regres - zastara

[nemesis]

Pozdrav

 

Može li netko sa sigurnošći (iz prakse ) reći koliki je rok zastare regresnog zahtjeva kod slućaja da je vozilo koje je počinilo štetu bilo osigurano.

[rubens]

3 godine od dana kada je šteta isplaćena, no sudska je praksa bila vrlo šarolika, do 5 godina.....

[petrokov]

Ja osobno nisam nigdje pronašla da je zastara regresnog potraživanja 5 godina ali koga zanima ova tema , presude može potražiti na stranicama Vrhovnog suda:

 

http://sudskapraksa.vsrh.hr/supra/SearchCriteria.asp?ViewFilter=0&Menu=Pretrazivanje

 

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 1724/10-2

 

R E P U B L I K A H R V A T S K A

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Mikšića, predsjednika vijeća, Vlatke Potočnjak-Radej, članice vijeća i Jasenke Žabčić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, u pravnoj stvari tužitelja C. o. d.d. Z., F. B., kojeg zastupa punomoćnica M. B., odvjetnica u B., protiv tuženika G. H. d.d. Z., kojeg zastupa punomoćnik H. L., odvjetnik u Odvjetničkom društvu M. & L., Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-6891/08-2 od 11. kolovoza 2009., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu P-13936/01 od 22. travnja 2008., u sjednici održanoj 24. studenog 2011.,

 

r i j e š i o j e:

 

Revizija tužitelja odbacuje se kao nedopuštena.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev za isplatu 37.128,00 kn s pripadajućom kamatom i troškom postupka.

 

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja i potvrđena prvostupanjska presuda.

 

Protiv te presude reviziju je podnio tužitelj prema odredbi čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05 i 84/08 - dalje: ZPP) uz prijedlog da se nižestupanjske presude ukinu i predmet vrati na ponovno suđenje prvostupanjskom sudu.

 

Revizija je nedopuštena.

 

Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP, u slučajevima u kojima stranke ne mogu podnijeti reviziju prema odredbi čl. 382. st. 1. ZPP, mogu je podnijeti protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana. U reviziji iz čl. 382. st. 2. ZPP stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela i izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana (čl. 382. st. 3. ZPP).

 

Tužitelj je podnio izvanrednu reviziju zbog materijalnog pitanja važnog radi jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana, a u vezi zastare regresnog potraživanja koje glasi:

Primjenjuje li se na regresno potraživanje tužitelja kao osiguratelja temeljem ugovora o kasko osiguranju zastarni rok iz čl. 380. st. 6. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91, 73/91, 113/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 - dalje: ZOO), tj. trogodišnji rok ili se ima primijeniti opći zastarni rok iz čl. 371. ZOO.

 

Tužitelj smatra da su nižestupanjski sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo kada su pozivom na odredbu čl. 380. st. 6. ZOO prihvatili osnovanim istaknuti prigovor zastare.

 

Tužitelj u ovoj pravnoj stvari kao osiguratelj, od tuženika kao osiguratelja štetnika, zahtijeva isplatu iznosa od 37.128,00 kn koji je isplatio svom osiguraniku za imovinsku štetu nastalu na vozilu, a povodom štetnog događaja od 14. listopada 1998., koji je u pretežnom dijelu skrivio osiguranik tuženika.

 

Nižestupanjski sudovi, pošavši od utvrđenja da je osiguranik tužitelja najkasnije 2. prosinca 1998. imao saznanja o visini štete i osobi koja je štetu počinila, a da je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 13. prosinca 2001., ocijenili su osnovanim istaknuti prigovor zastare. Pri tome polaze od pravnog shvaćanja da je tužitelj izvršio isplatu naknade svom osiguraniku temeljem odredbi ugovora o osiguranju, slijedom čega je na temelju odredbe čl. 939. st. 1. ZOO došao u istu pravnu situaciju kao i njegov osiguranik, pa i zastarijevanje potraživanja koje mu s te osnove pripada prema trećoj osobi odgovornoj za nastupanje osiguranog slučaja počinje teći kad i zastarijevanje potraživanja osiguranika prema toj osobi i navršava se u istom roku, a kako je to propisano odredbom čl. 380. st. 6. ZOO.

 

Obrazlažući dopuštenost revizije u smislu čl. 382. st. 3. ZPP tužitelj ističe da je o postavljenom materijalnopravnom pitanju revizijski sud već zauzeo pravno shvaćanje, ali da je pobijana odluka utemeljena na pravnom shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem. Pri tome upućuje na odluke ovog suda broj Rev-1132/93, Rev-1941/86 i Rev-2339/88 u kojima je izraženo pravno shvaćanje o primjeni petogodišnjeg zastarnog roka.

