Jump to content

Matrix

Moderator
  • Broj objava

    12705
  • registrirao se

  • Osvojio dana

    177

Članci koje je Matrix objavio

  1. Matrix

    Bračna stečevina
    “Ukoliko se radi o imovini koju su stranke kao bračni drugovi stekli radom za vrijeme trajanja bračne zajednice, tada činjenica da se na imovinu uknjižio tuženik kao vlasnik u 1/1 dijela, ne dovodi u pitanje pravno svojstvo ove imovine niti dovodi u pitanje suvlasnički udjel tužiteljice na toj imovini, ako stranke nisu drugačije
    ugovorile.“
    – Odluka Vrhovnog suda RH, br. Rev 577/08-2, od 1. travnja 2009.;
    *****************
    Prilikom utvrđenja suvlasništva na bračnoj stečevini, sud nije ovlašten odrediti umjesto diobe, isplatu vrijednosti suvlasničkog dijela, osim ako se utvrdi da jednom od suvlasnika pripada znatno manji dio stvari.“
    – Odluka Županijskog suda u Varaž dinu, br. Gž . 385/05-2, od 30. lipnja 2005.
    ***************
    Za ocjenu prava vlasništva bračnih drugova na bračnoj stečevini, mjerodavni su propisi koji su vrijedili u vrijeme njezina stjecanja. 
    (Odluka Vrhovnog suda RH, br. Rev 57/2005-2, od 14. prosinca 2005).
    *********************
    „Kada je stjecanje zajedničke imovine (obiteljske kuće) započelo prije, a završilo poslije stupanja na snagu Obiteljskog zakona, za pravilnu primjenu materijalnog prava pri odlučivanju o udjelima supružnika u toj imovini, potrebno je utvrditi kada je izvršen pretežiti dio radova na izgradnji objekta, budući da o tome ovisi hoće li se stjecanje bračne stečevine prosuđivati primjenom odredaba Zakona o braku i porodičnim odnosima ili primjenom odredaba Obiteljskog zakona.“
    – Odluka Županijskog suda u Bjelovaru, br. Gž -657/09-2, od 26. ožujka 2009.
    *****************
    „Imovina stečena na temelju statusa
    ratnog vojnog invalida Domovinskog rata, ne može se smatrati imovinom stečenom u braku i kao takva ne može predstavljati bračnu stečevinu stranka“.
    –Odluka Vrhovnog suda RH, br. Rev 1365/2008-2, od 10. veljače 2010;
    *******************
    „Ne predstavlja bračnu stečevinu nekretnina koju je jedan bračni drug stekao na ovršnoj javnoj dražbi i platio je novcem koji nije predstavljao bračnu stečevinu.“
    – Odluka Vrhovnog suda RH, br. Rev 369/06-2, od 26. ožujka 2008.
    ***************
    Teret dokazivanja o trenutku prestanka bračne zajednice na onom je bračnom drugu koji tvrdi da je bračna zajednica određenog dana prestala jer se u protivnom presumira da bračna zajednica traje sve do prestanka braka.
    U sudskoj praksi je ocijenjeno da okolnost što su stranke stanovale odvojeno, uz činjenicu da je do toga došlo voljom stranaka i da su se dugotrajno nastavili svakodnevni kontakti stranaka, ne upućuje na postojanje prekida bračne zajednice.
    (Vrhovni sud RH, br. Rev 361/92-2, od 12. ož ujka 1992) .
    *************
    Da bi se u postupku utvrdila bračna stečevina bračnih drugova, nije potrebno da je brak između stranaka razveden.
    – Odluka Županijskog suda u Varaždinu, br. Gž .1064/07-2, od 13.veljače 2008.
    *************
    Rad je konstitutivni element za nastanak bračne stečevine.U obzir dolazi svaki oblik rada kojim se stvara vrijednost odnosno koji je jedan od bračnih drugova upotrijebio za stvaranje imovine koja ima status bračne stečevine.
    To može biti rad na temelju kojega se ostvaruje pravo na plaću ili naknadu, ostvarivanje prihoda samozapošljavanjem, obavljanjem poljodjelskih poslova, a kao udjel bračnog druga uzima se i rad u kućanstvu, rad oko odgoja i brige o djeci ili drugim članovima obitelji te svaki drugi oblik rada i suradnje u upravljanju, održavanju i povećanju zajedničke imovine. 
    (Vrhovni sud RH, br. Rev 1084/08-2, od 29. listopada 2008.)
    *************
    Imovina koju je jedan bračni drug stekao na temelju ugovora o doživotnom uzdržavanju ne predstavlja posebnu imovinu tog bračnog druga ako je ta imovina stečena za vrijeme trajanja bračne zajednice i ako su oba bračna druga prihvatila i izvršavala obveze iz ugovora o doživotnom uzdržavanju kojeg je sklopio jedan bračni drug.
    – Odluka Županijskog suda u Varaždinu, br. Gž .910/12-2, od 4. veljače 2013.
    **********
    U konkretnom slučaju zato nema sumnje u pravilnost zaključka da je tužiteljica, nakon što su roditelji tuženika ovome darovali prijeporne nekretnine u cijelosti, 1/2 istih stekla od tuženika temeljem darovnog ugovora, te da u tom dijelu ona predstavlja njezinu vlastitu (posebnu) imovinu.”
    – Odluka Vrhovnog suda RH, br. Rev 696/06-2, od 3. listopada 2006.
    *****************
    Sudjelovanjem u otplati dijela kredita tijekom trajanja braka, kojim je prije
    zaključenja braka jedan od bračnih drugova kupio stan, drugi bračni drug ne stječe stvarno pravo na dijelu tog stana, već obveznopravni zahtjev razmjerno uloženim sredstvima u otplati kredita.
    – Odluka Vrhovnog suda RH, br. Rev
    3024/90-2, od 30. prosinca 1991.;
    *****************
    Novčana sredstva koje jedan bračni drug
    dobije kao kredit i otplaćuje ga, ne predstavlja njegovu vlastitu imovinu, a
    nakon razvoda braka dug tog bračnog druga s osnova kredita koji je utrošen za povećanje zajedničke imovine ili za druge zajedničke potrebe predstavlja dug koji tereti oba bivša bračna druga.
    – Odluka Županijskog suda u Varaždinu,
    br. Gž .3608/13-3, od 17. srpnja 2013.
    ****************
    Iznosi isplaćeni jednom bračnom drugu s naslova naknade za pretrpljenu štetu ne predstavljaju bračnu stečevinu, nego posebnu imovinu tog bračnog druga.
    - Odluka Vrhovnog suda RH, br. Rev 929/07-2, od 2. travnja 2008.
    **************
    Kad bračni drug traži povrat sredstava uloženih u stan drugog bračnog druga, radi poboljšanja uvjeta stanovanja, treba uzeti u obzir da je bračni drug koji je vršio, ulaganja i sam koristio rezultat svojih ulaganja.

    Iz obrazloženja:
    "Po ocjeni ovog revizijskog suda imajući u vidu utvrđenje sudova da je tužena izvršila izvjesna ulaganja u stan svog pok. supruga u kojem je stanovala, ne dolazi u primjenu odredba čl. 38. st. 3. i 4. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima, jer je tuženica, što nije sporno, imala troškove ulaganja u stan svog pok. supruga, radi poboljšanja uvjeta stanovanja, odnosno korištenja stana na bolji način. Dakle, po mišljenju ovog revizijskog suda tužena je korištenjem predmetnog stana u bračnoj zajednici s pok. suprugom i sama koristila rezultat vlastitog ulaganja u stan svog pok. supruga.
    Proizlazi da je pogrešan pravni pristup nižestupanjskih sudova da je tužena izvršila ulaganja u stan za drugoga, jer je i ona stanovala u tome stanu i za vraćanje onoga što je tužena u stan svog pok. supruga uložila treba postojati osnova ili u zakonu ili u ugovoru, a ako nje nema, nema ni obveze plaćanja. Osim toga valja imati u vidu da bi se o zahtjevu za naknadu ulaganja učinjenih u stan pok. supruga tuženice moralo odlučivati tako da bi došli u obzir samo izdaci ako nisu obuhvaćeni koristima koje je sama tužena imala korištenjem te stvari."
    (Vs RH, Rev. 3547/94, od 29. 1. 1998. – Izbor odluka 1/1998 – 41/79)
    *****************
    Bivši bračni drug, koristeći suvlasnički dio nekretnine drugog bivšeg bračnog druga,
    neosnovano se obogatio i to za razmjeran iznos najamnine koji bi se ostvario
    iznajmljivanjem tog dijela nekretnine.
    (VS RH, Rev–1419/98, od 9. svibnja 2001.)
    ********************
    Tužitelj nema pravo na isplatu vrijednosti darovane nekretnine ukoliko prije toga nije opozvao ugovor o darovanju, bez obzira što se radi o nekretnini koju je darovao izvanbračnoj supruzi.
    Županijski sud u Varaždinu, Gž. 1218/09-3 od 11.I.2010.
    **************
    Nema mjesta spajanju parnice radi rastave braka i imovinsko-pravnog spora istih stranaka radi utvrđenja bračne stečevine.
    ŽS Ri Gž 451/2001
    **************
    Na imovinu stečenu za vrijeme trajanja bračne zajednice do stupanja na snagu Obiteljskog zakona (1. srpnja 1999.) primjenjuju se odredbe Zakona o braku i porodičnim odnosima.
    VSRH Rev 171/2005-2
    ***********
    Tužiteljica nema pravo stjecanja suvlasništva na kući, bez obzira na činjenicu što je zajedno sa izvanbračnim drugom dovršavala istu za vrijeme izvanbračne zajednice, ukoliko je predmetnu kuću sagradio izvanbračni drug prije početka izvanbračne zajednice.
    Županijski sud u Varaždinu, Gž. 173/07-2 od 19.II.2007. – Potvrđeno VSRH, Rev. 745/07-2 od 09.IV.2008.
    *************
    Okolnost da je tužitelju kao 100%-tnom invalidu Domovinskog rata, u skladu s člankom 16. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo (“Narodne novine” broj 43/92, 69/92, 25/93, 48/93, 2/94, 44/94, 58/95 i 11/96), na cijenu utvrđenu prema članku 11. stavku 1. točke 1. do 6. tog Zakona, priznat popust od 100% dakle, da je taj stan imao cijenu od 0,00 kn, ne mijenja karakter ugovora o kupoprodaji tog stana između Republike Hrvatske odnosno MORH-a kao prodavatelja i tuženika kao kupca. Tuženik je, koristeći ovo pravo na popust prilikom kupnje stana, iskoristio svoje osobno pravo koje je stekao kao hrvatski vojni invalid, a imovina stečena na temelju tog prava ne može se smatrati imovinom koja bi bila stečena radom ili koja potječe iz te imovine.
    ŽS Vg Gž 958/2002-2
    *****************
    Ugovor o utvrđenju i diobi zajedničke imovine u svezi s razvodom, nije ugovor o uređenju imovinskih odnosa (bračni ugovor) za koji se tražio oblik javnobilježničkog akta.
    VSRH Rev 2414/1996
    ****************
    Izvanbračnom zajednicom koja je trajala dulje vrijeme u smislu Zakona o nasljeđivanju smatra se ona izvanbračna zajednica koja je trajala najmanje tri godine u smislu Obiteljskog zakona.
    Vrhovni sud Republike Hrvatske Rev 783/2010-2 od 25.7.2012.
    ***************
    Oba bračna druga odgovaraju solidarno bračnom stečevinom i vlastitom imovinom samo za obveze koje je jedan bračni drug preuzeo radi namirenja tekućih potreba bračne i obiteljske zajednice, te za obveze koje su bračni drugovi preuzeli zajednički u vezi s bračnom stečevinom, dok npr. troškovi nabave opreme, strojeva i sl., učinjeni za potrebe poslovanja poduzeća jednog od bračnih drugova, kao ni obveze naknade štete koju je prouzrokovao jedan bračni drug obavljajući svoju djelatnost, nemaju značenje troškova/obveza bračne zajednice, te u tom slučaju nema solidarne odgovornosti bračnih drugova. 
    VSRH: Rev x 351/2011-2, Rev 822/2009-2, Rev x 687/2009-2
    **********************
     U vezi postojanja i zaštite bračne stečevine na nekretnini koja je upisana u zemljišnim knjigama kao vlasništvo samo jednog od supružnika, vezano uz provedbu ovršnog postupka radi naplate duga po kreditu, odnosno uz stajalište o apsolutnoj ništetnosti pravnog posla sklopljenog po (samo) jednom bračnom drugu, čiji je predmet zajednička imovina bračnih drugova, uslijed koje ništetnosti kod takvih raspolaganja ne vrijedi (derogira se) načelo povjerenja u zemljišne knjige , Ustavni sud RH, odlukom (broj: U-III-103/2008 od 14. lipnja 2011.)  je dijelom izmijenio svoje ranije stajalište u odlukama U-III-821/2007 , U-III-493/2002). 
    U toj odluci Ustavni sud je u bitnome naveo:
    „ ... 10. U postupku je utvrđeno da je sporna nekretnina stečena radom supružnika za vrijeme trajanja bračne zajednice. Obzirom na vrijeme stjecanja kao mjerodavan zakon utvrđen je ZBPO, prema kojem takva imovina predstavlja njihovu zajedničku imovinu (članak 277. ZBPO-a), kojom oni raspolažu sporazumno (članak 283. stavak 1. ZBPO-a).
    Slijedom navedenog, a polazeći od utvrđenja navedenih u točki 3. ovog obrazloženja prema kojem, sažeto: „nitko na drugog ne može prenijeti više prava nego što ga sam ima“, sudovi su tužiteljicu utvrdili suvlasnicom sporne zajedničke imovine. Stajalište sudova je da u odnosu između navedenog načela kao općeg pravnog načela i načela povjerenja u zemljišne knjige, prednost treba dati navedenom načelu.
    Ustavni sud prihvaća stajalište redovnih sudova da su za utvrđivanje statusa sporne imovine, kao zajedničke imovine bračnih drugova, kao i načina raspolaganja njome, mjerodavne, prije svega, odredbe ZBPO-a. Međutim, u odsutnosti posebnih odredbi u tom zakonu kao lex specialis, u pogledu valjanosti raspolaganja tom imovinom kao zajedničkim vlasništvom, primjenjuju se odredbe općih propisa. U okolnostima konkretnog slučaja, to su odredbe ZOO-a (o apsolutnoj ili djelomičnoj ništavosti pravnih poslova) te ZV-a (o zajedničkom vlasništvu).
    Iz mjerodavnih odredbi ZV-a (članak 61. stavak 2.), citiranih u točki 11. ovog obrazloženja, proizlazi da iznimno, a radi zaštite povjerenja u pravnom prometu, treća osoba može na temelju pravnog posla, koji nije sklopljen sa svim zajedničarima, steći pravo vlasništva na nekretninama pod pretpostavkama pod kojima se štiti povjerenje u zemljišne knjige, ako vlasništvo nije bilo upisano u zemljišnim knjigama kao zajedničko. Naime, polazeći od načela zaštite povjerenja trećih u pravnom prometu, u takvoj situaciji treća osoba valjano će steći pravo vlasništva na cjelokupnoj zajedničkoj imovini, ako se utvrdi da je ta treća osoba pošteni stjecatelj odnosno da je postupala u skladu s načelom povjerenja u zemljišne knjige.
    Proizlazi, dakle, da je za prosudbu o pravnoj valjanosti odnosno nevaljanosti raspolaganja zajedničkom imovinom u odnosu na treće osobe, bitna pretpostavka savjesnost i poštenje te treće osobe. ...
    Naime, nesporno je da je opće načelo prava da nitko ne može na drugoga prenijeti više prava nego što ga sam ima. Međutim, i u tom slučaju prijenos mora biti u skladu s drugim općim načelima prava, u koja svakako spada i načelo savjesnosti i poštenja u pravnom prometu. Poštovanje ovog načela podrazumijeva ispitivanje savjesnosti svakog od sudionika određenog pravnog odnosa. Svako drugačije postupanje protivno je načelima vladavine prava i pravne sigurnosti kao najviših vrednota ustavnog poretka.
    10.1. Primjeni li se navedeno stajalište na konkretan slučaj, to znači da se utvrđivanje savjesnosti u pravnom prometu nije moglo ograničiti samo na podnositeljicu (je li postupala s povjerenjem u zemljišne knjige), već i na tužiteljicu, koja je prema utvrđenjima iz točke 3. ovog obrazloženja od početka znala za raspolaganja svog supruga – sklapanje ugovora o kreditu s podnositeljicom, te zasnivanje hipoteke na cijeloj nekretnini radi osiguranja njegova vraćanja. Ona im se nije protivila jer ih je smatrala „razumnim“, pa posljedično nije ništa poduzimala da ih spriječi niti da zaštiti svoja vlasnička prava.
    U vezi s navedenim, Ustavni sud napominje da je tužiteljica imala mogućnost zaštititi svoje pravo (zajedničkog) vlasništva sporne nekretnine jer je isključivo o njezinoj inicijativi ovisilo hoće li poduzeti odgovarajuće pravne radnje (zahtijevati upis, pokrenuti parnični postupak radi utvrđenja, zahtijevati zabilježbu spora, tražiti proglašenje ovrhe nedopuštenom i dr.). Međutim, tužiteljica nije poduzela nijednu od navedenih radnji, već je tužbu za utvrđenje svog suvlasničkog dijela podnijela tek tri (3) godine nakon donošenja rješenja o ovrsi, a njezin suprug, drugotuženik u tom parničnom postupku, priznao je tužbeni zahtjev.
    Slijedom navedenog, Ustavni sud ocjenjuje da je u osobitim okolnostima konkretnog slučaja činjenica savjesnosti ili nesavjesnosti (prethodnog) postupanja tužiteljice bitna za pravilnu primjenu mjerodavnog materijalnog prava odnosno za prosudbu ima li mjesta primjeni načela povjerenja u zemljišne knjige. ...
    Osim toga, u času kad bračni drug koji je upisan kao isključivi vlasnik nekretnine raspolaže dalje tom nekretninom u korist treće osobe, zemljišnoknjižno stanje nije neistinito, već nepotpuno pa u korist treće osobe, ako su za to ispunjene pretpostavke, nastupaju pravni učinci zaštite povjerenja u potpunost, a ne u istinitost zemljišnih knjiga. ...
    Sukladno utvrđenjima u prethodnim točkama obrazloženja ove odluke, Ustavni sud smatra da će se u svakom pojedinačnom slučaju, uzimajući u obzir osobite okolnosti svakoga konkretnog slučaja, valjanost pravnog posla morati procjenjivati ovisno o ponašanju, savjesnosti i dobroj vjeri svih sudionika određenog pravnog odnosa, uključujući i bračnog druga koji (eventualno) nije bio sudionik tog odnosa ...“
    Ustavni sud RH, odluka (broj: U-III-103/2008 od 14. lipnja 2011.
    ******************
    Nakon okončanja ostavinskog postupka ostaviteljev supružnik ne može s uspjehom tražiti utvrđenje da neka imovina, koja je pravomoćnim rješenjem o nasljeđivanju utvrđena kao ostavinska imovina ostavitelja , predstavlja u određenom dijelu njegovo suvlasništvo s osnova bračne stečevine ako takav prigovor nije iz nosio u ostavinskom postupku prilikom utvrđivanja da ta imovina predstavlja ostavinsku imovinu.
    Sažetak:
    S obzirom na to da je tužiteljica sudjelovala u ostavinskom postupku u kojem je mogla iz nositi sve prigovore na opseg ostavinske imovine, a to nije učinila, pravomoćno rješenje o nasljeđivanju veže i tužiteljicu i ona više nema pravne mogućnosti da ostvaruje u parnici svoje pravo na imovinu koja
    je ušla u ostavinu.
    Županijski sud u Bjelovaru, Gž -193/13-3, od 27. veljače 2014.
    *************************
    Vezano uz podjelu bračne stečevine postoji sudska odluka (Odluka Županijskog suda u Zagrebu, br. Gž -1191/12 od 4. travnja 2013.) u kojoj je razmatrano pitanje smatra li se bračnom stečevinom nekretnina na kojoj je jedan bračni drug samo fiktivno uknjižen.
    Sud je o tome zauzeo sljedeće stajalište:
    „Bivša supruga tužila je svog bivšeg supruga radi naknade štete jer je prodao trećim osobama stan koji je u zemljišnim knjigama bio uknjižen kao njegovo samovlasništvo, a ona tvrdi da je zapravo bračna stečevina njih dvoje na ravne dijelove pa zato traži isplatu polovine kupovnine za koju je stan prodan. Tuženik odgovara kako stan zapravo nije bio vlasništvo niti jednog od njih dvoje već ga je on fiktivno uknjižio na svoje ime na zamolbu svog ujaka, direktora i vlasnika trgovačkog društva koje se bavi građenjem i proizvodnjom stanova, da ne bi ovaj platio neka visoka fiskalna davanja u času prodaje stana trećim osobama.
    U prvostupanjskom postupku su izvedeni dokazi koji su potvrdili istinitost tuženikovih navoda pa je sud odbio tužbu s obrazloženjem da se ne radi o bračnoj stečevini… Na osnovi ovako provedenog dokaznog postupka pravilno je I-stupanjski sud zaključio da predmetni stan nije predstavljao imovinu tuženika,
    te samim time niti nije mogao predstavljati zajedničku imovinu tužiteljice i tuženika tijekom trajanja braka. Tužiteljica osim navoda da je stan bio upisan u z.k. kao vlasništvo tuženika nije priložila nikakve druge dokaze kojima bi osporila navode tuženika da on u naravi nije bio vlasnik tog stana.“
    Županijski sud u Zagrebu, br. Gž -1191/12 od 4. travnja 2013.
    ***********************
    "Pravo vlasništva nasljeđivanjem stječe se trenutkom otvaranja nasljeđa na imovini ostavitelja, dok pravo na utvrđivanje zajedničke imovine stečene radom u tijeku braka pripada i nasljednicima bračnih drugova, zbog čega je tužena kao  univerzalni sukcesor, aktivno legitimirana tražiti utvrđenje prava  suvlasništva na nekretnini, kao bračnoj stečevini iza njezine pok. majke. "
    Županijski sud u Varaždinu Gž. 800/08-2 od 9.IV.2009.
  2. Matrix

    Upućivanje u parnicu
    U slučaju kada zakonski nasljednik ospori pravovaljanost oporuke ostavitelja ne navodeći niti jednu činjenicu, odnosno razloge, samim time što je osporio oporuku to ne znači da postoje pretpostavke za upućivanje na parnicu.
    Županijski sud u Rijeci Gž 1283/01 od 20.6.2001.
    ****************
    Kada žalitelj tvrdi da u ostavinu spada manji iznos novaca, upućuje se u parnicu radi utvrđenja da određeni novčani iznos ne spada u ostavinsku imovinu.
    Županijski sud u Varaždinu, Gž. 619/03-2 od 27. svibnja 2003.
    ************
    Sudovi su odbili tužbeni zahtjev radi utvrđenja pravne valjanosti usmene oporuke smatrajući da u konkretnom slučaju nisu postojale izuzetne prilike koje bi usmenu oporuku činile pravovaljanom.
    Ovakvu odluku sudovi temelje na činjenici da je oporučitelj bio pismen, sposoban za rasuđivanje, dakle u mogućnosti izraziti svoju posljednju volju pred nazočnim svjedocima, što nije učinio. Iz njegovih riječi kojima je pozivao tužiteljicu neka ide po odvjetnika, sudovi zaključuju da je oporuka tek trebala biti sačinjena, pa kako do toga nije došlo, smatraju da nedostaju člankom 78. st. 1. ZN-a propisane pretpostavke pravne valjanosti usmene oporuke. Ovakvo stajalište nižestupanjskih sudova je pravilno.
    Za pravnu valjanost usmene oporuke moraju biti ispunjene zakonom propisane subjektivne i objektivne pretpostavke, a to su prema odredbi čl. 78. st. 1. Zakona o nasljeđivanju (“Narodne novine” br. 52/71 i 47/78 – u daljnjem tekstu: ZN), da oporučitelj izjavi svoju posljednju volju pred dva svjedoka (subjektivne pretpostavke) i da postoje izuzetne prilike u tom trenutku koje onemogućuju oporučitelja sačiniti pisanu oporuku (objektivne pretpostavke). Kako druge pretpostavke za pravnu valjanost usmene oporuke zakon ne propisuje, pogrešno je stajalište nižestupanjskih sudova da usmena oporuka u konkretnom slučaju ne bi bila pravovaljana zato što svjedoci oporuke nisu napisali izjavu posljednje volje oporučitelja, niti je oporučitelj točno nabrojio svoju imovinu i odredio što od toga ostavlja
    tužiteljici.
    VSRH Rev 769/2003
    **************
    Da bi donio rješenje o prekidu ostavinskog postupka i uputio na parnicu nasljednika čije je pravo manje vjerojatno, sud je prethodno dužan utvrditi sporna pitanja glede opsega ostavinske imovine.
    Županijski sud u Varaždinu, Gž. 906/06-2 od 06. VI.2006.
    ***************
    Kad sud u rješenju kojim upućuje nasljednika čije pravo smatra manje vjerojatnim na parnicu, ne navede razloge zašto upravo toga nasljednika upućuje na parnicu , počinio je bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz toč. 13. st. 2. čl. 354. Zakona o parničnom postupku.
    ŽS Bj Gž 1278/2001
    *************** 
    Ukoliko je ostaviteljica raspolagala čitavom svojom imovinom vlastoručnom oporukom i ugovorom o dosmrtnom uzdržavanju u korist različitih ovlaštenika, ostavinski sud će uputiti zakonskog nasljednika na parnicu radi utvrđenja pravne nevaljanosti vlastoručne oporuke, nakon što bude pravomoćno okončan postupak koji se vodi radi utvrđenja pravne nevaljanosti ugovora o dosmrtnom uzdržavanju.
    Županijski sud u Varaždinu, Gž.382/08-2 od 10.III.2008.
    ***************
    Pravomoćno rješenje o nasljeđivanju veže stranke koje su sudjelovale u ostavinskom postupku ukoliko im nije priznato pravo da svoj zahtjev ostvaruju u parnici.
    VSRH Rev 1519/1998
    ******************
    U konkretnom predmetu radi se o sporu iz nasljedno-pravnih odnosa, u kojem mogu sudjelovati samo osobe koje su pozvane na nasljedstvo, a ne i treće osobe koje ne sudjeluju u ostavinskom postupku. To međutim nije zapreka da se u parnici koju vode nasljednici, utvrđuje da dio neke imovine koja se formalno u dokumentaciji vodi na imenu i vlasništvu ostavitelja, u naravi ne predstavlja njegovu imovinu, već imovinu nekog trećeg, jer predmet nasljeđivanja može biti samo imovina koja je doista pripadala ostavitelju, bez obzira na upis u odgovarajućoj dokumentaciji.
    ŽS Ka Gž 742/1999
    ******************
    U ostavinskom postupku, povodom spora stranaka o činjenicama o kojima ovisi sastav ostavine, prosudba ostavinskog suda čije je pravo manje vjerojatno temelji se na ocjeni vjerojatnosti a ne na ocjeni izvjesnosti, time da manje vjerojatnim treba smatrati pravo koje se temelji na zakonu od prava koje se temelji na formalno valjanim ispravama odnosno ugovorima
    Županijski sud u Varaždinu,
    Gž.597/08-2 od 26.III.2008.
    *****************
    Potraživanje ostavitelja na temelju stjecanja bez osnove prelazi na nasljednike neovisno o tome je li ostavitelj podnio tužbu radi ostvarenja tog potraživanja.
    Vrhovni sud Republike Hrvatske Rev
    2510/2010-2 od 11.1.2012.
    *****************
  3. Matrix

    Odgovornost za dugove
    Nemali je broj slučajeva da se u ostavinskom postupku nasljednik-ci odriču nasljedstva, a sve kako bi izbjegli odgovornost za dugove umrle osobe, međutim se postavlja pitanje :
    odgovara li nasljednik za dugove ostavitelja koji je svoj nasljedni dio ustupio drugom sunasljedniku. .
    - odgovor je pozitivan
    Naime, sukladno odredbama čl.139. st.3 i 4. Zakona o nasljeđivanju , nasljednik odgovara za ostaviteljeve dugove do visine vrijednosti naslijeđene imovine, a kad ima više nasljednika, oni odgovaraju solidarno za ostaviteljeve dugove, i to svaki do visine vrijednosti svoga nasljednog dijela bez obzira na to je li izvršena dioba nasljedstva, a prema stavku 2. istog članka, nasljednik koji se odrekao nasljedstva ne odgovara za dugove ostavitelja.
    Međutim ako se nasljednik izjasni da se odriče nasljednog dijela u korist drugog sunasljednika, to je jasno da se prethodno prihvatio nasljednog dijela, budući kako nebi bilo moguće ustupiti imovinu koja prethodno nije njegova, što daje za učinak da takvo odricanje nasljedstva u korist sunasljednika je ustupanje nasljedstva nakon što je takva osoba već postala nasljednik ( vidi Županijski sud u Varaždinu,Gž.291/07-2 od 30.IV.2007. i Županijski sud u Bjelovaru, Gž-1645/14-2 od 18. studenoga 2014.) , pa takav nasljednik i uz čin ustupanja odgovara za dugove ostavitelja, onako kako bi odgovarao da svoj naslijeđeni dio nije ustupio.
  4. Matrix

    Odgovornost za dugove
    Nasljednik odgovara za dugove ostavitelja prema tržišnoj vrijednosti naslijeđene imovine koju je ona imala u momentu smrti ostavitelja.
    ŽS Vž Gž 748/2003-2
    ***********************
    Prema odredbi čl. 6. Zakona o nasljeđivanju (NN 48/03) koji je stupio na snagu 6.travnja 2003. godine, a ostaviteljica je umrla 24. travnja 2003. godine, smrću ostavitelja  koji nema nasljednika ostavina prelazi na općinu, odnosno grad određen ovim Zakonom, koji time dobivaju jednak položaj kao da su ostaviteljevi nasljednici čega se oni ne mogu odreći. S obzirom na gore navedeno sud prvog stupnja je pravilno postupio kada je ostavinsku imovinu pok. M. S. uručio Općini K. u smislu odredbe čl. 6. Zakona o nasljeđivanju. Navodi žalbe da Općina K. ne prihvaća nasljedstvo, jer ne može podmiriti dugove ostaviteljice, ne mogu se prihvatiti, jer se takovi prigovori i navodi ne mogu isticati u žalbenom postupku, već se napominje da prema odredbi čl. 139. st. 3. Zakona o nasljeđivanju nasljednik odgovara za ostaviteljeve dugove do visine vrijednosti naslijeđene imovine, dakle, samo prema vrijednosti nekretnina koje je Općina K. naslijedila, a to nekretnine upisane u zk.ul.br. 1477 k.o. G. S.
    ŽS Bj Gž 1625/2004-2
    ***************************
    Predmetnom tužbom tužitelj je zatražio isplatu utuženog iznosa od ukupno 120.000,00 kn s naslova ulaganja koja je izvršio svojim radom i novčanim ulaganjima u rekonstrukciju nekretnine koja je bila vlasništvo prednice tužene tj.njezine majke, a koju je nekretninu nakon smrti majke naslijedila tužena. Drugostupanjski sud polazi
    od utvrđenja prvostupanjskog suda, da je tuženi, živeći u zajednici s majkom tužene, svojim radom i sredstvima izvršio određena ulaganja prilikom rekonstrukcije odnosno adaptacije nekretnine u D., koja je bila vlasništvo majke tužene (prema utvrđenjima prvostupanjskog suda u iznosu od 12.008,08 kn), ali suprotno prvostupanjskom sudu, zaključuju da ne postoji pravni osnov po kojem bi tužitelj od tužene mogao zahtijevati povrat odnosno naknadu za izvršena ulaganja. Pri tome, polazeći od rezultata provedenih dokaza, a posebno navoda samog tužitelja, drugostupanjski sud zaključuje da je navedena ulaganja tužitelj vršio dobrovoljno i besplatno, ne očekujući niti zahtijevajući od prednice tužene naknadu bilo po stvarnopravnom bilo po
    obveznopravnom osnovu, s ciljem i motivom zajedničkog življenja, odnosno korištenja predmetne nekretnine. Iako je takvim ulaganjima od strane tužitelja na određen način umanjena njegova imovina odnosno povećana imovina prednice tužene, upravo zbog dobrovoljnosti i besplatnosti takvih ulaganja drugostupanjski sud s pravom zaključuje da nisu ispunjene pretpostavke predviđene zakonom za slučaj stjecanja bez osnove i vraćanja onog što je stečeno bez osnove (čl. 210. Zakona o obveznim odnosima – “Narodne novine”, broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99, u svezi s čl. 211. Zakona o obveznim odnosima). S obzirom na nepostojanje duga prednice tužene prema tužitelju ne prihvaća niti zaključivanje prvostupanjskog sdua o postojanju obveze tuženice kao nasljednice na povrat utuženog iznosa (čl. 145.Zakona o nasljeđivanju – “Narodne novine”, broj 52/71, 27/78 i 56/00).
    Drugostupanjski sud, također, s pravom zaključuje da okolnost što je nastupila smrt prednice tužene čime je prestala i mogućnost daljnjeg zajedničkog života i korištenja
    predmetne nekretnine od strane tužitelja i prednice tužene nije sama po sebi takva okolnost koja bi tužitelju davala pravo na naknadu potraživanja kojeg utužuje ovom tužbom.“
    VSRH Rev 580/2007-2
    **************************
    Nasljednici glavnog dužnika, glede svoje odgovornosti za namirenje potraživanja ostavitelja ne mogu se pozivati  na činjenicu da je za namirenje obveze ugovoreno
    osiguranje, budući njihova obveza predstavlja glavnu obvezu, dok obveza jamca može biti sporedna ili izjednačena s obvezom glavnog dužnika odnosno njegovih nasljednika.
    Županijski sud u Varaždinu, Gž. 1346/08-2 od 18.II.2009.
    ***************************
    Novčana pomoć koju jedan nasljednik primi sukladno odredbi čl. 64. Kolektivnog ugovora od svog poslodavca nisu namjenska sredstva za podmirenje troškova sahrane
    i za taj iznos se ne umanjuju obveze drugog nasljednika za naknadu troškova sahrane koju je platio nasljednik koji je primio novčanu pomoć.
    ŽS Kc Gž 249/2002
    *****************************
    Nasljednici odgovaraju za ostaviteljeve dugove do visine vrijednosti naslijeđene imovine time da isti nisu dužni namirivati vjerovnike ostavitelja određenim
    redoslijedom.
    Županijski sud u Varaždinu, Gž. 1033/08-2 od 10.VI.2008.
    *************************
    Revizijski će sud, pazeći po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava primijeniti odredbe čl. 145. Zakona o nasljeđivanju po kojima nasljednici
    odgovaraju  solidarno za dugove ostavitelja svaki do visine svog nasljeđenog dijela.
    VSRH Rev 356/2002
    **************************
    Nasljednik koji se prihvatio nasljedstva i svoj dio ustupio sunasljednici, odgovara za
    dugove ostavitelja do vrijednosti naslijeđene imovine.
    Županijski sud u Varaždinu,
    Gž.291/07-2 od 30.IV.2007.
    *****************************
    Nasljednici mogu svoja prava ostvarivati pa tako zahtijevati i povrat zajma odmah, po smrti ostavitelja, ne čekajući donošenje rješenja o nasljeđivanju.
    VSRH Rev 615/1998
    *****************************
    Ovršni postupak će se nastaviti nakon smrti ovršenika u odnosu na sve zakonske nasljednike bez obzira što rješenjem o nasljeđivanju nije raspoređena nekretnina na kojoj se vodi ovršni postupak, iz razloga što nekretnina koja je predmet ovršnog postupka, prelazi na sve ovršenike kao zakonske nasljednike iza pok. ovršenika u času njegove smrti, a nasljednici u času ostaviteljeve smrti stječu nasljedno pravo i na njih po sili zakona prelazi ostavina umrle osobe, a u kojem trenutku se osniva i nasljednička zajednica nasljednika.
    Županijski sud u Varaždinu, Gž. 1841/06-2 od 20.XII.2006.
    **************************
    Kad je tužba za naplatu dugovanja ostavitelja podnesena protiv jednog od nasljednika njegov prigovor da nije jedini nasljednik nije odlučan, budući da nasljednici odgovaraju solidarno za dugove ostavitelja, ali do visine naslijeđenog dijela.
    VSRH Rev 1830/1997
    **************************
    Nema zakonskog osnova za povrat ulaganja učinjenih prilikom adaptacije kuće kad su ta ulaganja izvršena dobrovoljno i besplatno pri čemu se nije očekivala niti zahtijevala naknada.
    VSRH Rev 580/2007-2
    *************************
    Okolnost da je u pravomoćnom rješenju o nasljeđivanju utvrđeno da postoji dug ostavine u određenom novčanom iznosu prema određenom trgovačkom društvu ne znači istodobno i da su potraživanja tog trgovačkog društva utvrđena pravomoćnom sudskom odlukom, niti da zastarni rok temeljem odredbe čl. 379 st. 1 Zakona o
    obveznim odnosima iznosi 10 godina, a to iz razloga što sud u ostavinskoj raspravi nije ovlašten utvrđivati dugove ostavitelja, odnosno njihovu visinu, a ukoliko vjerovnici prijave svoja potraživanja, o njima se ne raspravlja u ostavinskom postupku.
    Županijski sud u Varaždinu, Gž. 921/06-2 od 10.VII.2006.
    **********************
    Nasljednici odgovaraju za dugove ostavitelja do visine vrijednosti naslijeđene imovine i to svaki do visine vrijednosti svojeg nasljednog dijela.
    ŽS Ri Gž 2292/1999
    *************************
    Kada ima više nasljednika iza ostavitelja, oni odgovaraju solidarno za dugove ostaviteljeve i to svaki do visine vrijednosti svojeg nasljednog dijela, bez obzira da li je izvršena dioba nasljedstva, iz kojeg razloga nema bitnog utjecaja na odluku o tužbenom zahtjevu tužitelja, činjenica da je tuženik samo jedan od nasljednika u ostavinskom postupku.
    Županijski sud u Varaždinu, Gž. 1571/05-2 od 28.X.2005.
    ****************************
    U pravu je revident kada ističe da trošak nadgrobnog spomenika koji je tužiteljica podigla po svojoj volji i odluci u čast pok. Josipa ne predstavlja dug ostavitelja pok.Josipa za koji odgovaraju nasljednici. Nasljednici kada preuzimaju prava umrlog, preuzimaju i njegove obveze imovinske prirode. Dugovi ostavitelja su teret koji su
    osobno teretili ostavitelja, a to nije slučaj s troškom za nadgrobni spomenik koji ostavitelj nije “naručio” prije smrti i tužiteljica, kada je učinila trošak za takav
    spomenik, učinila ga je za sebe te ne može to potraživati kao vjerovnik prema ostavitelju, jer on taj dug nije učinio.”
    VSRH Rev 3054/1993
    *************************
    Naime, nasljednik odgovara za dugove ostaviteljeve do visine vrijednosti naslijeđene imovine. Opseg odgovornosti nasljednika za ostaviteljeve dugove prosuđuje se prema vrijednosti naslijeđene imovine koju je ona imala u času prijelaza na nasljednika, dakle u momentu smrti ostavitelja.
    Ona se procjenjuje prema tržišnoj vrijednosti stvari u času smrti, pa kasnije promjene nastale u vrijednosti naslijeđenih predmeta ostavine, ne utječu na veličinu i opseg nasljednikove odgovornosti.
    Županijski sud u Varaždinu, Gž. 748/03-2 od 02. lipnja 2003.
    ******************
    Odgovornost nasljednika ograničena vrijednošću naslijeđene imovine odnosi se samo na onaj dio tražbine vjerovnika koji je postojao u času ostaviteljeve smrti, pa stoga, neovisno od vrijednosti naslijeđene imovine, vjerovnik ima pravo na naplatu od nasljednika i onog dijela tražbine – zateznih kamata – koja je nastala kao posljedica zakašnjenja u ispunjenju nakon smrti ostavitelja, jer u tom dijelu to nije dug
    ostavitelja već dug nasljednika. 
    Županijski sud u Bjelovaru, Gž-2811/12-2, od 23.VIII. 2012.
    **********************
    Nasljednici odgovaraju za dugove ostavitelja do visine vrijednosti naslijeđene imovine i to svaki do visine vrijednosti svojeg nasljednog dijela.
    Županijski sud Rijeka Gž 2292/99, Gž 1333/99 od 17.01.2001.
    *********************
    Nasljednik odgovara za dugove ostavitelja prema tržišnoj vrijednosti naslijeđene imovine koju je ona imala u momentu smrti ostavitelja.
    Županijski sud u Varaždinu,Gž. 748/03-2 od 02. lipnja 2003.
    ******************
    Kada ima više nasljednika iza ostavitelja, oni odgovaraju solidarno za dugove ostaviteljeve i to svaki do visine vrijednosti svojeg nasljednog dijela, bez obzira da li je izvršena dioba nasljedstva, iz kojeg razloga nema bitnog utjecaja na odluku o tužbenom zahtjevu tužitelja, činjenica da je tuženik samo jedan od nasljednika u ostavinskom postupku.
    Županijski sud u Varaždinu, Gž. 1571/05-2 od 28.X.2005.
    *************************
    Za obveze ostavitelja koje se temelje na ugovoru o zastupanju,nasljednica odgovara do visine vrijednosti naslijeđene imovine, međutim za ocjenu početka tijeka zastarnog roka, nije od odlučnog značaja činjenica da je nasljednica izdala punomoć tužitelju za zastupanje u parnici koju je preuzela na strani ostavitelja kao njegova nasljednica.
    Županijski su u Varaždinu, Gž. 243/08-2 od 03.III.2008.
    ******************
    Kada ima više nasljednika iza ostavitelja, oni odgovaraju solidarno za dugove ostaviteljeve i to svaki do visine vrijednosti svojeg nasljednog dijela, bez obzira da li je izvršena dioba nasljedstva, iz kojeg razloga nema bitnog utjecaja na odluku o tužbenom zahtjevu tužitelja, činjenica da je tuženik samo jedan od nasljednika u ostavinskom postupku.
    ŽS Vž Gž 1571/2005-2
    ***********************
    Supruga ostavitelja nije ovlaštena tražiti povrat troškova sahrane ostavitelja od oporučne nasljednice.
    Županijski sud u Varaždinu 10 Gž 2049/2011-2 od 19.4.2011.
    **********************
    Nasljednik dužnika je pasivno legitimiran i u slučaju kad je rješenjem, odlučeno da se
    neće provoditi ostavinska rasprava, jer nema ostavinske imovine.
    Županijski sud u Varaždinu Gžx 244/2011-2 od 7.12.2011.
    *************************
    Nasljednici odgovaraju za ostaviteljeve dugove do visine vrijednosti naslijeđene imovine time da isti nisu dužni namirivati vjerovnike ostavitelja određenim
    redoslijedom.
    Županijski sud u Varaždinu Gž 1033/2008-2 od 10.6.2008.
    ********************
    Odgovornost nasljednika ograničena vrijednošću naslijeđene imovine odnosi se samo na onaj dio tražbine vjerovnika koji je postojao u času ostaviteljeve smrti, pa stoga, neovisno o vrijednosti naslijeđene imovine, vjerovnik ima pravo na naplatu od nasljednika i onog dijela tražbine – zateznih kamata – koja je nastala kao posljedica zakašnjenja u ispunjenju nakon smrti ostavitelja, jer u tom dijelu to nije dug
    ostavitelja već dug nasljednika.
    Županijski sud u Bjelovaru Gž 2811/2012-2 od 23.8.2012.
    **********************
    U primjeni Zakona o nasljeđivanju pojavilo se sljedeće pitanje – odgovara li nasljednik koji je svoj nasljedni dio ustupio drugom sunasljedniku za dugove ostavitelja?
    Odgovor je dala sudska praksa putem Odluke Županijskog suda u Bjelovaru,Gž -1645/14-2 od 18. studenoga 2014.
    Predmet spora u toj parnici bila je osnovanost zahtjeva tužitelja kojim od tužene potražuje iznos od 53.871,12 kn, kao nasljednice iza pokojnog O.D., koji je kod tužitelja za života, tj. 6. kolovoz a 2007. zaključio ugovor o kreditu u iznosu od 59.450,00 kn.
    Prvostupanjski sud pravilno je zaključio da je tužena kao nasljednica iza pokojnog O. D. dužna zajedno s ostalim nasljednicima podmiriti dugovanje pokojnog oca, pa je sud osnovano odbio istaknuti prigovor promašene pasivne legitimacije. Naime, članak 139. stavak 3. i 4. Zakona o nasljeđivanju (Nar. nov., br. 48/03, 163/03, 35/05 i 127/13) propisuje da nasljednik
    odgovara za ostaviteljeve dugove do visine vrijednosti naslijeđene imovine, a kad ima više nasljednika, oni odgovaraju  solidarno za ostaviteljeve dugove, i to svaki do visine vrijednosti svoga nasljednog dijela, bez obzira na to je li izvršena dioba nasljedstva. Prema stavku 2. istog članka, nasljednik koji se
    odrekao nasljedstva ne odgovara za dugove ostavitelja.
    Iz rješenja o nasljeđivanju javnog bilježnika od 11. kolovoza 2008., kao
    nasljednici prvog nasljednog reda iz a O. D. utvrđene su supruga i dvije kćeri. Kćeri ostavitelja prihvatile su se nasljedstva i svoje dijelove ustupile majci,koja je prihvatila i svoj dio i ustupljene joj dijelove.
    Iako su se kćeri ostavitelja izjasnile na način da prihvaćaju ostavinsku
    imovinu i ustupaju je majci, nisu se oslobodile odgovornos ti za dug.
    Takvo odricanje nasljedstva u korist sunasljednika je ustupanje nasljedstva nakon što je takva osoba već postala nasljednik, pa takav nasljednik i uz čin ustupanja odgovara za dugove ostavitelja, onako kako bi odgovarao da svoj nas lijeđeni dio nije ustupio. Prema tome, sud je pravilno primijenio odredbe članka 139. stavak 3. i 4. Zakona o nasljeđivanju, jer činjenica da je nasljednik ustupio nasljedstvo nakon što ga je prihvatio, ne utječe na njegovu odgovornost za ostaviteljeve dugove, jer je prihvaćanjem nasljedstva postao nasljednik, a njegova odluka o tome da naslijeđeni dio ustupi nema utjecaja na njegovu odgovornost za ostaviteljeva dugovanja.
    Dakle,nasljednik koji je svoj nasljedni  dio ustupio drugom
    sunasljedniku, odgovara za dugove ostavitelja, jer ustupanje prethodno prihvaćenog nasljednog dijela nekom od sunasljednika nema pravno značenje odricanja od nasljedstva.
    Županijski sud u Bjelovaru, Gž-1645/14-2 od 18. studenoga 2014.
    ************************
    „Međutim, suprotno stajalištima tužitelja, nasljednici odgovaraju za
    ostaviteljeve dugove do visine vrijednosti naslijeđene imovine pa i kad su potpunom isplatom samo nekih ostaviteljevih vjerovnika oštetili ostale vjerovnike.
    VSRH Rev -1470/63)
    Županijski sud u Varaždinu, broj Gž -1033/2008-2 od 10. lipnja 2008.
    *********************
  5. Matrix

    Pravo na dom
    Ukoliko se stranka pozove na pravo na dom, sud je dužan provesti test razmjernosti.
    Iz obrazloženja:
    Domaći sudovi su obvezni prvi pružiti zaštitu konvencijskim pravima pojedinaca pri čemu je među najvažnijim pravima zajamčenim Konvencijom pravo na poštivanje osobnog i obiteljskog života koje štiti čl. 8. Konvencije. Člankom 8. Konvencije propisano je da svatko ima pravo na poštovanje svoga privatnog i obiteljskog života, doma i dopisivanja te da se javna vlast neće miješati u ostvarenje tog prava, osim u skladu sa zakonom i ako je u demokratskom društvu nužno radi interesa državne sigurnosti, javnog reda i mira ili gospodarske dobrobiti zemlje te radi sprječavanja nereda ili zločina, radi zaštite zdravlja ili morala ili radi zaštite prava i sloboda drugih. Da bi se u slučaju pozivanja stranke na pravo na dom moglo ocijeniti je li taj prigovor osnovan, u konkretnom slučaju da li bi nalog za iseljenje   neovlaštenog posjednika predstavljao neopravdano miješanje u njegovo pravo na dom, potrebno je provesti test razmjernosti, dakle, utvrditi činjenice na temelju kojih je moguće odgovoriti na pitanja je li miješanje utemeljeno na zakonu, je li miješanje usmjereno na   postizanje legitimnog cilja te je li miješanje bilo nužno u demokratskom društvu. Sud je u postupku jedino utvrdio da se tužbeni zahtjev tužitelja, kao vlasnika nekretnine, temelji na čl. 162. st. 1. i 2. Zakonu o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, br. 91/96., 68/98., 137/99., 22/00., 73/00. i 114/01., dalje u tekstu: ZOV), te da tužitelj kao vlasnik traži   predaju u posjed, dakle, da želi postići legitimni cilj, a to je ostvarenje jednog od vlasničkih  prava, pravo na posjed, međutim, sud nije utvrdio činjenice je li miješanje bilo nužno u  demokratskom društvu. Po ocjeni ovoga suda, u nastavku postupka sud treba utvrditi razloge zbog kojih tužitelj, kao vlasnik nekretnine, traži iseljenje tuženice vodeći računa da pravo vlasništva štiti i čl. 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju, a isto tako ocijenit će činjenice, odnosno razloge koje tuženica iznosi kao razloge zbog kojih ne bi trebala iseliti iz nekretnine koju smatra domom, a koji štiti čl. 8 Konvencije. Ukoliko nakon provedenog testa razmjernosti sud utvrdi da pravo na dom tuženici ne bude povrijeđeno njezinim iseljenjem s nekretnine u vlasništvu tužitelja, tada će o tužbenom zahtjevu odlučiti primjenom odredbe čl. 162. st. 1. i 2. ZOV-a.
    Županijski sud u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici, Gž-2912/16-2 od 7. rujna 2017.
    **************************
    Legitimni interes javne vlasti da kontrolira svoju imovinu sporedan je u odnosu na pravo fizičke osobe na poštivanje njezina doma. 
    Iz obrazloženja:
    Tužitelj iseljenjem tuženika nastoji ostvariti zaštitu prava vlasništva Republike Hrvatske na temelju Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, međutim, sadržaj spisa ne daje osnovu za zaključak da je prisilno iseljenje tuženika (odnosno predaja u posjed tužitelju stana slobodnog od osoba iz stvari) nužno u demokratskom društvu. Kod toga valja najprije istaknuti da je predmetna nekretnina u vlasništvu Republike Hrvatske, u režimu javnog dobra u općoj uporabi i pod upravom tužitelja. Tužitelj je tijelo javne vlasti odnosno pravna osoba koja obavlja javne ovlasti (što i sam potvrđuje u prigovoru protiv prvostupanjskog rješenja o plaćanju sudske pristojbe) te isti, kako je navedeno, upravlja nekretninom u vlasništvu   Republike Hrvatske, što nadalje znači da u ovom slučaju ne postoje suprotstavljeni interesi   dviju privatnih osoba. Tužitelj, međutim, nije tijekom prvostupanjskog postupka dao nikakvo razumno i adekvatno obrazloženje na temelju kojeg bi se moglo zaključiti da je iseljenje   tuženika nužno, odnosno da za isto postoji prijeka/ neodgodiva društvena potreba, a legitimni   interes javne vlasti da kontrolira svoju imovinu sporedan je u odnosu na pravo tuženika na  poštivanje njegova doma (tako i Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci broj: U-III-2073/2010 od 4. ožujka 2014.). Tužitelj i vlasnica nekretnine su pravne osobe pa istu nekretninu, po naravi stvari, ne bi mogli koristiti za vlastito stanovanje, a kako tužitelj nije u prvostupanjskom postupku dao nikakvo razborito objašnjenje o nužnosti iseljenja tuženika,   odnosno da za time postoji prijeka društvena potreba, i koja bi to društvena potreba bila, u konkretnom slučaju u kojem, ponavlja se, ne postoje suprotstavljeni interesi dviju ili više privatnih osoba, preteže pravo tuženika, kao fizičke osobe, na poštovanje njegova doma (time da iz provedenih dokaza nedvojbeno ne proizlazi da bi tuženik mogao živjeti kod svojih roditelja niti da on ima dugoročno stabilne prihode na temelju kojih bi mogao na drugi način  dugoročno ostvariti stambeno zbrinjavanje), što ipak, valja na ovom mjestu primijetiti, ne   anulira pravo tužitelja da od tuženika potražuje naknadu za uporabu predmetnog stana, no to nije predmet ovog postupka.“
    Županijski sud u Varaždinu, Gž-1724/17-2 od 12. rujna 2018.
    ****************************
    U parničnom postupku koji se vodi radi iseljenja i predaje u posjed, sud je dužan raspraviti da li stan predstavlja tuženikov dom u smislu odredbi Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih    sloboda i Ustava Republike Hrvatske, ukoliko iz činjeničnih navoda tuženika proizlazi da se poziva na pravo na dom.
    Iz obrazloženja:
    Prvostupanjski sud u ovoj parnici propustio je obzirom na činjenične navode tuženika prije svega raspraviti predstavlja li predmetni stan tuženikov dom u smislu citiranih konvencijskih i ustavnih odredbi i to bez obzira što se tuženik nije izrijekom pozvao na ustavno odnosno   konvencijsko pravo na dom i zaštitu tog prava (tako u odluci Ustavnog suda RH broj: U-III/5374/2013 od 19. prosinca 2017.) te u slučaju utvrđenja da se radi o domu provesti test   razmjernosti. U citiranoj odluci Ustavni sud RH pozivajući se na presudu Europskog suda za ljudska prava u predmetu Bjedov protiv Hrvatske (broj 42150/09 od 29 svibnja 2012.) ističe da su sudovi pri ocjeni istaknutog prigovora dužni provesti test razmjernosti i razumnosti   predložene mjere iseljenja odnosno ispitati da li je miješanje tužiteljice kao javne vlasti utemeljeno na zakonu. Testom razmjernosti potrebno je odgovoriti na pitanje predstavlja li obzirom na istaknute okolnosti zahtjev tužiteljice za iseljenje tuženika neovlašteno miješanje u njegovo pravo na dom koji test se prema stajalištima izražen u više odluka ESLJP provodi   pomoću tri eliminacijska pitanja – da li je miješanje utemeljeno na zakonu, je li miješanje usmjereno na postizanje legitimnog cilja i je li miješanje bilo nužno u demokratskom društvu pri čemu negativan odgovor na bilo koje pitanje znači da je iseljenje protivno Konvenciji   odnosno jedan negativni odgovor dovoljan je za zaključak da se radi o povredi prava na dom iz čl. 8. Konvencije.„
    Županijski sud u Varaždinu, Gž-2040/16-2 od 14. veljače 2018.
    **************************
    Kada je ovršnom postupku prethodio parnični postupak u kojem je donesena presuda kojom se nalaže ovršeniku da iseli iz nekretnine, tada ovršenik više nije ovlašten u ovršnom postupku isticati pravo na dom.
    Iz obrazloženja:
    U podnesenoj žalbi ovršenik ponavlja razloge koje je naveo u prijedlogu za odgodu ovrhe osporavajući zaključak suda prvog stupnja o tome da nije ispunjena subjektivna pretpostavka za odgodu ovrhe. Naime, u žalbi ovršenik iznosi da se s obitelji nalazio u kvalificiranom posjedu predmetne nekretnine punih 18 godina te smatra da će mu nastati nenadoknadiva neimovinska šteta zbog stresa i straha koju će njegova obitelj pretrpjeti iseljenjem iz kuće. Osim toga iznosi tvrdnju da je prizemlje i kat kuće uredio za davanje u najam te da će izgubiti zaradu ukoliko se presuda izvrši. I po ocjeni ovog suda žalbene tvrdnje ovršenika neosnovane su iz razloga što je u ovom ovršnom postupku prethodio parnični postupak u kojem je donesena presuda kojom je naloženo ovršeniku da se iseli iz nekretnina iz kojih razloga on ne može u ovom ovršnom postupku isticati pravo na dom, kojeg ističe žalbenim tvrdnjama o tome da mora iseliti s obitelji s nekretnine kojom se služi za stanovanje. Činjenica što će izgubiti prihod od najma koji ima namjeru ostvarivati također nije od utjecaja na pravilnost zaključka suda prvog stupnja da prijedlog za odgodu ovrhe nije osnovan.“
    Županijski sud u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici, Gž Ovr-597/18-4 od 4. rujna 2018.
    ***************************
  6. Matrix

