Ovrha nad bračnom stečevinom

[Tamonegdje_1]

Muž je imao firmu u kojoj je radila i žena, a muž je 2003. uzeo kredit od banke i dao je banci fiduciju na kuću. Kredit se nije vratio u cijelosti i banka je 2011. pokrenula postupak oduzimanja kuće no žena je pokrenula tužbu da ima pravo nad 1/2 kuće i sutkinja na općinskom sudu je presudila u korist supruge, a presudu je potvrdio i županijski sud. Banka se žalila i sve je završilo na vrhovnom sudu koji je ukinuo presude Općinskog i Županijskog suda. ista sutkinja na Općinskom sudu je sada presudila u korist banke, a navela je:

- vlasništvo tužiteljice nije bilo upisano u zemljišnim knjigama

- nesporno je utvrđeno da je prijenos prava vlasništva na predmetni nekretninama u korist tužene Banke d.d., kao vjerovnika, izvršen temeljem valjanog pravnog posla pa je tužbeni zahtjev u točkama 2. i 3. odbijen kao neosnovan.

- Banka je bila savjesna stranka, tj.da je bila sudionik pravnog posla u dobroj vjeri, jer nije mogla znati da tužiteljica ostvaruje bilo kakva prava na predmetnoj nekretnini

- također nije mogla znati da je tužiteljica fiktivno član uprave tvrtke i da nema saznanja o poslovima tvrtke i radnjama koje je poduzimao njezin suprug

- Na zaključak da je Banka bila sudionik predmetnog pravnog odnosa kao savjesna stranka i postupala u dobroj vjeri, ne utječe okolnost da tužiteljici nisu bila poznata raspolaganja njezina supruga

- Osim toga, prema odredbi članka 122 Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (NN 91/96,68/98, 137/99,22/00,73/00,114/01,79/06,146/08,38/09,90/10,143/12,152/14,81/15- pročišćeni tekst i 94/17, dalje ZVDSP), kada su dva sudionika pravnog odnosa savjesna i kada je jedan od njih treća osoba- stjecatelj u dobroj vjeri , te kada je druga osoba bračni drug koji nije sudionik pravnog posla, prednost u zaštiti stečenog prava ima treća savjesna osoba ( u ovom slučaju tužena banka ), koja se poziva na načelo zaštiti povjerenja u zemljišne knjige, ne znajući da ono što je upisano nije potpuno ili da je različito od vanknjižnog stanja

 

Sada treba uložiti žalbu i pitanje je kako se dalje boriti i što navesti u žalbi?

Hvala unaprijed

[Matrix]

, Tamonegdje_1 je napisao:

Banka se žalila i sve je završilo na vrhovnom sudu koji je ukinuo presude Općinskog i Županijskog suda.

U vezi konkretnog slučaja vrijedi istaknuti stav Ustavnog suda RH, u odluci (broj: U-III-103/2008 od 14. lipnja 2011.) kojom je dijelom izmijenio svoje ranije stajalište ( U-III-821/2007 , U-III-493/2002) u vezi postojanja i zaštite bračne stečevine na nekretnini koja je upisana u zemljišnim knjigama kao vlasništvo samo jednog od supružnika, vezano uz provedbu ovršnog postupka radi naplate duga po kreditu, odnosno uz stajalište o apsolutnoj ništetnosti pravnog posla sklopljenog po (samo) jednom bračnom drugu, čiji je predmet zajednička imovina bračnih drugova, uslijed koje ništetnosti kod takvih raspolaganja ne vrijedi (derogira se) načelo povjerenja u zemljišne knjige. 

 

U toj odluci Ustavni sud je u bitnome naveo:

