Kad mobing prevrši mjeru, kad preostane samo štrajk glađu

[Harambašica]

Mobing je u mom slučaju trajao dugo, praktički od zasnivanja radnog odnosa. Nikad nisam ostvarila uvjete poput svojih kolega, niti blizu. Dok sam bila u bolnici, tajnik je izdao lažnu potvrdu, nemarom, vjerojatno grubim previdom, tko će znati. Zato mi je od sljedećeg ugovora "otkinuo" par mjeseci staža, u konačnici svelo se to na dva i pol mjeseca zakidanja. Ravnatelj ga je pokrivao, izvlačio se da je to jedini način, da mene (!) spašavaju, bila sam zaposlena na određeno, dok su vikali na mene, na štakama, bez prebijene pare, sva sam se istrošila na liječenje. Pristala sam, potpisala kraći ugovor, 2006., da ne provjeravam ili početkom 2007. 

Imam više dokaza da me šef zakidao, ni oni nisu bitno mlađi. Znam za krupne malverzacije, lažiranja dokumentacije, 2012.,  2014., 2015. Neću reći da je netko pri tomu ostvario veliku imovinsku korist, no to je bio način da neki ljudi ne završe na cesti. Ja sam, naravno, bačena na ulicu, iako se meni ništa nije "moralo krivotvoriti" kao nekima, za mene naprosto nije bilo mjesta. Lošiji od mene su dobivali bolja radna mjesta, i danas dobivaju. 

O meni se lagalo, izmišljalo, klevetalo, prešućivalo sve što mi ide u prilog, namjerno zaobilazilo, baš sve. Davno je to prešlo razinu građanskog neukusa, bio je to doslovno linč. Među ostalima, jedan od glavnih progonitelja bila je supruga današnjeg ravnatelja, koja je ustvari dobila "moje" radno mjesto. 

 

Vratila sam se kod istog poslodavca. Trpim svašta. Najgore od svega je što sam pristala na niže radno mjesto, ucijenjena svojim stanjem. Bilo je uzmi ili ostavi. Kako ja volim kazati to je kao da vrstan neurokirurg briše pod nakon operacije. On je, točno, dio tima, ali nije to njegovo radno mjesto, niti se za to školovao. Pristala sam iz očaja, godinama sam se dobar dio mjeseca hranila na kontejneru, često pored Branimir centra u Zagrebu jela kokice, koje netko uvijek ostavi. To je dovoljno kilokalorija za preživjeti. Oboljela sam od više dijagnoza, iako sam i inače invalid od 21. godine i cijeli život po bolnicama. Sad imam 46. Poslodavac me opet zaobilazi. Svi su Odjeli dobili radna mjesta u posljednje tri i pol godine, baš svi, osim mog. Na primjer 12 radnih mjesta na pet odjela, 12 je raspoređeno na četiri odjela, pri tomu je jedan, inače najlošije ocijenjen na reakreditaciji, dobio najviše radnih mjesta. Samo se mom Odjelu ne želi dati radno mjesto. Dobit će ga osoba, desetak godina mlađa i višestruko lošija po rezultatima rada.  Ravnatelj nema interesa pitati za moj slučaj, on me smatra riješenom, na radnom mjestu za koje treba  0 bodova, a ja imam, recimo 150. Uvjet za pravo radno mjesto je 16 bodova. Tako otprilike stoje stvari. Svi koji o meni odlučuju i mene gaze, su lošiji od mene sa bitno manje radova i ostvarenih rezultata dobili pravo radno mjesto. 