 

O postavljenom materijalnopravnom pitanju ovaj sud zauzeo je pravno shvaćanje u više odluka (npr. GZZ-98/02-2), a pobijana odluka utemeljena je na pravnom shvaćanju koje je podudarno s tim shvaćanjem. Iz odluka ovog suda koje citira revident vidljivo je da tužitelj pravo na regres u tim predmetima temelji izravno na odredbama zakona, a ne na ugovoru o osiguranju, kao što je konkretno slučaj, dakle, ne radi se o istoj pravnoj situaciji.

 

Budući da slijedom iznesenog postavljeno pitanje nije važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana reviziju tužitelja valjalo je odbaciti kao nedopuštenu na temelju odredbe čl. 392. st. 2. ZPP.

 

U Zagrebu, 24. studenoga 2011.

 

Predsjednik vijeća:

Ivan Mikšić, v. r.

 

 

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-x 262/12-2

 

R E P U B L I K A H R V A T S K A

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović-Ivanišević predsjednice vijeća, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, Đure Sesse člana vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Željka Šarića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja C. o. d.d. iz Z., protiv tuženika J. o. d.d. iz Z., zastupanog po punomoćnicima I. G., Z. M. i I. Š., odvjetnicima iz Odvjetničkog društva G. i p. iz Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj 33 Gž-4807/10-2 od 29. studenoga 2011., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj LXIII-P-7457/09-45 od 19. veljače 2010., u sjednici održanoj 26. rujna 2012.,

 

r i j e š i o j e:

 

Revizija tužitelja odbacuje se kao nedopuštena.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom suđeno je:

 

„I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

 

„Tuženi J. o. d.d. Z., … dužan je tužitelju C. o. d.d., Filijala Z., iznos od 51.579,35 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 29. 04. 1998. do plateža, prema čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, te parnični trošak sa zakonskom zateznom kamatom prema već citiranoj Uredbi o visini stope zatezne kamate, a sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe na žiro račun broj: …“ kao neosnovan.

 

II. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 4.137,90 kuna sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 19. veljače 2010. godine do isplate i to po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, u roku 15 dana.

 

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troška parničnog postupka preko dosuđeno iznosa kao neosnovan.“

 

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja i potvrđena prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu iz točke I. i II. izreke.

 

Protiv te presude reviziju je podnio tužitelj prema odredbi čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08 i 57/11 - dalje: ZPP). U reviziji ističe revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava.

 

Revizija je nedopuštena.

 

Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP, u slučajevima u kojima stranke ne mogu podnijeti reviziju prema odredbi čl. 382. st. 1. ZPP, mogu je podnijeti protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. U reviziji iz čl. 382. st. 2. ZPP stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (čl. 382. st. 3. ZPP).

 

Tužitelj je podnio izvanrednu reviziju zbog materijalnopravnog pitanja važnog radi jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana, a u vezi zastare regresnog potraživanja koje se u bitnom svodi na slijedeće:

 

„Primjenjuje li se na regresno potraživanje tužitelja kao osiguratelja temeljem ugovora o kasko osiguranju zastarni rok iz čl. 380. st. 6. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91, 73/91, 113/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 - dalje: ZOO), tj. trogodišnji rok ili se ima primijeniti opći zastarni rok iz čl. 371. ZOO?“

 

Tužitelj smatra da su nižestupanjski sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo kada su pozivom na odredbu čl. 380. st. 6. ZOO prihvatili osnovanim istaknuti prigovor zastare.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja-osiguratelja kojim potražuje od tuženika - osiguratelja štetnika isplatu iznosa od 51.579,35 kn koji je isplatio svom osiguraniku na temelju police kasko osiguranja za imovinsku štetu nastalu na vozilu, a povodom štetnog događaja od 18. prosinca 1997.., koji je prema tvrdnji tužitelja skrivio osiguranik tuženika.

 

Nižestupanjski sudovi, pošavši od utvrđenja da je osiguranik tužitelja najkasnije 15. travnja 1998. imao saznanja o visini štete i osobi koja je štetu počinila, a da je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 25. travnja 2001., ocijenili su osnovanim istaknuti prigovor zastare. Pri tome polaze od pravnog shvaćanja da je tužitelj izvršio isplatu naknade svom osiguraniku temeljem odredbi ugovora o osiguranju, slijedom čega je na temelju odredbe čl. 939. st. 1. ZOO došao u istu pravnu situaciju kao i njegov osiguranik, pa i zastarijevanje koje mu s te osnove pripada prema trećoj osobi odgovornoj za nastupanje osiguranog slučaja počinje teći kad i zastarijevanje potraživanja osiguranika prema toj osobi i navršava se u istom roku, a kako je to propisano odredbom čl. 380. st. 6. ZOO.

