Kako protiv nezakonitosti

[KronicnaStranka]

... ili Korupcija u pravosuđu - 2013.g. - treći dio

 

Ovime se nadovezujem da raspravu otvorenu pod zaključanom temom Korupcija u pravosuđu - 2013.g. - drugi dio Tema je zaključana opravdano, ali ovdje ne mislim raspravljati o konkretnom primjeru o kojem je neprikladno pisano, već o problemima na koji primjer ukazuje.

 

Ude je napisao:

 

...

Kada se desi nezakonita presuda tada postoji sistem kontrole te presude putem žalbe sve do EU suda za zaštitu ljudskih prava.

...

 

Poanta je da takav sustav kontrole niti putem Evropskog suda za ljudska prava (koji uopće nije EU sud tj. sud Evropske unije) niti na druge način zapravo ne postoji ili - točnije - postoji ali je namjerno "miniran".

 

Upravo to je razlog zbog kojeg je samovoljno postupanje u sudstvu i inače (koje uopće i ne mora biti uzrokovano korupcijom) toliko rašireno.

 

Evropski sud za ljudska prava uopće nije učinkovit već zbog svog ograničenog kapaciteta (pokriva nekoliko stotina milijuna "potrošača", ne zaboravimo da su Evropskoj konvenciji pristupile i tako velike države kao što su Rusija i Turska). Evropski sud godišnje donese jedva dvadesetak presuda po tužbama protiv Hrvatske i uz to se postigne podjednaki broj nagodbi, što je u odnosu na potrebe statistički beznačajno (točni podaci se mogu naći na stranicama suda). To ne znači, kao što to javno prodaje predsjednica Ustavnog suda i vrhunska stručnjakinja za praksu Evropskoga suda, da su ostale tisuće tužbi neutemeljene pa da je to dokaz neke kvalitete našeg sudstva, nego da sud pri prihvaćanju tužbi u postupak ocjenjuje i širu važnost predmeta. To znači da uzima u obzir ili izuzetno ozbiljne povrede prava ili predmete na kojima svojim odlukama može usmjeriti praksu tužene države. Uz to, tužbe prvi filter prolaze kroz "hrvatski odjel" pri Sudu u kojem rade naši administrativci, dakle isti oni koji su i radili u sustavu koji proizvodi probleme, a neki su čak i zastupali RH protiv tužitelja na tom istom sudu. Pametnome dosta.

 

Što se tiče "mina", brojne su, slučajno ili namjerno, ugrađene u zakone.

 

Zadnja nam je upravo eksplodirala pred očima. Kad dva suda donesu različite odluke u istom slučaju uz različita obrazloženja temeljena na istim zakonima i propisima, Vrhovni sud nema zakonski mehanizam da intervenira i uskladi sudsku praksu. (Slučajevi Perković i Mustač; pokušaj uključivanja obitelji žrtve nije sistemski mehanizam za takvu situaciju nego pravni trik). I to na području kaznenog zakonodavstva koje je zbog prirode materije u pravilu preciznije od drugih zakonodavnih područja.

 

U građanskim predmetima postoji za usklađenje sudske prakse revizija, a jedno vrijeme postojao je i zahtjev za jedinstvenu primjenu zakona.

 

Ovo drugo sredstvo su (vrhovni) suci ekspresno abortirali jer im je bilo nametnuto, do te mjere da nisu pošteno niti čitali te zahtjeve.

 

Zato je uvedena izvanredna revizija, ali odmah i ograničenje da reviziju može podnijeti samo odvjetnik ili osoba s pravosudnim ispitom. To znači, zbog odvjetničke tarife za reviziju, za sve slučajeve do nekih 10000 kuna, dakle takvih koji bole desetke tisuća građana - piši kući propalo. Tako su se (vrhovni) suci riješili bedastoća. (To su, naravno, mogli učiniti i tako da se sudska pristojba i odvjetnička tarifa vežu za uspjeh revizije umjesto za formalne kvalifikacije podnositelja, ali onda bi morali raditi svoj posao.) (Budući da govorimo o zakonskim rješenjima, zanemarit ćemo da neki (vrhovni) suci nisu u stanju uskladiti niti vlastitu praksu sami sa sobom. Provjereno, objavit ću primjere kad ih stave na stranice VS-a, ako! ih stave).

 

Pravo na suđenje u razumnom roku nije izravno, ali jest neizravno, i te kako vezano s pravičnim suđenjem. Pri učinkovitoj zaštiti toga prava "ladičarenje" predmeta je puno teže, a (ne)kvaliteta rada pojedinih sudaca puno vidljivija. Manje "ladičarenja" otežava i "hvatanje veza" itd. itd. A što se dogodilo s tim pravom?

