Kada umreš, više nisi branitelj

[malisha]

Pozdrav,

 

nedavno sam postavila pitanje na forumu o ostvarivanju prava na obiteljsku - braniteljsku mirovinu.

 

 

Otac mi je naime prmeinuo 1.10. bio je dobrovoljac Domovinskog Rata, 60% trajni invalid koji je sve ozljede zadobio 100% u ratu.

 

Budući da je umro u dvorištu od doslovnog "puknuća" srca te da je prije 2 godine imao moždani udar, bio je šećeraš 2. stupnja ( stresni), imao je 99,9% gluhoću na jednom uhu ( jer je letio u zrak na ratištu), imao je problema sa bubrezima, otkazivali su mu, imao je jake glavobolje iPTSP.

 

 

Iza njega smo ostale, mama, sestra i ja. Obje se fakultetski školujemo.

 

Problem se javlja sa svom ovom papirologijom. Naime, kod koga god da Puli odemo od institucija, besplatnih odvjetnika itd nitko nezna ništa pametno za reći.

 

Neznam kako ljudi uopće sjede tamo i primaju ogromne plaće, a ne rade dioslovno ništa i ništa neznaju.

 

Danas zovemo u vezi prava na stipendije braniteljske jer je natječaj raspisan, a osoba koja radi na tom području se još čudi što je raspisan natječaj i još nas pita na kojoj smo to stranici to vidjeli.

 

Znamo da imamo pravo na stipendije, ali neznamo da li i oca ubrajamo pod člana kućanstva za cenzus ili ne? I neznamo gdje podižemo to o cenzusu?

 

Onda zovemo danas za povrat novaca za udžbenike. Žena nam kaže kako oni nemaju definiran pravilnik o tome što sa djecom branitelja koji umru i da po njihovim pravilnicima do sada nemamo više nikakvo pravo na povrat novca za udžbenike.

Ali da zovemo ZG i pitamo jer ona NEMA POJMA!

 

Zovemo ZG ali se nitko ne javlja.

 

Sad se ja pitam što je to?? Dakle, 91' mog oca, kao i mnoge prave branitelje nitko nije pitao nikakve papirologije niti potvrde, a danas?

 

Dok ste živi, životarite, a drugi će se moliti da što prije umrete i da vas skinu sa "državne" grbače?!

 

Ako se itko razumije u prava za ostvarivanje obiteljske mirovine kao pod stavkom da je tata umro od bolesti zadobivenih u ratu a ne da je imao prometno nesreću ili slično, molim vas, neka napiše.

Također ako znate koji su papiri potrebni za dokazivanje toga da je umro od posljedica rata, napišite, jer ovi u Puli nemaju blagog pojma o ničemu.

 

Hvala

[bovu]

predpostavljam da je tata bio u mirovini kao HRVI

 

po Zakonu o pravima hrvatskih branitelja N.N.174/2004 (od članka 26. do čl.30.)obitelj preminulog HRVI koji je bio korisnik mirovine imaju pravo na obiteljsku mirovinu prema zakonu o mirovinskom osiguranju.

pravo na obiteljsku mirovinu imaju :supruga ako je navršila 50 godina (najmanje 45),djeca ako se redovito školuju do navršene 26.godine.

tražite informaciju u mirovinskom.

ako je bio u mirovini koliko je ista iznosila.

 

u Uredu državne uprave,Odjelu za branitelje raspitajte se o potrebnoj dokumentaciji za utvrđivanje statusa obitelji smrtno stradalog branitelj.ako je povreda ili rana uzrok smrti HRVI.

ako ostvarite status tada imate pravo na invalidninu ,jednokratno pravo na kupovinu automobil bez PDV-a i trpšarina, pravo na participaciju,oslobađanje od plaćanja upravnih i sudskih pristojbi itd.

[malisha]

Hvala puno na informacijama.

 

Sutra imamo zakazano u državnoj upravi- uredu za brnaitelje i nadam se da će tamo znati netko koji su papiri potrebni.

 

Dakle, ako mi možete još malo pojasniti:

 

Ove papire koje smo predali na mirovinsko, po njima imamo pravo na 70% tatine zadnje mirovine, ili samo na običnu mirovinu koju bi imao svaki umirovljenik ( oko 1700kn) ?

 

P.S. Tata je bio u mirovini kao HRVI.

 

Mi smo te postupke shvatili ovako:

 

U mirovinskom nam rješavaju običnu tu mirovinu kao i za svakog umirovljenika, a ukoliko želimo baš 70% tatine zadnje mirovine, dakle braniteljske, moramo dokazivati u državnoj upravi - odjel za branitelje, da je on umro od posljedica rata i tek tada možemo ostvariti postotak od zadnje njegove mirovine.