    Rok za pobijanje pravne radnje
    Za podizanje tužbe radi pobijanja dužnikovih pravnih radnji postoje dva različita roka, ovisno o kakvim se raspolaganjima dužnika radi, pa je tako  čl. 71. Zakona o obveznim odnosima propisano da se tužba za pobijanje pravnih radnji dužnika može podnijeti u roku jedne godine za raspolaganje iz čl. 67. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ( teretno/naplatno raspolaganje) , a u svim ostalim slučajevima u roku tri godine. U istom čl. 67. st. 1. Zakona o obveznim odnosima propisano je da se naplatno raspolaganje može pobijati ako je u vrijeme raspolaganja dužnik znao ili mogao znati da poduzetim raspolaganjem nanosi štetu svojim vjerovnicima i ako je trećoj osobi, s kojom je ili u čiju je korist pravna radnja poduzeta, to bilo poznato ili je moglo biti poznato. Znači, u opisanom slučaju rok za podizanje tužbe je jedna godina.
    U ostalim slučajevima rok za podizanje tužbe radi pobijanja pravnih radnji dužnika je tri godine, a koji će se primijeniti ako je treća osoba s kojom je ili u čiju je korist pravna radnja poduzeta dužnikov bračni drug ili krvni srodnik u ravnoj liniji ili u pobočnoj liniji do četvrtog stupnja ili po tazbini do istog stupnja, u kojem slučaju se smatra da je toj trećoj osobi bilo poznato da dužnik poduzetim raspolaganjem nanosi štetu vjerovniku, osim ako dokaže suprotno.Kod besplatnih raspolaganja također se primjenjuje rok za podizanje tužbe od tri godine. U slučaju besplatnih raspolaganja i s njima izjednačenih pravnih radnji smatra se da je dužnik znao da poduzetim raspolaganjem nanosi štetu vjerovniku i za pobijanje tih radnji ne zahtijeva se da je trećoj osobi to bilo poznato ili moglo biti poznato.
    Rok se računa od dana kad je poduzeta pravna radnja koja se pobija odnosno od dana kad je trebalo poduzeti propuštenu radnju, no postavlja se pitanje:
    Da li je rok za podnošenje tužbe radi pobijanja pravne radnje dužnika prekluzivne prirode odnosno kakvu bi odluku sud trebao donijeti ako tužitelj podnese tužbu nakon proteka propisanog roka?
    Naime, rok za podnošenje tužbe radi pobijanja pravne radnje dužnika, procesno je pravne, a ne materijalno pravne prirode,   odnosno je prekluzivan, slijedom čega će sud odbaciti tužbu ako ona ne bude podnesena u propisanom roku. S obzirom na to da propuštanjem navedenih rokova nastaje prekluzija prava pobijati raspolaganje dužnika, radi se o procesnopravnom roku jer zapravo dolazi do prestanka procesnopravne ovlasti za podizanje tužbe.Takvo stajalište zauzeto je u pravnoj teoriji, ali i sudskoj praksi, pa se o tome kao prekluzivnom roku navodi i primjerice u rješenju Županijskog suda u Varaždinu, Gž-997/2019-2 od 14. 8. 2019. te u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Rev 594/10-2 od 23. 11. 2011.godine. 
    Vezano uz rok za podnošenje tužbe javile su se u praksi dvojbe glede stvarnopravnih ugovora kod kojih je za stjecanje stvarnog prava na nekretninama potrebno da bude izvršen konstitutivan upis uknjižbe stjecanja stvarnog prava u korist osobe koja stječe stvarno pravo (tradicijski sustav stjecanja prava vlasništva) te druge ugovore obveznog prava kod kojih je za to da oni proizvode pravni učinak potrebno poduzeti još neki pravni posao, a koja se sastojala u tome teče li rok za podnošenje tužbe od trenutka kada je stvarnopravni ugovor sklopljen ili tek kada bude izvršen upis stjecanja prava vlasništva u zemljišnu knjigu, odnosno od trenutka kada je sklopljen obveznopravni ugovor ili tek od trenutka kada bude poduzeta i posljednja radnja koja je potrebna da bi ugovor proizvodio pravni učinak.
    Tako je u odnosu na ZOO/91 bilo zauzeto stajalište da se rok računa od dana poduzimanja radnje odnosno od dana kada je radnju trebalo poduzeti, dok se u odnosu na ZOO/05 to stajalište promijenilo, i to pod utjecajem teorije materijalnog građanskog prava, koja je prihvaćena odlukom Ustavnog suda broj U-III/5050/2011 od 3. 7. 2014.godine, a koje pravno shvaćanje Ustavnog suda Republike Hrvatske se primjenjuje u sudskoj praksi, pa se tako, primjerice, navodi:
    „Prema odredbi čl.71. st.1 ZOO-a tužba za pobijanje može se podnijeti u roku od jedne godine za raspolaganje iz čl. 67. st. 1 toga Zakona, a za ostale slučajeve u roku od tri godine, a prema st. 2. istog članka, rok se računa od dana kad je poduzeta pravna radnja koja se pobija, odnosno od dana kada je trebalo poduzeti propuštenu radnju.
    Ugovor o doživotnom uzdržavanju između sada pok. D. K. i tuženice M. P., kojim pok. D. K. M. P. ostavlja predmetni stan, a tuženica M. P. ju je obvezna uzdržavati do smrti, naplatno je raspolaganje iz čl. 67. st. 1. ZOO-a pa se tužba za pobijanje tog raspolaganja može podnijeti u roku od jedne godine. Taj rok počinje teći od dana kada je na temelju tog ugovora izvršena uknjižba vlasništva tuženice M. P. na predmetnom stanu. Radi se o prekluzivnom roku na koji sud pazi po službenoj dužnosti pa je prije svega potrebno ispitati da li je predmetna tužba predana u roku.“
    kao i:
    „S obzirom na to da se radi o ugovoru o darovanju, dakle besplatnom raspolaganju, prekluzivni rok za podnošenje takve tužbe je tri godine, a taj rok se računa od dana kada je poduzeta pravna radnja koja se pobija odnosno od dana kada je trebalo poduzeti propuštenu radnju. U konkretnom slučaju radi se o ugovorima o darovanju od 23. studenoga 2011. godine u odnosu na čkbr. ____/16 odnosno o ugovoru o darovanju od 4. prosinca 2014. godine u odnosu na čkbr.__/1 sve k.o. P.
    Prvostupanjski sud je pri tome otklonio prigovor prekluzije koji su izjavili tuženici, jer je utvrdio da se rok za podnošenje takve tužbe računa od trenutka kada je poduzet posljednji akt kojim se ta radnja okončava, a taj stav je iznio i Ustavni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci od 3. srpnja 2014. godine broj U-III/5050/2011.
  7. Matrix

    Nužni dio
    „Pravilan je pravni stav nižih sudova da to što bi tužitelji eventualno bili povrijeđeni u svom nužnom nasljednom dijelu … nije razlog za utvrđenje ništavosti darovnog ugovora.“ 
    – odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj Rev 925/1993-2 od 18. svibnja 1994.
    *********
    - „Nužni nasljednik može tražiti vraćanje dara u ostavinskom postupku samo ako je zahtjev usmjeren protiv sunasljednika i ako sunasljednici pristaju dobrovoljno vratiti stvar, a u protivnom zahtjev za vraćanje   dara može se ostvariti jedino u parnici.“
     - odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj Rev 252/1994-2 od 29. svibnja 1997.
    **********
    - „Ukoliko zakonski nasljednik smatra da je oštećen u nužnom dijelu zbog darovanja od strane ostavitelja trećoj osobi koja nije nasljednik, umanjenje dara trećoj osobi zbog povrede nužnog dijela može tražiti jedino u posebnoj građanskoj parnici, a ne i u ostavinskom postupku.“
    - odluka Županijskog suda u Koprivnici, broj Gž 865/2001-2 od 15. studenoga 2001.
    ***********
     - „Kad nasljednik nije tijekom ostavinskog postupka zahtijevao vraćanje dara niti je zatražio nužni dio, nije nastupio prekid zastare tužbe.“ 
    - odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj Rev 210/1994-2 od 7. rujna 1995.
    ************
     - „ Kada je tuženik na darovanoj stvari učinio takve građevinske promjene da su iste u pravnom smislu u cjelini rezultirale nastankom nove stvari - novog stambenog objekta, tada takva nova stvar u cjelini ne predstavlja vraćanje darovane stvari u ostavinsku imovinu pok. majke stranaka, već samo u onom dijelu koliki bi bio nužni dio tužitelja na darovanoj nekretnini, a prema stanju stvari u vrijeme koju bi takva darovana stvar imala u vrijeme saznanja tuženika za vraćanje dara.“
     - odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj Rev 814/1990-2 od 24. lipnja 1992.
    *********
    - „Pravilno je stajalište suda drugoga stupnja da nasljednik kome je povrijeđen nužni dio raspoložbom ostavitelja ugovorom o doživotnom uzdržavanju nema pravo tražiti povrat imovine radi povrede nužnog dijela. Međutim,pokojnica kasnijim ugovorom o doživotnom uzdržavanju više nije mogla raspolagati imovinom kojom je raspolagala ranijim darovnim ugovorom, jer više nije bila vlasnica imovine koja je bila predmetom tog darovnog ugovora, budući da je to tada bila tuženica, koja je upravo na temelju tog darovnog ugovora i bila upisana u zemljišnim knjigama kao vlasnica tih nekretnina. Budući da je tuženica te nekretnine dobila kao dar od ostaviteljice, tužitelj bi mogao tražiti povrat dijela te imovine ukoliko je tim darovanjem povrijeđeno njegovo pravo na nužni nasljedni dio.“
    - odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj Rev 147/1997-2 od 5. veljače 1998.
    **********
    - „Pravilno sudovi zaključuju da je pok. Č. Đ. za života dao tuženiku suglasnost za otkup stana, ali pogrešno smatraju da se davanje navedene suglasnosti smatra odricanjem od prava (pravo na otkup stana), a koje se odricanje u smislu čl. 34. ZN smatra darom. Stoga prema pravnom shvaćanju ovoga suda davanje suglasnosti pok. Č. Đ. tuženiku kao sinu i članu porodičnog domaćinstva nema značaj darovanja predmetnog stana niti odricanja od prava na otkup stana u smislu čl. 34. ZN. Zbog toga se ne može niti govoriti o vrijednosti tog stana kao dara, a koja bi se imala uračunati u vrijednost ostavine vezano za izračunavanje nužnog dijela u smislu odredbe čl. 33. st. 3. ZN. (…) Prema pravnom shvaćanju Ustavnog suda RH izraženom u odluci broj U-III/3041/2003 od 10. ožujka 2004., pravo na otkup stana koje pripada stanaru - nositelju stanarskog prava u smislu odredbi Zakona o prodaji stanova je osobno pravo koje ne prelazi na nasljednike te je tom odlukom Ustavni sud prihvatio pravno stajalište Vrhovnog suda RH izraženo u presudi Gzz-53/2003 od 27. svibnja 2003.“
    - odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj Rev 994/2007-2 od 1. prosinca 2010.
    ************
    Prilikom odlučivanja o prigovoru zastare u ostavinskom postupku, smatra se da je nasljednik dao zahtjev za ostvarivanjem prava na nužni dio onog trenutka kada je u ostavinskom postupku osporio oporuku a ne nasljedničkom izjavom nakon nastavka ostavinskog postupka po dovršetku parnice u kojoj je osporavao istinitost oporuke.
    Županijski sud u Varaždinu, Gžx. 51/10-2 od 7.VII.2010.
    **************
    Vraćanje dara zbog povrede nužnog dijela nasljednik može tražiti u roku od tri godine od smrti ostavitelja, odnosno od dana kada je rješenje o njegovom proglašenju za umrlog postalo pravomoćno, bez obzira kada je nužni nasljednik koji traži vraćanje darova saznao za postojanje ugovora o darovanju.
    Županijski sud u Varaždinu, Gž. 933/06-2 od 18.V.2006.
    ******************
    Trogodišnji rok u kojem zastarijeva tužba radi vraćanja darova je objektivan i počinje teći od ostaviteljeve smrti, bez obzira na to kad je nužni nasljednik koji traži vraćanje darova doznao za postojanje ugovora o darovanju.
    VSRH Rev 1704/1991
    **********************
    Kad nužni nasljednik tvrdi da je ugovor o doživotnom uzdržavanju djelomično i ugovor o darovanju, ovlašten je tražiti vraćanje dara a da ne traži poništenje ugovora.
    VSRH Rev 252/1994
    *********************
    Ako je među strankama sporna vrijednost ostavine na temelju koje se izračunava nužni dio i vrijednost darova koje je ostavitelj učinio nužnom nasljedniku sud će prekinuti ostavinski postupak i stranke uputiti na parnicu jer se radi o spornim činjenicama o kojim ovisi pravo na nužni dio i uračunavanje vrijednosti dara u nužni dio.
    Županijski sud u Splitu Gžx 417/2010 od 29.11.2010.
    *********************
    Snaha ne ulazi u krug nužnih nasljednika iza pok. svekra, niti po pravu predstavljanja iza svog pok. supruga koji je bio sin ostavitelja i koji, iako je nadživio ostavitelja,nije postavio zahtjev za nužni dio.
    ŽS Ka Gž 242/1999
    ********************
    Zakonski nasljednici imaju pravo na ime svog zakonskog dijela iz ostavine dobiti minimalno nužni dio, bez obzira što nasljeđuju samo na temelju zakona.
    Županijski sud u Varaždinu, Gž. 370/10-2 od 14.IV.2010.
    ************************
    Nećakinja ostavitelja nije nužni nasljednik.
    ŽS Ri Gž 2842/2000
    ********************
    Pravo na nužni dio iz smrti pokojnog brata pripada sestri kada je ona bez nužnih sredstava za život i nesposobna za rad, a neodlučno je da li joj sredstva za uzdržavanje mogu pružiti druge osobe.
    Vrhovni sud Republike Hrvatske Rev 1406/97 od 13.2.2001.
    ************************
    Činjenica što neki nasljednici (brat i sestre ostaviteljice) u nasljednoj izjavi nisu zatražili nužni dio iz ostavinske imovine, ne isključuje ih od nasljeđivanja nužnog dijela onog nasljednika (majke ostaviteljice) koji je zahtjev za nužni dio postavio, jer se ovdje više ne radi o njihovu pravu kao nužnih nasljednika ostavitelja, već o zakonskom nasljeđivanju onog što je njihov predak (majka) naslijedio po osnovi nužnog nasljednog dijela.
    Županijski sud u Bjelovaru Gž 2381/2008-2 od 9.1.2009.
    **********************
    Ostavinski sud nije ovlašten, bez izričitog sporazuma stranaka, izvršiti konkretizaciju nužnog dijela određivanjem koje će stvari i prava nužni nasljednik realno dobiti iz ostavine.
    ŽS St Gž 789/1996
    ************************
    Ukoliko zakonski nasljednik uspije pobiti ugovor o doživotnom uzdržavanju, tada isti stječe pravo na nasljeđivanje temeljem zakona, budući da pravo na nužni dio postoji samo u slučaju oporučnog nasljeđivanja. 
    Iz obrazloženja
    Žalitelj pogrešno smatra da ima pravo na „nužni dio“ (čl. 70. ZN-a) jer to pravo postoji samo u slučaju oporučnog, a ne i zakonskog nasljeđivanja. U konkretnom slučaju pok. ostavitelj nije svojom imovinom raspolagao za slučaj smrti oporukom, nego pravnim poslom među živima - ugovorom o doživotnom uzdržavanju sa inače zakonskom nasljednicom , N.M. sestrom žalitelja. Stoga za slučaj uspjeha žalitelja u parničnom  postupku pobijanja spornog ugovora o doživotnom uzdržavanju žalitelj stječe pravo na nasljeđivanje pokojnog ostavitelja na temelju zakona (čl. 8. st. 1. ZN-a).„ 
    Županijski sud u Varaždinu, 14 Gž.390/12-2 od 13. ožujka 2012.
    *********************
    Ako tužitelj u ostavinskom postupku nije postavio zahtjev za vraćanje dara zbog povrede nužnog dijela, a ostavinski postupak je okončan pravomoćnim rješenjem o nasljeđivanju kojim je tužitelj kao stranka koja je sudjelovala u tom postupku vezan, tada ne može svoje pravo ostvarivati u posebnoj parnici.
    Županijski sud u Varaždinu, Gž.436/10-2 od 25. kolovoza 2010.
    ******************
    Braća i sestre ostavitelja ne ulaze u krug nužnih nasljednika niti se na iste primjenjuje načelo reprezentacije danom stupanja na snagu Zakona o nasljeđivanju (NN. 48/03). 
    Iz obrazloženja
    „Odredba čl. 69. st. 1. ZN određuje kao nužne nasljednike ostaviteljeve potomke, njegovu posvojčad i njihove potomke i njegovog  bračnog druga. Istom odredbom u st. 2. određeni su kao nužni nasljednici  ostaviteljevi roditelji, posvojitelji i ostali predci uz uvjet da su trajno nesposobni za rad i nemaju nužnih sredstava za život. Prema tome, odredbom čl. 69. st. 1. i 2. određen je krug nužnih nasljednika, među kojima  nisu navedeni braća i sestre ostavitelja, kako je to bilo određeno ranije važećim Zakonom o nasljeđivanju. Slijedom navedenog, braća i sestre ostavitelja ne ulaze u krug nužnih nasljednika, niti se u konkretnom slučaju može primijeniti načelo reprezentacije na način kako to žalitelj sugerira u žalbi, jer činjenica da je po pravu predstavljanja pozvan na zakonsko nasljeđivanje ne znači da se može smatrati nužnim nasljednikom, budući da su nužni nasljednici samo osobe navedene u odredbi čl. 69. st. 1. i 2. ZN.„ 
    Županijski sud u Varaždinu, 15 Gž.3245/11-2 od 6. rujna 2011.
    ********************
    Ukoliko ostaviteljica u času smrti nije imala nikakvu  pokretnu niti nepokretnu imovinu niti tražbinu prema trećima a nije sastavila oporuku, tada se smatra da je ista raspolaganjem za života – darovanjem, povrijedila nužni dio zakonskog nasljednika , zbog čega isti ima pravo na povrat dara u 1/4 dijela u odnosu na ½ suvlasnički dijela nekretnine, a koja je bila predmet darovnog  ugovora.
    Županijski sud u Varaždinu, Gž.3284/11-2 od 08. travnja 2013.
    *****************
    Na Županijskom sud u Varaždinu zauzeto stajalište da zakonski nasljednici imaju pravo na ime svog zakonskog dijela iz ostavine dobiti minimalno nužni dio, bez obzira što nasljeđuju samo na temelju zakona.
    „Nije sporno da je žaliteljica kćerka ostavitelja, koji nije ostavio oporuku, dakle da je zakonska nasljednica ostavitelja te da nasljeđuje temeljem Zakona. ... Prema tome iako se u konkretnom slučaju nasljeđuje temeljem Zakona, a ne temeljem oporuke, zakonski nasljednici, a koji su u ovom slučaju i nužni nasljednici, pa tako i žaliteljica, imaju pravo na ime svog zakonskog dijela iz ostavine dobiti barem nužni dio, a koji iznosi sukladno čl. 70. st. 3. ZN-a.“ 
    (Odluka Županijskog suda u Varaždinu, broj Gž 370/10-2, od 14. travnja 2010.)
    Stupanjem na snagu Zakona o nasljeđivanju iz 2003. godine, braća i sestre više ne ulaze u krug nužnih nasljednika niti se na njih primjenjuje načelo reprezentacije pa je tako isti sud donio rješenje u kojem iznosi sljedeće stajalište:
     „…braća i sestre ostavitelja ne ulaze u krug nužnih nasljednika, niti se u konkretnom slučaju može primijeniti načelo reprezentacije na način kako to žalitelj sugerira u žalbi, jer činjenica da je po pravu predstavljanja pozvan na zakonsko nasljeđivanje ne znači da se može smatrati nužnim nasljednikom, budući da su nužni nasljednici samo osobe navedene u odredbi čl. 69 st. 1 i 2 ZN.“
    (Rješenje Županijskog suda u Varaždinu, broj Gž.3245/11-2, od 6. rujna 2011.).
    *************************
    Zakonski nasljednik nije ovlašten tražiti nužni dio iz točno određene imovine ostavitelja. 
    Iz obtazloženja:
    U ponovnom postupku sud prvog stupnja prije svega će sa zakonskim nasljednicima 
    raspraviti činjenice iz čl. 71. ZN-a koji propisuje na koji način se utvrđuje vrijednost ostavine u smislu da će od stranaka zatražiti da se očituju o tome jesu li one među njima sporne, odnosno je li sporno što je koji od zakonskih nasljednika dobio za života ostavitelja, te koju imovinu je ostavitelj imao u vrijeme smrti, odnosno je li imao kakvih tražbina prema nasljednicima ili trećim osobama. Ukoliko te činjenice među strankama nisu sporne, tada sud 
    u ostavinskom postupku treba utvrditi vrijednost ostavine sukladno citiranom čl. 71. ZN-a te potom ocijeniti je li darovanjem zakonskom nasljedniku A. K. povrijeđen nužni dio zakonske 
    nasljednice M. K., te je li osnovan njezin zahtjev za nužnim dijelom u smislu odredbe čl. 70. ZN-a. Pritom se skreće pažnja sudu prvog stupnja da vodi računa o tome da zakonski nasljednik ne može tražiti nužni dio iz točno određene imovine, jer se nakon obračuna vrijednosti ostavinske imovine ostavitelja izračunava vrijednost njegovog nužnog dijela, 
    veličina kojeg je propisana odredbom čl. 70. st. 3. ZN-a, te se potom nužni dio, ukoliko već nije namiren, prije svega namiruje iz imovine koja je predmet raspravljanja u ostavinskom postupku, a tek ako ta imovina ne bi bila dovoljna, tada dolazi do primjene instituta vraćanja 
    darova propisanog odredbom čl. 78. ZN-a.“
    Županijski sud u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici, Gž-2981/16-2 od 8. rujna 2017.
    ***********************
  8. Matrix

    Pravo vlasništva
    “...Tužitelji u ovoj pravnoj stvari zahtijevaju donošenje presude kojom bi se utvrdilo postojanje već stečenog prava suvlasništva. Prema odredbi čl. 119. st. 1. i 2. ZV vlasništvo nekretnine na temelju pravnog posla stječe se upisom stjecateljevog vlasništva u zemljišnoj knjizi.Budući da tužitelji kao temelj stjecanja suvlasništva navode pravni posao, a upis u zemljišnu knjigu nije izvršen, to već zbog izostanka propisanog načina stjecanja – upisa u zemljišnu knjigu, tužitelji, kad bi i dokazali postojanje valjanog pravnog posla kojemu je cilj stjecanje vlasništva, ne bi stekli pravo suvlasništva...”
    (VSRH, Rev-476/10)
    ***************************
    Pobijanom je presudom odbijen tužbeni zahtjev da se ovrha proglasi nedopuštenom i iz razloga jer tužitelj, kao treća osoba koja se poziva na vlasništvo  predmeta ovrhe kao zapreke za provođenje ovrhe,temelji svoje pravo vlasništva na Ugovoru o kupoprodaji, a sam Ugovor o kupoprodaji nije, sukladno odredbi čl. 114. ZV, dokaz o pravu vlasništva tužitelja, već je samo pravni temelj za stjecanje prava vlasništva...” 
    (VSRH, Rev-1911/11)
    *************************
    Prema pravnim pravilima OGZ
    vlasništvo na nekretninama temeljem pravnog posla moglo se steći i bez upisa u zemljišne knjige ako je ugovor izvršen. 
    (VSRH, Rev-x 181/10 od 12. ožujka 2013.)
    **********************
    Tužiteljica je kao univerzalna nasljednica ostavitelja stekla sva prava na nekretninama koje je on imao - dakle, pravo vlasništva i pravo na posjed (koji je imao u času smrti). I.B. (ostavitelj koga je naslijedila u cijelosti tužiteljica pravomoćnim rješenjem o nasljeđivanju) stekao je kupoprodajom u proljeće 1976. od bivših vlasnika - prodavatelja I. i A.M., vlasništvo predmetnih nekretnina. Ugovor je zaključen 1976.,dakle u vrijeme važnosti bivšeg OGZ(koji se je primjenjivao kao pravno pravilo), a prije donošenja i stupanja na snagu Zakona o osnovnim vlasničko pravnim odnosima ("Službeni list" SFRJ, broj 6/80,stupio na snagu 1. rujna 1980. godine - dalje: ZOVO). Po ustaljenoj sudskoj praksi, za važenja OGZ, a prije donošenja ZOVO, kupac je stjecao pravo vlasništva nekretnina zaključivanjem i izvršenjem   ugovora, dakle, i bez uknjižbe prava vlasništva u zemljišnim knjigama(što se danas traži), pa je zato ostavitelj I.B. postao vlasnikom predmetnih nekretnina, a tužiteljica nasljeđivanjem od bivšeg vlasnika.”
    (VSRH, Rev 1695/00 od 28. veljače 2001.)
    **************************
    Na temelju spomenute pravomoćne presude kojom je utvrđeno tužiteljevo vlasništvo
    spornog poslovnog prostora tužitelj nije stekao to pravo jer nije riječ o konstitutivnoj presudi. 
    Tom presudom utvrđeno je postojanje njegovog već stečenog prava vlasništva.” 
    (VSRH, Rev 1882/15 od 29. rujna 2015.)
    ************************
    Stjecanje vlasništva odlukom javne vlasti (sudbene, ovršne ,zakonodavne) moguće je samo ako to zakon odredi npr. stjecanjem ovršnim putem na temelju odluke o dosudi, razvrgnućem suvlasništva    zajednice nekretnina, zatim rješenjem o izvlaštenju, komasaciji,potom u primjeni Zakona o naknadi za imovinu oduzetu u vrijeme  jugoslavenske  komunističke vladavine ("Narodne novine" broj 92/96 i 81/02), kada se donose odluke o vraćanju nekretnine. Nadalje, još uvijek postoje upisi u zemljišnim knjigama koji se tiču prošlih vremena kada su se razrješavali agrarni odnosi, uzurpacije,kolonizacije,raznovrsni oblici zadružnog vlasništva i sl. Međutim, u predmetnom slučaju nije riječ o stjecanju prava vlasništva na temelju takve kondemnatorne ili konstitutivne odluke suda, već samo to da je odlukom suda deklarirano postojanje prava vlasništva stečenog još nasljeđivanjem.” 
    (VSRH, Rev 1550/16 od 12. travnja 2017.)
    **********************
    Činjenica da je netko u zemljišnoj knjizi upisan kao suvlasnik određenih nekretnina predstavlja samo predmnjevu o suvlasništvu te osobe, koja svakako otpada ako drugi, čije stjecanje nije upisano u zemljišnu knjigu ,dokaže da ima valjanu osnovu i istinit način stjecanje te   nekretnine. Ni okolnost da je rješenjem o nasljeđivanju iza osobe koja je upisana kao (su)vlasnik nekretnine u zemljišnoj knjizi ta imovina raspoređena kao njena ostavinska imovina na nasljednike iako nije predstavljala ostavinu ostavitelja, ne dovodi nasljednike u povoljniji položaj,budući nasljednici svoje pravo izvode iz prava svog prednika, a kojeg prava nema.” 
    (VSRH, Rev-2064/13 od 25. veljače 2014.)
    ************************
    Imovina koja je pripadala S. D. prešla je u času njezine smrti na njezinen asljednike. Međutim, u istom pravnom položaju u pogledu spornog stana nalazi se njezin nasljednik T. M. u kojem se nalazila do trenutka smrti S. D.. Na tuženika nije moglo preći više prava nego što ga je imala S. D. Ona je bila upisana u zemljišnoj knjizi kao vlasnica stana, ali uz obvezu da to pravo vlasništva prenese tužiteljici, pod pretpostavkom da je ugovor o kupoprodaji stana valjan. Njezino pravo je u tom opsegu prešlo na nasljednika. Ako je tužiteljica imala obveznopravni zahtjev prema S. D.da joj izda tabularnu   ispravu podobnu za upis prava vlasništva na spornom stanu, onda to pravo ima i prema tuženiku T. M. Takav obveznopravni zahtjev ne bi imala pod pretpostavkom da je ugovor o kupoprodaji valjan i da sadrži sve što je potrebno (uključujući i klauzulu intanbulandi) da bi se na temelju njega moglo upisati pravo vlasništva u zemljišnoj knjizi. Budući da je prodavateljica stana umrla i da je u međuvremenu upisano pravo vlasništva na ime tuženika T. M., kao nasljednika, tužiteljica u osnovi ima pravo tražiti od tuženika (nasljednika)da trpi upis prava vlasništva na njezino ime temeljem kupoprodajnog ugovora
    (VSRH, Rev-549/07 od 17. rujna 2010.)
    *********************
    U smislu odredaba čl. 5. ZN ostaviteljevom smrću na   nasljednika prelaze sva prava koja je imao ostavitelj – osim strogo osobnih prava koja se ne mogu nasljeđivati zbog svoje pravne naravi. Potraživanje na temelju stečenog bez osnove nema pravnu narav strogo osobnog potraživanja, već je imovinskopravne naravi. Prema tome, u slučaju da je u vrijeme smrti ostavitelja postojalo osnovano potraživanje ostavitelja na temelju stečenog bez osnove, ono prelazi na nasljednika – neovisno je li ostavitelj podnio tužbu radi ostvarenja tog potraživanja.” 
    (VSRH, Rev-2510/10 od 11. siječnja 2012.)
    ************************
    Prema odredbi čl. 5. st. 3. ZN ostavina se sastoji od svega što je bilo ostaviteljevo u trenutku njegove smrti. Ostaviteljevom smrću prelazi njegova ostavina na nasljednika, čime postaje njegovo nasljedstvo (čl.5. st. 2. ZN). U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno je da je ostavitelj umro 16. 6. 2005., a tuženica da je stan prodala nakon smrti ostavitelja 17. 10. 2005. Dakle, njegova ostavinska imovina eventualno se mogla sastojati i od suvlasničkog dijela stana, ali ne i od novčane svote polučene prodajom tog stana, jer ta novčana svota u trenutku ostaviteljeve smrti nije pripadala ostavitelju i slijedom toga nije mogla prijeći na nasljednike. Okolnost otuđenja ostavinske   imovine nakon smrti ostavitelja ne mijenja sadržaj ostavinske   imovine, već eventualno opravdava isticanje obveznopravnog zahtjeva prema stjecatelju bez osnove.”
    (VSRH, Rev 1264/10 od 8. siječnja 2013.)
    *************************
    Tužiteljica je kao univerzalna nasljednica ostavitelja stekla sva prava na nekretninama koje je on imao - dakle, pravo vlasništva i pravo na posjed (koji je imao u času smrti). I.B. (ostavitelj koga je naslijedila u cijelosti tužiteljica pravomoćnim rješenjem o nasljeđivanju) stekao je   kupoprodajom u proljeće 1976. od bivših vlasnika - prodavatelja I. i A.M., vlasništvo predmetnih nekretnina. Ugovor je zaključen 1976.,dakle u vrijeme važnosti bivšeg OGZ (koji se je primjenjivao  kao pravno pravilo), a prije donošenja i stupanja na snagu ZOVO …(stupio na snagu 1. rujna 1980.)…. Po ustaljenoj sudskoj praksi, za važenja OGZ, a prije donošenja ZOVO, kupac je stjecao pravo vlasništva   nekretnina zaključivanjem i izvršenjem ugovora, dakle, i bez uknjižbe prava vlasništva u zemljišnim knjigama (što se danas traži), pa je zato ostavitelj I.B. postao vlasnikom predmetnih nekretnina, a tužiteljica nasljeđivanjem od bivšeg vlasnika.”
    (VSRH, Rev 1695/00 od 28. veljače 2001.)
    *********************
    U ovoj parnici tužitelj nasljedničkom tužbom ostvaruje svoje nasljedno pravo iza pradjeda A. Š., umrlog 1914., iza kojeg je proveden i pravomoćno   završen ostavinski postupak u spisu Općinskog suda u Buzetu broj O-65/81,u kojem postupku tužitelj nije sudjelovao, zahtijevajući od tuženika kao sunasljednika 1/2 dijela nekretnina koje su tuženiku pripale na temelju rješenja o nasljeđivanju donesenog u navedenom predmetu. Raspravljajući i ocjenjujući tuženikov prigovor zastare tužiteljevog prava zahtijevati   ostavinu u smislu odredaba čl. 144. Zakona o nasljeđivanju (“Narodne novine” br. 52/71 i 47/78 – dalje ZN), sudovi su utvrdili da je tuženik isključivi posjednik predmetnih nekretnina još od 1963., pa budući da je predmetna tužba podnesena 1992., osnovano su zaključili da je, neovisno o kakvoći tuženikovog posjeda, nastupila zastara, jer prema odredbi st. 2.navedenog članka pravo zahtijevati ostavinu prema nepoštenom držaocu ostavine zastaruje za 20 godina, a taj rok je protekao.” 
    (VSRH, Rev-1011/00 od 2. 9. 2003.)
    **************************
    Prema odredbi čl. 144. st. 1. ZN, pravo zahtijevati ostavinu kao nasljednik ostavitelja zastaruje prema savjesnom držaocu za godinu dana od kada je nasljednik saznao za svoje pravo i za držaoca stvari ostavine, a najkasnije za 10 godina računajući za zakonskog nasljednika od smrti ostavioca. S obzirom da je, prema tvrdnji samog tužitelja, otac stranaka tuženiku darovao nekretnine koje su deposedirane 1984.,.. da je otac stranaka umro 1987.,... a tužba je podnesena 2002.,.. to je tuženik u odnosu na te nekretnine savjesni držatelj, pa su nižestupanjski sudovi,primjenom citiranih zakonskih odredbi pravilno zaključili da je osnovan prigovor zastare kojeg je tuženik istakao u ovom postupku, a dosljedno tome da je pravilno primijenjeno materijalno pravo kada je odbijen tužbeni zahtjev.” 
    (VSRH, Rev 1312/06 od 24. 1. 2007.)
    **************************
    Prema odredbi čl. 122. ZN kojom je uređeno pitanje otvaranja   nasljedstva propisano je da se smrću osobe otvara njezino   nasljedstvo, a isti učinak ima i proglašenje osobe umrlom. Odredbom čl. 128. st. 1. ZV propisano je da nasljednik stječe vlasništvo naslijeđene stvari u času otvaranja nasljedstva, ako zakonom nije drukčije određeno (a ovdje nije drukčije određeno). To znači da se ne može uzeti da je jedna osoba nasljednik u jednom razdoblju, a druga u nekom daljnjem razdoblju, već se vlasništvo po sili zakona na   temelju nasljeđivanja kao pravnog temelja stjecanja vlasništva stječe u trenutku otvaranja nasljedstva. Dakle, u trenutku otvaranja nasljedstva 6. lipnja 2006. kada je umrla ostaviteljica,oporučna nasljednica, a ne tuženik (zakonski nasljednik) je postala vlasnicom   stana zbog kojeg je predmetni ugovor o najmu (drugog, ovdje spornog) stana raskinut, pa je izjava o raskidu tog ugovora naknadno izgubila svoje pravne učinke.” 
    (VSRH, Rev 2602/15 od 5. 10. 2016.)
    *************************
    Tužiteljice koje su nasljeđivanjem izvanknjižno stekle suvlasnička prava nad predmetnom nekretninom,shodno čl. 128. st. 2. ZV, ovlaštene su ishoditi upis svog izvanknjižno stečenog prava u zemljišne knjige. Kao izvanknjižne suvlasnice predmetne nekretnine za po 2/8 dijela, upis stečenog suvlasništva ovlaštene su zahtijevati upravo prema tuženicima kao knjižnim prednicima (čl.40. Zakona o zemljišnim knjigama) koji su bez valjane pravne osnove u pravnom odnosu prema tužiteljicama u zemljišnim knjigama upisani na suvlasničkim dijelovima koji pripadaju tužiteljicama.” 
    (VSRH, Rev-2742/11 od 3. lipnja 2015.)
    ***********************
    U odnosu na navode tuženice da su nižestupanjski sudovi prihvaćanjem tužbenog zahtjeva pogrešno primijenili materijalno pravo sadržano u odredbi čl. 130. st. 2. ZV jer je tuženica svoje pravo vlasništva stekla na temelju rješenja o nasljeđivanju i u dobroj vjeri tako stečeno pravo vlasništva upisala u zemljišnu knjigu, čemu se ne može suprotstaviti pravo vlasništva prednika tužitelja stečeno na temelju zakona, valja odgovoriti da po prirodi stvari kod stjecanja prava vlasništva uz načelo povjerenja u zemljišne knjige radi se o stjecanju prava vlasništva na temelju pravnog posla gdje pravni slijednik,pouzdajući se u potpunost i istinitost zemljišne knjige, stječe pravo vlasništva na temelju pravnog posla od upisanog pravnog prednika (čl. 115. ZV) dok je nasljeđivanje drugačiji pravni temelj stjecanja prava vlasništva (čl. 114. ZV) od onog koji se utemeljuje na pravnom poslu, kao što su to i odluke suda ili druge nadležne vlasti te zakon.” 
    (VSRH, Rev 2031/10, od 14. siječnja 2015.)
    *************************
    Tužbeni zahtjev kojim se zahtijeva utvrđenje da je tužitelj temeljem kupoprodajnog ugovora stekao vlasništvo predmetne nekretnine ne bi bio osnovan. A to iz razloga što je pravni posao samo pravni naslov za stjecanje prava vlasništva, a prelazi na način određen zakonom… odredbom čl. 119. st. 1.ZV propisano (je) da se vlasništvo na nekretnini stječe upisom u zemljišnu knjigu...”.
    (Županijski sud u Zagrebu, Gž-7486/11)
    ************************
    Dakle, utvrđenje prava vlasništva, kao što tužiteljica traži, osnovano se može zahtijevati u slučaju kad je pravni temelj stjecanja prava   vlasništva zakon, a ne i pravni posao, jer je upis prava vlasništva modus stjecanja tog prava....“
    (Županijski sud u Zagrebu, Gž-7001/12)
    ************************
    Pobijanom je presudom odbijen tužbeni zahtjev da se ovrha proglasi nedopuštenom i iz razloga jer tužitelj, kao treća osoba koja se poziva na vlasništvo predmeta ovrhe kao zapreke za provođenje ovrhe,   temelji svoje pravo vlasništva na Ugovoru o kupoprodaji, a sam Ugovor o kupoprodaji nije,   sukladno odredbi čl. 114. ZV, dokaz o pravu vlasništva tužitelja, već je samo pravni temelj za   stjecanje prava vlasništva...” 
    (VSRH, Rev-1911/11)
    ***********************
    Pravilna je odluka suda prvog stupnja kojom je odbio zahtjev tužitelja za izdavanje tabularne   isprave, budući je taj zahtjev po svojoj prirodi obveznopravni, a ne stvarnopravni zahtjev, koji   pretpostavlja postojanje određenog obveznopravnog odnosa između ugovornih stranaka,pri čemu izdavanje tabularne isprave predstavlja   isključivo ispunjenje jedne od obveza iz pravnog posla...“
    (Županijski sud u Zagrebu, Gž-5558/14)
    **********************
    Suprotno žalbenim navodima sud prvog stupnja utvrdio je da tužitelj neosnovano zahtijeva   izdavanje tabularne isprave od tuženika. Naime, u situaciji kada tužitelj zahtjeva utvrđenje stjecanja prava vlasništva dosjelošću, pravilno je sud prvog   stupnja odbio ovaj zahtjev obzirom da se radi o originarnom stjecanju prava vlasništva te stranke nisu u obveznopravnom odnosu.” 
    (Županijski sud u Zagrebu, Gž-1744/15)
    **************************
    U ovoj parnici tužitelj zahtjeva da sud utvrdi da je on vlasnik spornih  nekretnina, pozivajući se na presudu P-... od... te da je tuženik dužan to priznati i trpjeti upis prava vlasništva tužitelja u zemljišnoj knjizi. Tuženik to   osporava i tvrdi da je on vlasnik i da je njegovo pravo vlasništva upisano u zemljišnoj knjizi. Nižestupanjski sudovi prihvaćaju tužbeni zahtjev.
    Neodlučno je za ishod ovog spora to što je pravomoćnom presudom P-... od...tužitelj utvrđen kao vlasnik spornih nekretnina. Pravilo je da pravomoćna presuda djeluje samo među parničnim strankama (inter partes). U odnosu ne treće, koji u parnici nisu sudjelovali kao stranke, presuda u pravilu nema pravnog učinka (jednako kao građanskopravni ugovor). Presuda unosi izvjesnost među parnične stranke u pogledu njihovih do tada spornih pravnih   odnosa. Odluka suda donesena u parničnom postupku može djelovati samo u odnosu na osobe kojima je bila pružena mogućnost da u parnici sudjeluju kao stranke. U zakonu su predviđeni određeni slučajevi u kojima se odstupa od pravila da pravomoćna presuda djeluje samo među parničnim strankama. U konkretnom slučaju ne može se ispitati zbog kojih razloga bi presuda P-... od ...imala učinka prema tuženiku, koji nije bio stranka u postupku P-....” 
    (VSRH, Rev – 283/06)
    ************************
     
     
  9. Matrix
    Ako je osnovna pobuda za sklapanje ugovora o doživotnom uzdržavanju bilo rješavanje imovinskopravnih odnosa tada se radi o nedopuštenoj pobudi za koju su obje ugovorne strane znale i zbog čega je ugovor o doživotnom uzdržavanju ništav.

    Sažetak:
    U smislu odredbe čl. 53. st. 1. ZOO pobude iz kojih je ugovor sklopljen ne utječu na njegovu pravu valjanost, međutim u smisla odredbe čl. 53. st. 2. ZOO ako je nedopuštena pobuda bitno utjecala na odluku jednog ugovaratelja da sklopi ugovor i ako je to drugi ugovaratelj znao ili morao znati, ugovor će biti bez učinka. Ovaj sud u cijelosti prihvaća pravno  shvaćanje da u ovom konkretnom slučaju su ispunjene pretpostavke iz čl. 53. st. 2. ZOO, jer u ovom konkretnom slučaju je osnovna pobuda sklopljenog ugovora o doživotnom uzdržavanju bilo rješavanje imovinskopravnih odnosa, a ne uzdržavanje pokojnog J. O., slijedom čega se radi o nedopuštenoj pobudi za koju su obje ugovorne strane znale i zbog čega je ugovor o doživotnom uzdržavanju sklopljen između tužene i pokojnog J. O. ništav sukladno odredbi čl. 103.st. 1. ZOO.
    Vrhovni sud Republike Hrvatske Rev-x 121/11 od 5. rujna 2012. godine
    *******************
    Ako je ugovor o doživotnom uzdržavanju sklopljen u svrhu izigravanja prava na nasljeđivanje ostalih zakonskih sunasljednika, a ne radi davanja uzdržavanja i ako je u tu svrhu i izvršavan, takav bi ugovor trebalo proglasiti ništavim. 
    Ustavni sud Republike Hrvatske, br. U-III-800/1999 od 13. ožujka 2001. (20-1, B. B., 27. 4. 2009.)
    *******************
    Budući da su u konkretnom slučaju davatelj (pokojni B. P.) i primatelji uzdržavanja (I. i II.-tuženici) upravo to dogovorili (da imovina davatelja prelazi u vlasništvo III. i IV.-tuženih koji nisu ni primatelji, a ni davatelji uzdržavanja-dakle nisu stranke iz ugovora), takav ugovor nema pravni učinak te je ništav.
    Županijski sudu u Zagrebu (Gž -6370/08-2, od 10. svibnja 2011.)
    ********************
    Sud na ništavost pazi po službenoj dužnosti, ali nije ovlašten po službenoj dužnosti donijeti presudu bez tužbe, odnosno tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništavosti, jer u parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku.
    Vrhovni sud RH br. Rev- 126/08, 
    ****************
    Ugovor o doživotnom uzdržavanju kada su ga stranke stvarno zaključile (dakle, ne radi se o simuliranom pravnom poslu) može predstavljati djelomično naplatni i djelomično darovni ugovor ako postoji suviše velik nerazmjer između činidbe otuđivaoca imovine i protučinidbe davaoca  uzdržavanja pa se radi o mješovitom karakteru ugovora, a što tužitelj  upravo u tužbi i tvrdi. Sud je dužan u parnici utvrditi te okolnosti, jer bi u protivnom postojala mogućnost da se u obliku takvog ugovora o doživotnom uzdržavanju izigraju nužni nasljednici, lišavajući ih njihova nužnog dijela. Suprotno stajalištu nižestupanjskih sudova, za podizanje tužbe za vraćanje dara u konkretnom slučaju nije nužna pretpostavka da se traži poništenje ugovora o doživotnom uzdržavanju, makar i djelomično jer tužitelj  priznaje valjanost zaključenog ugovora, a njegov zahtjev se temelji na tvrdnji da se radi o mješovitom  ugovoru, kao što je već ranije istaknuto.
    Vrhovni sud Republike Hrvatske, Rev 252/94, od 29. V. 1997.
    ******************
    Kada je rješenje Centra za socijalnu skrb kojim je staratelju za poseban slučaj odobreno sklapanje ugovora o doživotnom  uzdržavanju naknadno poništeno, tada je i zaključeni ugovor o doživotnom  uzdržavanju ništav.
    Županijski sud u Varaždinu, Gž-1428/08-2, od 8. XII. 2008.
    *******************
    Skrbnik ne može sklopiti ugovor o doživotnom uzdržavanju sa štićenikom.
    Kratki tekst odluke:
    “Podnositelj u ustavnoj tužbi iznosi svoju prosudbu da nema ni pravnih ni faktičnih zapreka za sklapanje  ugovora o doživotnom uzdržavanju, jer on već preko deset godina kao skrbnik svoje supruge njoj daje, a ona prima uzdržavanje.
    Ustavna tužba nije osnovana.
    U obrazloženju osporene presude Upravni sud Republike Hrvatske je naveo da je podnositeljeva supruga potpuno lišena poslovne sposobnosti, a za skrbnika joj je postavljen podnositelj, pa s obzirom da prema odredbi čl. 175. st. 1. toč. 5. Obiteljskog zakona (“Narodne novine”, br. 116/03 i 17/04) skrbnik ne može biti osoba s kojom je štićenik sklopio ugovor o doživotnom uzdržavanju, pravilno upravna  tijela nisu odobrila sklapanje takvog ugovora.Pravna stajališta navedena u osporenoj presudi Upravnog suda zasnivaju se na pravilnoj primjeni mjerodavnog materijalnog prava i na ustavnopravno prihvatljivom tumačenju tog prava.”
    Ustavni sud Republike Hrvatske, U-III-1342/06, od 27. IX. 2007.
    ******************
    Nemoralan je ugovor o doživotnom uzdržavanju ako je davatelj uzdržavanja u vrijeme sklapanja ugovora znao i mogao znati da je primatelj uzdržavanja tako teško bolestan da mu pouzdano predstoji skora  smrt.
    Kratki tekst odluke:
    “Naime, trebalo bi biti jasno da je protivno moralu društva te načelu savjesnosti i poštenja kada davatelj  uzdržavanja sklapa ugovor o doživotnom uzdržavanju znajući da je primatelj uzdržavanja tako teško bolestan da je krajnja, očekivana i poznata posljedica njegova zdravstvenog stanja smrt kao izvjesna činjenica koja će po redovitom tijeku stvari nastupiti kroz relativno kratko vrijeme. Međutim, ako je u vrijeme sklapanja ugovora bilo neizvjesno koliko će dugo primatelj uzdržavanja živjeti, dakle ako nije bilo pouzdano jasno i očito da predstoji skora smrt primatelja uzdržavanja, onda se ne bi moglo osnovano utvrditi da prilikom sklapanja ugovora o doživotnom uzdržavanju nedostaje element aleatornosti. Prema tome, za pravilnu odluku o tužbenom zahtjevu u ovom slučaju nije dovoljno samo saznanje davateljice uzdržavanja o teškoj bolesti primatelja uzdržavanja , već je za utvrđenje o nemoralnosti i zapravo ništavosti ugovora iz tog razloga potrebno utvrditi egzistenciju svih prije istaknutih okolnosti, što je u dokaznom postupku koji je proveo sud prvog stupnja očigledno propušteno. Dakle, u dokaznom je postupku bilo potrebno ispitati i raspraviti te podrobno utvrditi je li davateljica uzdržavanja u vrijeme  sklapanja prijepornog ugovora, dana 18. svibnja 2004. godine, doista znala za tešku i neizlječivu bolest  tužiteljeva oca te skoru smrtnu posljedicu takvog zdravstvenog stanja, kao i je li davateljica uzdržavanja, s obzirom na osobna saznanja o bolesti od koje je bolovao primatelj uzdržavanja kao i manifestacije te bolesti koje je tuženica objektivno mogla uočiti, uvažavajući i sve druge okolnosti, u pravno relevantno  vrijeme, mogla znati da je primatelj uzdržavanja teško bolestan te da mu pouzdano predstoji skora smrt.
    Županijski sud u Rijeci, Gž-87/06, od 10. IX. 2008.
    ********************
    Ništavost ugovora o doživotnom uzdržavanju se ocjenjuje kroz činjenicu da je ugovor o doživotnom uzdržavanju dvostrani naplatni pravni posao s elementima aleatornosti pa stoga glede pitanja ništavosti isti podliježe pravilima obveznog prava. Ništavost ugovora o doživotnom uzdržavanju može se isticati iz više razloga.
    VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE, broj: Rev 2043/2012-2 od 20. srpnja 2016. godine
    ******************
    Ukoliko zakonski nasljednik uspije pobiti ugovor o doživotnom uzdržavanju, tada isti stječe pravo na nasljeđivanje temeljem zakona, budući da pravo na nužni dio postoji samo u slučaju oporučnog nasljeđivanja. 
    Iz obrazloženja
    „Žalitelj pogrešno smatra da ima pravo na „nužni dio“ (čl. 70. ZN-a) jer to pravo postoji samo u slučaju oporučnog, a ne i zakonskog nasljeđivanja. U konkretnom slučaju pok. ostavitelj nije svojom imovinom raspolagao za slučaj smrti - oporukom, nego pravnim poslom među živima - ugovorom o doživotnom uzdržavanju sa inače zakonskom nasljednicom N.M. sestrom žalitelja. Stoga za slučaj uspjeha žalitelja u parničnom postupku pobijanja spornog ugovora o doživotnom uzdržavanju žalitelj stječe pravo na nasljeđivanje pokojnog ostavitelja na temelju zakona (čl. 8. st. 1. ZN-a).„ 
    Županijski sud u Varaždinu, 14 Gž.390/12-2 od 13. ožujka 2012.
    ****************
    Ukoliko je na strani primatelja uzdržavanja kao inicijatora zaključenja ugovora o doživotnom uzdržavanju postojala nedopuštena pobuda za koju su davateljice uzdržavanja znale, tada je 
    tako sklopljeni ugovor o doživotnom uzdržavanju ništetan.
    Iz obrazloženja:
    „Po ocjeni ovog suda, motiv za zaključenje Ugovora, a osobito sklapanja njegovih Aneksa, 
    bio je da se tužiteljicu kao zakonsku nasljednicu primatelja uzdržavanja isključi iz sudjelovanja u ostavinskom postupku i eventualnom nasljeđivanju dijela imovine. Da je tome tako može se zaključiti iz činjenice da primatelj uzdržavanja T. T. u trenutku zaključenja 
    Ugovora 1998. godine, kojim su obuhvaćena samo dvije nekretnine, nije trebao nikakvo uzdržavanje, da je bio dobrog zdravlja prema iskazu samih tuženica, da mu je nakon toga djelomična pomoć bila potrebna prilikom loma kuka i loma ruke, koju su mu pružale također tuženice, te da je Aneksima Ugovora obuhvatio svu svoju nepokretnu i pokretnu imovinu, dozvolio da se tuženice kao davateljice uzdržavanja upišu u zemljišnu knjigu još za njegova 
    života, te je na taj način isključio tužiteljicu iz nasljedstva. Same tuženice navode da ih je on na taj način želio osigurati, što znači da je želio riješiti imovinskopravne odnose između njih i 
    tužiteljice. Tuženice su znale za tužiteljicu, te su bile svjesne da u ostavinskom postupku iza T. T. je ona nasljednica prvog nasljednog reda kao što su to i one. Završno, zaključak je ovog 
    suda da je na strani primatelja uzdržavanja kao inicijatora zaključenja Ugovora postojala 
    nedopuštena pobuda, za koju su tuženice znale zbog čega su Ugovor i Aneksi Ugovora koji slijede pravnu sudbinu glavnog ugovora, ništetni. Tako je riješeno i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev x-121/11 u gotovo identičnom činjeničnom sklopu. Zbog toga je ovaj sud preinačio pobijanu odluku u točki I. izreke presude na način da je usvojio tužbeni zahtjev na utvrđenje da je Ugovor o doživotnom uzdržavanju i njegovi Aneksi ništetan, a kao posljedica ništetnosti jest i nalog zemljišnoknjižnom sudu da uspostavi ranije  zemljišnoknjižno stanje kakvo je postojalo prije provedbe navedenog Ugovora i njegovih Aneksa.“
    Županijski sud u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici, Gž-1329/17-4 od 14. studenog 2017.
    *********************
  10. Matrix