„ ... 10. U postupku je utvrđeno da je sporna nekretnina stečena radom supružnika za vrijeme trajanja bračne zajednice. Obzirom na vrijeme stjecanja kao mjerodavan zakon utvrđen je ZBPO, prema kojem takva imovina predstavlja njihovu zajedničku imovinu (članak 277. ZBPO-a), kojom oni raspolažu sporazumno (članak 283. stavak 1. ZBPO-a).
Slijedom navedenog, a polazeći od utvrđenja navedenih u točki 3. ovog obrazloženja prema kojem, sažeto: „nitko na drugog ne može prenijeti više prava nego što ga sam ima“, sudovi su tužiteljicu utvrdili suvlasnicom sporne zajedničke imovine. Stajalište sudova je da u odnosu između navedenog načela kao općeg pravnog načela i načela povjerenja u zemljišne knjige, prednost treba dati navedenom načelu.
Ustavni sud prihvaća stajalište redovnih sudova da su za utvrđivanje statusa sporne imovine, kao zajedničke imovine bračnih drugova, kao i načina raspolaganja njome, mjerodavne, prije svega, odredbe ZBPO-a. Međutim, u odsutnosti posebnih odredbi u tom zakonu kao lex specialis, u pogledu valjanosti raspolaganja tom imovinom kao zajedničkim vlasništvom, primjenjuju se odredbe općih propisa. U okolnostima konkretnog slučaja, to su odredbe ZOO-a (o apsolutnoj ili djelomičnoj ništavosti pravnih poslova) te ZV-a (o zajedničkom vlasništvu).
Iz mjerodavnih odredbi ZV-a (članak 61. stavak 2.), citiranih u točki 11. ovog obrazloženja, proizlazi da iznimno, a radi zaštite povjerenja u pravnom prometu, treća osoba može na temelju pravnog posla, koji nije sklopljen sa svim zajedničarima, steći pravo vlasništva na nekretninama pod pretpostavkama pod kojima se štiti povjerenje u zemljišne knjige, ako vlasništvo nije bilo upisano u zemljišnim knjigama kao zajedničko. Naime, polazeći od načela zaštite povjerenja trećih u pravnom prometu, u takvoj situaciji treća osoba valjano će steći pravo vlasništva na cjelokupnoj zajedničkoj imovini, ako se utvrdi da je ta treća osoba pošteni stjecatelj odnosno da je postupala u skladu s načelom povjerenja u zemljišne knjige.
Proizlazi, dakle, da je za prosudbu o pravnoj valjanosti odnosno nevaljanosti raspolaganja zajedničkom imovinom u odnosu na treće osobe, bitna pretpostavka savjesnost i poštenje te treće osobe. ...
Naime, nesporno je da je opće načelo prava da nitko ne može na drugoga prenijeti više prava nego što ga sam ima. Međutim, i u tom slučaju prijenos mora biti u skladu s drugim općim načelima prava, u koja svakako spada i načelo savjesnosti i poštenja u pravnom prometu. Poštovanje ovog načela podrazumijeva ispitivanje savjesnosti svakog od sudionika određenog pravnog odnosa. Svako drugačije postupanje protivno je načelima vladavine prava i pravne sigurnosti kao najviših vrednota ustavnog poretka.
10.1. Primjeni li se navedeno stajalište na konkretan slučaj, to znači da se utvrđivanje savjesnosti u pravnom prometu nije moglo ograničiti samo na podnositeljicu (je li postupala s povjerenjem u zemljišne knjige), već i na tužiteljicu, koja je prema utvrđenjima iz točke 3. ovog obrazloženja od početka znala za raspolaganja svog supruga – sklapanje ugovora o kreditu s podnositeljicom, te zasnivanje hipoteke na cijeloj nekretnini radi osiguranja njegova vraćanja. Ona im se nije protivila jer ih je smatrala „razumnim“, pa posljedično nije ništa poduzimala da ih spriječi niti da zaštiti svoja vlasnička prava.
U vezi s navedenim, Ustavni sud napominje da je tužiteljica imala mogućnost zaštititi svoje pravo (zajedničkog) vlasništva sporne nekretnine jer je isključivo o njezinoj inicijativi ovisilo hoće li poduzeti odgovarajuće pravne radnje (zahtijevati upis, pokrenuti parnični postupak radi utvrđenja, zahtijevati zabilježbu spora, tražiti proglašenje ovrhe nedopuštenom i dr.). Međutim, tužiteljica nije poduzela nijednu od navedenih radnji, već je tužbu za utvrđenje svog suvlasničkog dijela podnijela tek tri (3) godine nakon donošenja rješenja o ovrsi, a njezin suprug, drugotuženik u tom parničnom postupku, priznao je tužbeni zahtjev.
Slijedom navedenog, Ustavni sud ocjenjuje da je u osobitim okolnostima konkretnog slučaja činjenica savjesnosti ili nesavjesnosti (prethodnog) postupanja tužiteljice bitna za pravilnu primjenu mjerodavnog materijalnog prava odnosno za prosudbu ima li mjesta primjeni načela povjerenja u zemljišne knjige. ...
Osim toga, u času kad bračni drug koji je upisan kao isključivi vlasnik nekretnine raspolaže dalje tom nekretninom u korist treće osobe, zemljišnoknjižno stanje nije neistinito, već nepotpuno pa u korist treće osobe, ako su za to ispunjene pretpostavke, nastupaju pravni učinci zaštite povjerenja u potpunost, a ne u istinitost zemljišnih knjiga. ...
Sukladno utvrđenjima u prethodnim točkama obrazloženja ove odluke, Ustavni sud smatra da će se u svakom pojedinačnom slučaju, uzimajući u obzir osobite okolnosti svakoga konkretnog slučaja, valjanost pravnog posla morati procjenjivati ovisno o ponašanju, savjesnosti i dobroj vjeri svih sudionika određenog pravnog odnosa, uključujući i bračnog druga koji (eventualno) nije bio sudionik tog odnosa ...“