 

E sad, jel to tako ili smo krivi shvatili?

 

Ja se ispričavam, ali stvarno nas šetaju od ureda do ureda, od nekih besplatnih savjetnika - pravnika, a na kraju se vrtimo u krug i zaista nitko nezna reći konkretno što i kako.

 

Hvala.

[bovu]

pitao sam i ne bez razloga kolika je bila zadnja mirovina vašeg oca.

ako jedna osoba koristi mirovinu iza smrti HRVI koj je primao mirovinu tada ima pravo na koeficijent 0,7 ili 70% od zadnje mirovine.

dvije osobe koeficijent je 0,8 ili 80% od zadnje mirovine

tri osobe 0,9

četiri osobe -koeficijent je 1 ili 100% od iznosa zadnje mirovine.

 

ako od državne uprave dobijete rješenje da vam pripadaju prava kao obitelji smrtno stradalog branitelja (u šta čisto sumnjam zbog izmjena ZOPHRDR)tada udovica ima pravo na mirovinu kad navrši 40% i sa koeficijentom 1,90 ako je umrli imao status dragovoljca.

pročitaj navedeni ZOPHB a Zakon o mirovinskom osiguranju N.N 102/98 do 35/08 čl.60 do čl.80

[ILIJAS6]

Kada umreš više nisi branitelj...

Pet, 23/10/2009 - 23:14 — Aisha

Dragi tata,

 

prošao je i 23. dan od kada te nema. Nedavno bi proslavio svoj 44. rođendan. Bože, pa tek sada shvaćam da ti nisi bio star. Oni sijedi pramenovi na tvojoj kosi i ona dva sjeda roga na bradi, bili su to tek znaci briga koje si nosio.

 

Kao da si čekao "punoljetnost" države da odeš, ironično, zar ne? Tako davno se čini ta 91'. Godina koja je promijenila sve nas, a vas branitelje najviše. Bio si dobar čovjek i odličan otac, ali počeo si se "gasiti". Baš kao i mnogi. Iščezavao si pred našim očima, tako potiho a opet tako radikalno, oštro, duboko. Gubio si na kilaži, borio se sa dijabetesom, sa glavoboljama, PTSP-om, otkazivanjem bubrega, moždanim udarom, da bi ti naposljetku srce doslovce "puklo" i jednostavno si otišao. Znao si gdje odlaziš - na neki, zasigurno, bolji, pošteniji svijet.

 

Da se za ovo nisi borio, to si shvatio i sam. I to nedugo nakon rata. Darovao si najbolje godine života i riskirao ono najvrjednije što si imao za "slobodu". Sloboda? Čija? Tvoja? Moja? Naša? Ne! Sloboda onih koji nas ruše od samoga početka.

Pričao si mami kako će ovo biti pravna država i kako će se branitelji cijeniti, kao i u drugim zemljama. Moram li ti govoriti u čemu si pogriješio? Mislim da sve i sam znaš.

Ne da vas cijene, ne da vas poštuju ili vam olakšavaju daljnji život. Oni vas guše, gaze i pljuju, jer za njih ste samo roboti koji su izvršili njihovu ljigavu misiju. Za njih ste samo brojevi, kojih se žele riješiti.

Kažem ljigavu, jer kako nazvati ovaj period od 18 godina tzv. "slobode" nego ljigavošću? Kako nazvati sve postupke kojim vas "rešetaju" iz dana u dan, sve njihove poduhvate u kojima vas "lome" i ostavljaju da životarite kao napušteni bjegunci u prašumi?

Kako nazvati njihov postupak ostavljanja pištolja braniteljima nakon rata kao "uspomenu"? Samo što vam nisu dali i "zlatni" metak da se ubijete i da vas skinu sa "tereta".

 

Tata, koliko se tvojih suboraca ubilo, koliko ih je umrlo nakon rata, a kako žive oni preživjeli? Tata, lupaju li glavom o zid, kao što si ti lupao od boli? Imaju li noćne more koje si i ti imao? Osjećaju li se prevareno, kao što si se i ti osjećao?

Tata, imaju li i njihova djeca moje godine? Jesu li i njima njihovi očevi umrli na rukama? Jesu li i oni svijesni kako ovo nije država za koju ste se borili?

Tata, znam da znaš odgovore, ali ne moraš mi odgovarati. Samo pozdravi i njihove očeve "gore", ako ih možeš pozdraviti.

