Nije tako. Pogledajte stavak 2. članka 230. koji članak i sami spominjete ali se ciljano samo osvrćete na stavak 1.
Dakle, istekom 5 godina od nastanka štete zastara svakako nastupa. Subjektivni rok može biti samo unutar tog objektivnog roka, ne i izvan njega. Njegov smisao nije da vam produži eventualno pravo na utuživanje izvan predviđenih 5 godina, već da vam skrati to pravo na 3 godine ako ste odmah saznali za štetu kada je ona i nastala.
Međutim, postavlja se ovdje doista pitanje kada je uopće nastupila šteta, odnosno da li vam je uopće isteklo tih 5 godina objektivnog roka kako to osiguranje naravno tvrdi da jeste, jer se ravna prema trenutku štetne radnje.
Postoje solidni temelji za tvrdnju da je šteta nastupila tek donošenjem presude VSRH, jer da ta presuda recimo nije bila odbacujuća, šteta ne bi niti nastala jer bi ste mogli svoje pravo ostvariti u daljnjem tijeku postupka ( pred Ustavnim ili ponovno pred nižim sudovima ). Dakle, nakon štetne radnje na nastanak štete se moralo čekati jer je bilo nepoznato kakva će presuda biti donesena. Kada bi ova teorija bila točna, zastara od 5 godina bi vam počela teći tek od 2017.g.
S time da ovdje postoji još jedan problem. Iz sudske prakse u predmetima ove vrste proizlazi da oštečenik mora dokazati tu stvarnu štetu koja bi mu nastala, odnosno mora dokazati vjerojatnost uspjeha u sporu pred sudom pred kojim ga je odvjetnik oštetio nekim svojim propustom, dakle u konkretnom slučaju da je revizija bila podnesena kako treba, da bi vi doista uspjeli u sporu pa da bi vam onda i nastala ta stvarna šteta, a to naravno nije lako dokazati.
Dakle, čak i da zastare nema, za ostvarivanje odštete prema sudskoj praksi ne bi bilo dovoljno dokazati samo propust odvjetnika u smislu podnošenja krive revizije, već i da je takva radnja doista prouzročila stvarnu štetu, odnosno potrebno bi bilo dokazati vjerojatnost uspjeha u tom sporu da je revizija podnesena kako treba ( jer ako u sporu ne bi ste uspjeli, onda ne bi bilo ni stvarne štete bez obzira na propust odvjetnika ).