 

Ustavni sud se proglasio nenadležnim za zaštitu toga prava (uz iznimku revizijskih premeta na VS), a nadzor nad kokošima je Zakonom o sudovima prepušten lisici (tj. samim sucima). Drugim riječima, Ustavni sud je izabrao a la carte koja će prava iz Evropske konvencije štiti, a koje neće. (Ako bude puno ustavnih tužbi zbog deložacija, možda se proglase nenadležnima i za pravo na nepovredivost doma.)

 

Kad je riječ o vještacima, sudac može (ali ne mora) kazniti vještaka koji se ne odaziva na ročišta, ne odgovara na pitanja, očigledno mulja... Ovo može ali ne mora je u praksi neće. Provjereno. Jer u zakonu piše može, ali ne i mora.

 

Nekada su oni koji su bili oštećeni nezakonitom gradnjom susjeda bili stranke u inspekcijskom postupku građevinske inspekcije po njihovoj prijavi. Onda im je to ukinuto da se ne pletu inspektorima pod nogama dok se oni dogovaraju s "investitorom". Naime, produljivali su postupke (oni, a ne inspektori koji nisu izlazili na teren i donosili nezakonita rješenja??!!) beskonačnim žalbama.

 

O zakonskim odredbama po kojima se biraju suci Ustavnog suda (a koje tako bitno utječu i na kvalitetu njihovih odluka i na sam način rada toga Suda) ne treba niti trošiti riječi.

 

Itd. itd. itd.

 

Ali - svi se bune protiv sudaca i državnih službenika, ali nitko ne diže "revoluciju" zbog toga što nam na Evropskom sudu "sude" isti oni protiv kojih se tužimo, zbog toga što - po zakonu! - lisica čuva kokošinjac, što nema (zakonskog) načina da se raskine sprega sudaca i vještaka, što Vrhovni sud izbjegava svoju ulogu u ujednačavanju sudske prakse (po zakonu!).... Nitko ne diže glas kad, ispod uobičajene namjerno stvorene medijske magle koja usmjerava pažnju na nebitno prolaze zakonske odredbe čiji je osnovni cilj da zaštite od nadzora one koji bi trebali biti pod nadzorom.

 

Kad je donošen novi Zakon o sudovima, nije bilo niti jednog jedinog kritičkog glasa u javnosti protiv odredbi da samo sudstvo kontrolira svoj rad kad je riječ o razumnom roku, iako je takvo rješenje u krajnjoj liniji i neustavno (protuustavno možda nije, ali neustavno sigurno jest). A kamoli da je nadležni saborski odbor bio zasut protestima.

 

A oni u Saboru ionako ne čitaju za što glasaju, njih zanima samo isprazno prepucavanje dovoljno "originalno" da ih pokažu na televiziji.

 

Prema tome, rješenje za stanje tek je dijelom u korištenju postojećih pravnih mogućnosti. Drugi dio rješenja je u zahtjevima da se zakoni promijene u skladu s ciljevima i načelima, a kvaka je da to ne bi odgovaralo upravo onima - dobrom dijelu pravne struke - koji iza kulisa zakone predlažu, pišu, najbolje razumiju njihov smisao i prodaju ih političarima. A o neznalicama među njima da i ne govorimo. (Ah, da - i honorare naplaćuju.)

[G-man]

Zadnja nam je upravo eksplodirala pred očima. Kad dva suda donesu različite odluke u istom slučaju uz različita obrazloženja temeljena na istim zakonima i propisima, Vrhovni sud nema zakonski mehanizam da intervenira i uskladi sudsku praksu. (Slučajevi Perković i Mustač; pokušaj uključivanja obitelji žrtve nije sistemski mehanizam za takvu situaciju nego pravni trik). I to na području kaznenog zakonodavstva koje je zbog prirode materije u pravilu preciznije od drugih zakonodavnih područja.

 

Ovo sve stoji, ali tko je kriv tome što i drugi predmet nije došao pred VSRH? Ne može VSRH samostalno, ex offo ""potegnuti" i taj predmet k sebi.

 

(Budući da govorimo o zakonskim rješenjima, zanemarit ćemo da neki (vrhovni) suci nisu u stanju uskladiti niti vlastitu praksu sami sa sobom. Provjereno, objavit ću primjere kad ih stave na stranice VS-a, ako! ih stave).

