Ustavnost potencijalnog lustracijskog zakona

[BMT]

U posljednje se vrijeme sve češće spominje uvođenje lustracijskoga zakona u zakonodavstvo RH. Lustracijski se zakoni uobičajeno opisuju kao mjere kojima bi se pripadnicima bivše vlasti i agentima (i doušnicima?) tajnih službi spriječilo obavljanje javne djelatnosti, a pod obrazloženjem kršenja ljudskih prava i to primjenjivanjem nekakve paušalne ocjene na cijelu grupu, a ne konkretnoga sudskoga postupka.

 

Međutim, nameće se ovdje dosta pitanja, pa bih molio ako bi mi neki pravnik mogao dati svoje mišljenje.

 

1. Smatram primjenu rečene mjere samo na (bivše) članove SKH i (bivše) agente (i došnike?) SDS-a diskriminatornom. Naime, niti su svi članovi SKH kršili ljudska prava, niti su svi agenti (a pogotovo doušnici, oni su samo podnosili izvještaje) SDS-a djelovali nezakonito. S druge strane postoji određen broj ljudi koji su kršili ljudska prava, a nisu bili članovi SKH ni SDS-a (nego su, recimo, bili agenti CIA-e), a na koje se rečeni zakon ne bi primjenjivao, a trebao bi. Ukratko, diskriminaciju vidim u činjenici da bi se zakon trebao odnositi na sve tajne službe svijeta u svim vremenskim periodima i na sve političke stranke jednako, tj. ograničenja bi trebala pratiti pravomoćnu presudu u konkretnom slučaju.

2. Je li uopće dozvoljeno da se ljudima koji zakonski ni za što nisu proglašeni krivim uskraćuje obavljanje određenih poslova? Još, hajde, političkih funkcija, ali gdjegdje su visokoobrazovani ljudi - profesori na fakultetima - dobivali otkaze zbog lustracijskih zakona dok su na njihovo mjesto zapošljavane osobe manjih sposobnosti.

3. Čak i nakon što neki ljudi budu kažnjeni za neko kazneno djelo, nakon određenog vremena po izdržavanju kazne, ne samo da se smatraju iskupljenim za kazneno djelo nego se isto briše i iz registra. U usporedbi s time, lustraciju koja ne bi imala nikakvo vremensko ograničenje, tj. bila bi doživotnom, smatram, čak i kad ne bi bilo ograničenja pod 1, preteškom kaznom za, podsjetimo se, pravno nevine ljude. Uostalom, ne kaže li zakon da nitko ne može biti kažnjen ako nije kriv za počinjeno djelo (u ovom slučaju kršenje ljudskih prava).

4. Opća deklaracija o ljudskim pravima donesena je 1948. dok su dva međunarodna pakta vezana za nju stupila na snagu 1976. Pritom bi svi ovi dokumenti trebali vrijediti u nekoj državi (recimo Hrvatskoj) od trenutka ratificiranja u nacionalnom parlamentu. Bi li se uopće ne samo lustracijom, nego bilo kakvim zakonom moglo kažnjavati prekršaje iz ovog područja učinjene prije 1976. odnosno 1948.?

 

Eto... Pa neko mišljenje ili komentar...

[G-man]

Svaki zakon, u kojem ne bi jasno bili definirani i obrazloženi kriteriji temeljem kojih netko gubi ili mu bivaju ograničena određena prava, a s druge strane, da ti kriteriji ne bi bili lako moguće provjerljivi odnosno da konkretna osoba, glede spornih kriterija, isto tako ne bi imala mogućnost pokušati dokazati njihovo nepostojanje - bio bi protuustavan, po mom mišljenju.

 

Ove najave, koje se plasiraju u javnosti, ne shvaćam ozbiljnim, jer hvalabogu ipak RH nije još, primjerice Sjeverna Koreja ili neki drugi vid totalitarizma, a imajući u vidu kvalitetu rada hrvatskog zakonodavca u zadnjih 6-7 godina, eventualno donesen takav zakon, "pao" bi na USRH ili međunarodnim instancama.