    Simulirani pravni poslovi
    Nije u pravu tužitelj kada smatra da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 12. ZPP-a. Kada je prvostupanjski sud odbio tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu utuženog iznosa s osnova povrata kredita jer je utvrdio da je predmetni ugovor o kreditu prividan ugovor, onda nije prekoračen tužbeni zahtjev pa iako tuženica nije postavljala protutužbeni zahtjev za utvrđenje da bi taj ugovor bio prividan. Prividnost ugovora može se isticati prigovorom u parnici, a bez da se postavlja tužbeni ili protutužbeni zahtjev za utvrđenje da bi taj ugovor bio prividan. Stoga, kada je tuženica u ovoj parnici istaknula prigovor prividnosti predmetnog ugovora o kreditu, kada je prvostupanjski sud raspravio taj prigovor i ocijenio ga osnovanim te kada je zbog toga odbio tužbeni zahtjev tužitelja, to prvostupanjski sud nije odlučivao izvan granica postavljenog zahtjeva.
    Vrhovni sud Republike Hrvatske, Rev-810/2011-2 od 12. studenog 2013.
    ******
    Radi se o prividnom ugovoru, kada je tuženik sklopio ugovor o kreditu isključivo zbog kreditne nesposobnosti tužitelja i njegove supruge, u njihovu korist, budući su novčana sredstva iz predmetnog kredita uložena u roditeljsku kuću tužitelja, a koji iznos je valoriziran prilikom utvrđenja ulaganja supruge tužitelja u kuću, zbog čega tužitelj nema pravo na povrat novčanih sredstava od tuženika.
    Županijski sud u Varaždinu, Gž-1080/07-2 od 11. ožujka 2008.
    ******
    Stoga je pravilno prvostupanjski sud zaključio da je predmetni ugovor u smislu čl. 66. st. 1. ZOO-a prividan ugovor i da nema učinka među ugovornim strankama. Naime, po stajalištu ovoga suda, 
    u konkretnom slučaju radi se o apsolutnoj simulaciji kod koje su sklapanjem predmetnog Ugovora stranke zapravo imale cilj i to tužiteljica ponovno stjecanje instrumenata osiguranja radi ispunjenja 
    tražbine, (a koje je sve već bilo ugovoreno Ugovorom o kratkoročnom zajmu i Sporazumu od 2. svibnja 2001.), a tuženik i nadalje posjed predmetne nekretnine, (što je također bilo ugovoreno Ugovorom od 2. svibnja 2001.), a to znači zapravo izbjegavanje primjene odredbi toga Ugovora, a time i prisilnih propisa 
    iz čl. 277. OZ-a kojim je određen postupak i način prisilnog ostvarenja tražbine tužiteljice utemeljene na Ugovoru i Sporazumu od 2. svibnja 2001.
    Županijski sud u Varaždinu, Gž-873/08-2 od 28. listopada 2008.
    ******
    Naime, sukladno odredbi čl. 55. st. 1. Ovršnog zakona, ovrha se proglašava nedopuštenom na određenom predmetu ako treća osoba dokaže da u pogledu tog predmeta ima takvo pravo koje sprječava ovrhu, međutim, tužitelj u ovome predmetu to nije dokazao, obzirom da ovaj sud prihvaća stav suda prvog stupnja da se priloženi ugovori i računi imaju smatrati prividnim pravnim poslovima 
    sastavljenim iz razloga izbjegavanja namirenja tražbine prvotuženika.
    Županijski sud u Puli - Pola, Gž-995/07-2 od 16. veljače 2009.
    ******
    Zaključivši da je ugovor o zajmu od 31. listopada 1990. prividan pravni posao kojim su prikriveni ranije sklopljeni ugovori o zajmu sa zelenaškom kamatom, jer tužitelj temeljem ugovora od 31. 
    listopada 1990. nije tuženiku dao nikakvu pozajmicu, a kako je tuženik tužitelju vratio zajam temeljem prethodno sklopljena dva ugovora o zajmu isplatom iznosa od 80.580 DEM, nižestupanjski sudovi zaključuju da tuženik ne duguje ništa tužitelju iz osnove zajma te su tužbeni zahtjev odbili, a time su materijalno pravo pravilno primijenili. Prema odredbi čl. 66. st. 1. Zakona o obveznim odnosima prividni ugovor nema učinka među ugovornim stranama, a prema odredbi st. 2. toga članka – ako prividan ugovor prikriva neki drugi ugovor, taj drugi važi ako su ispunjeni uvjeti za njegovu pravnu valjanost. 
    Kako ugovor o zajmu što su ga stranke sklopile 31. listopada 1990. kao prividan nema pravni učinak, a s obzirom da je tuženik vratio zajam tužitelju prema ranije sklopljena dva ugovora o zajmu, tuženik ne duguje tužitelju utuženi iznos. Nije odlučno što tuženik nije pokretao postupak radi poništenja predmetnog ugovora o zajmu, jer prividni ugovor ne podliježe pobijanju.
    Vrhovni sud Republike Hrvatske, Rev-737/2006-2 od 20. prosinca 2006.
    ******
    Kod parničnih stranaka nije postojala volja za zaključenje predmetnog ugovora o prodaji stana i njegovog spomenutog aneksa kojim se samo pobliže određuje predmet prodaje, jer su stranke takovim ugovorom stvarno imale namjeru, da tužitelj koji je naveden u ugovoru kao prodavatelj stana pruži jamstvo tuženiku radi osiguranja isplate novčanog potraživanja tuženika prema trećoj osobi inače prijatelju tužitelja.
    Vrhovni sud Republike Hrvatske, Rev-3135/1995-2 od 20. listopada 1999.
    *****
    Prema utvrđenim odlučnim činjenicama, ovaj sud zaključuje da se u konkretnom slučaju radi o prividnom (simuliranom) ugovoru o dosmrtnom uzdržavanju, a koji udovoljava svim pretpostavkama 
    za valjanost darovnog ugovora koji zapravo pokriva sporni ugovor. Prema čl. 66. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96 i 91/96 – dalje: ZOO), prividan ugovor nema učinka među ugovornim strankama, ali ako prividan ugovor pokriva neki drugi ugovor, taj drugi važi ako je udovoljeno uvjetima za njegovu pravnu valjanost.
    Vrhovni sud Republike Hrvatske, Rev-1304/2008-2 od 3. veljače 2010.
    ******
    Da je predmetni ugovor o posudbi novca tzv. simulirani (prividni) pravni posao utvrđeno je temeljem suglasnih iskaza parničnih stranaka, a i saslušanog svjedoka inače sastavljača tog ugovora M. M., iz kojih iskaza proizlazi da tužitelj nije pozajmio tuženiku bilo kakav novac pa tako ni 30.000,00 DEM, a da je taj ugovor zaključen kao „vid osiguranja“ tužitelja za obveze koje su za tuženika proizlazile iz drugog ugovornog odnosa, odnosno iz odnosa ugovora o prijenosu ugovora o zakupu.
    Županijski sud u Puli – Pola, Gž-15/09-2 od 26. travnja 2010.
    ******
    5. Temeljem utvrđenih činjenica, prvostupanjski je sud pravilno zaključio da je ugovor o zajmu (nazvan ugovorom o kreditu) prividan, jer prikriva drugi ugovor, pa u smislu čl. 66. st.1. Zakona o 
    obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 53/91 i dr. - dalje ZOO) nema učinka među ugovornim stranama. U smislu čl. 2. istog članka, ni prikriveni ugovor (a to je u konkretnom slučaju kupoprodajni 
    ugovor) ne važi, jer nema uvjeta za njegovu pravnu valjanost. Naime, radi se o ugovoru o kupoprodaji stranog državljanina, koji nema propisano odobrenje za sklapanje takvog ugovora. Stoga je i taj ugovor ništav temeljem čl. 103. st.1. ZOO kao protivan prinudnom propisu.
    Županijski sud u Puli, Gž-2610/04-2 od 11. prosinca 2006.
    ******

    Prividni ugovor nema učinka samo među ugovornim strankama, ali se prividnost ugovora ne može isticati trećoj savjesnoj osobi. Ako je jedna ugovorna stranka, znajući da je ugovor prividan isplatila temeljem tog ugovora određeni novčani iznos trećoj osobi i time tu treću osobu održavala u zabludi da se pridržava prividnog ugovora, ne može isplaćeni novčani iznos potraživati od druge 
    ugovorne stranke prema odredbama o naknadi štete, čak niti u slučaju ako je i ta druga ugovorna stranka komunicirajući s trećom osobom također tu osobu održavala u zabludi u pogledu valjanosti 
    ugovora.
    Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, Pž-6070/08 od 17. prosinca 2008.
    ******
    Zakonski nasljednik stranke (daroprimatelja) prividnog ugovora o darovanju ne smatra se trećom osobom prema kojoj se prividnost ugovora ne bi mogla isticati.
    Županijski sud u Bjelovaru, Gž-483/13-2 od 21. studenoga 2013.
    ******
    3. Žalitelja u povoljniju pravnu poziciju ne može dovesti ni tvrdnja da je račun na njega glasio samo iz razloga što je imao pravo na povlasticu, a da je zapravo traktor kupljen za drugog. Očito je, 
    obzirom na navedenu povlasticu, da je kupac traktora bio tuženik B. Č. Da li je on bio samo fiktivni kupac, to za tužitelja nema značaja. Tužitelj, na kojeg je tražbina cedirana predstavlja treću osobu i prema njemu Ugovor sklopljen između A. d.o.o. i tuženika (makar on bio i fiktivan) proizvodi pravne učinke. Tuženik nije dokazao da je tužitelj znao ili mogao znati za fiktivnost tog kupoprodajnog ugovora 
    pa se u odnosu na njega ne može niti pozivati na tu prividnost. Povjerenje trećih osoba u pravnom prometu u takvim slučajevima se uvijek štiti. 
    Županijski sud u Puli, Gž-1493/05-2 od 2. travnja 2007.
    ******
    Pogrešno je izraženo pravno shvaćanje drugostupanjskog suda da se na prividnost mogu pozivati samo ugovorne stranke te da tužitelj, koji nije stranka spornih ugovora, nije aktivno legitimiran u 
    ovoj pravnoj stvari. Prema odredbi čl. 109. st. 1. ZOO na ništavost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svaka zainteresirana osoba. Odredba čl. 66. st. 1. ZOO, prema kojoj prividan ugovor nema učinka među ugovornim strankama, suprotno shvaćanju drugostupanjskog suda, ne ograničava krug osoba ovlaštenih za isticanje ništavosti u smislu čl. 109. st. 1. ZOO. Zbog pogrešnog  pravnog pristupa, polazeći od nepostojanja aktivne legitimacije tužitelja za utvrđenje ništavosti spornih  ugovora zbog prividnosti, sud drugog stupnja prilikom donošenja presude nije imao u vidu navode tužitelja da je riječ o prividnom ugovoru (čl. 66. ZOO), temeljene na tvrdnji da stranke nisu htjele da za otuđene nekretnine kupac (tek osnovano društvo bez znatnijeg kapitala) plati cijenu (čl. 454. st. 1. ZOO).
    Vrhovni sud Republike Hrvatske, Rev-1516/2011-4 od 25. ožujka 2014.
    *******
    Utjecaj fiktivnog ugovora na utvrđenje i podjelu bračne stečevine
    Vezano uz podjelu bračne stečevine postoji sudska odluka (Odluka Županijskog suda u Zagrebu, br. Gž -1191/12 od 4. travnja 2013.) u kojoj je razmatrano pitanje smatra li se bračnom stečevinom nekretnina na kojoj je jedan bračni drug samo fiktivno uknjižen.
    Sud je o tome zauzeo sljedeće stajalište:
    „Bivša supruga tužila je svog bivšeg supruga radi naknade štete jer je prodao trećim osobama stan koji je u zemljišnim knjigama bio uknjižen kao njegovo samovlasništvo, a ona tvrdi da je zapravo bračna stečevina njih dvoje na ravne dijelove pa zato traži isplatu polovine kupovnine za koju je stan prodan. Tuženik odgovara kako stan zapravo nije bio vlasništvo niti jednog od njih dvoje već ga je on fiktivno uknjižio na svoje ime na zamolbu svog ujaka, direktora i vlasnika trgovačkog društva koje se bavi građenjem i proizvodnjom stanova, da ne bi ovaj platio neka visoka fiskalna davanja u času prodaje stana trećim osobama.
    U prvostupanjskom postupku su izvedeni dokazi koji su potvrdili istinitost tuženikovih navoda pa je sud odbio tužbu s obrazloženjem da se ne radi o bračnoj stečevini… Na osnovi ovako provedenog dokaznog postupka pravilno je I-stupanjski sud zaključio da predmetni stan nije predstavljao imovinu tuženika,
    te samim time niti nije mogao predstavljati zajedničku imovinu tužiteljice i tuženika tijekom trajanja braka. Tužiteljica osim navoda da je stan bio upisan u z.k. kao vlasništvo tuženika nije priložila nikakve druge dokaze kojima bi osporila navode tuženika da on u naravi nije bio vlasnik tog stana.“
    Županijski sud u Zagrebu, br. Gž -1191/12 od 4. travnja 2013.
  11. Matrix

    Ne dva puta o istoj stvari
    Za postojanje presuđene stvari potrebno je da se ispune tri uvjeta:
    - da postoji identitet stranaka u istoj ili obrnutoj ulozi,
    - da postoji identitet zahtjeva i
    - da postoji identitet činjeničnog osnova
    Vrhovni sud RH Rev-668/00 16.05.2000.
    **********************
    Ne postoji objektivni identitet spora između pravomoćno okončane parnice, u kojoj je obveznik uzdržavanja obvezan plaćati uzdržavanje u postotku od plaće, i pokrenute parnice u kojoj se traži plaćanje uzdržavanja u novčanom iznosu, jer se radi o zakonom priznatom pravu na izmjenu pravomoćno određenog načina uzdržavanja.
    Županijski sud u Bjelovaru, Gž-1588/10-2, od 11. XI. 2010.
    ********************
    Pravomoćno rješenje o nasljeđivanju veže stranke koje su sudjelovale u ostavinskom postupku ukoliko im nije priznato pravo da svoj zahtjev ostvaruju u parnici.
    Kratki tekst odluke:
    “Iz utvrđenja nižestupanjskih sudova proizlazi da je iza pok. P.I. oca tužitelja koji je umro 5. studenog 1992. proveden ostavinski postupak u kojem su sudjelovali tužitelj, tužena i pok. P.C., majka stranaka, te je pravomoćnim rješenjem o nasljeđivanju kao jedina nasljednica proglašena majka tužitelja P.C. Utvrđeno je da je predmet ostavinskog postupka iza pok. P.I. bila identična imovina koja je predmet tužbenog zahtjeva u ovom predmetu, te u tom ostavinskom postupku iza pok. P.I., između stranaka nije bilo spora o veličini ostavine, niti je tužitelj osporio oporuku temeljem koje je imovina raspoređena.
    S obzirom na ovakva utvrđenja , pravilno su nižestupanjski sudovi primijenili materijalno pravo iz čl. 231. ZN, jer pravomoćno rješenje o nasljeđivanju veže stranke koje su sudjelovale u postupku ostavinske rasprave ukoliko im nije priznato pravo da svoj zahtjev ostvaruju u parnici, što u konkretnom  predmetu nije bio slučaj. S obzirom da već sam tužitelj u tužbi tvrdi da je osnova njegovog potraživanja  sudjelovanje u izgradnji kuće u razdoblju od 1970. do 1982., on je već u ostavinskom postupku iza pok. oca P.I. mogao istaknuti taj prigovor i tražiti izdvajanje sporne imovine temeljem odredbe čl. 37. ZN, što on u tom ostavinskom postupku nije učinio. Budući da to nije učinio, takav zahtjev ne može s uspjehom isticati niti sada, jer odluka ostavinskog suda u postupku iza pok. P.I., u odnosu na parnične stranke, ima značaj presuđene stvari.”
    Vrhovni sud Republike Hrvatske, Rev 1519/98, od 16. V. 2001.
    ****************
    Nakon okončanja ostavinskog postupka ostaviteljev supružnik ne može s uspjehom tražiti utvrđenje da neka imovina, koja je pravomoćnim rješenjem o nasljeđivanju utvrđena kao ostavinska imovina ostavitelja , predstavlja u određenom dijelu njegovo suvlasništvo s osnova bračne stečevine ako takav prigovor nije iz nosio u ostavinskom postupku prilikom utvrđivanja da ta imovina predstavlja ostavinsku imovinu.
    Sažetak:
    S obzirom na to da je tužiteljica sudjelovala u ostavinskom postupku u kojem je mogla iz nositi sve prigovore na opseg ostavinske imovine, a to nije učinila, pravomoćno rješenje o nasljeđivanju veže i tužiteljicu i ona više nema pravne mogućnosti da ostvaruje u parnici svoje pravo na imovinu koja je ušla u ostavinu.
    Županijski sud u Bjelovaru, Gž -193/13-3, od 27. veljače 2014.
    **********************
    Sud tijekom cijelog postupka po službenoj dužnosti pazi je li stvar pravomoćno presuđena i ako utvrdi da je parnica pokrenuta o zahtjevu o kojem je već ranije pravomoćno presuđeno, odbacit će tužbu.
    U parnici tužitelja koji traži utvrđenje činjenice da tuženiku ništa ne duguje, iako je između istih stranaka (u obrnutim parničnim ulogama) donijeta pravomoćna presuda o dugovanju, radi se o pravomoćno presuđenoj stvari, te vođenje takvog parničnog postupka nije moguće.
    “Po odredbi članka 333. stavak 2. ZPP-a sud tijekom cijelog postupka po službenoj dužnosti pazi je li stvar pravomoćno presuđena, što je ovdje slučaj, i ako utvrdi da je parnica pokrenuta o zahtjevu o kojemu je već pravomoćno odlučeno, odbacit će tužbu.
    Prema odredbi članka 288. stavak 2. ZPP-a predsjednik vijeća, nakon prethodnog ispitivanja tužbe donosi rješenje o odbacivanju tužbe ako utvrdi da o tužbenom zahtjevu već teče parnica, da je stvar pravomoćno presuđena, da je u predmetu spora sklopljena sudska nagodba ili da ne postoji pravni interes tužitelja za podnošenje tužbe za utvrđenje.
    Na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je odbacio tužbeni zahtjev tužitelja kojim se traži pobijanje pravnih radnji prema tuženiku radi propusta koje je učinio sam tužitelj dok nije bio u stečaju i to u parničnom postupku koji je pravomoćno dovršen presudom zbog izostanka dana 10. studenog 1999. godine broj P-2198/95 Općinskog suda u Splitu. S obzirom da se radi o pravomoćno presuđenoj stvari propusti tužitelja, dok nije bio u stečaju, u prvostupanjskom parničnom postupku ne mogu se valorizirati niti uvažavati kako je to pravilno zaključio prvostupanjski sud, jer se o svemu tome moglo raspravljati i odlučivati samo u granicama mogućnosti koje predviđaju pravila parničnog postupka u kojem je donesena presuda zbog izostanka.”
    VTS RH, Pž-3487/03 od 28. listopada 2003.
    *********************
    Kada tužitelj podnese tužbu u istoj pravnoj stvari o kojoj je već ranije pravomoćno odlučeno, misleći da podnosi prijedlog za ponavljanje tog ranije provedenog postupka, tada nema uvjeta za primjenu čl. 109. u vezi s čl. 106. Zakona o parničnom postupku već je parnični sud dužan takvu tužbu odbaciti budući se tužba odnosi na već presuđenu stvar.
    „Tužiteljica je protiv tuženika podnijela tužbu radi nedopuštenosti otkaza.
    Tijekom postupka pokazalo se da je tužiteljica već ranije protiv tuženika podnijela tužbu radi nedopuštenosti otkaza u predmetu prvostupanjskog suda br. P.425/01 te da je njezin tužbeni zahtjev pravomoćno odbijen.
    Punomoćnik tužiteljice je na ročištu glavne rasprave održanom dana 22. prosinca 2005. godine naveo da je tužba pogrešno imenovana te da je ona ustvari trebala biti prijedlog tužiteljice za ponavljanje gore navedenog ranijeg parničnog postupka te je zatražio rok od 15 dana za popravak podneska.
    Prvostupanjski sud je odbio punomoćniku tužiteljice dodijeliti rok za popravak tužbe te je donio pobijano rješenje.
    Tužiteljica se žali tvrdeći da joj je tužbu pisala jedna osoba kojoj je ona predala koncept, no ne tužbe već prijedloga za ponavljanje postupka, a ta osoba je pogrešno shvatila da se radi o tužbi pa je tako i sastavila podnesak te tvrdi da joj je sud trebao, sukladno čl. 106. u vezi s čl. 109. ZPP-a, dopustiti ispravak podneska.
    Međutim,čl.106. i 109. ZPP-a se odnose na potpunost i razumljivost podnesaka te na postupak otklanjanja nedostataka podnesaka. Tužba tužiteljice je potpuna i razumljiva i po njoj se može postupiti pa prvostupanjski sud nije imao pravne osnove za primjenu čl. 109. ZPP-a a niti je tužiteljica imala pravne osnove za prepravljanje podnesene tužbe u prijedlog za ponavljanje postupka, pogotovo stoga što se u tužbi raniji parnični postupak uopće niti ne spominje, jer ZPP ne predviđa mogućnost preinake tužbe u prijedlog za ponavljanje postupka.
    Stoga je prvostupanjski sud pravilno primijenio odredbu čl. 333. st. 2. ZPP-a kada je donio pobijano rješenje te je stoga žalba tužiteljice temeljem čl. 380. t. 2. ZPP-a odbijena kao neosnovana i potvrđeno je prvostupanjsko rješenje.”
    ŽS u Koprivnici,Gž.160/06-2 od 17. veljače 2006. godine
    *****************
    Okolnost da je jednoj od ugovornih stranaka pravomoćnom presudom naloženo da ispuni činidbu iz ugovora, nije zapreka da ona naknadno u parnici zatraži utvrđenje tog ugovora ništavim. Ne postoji, naime, objektivni identitet spora, jer je u jednoj tužbi istaknut deklaratorni, a u drugoj kondemnatorni zahtjev.
    VS, Rev 2969/99 od 5.3.2003.
    *****************
    Ako je u ranijoj presudi pravomoćno odlučeno o potraživanju kojeg je tuženik istaknuo prigovorom radi prijeboja, tuženik više ne može u drugom postupku ponovno istaknuti taj prigovor. U slučaju da tuženik to ipak učini, sud taj prigovor radi prijeboja mora odbaciti.
    Visoki trgovački sud Republike Hrvatske Pž 3889/05 od 19.12.2008.
    ******************
    Ako je presudom odlučeno o potraživanju koje je tuženik istaknuo prigovorom radi prebijanja, odluka suda o postojanju ili nepostojanju tog potraživanja postaje pravomoćna kada se više ne može pobijati žalbom.
    Visoki trgovački sud Republike Hrvatske Pž 7646/02 od 6.9.2005.
    *********************
    Pravorijek arbitražnog suda ima snagu pravomoćne sudske presude pa ako tužitelj pred redovnim sudom pokrene parnicu o zahtjevu o kojem je već odlučeno arbitražnim pravorijekom, sud će tužbu odbaciti, neovisno o tome što je tužitelj podnio tužbu za poništaj pravorijeka. U takvom slučaju nema osnove za prekid postupka.
    VTS RH, Pž-4153/12 od 26.listopada 2012. (TS Zagreb, P-4119/08 od 23.travnja 2012.)
    ************************
    Time što je pravomoćnom presudom prihvaćen tužbeni zahtjev na izvršenje činidbe temeljem određenog pravnog odnosa nije ujedno pravomoćno utvrđeno da taj pravni odnos postoji.
    VS, Rev 439/99 od 3.12.2000.
    *********************
    Kad je u prije vođenoj parnici oštećenih protiv osiguratelja, vlasnika i vozača neosiguranog vozila, kao solidarnih dužnika, utvrđen omjer odgovornosti za nastanak štetnog događaja, u regresnoj parnici osiguratelju protiv ostalih solidarnih dužnika ne može se s uspjehom osporavati utvrđeni omjer odgovornosti i visina i opseg utvrđene naknade štete.
    VS, Rev 444/03 od 28.4.2005.
    *******************
    Kad je u pravomoćno okončanoj parnici tuženiku naloženo da tužitelju plati određeni iznos, ne može tuženik (sada u svojstvu tužitelja), u novoj parnici tražiti da se utvrdi kako tužitelj u prethodnoj parnici (sada u svojstvu tuženika) nema pravo na isplatu tog iznosa.
    VS, Rev 1407/2007-2 od 19.2.2008.
    ******************
    Ne postoji mogućnost da se istovremeno prihvati tužbeni zahtjev na predaju stana i protutužbeni zahtjev kojim se zahtijeva utvrđenje prava zadržanja tog istog stana, budući da se takvi zahtjevi međusobno isključuju.
    Vrhovni sud Republike Hrvatske Rev 154/2008-2 od 18.11.2009.
    ********************
    Javnobilježničke isprave, osim onih koje javni bilježnik kao povjerenik suda donosi u ostavinskom i ovršnom postupku, ne mogu postati pravomoćne.
    Visoki trgovački sud Republike Hrvatske Pž 6133/06 od 11.9.2008.
    ****************
    Kad do prijeboja tražbina dođe u parnici konstitutivnom odlukom suda povodom tuženikova prigovora, obje tražbine postoje sve do donošenja te odluke.
    VS, Revt 98/04 od 12.4.2005.
    *******************
    Kad očitovanje o preuzimanju novčane obveze dato na zapisniku pred sudom nema značenje sudske nagodbe nema zapreke za ostvarivanje te tražbine u parnici.
    Vrhovni sud Republike Hrvatske Rev 1041/2007-2 od 5.12.2007.
    **********************
    Kad je u pravomoćno okončanoj parnici tuženiku naloženo da tužitelju plati određeni iznos, ne može tuženik sada u svojstvu tužitelja, u novoj parnici tražiti da se utvrdi da tužitelj u prethodnoj parnici (sada u svojstvu tuženika) nema pravo na isplatu tog iznosa.
    Vrhovni sud Republike Hrvatske Rev 1407/2007-2 od 19.2.2008.
    *****************
    Kad tužitelj, nakon što je pravomoćnom djelomičnom presudom odlučeno o jednom od istaknutih zahtjeva, poveća taj zahtjev, ne radi se o preinaci tužbe već o novoj tužbi koju valja odbaciti, jer je u pitanju presuđena stvar.
    Vrhovni sud Republike Hrvatske Rev 96/2005-2 od 21.6.2005.
    *******************
    Kad do prijeboja tražbine dođe u parnici konstitutivnom odlukom suda povodom tuženikovog prigovora, obje tražbine postoje sve do donošenja te odluke.
    Vrhovni sud Republike Hrvatske Revt 98/2004-2 od 12.4.2005.
    ******************
    U parnici radi utvrđenja da tužitelj tuženiku ništa ne duguje, iako je između istih stranaka (u obrnutim parničnim ulogama) donesena pravomoćna presuda o dugovanju, riječ je o pravomoćno presuđenoj stvari te vođenje takvog parničnog postupka nije moguće.
    VTSRH, Pž 3487/03 od 28.10.2003
    ****************
    Rješenje o nasljeđivanju u odnosu na tužiteljicu koja je sudjelovala u ostavinskom  postupku i dala valjanu nasljedničku izjavu kojom je vlastoručnu oporuku priznala istinitom i pravovaljanom, ima značaj presuđene stvari.
    Kratki tekst odluke:
    “Na opisanom činjeničnom supstratu prvostupanjski sud temelji svoje stajalište da u skladu s odredbom čl. 232. st. 1. Zakona o nasljeđivanju pravomoćno rješenje o nasljeđivanju veže stranke koje su sudjelovale u postupku ostavinske rasprave, ako im nije priznato pravo da svoj zahtjev ostvare u parnici, a s obzirom je tužiteljica sudjelovala u ostavinskom postupku na način koji je prethodno iznesen i da je znala da je pok. suprug bio djelomično poslovno sposoban, to je nedvojbeno već tada mogla isticati 
    prigovore vezane uz oporuku pok.supruga, pa budući da to nije učinila, to rješenje o nasljeđivanju iza pok. J. M. u odnosu na parnične stranke ima značaj - presuđene stvari. Naime, tužiteljica je u provedenom ostavinskom postupku dala valjanu nasljedničku izjavu kojom je vlastoručnu oporuku svog supruga sačinjenu u korist njihove zajedničke kćeri priznala istinitom i pravovaljanom, i nije tražila nužni dio iz ostavinske imovine - što jasno proizlazi iz sadržaja rješenja o nasljeđivanju broj O. __/06-5 od 12. travnja 2007. a što tužiteljica tijekom trajanja prvostupanjskog postupka nije niti osporavala. 
    Činjenica koju navodi tužiteljica u prilog tvrdnji o ništavosti suprugove oporuke, dakle njegovo djelomično lišenje poslovne sposobnosti, ne podrazumijeva automatizmom i njegovu nesposobnost za rasuđivanje, koji termin je vrlo širokog značenja i kao pravna kategorija podrazumijeva prije svega ono oporučiteljevo stanje u kojem je on sposoban shvatiti prirodu i značenje svojih postupaka, a koja  sposobnost može, ali i ne mora biti ograničena ili diskvalificirana bolestima, lijekovima i drugim utjecajima na oporučitelja. No, neovisno o navedenome, od isključivog i odlučnog značaja jest činjenica što je tužiteljica sudjelovala u provedenom ostavinskom postupku iza pok. supruga, da je tada priznala valjanom predmetnu oporuku znajući za potencijalnu mogućnost utjecaja suprugova dugogodišnjeg alkoholizma na njegovu sposobnost za rasuđivanje, pa je prvostupanjski sud potpuno pravilno i osnovano primijenio odredbu čl. 232. Zakona o nasljeđivanju i odbio njezin tužbeni zahtjev.”
    Županijski sud u Varaždinu, Gž-1205/07-2, od 1. IV. 2008.
  12. Matrix
    Posjedovanje prava stvarne služnosti u vezi s nekom nekretninom ostvaruje se kroz posjedovne čine na poslužnoj nekretnini i ne može biti otklonjeno eventualnom ništavošću pravnog posla na temelju kojeg je to pravo služnosti stečeno.
    Županijski sud u Splitu Gž 58/2008 od 113.2010.
    *****************
    Onemogućavanjem korištenja vode tužitelju, tj. dotoka vode do njegove etaže, tuženici su počinili smetanje posjeda odnosno suposjeda obiteljske kuće a ne smetanje dotoka vode do etaže tužitelja, iz razloga što je suvlasništvo stranaka povezano vlasništvom njihovih etaža, što znači da između stranaka između ostalog postoji suvlasništvo zajedničkih uređaja, a vodovod se ima smatrati zajedničkim uređajem.
    Županijski sud u Varaždinu Gž 1382/2005-2 od 16.8.2005.
    ***********************
    Vlasništvo nekretnine nije okolnost koja isključuje mogućnost smetanja tuđeg posjeda na toj nekretnini.
    Županijski sud u Vu Gž 2820/2004-2 od 7.1.2005.
    *******************
    Ne predmnijeva se da je osoba upisana u zemljišnoj knjizi kao vlasnik nekretnine ujedno i njen posjednik.
    Vrhovni sud Republike Hrvatske Rev 1446/2008-2 od 11.3.2009.
    ***********************
    Za postojanje verbalnog smetanja posjeda potrebno je utvrditi je li učinjeno tako da se ozbiljnom prijetnjom onemogući i pokoleba posjednik da vrši posjed pri čemu nije od značenja okolnost je li osoba koja je poduzela verbalni čin smetanja posjeda proglašena krivom za kazneno djelo prijetnje.
    Županijski sud u Splitu Gž 6735/2007 od 23.2.2009.
    ***************
    Ruševno stanje objekta u vrijeme rušenja razlog je za uskratu tražene posjedovne zaštite radi nemogućnosti uspostave ranijeg posjedovnog stanja.
    Županijski sud u Splitu Gž 456/2006 od 26.3.2009.
    ******************
    Rješenje Ureda za katastar kojim se u katastarskom operatu mijenjaju podaci o osobi posjednika nema značenje odluke o pravu na posjed.
    Županijski sud u Splitu Gž 5186/2007 od 8.12.2008.
    *******************
    Utvrđenje da je počinjeno smetanje posjeda može biti samo u funkciji ostvarenja kondemnatorne posjedovne zaštite.
    Županijski sud u Varaždinu Gž 1540/2008-2 od 17.12.2008.
    ********************
    Kad nije moguća uspostava prijašnjeg posjedovnog stanja, posjedniku pripada pravo na posjedovnu zaštitu koja se sastoji u utvrđenju čina smetanja i zabrani svakog takvog ili sličnog smetanja posjeda.
    Vrhovni sud Republike Hrvatske Rev 672/2009-2 od 1.6.2011.
    ********************
    Neosnovan je tužbeni zahtjev za utvrđenje da je počinjeno smetanje posjeda kad je uspostavljeno ranije posjedovno stanje, a tužitelj nije zahtijevao izricanje zabrane daljnjeg smetanja.
    Županijski sud u Splitu Gžp 779/2009 od 3.9.2009.
    *********************
    Nasljednik je trenutkom smrti pravnog prednika postao suposjednik nekretnine, bez obzira što nikada nije imao faktičnu vlast na toj nekretnini, budući da suposjed nekretnine prelazi na nasljednika u kvaliteti i obujmu kakvog je imao njegov pravni prednik.
    Županijski sud u Varaždinu Gž 3342/2011-2 od 5.9.2011.
    *******************
    Ako nije uspostavljen slobodan prolaz spornim putem tada oduzeti posjed prava služnosti putnog prolaza nije ni vraćen dopuštenom samopomoći, pa u tom slučaju, ako posjednik posjedovnu zaštitu ne ostvari ni u sudskom postupku unutar zakonom propisanog roka, njegov posjed prava služnosti prestaje.
    Županijski sud u Bjelovaru Gž 1660/2010-2 od 25.11.2010.
    ***********************
    Radnja koja u sebi sadrži znakove svjesnog zadiranja u tuđi posjed, te znakove samovlašća i nasilja, mora se smatrati činom smetanja posjeda a ne samo oštećenjem tuđe stvari. 
    Sažetak:
    «Obzirom na stajalište žalbe o prirodi štetne radnje tuženika, kao čina smetanja posjeda, valja navesti da, doduše svako oštećenje tuđe stvari nije ujedno i smetanje posjeda, no, ona radnja koja u sebi sadrži i znakove svjesnog zadiranja u tuđi posjed, te znakove samovlašća i nasilja, mora se smatrati činom smetanja posjeda, jer je u smislu odredbe čl. 20. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima – samovlast je zabranjena , jer i bez obzira na to kakav je posjed, nitko ga nema pravo samovlasno smetati, a svaki onaj koji posjedniku, bez njegove  volje,  oduzima posjed ili ga u posjedu uznemirava ,samovlasno je smetao njegov posjed.»
    Županijski sud u Varaždinu, Gž. 866/03-2 od 23. lipnja 2003.
    *******************
    Ne može se tražiti posjedovna zaštita u parnici za smetanje posjeda zbog nemogućnosti prolaženja preko puta kao javnog dobra, već nemogućnost prolaženja po javnom putu, tužitelj treba raspraviti i riješiti kod nadležnih organa za korištenje i upotrebu javnih puteva. 
    Sažetak:
    «Naime, korištenjem puta za koji je utvrđeno da predstavlja javno dobro, ne može se steći posjed prava stvarne služnosti, pa se stoga ne može niti tužitelju na istome pružiti posjedovna zaštita. Na navode žalbe  tužitelja o nemogućnosti prolaženja po predmetnom javnom putu i posljedice koje bi iz toga mogao trpjeti, valja reći da tužitelj nema pravo na posjedovnu zaštitu u parnici za smetanje posjeda, ali to ne znači da isti 
    kod nadležnih organa za korištenje i upotrebu javnih puteva ne može predmetni spor raspraviti i kod istih riješiti.» 
    Županijski sud u Varaždinu, Gž. 418/03-2 od 30. travnja 2003.
    ******************
    Činom smetanja posjeda nekretnina smatraju se samo ozbiljni i relativno znatni zahvati u tuđu posjedovnu sferu kojima se posjednik onemogućuje ili uznemirava u vršenju faktične vlasti, zbog čega postavljanje cijevi za odvod oborinskih voda na način da zahvaćaju zračni prostor iznad nekretnine tužiteljica svega 0,05 m, odnosno 0,15 m, ne predstavlja čin smetanja posjeda nekretnina. 
    Sažetak:
     „U odnosu na utuženi čin smetanja posjeda postavljanjem cijevi za odvod oborinskih voda u zračnom prostoru iznad nekretnina tužiteljica, valja navesti da je tijekom prvostupanjskog postupka na temelju nalaza i mišljenja mjerničkog vještaka utvrđeno da u dijelu označenom u skici mjerničkog vještaka slovima C-B u dužini od 14,35 m cijevi zadiru u zračni 
    prostor iznad nekretnine tužiteljica 0,05 m, a u dijelu označenom slovima B-A u dužini od 11,15 m zadiru 0,15 m. Međutim, postavljanje cijevi za odvod oborinskih voda u zračnom prostoru iznad nekretnine tužiteljica i to za 0,05 m, odnosno 0,15 m, ne može se okvalificirati kao čin oduzimanja ili uznemiravanja posjeda, obzirom na neznatno zadiranje u zračni prostor iznad nekretnine tužiteljica. Kako se prema opće prihvaćenoj sudskoj praksi činom smetanja posjeda smatraju zahvati u tuđu posjedovnu sferu ako su ozbiljni i relativno znatni, odnosno takvi da se njima posjednik  onemogućuje ili uznemirava u vršenju faktične vlasti, postavljanje cijevi za odvod oborinskih voda na način da zahvaćaju zračni prostor iznad nekretnine tužiteljica svega 0,05 m, odnosno 0,15 m, ne može predstavljati čin smetanja posjeda nekretnina tužiteljica, pa se niti tužiteljicama ne može pružati posjedovna zaštita, zbog čega je prvostupanjski sud i u tom dijelu, 
    neovisno o razlozima navedenim u obrazloženju, osnovano odbio tužbeni 
    zahtjev tužiteljica, pravilno primijenivši materijalno pravo.“ 
    Županijski sud u Varaždinu, Gž. 142/09-2 od 11.III.2009.
    ****************
    Posjed je faktično stanje zaštićeno pravom iz kojeg razloga se utvrđenje da je neka osoba počinila smetanje posjeda 
    može tražiti samo u funkciji ostvarenja kondemnatorne posjedovne zaštite, budući je smisao pružanja posjedovne zaštite  uspostava posjedovnog stanja kakvo je bilo u času smetanja i zabrane takvog ili sličnog smetanja ubuduće.
    Županijski sud u Varaždinu, Gž. 1540/08-2 od 17.XII.2008.
    ****************
    Ukoliko u deklaratornom dijelu tužbenog zahtjeva radi zaštite posjeda nije naveden datum čina smetanja, isto ne predstavlja razlog za odbacivanje tužbe. 
    Sažetak;
     „Neosnovano isto tako žalba ističe i da je prvostupanjski sud tužbu tužiteljice trebao odbaciti iz razloga što u deklaratornom dijelu zahtjeva nije naveden i datum čina smetanja, odnosno kako to žalba navodi „razdoblja kada je počinjeno navodno smetanje posjeda“, jer iako je čl. 22. st. 1. ZV-a ozakonjena i tzv. deklaratorna preambula tužbenog zahtjeva za smetanje  posjeda (dio kojim se traži utvrđenje čina smetanja) ta procesna norma je, međutim instruktivnog karaktera pa ako u samom tužbenom zahtjevu nije postavljen i zahtjev da se utvrdi čin smetanja kao i vrijeme toga čina, a što sve pri tome treba jasno proizlaziti iz činjeničnog osnova tužbe, tada se u tom slučaju tužba iz toga razloga ne može odbaciti. Osim toga, tužbeni zahtjev za smetanje posjeda je po svojoj pravnoj prirodi kondemnatorni zahtjev, koji dio predmetni zahtjev također sadrži (zabrana takvog ili tome sličnog smetanja ubuduće), to nema sumnje da je takav zahtjev obzirom na izneseno pravovremeno podnijet.  U konkretnom slučaju tužbenog  zahtjeva tužiteljice, u kojem doista nije naznačeno vrijeme čina smetanja, iz toga razloga nije bilo osnova odbacivanju iste, a kako to pogrešno 
    smatra žalba.“ 
    Županijski sud u Varaždinu, Gž. 711/09-2 od 17.VII.2009.
    *****************
    Posjed stvarne služnosti pristupa ili prilaza javnom vodovodu ne može postojati ukoliko ne postoji povlasna nekretnina, a ako se tužitelj nalazi u posjedu služnosti voda – magistralnog vodovoda, koji dijelom prolazi i preko nekretnine tuženika, tada isti ima pravo tražiti posjedovnu zaštitu služnosti  voda. 
    Sažetak:
     „Tužitelj je u ovom predmetu podnio tužbu radi smetanja posjeda stvarne služnosti pristupa javnom vodovodu (kako je to navedeno u samoj tužbi) i to po nekretnini tuženika pravcem označen u skici mjerničkog vještaka slovima A-B-C-D. Međutim, u konkretnom slučaju ne postoji  stvarna služnost pristupa ili prilaza javnom vodovodu, jer ne postoji povlasna nekretnina.  Naime, prema odredbi čl. 186. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (dalje: ZV) stvarna služnost je stvarno pravo svagdašnjeg vlasnika određene nekretnine (povlasne nekretnine) da se za potrebe te nekretnine na određeni način služi nečijom nekretninom (poslužna nekretnina), čiji svagdašnji vlasnik to mora trpjeti ili mora propuštati određene radnje glede svoje nekretnine koje bi inače imao  pravo činiti. Iz provedenog dokaznog postupka jasno je vidljivo da magistralni vodovod V.-B. ne predstavlja nekretninu u smislu odredbe čl. 9. ZV-a, niti je taj vodovod u katastru označen kao posebna katastarska čestica, a iz čega slijedi da ne postoji povlasna nekretnina u čiju korist bi 
    trebao postojati pristupni put. Očito je međutim da se tužitelj nalazi u posjedu služnosti voda – magistralnog vodovoda, koji dijelom prolazi i preko sporne nekretnine tuženika, no u konkretnom slučaju tužitelj nije tražio posjedovnu zaštitu služnosti voda, već posjedovnu zaštitu stvarne služnosti pristupa magistralnom vodovodu. Kod toga valja naglasiti da predmet ovog postupka nije bilo ispitivanje da li je tužitelj zakonito položio vod u nekretninu tužitelja ili ne.“ 
    Županijski sud u Varaždinu, Gž. 788/09-2 od 14.VIII.2009.
    ****************
    Ne čini smetanje posjeda osoba koja je bila samo prisutna radnjama smetanja posjeda od strane treće osobe te istu u tome nije spriječila.
    Županijski sud u Varaždinu, Gž. 325/10-2 od 15.IV.2010.
    *******************
    Ako tužena smatra da tužitelji nemaju potrebe vršiti pravo služnosti prolaza i provoza kroz njezine nekretnine zbog toga što njihove nekretnine imaju neposredan pristup na javni put, tada može pokrenuti postupak u kojem će tražiti ukidanje predmetnog prava služnosti jer je isto izgubilo razumnu svrhu, ali te okolnosti nisu od značaja u sporu radi smetanja posjeda. 
    Sažetak:
     „Žalbena tvrdnja o tome da tužitelji imaju mogućnost nesmetanog dolaska do svojih nekretnina s javne ceste te da nemaju potrebe prolaziti i provoziti za korist svojih nekretnina preko nekretnine tužene, također je potpuno irelevantna te je sud na ovu okolnost predloženo po tuženoj dopunsko saslušanje mjerničkog vještaka osnovano odbio. Naime, kako je prethodno spomenuto u postupku smetanja posjeda, a s kojim  posjedom stvari je izjednačeno i faktično izvršavanje sadržaja prava stvarnih služnosti glede nekretnine (čl. 10. st. 5. ZV-a) nije dopušteno raspravljati o savjesnosti ili nesavjesnosti odnosno o pravu na posjed pa ukoliko tužena smatra da tužitelji zbog toga što njihove nekretnine imaju 
    neposredan pristup na javni put nemaju potrebe za korištenje posjeda prava služnosti prolaza i provoza kroz njezine nekretnine tada može pokrenuti postupak u kojem će tražiti ukidanje predmetnog prava  služnosti jer je isto izgubilo razumnu svrhu sukladno odredbi čl. 242. ZV-a no isto nije činjenica o kojoj se raspravlja i koja bi bila relevantna u postupku radi smetanja posjeda.“ 
    Županijski sud u Varaždinu, 12 Gž.857/10-2 od 15. IX.2010.
    *******************
    Vršenje provoza preko tuđe nekretnine za onoga tko je u posjedu prava služnosti preko te nekretnine znači izvršavanje tog 
    prava, a isto se ne može podvesti pod čin smetanja posjeda.
    Županijski sud u Varaždinu, Gž.2032/13-2 od 09. listopada 2013.
    **********************
    Posjednik gubi posjed samo u slučaju kada vanjskim vidljivim načinom očituje svoju volju da stvar više neće posjedovati odnosno da je napušta. 
    Sažetak:
    «U pogledu žalbene tvrdnje tužene da se tužiteljica ne može smatrati posjednikom sporne nekretnine, jer je od 2001. g., kada se preselila k svojoj kćerki, prestala vršiti bilo kakve posjedovne čine i prestala obrađivati vrt, valja upozoriti da posjed predstavlja određenu faktičnu vlast na određenoj stvari, koja faktična vlast daje 
    posjedniku mogućnost svakodobnog korištenja sa stvari u skladu sa voljom i potrebama posjednika. Prema odredbi čl. 28. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (dalje: ZV) posjed stvari, između 
    ostalog, gubi se i kad je posjednikom svojom voljom napustio stvar. To znači da kraće ili duže vremensko nekorištenje stvari ne znači ujedno i gubitak posjeda, jer samo u slučaju kada posjednik vanjskim vidljivim  načinom očituje svoju volju da stvar više neće posjedovati, da je napušta, posjednik gubi posjed, sukladno citiranoj odredbi čl. 28. ZV-a. 
    Neosnovani su stoga navodi tužene da je tužiteljica preseljenjem k svojoj kćeri izgubila posjed sporne nekretnine, jer iz samih navoda tužene koja potvrđuje da je od tog vremena tužiteljica u nekoliko navrata dolazila na spornu nekretninu, jasno proizlazi da na strani tužiteljice nije bila prisutna volja napustiti posjed nekretnine, jer je tužiteljica u mogućnosti vršiti posjed sporne nekretnine prema vlastitom nahođenju i vlastitim potrebama. Stoga je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da se tužiteljica nalazi u posjedu predmetne nekretnine.» 
    Županijski sud u Varaždinu, Gž. 1741/04-2 od 19. X. 2004.
    ***************
    Rješenje suda u postupku smetanja posjeda predstavlja kondemnatornu sudsku odluku, iz kojeg razloga je sud dužan odbiti tužbeni zahtjev tužitelja koji se odnosi samo na utvrđenje počinjenog smetanja (deklaratorni zahtjev).
    Županijski sud u Varaždinu, Gž. 1996/05-2 od 27.XII.2005.
    *******************
    Osoba koja je u zemljišnoj knjizi upisana kao vlasnik nekretnina ili ovlaštenik nekog drugog prava na nekretninama koje se upisuje u zemljišne knjige, kao i osoba koja uz zahtjev priloži valjanu ispravu (ugovor, odluku suda ili druge nadležne vlasti) kojom dokazuje svoje pravo vlasništva ili postojanje neke ovlasti na nekretninama, upisat će se u posjedovni list katastarskog operata, neovisno o tome tko je u posjedovnom listu upisan kao posjednik tih nekretnina i u čijem se posjedu te nekretnine nalaze, osim u slučaju kad je vlasništvo ili postojanje ovlasti na nekretninama sporno.
    ZAKLJUČAK SJEDNICE SUDACA UPRAVNOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE, OD 6. SRPNJA 2004."
    ****************************
    Okolnost da, nakon otkaza ugovora o zakupu, zakupac nije predao posjed poslovnog prostora nije od utjecaja na smetanje posjeda koje je počinio zakupodavac promjenom brave, jer se u parnicama, zbog smetanja posjeda, ne raspravlja o pravu na posjed.
    Županijski sud Zagreb Gž-2315/07 29.01.2008.
    *********************
     
    Ne može se prihvatiti stajalište prvostepenog suda da tuženi uvijek odgovara za smetanje posjeda što ga počini punoljetni član njegova domaćinstva.
    Sažetak:
    Za smetanje posjeda što ga je počinio punoljetni član domaćinstva odgovara, u pravilu, samo taj član domaćinstva.
    Nositelj domaćinstva odgovarao bi za smetanje posjeda što ga počini punoljetni član njegova domaćinstva, samo onda ako je taj član domaćinstva radio po njegovu nalogu.
    Županijski sud Zagreb Gž 7450/80
    09.12.1980.
     
  13. Matrix

    Obvezno pravo
    „Na temelju odredbe iz čl. 361. st. 1. ZOO (sada čl. 215) zastarijevanje je počelo teći prvog dana poslije dana kada je tužitelj imao pravo zahtijevati od tuženice ispunjenje obveze‟.
    VS RH Rev 1795/11-2 od 10. lipnja 2015
    **********************
    Zastara potraživanja za stjecanje bez osnove do kojeg je došlo ulaganjem tuđeg rada i sredstava u nekretnine tuženika (čl. 215. u svezi s čl. 210. ZOO) počinje  teći  od dana kada je neosnovano obogaćeni stekao mogućnost ubirati korist od izvršenih ulaganja (…), a ne kako to pogrešno cijene nižestupanjski sudovi od dana kada su ta ulaganja učinjena. 
    VS RH Rev-x 294/14-2 od 15. travnja 2015
    **********************
    U odnosu na nužne i korisne troškove koji se pojavljuju kod revindikacijskih zahtjeva, početak tijeka zastare jednako je uređen i odredbom članka 164. stavak 7. ZV-a, jer pravo na naknadu nužnih i korisnih troškova zastarijeva od dana predaje stvari, s time da se u pretpostavkama iz odredbe članka 164. ZV radi o trogodišnjem a ne općem zastarnom roku koji se, za razliku u stvarnopravnim parnicama, primjenjuje kod instituta stjecanja bez osnove
    VS RH Rev-x 294/14-2 od 15. travnja 2015.  i Rev-x 358/11-2 od 20. studenoga 2013.
    ***********************
    Pravilno nižestupanjski sudovi zaključuju da u konkretnom slučaju zastara prava zahtijevati vraćanje stečenog po osnovi koja je kasnije otpala nije mogla početi teći prije no što je VSRH donio prije navedenu presudu i prije nego što je ta presuda dostavljena ovdje tužiteljici. 
    VS RH Revt-141/16-2 od 1. veljače 2017.
    *********************
    Prema ocjeni ovog revizijskog suda, a pravilnom primjenom materijalnog prava, u ovom predmetu radi se o stjecanju bez osnove, a takvo potraživanje zastarijeva za pet godina (opći zastarni rok – čl. 371. ZOO),  a zastarijevanje u konkretnom slučaju počinje teći prvog dana poslije dana kada je tužitelj kao vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze (čl. 361. st. 1. ZOO), a to je dan kada je tužitelju dostavljeno rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Gzz-333/03, Rev-1070/03 od 12. siječnja 2006.
    VS RH Revr-1787/12-2 od 6. veljače 2013
    ***********************
    U smislu odredbe čl. 361. ZOO ( čl. 215) zastarijevanje počinje teći prvog dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom  za pojedine slučajeve nije što drugo propisano, a kod stjecanja bez osnove to je kada je došlo do prestanka posjeda i korištenja stvari u odnosu na koju je vršeno ulaganje. 
    VS RH Rev-1587/11-2 od 16.XII. 2015
    ********************** 
    Zastara regresnog zahtjeva osiguratelja prema svom osiguraniku iz ugovora o obveznom automobilskom osiguranju. 
    U dopuštenoj izvanrednoj reviziji, u kojoj je donesena odluka br. Rev-x 420/14-2 od 9. rujna 2014. (tako i u Rev-x 660/14-2 od 14. travnja 2015. i Rev-x 579/16-2 od 19. listopada 2016.) postavljeno je pravno pitanje glede tijeka zastare regresnog zahtjeva osiguratelja prema svom osiguraniku u slučaju nastupa gubitka prava iz obveznog automobilskog osiguranja.
                U obrazloženju naznačene odluke rečeno je sljedeće:
                „U prvostupanjskom postupku utvrđeno je, a koja utvrđenja je prihvatio i sud drugog stupnja, da se nezgoda dogodila 24. svibnja 1997., da je tuženik upravljao osobnim vozilom, pri čemu je bio pod utjecajem alkohola, da se tužitelj i tuženik nalaze u ugovornom odnosu osiguranja (obveznog osiguranja u prometu), da je tužitelj oštećenoj osobi iz štetnog događaja za koji je tuženik kriv isplatio iznos od 40.550,00 kn 23. prosinca 1997., a da je tuženik izgubio prava iz osiguranja jer je upravljao vozilom pod utjecajem alkohola. Sud smatra da je tužitelj dokazao pretpostavke za regresno potraživanje od tuženika te se poziva na odredbu članka 939. Zakona o obveznim odnosima ('Narodne novine' br. 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01, u daljnjem tekstu: ZOO) i na odredbu članka 87. stavak 3. Zakona o osiguranju ('Narodne novine' br. 90/94, 20/97, 46/97. - pročišćeni tekst, 116/99. i 11/02.). Nižestupanjski su sudovi prihvatili tužbeni zahtjev na isplatu, pri čemu smatraju da tražbina tužitelja nije zastarjela, obzirom je štetni događaj nastupio 24. svibnja 1997., isplata izvršena 23. prosinca 1997., a tužba podnijeta 25. siječnja 2002. Stoga je tužitelj ustao tužbom unutar zastarnog roka od pet godina, sukladno članku 371. ZOO-a.
                Tuženik u reviziji postavlja materijalnopravno pitanje: 'Je li nastupila zastara tražbine tužitelja?'. Obrazlažući važnost postavljenog materijalnopravnog pitanja ističe da je ovaj sud o postavljenom pitanju, dakle, u slučaju regresnog potraživanja osiguratelja prema svom osiguraniku temeljenog na gubitku prava iz osiguranja,  već zauzeo shvaćanje i navodi odluke ovog suda broj Rev 1371/2009-2 od 20. travnja 2010., Rev 1432/2010-2 od 4. travnja 2012. i Rev 56/2000-2 od 8. srpnja 2004., a da shvaćanje izraženo u pobijanoj presudi nije podudarno s tim shvaćanjem. Ispitujući pobijanu presudu sukladno odredbi iz članka 392.a stavak 2. ZPP-a, u pobijanom dijelu i u okviru postavljenog materijalnopravnog pitanja, ovaj sud nalazi da je postavljeno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni jer je odluka drugostupanjskog suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno sa zauzetim shvaćanjem ovog suda o tom pitanju.
                Odredbom članka 371. ZOO-a, propisano je da tražbine zastarijevaju za pet godina, ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare. Odredbom članka 380. stavak 3. ZOO-a, upravo je propisan takav poseban rok zastare kod ugovora o osiguranju te je propisano da potraživanja osiguratelja iz ugovora o osiguranju zastarijevaju za tri godine. Sukladno navedenim zakonskim odredbama, ovaj sud je u više odluka (tako u Rev-56/00, Rev-1371/09) izrazio shvaćanje da regresno potraživanje osiguratelja prema njegovom osiguraniku, zastarijeva u roku od tri godine, a zastarijevanje počinje teći prvog dana iza dana kada je osiguratelj isplatio naknadu oštećeniku. Stoga je osnovana tvrdnja revidenta da pravno shvaćanje izraženo u pobijanoj presudi nije podudarno sa zauzetim pravnim shvaćanjem o tom pravnom pitanju.
                U konkretnom slučaju, radi se o regresnom zahtjevu osiguravatelja prema svom osiguraniku, iz Ugovora o osiguranju pa takav zahtjev zastarijeva u roku od tri godine. Naime, člankom 380. stavak 3. ZOO-a propisan je takav rok zastare kod ugovora o osiguranju. U konkretnom slučaju, tužba je podnesena 25. siječnja 2002. Kako zastara ovakve regresne tražbine osiguratelja prema svom osiguraniku počinje teći prvog dana iza dana kada je osiguratelj isplatio naknadu oštećeniku, cijeneći utvrđenje da je sporni iznos isplaćen 23. prosinca 1997., to je već u trenutku podnošenja tužbe sudu istekao rok od tri godine. Zbog toga je utužena tražbina zastarjela.‟
                U malo starijim revizijskim odlukama to je pitanje bilo jednako rješavano, pa je tako izrijekom navedeno da – regresno potraživanje osiguratelja prema svom osiguraniku zastarijeva u roku od tri godine, a zastarijevanje počinje teći prvog dana nakon dana kada je osiguratelj isplatio naknadu oštećeniku (Rev-2309/10 od 27. ožujka 2012.). 
    *****************************
    Zastara regresnog zahtjeva koji je posljedica osigurateljeve isplate na temelju ugovora o osiguranju, u ovom slučaju osiguratelja (kao tužitelja) iz osnove onog što je isplatio svom osiguraniku (kao oštećeniku na temelju automobilskog kasko osiguranja) prema štetnikovom osiguratelju od automobilske odgovornosti.
     