 

Obrazlažući dopuštenost revizije u smislu čl. 382. st. 3. ZPP tužitelj ističe da je o postavljenom materijalnopravnom pitanju revizijski sud već zauzeo pravno shvaćanje, ali da je pobijana odluka utemeljena na pravnom shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem. Pri tome upućuje na odluke istog Županijskog suda u Zagrebu, te odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 406/07 od 16. svibnja 2007., u kojima je izraženo pravno shvaćanje o petogodišnjem zastarnom roku.

 

O postavljenom materijalnopravnom pitanju ovaj sud zauzeo je pravno shvaćanje u više odluka (npr. GZZ-98/02-2), a pobijana odluka utemeljena je na pravnom shvaćanju koje je podudarno s tim shvaćanjem. Iz odluke ovog suda koju citira revident vidljivo je da tužitelj pravo na regres u tom predmetu temelji izravno na odredbama zakona, a ne na ugovoru o osiguranju, kao što je konkretno slučaj, dakle, ne radi se o istoj pravnoj situaciji.

 

Već zbog navedenog, postavljeno pitanje nije važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana, pa je reviziju tužitelja valjalo odbaciti kao nedopuštenu, na temelju odredbe čl. 392. b) st. 3. ZPP.

 

U Zagrebu, 26. rujna 2012.

 

Predsjednica vijeća:

Davorka Lukanović-Ivanišević, v.r.

 

 

 

 

 

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

 

Broj: Gzz-98/02-2

 

 

 

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Borisa Guttmanna, kao predsjednika vijeća, te Vlatke Potočnjak-Radej, Marijana Ramušćaka, Petra Milasa i Gordane Gasparini, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja S. o. d.d. R. – Filijala Č., zastupanog po punomoćniku T. J., odvjetniku iz V., protiv tuženice C. o. d.d. V., radi regresa isplaćene štete, odlučujući o zahtjevu za zaštitu zakonitosti Državnog odvjetnika Republike Hrvatske od 26. veljače 2002. godine, broj: G-DO-1474/01, izjavljenog protiv presude Županijskog suda u Varaždinu od 15. studenog 2001. godine, broj: Gž-1260/01, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Varaždinu od 24. rujna 2001. godine, broj: P-1200/01, u sjednici održanoj dana 12. veljače 2003. godine,

 

p r e s u d i o j e:

 

Odbija se zahtjev za zaštitu zakonitosti kao neosnovan.

 

 

Obrazloženje

 

Nižestupanjskim presudama odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja S. osiguranje d.d. R. – Filijala Č., kojim traži od tuženice C. osiguranje d.d. – Filijala V. isplatu iznosa od 49.504,00 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, te troškom parničnog postupka.

 

Protiv tih presuda Državni odvjetnik Republike Hrvatske je podigao zahtjev za zaštitu zakonitosti zbog pogrešne primjene materijalnog prava uz prijedlog da se preinače pobijane presude i u cijelosti prihvati tužbeni zahtjev tužitelja.

 

Na zahtjev za zaštitu zakonitosti nije odgovoreno.

 

Zahtjev za zaštitu zakonitosti je neosnovan.

 

Nižestupanjskim presudama odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan pozivom na odredbu čl. 376. st. 1. Zakona o obveznim odnosima – ZOO ("Narodne novine", br. 53/91 i dr.).

 

Oba nižestupanjska suda zauzela su pravno stajalište da je za tužiteljevo potraživanje nastupila zastara, s obzirom da je tužitelj isplatom štete svom osiguraniku dana 04. veljače 1997. godine saznao i za štetu i za osobu koja je štetu počinila, pa kako je tužitelj regresnu tužbu podigao 12. prosinca 2002. godine, to da je temeljem citirane zakonske odredbe nastupila zastara, jer je protekao zastarni rok od tri godine.

