Neka se i ovo zna(tko nezna)-Una 95.

[siralex]

U operaciji su sudjelovale snage Zbornog područja Zagreb s 1. gardijskom brigadom HV (Tigrovi), 2. gardijskom brigadom (Gromovi), te 125. domobranska pukovnija Novska i dio snaga Zbornog područja Bjelovar.

 

Najveći dio vojnika 1. i 2. gardijske brigade HV-a bio je tada na godišnjim odmorima, pozvani su odmah da se jave 17. rujna 1995. u svoje postrojbe. Nisu znali zbog čega su pozvani ili kuda se ide.

 

Procjenjuje se kako je u operaciji “Una” sudjelovalo 1500 hrvatskih vojnika iz sastava gardijskih brigada i još toliko iz dviju domobranskih pukovnija.

Tijek operacije

 

Operacija Una počela je 18. rujna 1995. Prelazak hrvatskih postrojbi preko Une odvijao se u vrlo nepovoljnim uvjetima kad je riječ o prirodnoj prepreci kao što je rijeka. U prvih nekoliko sati operacije poginulo je 27 pripadnika 2. gbr, i 5 pripadnika 1. gbr. Mostobran preko Une hrvatske postrojbe su radile pri brzini rijeke od 4 m/s što je vrlo rizično, nekoliko čamaca se prevrnulo, no unatoč tomu i 1. i 2. gardijska brigada uspjele su ući u Bosansku Dubicu i Bosanski Novi osvajajući dijelove naselja. U tim gradovima su se vodile ulične borbe. Iako su za prijelaz preko Une bili su spremni i hrvatski tenkovi oni nisu prebačeni, tako da su mostobran pokušavale uspostaviti samo pješačke postrojbe. Međutim, s one strane Une dočekala ih je dobro ukopana srpska vojska koja ih je počela tući iz sveg oružja. Mostobran nije bio kvalitetno uspostavljen u takvim uvjetima riječnog toka, nije bilo dovoljno snaga da se slomi takav srpski otpor. U međuvremenu, hrvatska obavještajna služba dobila je informacije kako su iz Srbije s aerodroma Batajnica na banjalučki vojni aerodrom Mahovljani sletjeli srbijanski MIG-ovi i nešto Super Galebova G-4 s ciljem da napadnu hrvatske snage koje su se već nalazile na teritoriju Republike Srpske.

Prekid operacije

 

Dan nakon početka operacije 19. rujna 1995. donesena je zapovijed za prekidom akcije i to ne zbog američkih prijetnji kako se nakon toga pričalo već promašenih odluka i krivih obavještajnih procjena o stanju u srpskoj vojsci. Nakon neuspjele operacije pričalo se da je jedan dio hrvatskih snaga stradao pri samom povlačenju.

Epilog

 

Operacija Una informativno je ignorirana i vrlo brzo potisnuta iz kolektivnog sjećanja. Informacija nije bilo, tako da se o stvarnoj situacije doznavalo tek iz razgovora s obiteljima branitelja koji su sudjelovali u akciji. Sisak je tih dana brujio o poginulim pripadnicima 2. gardijske brigade, od kojih su mnogi bili Siščani. Danas je se uglavnom sjećaju sudionici i obitelji poginulih hrvatskih vojnika. Postrojba koja je značajnije stradala jest 1. bojna 2 gardijske brigade, udarna postrojba zvana "Crne Mambe". Poslije su mediji pisali da su se američki zrakoplovi u Avianu već zagrijavali da tuku hrvatske snage na Uni, iz čega proizlazi da ta operacija nekome nije politički odgovarala, naprotiv, ideju za tu operaciju je dao sam Richard Holbrooke. Poznato je da su najveću cijenu platili pripadnici hrvatskih gardijskih brigada, a osim njih cijenu je platio i general Vinko Vrbanac pod optužbom da je svojevoljno poduzeo vojni pothvat što je bilo točno samo utoliko što je prije Červenka doznao za operaciju, protiv njega je pokrenut stegovni postupak i kasnije je umirovljen. Generali koji su na terenu vodili postrojbe nisu mogli utjecati na političke i vojne odluke tadašnjeg hrvatskog državnog vrha, prije svega Marijan Mareković, zapovjednik IZM-a (izmještenog zapovjednog mjesta) za Unu, potom general Damir Goršeta, te Jozo Miličević i Zvonko Peternel kao zapovjednici gardijskih brigada

 

Na kraju je najviše nastradao Vrbanac iako je kako piše drugi dan operacije tražio obustavu

[CrniizTigrova]

jako,dobro poznata akcija,prije svega sto sam i sam bio sudionik