    U ovom je slučaju, prema postojećoj sudskoj praksi i pravnoj doktrini, riječ o zakonskoj personalnoj subrogaciji pri kojoj isplatom naknade iz osiguranja prelaze na osiguratelja, po samom zakonu, do visine isplaćene naknade, sva osiguranikova prava prema osobi koja je po bilo kojoj osnovi odgovorna za štetu (članak 963. stavak 1. ZOO/05). Drugim riječima to znači da osiguratelj ulazi u sva prava svog osiguranika (neki to slikovito opisuju da osiguratelj ulazi „u njegove cipele‟), što znači da stupanjem u istovjetan pravni položaj svog osiguranika (oštećenika), osiguratelj ne dolazi u povoljniji položaj u odnosu na štetnika, stoga osiguratelj u tom slučaju nema neka druga ili povoljnija prava prema štetniku od svog osiguranika, a niti se takvom promjenom osobe vjerovnika u bilo čemu mijenja štetnikov pravni položaj. To se svakako odnosi i na zastaru, i to i na njezin početak i tijek i na rokove zastare.
                U odnosu na ovo pitanje u revizijskoj odluci br. Revx-1126/2016-2 od 3. listopada 2018., ponovljena su već prije istaknuta pravna shvaćanja revizijskog suda pa je rečeno sljedeće:
                „Protiv drugostupanjske presude u dijelu u kojem je tužbeni zahtjev konačno prihvaćen reviziju pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ('Narodne novine' broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 43/13, 89/14 - dalje: ZPP) izjavio je tuženik postavljajući u reviziji materijalnopravno pitanje: 'U kojem roku zastarijeva tražbina osiguratelja – ovdje tužitelja s naslova iznosa koji je isplatio svom osiguraniku kao oštećeniku po osnovi automobilskog kasko osiguranja prema štetniku, odnosno ovdje njegovom osiguratelju od automobilske odgovornosti?'.
                U prilog važnosti postavljenog pravnog pitanja za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni podnositelj revizije se pozvao na čitav niz odluka i to presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-1275/11-2 od 27. siječnja 2016., zatim broj Rev-x-602/12-2 od 19. rujna 2012., broj Rev-1440/10-2 od 24. studenoga 2011., broj Rev-1724/10-2 od 24. studenoga 2011., broj Rev-1250/10 od 3. studenoga 2011., te broj Gzz-98/02-2 od 12. veljače 2003. Predložio je da se u pobijanom dijelu drugostupanjsku presudu preinači uz naknadu troškova revizije.(…)
                Za razliku od pravilnog shvaćanja u prvostupanjskoj presudi, drugostupanjski sud je dio tužbenog zahtjeva prihvatio iznoseći pravno shvaćanje da u predmetnom slučaju nije u primjeni trogodišnji, već opći petogodišnji zastarni rok iz odredbe čl. 371. mjerodavnog Zakona o obveznim odnosima ('Narodne novine' broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01 -  dalje: ZOO/91).
                Izloženo shvaćanje je pogrešno.
                U predmetnom slučaju trebalo je primijeniti zastarni rok od tri godine jer isplata naknade štete osiguraniku ne daje tužitelju nikakva posebna prava osim onih koje je imao njegov osiguranik pa tako niti poseban rok zastare različit od onog kojeg je imao njegov osiguranik kao oštećenik (čl. 939. st. 1. u vezi čl. 380. st. 6. i čl. 376. st. 1. ZOO/91).
                Dakle, na postavljeno pitanje treba odgovoriti da je zastara počela teći od dana kada je oštećenik saznao za štetu i učinitelja. Ovdje u svakom slučaju, budući da druge činjenice nisu utvrđivane od kada je oštećenik prijavio štetu tužitelju, a to je bilo 23. kolovoza 2003., dakle, zastara je počela teći 24. kolovoza 2003. Budući da je tužba podnesena 29. studenoga 2006., tražbina tužitelja je zastarjela.
                Pritom treba dodati da sam dan plaćanja naknade od osiguratelja svom osiguraniku nije odlučan za početak tijeka zastare, već je samo pretpostavka za stjecanje aktivne legitimacije. U protivnom bi se taj rok mogao neograničeno produžavati, što je protivno ne samo zakonskom uređenju na koje se prethodno revizijski sud pozvao, već i svrsi instituta zastare.
                 Da je riječ o trogodišnjem zastarnom roku, Vrhovni sud Republike  Hrvatske se izjasnio u čitavom nizu svojih odluka pa i onih na koje se pozvao podnositelj revizije, a posebice bi trebalo imati na umu da je shvaćanje doneseno i u tzv. izvanrednoj reviziji koja ima javnopravni značaj upravo u osiguranju jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (čl. 116. st. 1. Ustava Republike Hrvatske).‟
                Istovjetno je rečeno i u odluci br. Rev 1275/11-2 od 27. siječnja 2016., u kojem slučaju je predmet spora bila tražbina tužitelja (kasko osiguratelja) na ime naknade materijalne štete na temelju regresnog zahtjeva prema osiguraniku (iz obveznog osiguranja) štetnika s obzirom na to da je tužitelj svom kasko osiguraniku isplatio štetu na temelju računa o popravku teretnog vozila. Dakle, riječ je o trogodišnjem roku i zastari koja teče od dana kada je oštećenik saznao za štetu i učinitelja. Tako se u obrazloženju navedene odluke ističe sljedeće:
                ‟Pravilno su nižestupanjski sudovi zaključili da je u ovoj pravnoj stvari nastupila zastara potraživanja temeljem odredbe čl. 939. st. 1. u vezi čl. 380. st. 6. i čl. 376. st. 1. ZOO. Naime, u konkretnom slučaju radi se o subrogaciji iz čl. 939. st. 1. ZOO u kojem slučaju u smislu odredbe čl. 380. st. 6. ZOO zastarijevanje potraživanja koje pripada osiguratelju prema trećoj osobi odgovornoj za nastupanje osiguranog slučaja počinje teći kad i zastarijevanje potraživanja osiguranika prema toj osobi navršava se u istom roku. Dakle, kod slučaja subrogacije osiguravatelj u cijelosti stupa u pravni položaj oštećenika, te potraživanje naknade štete zastarijeva u istim rokovima kao i prema samom oštećeniku. U pravu su također nižestupanjski sudovi kada su primijenili zastarni rok od tri godine od kada je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu počinila, a u smislu odredbe čl. 376. st. 1. ZOO, i slijedom čega su pravilno zaključili da je u konkretnom slučaju došlo do zastare potraživanja obzirom da se štetni događaj dogodio 23. rujna 2000., a u krajnjoj liniji sam oštećenik je prijavio štetu tužitelju 10. listopada 2000. i kada se mora uzeti da je započeo teći zastarni rok. Obzirom da je tužba podnesena 16. siječnja 2004. regresni zahtjev tužitelja podnesen je izvan zastarnog roka iz čl. 376. st. 1. ZOO, slijedom čega tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan. Pritom treba napomenuti tužitelju da zastarni rok ne može teći od dana kada je tužitelj ispunio svoju osiguravateljsku obvezu i isplatio svom osiguraniku odštetu, jer bi to bilo u suprotnosti s navedenim odredbama čl. 939. st. 1. i čl. 380. st. 6. ZOO.‟
                U odnosu na pravno pitanje od kada teče zastara u ovakvim slučajevima, važna je i odluka br. Rev-x 23/17-2 od 22. veljače 2017., donesena u povodu izvanredne revizije, koja u bitnom dijelu obrazloženja glasi:
                „U ovom stupnju postupka sporno je li nastupila zastara, odnosno, preciznije kada je ista započela teći. Sud drugog stupnja zauzeo je pravno shvaćanje da je zastara počela teći kada je tuženik isplatio tužitelju glavnicu, 28. studenoga 2001., slijedom čega, podnošenjem tužbe 29. lipnja 2004. nije nastupila zastara.
                Ovaj sud smatra da je postavljeno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni jer je revizijski sud o tom pitanju zauzeo shvaćanje i odluka drugostupanjskog suda nije utemeljena na shvaćanju koje je podudarno sa shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske. Navedeno proizlazi iz odluke ovog suda broj Gzz 98/02 te Rev-x 602/12.
                Na temelju odredbe iz čl. 939. st. 1. ZOO isplatom naknade iz osiguranja prelaze na osiguratelja, po samom zakonu, do visine isplaćene naknade sva osiguranikova prava prema osobi koja je po bilo kojoj osnovi odgovorna za štetu.
                Nadalje iz odredbe čl. 380. st. 6. ZOO proizlazi da zastarijevanje potraživanja koje pripada osiguratelju prema trećoj osobi odgovornoj za nastupanje osiguranog slučaja počinje teći kada i zastarijevanje potraživanja osiguranika prema toj osobi i završava se u istom roku.  Dakle, isplatom naknade štete na tužitelja - osiguratelja su prešla sva prava njegovog osiguranika, jer je tužitelj stupio u pravnu poziciju svog osiguranika.
                 Isplata naknade štete osiguraniku ne daje, međutim, tužitelju nikakva posebna prava osim onih koje je imao njegov osiguranik, pa tako niti poseban rok zastare, različit od onog kojeg je imao njegov osiguranik - oštećenik.  Dakle, pravilnom primjenom materijalnog prava rok za zastaru (iz odredbe čl. 376. st. 1. ZOO) teče od dana kada je oštećenik (osiguranik tužitelja) doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila. 
    ***********************
    Zastara regresnog zahtjeva kad je šteta prouzročena neosiguranim vozilom
    Kada je riječ o šteti koja je prouzročena neosiguranim vozilom, pravno pitanje tijeka i roka zastare u većini slučajeva nije upitno budući da se u tom slučaju ne radi o tražbini iz ugovora o osiguranju, nego regresnoj tražbini koja se temelji izravno na zakonu.
                U tom smislu je u odluci br.  Rev 1145/12-2 od 16. veljače 2016. (kao i u Rev 406/07-2 od 16. svibnja 2007. i Rev-2102/10 od 12. listopada 2011.), istaknuto sljedeće pravno shvaćanje:
                „Iz navedenog, pozivom na odredbu članka 91. st. 1. Zakona o osiguranju (NN, br. 46/97 – dalje: ZO), sudovi nižeg stupnja pravilno ocjenjuju da je predmetna šteta počinjena neosiguranim traktorom, pa nema ugovora o osiguranju, te se ne može primijeniti odredba čl. 380. Zakona o obveznim odnosima (NN, br. 53/91, itd. – dalje u tekstu: ZOO).
                Naime, tražbina tužitelja prema tuženiku, nije tražbina iz ugovora o osiguranju, nego tražbina s osnova regresa (…) koja se temelji izravno na (zakonu) čl. 91. st. 4. ZO. Riječ je, dakle o tražbini za koju zakonom nije određen neki drugi rok zastare pa stoga konkretna tražbina tužitelja zastaruje u općem zastarnom roku pet godina (čl. 371. ZOO).
                Dakle, regresni zahtjev tužitelja za isplaćeni iznos štete oštećenoj osobi, kojoj je šteta prouzročena vožnjom neosiguranog vozila – traktora zastaruje u općem zastarnom roku od 5 godina.‟
    ***************************
    Zastara tražbine iz zadužnice
    U odnosu na pitanje zastare tražbine iz zadužnice bilo je dosta spornih situacija, ali najspornije je bilo pitanje rokova zastare. 
                Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske je u tom smislu, u svom pravnom shvaćanju broj: Su-IV-4/18-17 od 19. studenoga 2018. istaknuo sljedeće:
                „a tražbinu iz zadužnice koja je privatna isprava i na kojoj je potpis dužnika samo ovjeren kod javnog bilježnika (zadužnice sastavljene prije 1. siječnja 2011. OZ NN 139/10) i koja nije potvrđena od javnog bilježnika (solemnizirana) primjenjuje se opći zastarni rok od 5 godina iz čl. 371. ZOO/91 (sada čl. 225. ZOO/05), dok se na tražbine iz zadužnice koje su potvrđene kod javnog bilježnika (solemnizirane) primjenjuje zastarni rok od 10 godina iz čl. 379. ZOO/91 (sada čl. 233. ZOO/05).‟
                U tom smislu u revizijskoj odluci br. Rev 2260/17-2 od 14. studenoga 2017., donesenoj u povodu izvanredne revizije u kojoj su razmatrani pravni karakter i zastarni rokovi u odnosu na  zadužnice koje su izdane sukladno odredbama OZ-a iz 1996. godine i (solemnizirane) zadužnice koja se pojavila nakon toga, tj. od 1. siječnja 2011. (OZ NN 139/10) godine, istaknuto je sljedeće:
                „Tužiteljica u reviziji naznačuje pitanja:
                Da li zadužnica izdana sukladno odredbi čl. 183. Ovršnog zakona ('Narodne novine' 12/96 i 29/99) –dalje: OZ/96) ima značaj pravomoćne sudske odluke?
                 Da li se na zadužnicu, odnosno potraživanje utvrđeno u toj ispravi koja je izdana sukladno čl. 183. OZ/96 može primijeniti odredba čl. 379. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ('Narodne novine' 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01- dalje: ZOO)?(…)
                S obzirom na navedena utvrđenja sporno je ima li zadužnica izdana sukladno odredbi čl. 183. OZ/96 značaj sudske odluke kojom je utvrđeno potraživanje, a time u vezi s obzirom na odredbe čl. 371. i 379. ZOO, sporno je vrijeme potrebno za nastupanje zastare.(…)
                S obzirom na formu isprave, koja predstavlja privatnu ispravu s tek javno ovjerenim potpisom izdavatelja, neovisno o tome što prema odredbi čl. 183. st. 1. OZ/96 ta isprava ima učinak pravomoćnog rješenja o ovrsi, zadužnica izdana sukladno citiranoj zakonskoj odredbi, po ocjeni ovog suda, nije sudska odluka kojom je utvrđeno potraživanje.
                Naime, zadužnica sama po sebi nije 'pravomoćna sudska odluka' već dostavom iste banci tek proizvodi učinke pravomoćnog rješenja o ovrsi, ali ujedno nije i rješenje o ovrsi, koje i inače po svom sadržaju (osim kod rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave u dijelu u kojem se nalaže isplata) nije takva sudska odluka kojom se utvrđuje neko potraživanje. Konačno, zadužnica izdana u smislu čl. 183. st. 1. OZ/96 nije javnobilježnički akt, ni privatna isprava potvrđena po javnom bilježniku. Stoga u odnosu na potraživanja  iz takve zadužnice nema mjesta primjeni zastarnog roka iz čl. 379. st. 1. ZOO.‟
                U odnosu na početak tijeka zastare valja istaknuti da zastarni rokovi i kad je u pitanju zadužnica u pravilu počinju teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje svoje obveze.  U tom smislu pravna doktrina ističe sljedeće:
                ‟Kod zadužnice nije propisan rok u kojem je na temelju nje moguće tražiti ovrhu pa je zato teško odrediti trenutak kad vjerovnik ima 'pravo zahtijevati ispunjenje obveze'.  To će prije svega ovisiti o tome je li zadužnica izdana nakon što je tražbina iz osnovnog posla dospjela ili prije roka dospijeća. U prvom slučaju zastarni rok počeo bi teći dan nakon izdavanja zadužnice, a u drugom tek dan nakon dospijeća tražbine iz osnovnog pravnog posla.‟
                U svakom slučaju podnošenjem zadužnice na naplatu dolazi do prekida zastare, koja potom počinje teći ispočetka. Jasno je da do prekida zastare dolazi podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine (članak 241. ZOO/05). Prema tome, budući da je Agencija po zakonu nadležno tijelo koje provodi ovrhu radi ostvarenja novčane tražbine na računima dužnika, to nema sumnje da se podnošenjem zadužnice na naplatu putem Agencije prekida tijek zastare tražbine na koju se odnosi zadužnica.
                Drugo je pak pitanje, što se sve može dogoditi sa zastarom i njezinim tijekom ako putem Agencije ne dođe do naplate tražbine osigurane zadužnicom. Izgleda da se na to pitanje može odgovoriti rješenjem iz revizijske odluke br. Rev 943/17-2 od 10. svibnja 2017., koja u bitnom dijelu svog obrazloženja glasi:
                „Dakle, ovaj sud je u primjeni i tumačenju odredbe čl. 389. ZOO-a kada se radi o dilemi ima li ranije pokrenuti ovršni postupak radi ostvarivanja iste tražbine koji je dovršen obustavom postupka učinak prekida zastare u svakom slučaju neovisno o razlogu zbog kojeg je došlo do obustave postupka, ili pitanje učinaka prekida zastare valja vezati uz razloge obustave postupka, zauzeo ovo potonje pravno shvaćanje, dakle, da se kod odgovora na pitanje je li rok zastare prekinut pokretanjem ovršnog postupka koji je okončan obustavom postupka te da li slijedom toga zastarni rok teče iz početka zauzeo shvaćanje da to ovisi o razlozima zbog kojih je došlo do obustave ovršnog postupka i na kojoj od stranaka u ovršnom postupku leže razlozi zbog kojih je ovršni postupak obustavljen. 
                U predmetu Gzz-50/01 zbog činjenice što ovrhovoditelj nije uplatio predujam za izlazak sudskog ovršitelja i što je upravo stoga ovršni postupak obustavljen zauzeto je pravno shvaćanje da u takvoj situaciji jer je za obustavu postupka odgovoran ovrhovoditelj pokretanje tog ovršnog postupka (okončanog obustavom postupka) nema za posljedicu prekid zastare.
                Dakle, argumentum a contrario kada je ovršni postupak obustavljen zbog razloga koji leže isključivo na ovršeniku i na što ovrhovoditelj nije imao utjecaja tada pokretanje ovršnog postupka (okončanog obustavom postupka) ima za posljedicu prekid zastare i zastarni rok počinje ponovo teći nakon što rješenje o obustavi ovršnog postupka postane pravomoćno.‟
    *******************
    ZASTARA ZAHTJEVA ZA TABULARNU ISPRAVU
    Kada se radi o stjecanju prava vlasništva na temelju pravnog posla, a predmet spora je zahtjev za izdavanje tabularne isprave, onda se radi o parnici za ispunjenje ugovora, dakle, obvezno pravnoj tužbi, a ne o vlasničkoj tužbi, jer se vlasništvo nekretnina stječe upisom
    kako je naprijed navedeno u zemljišne knjige, a ugovor o kupoprodaji je samo osnov za stjecanje prava vlasništva.
    S obzirom na to da se u ovom sporu radi o obveznopravnom zahtjevu, takav zahtjev zastarijeva, a na pitanje zastare treba primijeniti odredbu o općem zastarnom roku od pet godina. 
    VS RH Rev-1944/2001 od 27. studenoga 2003. 
    VS RH Rev-2429/10-2 od 23. studenoga 2011.
    ***********************
    Nagrada koju odvjetnik obračunava za svoj rad dospijeva kada odvjetnik ispuni nalog stranke u cijelosti, odnosno pravomoćnim okončanjem parničnog ili ovršnog postupka, otkazom punomoći, opozivom punomoći ili raskidom ugovora o zastupanju i zastarijeva u općem zastarnom roku.
    Sažetak:
    „Polazeći od materijalnopravnog stajališta da su potpisivanjem punomoći tuženica i tužiteljica zaključile ugovor o nalogu u smislu odredbe čl.763. st.1. ZOO-a te da je prema čl.776. st.1. ZOO-a, ako nije drugačije ugovoreno nalogodavac dužan isplatiti nalogoprimcu naknadu nakon obavljenog posla, prvostupanjski sud zaključuje da odvjetnik obračunava nagradu za svoj rad kad ispuni nalog stranke u cijelosti, a to bi bilo pravomoćnim  okončanjem parničnog ili ovršnog postupka kad i dospijeva naplata odvjetničke usluge ili otkazom punomoći, opozivom punomoći ili raskidom ugovora
    o zastupanju.  Imajući u vidu da je tužiteljica  tuženici otkazala punomoć tijekom 2011.g. o čemu je i obavijestila tuženicu dostavom dopisa uz sporni račun , a da naplata odvjetničke usluge dospijeva otkazom punomoći i zastarijeva u općem zastarnom roku te počinje teći prvog dana poslije otkaza punomoći ili prvog dana poslije pravomoćnog okončanja postupka sukladno čl.215. st.1. ZOO-a. Isto tako ovaj sud pravilnim prihvaća i materijalnopravno stajalište prvostupanjskog suda o dospjelosti dosuđene tražbine te primjeni općeg zastarnog roka iz čl.225. ZOO-a.
    Županijski sud u Varaždinu, Gž-596/16-2 od 3. studenog 2016. godine.
    *************************
    Kada je pravomoćnom presudom udovoljeno revindikacijskom zahtjevu i tuženiku naloženo da stvar preda tužitelju u posjed, pravo na prinudno izvršenje te presude ne zastarijeva.
    (Vs RH, Gzz. 39/91, od 17. 12. 1991.- Izbor odluka 1994 – 107)
    ************************
    Zastara potraživanja utvrđenog pravomoćnom sudskom odlukom ne dovodi i do zastare te odluke(presuda ili rješenje) , već ona i dalje djeluje sve dok je nadležni sud eventualno ne izmijeni ili ukine.
    (Vs RH, Rev. 2349/83, od 26. 1. 1984. – Psp 24 – 139)
    ***********************
    Podnošenjem tužbe radi ostvarivanja naknade jednog oblika štete ne prekida se zastarijevanje potraživanja naknade drugog oblika štete.
    Vs RH, Rev. 925/88, od 17. 5. 1990. – Informator, broj 3837
    **************************
    Zastara potraživanja s naslova stjecanja bez osnove zbog ulaganja u tuđu nekretninu ne prekida se podnošenjem tužbe radi ostvarivanja stvarnopravnog zahtjeva na toj nekretnini.
    Vs RH, Rev. 1958/90, od 11. 10. 1993 – Izbor odluka 1993 – 47/82
    *********************
    Time što je vjerovnik prije podizanja tužbe pozvao dužnika da isplati naknadu štete, nije nastupio prekid zastarijevanja.
    (Vs H, Rev. 2014/87, od 22. 3. 1987. – Psp 41 – 67)
    ********************* 
    Kad je pravomoćno odlučeno da se tužba smatra povućenom, podizanjem tužbe u tom predmetu nije nastupio prekid zastarijevanja.
    Vs RH, Rev. 547/97, od 13. 12. 2000. – Izbor odluka 1/2001 – 24
    ***********************
    Zastara ne teče od dana sklapanja ugovora, već od dana kada je ugovor po zakonu raskinut.
    Iz obrazloženja:
    Kako je ugovor raskinut po samom zakonu, pravo tužitelja da traži povrat plaćenog iznosa predstavlja zahtjev za vraćanje onoga što je stečeno bez osnove, sukladno čl. 1111. ZOO-a, zbog toga što je pravna osnova stjecanja (avans za plaćanje o ugovoru) otpala raskidom ugovora.
    No, ovaj sud ukazuje i na to da tuženik pogrešno računa početak tijeka zastare, jer ona ne teče od dana sklapanja ugovora (6. ožujka 2007.), već od dana kada je ugovor raskinut po samom zakonu (istekom naknadnog roka 29. siječnja 2008.).
    Zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze (čl. 215. st. 1. ZOO-a), a tek od dana raskida ugovora počelo je teći pravo tužitelja da traži povrat uplaćenih sredstava.
    Visoki trgovačkI sud RH Pž-7635/15
    ***************************
    Pravo (su)vlasnika na naknadu za oduzetu stvar ne može prestati zbog zastare sve dok može zahtijevati vraćanje svoje stvri.
    (Vs RH, Rev. 2896/91, od 17. 3. 1992. – Izbor odluka 1994 - 104)
    ********************
    Kada tužitelj tvrdi da mu je šteta (gubitak stanarskog prava) nastala zbog propusta staratelja za poseban slučaj da protiv prvostupanjske presude podnese pravni lijek, onda se trenutkom nastanka štete ima smatrati onaj u kome su nastupile pravne posljedice pravomoćnosti te presude. Istekom toga dana počinje teći zastara.
    VS RH Rev-x-627/13    od 01.07.2015.
    ******************
     
  14. Matrix

    Stjecanje prava vlasništva dosjelošću
    Nepošteni posjednik ne može steći pravo vlasništva nekretnine dosjelošću. 
    VS RH Rev 1519/09-2, od 23. ožujka 2011
    *********************
    U rok za stjecanje prava vlasništva dosjelošću na nekretninama koje su na dan 8. listopada 1991. g. bile u društvenom vlasništvu ne računa se vrijeme posjedovanja proteklo prije 8. listopada 1991. g.
    Vrhovni sud Republike Hrvatske Rev 1227/97 od 10.1.2001
    ******************
    Sudska praksa se u svom radu dotaknula i pitanja stjecanja prava služnosti putem dosjelosti te je Županijski sud u Rijeci utvrdio da pravo služnosti dosjelošću nije moguće, jednako kao pravo vlasništva, steći u nekom kraćem roku, nego samo u „izvanrednom“ roku za dosjedanje od 20 godina.
    „Pravo vlasništva i pravo služnosti iako su oboje stvarna prava, različita su prava i ono što je propisano te je važilo za pravo vlasništva nije istodobno važilo i za pravo služnosti, a tako je i danas..”
    ŽS u Rijeci Gž-3603/10, od 9. rujna 2010.
    *********************
    Pravo vlasništva nekretnine stečene na temelju zakona može se uvijek suprotstaviti uknjiženom pravu koje je upisano na temelju rješenja o nasljeđivanju.
    Županijski sud u Virovitici Gž 566/2008-2 od 26.1.2009.
    VSRH, Rev 2031/10, od 14. siječnja 2015.
    *****************
    U sporu radi predaje stvari vlasniku u posjed, sud je dužan raspraviti prigovor posjednika o njegovom pravu na posjed, na temelju vlasništva stečenog dosjelošću, jer osnovanost takvog prigovora čini neosnovanim zahtjev na predaju u posjed.
    Županijski sud u Zlataru Gž 1648/2009-2 od 10.2.2010
    *********************
    Vezano uz izvršavanje poštenog posjeda kao uvjeta za stjecanje prava vlasništva dosjelošću, postoji jedna zanimljiva odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Rev x 158/09-2, od 30. lipnja 2009.
    Temeljno pitanje u tom postupku bilo je pitanje izvršavanja, odnosno savjesnosti (poštenja) posjeda za maloljetnu osobu, a i za osobu koja je odsutna.
    U obrazloženju odluke kao odlučno je navedeno:
    "I u ovom stadiju postupka prijeporno je postoji li valjana pravna osnova - dosjelost na temelju koje bi tuženik-protutužitelj postao vlasnik prijepornih nekretnina.
    Iz utvrđenja nižestupanjskih sudova proizlazi da je vlasnik nekretnina koje su prijeporne u ovom postupku bio G. U. koji je imao suprugu, sina i kćer M. U.; da je G. U. otišao u Novi Zeland nakon I. Svjetskog rata, gdje je nestao i kasnije je proglašen umrlim, da mu je supruga umrla 1945., a sin poginuo u II. Svjetskom ratu te da je jedina posjednica nekretnina bila njegova kćer M. U; da je M. U. usmeno darovala nekretnine tada maloljetnom I. M. i da je ugovor izvršen, jer je C. M. kao majka i zakonska zastupnica maloljetnog I. M. odmah 1951. ušla u posjed darovanih nekretnina, posjedovala ih je i obrađivala, a neke i prodavala sve do 1957., kada i ona odlazi sa sinom u Novi Zeland. Navedene nekretnine nakon 1957. pa sve do danas drži S. M., tj. ujak I. M. - tuženika-protutužitelja u posjedu, i to u ime I. M.
    S obzirom na naprijed iznesena utvrđenja, i po pravnom stajalištu Vrhovnog suda pravilan je zaključak nižestupanjskih sudova da je tuženik-protutužitelj, posjedujući savjesno prijeporne nekretnine dulje od 20 godina, postao vlasnikom istih na temelju dosjelosti.
    Navedeni pravni zaključak nižestupanjskih sudova je u skladu s odredbom čl. 28. st. 4. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima ("Službeni list SFRJ", br. 6/80 i 36/90, koji je preuzet kao zakon Republike Hrvatske - "Narodne novine" br. 53/91) i čl. 30. toga Zakona, jer je istima propisano da savjesni posjednik nepokretne stvari stječe pravo vlasništva na tu stvar dosjelošću protekom 20 godina, s time da vrijeme potrebno za dosjelost počinje teći onog dana kad je posjednik stupio u posjed, a to je u konkretnom slučaju bilo po utvrđenju nižestupanjskih sudova 1951., a završava se istekom posljednjeg dana vremena potrebnog za dosjelost, a što se u ovom slučaju dogodilo 1971."
    Dakle, Vrhovni sud Republike Hrvatske ovom je Odlukom izrazio stajalište da je savjestan posjednik onaj za kojeg je u vrijeme njegove maloljetnosti takav posjed izvršavala majka kao zakonska zastupnica, a zatim u njegovo ime treća osoba.
    *********************
    U rok za stjecanje prava vlasništvu dosjelošću nekretnina koje su bile u društvenom vlasništvu na dan 8. listopada 1991., ne računa se vrijeme posjedovanja koje je proteklo prije toga dana (ako vrijeme dosjelosti nije isteklo prije 6. travnja 1941.)
    Sažetak:
    Primjenom ovlasti iz članka 373.a stavak 1. točka 2. Zakona o parničnom postupku
    (Nar. nov., br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11,148/11 - pročišćeni tekst, 25/13 i 28/13 – u nastavku teksta: ZPP), drugostupanjski sud prihvatio je žalbu tuženika jer je prema stanju spisa, uz ostalo i na temelju isprave koju u ovom slučaju predstavlja izvadak iz zemljišne knjige, utvrdio da je predmetna nekretnina u vrijeme kada je prednik tužiteljice stupio u njezin posjed (1966.) već bila u režimu društvenog vlasništva s upisanim pravom (su)korištenja tuženikovih prednika. Pritom je utvrđeno da je upis društvenog prava vlasništva izvršen još 1960.pod br. ..., kao i da se odnosna nekretnina u tom režimu nalazila i na dan 8. listopada 1991.
    Tužiteljica u reviziji ne osporava okolnost da je sporna nekretnina bila upisana kao društveno vlasništvo, a drugostupanjski sud ističe da se tuženik na tu okolnost višekratno pozivao tijekom prvostupanjskog postupka.
    Polazeći od toga i pozivajući se na odredbu iz članka 384. stavak 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Nar. nov., br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00,73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 30/10 i 143/12 - u nastavku teksta: ZVDSP), drugostupanjski sud odbija tužbeni zahtjev, zaključujući da od 8.listopada 1991. do podnošenja tužbe 22. siječnja 1998. nije protekao ni redovni (10 godina) ni izvanredni rok (20 godina) za stjecanje prava vlasništva dosjelošću.
    Prema odredbi iz članka 388. stavak 4. ZVDSP-a, u rok za stjecanje dosjelošću nekretnina koje su na dan 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu, kao i za stjecanje stvarnih prava na tim nekretninama dosjelošću, ne računa i vrijeme posjedovanja proteklo prije toga dana.
    Prema tome, niti materijalno pravo nije pogrešno primijenjeno.Iz tih je razloga, na temelju odredbe iz članka 393. ZPP-a, valjalo odbiti reviziju tužiteljice i presuditi kao u izreci.

    Vrhovni sud RH Rev x 504/2013-2
    *****************
    Činjenica da je netko u zemljišnoj knjizi upisan kao suvlasnik određenih nekretnina predstavlja samo predmnjevu o suvlasništvu te osobe, koja svakako otpada ako drugi, čije stjecanje nije upisano u zemljišnu knjigu,dokaže da ima valjanu osnovu i istinit način stjecanje te nekretnine. Ni okolnost da je rješenjem o nasljeđivanju iza osobe koja je upisana kao (su)vlasnik nekretnine u zemljišnoj knjizi ta imovina raspoređena kao njena ostavinska imovina na nasljednike, iako nije predstavljala ostavinu ostavitelja, ne dovodi nasljednike u povoljniji položaj, budući nasljednici svoje pravo izvode iz prava svog prednika, a kojeg prava nema.” 
    VSRH, Rev-2064/13 od 25. veljače 2014.
    *****************
    Tužitelj u ovom slučaju ne samo što nije pošten posjednik, nego nije uopće posjednik predmetne nekretnine. Upravo je tuženik, nakon pravomoćnosti rješenja, preuzeo nekretninu i na njoj izgradio kolektor.
    Tužitelj pogrešno smatra da je bio samostalni posjednik time što je povremeno odlazio na parcelu i kosio travu, jer je samostalni posjednik osoba koja posjeduje stvar kao da je njezin vlasnik (čl. 11. st. 1. ZV), a tužitelju je predmetna nekretnina oduzeta, tuženik je stupio u posjed i uknjižio se u zemljišnim knjigama kao vlasnik.” 
    (VSRH, Rev-1765/10 od 17. srpnja 2012.)
    *******************
    Kada je u režimu primjene pravnih pravila OGZ bilo moguće steći vlasništvo nekretnina na temelju pravnog posla i bez upisa u zemljišne knjige, i ugovor o kupoprodaji nekretnina sklopljen s izvanknjižnim vlasnikom uz predaju u posjed nekretnina, predstavlja valjani pravni temelj posjedovanja koji posjed čini zakonitim.” 
    (VSRH, Rev-2064/13 od 25. veljače 2014.)
    *****************
    Odlučna pretpostavka za stjecanje prava vlasništva dosjelošću je pošten (savjestan) posjed. Poštenje posjeda se pretpostavlja. U konkretnom slučaju nižestupanjski sudovi su, odbijajući tužbeni zahtjev uz tvrdnju da tužitelj nije dostavio dokaze iz kojih bi nedvojbeno proizlazilo da njegov posjed ima propisanu kakvoću i da ima valjanu zakonsku osnovu, uz ostalo, zauzeli shvaćanje da posjed mora biti i zakonit da bi se vlasništvo uopće steklo dosjelošću. Međutim, takvo pravno shvaćanje ne može se prihvatiti. Za stjecanje prava vlasništva dosjelošću posjed mora biti barem pošten i trajati zakonom određeno vrijeme. Prema tome,nije nužno da posjed bude i zakonit.” 
    (VSRH, Rev-1628/2015 od 11. prosinca 2018.)
    ************
    “Ugovor o prodaji zaključen između tužiteljice kao kupca i Z. N. – tuženičinog sina, koji nije bio vlasnik sporne nekretnine, ne predstavlja pravni posao koji bi bio valjani pravni temelj tog posjedovanja (koji bi tužiteljici davao pravo na posjed odnosno po čijoj bi pravnoj osnovi tužiteljica mogla steći pravo vlasništva) pa je pravilna ocjena nižestupanjskih sudova da posjed tužiteljice nije bio zakonit.” 
    (VSRH, Rev-720/05-2 od 19. listopada 2005.)
    ****************
    Ako je ugovor na kojeg se isključivo poziva tužitelj kao pravni temelj svog posjedovanja ništetan, riječ je o nezakonitom posjedu (nema valjanog pravnog temelja posjedovanja), čime je isključena mogućnost stjecanja prava vlasništva tužitelja nad predmetnom nekretninom redovnom dosjelošću u smislu odredbe čl. 159.st. 2. ZV.
    (VSRH, Rev-954/12 od 19. veljače 2014.)
    ***************
    Tužitelj se ne može smatrati savjesnim posjednikom jer je nekretninu darovao svojim kćerima i posjedovao je uz njihovu dozvolu i stoga ne može se s uspjehom pozivati da je nekretninu posjedovao
    tako da nije znao da predmetna nekretnina nije njegova i da to nije ili nije mogao znati.
    (VSRH, Rev-139/10 od 11. siječnja 2012.)
    ***************
    Utvrđenje prava vlasništva, kao što
    tužiteljica traži, osnovano se može zahtijevati u slučaju kad je pravni temelj stjecanja prava vlasništva zakon, a ne i pravni posao, jer je upis prava vlasništva modus stjecanja tog prava. 
    (Županijski sud u Zagrebu, Gž-7001/12)
    ***************
    Tužitelj neosnovano zahtijeva izdavanje tabularne isprave od tuženika. Naime, u situaciji kada tužitelj zahtjeva utvrđenje stjecanja prava vlasništva dosjelošću, pravilno je sud prvog stupnja odbio ovaj zahtjev obzirom da se radi o originarnom stjecanju prava vlasništva te stranke nisu u obveznopravnom odnosu.
    (Županijski sud u Zagrebu, Gž-1744/15)
    ***************
    Budući da se poštenje posjeda presumira, tu činjenicu tužitelj nije bio dužan dokazivati, a tuženik nije dokazao suprotno stoga su pravilno sudovi ocijenili da je tužitelj pošten posjednik. Tužitelj je tijekom postupka koji je prethodio reviziji, dokazao zakonitost posjeda sukladno čl. 18. st. 1. ZV prema kojem je posjed zakonit ako ima valjan pravni temelj toga posjedovanja (pravo na posjed) budući da je temeljem pravovaljanog ugovora o kupoprodaji sklopljenog s tuženikom stekao pravo na posjed prethodno ispunivši ugovornu odredbu (isplatio je u cijelosti kupoprodajnu cijenu).Tužitelj je dokazao i istinitost posjeda sukladno čl. 18. st. 2. ZV prema kojem je posjed istinit ako nije pribavljen silom, potajno ili prijevarom, ili zlouporabom povjerenja, budući da mu je tuženik, ispunjavajući svoju ugovornu obvezu, predao u posjed kupljenu nekretninu.
    (VSRH, Rev 543/2015 od 8. siječnja 2019.)
    *************
    "Pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću (kvaliteta i trajanje posjeda, sposobnost posjednika biti vlasnikom stvari, te sposobnost stvari da bude u vlasništvu) moraju biti ispunjene u vrijeme podnošenja tužbe.
    (Pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (1/19) od 14. veljače 2019.)
    ***************
    Pogrešan je pravni pristup nižestupanjskih sudova koji u vrijeme potrebno za dosjelost računaju i vrijeme nakon podnošenja tužbe, pa do zaključenja glavne rasprave u ovom predmetu.
    (VSRH, Rev 458/14 od 7. veljače 2018.)
    *****************
    Prema ocjeni ovoga suda, činjenica da je tužitelj sudjelovanjem u postupku preoblikovanja zemljišne knjige 2006. saznao da sporne nekretnine koje posjeduje nisu u zemljišnim knjigama upisane kao njegovo vlasništvo, već da su vlasništvo tuženice, njegov pošten posjed time je prekinut jer se ne može smatrati da od tog trenutka i dalje nije znao ili mogao znati da mu ne pripada pravo na posjed (u tom smislu i ovaj sud u Rev 1088/14-2 od 31. listopada 2017., Rev 206/14-2 od 25.travnja 2018. ...).
    (VSRH, Rev-115/2014 od 13. ožujka 2019.)
    ****************
    Sud smatra da podnositelj zahtjeva koji se razumno oslonio na zakonodavstvo koje je kasnije ukinuto kao neustavno ne bi trebao - s obzirom na izostanak bilo kakve štete u odnosu na prava drugih osoba snositi posljedice greške koju je počinila sama država, donijevši takav neustavan propis. Zapravo, kao posljedica njegovog ukidanja, vlasništvo imovine koje je podnositelj zahtjeva stekao dosjelošću na temelju odredbe koja je kasnije ukinuta kao neustavna ,vraćeno je državi kojoj je time pogodovala njezina vlastita greška. U svezi s tim, Sud ponavlja da rizik bilo kakve greške koje su počinila državna tijela mora snositi država te da se greške ne smiju ispravljati na trošak dotičnog pojedinca, posebice kada ne postoji drugi suprotstavljeni privatni interes (vidi Gashi v. Croatia, br.32457/05, stavak 40., 13. prosinca 2007. i Radchikov v Russia, br.65582/01, stavak 50., 24. svibnja 2007.).” 
    (ESLJP, predmet Trgo protiv Hrvatske (Zahtjev br. 35298/04) od 11.lipnja 2009.)
    **************
    U bitnome, ta se presuda ESLJP (Trgo protiv RH) temelji na pravnoj ocjeni da je tužitelj iz predmeta u kojoj je presuda donesena imao legitimno očekivanje da će ga sud utvrditi vlasnikom nekretnine - jer da je već u trenutku podnošenja tužbe u tome predmetu (dakle: prije nego je Ustavni sud Republike Hrvatske ukinuo navedenu odredbu čl. 388. st. 4. ZV/96) protekao rok tada propisan (odredbom čl. 388. st. 4. ZV/96., u izvornom sadržaju) za dosjedanje. U ovome predmetu riječ je o nečemu drugome: tužitelji su tužbu podnijeli nakon prestanka važenja odredbe čl. 388. st. 4. ZV/96., dakle nakon što je Ustavni sud RH odlukom broj U-I-58/1997, … ukinuo navedenu odredbu, a koja je odredba sukladno odredbi čl. 53. st. 2. Zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske … prestala važiti danom objave odluke Ustavnog suda. U tim prilikama ne može se prihvatiti da su tužitelji u vrijeme utuženja imali legitimno očekivanje (kakvo je utvrđeno za tužitelja u predmetu Trgo protiv Republike Hrvatske: budući da su tužitelji u ovome predmetu znali ili mogli znati za odluku Ustavnog suda iz 1999. i za izmjenu odredbe čl. 388. st. 4. ZV/96 iz 2001.) da će ih sud utvrditi vlasnicima prijeporne nekretnine - i da će, pored odredbe čl. 388. st. 4. ZV-a važeće u vrijeme utuženja … prema kojoj: "U rok za stjecanje dosjelošću nekretnina koje su na dan 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu, kao i za stjecanje stvarnih prava na tim nekretninama dosjelošću, ne računa se i vrijeme posjedovanja proteklo prije toga dana.", ostvariti uspjeh u ovoj parnici.” 
    (VSRH, Rev-1409/2015 od 4. rujna 2018.)
    *******************
    Nakon što citira pravno shvaćanje ESLJP iz predmeta Trgo, koje prihvaća, VSRH dodaje: „Stoga je ovaj sud glede pitanja ”Treba li u rok dosjelosti računati vrijeme prije 8. listopada 1991. u slučaju kad i prijet oga dana traje zakonit, pošten i istinit posjed u korist prednika tužitelja i tuženika?” zauzeo pravno shvaćanje:
    Kod stjecanja prava vlasništva dosjelošću na stvarima koje su prije 8. listopada 1991 bile u društvenom vlasništvu treba u vrijeme dosjelosti računati i vrijeme prije 8.listopada 1991., ako se time ne vrijeđaju vlasnička prava osoba koja ta prava nisu stekla na temelju odredbe čl. 388. st.4. ZV, nego na temelju drugih odredaba tog zakona. Rizik bilo kakve greške koju su počinila državna tijela, mora snositi država i ne smiju se ispravljati na teret pojedinca koji je stekao pravo vlasništva dosjelošću na temelju zakonske odredbe koju je ustavni sud RH naknadno ukinuo, posebice u onom slučaju kada ne postoji drugi suprotstavljeni privatni interes trećih osoba.
    (VSRH, Rev-x 974/2017 od 7. svibnja 2019.)
    *****************
    Naime, odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske od 17. studenoga 1999. ("Narodne novine" broj 137/99) kojom je ukinut tada važeći st. 4. čl. 388. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" broj 91/96 i 68/98 – dalje: ZV), a kojim je bilo rečeno da se u rok za stjecanje dosjelošću nekretnina koje su na dan 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu, kao i stjecanje stvarnih prava na tim nekretninama dosjelošću, računa i vrijeme posjedovanja proteklo prije tog dana, prema shvaćanju Europskog suda za ljudska prava, je donesena u pravcu ispravljanja nepoštenih učinaka tadašnjeg čl. 388. st. 4. iz 1996., a sve u javnom interesu. Navedeni stavak je i ukinut u javnom interesu, kako bi se zaštitila prava trećih osoba. Dakle, samo u predmetima u kojima nema pretenzija trećih osoba koje bi bile inkompatibilne s pretenzijama podnositelja zahtjeva, a u odnosu na osobe javnog prava, a posebice Republiku Hrvatsku koja je donijela neustavan zakon, prihvatljivo je računati u vrijeme potrebno za dosjelost i vrijeme u kojem je nekretnina bila u režimu društvenog vlasništva kada su se podnositelji zahtjeva mogli razumno osloniti na zakonodavstvo koje je kasnije ukinuto.
    (VSRH, Rev-3802/2019 od 25. rujna 2019.)
    ******************
    Tužitelj je stekao pravo vlasništva na nekretnini dosjelošću ako je tuženik u zemljišnoj knjizi bio upisan samo 
    formalno kao suvlasnik te je potpisao očitovanje u kojem  potvrđuje da je tužitelj sa svojim prednicima u dugotrajnom 
    posjedu  predmetne nekretnine.
    Županijski sud u Varaždinu, Gž.217/10-2 od 8. ožujka 2010.
    ****************
    Ugovor o korištenju stana ne predstavlja pravnu osnovu za stjecanje prava vlasništva dosjelošću.
    Županijski sud u Varaždinu, 15 Gž.824/10-2 od 6. rujna 2010.
    *******************
    Tužiteljice koje tvrde da su dosjelošću stekle točno određeni dio nekretnine nisu ovlaštene tražiti da se utvrde suvlasnicama idealnog dijela cijele te nekretnine.
    Županijski sud u Varaždinu, Gž-3822/14-2 od 06. ožujka 2015. godine
    *******************
    U zemljišnoj knjizi upisani suvlasnik i posjednik cijele nekretnine, koji je tijekom stjecanja i vršenja tog posjeda bio upoznat sa pravnim temeljom (nasljeđivanje) te načinom stjecanja suvlasništva ostalih upisanih suvlasnika i neposjednika, sa vremenom tog stjecanja te osobom od koje je stečeno, i sa time da nakon tog stjecanja ti suvlasnici nisu nikada na nedvojbeno jasan način očitovali volju o odricanju od toga prava – zna da mu ne pripada pravo na posjed cijele nekretnine već da djelomično posjeduje i   tuđu  nekretninu, pa se u tom dijelu ne može smatrati savjesnim posjednikom niti takav posjed može biti temelj za stjecanje prava vlasništva.
    Županijski sud u Bjelovaru, Gž-2458/2013-2, od 30. I. 2014. godine
    *****************
    Pravo vlasništva nekretnine stečene na temelju zakona može se uvijek suprotstaviti uknjiženom pravu koje je upisano na temelju rješenja o nasljeđivanju.
    Županijski sud u Virovitici Gž 566/2008-2 od 26.1.2009.
     
     
     
     
     
  15. Matrix

    Zaštita vlasništva
    Ne predmnijeva se da je osoba upisana u zemljišnoj knjizi kao vlasnik nekretnine ujedno i njen posjednik.
    Vrhovni sud Republike Hrvatske Rev 1446/2008-2 od 11.3.2009.
     ***********************
    Tuženik koji je stvar posjedovao pa je posjed napustio nakon dostavljanja tužbe treba je o svome trošku predati tužitelju ako tužitelj nije tražio prodaju od pravog posjednika.
    Županijski sud u Zagrebu Gž 4738/2010-2 od 31.8.2010.
    **********************
    U sporu radi predaje stvari vlasniku u posjed, sud je dužan raspraviti prigovor posjednika o njegovom pravu na posjed, na temelju vlasništva stečenog dosjelošću, jer osnovanost takvog prigovora čini neosnovanim zahtjev na predaju u posjed.
    Županijski sud u Zlataru Gž 1648/2009-2 od 10.2.2010.
    ************************
    Pravo vlasništva stečeno na temelju rješenja suda o razvrgnuću suvlasničke zajednice nekretnina, stječe se u trenutku pravomoćnosti sudske odluke.
    Županijski sud u Varaždinu Gž 514/2008-2 od 12.5.2008.
    ********************
    Građevinska dozvola nije valjana osnova stjecanja stvarnih prava pa niti prava stvarne   služnosti.
    Vrhovni sud Republike Hrvatske Rev 803/2007-2 od 19.2.2008.
    ********************
    Zaštitu od uznemiravanja može tražiti samo vlasnik posjednik stvari kojega treća    osoba uznemirava u izvršavanju njegovih vlasničkih prava na stvari.
    Vrhovni sud Republike Hrvatske Rev 754/2011-2 od 28.9.2011.
    **********************
    Vlasnik koji kondemnatornom tužbom želi postići da osoba koja ga ometa u ostvarenju njegovih vlasničko pravnih ovlaštenja to prestane činiti u sudskom postupku mora dokazati svoje vlasništvo i konkretnu činjenicu uznemiravanja.
    Vlasnik nekretnine ne može osnovano zahtijevati zaštitu od uznemiravanja ako osoba za koju tvrdi da ga uznemirava u ostvarenju njegovih vlasničko pravnih ovlaštenja to čini na način da prodaje vlastitu nekretninu.
    Visoki trgovački sud Republike Hrvatske Pž 7367/05 od 7.10.2008.
    ********************
    Pokretanje parnice ili bilo kojeg drugog sudskog postupka ne može se smatrati činom uznemiravanja vlasništva.
    Županijski sud u Šibeniku Gž 317/00 od 29.5.2000.
    *************************
    Kad je o valjanosti ugovora kao osnove stjecanja vlasništva pravomoćno odlučeno , sud nije ovlašten o tome ponovno raspravljati u parnici povodom tužbe zbog uznemiravanja vlasnika.
    Vrhovni sud Republike Hrvatske Rev x 9/2009-2 od 29.4.2009
    *************************
    Zahtijeva li vlasnik da mu posjednik preda stvar, pošteni posjednik može tražiti naknadu za nužne i korisne troškove koje je imao, te stvar zadržati dok mu ti troškovi  ne budu naknađeni.
    Vrhovni sud Republike Hrvatske Rev 835/2009-2 od 25.5.2011.
    *******************
    Osoba koja je upisana u zemljišnu knjigu kao vlasnik nekretnine, aktivno je legitimirana na podnošenje tužbe kojom traži zaštitu prava vlasništva od štetnih imisija, bez obzira što je predmetnu nekretninu pravnim poslom prenijela na treću osobu.
    Županijski sud u Varaždinu, Gž.815/08-2 od 14.IV.2008.
    ***********************
    Pravo služnosti puta ne može se ukinuti ako postoji prikladniji prolaz preko nekretnina koje su u vlasništvu treće osobe, bez obzira na činjenicu što predmetna nekretnina u naravi predstavlja asfaltirani put koji koristi veći broj osoba.
    Županijski sud u Varaždinu, Gž. 229/08-2 od 28.II.2008.
    **********************
    Tužitelj nije ovlašten podnijeti tužbu zbog   uznemiravanja  kojom traži uklanjanje bespravne gradnje, budući je isto predmet upravnog postupka. 
    Županijski sud u Varaždinu, Gž. 809/06-2 od 05.IX.2006.
    ******************
    Vlasnik nekretnine ovlašten je podnijeti tužbu radi zaštite od uznemiravanja protiv svake osobe koja ga bespravno  uznemirava, a ne samo protiv osobe po čijem nalogu i u čiju korist je takvo uznemiravanje izvršeno.
    Županijski sud u Varaždinu, Gž.3133/11-2 od 14. svibnja 2013.
    ******************
    Vlasnik nekretnine ima pravo tražiti zaštitu od  uznemiravanja sadnjom čempresa po tuženiku na nekretnini koja je u njegovom vlasništvu te istovremeno zatražiti odstranjenje tih  čempresa s nekretnine uz istovremenu zabranu takvog daljnjeg uznemiravanja ali samo u razdoblju kada ti čempresi puštanjem 
    korijenja u njegovu nekretninu još nisu prirasli i postali dio njegove nekretnine. 
    Iz obrazloženja:
     „Valja tužitelje upozoriti bez obzira na okolnost što vlasničke tužbe, kakva je i tužba radi zaštite od uznemiravanja ne zastarijevaju, da su imali pravo zatražiti zaštitu od uznemiravanja sadnjom čempresa po tuženiku u njihovom pravu vlasništva i od tuženika istovremeno zatražiti odstranjenje, uklanjanje čempresa s nekretnine koja je u njihovom 
    vlasništvu uz istovremenu zabranu takvog daljnjeg uznemiravanja no samo u razdoblju kada predmetni čempresi još nisu puštanjem korijenja u njihovoj nekretnini prirasli i postali dio te njihove nekretnine dakle, prije nego što li su isti postali njihovo vlasništvo.“ 
    Županijski sud u Varaždinu, Gž.4084/11-2 od 11. prosinca 2012.
    ******************
    Ukoliko tužitelj traži zabranu «ispuštanja odnosno otjecanja otpadnih voda sa nekretnine tuženice na   njegovu nekretninu» tada se tužba tužitelja temelji na odredbi čl. 167 ZV-a (actio negatoria), a to iz razloga što 
    tužitelj tužbenim zahtjevom traži zaštitu od uznemiravanja (uznemiravanje može biti počinjeno određenim radnjama koje predstavljaju čin smetanja, odnosno radnjama koje predstavljaju štetne imisije).
    Županijski sud u Varaždinu, Gž. 768/05-2 od 23.V.2005.
    *********************
     
     
  16. Matrix

    Ostavina
    Predmet nasljeđivanja su stvari i prava koja pripadaju ostavitelju u času smrti, pa tako i nekretnine koje nisu upisane u zemljišnim knjigama, koje se u tom slučaju nasljeđuju kao izvanknjižno vlasništvo.
    Kratki tekst odluke:
    “Pod ostavinskom imovnom podrazumijeva se sva imovina koja može biti predmet nasljeđivanja koju je ostavitelj kao svoje vlasništvo posjedovao. Dakle, i nepokretna imovina za koju nasljednici tvrde da je vlasništvo ostavitelja pri čemu nije od značaja, što su eventualno određene nekretnine upisane u zemljišnoj knjizi na imenu druge osobe, kao što je to slučaj u ovom predmetu. Naime, u tom slučaju se nepokretna imovina nasljeđuje kao vanknjižno vlasništvo.”
    Županijski sud u Bjelovaru, Gž-2473/00-2, od 21. XII. 2000.
    *******************
    Dospjele svote naknade za tuđu pomoć i njegu mogu se naslijediti, bez obzira što visina te naknade nije utvrđena pismenim sporazumom ili pravomoćnom sudskom odlukom, jer se odredbe st. 2. čl. 197. Zakona o obveznim odnosima odnose samo na singularnu sukcesiju, a ne i na 
    nasljeđivanje,kao što je to kod nematerijalne štete (čl. 204. Zakona o obveznim odnosima).
    Kratki tekst odluke:
    Naknada za tuđu pomoć i njegu čiju isplatu zahtijeva tužitelj novčana je tražbina dospjela do časa njegove smrti, radi čega je to imovinsko pravo prema odredbi iz čl. 2. Zakona o nasljeđivanju koje se može nasljeđivati i neosnovana je žalbena tvrdnja tuženika da je ova neprenosiva tražbina ujedno i nenasljediva tražbina.”
    Županijski sud u Bjelovaru, Gž-2333/00-2, od 14. XII. 2000.
    *************
    Ako je nekretnina u rješenju o nasljeđivanju utvrđena kao izvanknjižno  vlasništvo  ostavitelja a prednica ostavitelja također nije bila upisana u zemljišnoj knjizi kao vlasnica, onda se nasljednik može upisati u zemljišnu knjigu kao vlasnik samo ako pokrene pojedinačni ispravni postupak ili postupak pred parničnim sudom, ali ne i na temelju pravomoćnog rješenja o  nasljeđivanju.
    Kratki tekst odluke:
    “No u pogledu nekretnina koje su u rješenju o nasljeđivanju utvrđene kao izvanknjižno vlasništvo treba upozoriti žalitelja da niti njegova prednica nije bila upisana u zemljišnoj knjizi kao vlasnica, a što znači da se na tim nekretninama, a na temelju predmetnog rješenja o nasljeđivanju, ne može upisati niti on kao nasljednik, jer nije udovoljeno materijalnoj pretpostavci knjižnog prednika iz čl. 40. Zakona o zemljišnim knjigama. To ne znači da nasljednik nije također izvanknjižni vlasnik tih nekretnina, budući da je on vlasništvo tih nekretnina stekao nasljeđivanjem, kao jednim od zakonom dopuštenih načina stjecanja prava vlasništva na nekretninama u smislu odredbe čl. 114. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (“Narodne novine”, br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06 i 141/06). Međutim, nasljednik se ne može upisati u zemljišnoj knjizi kao vlasnik na temelju rješenja o nasljeđivanju, već isti može pokrenuti pojedinačni ispravni postupak ili postupak pred parničnim sudom, radi sređivanja vlasništva ili utvrđivanja prava vlasništva na predmetnim nekretninama.”
    Županijski sud u Varaždinu, Gž-511/09-2, od 29. IV. 2009.
    **************
    U situaciji kad je stanar podnio zahtjev za otkup stana, ali je umro prije sklapanja ugovora o prodaji stana, pravo na otkup stana ne prelazi na nasljednike.
    Kratki tekst odluke:
    “Suština revizijskih razloga svodi se na tvrdnju da tužitelj kao univerzalni nasljednik pok. A.D., koji je nesporno bio nositelj stanarskog prava na spornom stanu, ima pravo naslijediti tu imovinu i time pravo na sklapanje ugovora o prodaji stana. U postupku je utvrđeno i među strankama nije sporno da je sada pok. bio nositelj stanarskog prava na spornom stanu (stric tužitelja) koji je za života tuženiku podnio   zahtjev za otkup stana kao i zahtjev za sklapanje ugovora o kupnji stana, koji nesporno nije sklopljen uslijed smrti nositelja stanarskog prava. Je li nositelj stanarskog prava već podnošenjem zahtjeva za otkup stana stekao imovinsko pravo, odnosno imovinu koja se može naslijediti, ili to nije slučaj, za valjanu prosudbu koja se to imovina ili koje se to pravo, koje pripada pojedincu nasljeđuje, mjerodavno je vrijeme otvaranja nasljedstva kada postojeća imovina prelazi na ostaviteljeve nasljednike (čl. 2., 128. i 135. Zakona o nasljeđivanju). Prema stajalištu ovog suda, pravo na otkup stana pripada stanaru temeljem odredaba Zakona o prodaji stanova, osobno je pravo stanara koje ne prelazi na nasljednike, a vezano je uz stanarsko pravo koje se također ne nasljeđuje. Zato nasljednik stanara koji je pokrenuo postupak otkupa stana, suprotno revizijskim navodima, ne može taj postupak ni nastaviti. Nasljednik bi mogao naslijediti jedino imovinu stanara koja je u času njegove smrti već postojala, a samim podnošenjem zahtjeva za otkup stana bivši stanar, sada pok. A.D., nije stekao potraživanje, odnosno imovinu, koja bi činila njegovu postojeću imovinu u času smrti i koja bi prelazila na njegove nasljednike. To znači da bi tužitelj kao nasljednik iza pok. A.D. svoja nasljednička odnosno vlasnička prava u odnosu na sporni stan mogao ostvariti u slučaju da je on, tj. A.D. zaključio ugovor o prodaji stana ili da je donesena  pravomoćna presuda koja zamjenjuje taj ugovor, a što ovdje očito nije slučaj. Stoga su nižestupanjski sudovi uz pravilnu primjenu propisa materijalnog prava osnovano zahtjev tužbe odbili.”
    Vrhovni sud Republike Hrvatske,
    Rev 3191/93, od 22. I. 1998.;
    Rev 2270/93, od 9. X. 1997.
    *****************
    Pozivanjem na sporazum između oporučnog  i zakonskog nasljednika o eventualnom načinu korištenja ostavinske imovine nije pozivanje na nasljedno pravo, pa se o njemu ne raspravlja u ostavinskom postupku niti ima utjecaja na tijek istog.
    Kratki tekst odluke:
    “Kako se zakonski nasljednik poziva na neki navodni sporazum o pravu stanovanja i zabrani otuđenja glede stana koji je bio predmetom nasljeđivanja i raspravljanja u ovom ostavinskom postupku, te u situaciji da oporučni nasljednik negira u svojem odgovoru postojanje takvog sporazuma, a kako ta  eventualna prava za zakonskog nasljednika ne bi proizlazila iz raspoložbe ostavitelja iza kojega se vodi ovaj ostavinski postupak, to se u ovom ostavinskom postupku o takvim eventualnim pravima zakonskog nasljednika ne može raspravljati već bi ona mogla biti predmetom raspravljanja u parnici. Naime, u postupku za ostavinsku raspravu, a primjenom odredbe iz čl. 172. ZN-a, sud utvrđuje tko su nasljednici  umrlog, koja imovina sačinjava njegovu ostavinu i koja prava iz ostavine pripadaju nasljednicima, zapisovnicima i drugim osobama, pa kako se žalitelj i ne poziva na netko svoje nasljedno pravo, to se njegova žalba u svemu ukazuje neosnovanom.”
    Županijski sud u Rijeci, Gž-397/98, od 18. III. 1998.
    ****************
    Za ocjenu predstavlja li neka nekretnina ostavinu nije odlučno je li ta nekretnina 
    u zemljišnoj knjizi upisana na ime ostavitelja  kao vlasnika, već je odlučno da je ta nekretnina predstavljala njegovu imovinu u času smrti.
    Kratki tekst odluke:
    “Donoseći pobijano rješenje, prvostupanjski sud smatra da ostavitelj nije suvlasnik nekretnina upisanih u zk. ul. broj 1187 k.o. P. i zk. ul. broj 582 P. u 1/2 dijela, jer je prezime ostavitelja N., a na ovim nekretninama kao suvlasnik istih u zemljišnim knjigama upisan je N. Takav zaključak suda prvog stupnja, međutim, ne može se prihvatiti, jer su i nekretnine u izvanknjižnom vlasništvu ostavinska imovina kada među nasljednicima nema spora o tome da je i ta imovina ostavinska imovina pokojnog.”
    Županijski sud u Bjelovaru, Gž-1133/08-2, od 21. VII. 2008.
    ******************
    Činjenica da je netko u zemljišnoj knjizi upisan kao suvlasnik određenih nekretnina predstavlja samo predmnjevu o suvlasništvu  te osobe, koja svakako otpada
    ako drugi, čije stjecanje nije upisano u zemljišnu knjigu dokaže da ima valjanu osnovu i istinit način stjecanje te nekretnine. Ni okolnost da je rješenjem o nasljeđivanju iza osobe koja je upisana kao (su)vlasnik nekretnine u zemljišnoj knjizi ta imovina raspoređena kao njena ostavinska imovina na nasljednike, iako nije predstavljala ostavinu ostavitelja, ne dovodi nasljednike u povoljniji položaj, budući nasljednici svoje pravo izvode iz prava svog prednika, a kojeg prava nema.” 
    (VSRH, Rev-2064/13 od 25. veljače 2014.)
    *******************
    “U smislu odredaba čl. 5. ZN ostaviteljevom smrću na nasljednika prelaze sva prava koja je imao ostavitelj –osim strogo osobnih prava koja se ne mogu nasljeđivati zbog svoje pravne naravi. Potraživanje na temelju
    stečenog bez osnove nema pravnu narav strogo osobnog potraživanja, već je imovinskopravne naravi. Prema tome, u slučaju da je u vrijeme smrti ostavitelja postojalo osnovano potraživanje ostavitelja na temelju stečenog bez osnove, ono prelazi na nasljednika – neovisno je li ostavitelj podnio tužbu radi ostvarenja tog potraživanja.” 
    (VSRH, Rev-2510/10 od 11. siječnja 2012.)
    *****************
    “Prema odredbi čl. 5. st. 3. ZN ostavina se sastoji od svega što je bilo ostaviteljevo u trenutku njegove smrti. Ostaviteljevom smrću prelazi njegova ostavina na nasljednika, čime postaje njegovo nasljedstvo  (čl.5. st. 2. ZN). U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno je da je ostavitelj umro 16. 6. 2005., a tuženica da je stan prodala nakon smrti ostavitelja 17. 10. 2005. Dakle, njegova ostavinska imovina eventualno se mogla sastojati i od suvlasničkog dijela stana, ali ne i od novčane svote polučene prodajom tog stana, jer ta novčana svota u trenutku ostaviteljeve smrti nije pripadala ostavitelju i slijedom toga nije mogla prijeći na nasljednike. Okolnost otuđenja ostavinske
    imovine nakon smrti ostavitelja ne mijenja sadržaj ostavinske imovine, već eventualno opravdava isticanje obveznopravnog
    zahtjeva prema stjecatelju bez osnove.”
    (VSRH, Rev 1264/10 od 8. siječnja 2013.)
    *****************
     
