vlasničko/stanarsko/nekakvo pravo

[Dolibas]

Pozdrav,

 

molim za savjet.

Naime, radi se o slijedećem; zaručnica i ja živimo već oko 2 godine u stanu koji je u vlasništvu njezinog oca (oboje njezinih roditelja žive par stambenih ulaza dalje). Pred ženidbom smo, zaručnica je 5 tjedana trudna te smo sretnu vijest jučer otišli reći njezinim roditeljima (moji roditelji, prijatelji, svi su skakali od sreće jer je imala velike probleme da zatrudni i napokon je trudnoća uredna). No, sada dolazimo do problema jer njezini roditelji nisu "normalni" te nam je njezin otac (koji je i vlasnik stana) rekao da moramo odseliti iz stana zato jer ne želi plaćati ništa (?!). Doslovno je trudnu kćer jedinicu istjerao na ulicu.

Ja radim u jednoj od banaka i primam plaću koja je nešto iznad prosjeka prosjećne plaće u Zg, a zaručnica odrađuje zadnjih 4 mjeseca pripravničkog u Rijeci nakon fakulteta, tako da trenutno u ovom slučaju imamo dovoljna primanja da nam nakon kredita i ostalih troškova ostane cca 3000-4000kn mjesečno.

Moja konkretna pitanja su:

 

- s obzirom da je ona jedina nasljednica, da li i kako ona može ostvariti pravo na tu nekretninu? (i koji su pravni instrumenti ako je to moguće ostvariti?)

- njezin otac ima dokazanu medicinsku povijest psihičkog bolesnika, još uvijek radi u državnoj službi; da li se to može uzeti kao nekakva okolnost u nekom možebitnom sporu oko nekretnine?

- mogu li ja, kao osoba koja je nepune 2 godine u tom stanu tražiti "nekakvo" pravo na taj stan?

- da li on ima, s obzirom na sve navedeno, pravo nju istjerati iz tog stana?

 

Molim vas bilo kakvu pomoć oko ovog pitanja, jer nam od sinoć svakih sat vremena dolazi lupati na vrata i raditi incidente po zgradi

[KronicnaStranka]

Vaša zaručnica nije nasljednica. Nasljednikom se postaje u trenutku smrti ostavitelja. Iz činjenice da je jedina kćer uopće ne proizlazi da će ostavitelj u času smrti ostaviti ikakvu ostavinu, a ako je ostavi niti to da će ona od toga nešto naslijediti. To je samo uobičajeni, najčešći i vjerojatni slijed događaja, ali ne i siguran.

 

Svatko može raspolagati svojim vlasništvom kako hoće, tako dugo dok ima poslovnu sposobnost. Ako je otac zaposlen, i to u državnoj službi i zarađuje za svoj život i obitelj, jako teško biste mogli pokrenuti pitanje njegove poslovne sposobnosti. Psihička bolest sama po sebi, kao i fizička, ne znači da je netko poslovno nesposoban.

 

Ako netko koristi svoja vlasnička prava tako da ne pomaže sebi najbližima, to nije lijepo ali je pravno dopustivo.

 

S obzirom da ste živjeli u tom stanu određeno vrijeme, možda i ulagali nešto u njega i slično, te s obzirom na stanje Vaše zaručnice, pokretanjem postupka za zaštitu posjeda, prekršajnim i kaznenim prijavama zbog prijetnji i nasilja i eventualno spora zbog uloženih sredstava biste možda mogli odgoditi iseljenje ali s tim ne biste puno dobili. Na kraju se mora poštivati volja vlasnika, a u slučaju gubitka sporova biste platili troškove.

 

Morate se osloniti na svoje snage. Kredit je nešto što isto tako ulazi u "vaša primanja", jer ste ga dobrovoljno ugovorili i za to stekli valjda neku stvar. To nije porez koji Vam oduzimaju bez davanja (izravne) protuvrijednosti. Mnogi bi bili sretni da im nakon "ostalih troškova" ostane 3000-4000 kuna mjesečno. Od toga se može plaćati lijepa rata stambenog kredita, a o najamnini za pristojan stan da se ne govori. Uostalom, zašto ne ugovorite najam stana s ocem zaručnice?

[Dolibas]

Hvala Vam na vrlo brzom odgovoru, to je najizglednija opcija otići u opet u podstanarstvo.

 

 

Kompleksnija je situacija jer su tu bile neke usmene obaveze njezinih roditelja o kojima su nam obećavali već duži niz godina, koje su sada pale u vodu. Sve smo sami ulagali u nas, bez ičije pomoći, samo su visjela obećanja u "budućnosti" kojih se, sada očito, neće roditelji pridržavati zbog osobnih hirova.

 

Ne bih htio da me se shvati kao nezadovoljnika, vrlo sam svjestan da sam imao sreće dobiti dobar posao u pravo vrijeme, ali ga eto, isto tako nisam dobio na poklon, nego dugim procesom napredovanja kroz minimalno plaćene poslove.

 

Hvala još jednom na savjetima.

[KronicnaStranka]

Zapravo imate sreću što ste tako mladi spoznali koliko je nesigurno vjerovati usmenim izjavama, pa makar i roditelja, kad se radi o životnim pitanjima.

 

Nije nimalo rijedak slučaj da ljudi ostanu desetljećima s roditeljima, u najboljoj namjeri ili iz lijenosti, svejedno, i desi im se isto što i Vama, a prestari su da išta poduzmu.

 

Puno je bolji roditelj koji djetetu otvoreno kaže da na njega više ne računa, nego onaj koji pomaže i onda promijeni mišljenje nakon pustih godina.