 

Nažalost, treba reći "car je gol" i priznati kako VSRH, u ovako postavljenim "pravilima igre", ne može na zadovoljavajućoj razini obavljati svoju osnovnu ustavnu zadaću, a to je - unifikacija prava i prakse. Je li tome kriv VSRH? Naravno da nije. Krivac leži u osnovnim postavkama sustava te u lošoj legislativi, koje VSRH "daju" ovlast da tu svoju elementarnu ustavnu zadaću obavlja zadovoljavajuće, u izuzetno malom postotku predmeta (mjerljivo u promilima) koji se pojave pred njim.

 

Gdje se krije mogući ključ rješenja? Prije svega u redefiniciji i drugačijem "postavljanju" sustava. Ne vjerujem da zagovarate tezu kako bi svaki predmet trebao doći pred VSRH, jer time bi se u potpunosti izgubio svaki njegov smisao, a i postavilo bi se pitanje koliko bi onda sudaca VSRH trebao imati da može zadovoljiti, kol'ko-tol'ko efektivno, rješavanje glomazne "mašinerije" predmeta?!

 

Problem je u načelu sudačke neovisnosti u rješavanju predmeta, odnosno da malo pojasnim stav da me se krivo ne shvati - u nepostojanju adekvatnih mehanizama kojima bi se to načelo malo bolje "stavilo pod kontrolu". Imajte na umu kako, trenutno barem, imamo čak 15 Županijskih sudova u RH (što će ova reforma pravosuđa, o kojoj se toliko glasno govori i najavljuje, donijeti - vidjet ćemo, ali ja se držim one stare "bojim se Danajaca i kad darove nose"). I htjeli - ne htjeli, debelo preko 95% ukupnih sudskih predmeta (uz nešto malo manju brojku kaznenih) - završava na toj razini. A upravo tu, pogotovo u parničnim predmetima (jer kazneni su ipak relativno unisoni) imate čitav dijapazon različitih mišljenja, stavova, ponekad, da stvar bude čak i tragikomična - unutar sudaca istog suda! Sve pokriveno načelom sudačke neovisnosti u donošenju odluka. Da li možete nekom sucu reći da sudi kontra svog uvjerenja - naravno da ne možete (izravno), ali se onda postavlja pitanje pravne sigurnosti i ustavne kategorije "jednakosti svih pred zakonom", ako ŽS u ZG u identičnom predmetu kaže "ovo je crno", a 20-ak kilometara udaljeni ŽS u KA kaže "ne, ovo je bijelo".

 

"Istjerati" pravdu do kraja je Sizifov posao, od kojeg velika većina nažalost vrlo lako odustane, što zbog razočaranosti i gubitka volje za bilo čime nakon dugogodišnjih, ponekad "borbi s vjetrenjačama", što zbog nedostatka materijalnih sredstava koja su neophodna za ne-jeftinu pravnu bitku, a treba priznati i kako, nažalost, velik broj stranaka i umre za vrijeme trajanja postupka, a nasljednici ne žele ni čuti za taj "pravni rak" koji je "usmrtio" njihova majku, oca, kćer, sina itd.

 

Prema trenutno postavljenim pravilima - VSRH nema, jednostavno nema mehanizama da, ovakvoj diverzifikaciji odluka u identičnim predmetima, "stane na kraj" na pravi način, osim ukoliko one ne dođu po "rijetkim" pravnim lijekovima pred njega. Upravo zato se i događa da zapravo USRH, putem svojih odluka po tužbama, u daleko većem postotku rješava pitanje unifikacije prakse, a što inače, zagušuje i njegov rad, koji je izvorno zamišljen i koncentriran na sasvim drugačije stvari, dok bi ustavne tužbe trebale biti iznimka. Zato je i došlo do ovih stvari u proceduri, na koje ukazujete KS. Iako to nije opravdanje, da me krivo ne shvatite.

 

Moguća rješenja? Od 01/01/2015 trebao bi početi sa radom Visoki kazneni sud RH, međutim ono što je znakovito, iako smo tek malo manje od godinu dana udaljeni od tog datuma - dan danas apsolutno ništa se ne zna po pitanju funkcioniranja i načina rada tog suda, ni gdje će biti ni koji će suci biti njegovim dijelom itd. itd. Ništa se više ne zna, doli onog što piše u ZKP-u.