  17. Matrix

    Zemljišno-knjižno pravo
    Upis suvlasništva na određenom fizičkom dijelu katastarske čestice nije dopušten jer se suvlasništvo upisuje u zemljišnu knjigu samo u idealnim dijelovima u odnosu na cijelu katastarsku česticu.
    Županijski sud u Splitu Gžzk 817/2009 od 15.1.2010.
    **********************
    Jedna katastarska čestica ne može biti sastavni dio druge katastarske čestice.
    Županijski sud u Varaždinu Gž 598/2007-2 od 28.2.2008.
    **********************
    Nekretnina koja je ucrtana na katastarskom planu, a nije formirana u pisanom dijelu katastarskog operata, te kao takva ne postoji u katastru zemljišta niti u zemljišnim knjigama, ne može biti objektom prava vlasništva.
    ŽS Vž Gž 399/2008-2 
    **************************
    Promjena upisane površine nekretnine koja nije utemeljena na prijavnom listu tijela nadležnog za katastar o istoj promjeni u katastru zemljišta ne može se provesti u zemljišnim knjigama.
    Županijski sud u Splitu Gž 5485/2005 od 28.8.2006.
    **********************
    Kada se tužbeni zahtjev odnosi na nekretninu, mora biti tako određen (čl. 186. ZPP), da sadrži podatke o nekretnini kako je ona označena u zemljišnoj knjizi.
    Županijski sud Bjelovar Gž 87/00 od 27.1.2000.
    ****************
    Dioba nekretnina ne može se provesti dok nije izvršena parcelacija.
    Županijski sud u Varaždinu Gž 1151/2007-3 od 1.4.2008.
    **********************
    Oznake katastarskih čestica u zemljišnoj knjizi moraju biti sukladne s njihovim oznakama u katastru zemljišta i katastarskim planovima, i moraju biti navedeni katastarski brojevi čestica i njihova površina prema katastru, kao i druge građevine koje trajno leže na zemljištu, jer je takvo označavanje bitno za stjecanje stvarnih prava temeljem upisa u zemljišne knjige, dok je označavanje izgrađenosti zemljišta, a posebno naziva zgrade (ili njene funkcije) nebitno za utvrđenje činjenica vezanih uz ostvarenje posjedovne zaštite.
    ŽS Vž Gž 116/2007-2
    *******************
    Ukoliko predmet prodaje nije bila cijela nekretnina već samo fizički određeni dio te nekretnine (polovica zemljišnoknjižne čestice –u naravi vinograda), u tom slučaju u parnici, koju je tužitelj – kupac pokrenuo protiv prodavatelja radi izdanja tabularne isprave podobne za uknjižbu prava vlasništva u zemljišnoj knjizi, da bi se postavio zahtjev kojem bi sud mogao udovoljiti potrebno je prethodno izvršiti cijepanje sporne zemljišnoknjižne čestice prema dimenzijama koje su doista i kupljene, jer se tabularna isprava ne može izdati za dio neke čestice, već samo za neku konkretnu česticu određenu njenim katastarskim brojem, nazivom i površinom.
    Gž-182/09-2 od 26. III. 2009.
    ********************
    Kada se radi o nekretninama koje se tek trebaju formirati u postupku osnivanja nove zemljišnje knjige za odrenenu katastarsku općinu, tada se prigovori na površinu i oblik nekretnine koje se izlažu na javni uvid u postupku osnivanja nove katastarske općine podnose Povjerenstvu Državne geodetske uprave, a tek nakon što se sastave svi zemljišno-knjižni ulošci i donese odluka od strane ministra nadležnog za poslove pravosuna o danu otvaranja zemljišne knjige za katastarsku općinu o kojoj se radi, tada se prigovori podnose zemljišno-knjižnom povjerenstvu odnosno sudu.
    Županijski sud u Varaždinu, Gž. 191/09-2 od 09.III.2009.
    ***********************
    Plomba nije zemljišnoknjižni upis u smislu odredbe čl. 30. Zakona o zemljišnim knjigama.
    Županijski sud u Splitu Gžzk 320/2010 od 10.1.2011.
    ***********************
    Plomba nije zemljišnoknjižni upis u smislu odredbe čl. 30. Zakona o zemljišnim knjigama.
    Županijski sud u Splitu Gžzk 320/2010 od 10.1.2011.
    *********************
    Za provedbu upisa prava zakupa i prvokupa na posebnom dijelu nekretnine, posebni dio nekretnine mora biti upisan u zemljišnim knjigama.
    Županijski sud u Splitu Gžp 397/2010 od 29.10.2010.
    ************************
    Upis u zemljišne knjige na temelju presude protiv tuženika koji nisu uknjiženi kao vlasnici, zemljišnoknjižni sud dopustit će ako je u izreci presude utvrđeno da se radi o isključivim nasljednicima odnosno o svim pravnim sljednicima knjižnog prednika u svim drugim slučajevima nužno je uz prijedlog za upis i presudu dostaviti knjižne isprave koje dokazuju slijed od knjižnog prednika do tuženika.
    Županijski sud u Splitu Gžzk 523/2011 od 21.6.2011.
    ***************************
    Zabilježba spora ne može se provesti jedino ako se upis zahtijeva protiv onoga koji je u vrijeme podnošenja zahtjeva za upis upisan kao nositelj knjižnog prava glede kojeg se zahtijeva upis ili bude istovremeno uknjižen ili predbilježen.
    Županijski sud u Splitu Gž 6677/2007 od 28.3.2008.
    ************************
    Zabilježba spora imapravni učinak da pravomoćna presuda donesena u povodu tužbe djeluje i protiv onih koji su stekli knjižna prava pošto je prijedlog za zabilježbu spora stigao zemljišnoknjižnom sudu.
    Županijski sud u Šibeniku Gž 595/2010-2 od 29.3.2010.
    *************************
    Kad se uknjižba zahtijeva na temelju presude, zemljišnoknjižni sud nije ovlašten o knjižnom predniku ispitivati jesu li tuženici nasljednici upisanih osoba.
     Županijski sud u Splitu Gžzk 587/2009 od 11.11.2009.
    *********************
    Tužitelj iz spora o pravu vlasništva na nekretnini može tražiti zabilježbu spora iako tuženik u zemljišnim knjigama nije upisan kao vlasnik nekretnine, ako uz prijedlog za zabilježbu priloži ispravu koja je podobna za upis takvoga tuženikovog prava.
    Županijski sud u Virovitici Gž 312/2010-2 od 11.11.2010.
    *********************
    Prema pravnom pravilu iz paragrafa 21. biv. Zakona o zeljišnim knjigama, koje se primjenjuje na temelju odredbe čl. 1. Zakona o načinu primjene pravnih propisa donesenih prije 6. travnja 1941. godine (“Narodne novine”, broj 71/91), upisi su dopušteni jedino protiv onoga, koji je u vrijeme podnesene molbe u zemljišnim knjigama upisan kao vlasnik zemljišta ili imalac prava, u pogledu kojega ima da se čini upis, ili koji bude bar u isto doba kao takav uknjižen ili predbilježen. Ako pravni prednik osobe koja zahtijeva upis nije upisan kao nositelj knjižnog prava na koga se odnosi zahtjev za upis, zemljišnoknjižni sud će, u skladu s načelom legaliteta, odbiti zahtjev za uknjižbu jer njezina provedba ne bi bila u skladu sa zemljišnoknjižnim stanjem (pravno pravilo iz paragrafa 104. st. 1. toč. 1. Zakona o zemljišnim knjigama). Budući da u konkrentom slučaju nije kao vlasnik predmetne nekretnine upisana osoba u odnosu na koju se traži uknjižba, već je upisana treća osoba, zatražena uknjižba prava vlasništva nije mogla biti provedena s obzirom na citirano pravno pravilo iz paragrafa 21. Zakona o zemljišnim knjigama, pa je stoga prvostupanjski sud pravilno postupio kada je odbio prijedlog za uknjižbu.” Napomena: Sada vidi članak 40. Zakona o zemljišnim knjigama (“Narodne novine”, broj 91/96).
    Županijski sud u Splitu ŽS St Gž 1666/1996
    ************************
    Predlagatelj upisa je prijedlogu priložio javnu ispravu – pravomoćnu presudu u kojoj je protustranka označena kao „Novogradnja“ d.d. u stečaju D., dok je nekretnina u zemljišnoj knjizi upisana kao društveno vlasništvo s pravom korištenja GP „Novogradnja“ D., pa kako predlagatelj prijedlogu nije priložio elaborat o pretvorbi društvenog poduzeća GP „Novogradnja“ D. iz kojeg bi proizlazilo da su predmetne nekretnine unesene u društveni kapital te pravne osobe u postupku pretvorbe, ne može se dopustiti upis nekretnina koje se u zemljišnoj knjizi vode kao društveno vlasništvo s pravom korištenja GP „Novogradnja“ D. u korist predlagatelja.
    Županijski sud u Bjelovaru, Gž-43/07-2, od 22. ožujka 2007.
    *********************
    Kad se uknjižba prava vlasništva predlaže na manjem suvlasničkom dijelu od onoga na kojemu je protivnik upisa uknjižen u zemljišnoj knjizi, okolnost što su zajednički nazivnici suvlasničkih omjera u zemljišnoj knjizi i tabularnoj ispravi različito označeni nije razlog za odbijanje zemljišnoknjižnog prijedloga.
    Županijski sud u Splitu Gžzk 388/2011 od 24.6.2011.
    *************************
    Isprava na temelju koje se traži upis u zemljišnoj knjizi uz oblik propisan za njezinu valjanost, mora sadržavati i pravni temelj za upis koji se traži.
    Županijski sud u Bjelovaru Gž 893/00 od 27.4.2000.
    ************************
    Neće se dopustiti upis prava u zemljišne knjige ako iz tabularne isprave nije vidljiva pravna osnova stjecanja.
    Županijski sud u Splitu Gž 4277/2006 od 27.2.2007.
    *************************
    Rješenje o pravu na socijalnu skrb kojim se određuje zabilježba tražbine na nekretninama predloženika nije isprava podobna za upis zabilježbe tražbine. Ono može biti temelj za osiguranje tražbine, ali ne i za izravni zemljišnoknjižni upis kojim se ograničavaju prava vlasnika nekretnine – korisnika socijalne skrbi.
    ŽS Vu Gž 1593/2005-2
    **************************
    Isprava na temelju koje se traži upis u zemljišnoj knjizi uz oblik propisan za njezinu valjanost, mora sadržavati i pravni temelj za upis koji se traži.
    ŽS Bj Gž 893/2000
    **********************
    Rješenje o pravu na socijalnu skrb kojim se određuje zabilježba tražbine na nekretninama predloženika nije isprava podobna za upis zabilježbe tražbine. Ono može biti temelj za osiguranje tražbine, ali ne i za izravni zemljišnoknjižni upis kojim se ograničavaju prava vlasnika nekretnine – korisnika socijalne skrbi.
    Županijski sud u Vukovaru Gž 1593/2005-3 od 20.6.2005.
    *************************
    Solemnizirani ugovor na kojem je oštećen pečat javnog bilježnika tako da nedostaje njegova četvrtina na mjestu na kojem su pričvršćeni krajevi jamstvenika očit je nedostatak koji dovodi u sumnju njegovu vjerodostojnost, pa na temelju takve isprave upis u zemljišne knjige nije dopušten.
    Županijski sud u Splitu Gžzk 184/2010 od 27.6.2011.
    ************************
    Naknadno upisivanje broja zemljišnoknjižnog uloška i oznake zemljišnoknjižne čestice u ugovoru o darovanju je očiti nedostatak koji dovodi u sumnju vjerodostojnost tog ugovora te se na temelju takvog ugovora neće dopustiti uknjižba prava vlasništva.
    Županijski sud u Splitu Gž 6937/2008 od 19.5.2009.
    ********************
    Ne može se osnovano osporavati valjanost uknjižbe izvršene na temelju pravomoćnog upravnog rješenja.
    Vrhovni sud Republike Hrvatske Rev x 414/2009-2 od 22.7.2009.
    ********************
    Prema odredbama st. 3. čl. 115. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, pravni postao kojem je cilj stjecanje vlasništva, treba uz ostale pretpostavke valjanosti biti u pisanom obliku, a samo za uknjižbu prava vlasništva nekretnine je potrebno prema odredbama čl. 52. Zakona o zemljišnim knjigama, ovjera potpisa na način propisan posebnim zakonom osobe čije se pravo prenosi na drugu osobu.
    Županijski sud u Bjelovaru ŽS Bj Gž 1740/2000
    ************************
    Pogrešno je pravno stajalište nižih sudova, da se uknjižba ne smatra pravovaljanom bez isprave na temelju koje je izvršena uknjižba, jer su isprave na temelju kojih se vrši upis i koje se ulažu u zbirku isprava samo dopuna glavne knjige, a upisano stanje iz glavne knjige smatra se pravovaljanim dok se ne ospori.
    Vrhovni sud Republike Hrvatske VSRH Rev 224/1999-2
    ******************
    Sud prvog stupnja dozvoljava predbilježbu založnog prava na nekretninama predloženika iako je podnesen prijedlog za uknjižbu hipoteke upućujući predlagatelja na solemnizaciju privatne isprave u smislu čl. 59. Zakona o javnom bilježništvu. U donošenju pobijanog rješenja počinjena je bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 1. Zakona o parničnom postupku jer su razlozi suda prvog stupnja o sadržaju toč. 3. Ugovora o zasnivanju založnog prava protivni sadržaju te isprave. Iz tog ugovora temeljem kojega se predlaže uknjižba hipoteke proizlazilo bi da je predloženik dao izjavu kojom dozvoljava da se na njegovoj nekretnini, a radi osiguranja potraživanja predlagatelja, zasnuje založno pravo te da je potpis predloženika ovjeren od strane javnog bilježnika, što bi značilo da se takva isprava može izjednačiti s javnobilježničkim aktom. Stoga će sud prvog stupnja otkloniti naznačenu bitnu povredu odredaba parničnog postupka te će ponovno ocijeniti postojanje uvjeta za uknjižbu hipoteke sukladno odredbi čl. 52. do 55. Zakona o zemljišnim knjigama.
    Županijski sud u Rijeci ŽS Ri Gž 1383/1997
    ************************
    Za pravnu valjanost pravnog posla kojem je cilj stjecanje vlasništva dovoljno je da je sastavljen u pisanoj formi i potpisan po ugovornim stranama, dok je ovjera potpisa osobe čije se pravo ograničuje, opterećuje, ukida ili prenosi na drugu osobu potrebno samo za uknjižbu.
    ŽS Bj Gž 1740/2000
    **************************
    Solemnizirani ugovor koji udovoljava pretpostavkama tabularne isprave te je stekao svojstvo ovršnosti valjana je tabularna isprava podobna za upis založnog prava.
    Županijski sud u Splitu Gž 4180/2005 od 1.12.2005.
    *******************
    Pripajanje jednog trgovačkog društva drugom predstavlja statusnu promjenu koja ima za posljedicu univerzalnu sukcesiju – prestanak jednog pravnog subjekta te prijelaz njegove imovine, prava i obveza na drugog pravnog subjekta – pa će stoga sud dopustiti uknjižbu prava vlasništva na nekretninama upisanim na pripojeno društvo i na temelju ugovora o pripajanju sklopljenog u skladu sa Zakonom o trgovačkim društvima u kojem nekretnine nisu pojedinačno navedene zemljišnoknjižnim oznakama (broj čestice, uloška, oznaka katastarske općine), ako je prijedlogu za upis priložen dokaz (rješenje trgovačkog suda, izvod iz sudskog registra) o provedbi navedene statusne promjene.
    Županijski sud u Bjelovaru Gž 3335/2011-2 od 31.5.2012.
    **************************
    Jedinica lokalne samouprave ne može osnovano tražiti uknjižbu prava vlasništva na nekretninama na temelju odluke Vlade Republike Hrvatske u kojoj nisu pojedinačno navedene nekretnine, u pogledu točne oznake zemljišta koje pripadaju jedinici lokalne samouprave na čijem se teriroriju nalaze.
    Županijski sud u Splitu Gžzk 521/2009 od 26.10.2010.
    ********************
    Načelo formalnog legaliteta isključuje mogućnost da se u zemljišnoknjižnom postupku ispituje pravilnost sudske odluke koja se prema propisima o ovrsi smatra ovršnom ispravom prikladnom za upis prava u zemljišnu knjigu.
    Županijski sud u Splitu Gžzk 515/2009 od 27.12.2010.
    ********************
    Sud neće dopustiti zabilježbu ovrhe na temelju rješenja o ovrsi koja ne sadrži zemljišnoknjižnu oznaku nekretnine na koju se odnosi upis.
    Županijski sud u Splitu Gžzk 866/2010 od 31.3.2011.
    **********************
    Stavljanje plombe nema značenje zemljišnoknjižnog upisa već radnje zemljišnoknjižnog suda kojom se čini vidljivim zaprimanje (dan, vrijeme, broj) prijedloga za neki od zemljišnoknjižnih upisa (uknjižba, predbilježba, zabilježba), pa stoga stranka može zemljišnoknjižnom sudu predlagati samo neki od navedenih upisa, a ne i predlagati „upis plombe“, osim u slučaju kada uz takav prijedlog priloži dokaz o pokretanju postupka u kojem bi drugi nadležni sud ili drugo nadležno tijelo moglo odrediti neki od zemljišnoknjižnih upisa.
    Županijski sud u Bjelovaru Gž 1998/2011-2 od 30.5.2012.
    **********************
    Pravni učinci izostanka opravdanja predbilježbe sastoje se u brisanju predbilježbe koja nije opravdana. Brisanjem predbilježbe nastaje pravno stanje kao da predbilježba nije nikada ni bila provedena, tj. kao da nije ni došlo do predbilježbe promjene, prijenosa, ograničenja ili prestanka knjižnog prava.
    Županijski sud u Splitu Gž 3087/2008 od 22.10.2008.
    *********************
    Za upis privremene mjere zabilježbe zabrane otuđenja i opterećenja nekretnina radi osiguranja novčane tražbine nije potrebno čekati pravomoćnost rješenja kojim je određena navedena privremena mjera.
    Županijski sud Rijeka Gž 1761/00 od 6.2.2001.
    *******************
    Zabilježba koja nije predviđena zakonom ne proizvodi pravne učinke zabilježbe ni onda kad je takva zabilježba upisana u zemljišne knjige.
    Vrhovni sud Republike Hrvatske Rev 1066/2007-2 od 7.10.2008.
    *******************
    Dopušteno je odrediti u zemljišnoj knjizi zabilježbu vjerovnikove obveze ishođenja brisanja hipoteke.
    Županijski sud u Koprivnici Gž 609/2009-2 od 9.2.2010.
    *********************
    Nastup pravnih učinaka zemljišnoknjižnog upisa ZZK-a uvjetuje određenim pretpostavkama i to općim pretpostavkama upisa iz čl. 40 – 44 ZZK-a i posebnim pretpostavkama (čl. 52 – 55 ZZK-a). Odredbom čl. 294 st. 3 OZ-a propisano je da rješenje o određivanju privremene mjere ima učinak rješenja o ovrsi, dok je čl. 46 st. 5 OZ-a propisano da žalba ovršenika protiv rješenja o ovrsi ne odgađa provedbu ovrhe osim ako zakonom nije drugačije određeno, a ovrha se provodi i prije pravomoćnosti rješenja o ovrsi (čl. 40 st. 1 OZ-a). Imajući u vidu navedene odredbe ZZK-a o pretpostavkama za upis te odredbu čl. 70 ZZK-a o osnovnom cilju zabilježbe kao i navedene odredbe OZ-a koje se analogno mogu primijeniti na konkretnu pravnu situaciju, nedvojbeno se može prihvatiti stajalište da za upis privremene mjere zabilježbom zabrane otuđenja i opterećenja nekretnina radi osiguranja novčane tražbine nije potrebno čekati pravomoćnost tog rješenja jer bi se čekanjem na pravomoćnost takvog rješenja izgubio svaki cilj zabilježbe takvog rješenja. Naglasak je na hitnosti postupanja kako bi predlagatelj osiguranja zaštitio svoju novčanu tražbinu, a protivniku osiguranja ne bi bilo onemogućeno daljnje raspolaganje i korištenje njegove nekretnine. Stoga analognom primjenom navedenih odredbi OZ-a, u konkretnom slučaju, upravo zbog cilja svake zabilježbe, nije nužno čekati na pravomoćnost rješenja kojim je određena privremena mjera i zabilježba, pa je provedbom predmetne zabilježbe zabranom otuđenja prije pravomoćnosti pravilno primijenjeno materijalno pravo.
    Županijski sud u Rijeci ŽS Ri Gž 1761/2000
    *******************
    Zabilježbom ovrhe ovrhovoditelj stječe pravo tražbinu namiriti iz vrijednosti nekretnine i u slučaju da treća osoba kasnije stekne vlasništvo te nekretnine, a nakon zabilježbe ovrhe nije dopušten upis promjene prava vlasništva utemeljen na raspoložbi ovršenika bez obzira kad je ta raspoložba poduzeta.
    VSRH Rev 1066/2007-2
    **********************
    U zemljišne knjige se ne može se upisati zabilježba pogodbe, niti postojanja prava vlasništva.
    ŽS Zg Gž 1227/2003-2
    ********************
    Za upis privremene mjere zabilježbe zabrane otuđenja i opterećenja nekretnina radi osiguranja novčane tražbine nije potrebno čekati pravomoćnost rješenja kojim je određena navedena privremena mjera.
    ŽS Ri Gž 1761/2000
    ***********************
    Neosnovan je prijedlog za uknjižbu vlasništva na realnom dijelu zgrade (prizemlju) u slučaju kada suvlasnici nisu izvršili uspostavu vlasništva na posebnim dijelovima pa tako ni na onom dijelu glede kojeg je zatražen upis vlasništva.
    Županijski sud u Bjelovaru Gž 1977/2008-2 od 23.1.2009.
    *******************
    Nema mjesta zabilježbi spora u odnosu na sve upisane suvlasnike, već samo na one suvlasnike koji su kao tuženici označeni u tužbi kojom je pokrenut spor i u odnosu na koje je predložen upis zabilježbe spora.
    Županijski sud u Splitu Gžzk 608/2010 od 17.6.2010.
    **********************
    Nema mjesta zabilježbi spora zatraženoj zbog podnošenja prijedloga za ponavljanje pravomoćno dovršenog postupka jer pojam spora uključuje postupak koji je u tijeku, a ne onaj koji je pravomoćno dovršen.
    Županijski sud u Splitu Gžzk 633/2009 od 27.11.2009.
    ******************
    Nije u dobroj vjeri ni prilikom stavljanja prijedloga za uknjižbu prava vlasništva osoba kojoj je poznato da je u zemljišnim knjigma upisana zabilježba spora na nekretnini.
    Županijski sud u Splitu Gž 6910/2008 od 21.10.2009.
    *******************
    Kada se tužbenim zahtjevom traži utvrđenje prava vlasništva nekretnine, a ne i upis tog prava, ostvarene su pretpostavke za upis zabilježbe spora.
    Županijski sud u Splitu Gžzk 477/2009 od 18.1.2010.
    ******************
    U tijeku ovršnog postupka nije dopuštena zabilježba spora jer se zabilježbom ovrhe postiže ista svrha kao i zabilježbom spora.
    Županijski sud u Varaždinu Gž 298/2009-2 od 26.3.2009.
    **********************
    Zabilježba upravnog postupka može se tražiti samo u slučaju kada se pred upravnim tijelom vodi postupak koji za rezultat ima upravni akt.
    Županijski sud u Splitu Gžzk 469/2009 od 19.8.2009.
    ******************
    U izreci rješenja kojim se određuje zabilježba spora mora stajati oznaka poslovnog broja predmeta pod kojim se pred prvostupanjskim sudom vodi spor jer je upravo to smisao i svrha predmetne zabilježbe.
    Županijski sud u Splitu Gžx 778/2009 od 16.11.2009.
    ********************
    Za određivanje zabilježbe spora potrebno je da tužba o sporu o knjižnom pravu u odnosu na koji se predlaže zabilježba podnesena sudu pri čemu nije pravno odlučno postoji li litispendencija ili ne.
    Županijski sud u Šibeniku Gž 1030/2009 od 6.8.2009
    *********************
    Tijekom revizijskog postupka nije moguće odrediti upis zabilježbe spora, jer navedeni upis pretpostavlja postojanje postupka o nekom knjižnom pravu koji još nije pravomoćno okončan.
    Županijski sud u Bjelovaru, Gž-1142/10-2, od 10. IX. 2010.
    ************************
    Nije dopuštena zabilježba spora u kojem se traži utvrđenje ništavosti ugovora o kupoprodaji nekretnine.
    ŽS Ši Gž 167/2001
    ********************
    Stranka na čiji prijedlog i u čiju je korist zabilježba spora određena i provedena ako smatra da nema više razloga za upis zabilježbe spora u zemljišnim knjigama može zahtijevati brisanje zabilježbe spora sve iako postupak radi kojega je provedena zabilježba spora još nije dovršen.
    Županijski sud u Splitu Gžzk 250/2010 od 25.1.2011.
    *********************
    Knjižna prava povrijeđena neistinitom, nevaljanom uknjižbom, štite se brisovnom tužbom, te takvu zaštitu nije moguće ostvariti zemljišnoknjižnim prijedlogom za poništenje provedene uknjižbe i uspostavu prijašnjeg stanja.
    Županijski sud u Splitu Gž 3053/2007 od 26.11.2007.
    *******************
    Pravo na podnošenje brisovne tužbe ima nositelj knjižnog prava koje je povrijeđeno uknjižbom u korist neke osobe, pa u slučaju kada je tužiteljica i nadalje ostala upisana u zemljišnoj knjizi kao suvlasnica, u istom suvlasničkom omjeru, kao i prije provedbe ugovora o darovanju, tada njezino knjižno prvo nije povrijeđeno.
    Vrhovni sud Republike Hrvatske Rev 1375/2008-2 od 15.5.2012.
    *******************
    Upis povećanja površine jedne smanjenjem površine druge zemljišne čestice, izvršen bez donošenja rješenja kojim se takav upis određuje i nalaže njegova provedba u zemljišnoj knjizi, nije pogrešan već nevaljan upis za koji nisu bile ispunjene potrebne pretpostavke, pa se zaštita od takvog upisa ne ostvaruje zahtjevom za ispravak već zahtjevom za brisanje.
    Županijski sud u Bjelovaru Gž-2272/2012 -2 od 15.11.2012.
    ******************
    Podnošenje brisovne tužbe ograničeno trogodišnjim prekluzivnim rokom iz čl. 129. st. 2. Zakona o zemljišnim knjigama odnosi se samo na daljnjeg (trećeg) poštenog stjecatelja, koji je knjižno pravo stekao u dobroj vjeri postupajući s povjerenjem u zemljišne knjige, a ne i na univerzalne sukcesore (nasljednike) neposrednog stjecatelja čijim nevaljanim (neistinitim) upisom je povrijeđeno knjižno pravo tužitelja, prema kojima se tužba može podnijeti bez vremenskog ograničenja sve do nastupa činjenica uslijed kojih bi tužiteljevo knjižno pravo i inače prestalo.
    Županijski sud u Bjelovaru Gž 3035/2011-2 od 3.5.2012.
    ******************
    Na podnošenje brisovne tužbe aktivno legitimirana je osoba koja je nositelj nekog knjižnog prava koje je povrijeđeno nezakonitom uknjižbom u korist neke osobe.
    Vrhovni sud Republike Hrvatske Rev 1400/2009-2 od 21.8.2012.
    **************
    Brisovnu tužbu može podnijeti samo osoba koja je prije osporavane promjene u zemljišnim knjigama bila upisana kao nositelj knjižnog prava i to samo protiv osobe koja je u zemljišnim knjigama uknjižena kao nositelj knjižnog prava.
    Visoki trgovački sud Republike Hrvatske Pž 1092/07 od 9. 8.2010. (TS Dubrovnik P-3/07 od 27.2.2007.)
    *************
    Tužitelj koji na temelju sudske odluke nastoji ishoditi upis svog vlasništva nekretnine u zemljišnu knjigu mora postaviti tužbeni zahtjev sukladan stanju nekretnine u zemljišnim knjigama. To se ne odnosi samo na oznaku katastarske čestice, broj zemljišno knjižnog uloška pojedine katastarske općine, već i na naziv, površinu, izgrađenost i druga svojstva čestice koja čini zemljišno knjižno tijelo navedeno u posjedovnici zemljišno knjižnog uloška.
    Visoki trgovački sud Republike Hrvatske Pž 1037/07 od 18.2.2010. (TS Zagreb P-3784/97 od 6.10.2006.)
    *******************
    Nositelj knjižnog prava kojemu je to pravo povrijeđeno uknjižbom u korist treće osobe svoju zaštitu knjižnog prava može ostvarivati brisovnom tužbom. Protivna strana, osim što može osporavati postojanje povrijeđenog prava nositelja knjižnog prava, može u tom postupku isticati prigovor da su nastupile činjenice na temelju kojih je nositelju knjižnog prava povrijeđeno knjižno pavo i tako trebalo prestati.
    Ako je nositelj knjižnog prava s osobom koja je kasnije upisana u zemljišnoj knjizi kao vlasnik nekretnina sklopio ništav ugovor o prijenosu vlasništva nekretnine (na temelju kojeg je i upisana promjena vlasništva u zemljišnoj knjizi), ali su stranke tog ugovora naknadno sklopile valjan ugovor o prijenosu vlasništva nekretnine, nositelj knjižnog prava više ne može uspjeti u postupku pokrenutom brisovnom tužbom jer sklapanje novog valjanog ugovora o prijenosu vlasništva nekretnine predstavlja činjenicu na temelju koje bi njegovo povrijeđeno knjižno pravo i tako prestalo.
    Visoki trgovački sud Republike Hrvatske Paž 815/06 od 9.3.2010. (TS Osijek P-1319/05 od 16.12.2005.)
    **************************
    Tužbeni zahtjev u brisovnoj tužbi kojim tužitelj traži brisanje uknjižbe koja vrijeđa njegova prava i uspostavu ranijeg zemljišno knjižnog prava mora biti određen. To znači da tužitelj mora točno navesti koji upis u zemljišnim knjigama se treba brisati i koje se ranije zemljišno knjižno stanje treba uspostaviti.
    Visoki trgovački sud Republike Hrvatske Pž 3945/07 od 26.2.2008.
    ********************
    Brisovnu tužbu (tužbu radi brisanja uknjižbe koja vrijeđa prava tužitelja i uspostavu prijašnjeg zemljišno knjižnog stanja) može podnijeti samo osoba koja je kao nositelj knjižnog prava bila upisana prije osporavane promjene u zemljišnim knjigama. Tu tužbu ne može podnijeti osoba koja nikada nije ni bila upisana u zemljišne knjige premda je nekretninu stekla određenim pravnim poslom i ima valjan titulus.
    Visoki trgovački sud Republike Hrvatske Pž 91/05 od 4.9.2007.
    *******************
    Brisovna tužba je stvarnopravna tužba kojom se štite samo upisana knjižna prava, zbog čega je brisovnu tužbu ovlaštena podići samo osoba koja je u zemljišnoj knjizi (bila) upisana kao nositelj knjižnog prava.
    Županijski sud u Varaždinu Gž 104/2008-2 od 2.9.2009.
    *********************
    Nositelj knjižnoga prava ostvaruje pravo na brisanje uknjižbe kojom mu je to pravo povrijeđeno, sam ako nisu nastupile činjenice na temelju kojih bi mu povrijeđeno knjižno pravo ionako prestalo.
    Županijski sud u Virovitici Gž 118/2008-2 od 13.10.2008.
    ********************
    Kad je knjižno pravo brisano na temelju presude donesene u parnici u kojoj nositelj knjižnog prava nije bio stranka, on ima pravo brisovnom tužbom osporavati valjanost upisa provedenog na temelju te presude.
    Županijski sud u Šibeniku Gž 1075/2009 od 12.4.2010.
    *****************
    Trogodišnji rok zastare vrijedi samo za savjesnog stjecatelja nekretnina, dok prema nesavjesnom nije vremenski ograničen.
    Vrhovni sud Republike Hrvatske Rev 734/2006-2 od 14.2.2008.
    *******************
    Brisovna tužba je stvarnopravna tužba kojom se štite samo upisana knjižna prava, zbog čega je brisovnu tužbu ovlaštena podići samo osoba koja je u zemljišnoj knjizi (bila) upisana kao nositelj knjižnog prava.
    Županijski sud u Varaždinu, Gž. 104/08-2 od 02.IX.2008.
    ******************
    Ispitujući pobijanu presudu u smislu čl. 386. u svezi sa čl. 508. st. 1. ZPP ovaj sud je utvrdio da u provedenom postupku nije ostvarena bitna povreda odredbe ZPP iz čl. 354. st. 2. toč. 10., dakle nije ostvaren taj razlog za reviziju u bitnoj povredi odredbi ZPP na čije ostvarenje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti. Što se tiče drugih bitnih povreda odredaba ZPP iz čl. 354. u svezi sa čl. 385. st. 1. toč. 1. i 2. ZPP, valja reći da revident nije naveo koje bi to bitne povrede odredbi ZPP bile ostvarene i na koji način, već je samo općenito naveo kao razlog za izjavljivanje revizije bitne povrede odredbi ZPP, pa zbog toga ovaj sud nije ispitivao ostvarenje drugih bitnih povreda odredaba ZPP tijekom postupka.Ovaj sud međutim smatra da su nižestupanjski sudovi u primjeni materijalnog prava ostvarili pogrješan pravni pristup.Naime, u ovoj parnici radi se o tužbi za brisanje u smislu pravnog pravila paragrafa 68. bivšeg Zakona o zemljišnim knjigama, koji se primjenjivao kao pravno pravilo na temelju Zakona o načinu primjene pravnih propisa donesenih prije 6. travnja 1941. godine (“Narodne novine”, broj 53/91), do stupanja na snagu Zakona o zemljišnim knjigama 1. siječnja 1997. godine (“Narodne novine”, broj 91/96 i 114/01). Prema odredbi čl. 129. st. 1. Zakona o zemljišnim knjigama nositelj knjižnog prava, koje je povrijeđeno uknjižbom u korist neke osobe može radi zaštite toga svoga prava zahtijevati brisanje svake uknjižbe, koja ga vrijeđa i uspostavu prijašnjeg zemljišnoknjižnog stanja, sve dok ne nastupe činjenice na temelju kojih bi mu povrijeđeno knjižno pravo i tako trebalo prestati ako zakonom nije drukčije određeno. Brisovnu tužbu, dakle, može podnijeti samo nositelj knjižnog prava kojemu je povrijeđeno, odnosno zemljišnoknjižni ovlaštenik. U provedenom postupku nije utvrđeno zemljišnoknjižno stanje, kako sadašnje koje je sporno, tako i ono koje je prethodilo tom sadašnjem stanju, makar je prvostupanjski sud zatražio izvadak iz zemljišnih knjiga (list broj 11).Nižestupanjski sudovi svoje presude temelje na činjenici da nije sklopljen ugovor iz čl. 51. Zakona o građevinskom zemljištu (“Narodne novine”, broj 42/86, 41/88, 16/90 i 53/90) smatrajući tužbeni zahtjev osnovanim na temelju te činjenice.Zbog takvog pristupa nižestupanjskih sudova u primjeni materijalnog prava činjenično stanje je ostalo nepotpuno utvrđeno. Naime, u smislu odredbe čl. 129. Zakona o zemljišnim knjigama, pa i pravnog pravila paragrafa 68. bivšeg Zakona o zemljišnim knjigama brisovnu tužbu mogla je podnijeti samo osoba, koja je nositelj knjižnog prava koje joj je povrijeđeno, tj. osoba koja je neposredno prije osporavanoga zemljišnoknjižnog upisa bila upisana kao nositelj knjižnog prava. Sadržaj spisa ne upućuje na zaključak da su tužitelji aktivno legitimirani na brisovnu tužbu, odnosno tužbu koja je predmet ove parnice, odnosno da su bili nositelji zemljišnoknjižnog prava, koje je predmet parnice. Zbog toga je zbog pogrešnog pravnog pristupa u primjeni materijalnog prava od strane nižestupanjskih sudova činjenično stanje za donošenje zakonite presude u ovom pravnom odnosu ostalo nepotpuno utvrđeno, pa je ovaj sud na temelju čl. 395. st. 2. ZPP prihvatio reviziju i ukinuo presude nižestupanjskih sudova, te predmet vratio na ponovno suđenje.U ponovnom postupku prvostupanjski sud će utvrditi sve činjenice odlučne za donošenje zakonite odluke u ovoj parnici, posebno vodeći računa o odredbi čl. 129. Zakona o zemljišnim knjigama.
    VS RH Rev 1421/01-2
    *****************
    Brisanje upisanog založnog prava nije ovlaštena zahtijevati osoba koja neposredno prije osporavanog upisa nije bila upisana kao nositelj knjižnog prava.
    VSRH Rev 1430/2000
    ****************
    Pogrješka u upisu prilikom provedbe uknjižbe prava vlasništva ispravlja se na način određen odredbama čl. 117. do 119. Zakona o zemljišnim knjigama a zaštita od povrede knjižnog prava uknjižbom u korist neke druge osobe može se zahtijevati samo brisovnom tužbom.
    ŽS Vž Gž 461/2006-2
    ******************
    Pogrešan upis u zemljišnoj knjizi postoji jedino u slučaju kada je upis koji je proveden u zemljišnoj knjizi različit od 
    sadržaja naloga u rješenju o upisu, time da pogrešan upis ne mora biti izvršen samo uknjižbom, već je isti moguće izvršiti i drugim zemljišnoknjižnim upisima kao što je provedba prijavnog lista katastra.
    Županijski sud u Varaždinu, Gž. 1471/08-2 od 05.I.2009.
    ***************
     Zahtjev za utvrđenje “da je tuženik namiren sa svojim kreditom” je zahtjev na utvrđenje da pravni odnos nastao ugovorom o kreditu više ne postoji. Zato je dopuštena deklaratorna tužba s takvim zahtjevom.
    VSRH Revt 128/2005-2
    *****************
    Knjižno je pravo povrijeđeno ako u vrijeme podnošenja prijedloga za njegovu promjenu, ograničenje i sl. upisom u zemljišnu knjigu nisu bile ispunjene materijalnopravne i zemljišnoknjižne pretpostavke za izvršeni uknjižbu, tj. ako je upis nevaljan. U konkretnom sporu to znači da bi upis hipoteke u korist tuženika na predmetnim nekretninama bio neistinit, ako je u trenutku podnošenja prijedloga tuženika za upis hipoteke u zemljišnu knjigu odredba ugovora o osiguranju tražbine hipotekom bila stavljena izvan snage, odnosno ako se je tuženik tog prava odrekao. Stoga se prava i obveze stranaka u ovom sporu mogu procjenjivati samo na temelju sadržaja odredaba sklopljenih ugovora (ugovora o kreditu i aneksa tom ugovoru), te dopunskih pravila obveznog prava.
    VSRH Revt 120/2004-2
    *****************
    Nije ispunjena pretpostavka za podnošenje brisovne tužbe ukoliko tužitelj nije nikada bio upisan u zemljišnim knjigama kao vlasnik ili nositelj nekog drugog stvarnog prava, iz razloga što brisovnu tužbu može podnijeti samo nositelj knjižnog prava koje je povrijeneno uknjižbom.
    Županijski sud u Varaždinu, Gž. 813/08-3 od 25.XI.2008.
    *******************
    Pogrješka u upisu prilikom provedbe uknjižbe prava vlasništva ispravlja se na način odrenen odredbama čl. 117-119 Zakona o zemljišnim knjigama a povreda knjižnog prava uknjižbom u korist neke druge osobe može se zahtijevati samo brisovnom tužbom.
    Županijski sud u Varaždinu, Gž. 461/06-2 od 19.II.2008.
    **********************
    Kad je osoba u čiju je korist provedena uknjižba raspolagala knjižnim pravom u korist poštenog stjecatelja, rok za podnošenje brisovne tužbe, je tri godine, a počinje teći od knjižnog upisa.
    Vrhovni sud Republike Hrvatske Rev 1092/2008-3 od 20.4.2011.
    **********************
    Na tužbu za brisanje zemljišnoknjižnog upisa ovlašten je samo onaj tko je povrijeđen u svom knjižnom pravu.
    Županijski sud u Zagrebu Gž 3389/2006 od 29.4.2008.
    *******************
    Pojedinačni ispravni postupak može se provesti ako za to postoji opravdani razlog, a takav razlog postoji ako je javnom ili javnoovjerovljenom ispravom učinjeno vjerojatnim da nekoj osobi pripada pravo koje nije upisano u njezinu korist i radi čijeg bi upisa trebalo ispraviti određene zemljišnoknjižne upise pod pretpostavkom da se radi o pravu koje može biti predmet zemljišnoknjižnog upisa.
    Županijski sud u Splitu Gžzk 463/2010 od 31.1.2011.
    *************
    Pojedinačni ispravni postupak nije jednostranački izvanparnični postupak te uz predlagatelja i osobe protiv čijih je upisa prijava podnesena imaju procesni položaj stranke.
    Županijski sud u Splitu Gžzk 34/2011 od 14.10.2011.
    *******************
    U pojedinačnom ispravnom postupku ne može se tražiti izmjena upisa u posjedovnici zemljišnoknjižnog uloška o površini, obliku ili izgrađenosti katastarske čestice.
     Promjena katastarskog broja, oblika, površine i izgrađenosti zemljišta provodi se u zemljišnim knjigama na temelju rješenja koje zemljišnoknjižni sud donosi po službenoj dužnosti na temelju prijavnog lista nadležnog tijela za katastar o toj promjeni u katastru zemljišta.
    Županijski sud u Splitu Gžzk 112/2009 od 7.5.2009.
    ******************
    FORMIRANJE POJEDINAČNE NEKRETNINE IZ DIJELA POSTOJEĆE NEKRETNINE 
    Da bi dio postojeće nekretnine dobio svojstvo pojedinačne nekretnine, odnosno zemljišne čestice na kojoj se prema čl. 2. 
    Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima može stjecati pravo vlasništva, potrebno je da se provede parcelacija, sačini prijavni list koji će biti propisno ovjeren od strane nadležnog 
    katastarskog ureda i tek nakon toga u skladu s prijavnim listom provede razvrgnuće, budući da se pravo vlasništva može uknjižiti samo na određenoj zemljišnoknjižnoj čestici ali ne i na fizički 
    određenom dijelu nekretnine. 

    Zaključak sjednice Građanskog odjela Županijskog suda u Varaždinu od 06. listopada 2011.
    ********************
    Republika Hrvatska je stekla izvanknjižno pravo vlasništva na poljoprivrednom zemljištu u društvenom vlasništvu na 
    teritoriju Republike Hrvatske trenutkom stupanja na snagu Zakona o poljoprivrednom zemljištu (24. srpnja 1991.) time da kasnije izmjene Zakona o poljoprivrednom zemljištu nisu od utjecaja na vlasničkopravni režim poljoprivrednog zemljišta.
    Županijski sud u Varaždinu, Gž. 1574/08-2 od 25.VIII.2009.
    ******************
    Ako nekretnine ne postoje u zemljišnoj knjizi iz razloga što je zemljišna knjiga za određenu katastarsku općinu tek u
    osnivanju, sud će odbiti prijedlog za uređenje međe predmetnih nekretnina. 
    Županijski sud Varaždinu, Gž. 1106/09-2 od 02. XI. 2009.
    *****************
    Nasljednik prima cjelokupni pravni položaj ostavitelja, njegova prava i obveze, pa tako stječe pravo vlasništva svake pojedine ostaviteljeve stvari bez potrebe predaje, odnosno uzimanja u posjed ili upisa prava vlasništva u zemljišne knjige, kao i druga prava ostavitelja, jer hrvatsko nasljedno pravo ne poznaje institut ležeće ostavine (hereditas iacens), stoga je nasljednik, i prije negoli ishodi upis svog prava vlasništva u zemljišnoj knjizi, ovlašten  brisovnom tužbom zahtijevati brisanje nevaljane, odnosno neistinite uknjižbe i uspostavljanje prijašnjeg zemljišnoknjižnog stanja.
    Odluka Ustavnog suda, broj U-III-1729/2008 od 9. svibnja 2012. godine
    **********************************
     