 

Budući da mi se ovo ljeto zdravlje naglo pogoršalo, treba mi svaki novac; inače sam iz vrlo siromašne obitelji ratnih stradalnika.  Na pravom radnom mjestu plaća bi mi bila osjetno veća, jasno. S poslodavcem se ne može razgovarati, on sigurno neće poništiti odredbe natječaja. Pokušat ću pokrenuti institucije u vezi mobinga, iako, kartelski su svi povezani, ne znam koliko mogu postići. Mislim da je ravnatelj u notornom sukobu interesa i da je njegova supruga glavni uzrok što mi ne želi dodijeliti radno mjesto.  Preostaje mi samo štrajk glađu.  Ovaj put, na žalost, da. No ipak želim probati sve mogućnosti. Za početak iznijeti sve, ali baš sve, od prvog dana, od prve nepravde. Smijem li to navoditi, recimo moj šef mi je potpisao neki dokument kojim me otvoreno zakida, ali on je u mirovini, a papir iz 2005. Navode li se takve stvari? Ne želim više šutjeti ni o tom lažiranju dokumenta, iako su svi zastarni rokovi prošli. Zar ne bi u interesu nekakvog kontinuiteta mobinga, sve te stvari trebalo navoditi? 

Uputite me, ipak ću se probati obratiti sindikatu, resornom ministarstvu, upravnom vijeću, pravobraniteljima, svima prije nego se odlučim na tako drastičan korak. Loše mi je, ali ne želim odustati. 

 

Hvala vam. 

uređeno: 9. listopad 2020. od Harambašica

[Ruby_Danderfluff]

Zašto umjesto da pišete svim ovim savjetodavnim institucijama, prvo ne pokrenete redovni postupak pred poslodavcem (a zatim i pred sudom) radi zaštite od mobinga, odnosno zaštite Vašeg dostojanstva od povreda, temeljem odredbe čl. 134. Zakona o radu? Prvo se pritužite poslodavčevom povjereniku za zaštitu dostojanstva radnika, a zatim ako on ne udovolji, imate uvjete za prekid rada uz naknadu plaće pod uvjetom da u roku od 8 dana od prekida rada podnesete tužbu radi mobinga pred nadležnim sudom. Naravno, sve ovo što govorite morate moći dokumentirati dokazima - svjedocima, ispravama, vještacima.

[Harambašica]

Mogu pokušati, no i osoba koja bi trebala primate prigovore, je “njihov” čovjek. Svi su premreženi. A svakako mi je želja izbjeći sud. Cijela atmosfera je meni nesklona i neprijateljska. Svi nekako razmišljaju da ja tražim "preko kruha pogaču", da sam riješena i da nije vrijeme da se moj problem stavlja u fokus. Uostalom, rekli bi, da sam sama pristala na ovo radno mjesto i da moja radna prava, u biti, nisu ničim povrijeđena. Načelno bi ravnatelj trebao poštivati neku strategiju da prima najbolje znanstvenike, a prima lošije od mene, ali to je malo nategnuto. I Odjeli bi se trebali ravnomjerno popunjavati, a samo se moj zaobilazi, ali sumnjam da bi i to prošlo. Nemam svjedoka, nema toga tko bi se izložio zbog mene.
Recenzirala sam udžbenik koji je prije mene recenzirao sadašnji ravnatelj glavom i ostavio grešaka, da kad bi to preveli na medicinu, to bi bila razina liječnika koji ne razlikuje srce i bubreg. Objavljuju se knjige, da se opet prebacim na medicinu, u kojima stoji da čovjek ima deset glava, osam nogu, pet bubrega, knjige sa stotinama notornih pogrešaka. I to krupnih omaški, ne sitnih previda. Smije li se to spomenuti? Možda ne bi bilo lijepo, možda bi to netko doživio kao prijezir prema ozbiljnoj znanstvenoj instituciji. Ali to je stvarno istina?! 
Smijem li navoditi sve primjere, šikaniranja od 2005. Ili to danas više nema nikakve težine? Ako jednu važnu dužnost u kući obnaša osoba koja je studirala, ne znam, valjda 15 godina, a do posla došla nekoliko redova veličine lošija od mene, lažiranjem dokumentacije, prije desetak godina, smijem li ja to iznijeti u medije, ili je to kažnjivo? Ne razumijem zašto bi bilo?
Loše mi je od svega, baš loše. Prije nego se odvažim na štrajk glađu, zašto ne smijem sve javno objaviti? Pa nije to laka odluka. Teško mi je, osjećam se kao u logoru. A nemam kud otići…

 

uređeno: 19. listopad 2020. od Harambašica