 

VKS RH zamišljen je kao jedinstveni žalbeni sud za sve kaznene predmete (i općinske i županijske nadležnosti), i na papiru izgleda kao odlična ideja. Međutim, hoće li on uopće zaživjeti sa predviđenim datumom i kako će u praksi izgledati - to ćemo tek vidjeti. Ali, ideja je itekako pozitivna, čak bih rekao i da će predstavljati svojevrstan pilot-projekt, za potencijalan Visoki građanski sud RH, jer ruku na srce, parnični dio pravosuđa nam je, po prethodno istaknutim pitanjima, u daleko lošijem stanju doli kazneni. Ali opet se vraćamo na to kako će sve to biti postavljeno i provedeno. Jer ukoliko će dosadašnji drugostupanjski suci Županijskih sudova samo postati, "preko noći" suci VKS RH-a, i ako će ostati na istoj adresi kao i sada, samo će se vani na pročelju zgrade nalijepiti tabla VKS RH, a oni će i dalje nastaviti "po starom", bez apsolutno ikakve suradnje i sastajanja sa ostalim sucima VKS RH-a i zauzimanja pravnih stajališta na njihovim sjednicama o problematičnim i o, dotadašnjim odlukama ranijih županijskih sudova, disonantnim pitanjima - to će biti čisti promašaj, gledajući zamišljeni cilj tog suda.

 

Ali, ako će oni imati redovne mjesečne sjednice Odjela, gdje će zauzimati stajališta, pa makar većinom glasova, koja će tada biti obvezujuća za sve suce tog i nižestupanjskih sudova - e, onda će to biti definitivno iskorak naprijed. Iako, ponavljam, kazneni "segment" pravosuđa nam je još fenomenalan u paraleli sa parničnim. Ova ideja, bi po mom mišljenju bila puno potrebnija glede VGS RH-a, jer je tu problem jače izražen.

 

Druga moguća alternativa je "dati" VSRH-u veće ovlasti, u situaciji da, kada se uoči raznolikost odluka u identičnim predmetima (a danas, obzirom na postojanje programa "Supre", to bi se moralo relativno lako detektirati ili čak strankama dati mogućnost da upozore na isto), da se na sjednici odgovarajućeg Odjela održi sjednica koja će zauzeti stajalište koje je rješenje (odluka) ispravno, dakle bez aktualne stroge "individualizacije" predmeta, a također bi se tada odredio i rok, u kojem bi stranka, o čijim je pravima donesena odluka protivna pravnom stajalištu sjednice Odjela VSRH-a, imala pravo zatražiti ponavljanje (ili obnovu) postupka. Ili ako treba, predvidjeti u postupovnim zakonima novi izvanredni pravni lijek, predviđen upravo za tu situaciju, a o kojem bi odlučivao prvostupanjski sud, koji bi tada bio vezan prethodno navedenim pravnim stajalištem VSRH-a.

 

Ovim mogućim rješenjima, smatram kako bi se unifikacija prakse mogla postići u nemjerljivo "jačem" obliku, negoli je imamo trenutno. Međutim, da bi se tako nešto i sprovelo u stvarnosti, mora postojati volja za tako nešto. Prvo struke, a onda i politike.

 

Pravo na suđenje u razumnom roku nije izravno, ali jest neizravno, i te kako vezano s pravičnim suđenjem.

 

Izravno je vezano po samom Ustavu, no druga je stvar "priznavanje" povrede tog prava, a na što ste vjerujem i aludirali, posve opravdano.

 

A oni u Saboru ionako ne čitaju za što glasaju, njih zanima samo isprazno prepucavanje dovoljno "originalno" da ih pokažu na televiziji.

 

Tu leži najveća krivnja. Metaforički rečeno - suci su igrači, kojima karte dijeli zakonodavac. Ako vam zakonodavac (uzet ću belot kao primjer) podijeli same "rimljane", a vi ste na redu da "zovete", pa da si najbolji igrač u povijesti belota - ne možeš odigrati na "čistu pobjedu". Sretan ćeš biti ako ne "padneš". Iako će i to biti teško.

[KronicnaStranka]

Ovo sve stoji, ali tko je kriv tome što i drugi predmet nije došao pred VSRH? Ne može VSRH samostalno, ex offo ""potegnuti" i taj predmet k sebi.

 

Osim Državnog odvjetništva (koje u najširem smislu riječi kolokvijalno također spada pod "pravosuđe"), na prvom mjestu nedovoljno jasno napisani zakoni, nepravovremeno reagiranje "nadležnih" (uključujući VS) na te zakonske nejasnoće koje nisu iskrsnule zadnja 2 tjedna nego su uočene još prije više od 6 mjeseci, ako zanemarimo da je različitu praksu drugih zemalja u vezi s EUN struka mogla uočiti i davno prije itd. Pod reagiranjem ne mislim samo na donošenje presuda kojima se definira praksa, to mogu biti i savjetovanja, stručni skupovi, pokretanje inicijative za promjenu zakona, interne smjernice ...