     
  18. Matrix

    Obvezno pravo
    Ugovorna strana u ugovoru o doživotnom uzdržavanju je osoba koja se obvezuje da uzdržava doživotno drugu ugovornu stranu ili treću osobu kao primaoca uzdržavanja kojemu ostavlja svu svoju imovinu ili jedan njezin dio, pa ako takvu obvezu uzdržavanja nije preuzela osoba navedena u ugovoru kao davatelj uzdržavanja i ne radi se o ugovoru o doživotnom uzdržavanju.
    Kratki tekst odluke:
    “Ispunjenje ugovornih obveza nije preuzela stranka koja je u ugovoru navedena kao davatelj uzdržavanja (maloljetni G.Z.), nego je u točki 2 ispunjenje ugovornih obveza preuzela N.Z. kao treća osoba koja nije ugovorna stranka, uslijed čega je ugovor prividan i nema učinaka (čl. 66. st. 1. Zakona o obveznim odnosima) jer obvezu ne preuzima ugovorna stranka. Preuzimanje ispunjenja moguće je ugovoriti prema odredbi iz čl. 453 Zakona o obveznim odnosima, ali je to ugovor između dužnika i trećega kao njihov zasebni pravni posao, a ne kao sastavni dio ugovora o doživotnom uzdržavanju, pri čemu zaključenje takvog ugovora za mlljt. G. nije mogla sklopiti njegova zakonska zastupnica majka, jer je to u koliziji iz čl. 216. st. 1. Zakona o braku i porodičnim odnosima. Ništavnost prividnog ugovora (čl. 66. st. 1. ZOO) zapreka je za obavljanje ovjere ugovora o doživotnom uzdržavanju od strane suda, a upozoriti na nedostatke može se samo ako ugovor ima takove  nedostatke koji ga čine pobojnim. Uslijed izloženog ugovor koji je podnijet na ovjeru sudu prvog stupnja nije pobojan nego je kao prividan ništav ugovor i primjenom odredbe iz čl. 380. t. 2 ZPP-a trebalo je riješiti kao u izreci ovog rješenja.”
    Županijski sud u Bjelovaru Gž-1951/97 od 22. I. 1998.
    ********************
    Smatra se da je oporučitelj koji je zaključio ugovor o doživotnom uzdržavanju nekoliko dana nakon sastava oporuke, opozvao namjenu stvari koju je nekome namijenio oporukom.
    Kratki tekst odluke:
    “Ovdje valja posebno napomenuti da je oporuka pok. H. P. i V. sastavljena dana 4. ožujka 2001., a da je ugovor o doživotnom uzdržavanju tužiteljica s H. P. i V. sklopila dana 14. ožujka 2001., dakle nakon sastava same oporuke. I u oporuci je navedeno da predmetne nekretnine pripadaju tuženiku, pod uvjetom da upravo tužiteljica uzdržava primatelje uzdržavanja. Tužiteljica je prema tome, trebala uzdržavati H. P. i V., a tuženik bi na temelju oporuke, stekao izvanknjižno pravo vlasništva na nekretninama. I ta kontradikcija u oporuci govori u prilog zaključku suda da je u konkretnom slučaju namjera primatelja uzdržavanja bila da nekretnine koje su predmet ovog postupka, stekne osoba koja ih uzdržava. Osim toga valja navesti da i činjenica da je ugovor o doživotnom uzdržavanju sklopljen 10 dana nakon sastava same oporuke, govori u prilog zaključku da su primatelji uzdržavanja raspolagali stvarima koje su bile predmet oporuke, pa u smislu čl. 107. Zakona o nasljeđivanju, svako kasnije raspolaganje od strane oporučitelja određenom stvari koju je bio nekome namijenio, ima za posljedicu opoziv namjene te stvari.”
    Županijski sud u Varaždinu, Gž-1360/06-2, od 27. XI. 2006.
    ******************
    Osoba koja u ostavinskom postupku ustvrdi, da je s ostaviteljem zaključila ugovor o doživotnom uzdržavanju, koji u biti predstavlja oporuku, smatra se strankom u ostavinskom postupku.
    Kratki tekst odluke:
    “Žalitelj I.G. je u ostavinskom postupku na raspravi izjavio da je u spis priložio ugovor o doživotnom uzdržavanju koji je vanbračni suprug ostaviteljice s njom sklopio 16. 3. 2000. godine, te da s obzirom da ugovor o doživotnom uzdržavanju nije ovjeren od strane suda, ovaj ugovor se ima smatrati kao oporuka.
    Nakon ovakove izjave u kojoj I.G. tvrdi da je oporučni nasljednik i da postoji oporuka, on stupa u položaj stranke u smislu odredbe čl. 185. Zakona o nasljeđivanju, pa nije bilo mjesta odbacivanju njegove žalbe kao 
    nedopuštene, a koju je uložio protiv rješenja o nasljeđivanju O-83/00-6 od 25. lipnja 2000. godine.”
    Županijski sud u Bjelovaru, Gž-175/01-2, od 8. II. 2001.
    *******************
    Ako predmet prijenosa vlasništva na temelju ugovora o doživotnom uzdržavanju nakon smrti primatelja uzdržavanja imaju biti sve nekretnine u vlasništvu istoga, onda davatelj uzdržavanja stječe pravo vlasništva i na nekretninama koje je primatelj uzdržavanja stekao nakon zaključenja ugovora o doživotnom uzdržavanju a koje su u trenutku njegove smrti bile u njegovu vlasništvu.
    Kratki tekst odluke
    “Pravilno predlagateljica u žalbi navodi da Zakon o obveznim odnosima (dalje: ZOO) u čl. 579. izričito propisuje da stranke mogu ugovoriti da predmet ugovora o doživotnom (ili dosmrtnom) uzdržavanju može biti sva ili dio imovine, s time da je stjecanje stvari i prava odgođeno do smrti primatelja uzdržavanja. U sudskoj praksi 
    zauzeto je stajalište da predmet ugovora o doživotnom uzdržavanju može biti i buduća imovina, dakle imovina koju primatelj uzdržavanja nema u času zaključenja ugovora, nego koju će steći do časa kada dolazi do prijenosa prava vlasništva u korist davatelja uzdržavanja, dakle u času smrti primatelja uzdržavanja (Županijski sud u Rijeci Gž-786/01 od 18. rujna 2002., Vrhovni sud Republike Hrvatske Rev. 2082/99 od 21. kolovoza 2002.). Mogućnost da predmet ugovora bude buduća stvar proizlazi i iz odredbe čl. 380. st. 3. ZOO-a prema kojoj se kupoprodaja može odnositi na buduću stvar.Budući da je iz sklopljenog Ugovora o doživotnom uzdržavanju zaključenog između predlagateljice i sada pok. G. S. jasno vidljivo da je predmet tog Ugovora cjelokupna imovina koju će primatelj uzdržavanja imati u svom vlasništvu u času svoje smrti, te kako je nesporno da je primatelj uzdržavanja suvlasništvo na nekretninama upisanima u zk. ul. __ k.o. D. stekao za svog života u svibnju 2009.,to je valjalo usvojiti žalbu predlagateljice i preinačiti pobijano rješenje, te dopustiti predloženi upis u korist predlagateljice, a na temelju predmetnog Ugovora o doživotnom uzdržavanju zaključenog kod javnog bilježnika R. B. 9. srpnja 2007. godine.”
    Županijski sud u Varaždinu, Gž-1128/09-2, od 9. XI. 2009.
    ****************
    Postojanje pravno valjanog ugovora o doživotnom uzdržavanju na temelju kojeg je ostavinska imovina prenesena na davatelja uzdržavanja isključuje raspravljanje o ostavinskoj imovini, bez obzira na to što ugovor nije proveden u zemljišnim knjigama, budući da je bit ugovora o doživotnom uzdržavanju da se prijenos prava vlasništva odgađa do smrti primatelja uzdržavanja, te da časom smrti primatelja uzdržavanja pravo vlasništva 
    na imovini koja je predmet ugovora prelazi na davatelja uzdržavanja, a što pak znači da u času smrti primatelj uzdržavanja više nije vlasnik nekretnina, kojih je bio vlasnik do svoje smrti.
    Kratki tekst odluke
    “Prije svega valja navesti da u konkretnom slučaju konkuriraju Ugovor o doživotnom uzdržavanju, čiju pravnu valjanost još nitko nije osporio, te zakonsko nasljeđivanje. Ugovorom o doživotnom uzdržavanju bila je ovlaštena davateljica uzdržavanja da nakon smrti primateljice uzdržavanja izvrši uknjižbu prava vlasništva  na nekretninama, koje su bile predmet ugovora, u zemljišnim knjigama ili knjizi položenih ugovora, pri čemu je prema definiciji čl. 116. Zakona o nasljeđivanju (dalje: ZN), (odnosno ranijoj odredbi čl. 122. Zakona o nasljeđivanju) ugovor o doživotnom uzdržavanju ugovor kojim se jedan ugovornik obvezuje 
    uzdržavati doživotno drugog ugovornika, ili neku treću osobu, a u kojem drugi ugovornik izjavljuje da mu prenosi u vlasništvo u času svoje smrti svu svoju imovinu ili jedan njezin dio, pri čemu se u tom slučaju radi o ugovoru o otuđenju uz naknadu imovine koja pripada imatelju uzdržavanja u vrijeme sklapanja ugovora, ili određenog dijela te imovine čija je predaja davatelju uzdržavanja odgođena do smrti primatelja uzdržavanja. Prema tome, časom smrti primatelj uzdržavanja prenosi u vlasništvo davatelju uzdržavanja svu svoju imovinu, odnosno jedan njezin dio, pa slijedom toga, ako bi došlo do prijenosa kompletne imovine,onda pokojni ostavitelj ne bi imao ostavinsku imovinu koju bi trebalo raspraviti i koju bi stekli zakonski nasljednici, pa uopće ne bi niti došlo do zakonskog nasljeđivanja, već bi takav ostavinski postupak bio obustavljen, odnosno bilo bi doneseno rješenje da se ostavina neće raspravljati, jer nema ostavinske imovine. S obzirom na sklopljeni ugovor o doživotnom uzdržavanju, upitno je koja bi to imovina prešla na zakonske nasljednike časom smrti, a u smislu odredbe čl. 129. st. 1.ZN-a, ako postoji valjani Ugovor o doživotnom uzdržavanju. Ovdje još valja istaknuti da su navodi  nasljednika dijelom i kontradiktorni. Naime, davateljica uzdržavanja nije mogla izvršiti upis svog prava u zemljišnu knjigu ili knjigu položenih isprava ako nije na to bila ovlaštena prije smrti primateljice 
    uzdržavanja, pa ako bi se prihvatilo pravno stajalište nasljednika da je časom smrti kompletna imovina koja nije prenesena na davateljicu uzdržavanja prešla na zakonske nasljednike, onda se niti jedan ugovor o doživotnom uzdržavanju ne bi mogao provesti u zemljišnoj knjizi, jer se prijenos prava vlasništva ne može tražiti prije smrti primatelja uzdržavanja. Bit pak ugovora o doživotnom uzdržavanju je u tome da se prijenos prava vlasništva odgađa do smrti primatelja uzdržavanja, ali časom smrti primatelja  uzdržavanja pravo vlasništva na imovini koja je predmet ugovora prelazi na davatelja uzdržavanja, a što pak znači da u času smrti primatelj uzdržavanja više nije vlasnik nekretnina, kojih je bio vlasnik do svoje smrti.”
    Županijski sud u Varaždinu, Gž-703/06-2, od 17. VII. 2006.
    *************
    Ugovor o doživotnom uzdržavanju u kojem je primatelj uzdržavanja izjavio da davatelju uzdržavanja ostavlja svu svoju imovinu pa i onu koju će imati u trenutku smrti, pravno je valjan i proizvodi sve namjeravane učinke.
    Kratki tekst odluke:
    “Naime, žaliteljice se tijekom prvostupanjskog postupka i u žalbi sasvim pogrešno pozivaju na tipičan oblik ugovora o doživotnom uzdržavanju iz st. 1. čl. 122. Zakona o nasljeđivanju (“Narodne novine”, br. 52/71 i 47/78, u nastavku teksta: ZN), te na osnovi njegovog zakonskog sadržaja izgrađuju stav o pravnoj nevaljanosti prijepornog ugovora o doživotnom uzdržavanju. To je zato jer je takav ugovor o doživotnom uzdržavanju samo jedan od pojavnih oblika ovog ugovora, koji može imati širi ili uži sadržaj što svakako ovisi o sporazumu, odnosno volji ugovornih stranaka.Naime,osim navedenog, tipičnog oblika ugovora o doživotnom uzdržavanju, na koji se odnosi st. 1. čl. 122. ZN-a, valja istaknuti da su u st. 6. toga članka predviđene mogućnosti da se ugovoru o doživotnom uzdržavanju da i drugačiji sadržaj, pa su u tom stavku primjerice opisane različite varijante ovog ugovora. Valja uočiti da je razlika između ugovora iz st. 1. i ugovora iz st. 6. odnosnog članka u tome što se u prvom slučaju ugovor odnosi na imovinu koju primatelj uzdržavanja ima u vrijeme zaključenja ugovora, dok se ugovor iz st. 6. odnosi i na buduću imovinu, dakle, na svojevrsno “obećanje nasljedstva” poslije smrti primatelja uzdržavanja. Kad je tome tako, tada valja zaključiti da se i prijeporni ugovor, bez obzira što se ne radi o tipičnom obliku tog ugovora iz st. 1. čl. 122., ima smatrati pravno valjanim ugovorom o doživotnom uzdržavanju.”
    Županijski sud u Rijeci, Gž-786/01, od 18. IX. 2002.
    ********************
    Predmet ugovora o doživotnom uzdržavanju može biti i buduća imovina.
    Kratki tekst odluke:
    “Sudovi su prihvatili tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje ništavim ugovora o doživotnom uzdržavanju koji se odnosi na stan u Zagrebu, Laginjina 9, drugi kat lijevo, jer da u vrijeme zaključenja ugovora o doživotnom uzdržavanju (1. lipnja 1992. godine) primateljica uzdržavanja nije bila vlasnica istog, pa da ga temeljem čl. 122. st. 1. Zakona o nasljeđivanju (“Narodne novine”, br. 52/71 i 47/78, dalje: ZN) nije mogla ugovorom o doživotnom uzdržavanju prenijeti na drugog.Osnovano tuženica pobija pravno stajalište sudova. Ovo s razloga što su sudovi propustili ocijeniti osim odredbe čl. 122. st. 1. i odredbu čl. 122. st. 6.ZN kojom odredbom je predviđena mogućnost zaključenja ugovora i s drugim sadržajem izvan onog predviđenog odredbom čl. 122. st. 1. ZN, pa se tako ugovor iz st. 6. čl. 122. ZN odnosi i na buduću imovinu.
    Stranke su u ugovoru izričito navele da se prenosi na davateljicu uzdržavanja i stan u Zagrebu, Laginjina br. 9, dakle, imale su u vidu prijenos imovine koja u tom momentu još nije bila u vlasništvu primateljice uzdržavanja, ali je bilo izvjesno da će postati njezina imovina jer je imala stanarsko pravo i podnijela zahtjev za otkup stana. Taj stan je i postao njezino vlasništvo jer ga je dana 28. srpnja 1992. godine otkupila.
    Raspolaganje budućom imovinom, inače, i nije nešto što bi bilo nepoznato u našem pravu. Tako se čl. 458. st. 3. Zakona o obveznim odnosima (“Narodne novine”, br. 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99) propisuje: “Prodaja se može odnositi i na buduću stvar”.Prema odredbi čl. 122. st. 6. ZN primateljica uzdržavanja mogla je, dakle, prenijeti na davateljicu uzdržavanja i buduću imovinu, kako je to učinila svojim ugovorom, pa je trebalo pravilnom primjenom materijalnog prava preinačiti pobijane presude u odnosu na predmetni stan i odbiti zahtjev tužitelja za utvrđenje ništavim ugovora u ovom dijelu.”
    Vrhovni sud Republike Hrvatske, Rev 2082/99, od 21. VIII. 2002.
    ******************
    Okolnost da je primateljica uzdržavanja ugovorom raspolagala nekretninama koje nisu njezino vlasništvo ne čini taj ugovor ništavim, već on za vlasnika ne proizvodi pravni učinak.
    Kratki tekst odluke:
    “Međutim, za predmet spora nije ni odlučna okolnost, je li pokojna primateljica uzdržavanja bila vlasnica nekretnina, odnosno da li je ugovorom raspolagala tuđim nekretninama, jer ta okolnost ne čini ugovor o doživotnom uzdržavanju ništavim u smislu odredbe čl. 103. Zakona o obveznim odnosima (“Narodne novine”, broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99, dalje ZOO), već taj ugovor u odnosu na vlasnike ili suvlasnike nekretnina ne proizvodi pravne učinke.”
    Vrhovni sud Republike Hrvatske, Rev 1365/96, od 21. II. 2001.
    *****************
    Skrbnik ne može sklopiti ugovor o doživotnom uzdržavanju sa štićenikom.
    Kratki tekst odluke
    “Podnositelj u ustavnoj tužbi iznosi svoju prosudbu da nema ni pravnih ni faktičnih zapreka za sklapanje ugovora o doživotnom uzdržavanju, jer on već preko deset godina kao skrbnik svoje supruge njoj daje, a ona prima uzdržavanje.
    Ustavna tužba nije osnovana.
    U obrazloženju osporene presude Upravni sud Republike Hrvatske je naveo da je podnositeljeva supruga potpuno lišena poslovne sposobnosti, a za skrbnika joj je postavljen podnositelj, pa s obzirom da 
    prema odredbi čl. 175. st. 1. toč. 5. Obiteljskog zakona (“Narodne novine”, br. 116/03 i 17/04) skrbnik ne može biti osoba s kojom je štićenik sklopio ugovor o doživotnom uzdržavanju, pravilno upravna tijela nisu odobrila sklapanje takvog ugovora.
    Pravna stajališta navedena u osporenoj presudi Upravnog suda zasnivaju se na pravilnoj primjeni mjerodavnog materijalnog prava i na ustavnopravno prihvatljivom tumačenju tog prava.”
    Ustavni sud Republike Hrvatske, U-III-1342/06, od 27. IX. 2007.
    ********************
    Ocijenjeno je da je drugi bračni drug pristao na raspolaganje ugovorom o dosmrtnom uzdržavanju kojeg je kao primatelj uzdržavanja sklopio jedan od bračnih drugova (čiji je predmet bila zajednička imovina bračnih drugova), kad je nazočio sklapanju ugovora i znao za njegovo postojanje.
    Vrhovni sud Republike Hrvatske, Rev 1277/09-2, od 13. IV. 2010.
    *****************
     
     
  19. Matrix

    Tužba za utvrđenje
    Kada se u postupku koji se vodi radi utvrđenja nedopuštenosti ovrhe na predmetu ovrhe utvrdi da je ovršni postupak iz kojeg je tužitelj upućen na parnicu obustavljen, smatra se da tužitelj u tom slučaju više nema pravni interes za tužbu na utvrđenje i takav tužbeni zahtjev treba odbaciti.
    ŽS u Koprivnici, Gž 1177/99 od 9.3.2000.
    **********
    Ovisno o tražbinama prema stečajnom dužniku radnici se u stečajnom postupku pojavljuju kao stečajni vjerovnici i kao vjerovnici stečajne mase. Ako potraživanje radnika prema stečajnom dužniku proizlazi iz bivše odredbe čl. 86. Zakona o radu (koja je ukinuta čl. 58. Zakona o izmjenama i dopunama Stečajnog zakona iz 2003., ali koja se primjenjuje na stečajne postupke pokrenute prije stupanja na snagu tog zakona 30. kolovoza 2003.), radnik je vjerovnik stečajne mase koji pravo na namirenje svoga potraživanja može ostvarivati kondemnatornom tužbom za čije podnošenje nije preduvjet da je to potraživanje prethodno prijavljeno i osporeno u stečajnom postupku. Zbog toga sud u parničnom postupku vođenom radi isplate te tražbine ne smije pozvati radnika da svoj kondemnatorni tužbeni zahtjev uskladi s rješenjem stečajnog suca o upućivanju na parnicu, to jest da postavi deklaratorni tužbeni zahtjev. VTSRH, Pž 1388/04 od 19.12.2007.
    *********
    Tužbom se ne može tražiti utvrđenje da je presuda nepostojeća, ništetna i da ne proizvodi pravne učinke, pa tužbu treba odbaciti.
    Vrhovni sud Republike Hrvatske Revt 212/2009-2 od 22.9.2010.
    ***********
    Ne može se tužbom tražiti utvrđenje da je sudska presuda ništava i da ne proizvodi pravne učinke.
    VS, Rev 958/93 od 9.2.1994. – IO 2/1995-126; Rev 651/07 od 11.7.2007.
    ***********
    Odluku suda stranka ne može pobijati u parnici, podnošenjem deklaratorne tužbe na utvrđenje ništavosti sudske odluke, već se o pravilnosti sudske odluke može raspravljati i njezina zakonitost ocjenjivati isključivo u postupku redovnih odnosno izvanrednih pravnih lijekova, te, eventualno, podnošenjem ustavne tužbe ukoliko su za njezino podnošenje ispunjene određene pretpostavke.
    Županijski sud u Varaždinu Gž 156/2005-2 od 31.1.2005.
    **********
    Podnošenje deklaratorne tužbe nije vezano za rok.
    VS, Rev 2423/94 od 5.3.1997.
    *************
    Deklaratornom tužbom ne može se tražiti utvrđenje ništavosti pojedinih radnji koje je sud proveo u drugom postupku. Umjesto toga, tužitelj u tom drugom postupku pravnim lijekovima može pobijati zakonitost postupanja suda.
    VTS RH, Pž-1941/06 od 29.siječnja 2009. (TS Bjelovar P-587/05 od 9.veljače 2006.)
    **********
    Nema pravni interes za utvrđivanje nevaljanosti oporuke ostavitelja onaj zakonski nasljednik koji je svojom nasljedničkom izjavom oporuku priznao pravno valjanom.Obzirom na to daje tužiteljica svojom nasljedničkom izjavom spornu oporuku priznala istinitom i pravno valjanom, a koja nasljednička izjava nije poništena (čl. 141. ZN), pravilno su nižestupanjski sudovi odbacili tužbu tužiteljice ispravno ocijenivši da tužiteljici nedostaje pravni interes za podnošenje ove tužbe za utvrđenje nevaljanosti te oporuke (čl. 187. ZPP).Kako tužiteljica u ovom postupku ne traži poništenje njene nasljedničke izjave date u ostavinskom postupku vođenom po smrti pok. J.P., to se o valjanosti nasljednike izjave tužiteljica i ne može raspravljati u ovom postupku.
    VSRH, Rev 1141/97,01.03.2000.
    ************
    Nedopuštena je tužba na utvrđenje pravne nevaljanosti upisa u zemljišnu knjigu, koji se provodi na temelju oduke suda.
    ŽS u Osijeku, Gž 958/07 od 26.4.2007.
    ************
    Postojanje pravnog interesa sud može provjeravati samo prije donošenja odluke o tužbenom zahtjevu.
    VS, Gzz 65/82 od 1.6.1982.- PSP 22/159; ŽS u Zagrebu, Gž 556/95 od 8.10.1996. – ING PSP 1998-8-34; VS, Revr 581/03 od 27.5.2004.
    **********
    Tužbu kojom se zahtijeva utvrđenje činjenice da sadržaj sudske nagodbe ne odgovara dogovoru stranaka, sud će odbaciti jer odlučivanje o tome ne spada u sudsku nadležnost.
    VS, Rev 1362/99 od 9.3.2000.
    **********
    Provedbom ovrhe prestaje pravni interes za daljnje vođenje parnice pokrenute radi utvrđenja te ovrhe nedopuštenom, pa ako tužitelj (ovršenik) tužbu na utvrđenje ne preinači postavljanjem kondemnatornog zahtjeva sud će tužbu odbaciti kao nedopuštenu.
    Županijski sud u Bjelovaru Gž 2019/2010-2 od 24.2.2011.
    ***********
    Legatar nema pravni interes utvrđivati ništavost oporuke kojom mu je oporučitelj izvršio određeno raspolaganje.
    ŽS u Zagrebu, Gž 348/00 od 12.3.2002.
    ***********
    Odluka o priznanju stanarskog prava koju je u smislu odredbe čl. 93. st. 1. Zakona o stambenim odnosima – Narodne novine, br. 51/85, 42/86, 22/92 i 70/94, donijela općina kao davatelj stana na korištenje nije upravni akt i može se stoga u parničnom postupku tražiti utvrđenje da ta odluka ne proizvodi pravne učinke.
    “Drugostupanjski je sud ukinuo presudu suda prvog stupnja i odbacio tužbu, jer smatra da s obzirom na sadržaj tužbenog zahtjeva tužba u ovoj pravnoj stvari nije u smislu odredaba članka 187. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novi­ne”, broj 53/91, 91/92 i 112/99 – dalje: ZPP) dopuštena. Opravdano, međutim, revi­dentica tvrdi da je navedeni sud time bitno povrijedio odredbe parničnog postupka (članak 354 stavak 1. u vezi s člankom 187. ZPP).Prema odredbi članka 187. stavak 1. ZPP tužitelj može u tužbi tražiti da sud samo utvrdi postojanje odnosno nepostojanje kakva prava ili pravnog odnosa ili istinitost odnosno neistinitost kakve isprave.Odluku za koju tužiteljica zahtijeva da se utvrdi da je bez pravnog učinka, donijela je u smislu odredaba članka 93. stavak 1. i 67. Zakona o stambenim odno­sima (“Narodne novine”, broj 51/85, 42/86, 22/92 i 70/93 – dalje: ZSO) Komisija za dodjelu, zamjenu i prijenos korištenja društvenih stanova kojima je raspolagao prednik prvotuženika G. Z. Općina C. Njome je drugotuženiku J.I. ml. priznato sustanarsko pravo na dijelu spornog stana kao članu porodičnog domaćinstva susta­nara J.I. ml. koji se je trajno iselio iz stana (članak 67. ZSO). U smislu odredbe članka 93. stavak 1. ZSO u slučajevima medu koje spada i onaj iz članka 67. istog zakona, stanar je u roku 30 dana od dana stjecanja stanarskog prava dužan oba­vijestiti davatelja stana a davatelj stana dužan je donijeti odluku kojom mu priznaje stanarsko pravo. Upravo takvu odluku donijela je bivša Općina Centar i to ne kao upravni akt (pravilnost kojeg ne bi bilo dopušteno preispitivati u parničnom po­stupku), već u svojstvu davatelja stana na korištenje. Zato se pravni učinci te odluke mogu ocjenjivati u parnici. Tužiteljica u ovom sporu, zahtijevajući utvrđenje da sporna odluka ne proizvodi pravne učinke, pobija zapravo utvrđenje da drugotuženiku ima sustanarsko pravo na spornom stanu. Ona, dakle, traži utvrđenje nepostojanja određenog prava, a takav zahtjev u smislu citirane odredbe članka 187. stavak 1. ZPP može biti predmet deklaratorne zaštite.”
    VSRH, Rev 2635/00, 22.03.2001.
    ***********
    Za odlučivanje u sporu radi utvrđenja da je između stranaka nastao pravni odnos posvojenja nadležan je općinski sud.
    ŽS u Rijeci, Gž 1483/99 od 22.11.2000.
    ***********
    Kad je odluka o prihvaćanju deklaratornog tužbenog zahtjeva već donesena, sud u žalbenom postupku nije ovlašten ocijeniti postoji li tužiteljev pravni interes za podnošenje tužbe na utvrđenje.
    Vrhovni sud Republike Hrvatske Revr 581/2003-2 od 27.5.2004.
    ***********
    Prije podnošenja tužbe za utvrđenje da je tužitelj u radnom odnosu kod tuženika tužitelj se nije dužan obratiti tuženiku tražeći zaštitu svog prava.
    VS, Revr 473/04 od 3.2.2005.
    *********
    Deklaratornom tužbom tužitelj može tražiti da sud utvrdi postojanje odnosno nepostojanje kakva prava ili pravnog odnosa ili istinitost odnosno neistinitost kakve isprave.Međutim, deklaratornom tužbom ne može se tražiti utvrđenje budućih pravnih odnosa niti apstraktno rješenje pojedinog pravnog pitanja kao niti utvrđenje o mogućim pravnim posljedicama određenog pravnog odnosa.Ako se deklaratorna tužba može podići prema posebnim propisima, sud je dužan ispitati jesu li ispunjene zakonom propisane pretpostavke za takvu tužbu.
    VTS RH, Pž-2844/07 od 11.veljače 2008. (TS Split P-270/07 od 25.siječnja 2007.)
    **********
    Nema pravni interes za utvrđivanje nevaljanosti oporuke ostavitelja onaj zakonski nasljednik koji je svojom nasljedničkom izjavom oporuku priznao pravno valjanom.
    VS, Rev 1141/97 od 1.3.2000.
    ***********
    Kada vjerovnik za određenu tražbinu raspolaže sa zadužnicom, koja je po svojstvu ovršnosti izjednačena s ostalim ovršnim ispravama na temelju kojih se može protiv dužnika zahtijevati neposredno ovrha, vjerovniku i za kondemnatornu tužbu nedostaje pravni interes.
    Visoki trgovački sud Republike Hrvatske Pž 5595/09 od 22.3.2011. (TS Bjelovar P-269/09 od 21.4.2009.)
    ***********
    Tužbom na utvrđenje ne može se zahtijevati utvrđenje postojanja ili nepostojanja kakve činjenice, pa tako ni činjenice da je tužitelj platio cijenu iz određenog ugovora.
    “Kod toga treba istaći da je pravilnom primjenom odredaba Zakona o parničnom postupku i to odredbe čl. 187. st. 1. ZPP, prvostepeni sud trebao odbaciti tužbu u dijelu u kojem je podnesena deklaratorna tužba – tužba za utvrđenje.
    Tužbom za utvrđenje se može tražiti da sud samo utvrdi postojanje od­nosno nepostojanje kakvog prava ili pravnog odnosa ili istinitost odnosno neistinitost kakve isprave (arg. iz čl. 187. st. 1. ZPP). Takva se tužba može podnijeti i kad je to posebnim propisima predviđeno, kad tužitelj ima prav­ni interes da sud utvrdi postojanje odnosno nepostojanje kakva prava ili pravnog odnosa ili istinitost odnosno neistinitost kakve isprave prije dospje­losti zahtjeva za činidbu iz istog odnosa ili kad tužitelj ima kakav drugi prav­ni interes za podizanje takve tužbe (čl. 187. st. 2. ZPP).
    Iz zahtjeva kako je istaknut u tužbi ne proizlazi da su ispunjeni uvjeti za podnošenje tužbe na utvrđenje jer se tužbom ne zahtijeva da sud utvrdi “istinitost, odnosno neistinitost kakve isprave” (arg. iz 61. 187. st. 1. ZPP) već da utvrdi da je tužitelj svoje dugovanje u iznosu od dinara 685.211,90 isplatio 3. 05. 1991. godine tuženiku i da mu više ne duguje ništa temeljem ugovora broj 310″.”
    PRIVREDNI SUD HRVATSKE, Pž-641/92 od 14. travnja 1992.
    ************
    Tužbom se može tražiti utvrđenje da imovina ulazi u ostavinu, a ne i nalaganje suprotnoj strani da to u određenom roku prizna pod prijetnjom ovrhe.
    ŽS u Zagrebu, Gž 7623/99 od 17.11.2001.
    **********
    Deklaratornom tužbom tužitelj može tražiti da sud utvrdi postojanje odnosno nepostojanje kakva prava ili pravnog odnosa ili istinitost ili neistinitost kakve isprave.
    Međutim, deklaratornom tužbom ne može se tražiti utvrđenje činjenice da je tuženik otpisao dug tužitelju.
    VTS RH, Pž-377/07 od 11.rujna 2009. (TS Karlovac P-386/06 od 6.prosinca 2006.)
    ***********
    Kada se u postupku koji se vodi radi utvrđenja nedopuštenosti ovrhe na predmetu ovrhe utvrdi da je ovršni postupak iz kojeg je tužitelj upućen na parnicu obustavljen smatra se da tužitelj u tom slučaju više nema pravni interes za tužbu na utvrđenje i takav tužbeni zahtjev je potrebno odbaciti.
    Županijski sud Koprivnica Gž 1177/99 od 9.3.2000.
    ************
    Tužbom na utvrđenje može se zahtijevati da sud utvrdi istinitost odnosno neistinitost neke isprave, ali ne i da sadržaj isprave ne odgovara stvarnosti (da svjedodžba o klasi broda ne odgovara stvarnom tehničkom stanju bro­da). Isto tako se ne može zahtijevati da sud utvrdi da je tuženik odgovoran za štetu, budući da tužitelj nema pravnog interesa jer može kondemnator­nom tužbom zahtijevati naknadu štete.
    PRIVREDNI SUD HRVATSKE, Pž-1380/92 od 15. rujna 1992.
    ************
    Tužitelj nema pravnog interesa za podnošenje tužbe za utvrđenje ako pravnu zaštitu može postići kondemnatornom tužbom.
    ŽS u Sisku, Gž 2637/02 od 17.4.2003.
    ************
    Tužbom se može tražiti utvrđenje da se određeni ugovor o doživotnom uzdržavanju ima smatrati darovnim ugovorom.
    Vrhovni sud Republike Hrvatske Rev 69/97 od 7.3.2001.
    ************
    Kada vjerovnik za određenu tražbinu raspolaže sa zadužnicom, koja je po svojstvu ovršnosti izjednačena s ostalim ovršnim ispravama na temelju kojih se može protiv dužnika zahtijevati neposredno ovrha, vjerovniku i za kondemnatornu tužbu nedostaje pravni interes.
    VTS RH, Pž-5595/09 od 22.ožujka 2011. (TS Bjelovar P-269/09 od 21.travnja 2009.)
    *************
    Podnošenjem tužbe nasljednika stanara, za donošenje presude kojom se nadomješta ugovor o kupoprodaji stana, s kojim su zahtjevom odbijeni, nije došlo do prekida zastare glede zahtjeva nasljednika za naknadu štete zbog nesklapanja ugovora.
    VSRH Rev 894/2007-2
    **********
    Procesna pretpostavka za podnošenje tužbe radi utvrđenja osporenog potraživanja ili nastavka postojeće parnice je postojanje rješenja o upućivanju na parnicu. Radi se o procesnoj pretpostavci koja se tiče predmeta spora i na njeno postojanje sud u parničnom postupku vodi računa tijekom cijelog postupka i po službenoj dužnosti. Vjerovnik koji nije upućen u parnicu nema pravnog interesa za vođenje parnice to se takva tužba mora odbaciti.
    Trgovački sud u Zagrebu, P-438/10 od 11.listopada 2010
    *************
    Osporeno rješenje ispitano je u granicama iz čl. 392. a) ZPP i utvrđeno je da nisu ostvareni u reviziji određeno navedeni razlozi.Pravilno su sudovi odlučili kada su tužbu na utvrđenje u kojoj je istaknuti citirani tužbeni zahtjev odbacili.Međutim, to ne iz razloga nepostojanja pravnog interesa, već iz slijedećih razloga.Predmetnom tužbom traži se utvrđenje ništavosti javnog nadmetanja kao jedne od postupovnih radnji unovčenja imovine tuženika kao stečajnog dužnika, propisane odredbama čl. 158. st. 3. Stečajnog zakona (“Narodne novine” broj 44/96, 29/99, 129/00 i 123/03) i čl. 92. Ovršnog zakona (“Narodne novine” broj 57/96, 29/99, 42/00, 173/03 i 194/03).
    Zakonitost odnosno pravilnost te postupovne radnje isključivo se može osporavati u stečajnom postupku dopuštenim pravnim sredstvom, a ne u parničnom postupku tužbom za utvrđenje.
    Prema odredbi čl. 187. st. 1. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine”, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01 i 117/03; dalje: ZPP) tužbom za utvrđenje može se tražiti da sud samo utvrdi postojanje odnosno nepostojanje kakva prava ili pravnog odnosa ili istinitost odnosno neistinitost kakve isprave.
    Budući da se predmetnom tužbom za utvrđenje, kako je već navedeno, ne traži da se utvrdi ni postojanje odnosno nepostojanje kakva prava ili pravnog odnosa ni istinitost odnosno neistinitost kakve isprave, to proizlazi da je ista nedopuštena i da su sudovi pravilno odlučili kada su tužbu odbacili.
    Okolnost što su predmet javnog nadmetanja nekretnine u odnosu na koje tužitelj ističe i ostvaruje izlučno pravo, ne čine objavljeno javno nadmetanje ništavim. Za slučaj povrede izlučnih prava tužitelja, tužitelj kao izlučni vjerovnik, ukoliko to doista jest, ima prava iz čl. 80. st. 3. Stečajnog zakona (čl. 163.e Stečajnog zakona).
    Ocjenjujući zbog ovih razloga da revizija nije osnovana, istu je valjalo odbiti (čl. 393. u vezi čl. 400. st. 4. ZPP).
    VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE – Broj: Revt 144/06-2
    **************
    Kada je tužiteljica rješenjem izvanparničnog suda u postupku razvrgnuća suvlasničke zajednice upućena na parnicu sa zahtjevom za razvrgnućem suvlasničke zajednice jer je tuženi osporio suvlasničke omjere, tada tužiteljica ne može deklaratornom tužbom tražiti utvrđenje svojeg suvlasničkog omjera upisanog u zemljišne knjige jer za to nema pravni interes, već može tražiti da sud u parničnom postupku odluči o načinu razvrgnuća njihove suvlasničke zajednice.
    ŽS u Velikoj Gorici, Gž 1935/02 od 27.8.2003.
    *************
    Pravni propis kojim je predviđena mogućnost podizanja tužbe za utvrđenje je i čl. 178. Stečajnog zakona (NN br. 44/96, 29/99, 129/00, 123/00).
    VS, Revt 23/2004-2 od 28.9.2004.
    *************
    Deklaratornom tužbom tužitelj može tražiti da sud utvrdi postojanje odnosno nepostojanje kakva prava ili pravnog odnosa ili istinitost odnosno neistinitost kakve isprave.
    Međutim, deklaratornom tužbom ne može se tražiti utvrđenje budućih pravnih odnosa niti apstraktno rješenje pojedinog pravnog pitanja kao niti utvrđenje o mogućim pravnim posljedicama određenog pravnog odnosa.
    Ako se deklaratorna tužba može podići prema posebnim propisima, sud je dužan ispitati jesu li ispunjene zakonom propisane pretpostavke za takvu tužbu.
    Visoki trgovački sud Republike Hrvatske Pž 2844/07 od 11.2.2008 (TS Split P-270/07 od 25.1.2007.)
    ************. 
    Tužbom se ne može zahtijevati utvrđenje da je tužitelj najpovoljniji na natječaju objavljenom radi davanja u zakup poslovnog prostora.
    VS, Revr 317/05 od 26.4.2005.
    ***********
    Tužbom na utvrđenje može se zahtijevati da sud utvrdi postojanje nekog prava ili pravnog odnosa, odnosno istinitost ili neistinitost neke isprave, a ne i da sud utvrdi činjenicu da je dug prestao plaćanjem određenog iznosa novca.
    PRIVREDNI SUD HRVATSKE, Pž-1773/92 od 29. rujna 1992.
    **************
    Ako tužitelj deklaratornom tužbom traži utvrđenje činjenice, sud takvu tužbu mora odbaciti.
    Visoki trgovački sud Republike Hrvatske Pž 7895/03 od 13.12.2006.
    ***********
    Nema mjesta ispitivanju postojanja pravnog interesa za zahtijevanja deklaratorne pravne zaštite u slučaju kada postoji zakonom dana ovlast na zahtijevanje takve zaštite.
    Član društva koji je sudjelovao u radu glavne skupštine i svoje protivljenje donesenim odlukama izjavio u zapisnik, ovlašten je po samom zakonu tražiti sudsku zaštitu utvrđenjem ništavnosti odluke skupštine društva pa u takvom slučaju nema potrebe ocjenjivati ima li tužitelj pravni interes za zahtijevanje takve sudske zaštite.
    VTS RH, Pž-7950/08 od 27.travnja 2012. (TS Pazin P-267/07 od 24.rujna 2008.)
    *****************
    Kad radnik tužbom zahtjeva utvrđenje postojanja radnog odnosa, budući da je riječ o sporu u kojem se traži zaštita protiv odluke poslodavca kojom je povrijeđeno neko pravo radnika za dopuštenost tužbe nije odlučno je li se radnik prethodno obratio poslodavcu, ali je odlučno ima li pravni interes za podnošenje tužbe, što je procesna pretpostavka za podnošenje tužbe za utvrđenje.
    VS, Revr 473/04 od 3.2.2005.
    ***************
    Kada se u postupku koji se vodi radi utvrđenja nedopuštenosti ovrhe na predmetu ovrhe utvrdi da je ovršni postupak iz kojeg je tužitelj upućen na parnicu obustavljen smatra se da tužitelj u tom slučaju više nema pravni interes za tužbu na utvrđenje i takav tužbeni zahtjev je potrebno odbaciti.
    Sud prvog stupnja utvrdio je da je na ovu parnicu tužiteljica upućena rješenjem istog suda pod brojem Ovr-336/98. od 2. studenoga 1998. godine. Tijekom ovršnog postupka, kao i tijekom ovog postupka, tužiteljica tvrdi da su pokretnine koje su bile predmet ovog postupka njezino vlasništvo te da ne mogu biti predmetom ovrhe u spisu Ovr-336/98.. Nadalje, sud prvog stupnja poklanjajući vjeru iskazu I. tužene, koja je u svojem iskazu tvrdila da tužiteljica nije bila vlasnica spornih pokretnina, a čije navode su potvrdili i podaci iz pravomoćne presude broj P.683/94. utvrđuje da tužiteljica nije vlasnica popisanih i zaplijenjenih pokretnina. Nadalje, sud prvog stupnja također utvrđuje da je pravomoćnim rješenjem istog suda broj Ovr.336/98. od 30. travnja 1999. godine ovršni postupak obustavljen, a predmetom ovršnog postupka bile su upravo sporne pokretnine u ovom postupku. Iz tih razloga sud prvog stupnja tužbeni zahtjev tužiteljice odbio je u cijelosti.
    U svojoj žalbi tužiteljica u bitnom analizira činjenična utvrđenja suda prvog stupnja tvrdeći da je sud prvog stupnja pogrešno utvrdiočinjenično stanje, te da je iz tih razloga presuda suda prvog stupnja nije pravilna. Ne upuštajući se u ocjenu činjeničnih utvrđenja suda prvog stupnja u pogledu vlasništva spornih nekretnina, protivno tvrdnjama iz žalbe po ocjeni ovog suda, sud prvog stupnja je pravilno odlučio kada je odbio tužbeni zahtjev tužiteljice i to iz razloga jer je utvrđeno da je ovršni postupak broj Ovr.336/98., u kojem ovršnom postupku je tužiteljica upućena na ovu parnicu, obustavljen, zbog čega tužiteljica više nema pravni interes za utvrđenje da je nedopustiva ovrha na spornim pokretninama jer one više nisu predmet ovrhe. 
    ŽS u Koprivnici, Gž-1177/99-2. od 9. ožujka 2000. godine
    *********
    Prvostupanjskim rješenjem odbačena je tužba kojom tužitelj traži utvrđivanje vlasništva novčanog iznosa, a na temelju pravomoćne odluke tuženika. Prema odredbi čl. 187. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine”, broj 53/91, 91/92, 112/99, nastavno ZPP) tužba za utvrđenje može se podići kada je to posebnim propisima predviđeno, kad tužitelj ima pravni interes da sud utvrdi postojanje odnosno nepostojanje kakva prava ili pravnog odnosa ili istinitost odnosno neistinitost kakve isprave prije dospjelosti zahtjeva za činidbu iz istog odnosa ili kad tužitelj ima kakav drugi pravni interes za podizanje tužbe. Iz utvrđenih činjenica slijedi da nije ispunjen uvjet iz čl. 187. st. 2. ZPP da se tužbom traži postojanje nekog prava tužitelja prije dospjelosti, kada se pravna zaštita može postići kondemnatornom tužbom.
    Isticanje tužbenog zahtjeva za utvrđenje da neki pravni odnos (koji je prije ili tijekom parnice postao sporan) postoji ili ne postoji te od čijeg postojanja ili nepostojanja ovisi odluka o sporu, ne smatra se preinakom tužbe.
    Jedna od osnovnih pretpostavki za dosuđenje naknade izmakle koristi je postojanje objektivne vjerojatnost da bi oštećenik zaista stekao dobitak da u tome nije bio spriječen.
    Osnovanost zahtjeva da se ukloni opasnost štete nezavisna je od zahtjeva za naknadu štete jer se za naknadu štete odgovara prema načelo subjektivne odgovornost, a tužba za zabranu daljeg vršenja štetne radnje može biti usmjerena i protiv osobe koja može biti u zabludi o nedopuštenosti njezine radnje.
    VTS RH Pž-5955/07-3 od 01. listopada 2008.g.
    ************
    Otvoreni investicijski fond nema pravnu osobnost (čl. 202. Zakona o investicijskim fondovima) pa oni (kao imatelji dionica) ne mogu biti tužitelji u sudskom postupku, već kao tužitelj mora biti naznačeno društvo za upravljanje investicijskim fondovima koje upravlja tim fondovima.
    Davanje punomoći, kao oblik ugovora o nalogu, predstavlja građanskopravni posao, a navodi da je na opunomoćitelje pri davanju punomoći vršen pritisak predstavljaju isticanje da je isti posao sklopljen uz mane volje, posljedica čega je pobojnost ugovora, ali i kao takvi proizvode pravne učinke dok ne budu poništeni.
    Tužba za utvrđenje može se podnijeti radi utvrđenja postojanja ili nepostojanja nekog prava ili pravnog odnosa, odnosno istinitosti ili neistinitosti kakve isprave, ali ne i radi utvrđenja činjenica.
    Eventualna kumulacija predstavlja isticanje dva ili više tužbenih zahtjeva u međusobnoj vezi u jednoj tužbi tako da sud sljedeći od tih zahtjeva prihvati ako nađe da onaj koji je ispred njega istaknut nije osnovan. Stoga ponavljanje dijela već istaknutog zahtjeva u istoj tužbi ne predstavlja eventualnu kumulaciju.
    Trgovački sud u Zagrebu, P-3666/08 od 28. svibnja 2009.
    ***********
    Zahtjev za utvrđenje «da je tuženik namiren sa svojim kreditom» je zahtjev za utvrđenje da pravni odnos nastao ugovorom o kreditu više ne postoji. Zato je dopuštena deklaratorna tužba s takvim zahtjevom.
    VS, Revt 128/05 od 22.2.2006.
    *************
    Tužitelj kojem je tuženik tijekom postupka u cijelosti udovoljio kondemnatornom tužbenom zahtjevu više nema pravni interes za kondemnatornu pravnu zaštitu, ali on može preinakom tužbe zahtijevati deklaratornu zaštitu. Takva zaštita se tužitelju može priznati samo ako to opravdava značaj nastalih posljedica na tužiteljev pravni odnos s tuženikom.
    Visoki trgovački sud Republike Hrvatske Pž 2912/04 od 5.4.2007.
    *************
    Utvrđenje prava na prioritetnu koncesiju poljoprivrednog zemljišta ne ide u sudsku nadležnost.
    VS, Rev 634/06 od 24.1.2007.
    ***********
    Nije dopuštena tužba za utvrđenje kojom tužitelj zahtijeva da sud utvrdi postojanje određene činjenice.
    VTS RH, Pž-1772/94, od 21. lipnja 1994.
    ************
    Deklaratornom tužbom se ne može tražiti kondemnatorna pravna zaštita.
    Visoki trgovački sud Republike Hrvatske Paž 7414/04 od 30.10.2007.
    **************
    Deklaratornom tužbom tužitelj može tražiti da sud utvrdi postojanje odnosno nepostojanje kakva prava ili pravnog odnosa ili istinitost ili ne istinitost kakve isprave.Međutim, deklaratornom tužbom ne može se tražiti utvrđenje činjenice da je tuženik otpisao dug tužitelju.
    Visoki trgovački sud Republike Hrvatske Pž 377/07 od 11.9.2009. (TS Karlovac P-386/06 od 6.12.2006.)
    ************
    Tuženik može do zaključenja glavne rasprave pred sudom podnijeti protutužbu. U slučaju da je tuženik protutužbu predao sudu prije zaključenja glavne rasprave, ali je ona dostavljena sucu koji vodi postupak nakon objave presude kojom je sud odlučio o osnovanosti tužbenog zahtjeva, daljnji postupak po protutužbi provest će se kao po tužbi, s time da će u daljnjem parničnom postupku tuženik nastupiti kao tužitelj.
    VTSRH, Pž 2899/04 od 9.2.2007.
    ***************
    Deklaratornom tužbom ne može se tražiti utvrđenje ništavosti pojedinih radnji koje je sud proveo u drugom postupku. Umjesto toga, tužitelj u tom drugom postupku pravnim lijekovima može pobijati zakonitost postupanja suda.
    Visoki trgovački sud Republike Hrvatske Pž 1941/06 od 29.1.2009. (TS Bjelovara P-587/05 od 9.2.2006.)
    **************
    Nije dopuštena tužba kojom tužitelj zahtijeva da sud utvrdi da on nije dužan izvršavati preuzete ugovorne obveze zbog nastupa više sile.
    VTS RH Pž-305/95 od 23. svibnja 1995.
    *************
    Utvrđenje da je počinjeno smetanje posjeda može biti samo u funkciji ostvarenja kondemnatorne posjedovne zaštite.
    ŽS u Varaždinu, Gž 1540/2008-2 od 17.12.2008.
    **********. 
    Tužbom na utvrđenje može se zahtijevati da sud utvrdi postojanje ili nepostojanje kakva prava ili pravnog odnosa, a ne i da utvrdi da je određena klauzula iz ugovora ništava.
    VTS RH, Pž-1865/92 od 22. studenoga 1994.
    *************
    Tužbom na utvrđenje može se tražiti da sud utvrdi postojanje ili nepostojanje kakvog prava ili pravnog odnosa, istinitost odnosno neistinitost kakve isprave.
    Tužbom na utvrđenje ne može se tražiti utvrđenje odnosno neutvrđenje kakve činjenice.
    VTS RH, Pž-2527/03 od 19. studenog 2002.
    ****************
    Zahtjev za utvrđenje “da je tuženik namiren sa svojim kreditom” je zahtjev na utvrđenje da pravni odnos nastao ugovorom o kreditu više ne postoji. Zato je dopuštena deklaratorna tužba s takvim zahtjevom.
    VSRH Revt 128/2005-2
    *******************
    Ne može se tužbom tražiti utvrđenje da je sudska presu-
    da ništava i ne proizvodi pravne učinke.
    Vrhovni sud Republike Hrvatske, Odluka Rev-598/93 objavljena u Izboru odluka 1/1995-126.
    ***********************
     
  20. Matrix
    Novi orijentacijski kriteriji Vrhovnog suda RH za naknadu neimovinske štete
    19.06.2020Dana 5. ožujka 2020. i 15. lipnja 2020. pod brojem Su-IV-47/2020-5 na drugoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (2/20.) zauzeto je pravno shvaćanje kojim se mijenja dosadašnja praksa o visini naknade neimovinske (nematerijalne) štete. Novo pravno shvaćanje primjenjuje se na sve postupke naknade neimovinske (ranije nematerijalne) štete i upravo zbog toga je važno što prije uočiti značaj novog pravnog shvaćanja.

    Su-IV-47/2020-5
    Ovo novo pravno shvaćanje glasi:
    "Mijenjaju se Orijentacijski kriteriji i iznosi za utvrđivanje visine pravične novčane naknade nematerijalne štete Vrhovnog suda Repubike Hrvatske od 29. studenog 2002., br. Su-1331-VI/02 i 1372-11/02, u primjeni Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91., 73/91., 111/93., 3/94., 7/96., 91/96., 112/99. i 88/01.), na način da se tada prihvaćeni iznosi naznačeni u novčanim jedinicama (kune) povećavaju za 50%.
    Navedeni kriteriji i tako povećani iznosi (za 50%) u primjeni Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18. - dalje: ZOO/05) kada sudovi odlučuju o visini pravične novčane naknade neimovinske štete u slučaju povrede prava osobnosti, primjenjivat će se i na obvezne odnose nastale nakon 1. siječnja 2006. i stupanja na snagu ZOO/05."
    U obrazloženju ovog pravnog shvaćanja navedeno je sljedeće.
    “Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, koja je održana 29. studenog 2002., pod poslovnim brojem: Su-1331-VI/02 i 1372-11/02, prihvaćeni su i doneseni "Orijentacijski kriteriji i iznosi za utvrđivanje visine pravične novčane naknade nematerijalne štete" (u daljnjem tekstu: Orijentacijski kriteriji).
    Kako je od njihovog donošenja proteklo znatno vremensko razdoblje, s tim da je u međuvremenu stupio na snagu i novi Zakon o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18.), ali i drugi propisi obveznopravne ili postupovnopravne naravi koji se djelomično odnose na ovu pravnu materiju, to je bilo potrebno uskladiti postojeće Orijentacijske kriterije s navedenim promjenama.
    Prilikom donošenja odluke o mijenjanju Orijentacijskih kriterija, uz pomoć kojih sudovi određuju visinu pravične novčane naknade neimovinske štete, Vrhovni sud Republike Hrvatske se, uz ostalo, koristio i podacima Državnog zavoda za statistiku o stopi inflacije mjerenoj indeksom promjena potrošačkih cijena u odnosu na početnu 2002.
    Polazeći od tih podataka, pokazalo se da navedeni indeks u naznačenom vremenskom razdoblju iznosi 137,7 %, što znači da je inflacija iznosila 37,7 %, pri čemu indeks promjene prosječnih mjesečnih isplaćenih neto plaća iznosi 166,9 %.
    Iz toga proizlazi su prosječne isplaćene mjesečne neto plaće u odnosu na početnu 2002. porasle za 66,9 %.
    Polazeći od cilja i svrhe zakonskih odredbi o naknadi neimovinske štete, imajući na umu i navedene statističke podatke, na sjednici Građanskog odjela VSRH donesena je odluka o promjeni Orijentacijskih kriterija na način da se tada prihvaćeni iznosi naznačeni u novčanim jedinicama (kune) po svim osnovama podignu u odnosu na 2002. za 50%.
    Izmjena Orijentacijskih kriterija primjenjuje se na sve parnične postupke za naknadu neimovinske štete u svim stupnjevima suđenja (ubuduće), tj. od dana prihvaćanja ovog shvaćanja.

    Su-VI-1331/02 Su-II-1372/02
    S obzirom na to da se u ovom pravnom shvaćanju Vrhovni sud Republike Hrvatske poziva na pravno shvaćanje od 29. studenoga 2002. (Su-VI-1331/02 Su-II-1372/02) sa četvrte sjednica Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (4/02) u nastavku slijedi prikaz tog shvaćanja:
    "Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj dana 29. studenog 2002. razmatrani su i prihvaćeni

    ORIJENTACIJSKI KRITERIJI I IZNOSI ZA UTVRĐIVANJE VISINE PRAVIČNE NOVČANE NAKNADE NEMATERIJALNE ŠTETE
    Ovi orijentacijski kriteriji trebaju omogućiti ujednačenu primjenu čl. 200. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (“Narodne novine” br. 53/91., 73/91., 3/94., 7/96. i 112/99. – u daljnjem tekstu: ZOO).
    Oni ne predstavljaju matematičku formulu koja pukim automatizmom služi za izračunavanje pravične novčane naknade.
    U primjeni rečenog propisa valja uvijek imati na umu sve okolnosti slučaja, pri čemu trajanje i jačina fizičkih i duševnih bolova i straha imaju tek značaj osobito važnih, ali ne i jedinih okolnosti koje sud mora imati na umu pri određivanju iznosa pravične novčane naknade.
    Rečeni kriteriji primjenjuju se na sve parnične postupke za naknadu nematerijalne štete u svim stupnjevima suđenja.
    Uz orijentacijske kriterije za pojedine oblike nematerijalne štete podsjeća se i na pravne stavove Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. ožujka 1987.
    Time se željelo podsjetiti upravo na sve okolnosti slučaja koje sud mora imati na umu kad primjenjuje odredbu čl. 200. st. 1. ZOO-a.
    Orijentacijski kriteriji za ujednačavanje visine naknade nematerijalne štete, izražene u EUR, preračunati su u kune, prema tečaju EUR - kuna, na dan prihvaćanja kriterija, tj. 29. studenoga 2002. (1 EUR = 7,435784 kn), pri čemu su iznosi izraženi u kunama minimalno zaokruženi.
    FIZIČKI BOLOVI
    - Orijentacijski kriteriji i iznosi za utvrđivanje visine naknade za fizičke bolove (po danima)
    – jaki bolovi – 370,00 kn
    – srednji bolovi
    – 220,00 kn
    – slabi bolovi – 70,00 kn.
    Kod utvrđivanja iznosa naknade treba imati na umu da su trajanje i jačina fizičkih bolova dva osobito važna elementa za dosuđenje pravične novčane naknade, ali sud mora voditi računa i o drugim okolnostima slučaja. Vidjeti u nastavku zaključak broj 4, III sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. ožujka 1987.
    Zaključak broj 4., III. sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. ožujka 1987. glasi:
    "1. Nelagodnosti u tijeku liječenja (npr. kraća nesvjestica, hospitalizacija, vezanost za krevet, razne vrste imobilizacija i fiksacija, rendgensko snimanje, broj operacija, infuzije, transfuzije injekcije, previjanje rana, odstranjivanje šavova, upotreba invalidskih kolica, bolovanje, posjećivanje ambulante, fizioterapija, trajanje rehabilitacijskog postupka i slično) koje trpi oštećenik razmatraju se u okviru naknade za fizičke boli.
    2. Može li i pod kojih uvjetima pojedina od navedenih nelagodnosti prerasti u kakav drugi samostalni oblik nematerijalne štete (npr. duševni bolovi zbog smanjenja životne aktivnosti) valja ocjenjivati uzimajući u obzir sve okolnosti slučaja."
    Zaključak broj 3., III. sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. ožujka 1987. glasi:
    "1. Nematerijalna šteta koja se u određenom obliku trajno ili trajnije ispoljava predstavlja jednu štetu, pa su određuje jedan iznos naknade uzimajući u obzir trajanje te štete do donošenja presude i njeno trajanje u budućnosti.
    2. Naknadu za buduću nematerijalnu štetu sud može dosuditi u smislu čl. 200. ZOO-a i kad se štetne posljedice u psihi oštećenika još nisu ispoljile, ako je izvjesno da će te posljedice nastati u budućnosti."
    STRAH
    - od 2.200,00 kn do 30.000,00 kn.
    Korekcija na više ili na niže prema istim kriterijima kao i kod fizičkih bolova, odnosno kriterijima koje propisuje čl. 200. ZOO-a, imajući također na umu i sve ostale okolnosti svakog konkretnog slučaja.
    Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, održanoj dana 29. studenog 2002. zauzet je sljedeći pravni stav:
    "Pravičnu novčanu naknadu za pretrpljeni strah dosuđuje se ako okolnosti slučaja, a osobito trajanje i jačina straha to opravdavaju."
    DUŠEVNI BOLOVI ZBOG SMANJENJA ŽIVOTNE AKTIVNOSTI
    – do 25% – 7.500,00 kn za svakih 10%
    – preko 25 do 40% – 11.000,00 kn za svakih 10%
    – preko 40 do 60% – 22.000,00 kn za svakih 10%
    – preko 60 do 80% – 45.000,00 kn za svakih 10% – preko 80 do 100% – 75.000,00 kn za svakih 10%.
    Korekcija prema opsegu i težini utvrđenih trajnih posljedica
    Kao dodatne kriterije valja imati na umu životnu dob, vrstu zanimanja oštećenika i slično.
    Zaključak broj 6., III. sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. ožujka 1987. glasi:
    "1. Smanjenje životne aktivnosti, kao posebni osnova za naknadu štete zbog duševnih bolova, obuhvaća sva ograničenja u životnim aktivnostima oštećenika koje je ostvarivao ili bi ih po redovnom tijeku stvari u budućnosti izvjesno ostvarivao. Pod ograničenjem se podrazumijeva i obavljanje aktivnosti uz povećane napore ili pod posebnim uvjetima.
    2. Ovaj oblik štete je u pravilu trajnog karaktera, ali novčana naknada se može dosuditi i kad je smanjenje životne aktivnosti privremeno, ako je jačeg intenziteta i dužeg trajanja ili ako to posebne okolnosti opravdavaju."
    DUŠEVNI BOLOVI ZBOG NARUŽENOSTI
    – jaki stupanj – vrlo uočljivo trećima – 37.000,00 kn – uočljivo samo ponekad (ukućanima, na plaži i sl.) – 22.000,00 kn
    – srednji stupanj – vrlo uočljivo trećima – 22.000,00 kn – uočljivo trećima samo ponekad – 11.000,00 kn
     – laki stupanj – vrlo uočljivo trećima – 5.000,00 kn – uočljivo trećima samo ponekad – 2.500,00 kn
    Korekcija naknade zavisno od životne dobe, vrste zanimanja, lokaciji ozljeda i slično.
    Spol oštećenika, sam po sebi, ne utječe na visinu naknade s osnova naruženja.
    Zaključak broj 8., II.I sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. ožujka 1987. glasi:
    "Osnov za priznanje novčane naknade za naruženost nije samo u tome da li i u kojoj mjeri izmijenjena vanjština oštećenika izaziva u okolini gađenje, sažaljenje, ili druge negativne reakcije, već se uzimaju u obzir i subjektivna mjerila o utjecaju svih elemenata (izmijenjena vanjština, primjetnost, obim itd.) na psihičku ravnotežu oštećenika, odnosno na njegovo psihičko stanje u cjelini. Pri tome se subjektivne osobine oštećenika uzimaju u obzir u razumnoj mjeri."
    Ovaj zaključak treba tumačiti tako, da sud vodi računa kako o objektivnim, tako i o subjektivnim okolnostima.
    DUŠEVNI BOLOVI ZBOG SMRTI BLISKOG SRODNIKA (bračni i izvanbračni drug, dijete, gubitak ploda, roditelji, braća i sestre)
    – Za slučaj smrti bračnog i izvanbračnog druga (trajnija zajednica života) i djeteta – 220.000,00 kn
    – Za slučaj gubitka ploda roditeljima – 75.000,00 kn – Za slučaj smrti roditelja: 1. djetetu koje se nalazi na odgoju i skrbi kod roditelja – 220.000,00 kn 2. djetetu – 150.000,00 kn
    – Za slučaj smrti brata ili sestre – 75.000,00 kn.
    Zaključak broj 9., III. sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. ožujka 1987. glasi:
    "Pravična novčana naknada za duševne bolove djeteta zbog smrti roditelja predstavlja naknadu kako za bol izazvanu samim saznanjem za smrt, tako i za sve kasnije bolove koje dijete trpi zbog gubitka roditelja - ljubavi, njege i pažnje koju bi mu roditelj pružao, pa pripada djetetu koje zbog uzrasta nije moglo osjetiti bol zbog same smrti roditelja, jer je u pitanju naknada za jedinstveni oblik nematerijalne štete."
    DUŠEVNI BOLOVI ZBOG NAROČITO TEŠKOG INVALIDITETA BLISKE OSOBE
    – Za slučaj naročito teškog invaliditeta bračnog i izvanbračnog druga (trajnija zajednica života) i djeteta – 220.000,00 kn
    – Za slučaj naročito teškog invaliditeta roditelja: 1. djetetu koje se nalazi na odgoju i skrbi kod roditelja – 220.000,00 kn 2. djetetu – 150.000,00 kn.”