 

Pitaš se kako smo mi. Pa loše smo. U papirologiji provodimo sate i sate. Vrte nas u krug sa papirima. Toliko potvrda, dokaza. Za što? Jesu li i tebe 91' tražili toliko potvrda, papira? Znam da nisu. Tada je bilo bitno imati vojsku. Danas vas se žele riješiti.

Pogledali su tvoje papire i neki stručniji ljudi, kažu da si trebao dobiti dva čina više od čina narednika. Čak sam i ja iz onih papira mogla to zaključiti.

Pa ti si obavljao poslove zapovjednika kasarne, radio sa bojnim otrovima, piše da si imao odgovornost za sve.

Narednik? Heh, ne moraš mi objašnjavati, znam ja da su se činovi dijelili "šakom i kapom" preko veza. Ti ih nisi imao.

Bio si ponosan i na to malo. I meni je dovoljno znati da si bio čovjek i da su te svi voljeli.

Znaš, na sprovodu su bili i neki dečki kojima si bio nadređen. Kažu da si bio dobar prema njima i da si mnoge spasio riskirajući svoj život.

 

E heroju moj, znamo i ti i ja da se herojstvo ne mjeri njihovim "titulama" koje se mogu kupiti. Ali, to je danas jedino na cijeni, očito.

Ne brini. Ja te volim takvoga.

 

Znaš, moramo dokazivati da si umro od posljedica rata, jer inače ne možemo ostvariti neka prava na tvoju mirovinu. Ne razumijem to najbolje, jer ne razumiju to ni ljudi koji bi trebali razumjeti. Zovem ove urede, ali ti ljudi koji tamo rade ništa ne znaju. Čak ne znaju ni da je objavljen natječaj za braniteljske stipendije, a njihov posao je da to znaju prvi.

Znaš, seka i ja više nemamo pravo ni na povrat novaca za udžbenike. Kaže mi žena koja radi u uredu za ta pitanja da oni nemaju stavku u zakonu koja će definirati što sa djecom branitelja koji umru. Rekla nam je da po njenom nemamo pravo na ništa. Valjda više nismo djeca branitelja, a ti nikada valjda nisi ni postojao, a kamoli bio branitelj.

Znaš, čudni su ti ljudi tamo. Uopće ne razumiju ono o čemu pričaju. Ponude ti njihovog besplatnog pravnika ili savjetnika i kada izađeš iz njegove kancelarije, osjećaš se još gluplji nego što si bio kada si ulazio.

To su ti još jedini koji "kradu" radna mjesta sposobnim ljudima. Kažu da je "debela veza" ne raskidiva. Sada se slažem sa tim. Tata, ovo ti ne pišem samo da ti predočim za kakav si se "svijet" borio, ovo ti pišem da se i oni branitelji koji su još živi pripreme na sve i da znaju u kakvim će problemima ostaviti svoje najbliže. Ovo pišem kako bi se ti živući branitelji borili a ne predali. Kako bi se uzdigli,a ne klonuli. Kako bi shvatili da one koji sjede u udobnim foteljama neće pogoditi njihovo samoubojstvo, već njihova odlučnost da žive, da pokažu da nisu odustali.

 

Tata, ovo ti pišem, kako bi pokušala spasiti barem jednog branitelja od smrti. Kako bih smanjila broj djece koja će se sutra probuditi bez očeva.

Kako bi potakla ostale da se udruže, da se sastaju, da razmjenjuju mišljenja iz ratnih dana i da se podupiru. Jer vas su razbacali kao kuglice, svakoga u svoju osamu. Pustili su vas da sami preživljavate i da se sami uzdižete nakon pada. Tata, bilo bi vam lakše da ste se ponekad okupili. Jer samo vi, koji ste 91' hodali po popaljenom tlu, znate kako je to hodati užarenih stopala i samo vi znate kakav je osjećaj "gorjeti" ili gorjeti za ideale.

Samo vi znate koju bol u sebi nosite i samo vi sami sebe najbolje razumijete.

 

Tata, ovo ti pišem jer želim da znaš da neću odustati. Ovo ti pišem jer ne želim da se zaboravi. Ne želim da se opet ponovi, iako znam da hoće.

Nažalost, ti nisi jedini.

 

Tata, sada moram otići, došla sam te samo obavijestiti, ako nisi, slučajno, znao - da kada umreš više nisi branitelj.

 

Volim te, to znaš.

Aisha,ostani hrabra što ti uistinu jesi i budi ponosna na svog tatu, on jest bio i ostao zauvjek branitelj.