[KronicnaStranka]

O ovome teško da se može očekivati kvalitetna rasprava, jer s lustracijom u pravom smislu nitko nema iskustva, a sva dosadašnja spominjanja te teme u javnosti su bila isključivo politička, bez ikakvog pravnog sadržaja.

 

Za ozbiljniju raspravu trebalo bi se upoznati s lustracijama koje su provedene u nekim evropskim zemljama u koliko-toliko sličnim okolnostima. Koliko znam, to su učinile Poljska i Njemačka (za bivšu Istočnu Njemačku). Njemačka osim toga ima iskustva i s denacifikacijom, što je donekle slično.

 

Dakle, sasvim teoretski, s obzirom na ta iskustva drugih zemalja vjerojatni bi se mogao definirati zakon koji bi držao (ustavnopravnu) vodu.

 

Međutim, mislim da u Hrvatskoj to nije ozbiljna tema. Prvo, prošlo je gotovo 25 godina od osamostaljivanja, a lustracija - tamo gdje je provedena - je provedena u prvim godinama demokratskih promjena. Drugo, teško bi bilo definirati pravila lustracije pod koja ne bi potpali npr. generali JNA (na prvom mjestu Tuđman, ali i drugi uključujući one koji su sudjelovali u Domovinskom ratu) i dobar dio Tuđmanovih najbližih suradnika u nekim periodima njegovog predsjednikovanja (Manolić, Perković itd.), a koja bi bila pravno dovoljno kvalitetna da prođe ustavnu provjeru.

 

Vjerojatno bi se ispostavilo da bi veći broj lustriranih bio u HDZ-u i njemu bliskim desnim strankama, nego u strankama koje se danas smatraju ljevicom, a moglo bi biti i velikih iznenađenja među viđenijim političarima starije generacije. Zato lustracija nije provedena dok je imala smisla.

 

Treće, dobar dio čistki - koje su mogle pravno uredno biti provedene prema lustracijskim pravilima - je već proveden neformalno, na "divlje".

 

Spominjanje lustracije, udbaških zavjera i sličnih stvari proizlazi iz (uobičajene) potrebe da se problemi koju uzrokuju krizu ekonomije i društva prebace na dežurnog krivca na način koji je i najpriprostijem umu jasan i prihvatljiv jer omogućuje jednostavno opredjeljivanje za-protiv. To je naprosto neizbježni popratni simptom krize. Taj se obrazac u pravilu javlja u svim društvima u krizi, povijesno najpoznatiji takav je židovskokomunistička zavjera koja je po Hitleru uništavala njemačku rasu. Na Zapadu su danas takvi krivci prvenstveno imigranti, u Hrvatskoj su tu "funkciju" do osamostaljenja obavljali Srbi, a zbog sadašnje nestašice Srba potrebno je naći novog krivca. To je posebno potrebno zato što se pokazalo da hrvatstvo shvaćeno kao ideologija samo po sebi ne čini hrvatsku državu uspješnom niti dovodi do napretka, pa ukazivanjem na krivca oni koji na to pozivaju zamagljuju vlastitu nesposobnost i odgovornost za stanje ("Drž'te lopova!")

 

Budući da je prilično teško naći dovoljno uvjerljivog "krivca", odgovarajućih imigranata nemamo u dovoljnom broju jer velika većina imigranata ima potpuno neprihvatljivu falingu da su etnički Hrvati, Hercegovci nisu preuzeli "posao" kako treba, a prekratko smo u EU da bismo okrivljavali Bruxelles za ono za što je prije bio kriv Beograd, onda se izmišlja ovo ili ono. Zato do lustracije neće doći, jer kad bi bila provedena onda bi tek bilo teško naći novog krivca. Ovako su krivi "nelustrirani". Barem nešto.