     Zaključak
    Imajući u vidu dosadašnje orjentacijske kriterije Vrhovnog suda Republike Hrvatske, u pogledu visine neimovinske štete od dana zauzimanja najnovijeg pravnog shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske svaki sudac trebao bi uvažavati ono što je u tom pravnom shavćanju navedeno, odnosno, ako tužitelj toliko traži, trebao bi dosuditi barem za 50% uvećane iznose naknade neimovinske štete u usporedbi s iznosima iz pravnog shvaćanja zauzetog pod brojevima Su-1331-VI/02 i 1372-11/02.
    Novi orjentacijski kriteriji mogli bi biti i osnova za preinaku tužbe sukladno čl. 192. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. - pročišćeni tekst, 25/13. i 89/14. - Odluka Ustavnog suda RH, 70/19.).
    Naime, tužba se može preinačiti samo do zaključenja prethodnog postupka. No, tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka.
    Zauzimanje novog pravnog shvaćanja od strane najvišeg suda našeg pravnog poretka, a kako je to učinjeno na sjednici Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod brojem Su-IV-47/2020-5, trebalo bi tumačiti kao okolnost koja tužitelju daje pravo da preinači tužbu i nakon zaključenja prethodnog postupka jer je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka.
  21. Matrix
    Spor između oštećenika i osiguravatelja na temelju osiguranja od automobilske odgovornosti nije radni spor bez obzira na to što je osiguranik oštećenikov poslodavac i što štetni događaj ima karakter nesreće na radu. Zato u takvom sporu rok za žalbu iznosi 15 dana.
    Vrhovni sud Republike Hrvatske Rev 261/2004-2 i Gzz 67/2005-2 od 2.3.2005.
    *********************
    Spor u kojem član predstavničkog tijela jedinice lokalne samouprave zahtijeva isplatu naknade koja mu pripada za obnašanje te dužnosti nije radni spor, pa rok za žalbu protiv odluke suda prvog stupnja u takvom sporu ne iznosi osam, već petnaest dana.
    ŽS u Šibeniku, Gž 553/02 od 13.5.2002.
    **********************
    Ako datum kada je stranka primila presudu nije sporan, na pravovremenost žalbe ne utječe eventualna povreda zakonskih odredaba o dostavi sudskih pismena.
    ŽS u Vukovaru, Gž 1428/04 od 6.10.2004.
    ***********************
    Pogrešna uputa suda prvog stupnja o roku za žalbu od 8 dana nema utjecaja na stranku koja je u zakonskom roku od 15 dana izjavila žalbu. Sud naime, svojom uputom o pravnom lijeku ne može skraćivati zakonske rokove.
    Vrhovni sud Republike Hrvatske Rev 261/2004-2 i Gzz 67/2005-2 od 2.3.2005.
    **********************
    Kad sud propusti odlučiti o dijelu tužbenog zahtjeva, stranke mogu tražiti donošenje dopunske presude, ali ne mogu pravnim lijekovima pobijati donesenu presudu u odnosu na dio tužbenog zahtjeva o kojemu njome nije odlučeno.
    VS, Rev 605/01 od 26.9.2001.
    ***********************
    Okolnost da se žalba protiv presude zbog ogluhe poziva na žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja zbog kojeg se žalba ne može izjaviti ne čini je nedopuštenom.
    ŽS u Zagrebu, Gž 6906/06 od 20.3.2007.
    ************************
    Pogrešna pravna uputa svom punomoćniku zbog koje je on priznao tužbeni zahtjev ne predstavlja ispričivu zabludu na strani tužene, već na strani njezinog punomoćnika, a koja zabluda nije razlog za prihvaćanje žalbe protiv presude na temelju priznanja.
    Županijski sud Koprivnica Gž 768/00 od 31.8.2000.
    **********************
    Prigovor zastare istaknut u žalbi predstavlja žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a zbog toga se ne može pobijati presuda zbog izostanka.
    Kako je to vidljivo iz podataka u spisu, sud prvog stupnja donio je pobijanu presudu nakon ocjene, da postoje svi elementi za donošenje presude zbog izostanka propisani odredbom čl. 332. st. 1. toč. 1. do 6. Zakona o parničnom postupku.
    Navodi žalbe, da je sud prvoga stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo na štetu tuženoga kada je usvojio tužbeni zahtjev, jer da je potraživanje tužitelja zastarjelo, nije osnovan. Ovo zbog toga što je prigovor zastare povezan s utvrđenjem činjenica kojima se dokazuje postojanje zastare i osnovanost prigovora zastare. Ovaj žalbeni navod ocijenjen je u skladu s odredbom čl. 353. st. 2. Zakona o parničnom postupku, po kome se presuda zbog izostanka ne može pobijati zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.”
    VTS RH, Pž-1082/94 od 29. ožujka 1994.
    ************************
    Iako je žalba protiv presude na temelju priznanja podnesena na temelju razloga zbog kojeg se ne može podnijeti (pogrešna primjena materijalnog prava), sud je ne može odbaciti kao nedopuštenu.
    ŽS u Bjelovaru, Gž 1818/07 od 8.11.2007.
    ************************
    Presuda na temelju priznanja (čl. 331. ZPP-a) ne može se pobijati zbog pogrešne primjene materijalnog prava (čl. 353. st. 1. t. 3. ZPP).
    ŽS u Rijeci, Gž 1890/02 od 2.7.2003.
    ************************
    Zbog toga što tužitelj nije predujmio iznos sredstava potrebnih za podmirenje troškova izvođenja dokaza uviđajem, sud je ovlašten odustati od izvođenja tog dokaza, ali ne i odbiti tužbeni zahtjev a da prethodno nije proveo druge dokaze kojima je moguće utvrditi odlučne činjenice, a koje dokaze je tužitelj predložio.
    Županijski sud u Bjelovaru, Gž-19/10-2, od 23. III. 2010.
    ***************************
    Priznanje tužbenog zahtjeva za utvrđenje prava vlasništva na nekretnini koja je u pravnom statusu nasljedničke zajednice, učinjeno samo od strane jednog nasljednika bez suglasnosti i pristanka ostalih sunasljednika, nedopušteno je raspolaganje jer je protivno prisilnom propisu, pa sud čini bitnu povredu postupka ako na njemu utemelji presudu na temelju priznanja.
    Iz obrazloženja:
    „U zemljišnoj knjizi kao zemljišnoknjižni suvlasnici predmetne nekretnine upisani su D. B. u 1/2 dijela, N.S. u 1/8 dijela, M.S. u 1/8 dijela te Z.S. u 1/4 dijela, kako to i proizlazi iz izvatka iz zemljišne knjige (list 3 spisa P-896/07).
    Iz spisa proizlazi, a kako je to naveo sam tužitelj u protutužbi, pa i M.S. u svojoj tužbi radi uznemiravanja prava vlasništva da je Z.S. umro te da su njegovi nasljednici M. i N. Nitko ne tvrdi niti iz spisa proizlazi da bi iza Z.S. bila provedena ostavinska rasprava i doneseno rješenje o nasljeđivanju pa se u pogledu suvlasničkog dijela Z.S. radi o nasljedničkoj zajednici sukladno čl. 141. Zakona o nasljeđivanju (Narodne novine”, br: 48/03 i 163/03 – dalje: ZN), tj. o zajedničkom vlasništvu.
    Zajedničkim stvarima raspolažu zajedničari zajednički, a pojedini od njih može stvari raspolagati samo na temelju ovlasti koju su mu za to dali svi ostali, kako je to i propisano čl. 61. st. 1.
    Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (“Narodne novine”, br: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09 i 153/09 – dalje: ZVDSP).
    Iz spisa ne proizlazi da bi N.S. imao ovlast od M.S. da raspolaže sa ovom nasljednom zajednicom, a u pogledu suvlasničkog dijela pokojnog Z.S., pa nije niti mogao priznati tužbeni zahtjev tužitelja DD, a radi stjecanja prava vlasništva na suvlasničkom dijelu Z. S.. Kako je prvostupanjski sud uvažio takovo raspolaganje N.S., a koje je dakle nedopušteno, pa je pobijanom presudom na temelju priznanja utvrdio da je tužitelj stekao pravo vlasništva i na suvlasničkom dijelu Z.S., pa je time počinio bitnu povredu parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točka 4. ZPP-a.”
    Županijski sud u Bjelovaru, Gž-2017/11-4, od 8. III. 2012.
    ************************
    Kad sud ne ocijeni dokaze koje je tužitelj priložio, nije ovlašten odbiti tužbeni zahtjev pozivajući se na pravila o teretu dokazivanja.
    VSRH Rev 201/2008-2
    ************************
    Okolnost da je, nakon što je nastavljen postupak koji je mirovao tužba objektivno preinačena, nema utjecaja na pravne posljedice ponovnog udovoljavanja pretpostavkama za mirovanje postupka.
    VSRH Rev 1242/2007-2
    *************************
    Tuženikovo priznanje tužiteljevog zahtjeva za utvrđenje stjecanja prava vlasništva nekretnine (poljoprivrednog zemljišta) dosjelošću – a na kojoj nekretnini je, prema navodima njegova odgovora na tužbu, pravo vlasništvo stekla druga osoba – Republika Hrvatska – temeljem izričite zakonske odredbe, predstavlja nedopušteno raspolaganje pa ako sud temeljem njega donese presudu na temelju priznanja čini apsolutno bitnu povredu postupka.
    Županijski sud u Bjelovaru, Gž-2802/12-2, od 19. IX. 2013.
    *************************
    Ako tužitelj preinači tužbu mijenjajući istovjetnost tužbenog zahtjeva nakon što je ista već bila dostavljena tuženiku radi davanja pisanog odgovora ne postoje zakonom propisane pretpostavke za donošenje presude zbog ogluhe, pa ako sud povodom tako preinačene tužbe donese navedenu presudu čini bitnu povredu postupka.
    Županijski sud u Bjelovaru, Gž-2031/2013-3, od 24. IV. 2014. godine
    **************************
    Punomoćnik tuženika – srodnik po krvi (otac) u pravoj liniji koji istovremeno nije i odvjetnik može priznati tužbeni zahtjev samo ako mu je ovlaštenje za to izričito dano, pa ako to ne proizlazi iz izdane punomoći sud neće donijeti presudu na temelju priznanja jer u protivnom čini bitnu povredu postupka.
    Županijski sud u Bjelovaru, Gž-1145/2013-2, od 17. IX. 2014. godine
    ***************************
    Ako datum kada je stranka primila presudu nije sporan, na pravovremenost žalbe ne utječe eventualna povreda zakonskih odredaba o dostavi sudskih pismena.
    ŽS u Vukovaru, Gž 1428/04 od 6.10.2004.
    ***********************
    Ako punomoćnik žalbu piše u svoje ime, sud će odbaciti žalbu zbog toga što je punomoćnik temeljem punomoći ovlašten poduzimati pravne poslove, odnosno radnje na koje ga je ovlastio opunomoćitelj samo u ime i za račun opunomoćitelja.
    ŽS u Varaždinu, Gž 1378/06 od 27.6.2006.
    ************************
    Propust punomoćnika da uz podnesenu žalbu priloži punomoć, i da ju po pozivu suda naknadno dostavi, ne čini podnesenu žalbu nedopuštenom već nepotpunom, pa ju sud prvog stupnja ne može odbaciti prije nego što je pozvao samu stranku da ju potpiše i na taj način otkloni navedeni nedostatak.
    Županijski sud u Bjelovaru, Gž-1562/09-2, od 12. II. 2010.
    *************************
    Kada umješač podnese žalbu protiv presude, a tužitelj u odnosu na koga je prihvaćeno miješanje, po primitku presude izjavi da neće podnositi žalbu, tada takva procesnopravna radnja tužitelja ukazuje na nedopuštenost umješača.
    Županijski sud u Rijeci Gž 1728/01 od 3.10.2001.
    **************************
    Iako je žalba protiv presude na temelju priznanja podnesena iz razloga zbog kojeg se ne može podnijeti ( pogrešna primjena materijalnog prava), sud prvog je ne može odbaciti kao nedopuštenu.
    Županijski sud u Bjelovaru, Gž-1818/07-2, od 8. studenog 2007.godine
    ***************************
    Pred općinskim sudom Republiku Hrvatsku zastupa općinsko državno odvjetništvo, pa ako je žalbu protiv odluke općinskog suda podnijelo županijsko državno odvjetništvo, žalba je podnesena od neovlaštenog tijela i treba je odbaciti kao nedopuštenu.
    Županijski sud u Bjelovaru, Gž-1964/06-2, od 19. veljače 2007.godine
    *************************
    Kada rješenje suda u ovjerenom pismenom otpravku ne sadrži uputu o pravu na izjavljivanje pravnog lijeka, tada se činjenica nepravovremenosti žalbe ovrhovoditelja izvan zakonskog roka ne smije tumačiti na štetu ovrhovoditelja, nego u njegovu korist, odnosno „in favorem” stranke.
    Županijski sud u Varaždinu, Gž. 868/09-2 od 15.IX.2009.
    *************************
    Kada umješač podnese žalbu protiv presude, a tužitelj u odnosu na koga je prihvaćeno miješanje po primitku presude izjavi da neće podnositi žalbu, tada takva procesnopravna radnja tužitelja upućuje na nedopuštenost žalbe umješača.
    ŽS u Rijeci, Gž 1728/01 od 3.10.2001.
    ************************
    Ako se tijekom trajanja parničnog postupka otvori stečaj nad tuženikom i ako se tužitelju kao stečajnom vjerovniku u stečajnom postupku na ispitnom ročištu u cijelosti prizna tražbina o kojoj se vodi parnični postupak, rješenje stečajnog suca o utvrđenoj tražbini iz članka 177.stavak 3. Stečajnog zakona ima značaj presuđene stvari. Zbog toga, tužitelj nakon priznanja tražbine više nema pravnog interesa za vođenje parničnog postupka, a ni tuženik više nema pravnog interesa za donošenje sudske odluke o njegovu, prije otvaranja stečajnog postupka, izjavljenom pravnom lijeku.
    VTS RH, Pž-7332/06 od 16.rujna 2009. (TS Slavonski Brod P-74/05 od 2.prosinca 2005.)
    *****************************
    Drugostupanjski sud čini relativno bitnu povredu odredaba parničnog postupka kad preinači dio prvostupanjske presude koji nije pobijan žalbom.
    VS, Rev 736/03 od 12.11.2003.
    **********************
    Kad je stranka u žalbi navela koje dijelove prvostupanjske presude pobija ali glede nekih od njih nije pobliže obrazložila svoju žalbu, drugostupanjski sud je ipak dužan ispitati tu presudu u svim pobijanim dijelovima.
    VSRH, Rev-80/91. od 20.02.1991.
    *********************
    Vrhovni će sud Republike Hrvatske na prigovor revidenta ukinuti dio rješenja žalbenog suda kojim je pogrešno utvrđeno da određeni dio presude prvostupanjskog suda ostaje neizmijenjen jer nije pobijan žalbom.
    VS, Rev 611/93 od 21.4.1993.
    ***************************
    Tužitelj čiji je tužbeni zahtjev prvostupanjskom presudom u cijelosti prihvaćen nema pravni interes za podnošenje žalbe protiv te presude, pa ako je u takvoj situaciji ipak podnese, ona je nedopuštena.
    VSRH, Rev 1365/07 od 20.5.2008.
    *******************
    Kada su žalbu protiv presude podnijeli i stranka i umješač na njenoj strani, pa nakon toga stranka odustane od svoje žalbe a umješač to ne učini – tada je žalba umješača nedopuštena i treba ju kao takvu odbaciti, jer u tom slučaju njegova žalba predstavlja radnju koja je u suprotnosti sa radnjom stranke kojoj se je u parnici pridružio.
    Županijski sud u Bjelovaru, Gž-3290/2013-2, od 24. X. 2014. godine
    *************************
    Prijedlog za dopunu odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske donesene povodom zahtjeva za zaštitu zakonitosti ovlašten je podnijeti samo Državni odvjetnik Republike Hrvatske (kao njegov podnositelj), a ne i stranke.
    VSRH, Gzz 51/03 od 27.4.2004.
    *******************
    Nakon što je odlukom drugostupanjskog suda preinačena prvostupanjska presuda i odbijen tužbeni zahtjev tužitelja, ne postoje uvjeti za donošenje dopunske drugostupanjske odluke o tužbenom zahtjevu koji je bio postavljen kao eventualni, jer o tom zahtjevu tužitelja nije pobijanom presudom odlučivao ni prvostupanjski sud.
    Županijski sud u Bjelovaru, Gž-394/10-5, od 6. IX. 2010.
    **********************
    Kad je drugostupanjski sud u svojoj presudi propustio odlučiti o parničnim troškovima, dužan je na prijedlog stranke o tome odlučiti dopunskim rješenjem.
    VSRH, II Rev 248/99 od 27.8.2002.
    **********************
    Drugostupanjski sud ne može donijeti dopunsku odluku ako niti prvostupanjski sud nije donio odluku o dijelu tužbenog zahtjeva u odnosu na kojeg stranka predlaže donošenje dopunske drugostupanjske odluke.
    VTS RH, Pž-1426/06 od 10.studenog 2009. (TS Zadar P-234/02 od 17.kolovoza 2005.)
    ************************
    Pravni lijek protiv rješenja drugostupanjskog suda je revizija neovisno o tome što je odlučujući o nekom pravnom pitanju on prvi donio odluku. I onda, naime, kad viši sud prvi odluči, odluka drugostupanjskog suda time nije postala odlukom prvostupanjskog suda.
    VSRH, Gž 6/94 od 25.1.1996.
    ***********************
    Rješenje prvostupanjskog suda protiv kojeg posebna žalba nije dopuštena ne postaje pravomoćno samim donošenjem jer se ono može pobijati žalbom, ali ne samostalnom, već onom podnesenom protiv konačne odluke.
    VSRH, Gzz 41/93 od 15.12.1993.
    ***********************
    Nedopuštena je samostalna žalba stranke protiv rješenja o preotvaranju glavne rasprave.
    Rješenje suda o upravljanju postupkom ne može se pobijati samostalnom žalbom, već onom protiv konačne odluke.
    Žalba nije dopuštena.
    Prema propisu članka 305. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine” broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01 i 117/03), vijeće može u tijeku vijećanja i glasanja odlučiti da se zaključena glavna rasprava ponovno otvori, ako je to potrebno radi dopune postupka ili razrješenja pojedinih važnih pitanja. Odluka o ponovnom otvaranju već zaključene rasprave, ovisi, dakle, isključivo o ocjeni vijeća, odnosno suca pojedinca, što je ovdje slučaj. Nakon donošenja odluke o glavnoj stvari, tj. nakon što je presuda već napisana i dostavljena strankama, nije moguće preotvoriti zaključenu raspravu, što prema podacima iz spisa, ovdje nije slučaj. Prema članku 378. stavak 2. ZPP-a, ako ovaj Zakon izričito određuje da posebna žalba nije dopuštena, a to su rješenja koja se odnose na rukovođenje postupkom, rješenje prvostupanjskog suda može se pobijati samo u žalbi protiv konačne odluke.
    Rješenje suda prvog stupnja protiv kojega posebna žalba nije dopuštena, ne postaje pravomoćno samim donošenjem jer se ono može pobijati žalbom, ali ne samostalno, već onom podnesenom protiv konačne odluke.”
    VTS RH, Pž-5188/02 od 15. srpnja 2003.
    **************************
     
     
  22. Matrix
    Kad stranka s odvjetnikom koji je kao punomoćnik zastupa u parnici ugovori da će svoju obvezu iz ugovora o zastupanju ispuniti tek nakon što parnični troškovi budu naplaćeni od protustranke, takvu ugovornu odredbu treba tumačiti tako da je stranka svoju obvezu dužna ispuniti u razumnom roku.
    VS, Rev 418/07 od 30.5.2007
    ***********
    Sudska pristojba na odgovor na tužbu u smislu Tar.br. 1. Tarifa sudskih pristojbi – Zakona o sudskim pristojbama (NN br. 26/03 – pročišćeni tekst) plaća se uvijek, neovisno o tome je li pisani odgovor na tužbu dostavljen na poziv suda ili je usmeni odgovor na tužbu dan na zapisnik tijekom ročišta.
    Pravno shvaćanje prihvaćeno na sjednici Građanskog odjela VS (VI/07) Su IV g 46/2007-6 održanoj 11.6.2007.
    **********
    Kad su postojale pretpostavke za podnošenje mandatne tužbe, odvjetniku pripada naknada za sastavljanje te tužbe, iako tužbu nije tako nazvao niti je predložio izdavanje platnog naloga.Suprotno pravnom shvaćanju revidenta drugostupanjski sud je pravilno zaključio daje sud prvog stupnja pogrešno primijenio odredbe tbr. 7 navedene Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika Hrvatske odvjetničke komore jer je tužitelju neopravdano priznao nagradu u punom iznosu za sastavljanje tužbi u svim pravnim stvarima kod Trgovačkog suda u Z. Prema pravilnoj ocjeni drugostupanjskog suda, koju prihvaća i ovaj sud, tužitelj je svaki od tih podnesaka nazvao klasičnom tužbom, iako su te tužbe po svojoj pravnoj prirodi mandatne tužbe na izdavanje platnog naloga, na osnovi faktura i obračuna kamata, koji se također smatraju fakturom – računom. Točno je da tužitelj u navedenim tužbama nije predložio izdavanje platnog naloga, ali u smislu odredbe čl. 446. st. 1. ZPP platni nalog sud će izdati iako tužitelj u tužbi nije predložio izdavanje platnog naloga, ako je udovoljeno svim uvjetima za izdavanje platnog naloga. Budući da se tužbeni zahtjevi u svim navedenim pravnim stvarima odnose na dospjelu tražbinu u novcu, koju tražbinu tužitelj dokazuje samo računima i obračunom kamata, kao vjerodostojnim ispravama, pravilna je ocjena drugostupanjskog suda da se u konkretnom slučaju radi o mandatnim tužbama, a što je razvidno i iz samog sadržaja tužbi, kao i iz priloženih isprava.
    VSRH, Rev 2125/98, 26.08.2000.
    **********
    Nakon stupanja na snagu Pravilnika o visini iznosa i načina isplate naknade za skrbnika, odvjetnik koji je postavljen za skrbnika za poseban slučaj (posebnog skrbnika) ima pravo na naknadu koja se određuje u skladu s Odvjetničkom tarifom.
    ŽS u Varaždinu, Gž 1225/06 od 11.5.2006.
    ***********
    Kad su postojale pretpostavke za podnošenje mandatne tužbe, odvjetniku pripada naknada za sastavljanje te tužbe, iako tužbu nije tako nazvao, niti je predložio izdavanje platnog naloga.
    VS, Rev 2125/98 od 26.8.2000.
    **********
    Stranka – korisnik besplatne pravne pomoći, koja uspije u parnici, ima pravo na dosudu troškova za poduzete radnje zastupanja po odvjetniku – pružatelju pravne pomoći unatoč tome što navedeni izdatak (trošak zastupanja) nije imala tijekom postupka, i to kako s osnova nagrade tako i s osnova stvarnih izdataka u skladu sa odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika.
    Županijski sud u Bjelovaru, Gž-2752/12-2, od 18. IV. 2013.
    ************
    Svaki obični formalni suparničar samostalna je stranka u postupku. Zato odlukom o troškovima postupka sud mora odlučiti o troškovima koje mora naknaditi protivna stranka svakom od tih suparničara zasebno, ili koje svaki od tih suparničara mora zasebno naknaditi protivnoj stranci. Sud ne može rješenjem o troškovima postupka obvezati protivnu stranku da svim tim suparničarima naknadi jednu ukupnu svotu troškova postupka.
    VTSRH, Pž 4035/06 od 23.8.2006.
    ***********
    Okolnost što je stranka oslobođena od plaćanja sudskih pristojbi ne oslobađa je obveze da svom protivniku srazmjerno njegovom uspjehu u parnici nadoknadi troškove postupka, uključujući i sudske pristojbe.
    Vrhovni sud Republike Hrvatske Rev x 866/2010-2 od 24.2.2011.
    ***********
    Kad jedna stranka u cijelosti izgubi parnicu, sud nije ovlašten odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove neovisno o tome koje je materijalnopravne odredbe primijenio.
    VS, Rev 643/08 od 28.4.2009.
    *************
    Kod obračuna visine troškova zastupanja mjerodavna je vrijednost predmeta spora u vrijeme poduzimanja pojedine parnične radnje.
    Vrhovni sud Republike Hrvatske Revt 245/2011-2 od 21.12.2011.
    **************
    Kod djelomičnog uspjeha stranaka u parnici sud pri odlučivanju o naknadi parničnih troškova mora voditi računa o uspjehu kako tužitelja, tako i tuženika.
    VS, Rev 609/01 od 22.5.2001.
    *************
    Kad je tuženik neosnovano osporavao osnovu tužbenog zahtjeva, zbog čega je tužitelj predujmio određene parnične troškove, tužitelju treba te troškove priznati u cijelosti, bez obzira na to što je njegov tužbeni zahtjev samo djelomično prihvaćen.
    VS, Rev 1140/06 od 10.10.2007.
    ************
    Svaka stranka, a ne samo tužitelj, može djelomično uspjeti u parnici.
    VS, Rev 200/01 od 6.9.2001.
    **********
    Kad sud u cijelosti prihvati i tužiteljev tužbeni zahtjev i tuženikov prigovor istaknut radi prebijanja njegova protupotraživanja, svaka od stranaka u cijelosti je uspjela sa svojim zahtjevom, bez obzira na to što je nakon prebijanja međusobnih tražbina stranaka sud naložio tuženiku plaćanje samo dijela iznosa koji je tužitelj zahtijevao.
    VS, Rev 34/02 od 24.4.2002.
    *************
    Kad je u postupku predmet odlučivanja bio zahtjev za uzdržavanje o kojem nije odlučivano u okviru statusnog spora, već je isti predstavljao obiteljski spor o uzdržavanju, ne primjenjuje se odredba čl. 272. Obiteljskog zakona glede troška postupka, nego se na temelju odredbe čl. 264. Obiteljskog zakona primjenjuje odredba čl. 154. st. 2. Zakona o parničnom postupku.
    ŽS u Varaždinu, Gž 1645/05 od 29.9.2005.
    *************
    O zahtjevu radi prebijanja sud odlučuje u izreci presude, pa presuda i u tom dijelu stječe svojstvo pravomoćnosti i proizvodi pravne učinke, pa je stoga i kod odlučivanja o troškovima postupka u parnici u kojoj je istaknut navedeni zahtjev, prilikom utvrđivanja ukupnog uspjeha stranaka u parnici potrebno uzeti u obzir i vrijednost tuženikovog zahtjeva radi prebijanja, i uspjeh stranaka glede tog zahtjeva.
    Županijski sud u Bjelovaru Gž 76/2009-2 od 19.2.2009.
    ************
    Kad jedna stranka u postupku ne uspije s 25% svojeg zahtjeva ili prigovora, u tom slučaju nije riječ o razmjerno neznatnom neuspjehu u parnici.
    ŽS u Koprivnici, Gž 428/02 od 27.6.2002.
    ***********
    Stranci koja u cijelosti uspije u parnici, protivna stranka dužna je naknadi parnične troškove, ali ne i umješač na njezinoj strani, pa čak ni onda kad ima položaj jedinstvenog suparničara.
    VS, Rev 2552/99 od 4.2.2003.
    ***********
    Kada su ispunjene pretpostavke za primjenu odredbe čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku, sud nije ovlašten odlučiti da svaka stranka snosi svoje troškove parničnog postupka.
    Vrhovni sud Republike Hrvatske Rev 643/2008-2 od 28.4.2009.
    ************
    Ukoliko tužbeni zahtjev sadrži novčani i nenovčani zahtjev, a protutužba nenovčani zahtjev, time da je prihvaćen samo nenovčani tužbeni zahtjev dok je protutužbeni zahtjev odbijen, tada svaka stranka snosi svoje troškove, iz razloga što nije moguće utvrditi točno određeni postotak uspjeha stranaka u postupku.
    „Naime, prvostupanjski sud je temeljem odredbe čl. 154. st. 2. ZPP-a obvezao tužitelja na naknadu razmjernog dijela troškova postupka tuženoj u iznosu od 240,63 kn, utvrdivši uspjeh stranaka u ovoj parnici u odnosu na naznačenu vrijednost predmeta spora u tužbi, a imajući u vidu i činjenicu da je tužitelj tijekom postupka postavio zahtjev za isplatu najamnine a tužena protutužbeni zahtjev. Način na koji je prvostupanjski sud utvrdio uspjeh stranaka u ovoj parnici ovaj sud smatra pogrešnim, budući da tužbeni zahtjev tužitelja sadrži i novčani i nenovčani zahtjev, a protutužba tužene sadrži isključivo nenovčani zahtjev, zbog čega uspjeh stranaka u ovoj parnici nije moguće utvrditi u točno određenom postotku, kako je to učinio prvostupanjski sud. Kako je tužbeni zahtjev tužitelja djelomično prihvaćen (nenovčani zahtjev), dok je tužitelj odbijen s novčanim zahtjevom, a protutužbeni zahtjev tužene je u cijelosti odbijen, ovaj sud smatra opravdanim obzirom na djelomični uspjeh stranaka u ovoj parnici, da svaka stranka snosi svoje troškove u smislu odredbe čl. 154.st.2.ZPP-a.”
    Županijski sud u Varaždinu, 15 Gž.824/10-2 od 6. rujna 2010.
    ***************
    Kad je sud djelomično prihvatio zahtjev tužbe i u cijelosti protutužbeni zahtjev, a parnični je trošak zatražio samo protutužitelj, sud će odlučiti o njegovu zahtjevu primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a.
    ŽS u Zagrebu, Gž 7814/01 od 23.10.2001.
    ************
    Kod djelomičnog uspjeha u parnici valja uzeti u obzir uspjeh obje stranke u postupku.
    Vrhovni sud Republike Hrvatske Rev 1389/2009-2 od 15.9.2011.
    ***************
    Kad su stranke djelomično uspjele u sporu, prilikom određivanja razmjer­nog dijela parničnih troškova sud treba voditi računa ne samo o visini od­bijenog odnosno prihvaćenog tužbenog zahtjeva, već i o osnovu tužbenog zahtjeva.
    “Ako stranka djelomično uspije u parnici sud može s obzirom na po­stignuti uspjeh odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove ili da jedna stranka nadoknadi drugoj razmjerni dio troškova (čl. 154. st. 2. ZPP). Kod parcijalnog uspjeha stranaka u postupku (čl. 154. st. 2. ZPP) potrebno je pri­likom određivanja troškova postupka izraze “djelomični uspjeh” i “razmjer­ni dio troškova” ocijenjivati ne samo kvantitativno već d kvalitativno, kako s obzirom na osnovu, tako i s obzirom na visinu prihvaćenog odnosno od­bijenog dijela tužbenog zahtjeva i stoga u slučaju kad je tuženik osporavao osnovu tužbenog zahtjeva u potpunosti, a zbog čega je izvršeno vještačenje za koje je tužitelj prethodno snosio troškove, tužitelju će se priznati takvi troškovi u cijelosti, bez obzira na visinu dosuđenog iznosa.”
    PRIVREDNI SUD HRVATSKE, Pž-3325/90 od 14. siječnja 1992.
    *************
    Sud svoju odluku o troškovima postupka mora detaljno obrazložiti, te voditi računa i o tome da je i druga strana djelomično uspjela u sporu. Stoga je sud dužan i drugoj strani priznati razmjerni dio troškova i dobivene iznose prebiti, a razliku dosuditi onoj stranci koja je s većim dijelom uspjela.
    Visoki trgovački sud Republike Hrvatske Pž 6750/02 od 12.10.2005.
    *************
    Kad jedna od stranaka u postupku ne uspije u svojem zahtjevu sa 6,45% riječ je o razmjerno neznatnom neuspjehu u parnici koji opravdava dosuđivanje cijelog troška toj stranci.
    ŽS u Koprivnici, Gž 547/03 od 24.4.2003.
    *************
    Kad tužitelj povuče tužbu, sud ne može odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove.
    VS, Rev x 77/08 od 12.11.2008.
    ***********
    O zahtjevu radi prebijanja sud odlučuje u izreci presude, pa presuda i u tom dijelu stječe svojstvo pravomoćnosti i proizvodi pravne učinke, te je stoga i pri odlučivanju o troškovima postupka u parnici u kojoj je istaknut navedeni zahtjev prilikom utvrđivanja ukupnog uspjeha stranaka u parnici potrebno uzeti u obzir i vrijednost tuženikova zahtjeva radi prebijanja i uspjeh stranaka glede tog zahtjeva.
    ŽS u Bjelovaru, Gž 76/2009-2 od 19.2.2009.
    *************
    Parnicu je izgubila stranka čija j tužba odbačena zbog litispendencije.
    ŽS u Zagrebu, Gž 302/00 od 15.2.2000.
    ***********
    Kada jedna stranka u postupku ne uspije sa 25 % svojeg zahtjeva ili prigovora, u tom slučaju ne radi se o razmjerno neznatnom neuspjehu u parnici.
    Tuženik se nadalje žali na odluku o trošku.
    Tužitelj je u parnici uspio u 75 %, a sud prvog stupnja je odluku o trošku donio na temelju čl. 154. st. 3. ZPP-a dosudivši tužitelju u cijelosti trošak, smatrajući očigledno, iako to nije obrazloženo, da tužitelj nije uspio samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva. Međutim, prema mišljenju ovoga suda, ukoliko stranka u 25 % ne uspije u parnici, tada se ne radi o razmjerno neznatnom neuspjehu, pa je opravdano primijeniti odredbu čl. 154. st. 2. ZPP-a. 
    ŽS u Koprivnici, Gž.428/02-2, od 27. lipnja 2002. godine
    ***************
    Kod djelomičnog uspjeha stranaka u parnici sud mora kod odlučiva­nja o naknadi parničnih troškova voditi računa o uspjehu kako tuži­telja tako i tuženika.
    “Drugostupanjski je sud pobijanim rješenjem obvezao prvo i trećetuženika da tužiteljicama solidarno naknade parnične troškove u iznosu od 50.153,76 kn uz obrazloženje da parnični troškovi tužiteljica iznose 69.658,00 kn, a da su one u parni­ci uspjele u 72% dijela, pa da im pripada pravo na naknadu parničnih troškova u iznosu od 72% od ukupnog iznosa troškova, a što iznosi 50.153,76 kn.
    Osnovano prvotuženik u reviziji ističe da je prilikom odlučivanja o troškovima postupka trebalo uzeti u obzir i njegove parnične troškove razmjerno njegovom uspjehu u parnici.
    Naime, prema odredbi čl. 154. st. 2. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine”, broj 53/91, 91/92, 112/99, dalje ZPP), ako stranka djelomično uspije u par­nici sud može s obzirom na postignuti uspjeh odrediti da svaka stranka podmiruje svoje troškove ili da jedna stranka naknadi drugoj razmjerni dio troškova. Osnovano revident ističe u reviziji da se njegovi troškovi zastupanja odvjetnika smatraju po­trebnim (čl. 155. st. 1. ZPP).
    Uzevši u obzir ukupne troškove tužiteljica potrebne za vođenje parnice (69.658,00 kn) kao i ukupne troškove prvotuženika potrebne za vođenje parnice (65.760,00 kn), te uspjeh tužiteljica u parnici (54%), kao i uspjeh prvotuženika u par­nici (46%), tužiteljicama pripada naknada parničnih troškova prema prvotuženiku u iznosu od 7.366,00 kn.
    Stoga je valjalo djelomičnim prihvaćanjem revizije djelomično preinačiti nižestupanjska rješenja tako da se prvotuženik obvezuje solidarno sa trećetuženikom tužiteljicama naknaditi parnične troškove u iznosu od 7.366,00 kn (čl. 395. st. 1. u svezi čl. 400. st. 4. ZPP).”
    Vs, Rev 609/01 od 22. 05. 2001.
    *************
    Suparničari u postupku u kojem ih zastupa jedan punomoćnik odvjetnik imaju pravo na naknadu parničnih troškova prema uspjehu u parnici ali ne u punom iznosu za svakog od njih već se takvim strankama dosuđuje parnični trošak u jednom iznosu uzimajući u obzir i kriterije iz Tarifnog broja 36. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika.
    „Nesporna ječinjenica da se na tužiteljskoj strani nalaze dvije osobe koje zastupa isti odvjetnik u svojstvu punomoćnika. Činjenica je da je tužbeni zahtjev u pretežnom dijelu uvažen i stoga je sud postupio pravilno kada je tužiteljima dosudio parnični trošak jer takva mogućnost postoji u čl. 154. st. 3. ZPP-a. U tom dijelu nema spora već je prema žalbi tužitelja sporno pitanje da li je sud trebao dosuditi tužiteljima parnični trošak u jednom iznosu, kako je to pobijanom odlukom o parničnim troškovima učinjeno, ili je svakom od tužitelja prema njegovom uspjehu u parnici trebalo dosuditi parnični trošak u punom iznosu bez obzira na to što jedan odvjetnik u svojstvu punomoćnika zastupa obje stranke. Po ocjeni ovog suda drugog stupnja žalba tužitelja nije osnovana dok je osporena odluka o parničnim troškovima pravilna. Doduše sud se je u obrazloženju te odluke pozvao na čl. 154. st. 1. ZPP-a umjesto na st. 3. tog zakonskog članka s obzirom na razloge te odluke, ali takav propust, na koji ne ukazuje niti žalba tužitelja, ne može biti ocijenjen kao relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka. Odredbe Zakona o parničnom postupku ne sadrže propis o takvoj procesnoj situaciji vezano uz zahtjev za naknadu parničnih troškova pa je odgovor na ovo sporno pitanje potrebno potražiti u Odvjetničkoj tarifi obzirom načinjenicu da punomoćnik odvjetnik zastupa tužitelje. Tarifni broj 36. Odvjetničke tarife predviđa da kada odvjetnik u istom postupku zastupa više osoba pripada mu pravo na povišenje tarifnih stavaka za drugu i svaku slijedeću osobu za tamo predviđeni postotak u odnosu na konkretan trošak na koji ta stranka ima vezano za to zastupanje. Prema tome, po ocjeni ovoga suda tužitelji nemaju pravo na naknadu troškova zastupanja po punomoćniku odvjetniku u punom iznosu za svakog od njih, već tužitelji imaju pravo na naknadu troškova zastupanja prema kriterijima iz Tarifnog broja 36. Odvjetničke tarife, koji regulira situaciju kada više osoba u sudskom postupku zastupa jedan isti punomoćnik odvjetnik.”
    ŽS u Koprivnici,Gž.135/07-2 od 25. siječnja 2007. Godine
    ************
    Obračun visine naknade troškova postupka vrši se u skladu s važećom vrijednosti predmeta spora prema pojedinim fazama postupka.
    «Obračun visine naknade troškova postupka treba izvršiti u skladu s važećom vrijednosti predmeta spora (dalje: VPS) u pojedinim fazama postupka, a naknadu troškova u pojedinoj fazi treba priznati u omjeru konačnog uspjeha u sporu prema VPS u pojedinoj fazi postupka. Na taj način tužitelju treba priznati vrijednost boda prema VPS kako je
    utuženo (VPS=48.337,60 kn), sve do dana 24.11.2002. g., kada je snižena VPS. Menutim, tužiteljev uspjeh u sporu, kada se stavi u odnos sa VPS u toj fazi postupka iznosi oko 1/3, tako da izračun ukupnih troškova postupka na pravilan način, po fazama postupka u svojoj konačnici ide na teret tužitelja (za prvu fazu postupka tužitelj po tom kriteriju ostvaruje pravo na iznos od 2.971,00 kn, a tuženik od 1.291,60 kn, u drugoj fazi postupka tužitelj ostvaruje pravo na trošak od 1.439,60 kn, a tuženik od 645,80 kn – tužitelj je u odnosu na prvu fazu postupka uspio u omjeru od oko 1/3, a u drugoj fazi u omjeru oko 2/3, gledajući na odnos konačnog presuđenja prema drugostupanjskoj preinačujućoj presudi) tako da nakon konačnog obračuna troškova po takovom kriteriju tužitelju pripada manja naknada troškova od one koju mu je dosudio prvostupanjski sud.»
    Županijski sud u Varaždinu, Gž. 149/03-2 od 25. veljače 2003.
    *********
    O zahtjevu radi prebijanja sud odlučuje izrijekom presude, pa presuda i u tom dijelu stječe svojstvo pravomoćnosti i proizvodi pravne učinke, pa je stoga i kod odlučivanja o troškovima postupka u parnici u kojoj je istaknut navedeni zahtjev, pri utvrđivanju ukupnog uspjeha stranaka u parnici potrebno uzeti u obzir i vrijednost tuženikovog zahtjeva radi prebijanja i uspjeh stranaka glede tog zahtjeva.
    Županijski sud u Bjelovaru, Gž-76/09-2 od 19. II. 2009. godine.
    ***********
    Stranka koja je bila oslobođena plaćanja sudskih pristojbi nema pravo od protivne strane tražiti naknadu parničnog troška za sudsku pristojbu na presudu.
    ŽS u Zagrebu, Gž 551/99 od 8.6.1999.
    ***********
    Sudska pristojba na pisani odgovor na tužbu plaća se u slučaju kad se odgovor na tužbu podnese na poziv sudu pod prijetnjom donošenja presude zbog ogluhe (čl. 284. st. 1. i 331.b Zakona o parničnom postupku (NN br. 117/03).
    Pravno shvaćanje doneseno na sjednici Građanskog odjela VS, Jpzg 38/07 od 11.6.2007.
    **********
    Punomoćnik odvjetnik koji svoju stranku u postupku zastupa besplatno, pa ta stranka prema njemu nema obvezu koja za stranku proizlazi iz Odvjetničke tarife u ovakvom odnosu, nema pravo na nagradu za zastupanje od protivne stranke niti u slučaju kada zastupana stranka u postupku uspije s zahtjevom jer se ovdje ne radi o parničnim troškovima na čiju naknadu ima pravo tako zastupana stranka.
    Tužiteljici je na ime parničnog troška priznao nagradu za rad odvjetnika koji ju je zastupao sukladno Odvjetničkoj tarifi. Ovakav pravni stav prvostupanjskog suda i s tim u svezi utvrđeno činjenično stanje međutim, ne može se prihvatiti.
    Tužiteljici je rješenjem Hrvatske odvjetničke komore od 1. ožujka 2006. godine imenovan odvjetnik koji će ju zastupati bez prava na nagradu i to u osobi K. V. odvjetnice u K. Dakle, punomoćnik u osobi odvjetnika koji je zastupao tužiteljicu prema naprijed navedenom rješenju nema pravo od stranke tražiti nagradu za zastupanje niti je ovlašten od te stranke naplaćivati nagradu već ima pravo samo na naknadu stvarnih troškova nastalih u zastupanju. Tužiteljica je zatražila po svom punomoćniku trošak koji se sastoji isključivo od nagrade za zastupanje i troškova vezanih uz zastupanje dok nije tražila neki stvarni trošak kojeg bi njezin punomoćnik u ovom postupku imao. Prema odredbi čl. 151. ZPP-a parnične troškove čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu postupka koji obuhvaćaju i nagradu za rad odvjetnika. Dakle, po ocjeni ovoga suda da bi netko mogao tražiti određene parnične troškove potrebno je da se radi o izdacima koji su učinjeni tijekom postupka pa dakle, pravo na nagradu za zastupanje odvjetnika stranka ima pravo samo ukoliko je te troškove podmirila svom odvjetniku ili ih je bila dužna podmiriti. U konkretnom slučaju nedvojbeno je da tužiteljica nije imala niti će imati troškove vezane uz isplatu nagrade za rad odvjetnika jer je temeljem rješenja Hrvatske odvjetničke komore njoj imenovan punomoćnik u osobi odvjetnika koji prema tom rješenju prema tužiteljici nema pravo tražiti nagradu za zastupanje. Kada je jedna stranka tijekom postupka zbog činjenice da je rješenjem nadležnog tijela dobila besplatnog punomoćnika koji od nje nema pravo naplatiti troškove nagrada i druge troškove u vezi zastupanja taj punomoćnik troškove koji bi se sastojali od njegove nagrade za zastupanje ne može u tom postupku naplatiti od suprotne stranke jer parnični trošak čine samo oni izdaci koje je stranka koja je bila zastupana po odvjetniku imala tijekom ili u povodu postupka. Kako tužiteljica nije imala takvih troškova to ih ona ne može zatražiti od suprotne strane niti to može učiniti njezin punomoćnik.”
    ŽS u Koprivnici,Gž.1632/06-2 od 14. srpnja 2006. godine
    ************
    Trošak sastava odštetnog zahtjeva predstavlja izdatak učinjen u povodu postupka ukoliko je postupak povodom podnošenja odštetnog zahtjeva tuženiku prethodio parničnom postupku.
    Županijski sud u Varaždinu, Gž. 762/09-2 od 10.VIII.2009.
    *************
    Kad je stranci Hrvatska odvjetnička komora imenovala odvjetnika koji će je zastupati bez prava na nagradu, ta stranka ne može od druge strane potraživati troškove zastupanja po odvjetniku čak i kada uspije u postupku.
    ŽS u Koprivnici, Gž 1632/06 od 14.7.2006.
    *************
    Ovrhovoditelj ima pravo na troškove koji se odnose na dostavljanje dopisa katastru i HZMO-u, kao i za troškove izdavanja posjedovnih listova, budući su isti potrebni za pripremu ovršnog prijedloga.
    Županijski sud u Varaždinu, Gž. 689/09-2 od 08.VI.2009.
    ************
    Smatra se nepotrebnim troškom postupka razmatranje i pregled spisa, nakon što je tuženici dostavljena tužba sa postojećim prilozima, sa pozivom na odgovor na tužbu.
    Županijski sud u Varaždinu, Gž. 125/09-2 od 21. IV.2009.
    ************
    Kada u sjedištu suda postoje odvjetnici koje je stranka mogla angažirati za zastupanje u predmetu kod tog suda, trošak prijevoza iz sjedišta odvjetnika stranke u sjedište suda nije trošak koji je bio potreban za vođenje parnice i taj trošak druga parnična strana nije dužna naknaditi.
    Odlučujući o parničnom trošku kojeg je tužitelj dužan naknaditi II-tuženoj u odnosu na koju je tužbeni zahtjev odbijen sud prvog stupnja osim troškova zastupanja II-tuženoj priznaje kao nužni trošak prijevozni trošak punomoćnice II-tužene na relaciji Bjelovar-Đurđevac u iznosu od 312,00 kn.,
    Osnovano tužiteljica u žalbi tvrdi da se taj trošak nije mogao dosuditi II-tuženoj kao nužni trošak u smislu odredbe čl. 155. ZPP-a kojeg je tužitelj dužan naknaditi tuženoj temeljem čl. 154. st. 1. ZPP-a jer je općepoznata činjenica da u sjedištu suda pred kojim se vodio postupak postoje odvjetnici zbog čega je II-tuženica mogla angažirati jednog od tih odvjetnika pa kada je angažirala izvan sjedišta suda tada taj trošak nije nužni trošak koji je bio potreban radi vođenje parnice.
    ŽS u Koprivnici, Gž.53/04-2 od 26. veljače 2004.g.
    ************
    Parnični troškovi obuhvaćaju i nagradu za rad odvjetnika kao punomoćnika čiju visinu utvrđuje sud u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i nije bilo mjesta financijskom vještačenju radi ocjene da li odvjetniku pripada pravo na puni iznos nagrade ili pak 50 %, odnosno 25 % u parnici za isplatu nagrade, s time da zastara teče za svaku izvršenu uslugu od dana kada je poduzeta, samo pod pretpostavkom da nisu drugačije ugovoreni rokovi plaćanja.
    Županijski sud u Bjelovaru, Gž-529/07-2, od 19. travnja 2007.godine.
    ************
    Porez na dodanu vrijednost za usluge odvjetnika kao punomoćnika dio je parničnih troškova.
    VS, Rev 573/06 od 20.6.2007.
    *********
    Odštetni zahtjev predstavlja trošak koji je potreban u smislu odredbe čl. 155. Zakona o parničnom postupku.
    „Neosnovano je stajalište tuženika prema kojem sastavljanje odštetnog zahtjeva nije procesna pretpostavka za podnošenje tužbe pa slijedom toga ne predstavlja ni trošak potreban u smislu odredbe čl. 155. ZPP-a. Naime, iako je točno da podnošenje odštetnog zahtjeva osiguratelju nije procesna pretpostavka utuženja neke štete, to međutim predstavlja radnju uz koju odredba čl. 1103. ZOO-a veže dospijeće pravične novčane naknade, dakle početak zatezne kamate, zbog čega se sastavljanje takvog odštetnog zahtjeva osnovano tretira izdatkom u povodu postupka sukladno odredbi čl. 151. st. 1. ZPP-a.”
    Županijski sud u Varaždinu, 10 Gž.30/11-2 od 7. ožujka 2011.
    *************
    Pri odlučivanju o naknadi troškova postupka sud će uzeti u obzir samo one troškove koji su bili svrhoviti za vođenje parnice, a ne one troškove koji su bili svrhoviti za pojedinu parničnu stranku.
    Visoki trgovački sud Republike Hrvatske Pž 7622/05 od 19.12.2007.
    ***********
    Postupak određivanja ovrhe na temelju vjerodostojne isprave po javnom bilježniku te nastavni postupak pred parničnim sudom koji se vodi kao povodom prigovora protiv platnog naloga, predstavlja jedan jedinstveni postupak u pogledu prava na trošak zastupanja po punomoćniku u osobi odvjetnika pa stoga, kada vrijednost predmeta spora ne prelazi iznos od 1.000,00 kuna, stranci za cijeli taj postupak pripada pravo na trošak u visini jedne jednokratne naknade iz Tbr.7.t.8. Odvjetničke tarife a ne zasebno na trošak određivanja ovrhe i zasebno na trošak parnice.
    Županijski sud u Bjelovaru, Gž-2960/2013-2, od 8. XII. 2014. godine
    ***********
    Pri odlučivanju o naknadi troškova postupka sud će uzeti u obzir samo one troškove koji su bili svrhoviti za vođenje parnice, a ne one koji su bili svrhoviti za pojedinu parničnu stranku.
    VTSRH, Pž 7622/05 od 19.12.2007.
    ************
    Sud će kao opravdan trošak potreban za vođenje parnice priznati trošak naknade prijevoza odvjetniku samo ako u sjedištu suda nema odvjetnika koji bi stranku mogao zastupati pred tim sudom.
    Visoki trgovački sud Republike Hrvatske Pž 3770/04 od 12.9.2007.
    ************
    Pri odlučivanju o tome koji će se troškovi stranci nadoknaditi sud će uzeti u obzir samo troškove koji su bili potrebni radi vođenja parnice. Stoga sud, kada je tužitelj pokrenuo više postupaka, može odmjeriti trošak kao da je pokrenuo jedan postupak, ako je sva potraživanja mogao obuhvatiti istom tužbom (prijedlogom za izvršenje).
    “Vjerovnik je istoga dana prvostupanjskom sudu podnio prijedlog za izvršenje temeljem vjerodostojne isprave u spisima Iv­-6973/93, Iv-6974/93, Iv-6975/93, Iv-6976/93, Iv-6977/93, Iv­-6978/93 i Iv-6979/93. Ukupno vjerovnikovo potraživanje u svih 7 predmeta iznosi 9.563,46 kn. U svih 7 predmeta prvostupanjski je sud vjerovniku priznao ukupan trošak od 1.202,25 kn.
    Vjerovnik je doista mogao sve ove zahtjeve obuhvatiti jednim prijedlogom za izvršenje na temelju vjerodostojne isprave, u kojem bi slučaju vjerovniku pripadalo i to:
    1. Sudska pristojba na ukupno potraživanje od 9.563,46 kn po Tbr. 1/2 i 2/6 sudskih pristojbi 104 boda puta 1,5 kn = 156,00 kn.
    2. Za sastav prijedloga za po Tbr. 11/1 Odvjetničke tarife 25 bodova puta 8,00 kn = 200,00 kn.
    3. Za jedan izvid pravomoćnosti po Tbr. 32, 5 bodova 8,00 kn = 40,00 kn, ukupno 396,00 kn.
    Prema odredbi čl. 155. Zakona o parničnom postupku, a u vezi s odredbom čl. 14. Zakona o izvršnom postupku (oba preuzeta – NN, 53/91 i 91/92), pri odlučivanju o tome koji će se troškovi stranci nadoknaditi sud će uzeti u obzir samo troškove koji su bili potrebni radi vođenja postupka. Po ocjeni ovoga žalbenog suda, tužitelju doista nisu bili potrebni troškovi za 7 odvojenih postupaka, već samo troškovi koje bi vjerovnik imao da je svoj navedeni ukupni zahtjev ostvario u jednom postupku, a taj trošak iznosi 396,00 kn.
    Kako su žalbe dužnika u svih 7 predmeta istodobno pristigle na rješavanje ovom sudu, bilo je moguće provjeriti ove navode žalitelja, a kako se vjerovnik nepotrebno izložio većim troškovima, to mu je valjalo priznati samo potreban trošak, koji iznosi 1/3 od iskazanih troškova (396,00 kn : 1.202,25 kn).
    VTS RH, Pž-3431/94 od 8. studenoga 1994.
    ************
    Vrijednost predmeta spora utvrđena prema odredbama Zakona o sudskim pristojbama mjerodavna je samo za visinu sudskih pristojbi, a ne i za visinu nagrde i naknade za rad odvjetnika.
    ŽS u Bjelovaru, Gž 1448/00 od 9.11.2000.
    *************
    Sud potrebne troškove određuje (i) prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika. Međutim, ako tom tarifom nije propisana nagrada odvjetniku za poduzimanje određene parnične radnje, sud ne može odmjeriti trošak za tu parničnu radnju neovisno od toga je li ona bila potrebna za vođenje postupka.
    Visoki trgovački sud Republike Hrvatske Pž 3699/06 od 10.4.2007. 
    ***********
    Vrijednost predmeta spora utvrđena prema odredbama Zakona o sud­skim pristojbama, mjerodavna je samo za visinu sudskih pristojbi, a ne i za visinu nagrade i naknade za rad odvjetnika.
    “U pravu je I-tužena da se kao vrijednost predmeta spora u sporovima radi utvrđivanja i osporavanja očinstva uzima iznos od 10.000,00 kuna, ali pogrešno smatra da je ta vrijednost spora mjerodavna i za visinu nagrade njezinog punomoćnika odvjetnika i pogrešno smatra da za svaku radnju zastupanja njezinom punomoćniku pripada pravo na naknadu u iznosu od 400,00 kuna, a ne 150,00 kuna koliko je odmjerio sud prvog stupnja.
    Ovo zbog toga, što vrijednost predmeta spora utvrđena čl. 29. Zakona o sud­skim pristojbama (“Narodne novine”, broj 74/95 i 57/96) predstavlja vrijednost prema kojoj se naplaćuju sudske pristojbe (čl. 21. istog Zakona), dok je tarifom broj 7 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika vrijednost predmeta spora mjerodavna za utvrđivanje nagrade odvjetnika za zastupanje, pa istim tarifnim brojem je propisano da odvjetnik ima pravo u sporovima za utvrđivanje ili osporavanje očinstva na 15 bodova, kako je to pravilno utvrdio sud prvog stupnja i I-tuženoj pravilno odmjerio parnične troškove. ”
    ŽS Bjelovar, Gž 1448/00, 09.11.2000.
    **********
    Stranka bez obzira na uspjeh u parnici, nema pravo na naknadu putnog troška punomoćnika, ako u sjedištu suda pred kojim se vodi parnica djeluje nekoliko odvjetnika.
    ŽS u Vukovaru, Gž 1169/02 od 9.9.2002.
    *********
    Za ocjenu o tome jesu li troškovi zastupanja po punomoćniku odvjetniku bili potrebni za vođenje parnice nije odlučno može li stranka s obzirom na svoju veličinu, organizaciju i broj zaposlenih angažirati vlastite zaposlenike, pravnike, za zastupanje u sporovima, nego je li pojedina parnična radnja po svom sadržaju bila nužna za potrebe određenog sudskog postupka.
    Visoki trgovački sud Republike Hrvatske Pž 3759/12 od 24.8.2012. (TS Zagreb P-2556/11 od 5.3.2012.)
    **********
    Trošak zastupanja stranke na ročištu zakazanom radi objave presude parnični je trošak.
    VS, Revr 580/05 od 14.12.2007.
    ***********
    Pravo stranke da imenuje punomoćnika u parnici ne može se isključiti niti ograničiti, time da takvo pravo ne ovisi o stručnim (pravnim) kvalifikacijama stranke.
    „Kod toga se ističe da ovaj sud ne može prihvatiti pravilnim stajalište prvostupanjskog suda koji, polazeći od činjenice da su tužitelji odvjetnici i suvlasnici Zajedničkog odvjetničkog ureda, pa da imaju realnu mogućnost u postupku pred sudom zastupati sami sebe, zaključuje da nije bilo potrebno da tužitelje (u ovršnom postupku i u ovoj parnici) zastupa odvjetnik, te da su tuženici nastali troškovi koji nisu bili potrebni u vođenju ove parnice, kod čega se poziva na odredbu čl. 155. st. 2. ZPP-a, navodeći da prema toj odredbi sud priznaje stranci samo one troškove koji su bili potrebni za vođenje parnice, te na odredbu čl. 151. st.2. ZPP-a, navodeći da se stranci u svakom slučaju ne moraju priznati troškovi zastupanja po odvjetniku, kojim zakon priznaje pravo na nagradu, jer se i takvi troškovi procjenjuju uz kontrolni kriterij „potrebnosti” troškova sadržanom u odredbi čl. 155. ZPP-a. Naime, prvostupanjski sud svoje stajalište ne razmatra povezano s odredbom čl. 89. st. 1. ZPP-a, prema kojoj stranke mogu poduzimati radnje u postupku osobno ili preko punomoćnika, kod čega pravo stranke da sama poduzima radnje u postupku ne znači i dužnost da tako postupa, pa može imenovati punomoćnika – osobu koja u ime stranke i za njen račun, u granicama dobivenih ovlaštenja, poduzima procesne radnje kao da ih poduzima sama stranka (odredbom čl. 89. a ZPP-a određeno je da stranku kao punomoćnik može zastupati samo odvjetnik ako zakonom nije drugačije određeno. Pravo stranke da imenuje punomoćnika u parnici (u okvirima odredbe čl. 89.a ZPP-a) ne može se niti isključiti niti ograničiti (kao što to čini prvostupanjski sud) i to pravo ne ovisi o stručnim (pravnim) kvalifikacijama stranke, pa tako niti o činjenici da su tužitelji i sami odvjetnici (jer i oni kao parnične stranke, temeljem citiranih odredbi, imaju pravo da radnje u postupku poduzimaju preko punomoćnika – odvjetnika).”
    Županijski sud u Varaždinu, Gž.4500/11-2 od 26. siječnja 2012.
    **********
    Izjave stranaka dane na ročištu za glavnu raspravu da ostaju kod dotadašnjih navoda te prilaganje u spis ili razmjena međusobnih pisanih podnesaka ne predstavlja raspravljanje o glavnoj stvari. Zbog toga stranka koja uspije u sporu, za zastupanje odvjetnika na tom ročištu ne može osnovano potraživati naknadu troška kao da se na tom ročištu raspravljalo o glavnoj stvari.
    VTS RH, Pž-259/09 od 16.studenoga 2009. (TS Rijeka P-1218/08 od 2.prosinca 2008.)
    **********
    Neovisno o tome je li pojedina radnja odvjetnika bila potrebna radi vođenja parnice, sud stranci koju je zastupao odvjetnik može kao trošak nagrade odvjetniku priznati samo onu odvjetničku radnju za koju je Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika propisano da odvjetniku pripada nagrada.
    Odvjetnik nema pravo na trošak sastava obrazloženog podneska u ovršnom postupku.
    Visoki trgovački sud Republike Hrvatske Pž 7319/06 od 30.1.2007.
    **********
    Kad sud odbije tužbeni zahtjev zbog zastare sporne tražbine, on ne čini povredu odredaba parničnog postupka time što odbije izvesti dokaze predložene radi utvrđivanja visine te tražbine.
    VS, Rev 612/07 od 19.9.2007.
    ***********
    Neovisno o tome je li pojedina radnja odvjetnika bila potrebna radi vođenja parnice, sud će prema stranci koju je zastupao odvjetnik kao trošak nagrade odvjetnika priznati samo onu radnju za koju je Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika propisano da odvjetniku pripada nagrada. Odvjetnik nema pravo na trošak sastava obrazloženog podneska u ovršnom postupku.
    VTSRH Pž 7319/2006-3
    *******************
    Za ocjenu o tome jesu li troškovi zastupanja po punomoćniku odvjetniku bili potrebni za vođenje parnice nije odlučno može li stranka s obzirom na svoju veličinu, organizaciju i broj zaposlenih angažirati vlastite zaposlenike, pravnike, za zastupanje u sporovima, nego je li pojedina parnična radnja po svom sadržaju bila nužna za potrebe određenog sudskog postupka.
    VTS RH, Pž-3759/12 od 24.kolovoza 2012. (TS Zagreb P-2556/11 od 5.ožujka 2012.)
    ************
    Stranka nema pravo na naknadu troškova prijevoza vlastitim osobnim automobilom ako iz zahtjeva za naknadu tog troška ne proizlaze razlozi zbog kojih nije koristila prijevoz sredstvima javnog prometa, odnosno razlozi zbog kojih je bilo neophodno da koristi svoje osobno vozilo.
    Županijski sud u Bjelovaru, Gž-66/10-2, od 1. IV. 2010
    *************
    Stranka, kojoj je osigurano besplatno pružanje pravne pomoći, nema pravo od protivne stranke tražiti naknadu parničnog troška za zastupanje odvjetnika.
    Osnovano tuženik – protutužitelj pobija presudu u dijelu odluke o trošku. Prema odredbi čl. 151 st. 1 ZPP parnične troškove čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu postupka. Budući daje tužiteljici, rješenjem Hrvatske odvjetničke komore, od 02. kolovoza 1995. godine (čl. 21 Zakona o odvjetništvu – “Narodne novine”, broj br. 9/94 i čl. 73 st. 1 t. 7 Statuta Hrvatske odvjetničke komore – “Narodne novine”, broj 25/95 i 92/99), u ovom predmetu osigurano besplatno zastupanje kao socijalno ugroženoj osobi, to tužiteljica nije imala izdataka za vođenje ove parnice. Stoga i ne postoji trošak naknade kojeg bi osnovano potraživala.
    Prema tome, odlučujući o parničnom trošku, pogrešno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo kad je naložio tuženiku nadoknaditi tužiteljici trošak.
    ŽS Zagreb, Gž 10631/98, 03.07.2000.
    *************
    Porez na dodanu vrijednost za usluge odvjetnika kao punomoćnika dio je parničnih troškova.
    VS, Rev 573/06 od 20.6.2007.
    ***********
    Ukoliko je odvjetnik stranka u postupku, isti nema pravo na naknadu troškova postupka temeljem Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika.
    „Neosnovano tužitelj pobija i odluku o troškovima parničnog postupka jer i po ocjeni ovoga suda tužitelj, koji je odvjetničko društvo, nema u ovom sporu pravo na naknadu troškova temeljem odvjetničke tarife radi vlastitoga zastupanja, jer nikome nije naplatno takvu uslugu izvršio. ZPP u čl. 151. st. 2. u vezi odredbi Odvjetničke tarife i Zakon o odvjetništvu ne predviđaju pravo na naknadu troškova odvjetniku za zastupanje u vlastitoj stvari, dok isto tako tužitelj nema pravo niti na naknadu troškova pristojbi koje nije specificirao, jer je takav zahtjev nepotpun u smislu primjene odredbe čl. 164. st. 2. ZPP.”
    Županijski sud u Varaždinu, Gž.1747/13-2 od 03. listopada 2013.
    ************
    Trošak koji je nastao u ovršnom postupku kod javnog bilježnika, ukoliko je rješenje o ovrsi stavljeno izvan snage a postupak je nastavljen kao u povodu prigovora protiv platnog naloga, smatra se parničnim troškom.
    „Sud prvog stupnja nije pravilno postupio kad je o trošku ovrhe zasebno odlučio uz glavnični iznos, jer je i o tom trošku treba odlučiti jedinstvenom odlukom za cjelokupni trošak postupka. Naime, prvostupanjski sud je bez ikakvog temelja izdvojio taj trošak, te o njemu odlučivao uz glavnični iznos (usvajajući ili odbijajući) jer je predmetni postupak započeo kao ovršni postupak (na temelju vjerodostojne isprave), te je povodom prijedloga tada ovrhovoditelja, a sada tužitelja i donijeto spomenuto rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave od 1.098,26 kn. Budući je postupak ovrhe započet u nadležnosti javnog bilježnika povodom prigovora ovršenika nastavljen donošenjem rješenja br. Ovrv./09 toga suda od 23. srpnja 2009.g., kojim je stavljeno izvan snage rješenje o ovrsi te su u tom dijelu ukinute provedene radnje te je postupak nastavljen kao u povodu prigovora protiv platnog naloga, dakle, kao parnični postupak, i trošak nastao u ovrsi kod javnog bilježnika također treba smatrati dijelom cjelokupnog troška parničnog postupka.”
    Županijski sud u Varaždinu, 14 Gž.1675/11-2 od 21. ožujka 2011.
    **********
    Troškove postupka osiguranja dokaza stranka može ostvariti kao dio parničnog troška pa ima pravo i na zatezne kamate od dana donošenja prvostupanjske presude.
    VS, Rev 25/06 od 8.3.2007.
    **********
    Sporno je, je li ovršenik dužan ovrhovoditelju naknaditi troškove ovršnog prijedloga i trošak podneska kojim je povučen dio prijedloga za ovrhu koji se odnosi na glavnicu i zatražena naknada troška ovršnog postupka.
    Iz rezultata postupka proizlazi da je ovrhovoditelj dana 8. siječnja 1999. godine, podnio prijedlog radi naplate svog potraživanja u iznosu od 3,662.567,58 kn po računu br. 68/98 od 9. studenoga 1998. godine i iznosa od 3,269.676,02 kn po računu br. 77/98 od 23. studenoga 1998. godine (ukupno radi naplate 6,932.240,60 kn), te da je ovršenik te račune platio 24. veljače 1999. godine.
    Također iz rezultata postupka proizlazi da je ovrhovoditelj 4. ožujka 1999. godine, svojim podneskom izvijestio sud da je ovršenik podmirio glavnicu, te da stoga povlači dio prijedloga za ovrhu koji se odnosi na glavnicu i zatezne kamate, a ostao kod zahtjeva za naplatu prouzročenog troška ovršnog postupka, te ujedno zatražio da mu se obistini trošak tog podneska.
    S obzirom na naprijed navedena činjenična utvrđenja pravilno je ovrhovoditelju dosuđen trošak ovršnog prijedloga i trošak podneska kojim je povukao prijedlog za ovrhu glavnice i kamata.
    Međutim, nižestupanjski sudovi se pogrešno pozivaju na odredbu čl. 155. i 154. st. 1. ZPP-a kada ovrhovoditelju dosuđuju trošak.
    Naime, ovdje temeljem čl. 19. Ovršnog zakona (“Narodne novine”, broj 57/96, 29/99, 42/00, 173/03, 194/03, 151/04 i 88/05) treba primijeniti odredbu čl. 158. st. 1. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine”, broj 53/91, 91/92, 112/99) prema kojoj odredbi je tužitelj koji povuče tužbu dužan protivnoj stranci naknaditi parnične troškove, osim ako je povlačenje uslijedilo odmah nakon udovoljenju zahtjevu od tuženika kada je tuženik dužan tužitelju naknaditi troškove postupka.
    Sada važećom odredbom čl. 158. st. 1. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine”, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01 i 117/03) dodatno je preciziran taj stavak tako da izričito stoji da će tuženik naknaditi tužitelju parnični trošak ako je tužba povučena odmah nakon što je tuženik udovoljio zahtjevu tužitelja.
    Pogrešno se u zahtjevu za zaštitu zakonitosti poziva na odredbu čl. 157. ZPP-a tvrdeći da ovršenik nije dao povoda tužbi, odnosno podnošenju ovršnog prijedloga, te da bi stoga njemu ovrhovoditelj trebao naknaditi parnični trošak.
    Naime, nakon što je ovrhovoditelj 8. siječnja 1999. godine, podnio ovršni prijedlog za prisilnu naplatu svog potraživanja po računima br. 68/98 od 9. studenoga 1998. i br. 77/98 od 23. studenoga 1998. godine, ovršenik je platio te račune i baš 24. veljače 1999. godine. Stoga je ovršenik dao povoda podnošenju ovršnog prijedloga jer nije bio platio dužni iznos po spomenutim računima, pa je ovrhovoditelj temeljem računa kao vjerodostojne isprave bio ovlašten zatražiti ovrhu, a što je i učinio podnošenjem prijedloga za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave (čl. 28. Ovršnog zakona).
    Odgovarajućom pak primjenom odredbe čl. 158. st. 1. ZPP-a ovršenik je dužan ovrhovoditelju naknaditi trošak ovršnog prijedloga i podneska kojim je povučen prijedlog za ovrhu glede glavnice i kamata, jer je povukao prijedlog za ovrhu odmah nakon što je udovoljeno zahtjevu (plaćeni utuženi računi).
    Radi naprijed navedenog zahtjev za zaštitu zakonitosti je temeljem čl. 393., a u svezi s čl. 408. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine”, broj 53/91, 91/02, 112/99), a koji se ovdje primjenjuju na temelju čl. 284. st. 5. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine”, broj 117/03) odbijen kao u izreci.
    VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE – Broj: Gzz 4/06-2
    *************
    Kad tužitelj povuče tužbu umješač na strani tuženika ima pravo na naknadu parničnih troškova pod istim uvjetima kao i tuženik.
    Županijski sud u Zagrebu Gž 892/2010-2 od 9.2.2010.
    *************
    Tužitelj koji je povukao tužbu zbog toga što više nema pravnog interesa za vođenje postupka, zbog utjecaja drugih sudskih postupaka vođenih između istih stranaka, dužan je protivnoj stranci naknaditi njegove nužne parnične troškove u tom postupku.
    „Nije u pravu tužitelj kada smatra da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio odredbu čl. 158. st. 1. ZPP-a kada je naložio tužitelju da tuženiku naknadi troškove postupka.
    Prema odredbičl. 158. st. 1. ZPP-a tužitelj koji povuče tužbu dužan je protivnoj stranci nadoknaditi parnične troškove ali ako je tužba povučena odmah nakon što je tuženik udovoljio zahtjevu tužitelja troškove postupka dužan je tužitelju nadoknaditi tuženik. U konkretnom slučaju iz podneska tužitelja kojim je on povukao tužbu nije vidljivo da je tuženik udovoljio tužbenom zahtjevu već da tužitelj zbog nekih drugih sudskih postupaka koji su vođeni između istih stranaka više nema pravni interes voditi ovaj postupak jer je on na drugi način došao u posjed predmetnih nekretnina. Po ocjeni ovog suda za primjenu odredbe čl. 158. st. 1. ZPP-a u dijelu koji govori o naknadi troškova tuženika tužitelju potrebno je da tuženik udovolji zahtjevu tužitelja dobrovoljno a ne na način da je zbog nekih drugih sudskih postupaka tužitelj izgubio pravni interes vođenja ovog postupka. Zbog toga je pravilno prvostupanjski sud temeljem citiranog zakonskog propisa naložio tužitelju platež troškova tuženiku jer je tužitelj povukao tužbu a tuženik tijekom postupka nije dobrovoljno udovoljio zahtjevu tužitelja.”
    ŽS u Koprivnici, Gž.1275/06-2 od 25. svibnja 2006. godine
    ***********
    Kad je tužitelj povukao tužbu odmah nakon što mu je treća osoba kao jedan od solidarnih dužnika ispunila tražbinu u cijelosti, a tužitelj je svoje potraživanje ostvarivao protiv tuženika također kao solidarnog dužnika, pripada mu pravo da potražuje troškove parničnog postupka neovisno o tome što povlačenje tužbe nije uslijedilo nakon ispunjenja obveze od strane tuženika.
    Vrhovni sud Republike Hrvatske Rev 744/2010-2 od 13.10.2010.
    **********
    Ako se parnični postupci razdvoje pa u jednom od razdvojenih postupaka tužitelj povuče tužbu, sud je dužan povodom tuženikova prijedloga odlučiti o troškovima postupka neovisno o tome što se postupci u drugim sporovima još vode.
    VTSRH, Pž 4896/05 od 6.9.2005.
    ***********
    Ako je tužiteljica povukla tužbu zbog toga što je udovoljeno njenom zahtjevu u drugom postupku koji je vodila protiv drugog tuženika, tada ista nema pravo na naknadu troškova tog postupka.
    „Stajalište žalbe tužiteljice nije prihvatljivo, jer se po ocjeni ovoga suda, povlačenje njezine tužbe utemeljene na odredbi čl. 216. OBZ-a, a podnijete protiv njezinog djeda i bake radi utvrđivanja obveze uzdržavanja, glede odluke o trošku postupka, ne može ocjenjivati kroz rezultate istovjetnog postupka uzdržavanja protiv njezinog oca J.S. u drugom predmetu toga suda (br. P./10). Predmetni postupak protiv ovdje tuženih zaseban je postupak te odluka o troškovima tog postupka ovisi isključivo o rezultatima raspravljanja upravo u tom postupku i u odnosu na predmetne tuženike, a ne o rezultatima raspravljanja u drugom postupku i u odnosu na drugu stranku, odnosno oca žaliteljice, to bez obzira što je predmet spora i u jednom i drugom postupku obveza uzdržavanja prema žaliteljici kao mlljt. potomku tuženih u oba predmeta. Stoga, protivno žalbi nije prvostupanjski sud odlučio o troškovima utemeljeno na restriktivnom i uskom tumačenju odredbe čl. 158. st. 1. ZPP-a u konkretnom slučaju, jer je to tumačenje pravilno, budući je posljedica upravo rezultata provedenog predmetnog dokaznog postupka, odnosno posljedice povlačenja tužbe žaliteljice u odnosu na upravo tuženike kao stranke ovog postupka. U konkretnom slučaju odlučan dio odredbe čl. 158. st. 1. ZPP-a kojim je propisano da je tužitelj koji povuče tužbu dužan protivnoj stranci nadoknaditi parnične troškove, to stoga što se predmetni slučaj ne može podvesti pod drugi dio iste odredbe u kojem postoji suprotna obveza, a to je obveza tuženika da naknadi tužitelju trošak, ali kada je povlačenje tužbe posljedica udovoljenja zahtjevu tužitelja, upravo iz navedenih razloga. U predmetnom postupku povlačenje tužbe jest posljedica udovoljenja zahtjevu, ali ne tuženika u postupku, već oca žaliteljice u drugom postupku, radi čega je žaliteljica u predmetnom slučaju, a što je rizik svakog tužitelja kod podnošenja tužbe, upravo utemeljeno na citiranom prvom dijelu odredbe čl. 158. st. 1. ZPP-a, pravilno odbijena sa zahtjevom za naknadu troška postupka od strane tuženika.”
    Županijski sud u Varaždinu, Gž.2308/11-2 od 12. travnja 2011.
    ***********
    Odvjetnik koji je zastupao tuženika nad kojim je otvoren postupak likvidacije i čije je brisanje (tuženika) upisano u registru trgovačkog suda, nakon upisa brisanja tuženika, ne može osnovano zatražiti naknadu troškova postupka zbog povlačenja tužbe tužitelja, pozivom na odredbu čl. 158 st. 1. ZPP-a.
    ŽS u Rijeci, Gž 2329/01 od 17.4.2002.
    ***********
    Kad tužitelj povuče tužbu, sud ne može odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove.
    Vrhovni sud Republike Hrvatske Rev x 77/2008-2 od 12.11.2008.
    *********
    Povodom zahtjeva stranke za naknadu parničnog troška u slučaju djelomičnog povlačenja tužbe, sud je ovlašten u rješenju izreći da će o tome odlučiti u konačnoj odluci.
    ŽS u Rijeci, Gž 2516/00 od 24.4.2002.
    **********
    Za primjenu odredbe čl. 158. st. 1. Zakona o parničnom postupku nije bitno je li parnica počela teći, nego da je tužba povučena odmah nakon što je tuženik učinio ono što je tužbenim zahtjevom traženo.
    ŽS u Zagrebu, Gž 6305/01 od 11.12.2001.
    ***********
    Razlozi zbog kojih je tužitelj povukao tužbu od odlučnog su značaja samo u odnosu na odluku o parničnim troškovima.
    „Motivi zbog kojih tužitelj povlači tužbu nisu procesnopravno relevantni, ali u odnosu na (eventualnu) odluku o parničnim troškovima, razlog zbog kojeg tužitelj jednostranom parničnom radnjom odustaje od traženja da sud u konkretnoj parnici odluči o osnovanosti njegova tužbenog zahtjeva (povlači tužbu), ukazuje se od odlučnog značaja. Stoga se samo općenitom tvrdnjom da to čini jer je tuženik udovoljio njegovom zahtjevu, tužitelj izlaže procesnom riziku da tuženik pristane na povlačenje tužbe, ali i da temeljem odredbe čl. 158. st. 1. ZPP-a, zatraži (i ostvari), naknadu parničnog troška od tužitelja (što je tuženik u ovoj parnici i učinio). Naime, prema ocjeni ovog suda, svoju tvrdnju da je tužbu povukao, jer je tuženik udovoljio njegovom zahtjevu, tužitelj niti u žalbi ničim nije konkretizirao i argumentirao (kada je, na koji način i u kojem iznosu tuženik eventualno udovoljio njegovom zahtjevu/novčanoj tražbini), te potkrijepio odgovarajućim dokazima (parnica se vodi između dvije pravne osobe, pa bi udovoljavanje zahtjevu tužitelja svakako pratila relevantna knjigovodstvena dokumentacija). Stoga je prvostupanjski sud, ocijenivši da je tužitelj koji je povukao tužbu dužan protivnoj stranci (tuženiku), nadoknaditi parnične troškove, na pravilan način primijenio odredbu čl. 158. st. 1. ZPP-a.”
    Županijski sud u Varaždinu, Gž.2413/13-2 od 09. siječnja 2014.
    **********
    Ako se parnični postupci razdvoje, pa u jednom od razdvojenih postupaka tužitelj povuče tužbu, sud je dužan povodom tuženikova prijedloga odlučiti o troškovima tog postupka neovisno o tome što se postupci u drugim sporovima još vode.
    Visoki trgovački sud Republike Hrvatske Pž 4896/05 od 6.9.2005.
    **********
    Kad tužitelj smanji tužbeni zahtjev, tuženik ima pravo na naknadu parničnog troška u visini povučenog dijela u smislu odredbe čl. 158. st. 1. ZPP-a .
    ŽS u Zagrebu, Gž 8126/01 od 17.6.2002.
    **********
    Tužitelj koji je povukao tužbu zbog toga što više nema pravnog interesa za vođenje postupka, zbog utjecaja drugih sudskih postupaka vođenih između istih stranaka, dužan je protivnoj stranci naknaditi njegove nužne parnične troškove u tom postupku.
    „Nije u pravu tužitelj kada smatra da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio odredbu čl. 158. st. 1. ZPP-a kada je naložio tužitelju da tuženiku naknadi troškove postupka.
    Prema odredbičl. 158. st. 1. ZPP-a tužitelj koji povuče tužbu dužan je protivnoj stranci nadoknaditi parnične troškove ali ako je tužba povučena odmah nakon što je tuženik udovoljio zahtjevu tužitelja troškove postupka dužan je tužitelju nadoknaditi tuženik. U konkretnom slučaju iz podneska tužitelja kojim je on povukao tužbu nije vidljivo da je tuženik udovoljio tužbenom zahtjevu već da tužitelj zbog nekih drugih sudskih postupaka koji su vođeni između istih stranaka više nema pravni interes voditi ovaj postupak jer je on na drugi način došao u posjed predmetnih nekretnina. Po ocjeni ovog suda za primjenu odredbe čl. 158. st. 1. ZPP-a u dijelu koji govori o naknadi troškova tuženika tužitelju potrebno je da tuženik udovolji zahtjevu tužitelja dobrovoljno a ne na način da je zbog nekih drugih sudskih postupaka tužitelj izgubio pravni interes vođenja ovog postupka. Zbog toga je pravilno prvostupanjski sud temeljem citiranog zakonskog propisa naložio tužitelju platež troškova tuženiku jer je tužitelj povukao tužbu a tuženik tijekom postupka nije dobrovoljno udovoljio zahtjevu tužitelja.”
    ŽS u Koprivnici,Gž.1275/06-2 od 25. svibnja 2006. godine.
    ***********
    Kad tužitelj umjesto prvobitno označenog tuženika kao tuženika označi drugu osobu (čl. 192. st. 1. ZPP-a), tada se na troškove postupka glede prvobitno označenog tuženika primjenjuju odredbe čl. 158. st. 1. u vezi s čl. 193. st. 2. ZPP-a, bez obzira na to je li sud prvog stupnja formalno donio rješenje o povlačenju tužbe u odnosu na njega ili nije.
    ŽS u Rijeci, Gž 1782/03 od 2.7.2003.
    **********
    Kada tužitelj u tužbi označi vrijednost predmeta spora, pa u odnosu na jednog od više tuženika povuče tužbu, taj tuženik ima pravo zahtijevati trošak postupka od tužitelja temeljem naznačene vrijednosti predmeta spora.
    Visoki trgovački sud Republike Hrvatske Pž 4609/02 od 11.5.2004.
    **********
    Kad je tužitelj povukao tužbu u parnici radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, nakon što je ovrha obustavljena jer je ovršni sud uvažio ovršenikovu žalbu protiv rješenja o ovrsi, ne radi se o povlačenju tužbe nakon udovoljenja tuženika tužbenom zahtjevu.
    VTS RH, Pž-5099/10 od 23.studenog 2010. (TS Dubrovnik P-510/09 od 14.lipnja 2010.)
    ***********
    Tužitelj koji nakon mirovanja postupka nije zahtijevao nastavak postupanja, te se ispune pretpostavke za povlačenje tužbe, dužan je naknaditi tuženiku troškove postupka.
    ŽS u Varaždinu, Gž 1568/05 od 21.9.2005.
    ***********
    Tužitelj koji povuče tužbu, a da nije udovoljeno tužbenom zahtjevu, dužan je tuženiku naknaditi parnične troškove.
    U ovoj pravnoj stvari tužba se smatra povučenom – postupak se obustavlja.
    Nalaže se tužitelju da I. i Ii.-tuženiku naknadi parnični trošak u iznosu od 2.013,00kn u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.
    Protiv navedenog rješenja u dijelu koji se odnosi na troškove parničnog postupka pravovremeno podnose žalbu tužitelj iz razloga odredbe članka 353. stavak 1. točka 1. Zakona o parničnom postupku na osnovanost odluke o trošku nakon povlačenja tužbe, koja je suprotna odredbi članka 158. stavak 1. istoga Zakona. Predlaže da se rješenje, koje se pobija žalbom u preinači na način da se tužitelju dosudi trošak u iznosu od 1.006,00kn. Traži trošak žalbe u iznosu od 1.525,00kn.
    Žalba tužitelja nije osnovana.
    Sud prvog stupnja nakon što su I. i II.-tuženik dali odgovor na tužbu, tužitelj bez obrazloženja povlači tužbu a I. i II.-tuženik pismenim podneskom ne protive se povlačenje ali traže trošak odgovora na tužbu i za pismeni podnesak u iznosu od 2.013,00kn koji se dosuđuje I. i II.-tuženiku i nalaže isplata tužitelju.
    Po ocjeni ovoga suda, sud prvog stupnja pravilno zaključuje da I. i II.-tuženik po odredbi članka 158. stavak 1. ZPP-a nisu dali povoda tužbi, jer tužitelj nakon pismenoga odgovora I. i II.-tuženika na tužbu od 31. kolovoza 2006., u prilogu dokazi o isplatama, tužitelj pismenim podneskom od 06. listopada 2006. povlači tužbu, a ne daje razloge povlačenja, pa je dužan je I. i II.-tuženiku naknaditi troškove koji su potrebni I nužni po odredbi članka 155. ZPP-a, a nastali povodom tužbe – trošak odgovora na tužbu i trošak pismenog očitovanja da se ne protive povlačenju, uz dosudu prouzročenih troškova, koji se dosuđuje u visini nagrade za pismene radnje punomoćnika odvjetnika I. i II.-tuženika , a određen je u skladu Tbr. 36 točka 1. odvjetničke tarife -Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, što iznosi s obzirom na vrijednost predmeta spora 2.013,00kn i nalaže isplatu troškova tužitelju.”
    Županijski sud u Vukovaru, broj: Gž-119/07- 2 od 1. veljače 2007.
    **********
    Kad je tužitelj povukao tužbu u parnici radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, nakon što je ovrha obustavljena jer je ovršni sud uvažio ovršenikovu žalbu protiv rješenja o ovrsi, ne radi se o povlačenju tužbe nakon udovoljenja tuženika tužbenom zahtjevu.
    Visoki trgovački sud Republike Hrvatske Pž 5099/10 od 23.11.2010. (TS Dubrovnik P-510/09 od 14.6.2010.)
    **********
    Tužitelj koji je povukao tužbu zbog toga što više nema pravnog interes za vođenje postupka, zbog utjecaja drugih sudskih postupaka vođenih između istih stranaka, dužan je protivnoj stranci naknaditi parnične troškove u tom postupku.
    ŽS u Koprivnici, Gž 1275/06 od 25.5.2007.
    *********
    Kad je propisano da prijeboj tražbine mora odobriti Hrvatska narodna banka, tražbine ne prestaju danom njihova susreta već danom odobrenja Hrvatske narodne banke. Zato ako tužitelj povuče tužbu odmah nakon što je Hrvatska narodna banka odobrila prijeboj, tuženik mu je dužan naknaditi parnične troškove.
    Vrhovni sud Republike Hrvatske Revt 56/2003-2 od 21.9.2005.
    **********
    Kad tužitelj povuče tužbu, sud ne može odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove.
    VS, Rev x 77/2008 od 12.11.2008.
    *********
    Sud može samo fizičku osobu kao stranku osloboditi od plaćanja sudskih pristojbi.
    ŽS u Bjelovaru, Gž 1813/00 od 5.10.2000.
    **********
    Prijedlog za oslobođenje od plaćanja sudskih pristojbi može se smatrati nepotpunim samo ako mu nije priložena potvrda o imovnom stanju iz čl. 14. Zakona o sudskim pristojbama, a ne i ako stranka nije dala izjavu o svom imovnom stanju i imovnom stanju svog supružnika, već to uz druge pretpostavke može biti razlog za odbijanje prijedloga.
    ŽS u Bjelovaru, Gž 2271/00 od 30.11.2000.
    *********
    Stranka ne može biti oslobođena obveze da svom protivniku naknadi parnični trošak.
    ŽS u Zagrebu, Gž 909/00 od 13.6.2000.; Gž 11913/99 od 13.6.2000.
    ********
    Prijedlog za oslobođenje od plaćanja sudskih pristojbi može se smatrati nepotpunim samo ako mu nije priložena potvrda o imovnom stanju iz čl. 14. Zakona o sudskim pristojbama, a ne i ako stranka nije dala izjavu o svom imovnom stanju i imovnom stanju svog supružnika, već to može biti uz druge pretpostavke razlog za odbijanje prijedloga.
    ŽS u Bjelovaru, Gž 2271/00 od 30.11.2000.
    ********
    Općina nije tijelo državne vlasti, već jedinica lokalne samouprave i nije oslobođena od plaćanja sudskih pristojbi u smislu čl. 16. Zakona o sudskim pristojbama.
    ŽS u Bjelovaru, Gž 1435/00 od 27.7.2000.
    *********
    Osoba odnosno tijelo s javnim ovlastima nije oslobođena plaćanja sudskih pristojbi u sporu za isplatu dividende protiv trgovačkog društva čiji je dioničar jer takav zahtjev ne proizlazi iz njezinih javnih ovlasti niti je s njima u vezi.
    VTS RH, Pž-5844/10 od 2.ožujka 2011. (TS Zagreb P-3170/09 od 29.siječnja 2010.)
    ************
    Kad stranka predloži da je se oslobodi plaćanja troškova postupka te da joj sud odredi punomoćnika, sud nije ovlašten prije donošenja odluke o tim prijedlozima stranke zakazivati ročište te zbog nepristupanja stranke tom ročištu ocijeniti da je došlo do povlačenja tužbe, budući da su se ponovno ostvarile pretpostavke za mirovanje postupka.
    VS, Rev 8/03 od 3.3.2004.
    ************
    Zakonom o besplatnoj pravnoj pomoći odlučivanje o oslobođenju od plaćanja sudskih pristojbi stavljeno je u nadležnost nadležnom uredu kod kojeg se pokreće postupak za odobravanje pravne pomoći podnošenjem zahtjeva.
    U tom smislu izmijenjen je i čl. 172. Zakona o parničnom postupku (čl. 22. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku /„Narodne novine” broj 25/13 – ZIDZPP/13, a koja odredba se, sukladno čl. 102. ZIDZPP/13, primjenjuje i na postupke pokrenute prije stupanja na snagu ZIDZPP/13).
    Kratki tekst odluke
    Rješenjem prvostupanjskog suda odbačen je zahtjev tuženika za oslobođenje od obveze plaćanja sudskih pristojbi u ovom postupku. Županijski sud u Zagrebu potvrđuje pobijano rješenje suda prvog stupnja.
    „ Pobijanim prvostupanjskim rješenjem odbačen je prijedlog tuženika za oslobođenje od plaćanja sudskih pristojbi zbog toga što sud nije ovlašten odlučivati o oslobođenju stranke od obveze plaćanja sudskih pristojbi, već je stranka dužna istodobno s podnošenjem pismena sudu dostaviti rješenje upravnog tijela kojim mu je odobrena besplatna pravna pomoć u vidu oslobođenja obveze plaćanja sudskih pristojbi ili dokaz da je do dana podnošenja pismena na koje se plaća pristojba, podnio zahtjev za pružanje besplatne pravne pomoći.
    Pobijana je prvostupanjska odluka, nadalje, donesena pravilnom primjenom odredbe članka 172. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine”, broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 28/13., dalje u tekstu: ZPP) gdje je propisano kako se pravo na oslobađanje od plaćanja troškova postupka i pravo na stručnu pravnu pomoć ostvaruje na način i uz uvjete propisane posebnim propisom, kojim se određuje besplatna pravna pomoć. Na ovaj je način, odredbom članka 22. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP („Narodne novine” broj 25/13., dalje u tekstu: ZIDZPP/13) izmijenjen članak 172. ZPP koji je predviđao mogućnost da sud oslobodi od plaćanja sudskih pristojbi stranku, uz uvjete propisane Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine” broj 74/95., 57/96., 137/02., 125/11., 112/12., dalje u tekstu: ZSP).
    Odredbom članka 102. ZIZPP/13 koje su preostale nakon redakcijskog pročišćavanja Zakona o parničnom postupku je propisano, u članku 102. stavak 2. tog Zakona kako se odredba članka 22. ZIDZPP/13 primjenjuje na postupke pokrenute prije stupanja na snagu ZIDZPP/13.
    Dakle, neosnovan je žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava kojeg ističe tuženik navodeći kako je ovršni prijedlog podnesen 2010. godine te se na podneseni zahtjev za oslobođenje od obveze plaćanja sudskih pristojbi primjenjuje ZPP koji se primjenjivao u trenutku podnošenja ovršnog prijedloga.
    S obzirom na navedeno, nakon stupanja na snagu Zakona o besplatnoj pravnoj pomoći („Narodne novine” broj: 62/08., 44/11., 81/11., dalje u tekstu ZBPP) se odredbe članka 172. ZPP primjenjuju samo u skladu sa odredbama tog Zakona.
    Zbog toga je prvostupanjski sud pravilno odbacio prijedlog tuženika budući da je, prema odredbama ZBPP, odlučivanje o oslobođenju od plaćanja sudskih pristojbi stavljeno u nadležnost nadležnom uredu kod kojeg se pokreće postupak za odobravanje pravne pomoći podnošenjem zahtjeva, s time što je odredbom članka
    2. stavak 5. ZBPP, izrijekom određeno da njegove odredbe, u pogledu oslobođenja od plaćanja sudskih pristojbi, imaju prednost u primjeni pred odredbama drugih posebnih propisa kojima se uređuju ta pitanja, a odredbom članka 53. stavak 1. ZBPP („Narodne novine” broj: 143/13.) je propisano da će se postupci za odobravanje pravne pomoći pokrenuti prije stupanja na snagu ovoga Zakona dovršiti prema odredbama ZBPP. “
    Županijski sud u Zagrebu, poslovni broj Gž-5882/13-3 od 10. ožujka 2015.
    ************
    Za ocjenu osnovanosti zahtjeva za oslobođenje od plaćanja sudskih pristojbi relevantno je ukupno (stvarno) imovinsko stanje stranke u trenutku odlučivanja o prijedlogu, a ne ono koje je postojalo u trenutku podnošenja zahtjeva.
    VTS RH, Pž-1409/10 od 25.siječnja 2011. (TS Zagreb p-58/09 od 26.siječnja 2010.)
     