 

Nižestupanjski sudovi polaze od pravnog stajališta da je tužitelj prema odredbi čl. 939. st. 1. ZOO-a došao u istu pravnu situaciju kao i njegov osiguranik kojem je isplaćena šteta, pa je tako na tužitelja prešlo i pravo da od tuženika potražuje naknadu štete do visine naknade isplaćene njegovom osiguraniku. Dakle, tužitelj je kao osiguratelj došao u istu pravnu poziciju kao i oštećenik M.M., a na istog bi se odnosio zastarni rok od tri godine za naknadu štete u smislu odredbe čl. 376. st. 1. ZOO-a.

 

Državni odvjetnik Republike Hrvatske smatra da je gore navedenim pravnim stavom povrijeđeno materijalno pravo, jer da se u konkretnoj pravnoj situaciji primjenjuje opći zastarni rok iz čl. 371. ZOO-a (koji iznosi pet godina).

 

Ističe i tvrdnju da kada bi se i prihvatilo stajalište da u konkretnoj situaciji treba primijeniti čl. 376. st. 1. ZOO-a, tužitelj je podnio tužbu unutar roka od tri godine, s obzirom da je tek donošenjem rješenja o prekršaju Prekršajnog suda u Varaždinu od 14. rujna 1998. godine, saznao za visinu potraživanja s osnova regresa prema tuženiku, jer da je upravo u tom postupku utvrđen omjer odgovornosti sudionika u prometu, budući da su oba sudionika prometne nezgode proglašena krivim za prekršaj učinjen u saobraćaju.

 

Smatra također da su se sudovi pogrešno pozvali na čl. 939. st. 1. ZOO-a, jer da je pravni osnov tužitelja po kojem potražuje regresnu isplatu od tuženice čl. 208. st. 1. ZOO-a.

 

Državni odvjetnik Republike Hrvatske nije u pravu.

 

Nije ni sporno među strankama da je tužitelj temeljem kasko police osiguranja isplatio svom osiguraniku M.M. na ime materijalne štete dana 04. veljače 1997. godine 70.000,00 kn, te dana 19. veljače 1997. godine iznos od 53.760,00 kn, dakle sveukupno 123.760,00 kn.

 

Štetni događaj se zbio 15. prosinca 1996. godine u C. kada je došlo do sraza automobila marke "Audi A6", kojim je upravljao M.M. i automobila "Audi 80", kojim je upravljao P.D.

 

Nije ni sporno da su oba sudionika prometne nezgode proglašena krivim u prekršajnom postupku, te da su stranke tijekom parničnog postupka učinile nespornim omjer odgovornosti od 60% na strani osiguranika tužitelja odnosno 40% na strani osiguranika tuženika, te tužitelj upravo ovom parnicom potražuje 40% ranije isplaćenog iznosa po kasku osiguranju svom osiguraniku.

 

U gore opisanoj činjeničnoj situaciji, pravilno su nižestupanjski sudovi primijenili čl. 376. st. 1. ZOO-a, temeljem kojeg propisa potraživanje uzrokovane štete zastarijeva za tri godine od dana kada je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, odnosno taj rok počinje teći kad i zastarijevanje potraživanja osiguranika prema trećoj odgovornoj osobi i završava se u istom roku.

 

Prema tome zastara je počela teći od dana kada je oštećenik, tj. M.M. saznao za štetu i učinioca.

 

Već u času podnošenja odštetnog zahtjeva oštećenik je mogao znati za visinu štete (zapisnik o izvidu i procjeni štete od 17. prosinca 1996. godine) i za štetnika, a u svakom slučaju to je morao saznati najkasnije 04. veljače 1997. godine kada mu je tužitelj isplatio štetu.

 

Kako je tužba podnesena tek 12. prosinca 2000.godine očito je da je podnesena nakon proteka zakonskog roka od tri godine, pa su stoga pravilno postupili nižestupanjski sudovi kad su regresni zahtjev tužitelja zbog zastare odbili.

 

Pritom eventualna suodgovornost samog oštećenika, tj. osiguranika tužitelja za štetni događaj nema utjecaja na saznanje o šteti, pa se državni odvjetnik pogrešno poziva na rješenje suca za prekršaje, kojim su oba sudionika u prometu proglašena krivim za prometni prekršaj.

 

Kako se državni odvjetnik neutemeljeno poziva i na odredbu čl. 208. st. 1. ZOO-a, koja se u konkretnom slučaju ne primjenjuje, to se zahtjev za zaštitu zakonitosti ukazuje neosnovanim, pa je valjalo stoga odlučiti kao u izreci temeljem odredbe čl. 393. ZPP-a, u svezi čl. 408. ZPP.

 

U Zagrebu, 12. veljače 2003. godine

 

Predsjednik vijeća:

Boris Guttmann, v.r.