 

http://pollitika.com/kada-umres-vise-nisi-branitelj

[zkova]

svaka čast na pokazanim osječajima,ja to ne mogu izbaciti iz sebe,to me proždire iznutra,vjerujem i večinu VITEZOVA!!

[malisha]

Hvala Vam puno!

 

Mislim da je najgore kada čovjek drži u sebi, zato sam i napisala pismo. Moj tata je rijetko, gotovo nikad pričao o ratu. Da je bio otvoreniji o toj temi, vjerujem da bi mu bilo i puno lakše i možda bi još bio živ.

 

Moramo vas i možemo spasiti! Ne dajte se!

[juante]

Hvala "malisha",također tebi i tvojoj sestri trebamo pomoći,u kojoj je fazi slučaj oko mirovine?jesi li što saznala od predzadnjeg posta?

[veljun]

ILIJAS6 je napisao:

Kada umreš više nisi branitelj...

Pet, 23/10/2009 - 23:14 — Aisha

Dragi tata,

 

prošao je i 23. dan od kada te nema. Nedavno bi proslavio svoj 44. rođendan. Bože, pa tek sada shvaćam da ti nisi bio star. Oni sijedi pramenovi na tvojoj kosi i ona dva sjeda roga na bradi, bili su to tek znaci briga koje si nosio.

 

Kao da si čekao "punoljetnost" države da odeš, ironično, zar ne? Tako davno se čini ta 91'. Godina koja je promijenila sve nas, a vas branitelje najviše. Bio si dobar čovjek i odličan otac, ali počeo si se "gasiti". Baš kao i mnogi. Iščezavao si pred našim očima, tako potiho a opet tako radikalno, oštro, duboko. Gubio si na kilaži, borio se sa dijabetesom, sa glavoboljama, PTSP-om, otkazivanjem bubrega, moždanim udarom, da bi ti naposljetku srce doslovce "puklo" i jednostavno si otišao. Znao si gdje odlaziš - na neki, zasigurno, bolji, pošteniji svijet.

 

Da se za ovo nisi borio, to si shvatio i sam. I to nedugo nakon rata. Darovao si najbolje godine života i riskirao ono najvrjednije što si imao za "slobodu". Sloboda? Čija? Tvoja? Moja? Naša? Ne! Sloboda onih koji nas ruše od samoga početka.

Pričao si mami kako će ovo biti pravna država i kako će se branitelji cijeniti, kao i u drugim zemljama. Moram li ti govoriti u čemu si pogriješio? Mislim da sve i sam znaš.

Ne da vas cijene, ne da vas poštuju ili vam olakšavaju daljnji život. Oni vas guše, gaze i pljuju, jer za njih ste samo roboti koji su izvršili njihovu ljigavu misiju. Za njih ste samo brojevi, kojih se žele riješiti.

Kažem ljigavu, jer kako nazvati ovaj period od 18 godina tzv. "slobode" nego ljigavošću? Kako nazvati sve postupke kojim vas "rešetaju" iz dana u dan, sve njihove poduhvate u kojima vas "lome" i ostavljaju da životarite kao napušteni bjegunci u prašumi?

Kako nazvati njihov postupak ostavljanja pištolja braniteljima nakon rata kao "uspomenu"? Samo što vam nisu dali i "zlatni" metak da se ubijete i da vas skinu sa "tereta".

 

Tata, koliko se tvojih suboraca ubilo, koliko ih je umrlo nakon rata, a kako žive oni preživjeli? Tata, lupaju li glavom o zid, kao što si ti lupao od boli? Imaju li noćne more koje si i ti imao? Osjećaju li se prevareno, kao što si se i ti osjećao?

Tata, imaju li i njihova djeca moje godine? Jesu li i njima njihovi očevi umrli na rukama? Jesu li i oni svijesni kako ovo nije država za koju ste se borili?

Tata, znam da znaš odgovore, ali ne moraš mi odgovarati. Samo pozdravi i njihove očeve "gore", ako ih možeš pozdraviti.

 

Pitaš se kako smo mi. Pa loše smo. U papirologiji provodimo sate i sate. Vrte nas u krug sa papirima. Toliko potvrda, dokaza. Za što? Jesu li i tebe 91' tražili toliko potvrda, papira? Znam da nisu. Tada je bilo bitno imati vojsku. Danas vas se žele riješiti.

Pogledali su tvoje papire i neki stručniji ljudi, kažu da si trebao dobiti dva čina više od čina narednika. Čak sam i ja iz onih papira mogla to zaključiti.

Pa ti si obavljao poslove zapovjednika kasarne, radio sa bojnim otrovima, piše da si imao odgovornost za sve.

