali, iako to uopće nije bitno budući da su se pri preuzimanju firme bili dužni upoznati sa svom dokumentacijom. Takvom dostavom ćete stvoriti, za svaki slučaj, mogućnost da eventualno teretite odgovornu osobu i vlasnike i osobno za nepoštivanje ugovora i dug, a ne samo firmu kao pravnu osobu. Ako je u prostoru zapravo druga firma koja nije pravni sljednik firme s kojom ste sklopili ugovor, onda su u stvari bespravno u prostoru pa bi u tom smislu trebalo i osporavati privremenu mjeru i posjedovnu tužbu. Status firme/i možete provjeriti u sudskom registru koji je dostupan preko weba i ažuran (tako da me zapravo malo čudi kako to da niste znali ništa o promjenama u statusu te firme). Naplatu dugova bi po mojem mišljenju trebalo pokrenuti što prije, jer udaranje po džepu najviše boli. To je sasvim zaseban postupak. Kad im sjednete na račun, pregovaračka pozicija se bitno mijenja. U svakom slučaju, bez (okretnog) odvjetnika neće ići.

Na privremenu mjeru je moguća žalba, a iz ovoga što ste napisali ne proizlazi da ste ju podnijeli. Također je nejasno jeste li podnijeli vlasničku tužbu. Ako ne učestvujete aktivno u sudskom postupku u kojem ste stranka, sasvim je normalno da sud može odlučiti na vašu štetu koliko god vi inače bili u pravu. Inače nije točno da ne možete dobiti rentu za vrijeme u toku kojega najmoprimac koristi vaš prostor. Vlasničkom tužbom ćete sigurno uspjeti, pod ovim ili onim uvjetima, i takav postupak se najmoprimcu ne isplati jer će na kraju platiti troškove, ali mu se isplati da oteže sve dok tu tužbu ne podnesete. Dakle, smisao podnošenja vlasničke tužbe nije samo u ostvarivanju vlasničkog prava nego i ojačavanju pregovaračkog položaja. Također se iz istog razloga isplati pokrenuti postupke za prisilnu naplatu dospjele najamnine (zakonske kamate su visoke) ako ju ne plaćaju. Privremena mjera, odnosno posjedovni spor, ih štiti samo od izbacivanja a ne i od izvršavanju ugovornih odnosno zakonskih obaveza. Naravno, tu bi prije konačne ocjene što se isplati poduzeti trebalo uzeti u obzir i detalje ugovora o najmu koji ste s njima sklopili.

Kad ne bih bio potpuno uvjeren da ste sve što ste opisali učinili iz čistog neznanja (i to prilično gadnog, štoviše gotovo nevjerojatnog), onda bih došao do zaključka da ste vrlo bahate osobe koje naprosto podrazumijevaju da su izvan i iznad svakog reda i zakona, pa ne prezaju niti od kaznenog djela ako im je zgodno (jer je svjesno zatajivanje sunasljednika u ostavinskom postupku zbog ostvarivanja nepripadajuće materijalne koristi upravo to - kazneno djelo). Nasljeđuje se po zakonu, a po zakonu sva su djeca ostavitelja - bračna, vanbračna i zakonski posvojena - ravnopravni sunasljednici. Dakle, nikako ne možete dokazati da vanbračne kćeri vašeg oca nemaju pravo na nasljedstvo, jer im je to pravo neporecivo. To što se otac nije za njih brinuo nego je samo plaćao alimentaciju uopće ne utječe na njihovo pravo nasljeđivanja. Usmena oporuka kako ste ju opisali ne vrijedi iz barem dva razloga. Prvo, nisu valjani svjedoci usmene oporuke koji su u (bliskoj) rodbinskoj vezi s ostaviteljem, a - drugo - očigledno nisu niti postojali izvanredni uvjeti za usmenu oporuku, budući da je "oporučitelj" na isti način na koji je svjesno i planski okupio rodbinu mogao i pozvati nezavisne svjedoke ili javnog bilježnika te ostaviti pisanu oporuku (čak i ako nije bio u stanju pisati). Čak i da je oporuka valjana, djeca ostavitelja su nužni nasljednici pa bi vanbračne kćeri imale pravo potraživati nužni dio. Što se tiče činjenice da ste novac potrošili, a auto prodali, doista ne vidim razloga zašto bi to na bilo kakav način utjecalo na pravo nasljeđivanja zatajenih sunasljednika. To kako ćete sada nadoknaditi nešto čime ste raspolagali iako nije bilo vaše je samo vaš problem. Da se radi o posuđenom novcu (da ne upotrijebim gadniji primjer), da li bi vam palo na pamet da ne trebate vratiti novac zato što ste ga potrošili?

Očito se ne radi o zajedničkom kućanstvu ako ste fizički podijeljeni po katovima i samo je ulaz zajednički. Točno je da je uživatelj dužan plaćati komunalne troškove nekretnine koju koristi, ali isto tako vlasnici kuće u kojoj stanujete bi od vas, osim plaćanja troškova, mogli zahtijevati i stanarinu. Ulaganje se dokazuje dokumentima (računima), svjedocima i/ili procjenom (sudskim vještačenjem), ali takvim ulaganjem u održavanje ne možete steći vlasnička prava. Takvi slučajevi ulaganja u tuđe su dosta česti pa o tome pretražite Legalis, naći ćete dosta odgovora.