 

Upravo zato se i događa da zapravo USRH, putem svojih odluka po tužbama, u daleko većem postotku rješava pitanje unifikacije prakse, a što inače, zagušuje i njegov rad, koji je izvorno zamišljen i koncentriran na sasvim drugačije stvari, dok bi ustavne tužbe trebale biti iznimka..

 

.. koje onda suci u praksi prihvate na pojedinačnom predmetu, ali ne i kao smjernice odnosno za temelj svoje prakse. Slažem se o tome što bi trebala biti primarna uloga Ustavnog suda, ali tako dugo dok je izvršna vlast (tj. državna administracija) u još gorem stanju od pravosuđa pa ne može na prihvatljivoj razini obavljati svoj dio ustavom predviđenog uzajamnog nadzora stupova vlasti, Ustavni sud bi morao prihvatiti taj teret umjesto da bježi od stvarnosti.

 

Ili ako treba, predvidjeti u postupovnim zakonima novi izvanredni pravni lijek, predviđen upravo za tu situaciju, a o kojem bi odlučivao prvostupanjski sud, koji bi tada bio vezan prethodno navedenim pravnim stajalištem VSRH-a..

 

Nešto takvo je bio zahtjev za jedinstvenu primjenu zakona koji se koristio nekoliko godina kao od svih neželjeno dijete, a onda je pretvoren u izvanrednu reviziju uz ograničenja koja sam opisao.

[ude]

Poštovani!

 

Nezakonite presude jesu rezultat defektong postupanja sudova radi čega dolazi do povrede načela "pravičnog postupka" bilo u utvrđivanju činjeničnog stanja bilo u izvođenju dokaza .

Ima sudaca kojima nedostaju osnovna znanja iz ZPP ,ZOV-a iz KZ i sl.

Postavlja se pitanje kako DSV imenuje suce .Kako može postati sudac osoba koja nema elementarna znanje.

Navesti ću nekoliko primjera za navedeno :

1.

na prvoj i posljednjoj glavnoj raspravi ,u otsutsvu 1. tuženog radi bolesti , povećava se tužbeni zahtjev,a vještak mijenja svoj iskaz.

Glavna rasprava se zaključuje

 

2. sudac traži kao dokaz i raspravlja nepravomoćnu presudu na ročištu

 

3. sutkinji nije jasno do kuda se proteže vlasništvo

4. sudac imenuje za vještaka osobu koja nema zakonskih kvalifikacija za vještaka.

Po meni to bi bili defektni postupci suda i presude ne mogu biti zakonite .

 

Moram istaknuti da nije samo neznanje sudaca krivo za nezakonite odluke već veliku ulogu u tome imaju i drski političari koji svojim pritiskom na sud doprinose tome .

 

Narodu je pomalo dozlogrdilo takvo ponašanja i suda i politike .U PGŽ osnovana je

udruga "Pokret otpora " protiv krivosuđa.Nadam se da odgovorni neće čekati da se

u Hrvatskoj desi Ukrajina ,pa da učine nešto .

 

Pozdrav!

[KronicnaStranka]

Sve je to točno, i ja bih vam mogao navesti niz takvih konkretnih primjera, o nekima sam pisao na Legalisu, o nekima nisam.

 

Evo primjera što znači stručnost.

 

O jednom te istom problemu sam se u nekoliko sporova s istom strankom sporio desetak godina pred 3 suca. Kad je konačno isti problem dospio u četvrtom sporu pukim slučajem pred kompetentnu sutkinju, riješen je na jednom jedinom ročištu, a presuda je drugostupanjski u potpunosti potvrđena. Sve skupa je prvo- i drugostupanjski, nakon desetak godina, riješeno za manje od godinu i pol.

 

Ali treba razlikovati sustavne mjere i sustavno proizvedeni kaos od pojedinačnih slučajeva. Kad imate sustavni kaos, to je ujedno magla u kojoj se odlično skrivaju pojedini nekompetentni suci. Dakle, najvažnije je rastjerati maglu.

 

Ako ste organizirali "pokret otpora" onda za početak krenite protiv nakaradnih zakonskih rješenja o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku. Tako dugo dok država ne bude prisiljena plaćati naknadu za to (kao što sada u praksi neće jer je to svedeno samo na teoretsku mogućnost), neće imati ozbiljnog razloga da se time bavi. Kad ta zaštita profunkcionira, onda imate sredstvo protiv "ladičarenja" kao jednog od načina kojim se zakidaju stranke.