Narednik? Heh, ne moraš mi objašnjavati, znam ja da su se činovi dijelili "šakom i kapom" preko veza. Ti ih nisi imao.

Bio si ponosan i na to malo. I meni je dovoljno znati da si bio čovjek i da su te svi voljeli.

Znaš, na sprovodu su bili i neki dečki kojima si bio nadređen. Kažu da si bio dobar prema njima i da si mnoge spasio riskirajući svoj život.

 

E heroju moj, znamo i ti i ja da se herojstvo ne mjeri njihovim "titulama" koje se mogu kupiti. Ali, to je danas jedino na cijeni, očito.

Ne brini. Ja te volim takvoga.

 

Znaš, moramo dokazivati da si umro od posljedica rata, jer inače ne možemo ostvariti neka prava na tvoju mirovinu. Ne razumijem to najbolje, jer ne razumiju to ni ljudi koji bi trebali razumjeti. Zovem ove urede, ali ti ljudi koji tamo rade ništa ne znaju. Čak ne znaju ni da je objavljen natječaj za braniteljske stipendije, a njihov posao je da to znaju prvi.

Znaš, seka i ja više nemamo pravo ni na povrat novaca za udžbenike. Kaže mi žena koja radi u uredu za ta pitanja da oni nemaju stavku u zakonu koja će definirati što sa djecom branitelja koji umru. Rekla nam je da po njenom nemamo pravo na ništa. Valjda više nismo djeca branitelja, a ti nikada valjda nisi ni postojao, a kamoli bio branitelj.

Znaš, čudni su ti ljudi tamo. Uopće ne razumiju ono o čemu pričaju. Ponude ti njihovog besplatnog pravnika ili savjetnika i kada izađeš iz njegove kancelarije, osjećaš se još gluplji nego što si bio kada si ulazio.

To su ti još jedini koji "kradu" radna mjesta sposobnim ljudima. Kažu da je "debela veza" ne raskidiva. Sada se slažem sa tim. Tata, ovo ti ne pišem samo da ti predočim za kakav si se "svijet" borio, ovo ti pišem da se i oni branitelji koji su još živi pripreme na sve i da znaju u kakvim će problemima ostaviti svoje najbliže. Ovo pišem kako bi se ti živući branitelji borili a ne predali. Kako bi se uzdigli,a ne klonuli. Kako bi shvatili da one koji sjede u udobnim foteljama neće pogoditi njihovo samoubojstvo, već njihova odlučnost da žive, da pokažu da nisu odustali.

 

Tata, ovo ti pišem, kako bi pokušala spasiti barem jednog branitelja od smrti. Kako bih smanjila broj djece koja će se sutra probuditi bez očeva.

Kako bi potakla ostale da se udruže, da se sastaju, da razmjenjuju mišljenja iz ratnih dana i da se podupiru. Jer vas su razbacali kao kuglice, svakoga u svoju osamu. Pustili su vas da sami preživljavate i da se sami uzdižete nakon pada. Tata, bilo bi vam lakše da ste se ponekad okupili. Jer samo vi, koji ste 91' hodali po popaljenom tlu, znate kako je to hodati užarenih stopala i samo vi znate kakav je osjećaj "gorjeti" ili gorjeti za ideale.

Samo vi znate koju bol u sebi nosite i samo vi sami sebe najbolje razumijete.

 

Tata, ovo ti pišem jer želim da znaš da neću odustati. Ovo ti pišem jer ne želim da se zaboravi. Ne želim da se opet ponovi, iako znam da hoće.

Nažalost, ti nisi jedini.

 

Tata, sada moram otići, došla sam te samo obavijestiti, ako nisi, slučajno, znao - da kada umreš više nisi branitelj.

 

Volim te, to znaš.

Aisha,ostani hrabra što ti uistinu jesi i budi ponosna na svog tatu, on jest bio i ostao zauvjek branitelj.

 

http://pollitika.com/kada-umres-vise-nisi-branitelj

 

Hrvatski Branitelji...i kad ih više nema,oni su tu sa nama,

i zato palimo svijeće..kad na badnje veće okitimo bor,tad stavimo pod njega mali poklončić sa njegovim imenom...za uskrs jedno jaje ocrtamo i njegovo ime ucrtamo...sve to oni vide, sunce moje, vjeruj mi...i tužni su,da...vide što nam rade sluge zlotvora...al s osmjehom suznih očiju ponosno

gledaju nas i znaju "nije bilo uzalud" za njih sada mi nastavljamo časni pošteni put....vjeruj mi,sunce moje...