  23. Matrix
    Ovaj sud slaže se sa ocjenom nižestupanjskih sudova da je oporuka sada pok. B. M. od 11. svibnja 1995. godine pravovaljana. Oporučitelj je oporuku napisao svojom rukom i vlastoručno ju potpisao, te dodao i datum kada je sastavljena, pa su ispunjene sve pretpostavke pravovaljanosti vlastoručne oporuke predviđene odredbom čl. 68. ZN. Činjenica da je ostavitelj uz svoj potpis dodao i otisak kažiprsta ne čini vlastoručnu oporuku nevaljanom.”
    VSRH Rev 436/2003-2
    *****************
    Isključenje iz nasljedstva mora u oporuci biti izraženo na nesumnjiv način.
    VSRH Rev 156/2001
    *****************
    Valjan je ugovor kojim je ostavitelj ugovorio s bankom da za slučaj njegove smrti prava s njegovih računa kod te banke prelaze na određenu osobu.
    VSRH Rev 960/1990
    *****************
    Oporuka je jednostrani akt oporučitelja te svako kasnije raspolaganje od strane oporučitelja određenom stvari koju je bio nekome namijenio oporukom ima za posljedicu opoziv namjene, te stvari i opoziv oporuke kako je to propisano čl. 107. Zakona o nasljeđivanju. Zbog navedenog je oporuka opozvana i u slučaju kada je ostavitelj pravno valjanim ugovorom raspolagao imovinom koja je bila predmet oporuke u korist treće osobe ili pak osobe u čiju je korist izvršio raspolaganje oporukom.”
    VSRH Rev 1081/1999
    ******************
    Kad je ispunjenje naloga iz oporuke za oporučnog nasljednika postalo nemoguće (zbog smrti osobe o kojoj je trebalo brinuti) bez njegove krivnje, to nije od utjecaja na njegova prava kao nasljednika.
    VSRH Rev 2261/1997
    ****************
    Vlastoručna oporuka je pravovaljana ako ju je oporučitelj napisao svojom rukom i ako ju je potpisao. Pritom potpis oporuke mora uslijediti nakon što se ona napiše, dakle, na kraju oporuke.
    Vrhovni sud Republike Hrvatske Rev 1330/2008-2 od 17.2.2010.
    **********************
    Oporuka koju je oporučitelj napisao svojom rukom i potpisao pravovaljana je, te za taj oblik oporuke nisu potrebne nikakve druge formalnosti, ali ako su iste ipak učinjene (ovdje potpisi svjedoka) one same po sebi ne oduzimanju oporuci značenje valjane vlastoručne oporuke. Potpisi svjedoka na vlastoručnoj oporuci ne daju toj oporuci značenje pisane oporuke pred svjedocima.
    Županijski sud u Splitu Gž 3442/2008 od 11.3.2010.
    *******************
    Kasnije raspolaganje oporukom na stvari koja je bila predmet ugovora o darovanju nema značenje opoziva ugovora o darovanju.
    VSRH Rev 1083/1991
    *******************
    Okolnost da oporučitelj nije pročitao pismenu oporuku pred svjedocima koju je pisao oporučni nasljednik, nije od utjecaja, kad su ispunjene ostale pretpostavke za njezinu valjanost.
    ŽS Zg Gž 1523/1997
    ********************
    Potomci ostavitelja i njihovi bračni drugovi ne mogu biti oporučni svjedoci, bez obzira na stupanj srodstva s ostaviteljem.
    VSRH Rev 2813/1991
    ******************
    Različiti datumi na pisanoj oporuci pred svjedocima ne predstavljaju takvu manjkavost, koja bi nužno tu oporuku činila nevaljanom, ukoliko na nevaljanost oporuke ne upućuju i druge okolnosti.
    ŽS Gs Gž 292/2003-2
    *******************
    Okolnost da se oporučitelj nije potpisao i na prvom listu oporuke, nije od utjecaja na pravnu valjanost pisane oporuke pred svjedocima.
    Vrhovni sud Republike Hrvatske Rev 1471/2010-2 od 15.9.2010.
    *******************
    Valjana je pismena oporuka pred svjedocima koja nije sastavljena po neposrednom kazivanju oporučitelja već treće osobe, ako su ispunjene ostale pretpostavke za valjanost pismene oporuke.
    VSRH Rev 460/1992
    *********************
    Teret dokazivanja zagubljene oporuke na onoj je stranci koja se poziva na postojanje takve oporuke.
    Županijski sud u Splitu Gžp 433/2010 od 28.12.2010.
    ********************
    Za valjanost pismene oporuke pred svjedocima odlučno je da li oporučitelj zna čitati ili pisati na jeziku na kojem je oporuka sastavljena.
    Vrhovni sud Republike Hrvatske Rev 2291/97 od 30.11.2000.
    *******************
    Ostaviteljičina izjava može biti dana i riječju “da”, kojom je na jasan način pokazala da se radi o njezinoj oporuci koju ona potpisuje pred prisutnim svjedocima.
    VSRH Rev 937/1991
    *********************
    Oporučitelj može dati izjavu da je to njegova oporuka ne samo riječima navedenim u Zakonu o nasljeđivanju već i drugim izrazima koji na jasan način iskazuju stvarnu, ozbiljnu i slobodnu volju ostavitelja.
    Vrhovni sud Republike Hrvatske Rev 17/2005-2 od 29.9.2005.
    **********************
    Osobom koja ne zna čitati i pisati treba smatrati i onu koja nije u mogućnosti čitati i pisati npr. zbog gubitka ili oštećenja vida.
    VSRH Rev 1277/1993
    ***********************
    Sud prvog stupnja je odbio tužbeni zahtjev kojim tužiteljica traži da se utvrdi da je usmena oporuka D. Ž. kojom je svu svoju imovinu njoj ostavio, istinita i pravovaljana. Tužbeni zahtjev se zasniva na tvrdnji da je oporučitelj ranije napisao pismenu oporuku kojom je univerzalnom nasljednicom imenovao tužiteljicu, ali da je nije mogao naći niti se sjetiti gdje se ona nalazi, pa je iz tog razloga bio prisiljen i sastaviti usmenu oporuku, kojom svoju imovinu ostavlja tužiteljici. Prema odredbi čl. 78. Zakona o nasljeđivanju (NN 52/71 i 47/78 ) oporučitelj može izjaviti svoju posljednju volju usmeno pred dva svjedoka samo ako zbog iznimnih prilika nije u mogućnosti sastaviti pismenu oporuku. To znači, da u smislu navedene odredbe ocjena postoje li iznimne prilike i može li se usmenoj oporuci priznati valjanost, ovisi o činjenici da li se oporučitelj nalazio u takvoj situaciji da mu je osobno bilo nemoguće sastaviti pismenu oporuku. Pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da i u slučaju da je istinita tvrdnja tužiteljice da je oporučitelj ranije napisao pismenu oporuku koju dan prije smrti nije mogao naći, niti se sjetiti gdje se ona nalazi, nema značaj izuzetnih prilika koje bi ga onemogućile da sastavi pismenu oporuku.”
    ŽS Zg Gž 4992/1999
    *******************
    Pravno je valjana oporuka koju je svojom rukom napisao i potpisao oporučitelj velikim tiskanim slovima pri čemu niti okolnost što se njegov potpis na oporuci sastoji od početnog slova vlastitog imena i cijelog prezimena nema utjecaja na njenu valjanost.
    VSRH Rev 1226/2007-2
    ********************
    Oporuka pisana na pisaćoj mašini i potpisana po oporučiteljici i jednom oporučnom svjedoku je po svojem obliku ništava oporuka.
    Županijski sud u Varaždinu, Gž. 527/03-2 od 12. svibnja 2003.
    ********************
    Oporučitelj može dati izjavu da je to njegova oporuka ne samo riječima navedenim u Zakonu o nasljeđivanju već i drugim izrazima koji na jasan način iskazuju stvarnu, ozbiljnu i slobodnu volju ostavitelja.
    VSRH Rev 17/2005-2
    *********************
    Ukoliko se radi o osobi koja je završila samo jedan razred osnovne škole i koja se može vrlo teško i nečitljivo potpisati koristeći potpuno neprepoznatljive znakove, tada navedeno upućuje na zaključak da se radi o osobi koja ne zna pisati, zbog čega ista nije mogla sastaviti pisanu oporuku pred svjedocima.
    Županijski sud u Varaždinu, Gž. 1169/09-2 od 11.I.2010.
    ***********************
    Naknadno sačinjenje pisane oporuke pred svjedocima od strane primateljice uzdržavanja, ne znači nužno i ispunjenje pretpostavki za raskid ugovora o doživotnom uzdržavanju u smislu odredbe članka 116. Zakona o nasljeđivanju.
    ŽS Gs Gž 307/2006-2
    *************************
    Odredba čl. 73 st. 2 ZN-a taksativno navodi osobe koje ne mogu biti svjedoci oporuke, što posljedično rezultira pravnom nevaljanošću oporuke u slučaju ako je svjedok oporuke jedna od osoba taksativno nabrojena u citiranoj zakonskoj odredbi. Budući da je svjedok oporuke bio nećak ostavitelja, odnosno srodnik ostavitelja u pobočnoj liniji drugog stupnja, to je oporuka pravno nevaljana.”
    ŽS Ri Gž 2024/2001
    ************************
    Za valjanost pismene oporuke pred svjedocima odlučno je da li oporučitelj zna čitati ili pisati na jeziku na kojem je oporuka sastavljena.
    VSRH Rev 2291/1997
    ***********************
    Oporučiteljica je pismenom oporukom pred svjedocima (čl. 69 ZN-a) raspolagala svojom imovinom, time da po navodima tužbe je jedan od svjedoka oporuke bio bračni drug srodnika oporučiteljice u pobočnoj liniji (čl. 73 st. 2 ZN-a). Medjutim, budući da je brak srodnika oporučiteljice u pobočnoj liniji prestao smrću i to prije potpisivanja sporne oporuke, takva činjenica ne ukazuje na nepravovaljanost oporuke, jer je smrću bračnog druga svjedoka oporuke prestalo tazbinsko srodstvo, a samim time takav svjedok pismene oporuke više nije osoba iz odredbe čl. 73 st. 2 ZN-a.
    ŽS Ri Gž 1465/2000
    ***********************
    Za pravnu valjanost pismene oporuke pred svjedocima se traži da oporučitelj zna čitati i pisati, pri čemu nije dovoljno da oporučitelj znade čitati i pisati, već se traži da on oporučitelj bude u stanju služiti se ovim svojim znanjem.
    VSRH Rev 1343/1997
    ********************
    Sud prvog stupnja donosi pobijano rješenje, a u razlozima navodi da je tijekom ostavinskog postupka došlo do spora oko opsega ostavinske imovine, obzirom da suprug ostaviteljice tvrdi da stan predstavlja njegovo suvlasništvo u ½ dijela s osnova bračne stečevine (a što mu preostali zakonski nasljednici osporavaju). Kako je ostaviteljica bila upisana kao isključiva vlasnica predmetnog stana, zaključuje da na pokretanje parničnog postupka treba uputiti supruga ostaviteljice temeljem odredbe članka 224. stavak 1. i 2. Zakona o nasljeđivanju (“Narodne novine”, br. 48/03, 163/03 i 35/05, dalje ZN). Naime, ukoliko su sporne činjenice koje se mogu utvrditi na temelju javnih ili javno ovjerovljenih isprava, sud će na temelju predmnjeve da je sadržaj tih isprava istinit, uputiti u parnicu onog nasljednica koji tvrdi suprotno. Zaključuje da je među nasljednicima došlo do spora oko opsega ostavinske imovine, slijedom čega ostavinski postupak valja prekinuti temeljem odredbe članka 222. ZN, te članka 225. stavak 1. ZN, supruga ostaviteljice uputiti na pokretanje parnice. Žalitelj osporava pravilnost i zakonitost pobijanog rješenja tvrdnjom da su na pokretanje parničnog postupka trebali biti upućeni ostali zakonski nasljednici, i to na utvrđenje “da je cijeli stan vlasništvo ostaviteljice”. U obrazloženju sud navodi “ukoliko su sporne činjenice koje se mogu utvrditi na temelju javnih ili javno ovjerovljenih isprava, sud će na temelju predmnjeve da je sadržaj tih isprava istinit uputiti u parnicu onog nasljednika koji tvrdi suprotno”. Navedeno navodi pozivom na odredbu članka 224. stavak 2. ZN. Međutim, stavkom 1. izreke određuje prekid ostavinskog postupka (članak 224. stavak 1. ZN), a što je suprotno sa stavkom 2. citirane odredbe koja navodi da sud neće prekinuti postupak ako su sporne činjenice koje može utvrditi na temelju javnih ili javno ovjerovljenih isprava. U takovom će slučaju na temelju predmnjeve da je sadržaj tih javnih isprava istinit donijeti rješenje o nasljeđivanju (članak 226. ZN), a onog koji tvrdi suprotno uputit će da to dokaže u parnici. Upravo navedeno iznimka je iz odredbe članka 225. stavak 1. ZN (na koju se sud prvog stupnja isto tako poziva) prema kojoj sud upućuje na parnicu stranku čije pravo smatra manje vjerojatnim. U konkretnom se slučaju upućivanje na parnicu ne zasniva na manjoj vjerojatnosti prava, već na osporavanju predmnjeve o istinitosti javnih isprava.
    ŽS Zg Gž 1332/2006-2
    ***********************
    Sud prvog stupnja je utvrdio da je oporučiteljica svu svoju pokretnu i nepokretnu imovinu ostavila tužiteljima na jednake dijelove iz zahvalnosti što su se o njoj brinuli, dok da je tuženiku kao nužni dio ostavila nekretnine pod imenom Sveta Fumija u P. uz naznaku da je tako postupila, jer da se ovaj nikada o njoj nije brinuo. Na temelju takve izjave posljednje volje sudovi nižega stupnja su pravilno zaključili da oporučiteljica nije na nesumnjiv način izrazila u oporuci želju da tuženika isključi od nasljedstva, već naprotiv da mu je na ime nužnoga dijela ostavila određene nekretnine. Po odredbi čl. 48. Zakona o nasljeđivanju, oporučitelj koji želi isključiti nekog nasljednika mora to izraziti u oporuci na nesumnjiv način, a korisno je da navede i temelj za isključenje. Na temelju prije iznijetih činjenica sudovi nižega stupnja su zauzeli pravilno pravno stajalište kada su ocijenili da ne postoje pretpostavke iz prije navedene zakonske odredbe kada bi se moglo uzeti da je oporučiteljica tuženika isključila iz nasljedstva. Ovaj sud smatra, protivno stajalištu izraženom u reviziji, da se u konkretnom slučaju ne može govoriti ni o djelomičnom isključenju iz nasljedstva, jer bi isključenje kao takvo trebalo biti izraženo na nesumnjiv način u oporuci, što nije slučaj u konkretnom sporu.
    VSRH Rev 156/2001
    **********************
    Kada je izvršen prijenos vlasništva stana darovnim ugovorom na nasljednika zbog toga što je on, po prethodnom dogovoru sa ostaviteljem kao nositeljem prava (stanarskog) na njegov otkup, i uz znanje i pristanak ostalih nasljednika, svojim novčanim sredstvima platio cijenu iz ugovora o otkupu, ne radi se o raspolaganju ostavitelja kojim bi bio povrijeđen nužni nasljedni dio ostalih nasljednika jer mu nedostaje nenaplatni karakter.
    Županijski sud u Bjelovaru, Gž-1835/09-2, od 4. II. 2010.
    *********************
    Ocijenjeno je da su postojale izuzetne prilike koje opravdavaju izjavljivanje posljednje volje usmeno pred svjedocima kad se zdravstveno stanje oporučiteljice naglo pogoršalo, nastupila je opća slabost koja je onemogućila inače pismenu osobu da osobno sastavi oporuku pa čak i da je potpiše, a predosjećala je skoru smrt koja je i nastupila tri sata po usmenom oporučivanju.
    VSRH Rev 664/2007-2
    *********************
    Nemogućnost pronalaska ranije sastavljene pismene oporuke nema značaj izuzetnih prilika, koje onemogućavaju oporučitelja da sastavi pismenu oporuku.
    ŽS Zg Gž 4992/1999
    *********************
    Činjenice da je oporučiteljica boravila u bolnici, da je bolovala od karcinoma koji je bio u progresiji, da je oslijepila, da je primala lijekove i bila u teškom stanju i da je predosjećala svoj kraj te da je i umrla četiri dana nakon sastava usmene oporuke, predstavljaju izvanredne okolnosti koje opravdavaju sastav usmene oporuke.
    ŽS Kc Gž 644/2003-2
    **********************
    Ukoliko je oporučitelj u vrijeme sačinjena usmene oporuke, prema nalazu i mišljenju sudskog vještaka bio sposoban za rasunivanje, a postojale su izuzetne prilike zbog kojih nije mogao sačiniti pismenu oporuku, za pravnu valjanost usmene oporuke u tom slučaju ne utječe okolnost što je oporučitelj uza se imao pismene ljude, naročito zbog činjenice što se zdravstveno stanje oporučitelja nakon sačinjenja usmene oporuke pogoršalo, te je isti svega nekoliko sati nakon sačinjenja usmene oporuke umro.
    Županijski sud u Varaždinu, Gž. 737/05-2 od 08.IX-2005.
    *********************
    Pravo osobe koja se poziva na postojanje usmene oporuke manje je vjerojatno od prava osobe koja se poziva na pismenu oporuku.
    VSRH Gzz 1/1997
    ********************
    Ukoliko je oporučitelj u vrijeme sačinjena usmene oporuke, prema nalazu i mišljenju sudskog vještaka bio sposoban za rasunivanje, a postojale su izuzetne prilike zbog kojih nije mogao sačiniti pismenu oporuku, za pravnu valjanost usmene oporuke u tom slučaju ne utječe okolnost što je oporučitelj uza se imao pismene ljude, naročito zbog činjenice što se zdravstveno stanje oporučitelja nakon sačinjenja usmene oporuke pogoršalo, te je isti svega nekoliko sati nakon sačinjenja usmene oporuke umro.
    Županijski sud u Varaždinu, Gž. 737/05-2 od 08.IX-2005.
    *********************
    Ocijenjeno je da postojanje subjektivnih teškoća koje su onemogućavale oporučiteljicu da sastavi sudsku oporuku (bolest), uz postojanje objektivne mogućnosti da druga osoba uputi zahtjev sudu u njezino ime za sastavljanje sudske oporuke izvan sjedišta suda, isključuje postojanje izvanrednih okolnosti.
    VSRH Gzz 21/1991
    ********************
    Ocijenjeno je da nisu postojale izuzetne prilike koje bi opravdavale izjavljivanje posljednje volje usmeno pred svjedocima kad je oporučitelj, koji zbog bolesti nije bio u stanju pisati, mogao posljednju volju izjaviti u obliku sudske oporuke ili pisane oporuke pred svjedocima.
    VSRH Rev 127/2007-2
    **********************
    Mjerodavno vrijeme za ocjenu da li su postojale iznimne okolnosti za sastavljanje usmene oporuke je vrijeme sastavljanja te oporuke.
    Županijski sud u Varaždinu, Gž. 536/07-2 od 28.VIII.2007.
    ************************
    Postojanje iznimnih prilika treba ocjenjivati prema trenutku izjave usmene oporuke, a ne prema vremenu prije toga.
    VSRH Rev 2432/1992
    **********************
    Sposobnost za rasuđivanje pok. ostaviteljice u vrijeme sastavljanja oporuke, ostavinski sud ne može utvrditi isključivo na temelju iskaza svjedoka.
    Županijski sud u Varaždinu, Gž.1143/07 od 22.I.2008.
    * ******************
    Kad oporuka nije valjana jer nije učinjena u obliku i pod uvjetima predviđenima zakonom, okolnost da je nasljednik priznao oporuku ne utječe na njezinu nevaljanost.
    VSRH Rev 1441/1990
    ********************
    Tek u slučaju kada izmenu nasljednika budu sporne činjenice od kojih zavisi pravna valjanost ili sadržaj oporuke, sud je dužan prekinuti ostavinsku raspravu i uputiti stranke na pokretanje parnice radi utvrnenja pravne valjanosti oporuke. Prema tome, isključivo nasljednicima pripada pravo na osporavanje valjanosti oporuke, pri čemu nasljednici na ostavinskoj raspravi mogu istaknuti prigovore vezane uz njihovo pravo na nasljedstvo, valjanost oporuke, opsega ostavinske imovine i sl.
    Županijski sud u Varaždinu, Gž. 776/03-2 od 09.06.2003.
    **********************
    Predmet spora je pitanje ništavosti i pravne nevaljanosti oporuke sad pok. N.Š. od 11. travnja 1994. godine. Tužitelji osporavaju valjanost oporuke smatrajući da oporučitelj nije bio sposoban za oporučivanje u vrijeme sastavljanja oporuke. Nižestupanjski sudovi prihvatili su tužbeni zahtjev ocijenivši da oporuka ima nedostatke formalne prirode koji ju čine nevaljanom. Naime, utvrđuju da sporna oporuka ne ispunjava uvjete za valjanost pismene oporuke pred svjedocima (čl. 69. Zakona o nasljeđivanju – “Narodne novine”, br. 52/71 i 47/78 – dalje: ZN), pošto oporučitelj nije u prisutnosti dvaju svjedoka istu vlastoručno potpisao izjavljujući pred njima da je to njegova oporuka. Zbog toga se i nisu bavili pitanjem sposobnosti oporučitelja za oporučivanje iz tog osnove ocjenjivali pitanje pravne valjanosti sporne oporuke. Oporuka jest strogo formalni pravni akt (čl. 67. ZN), što znači da formalni nedostaci oporuke utječu na mogućnost njene ništavosti. Međutim u smislu odredbe čl. 82. st. 1. ZN nastupanje ništavosti formalno manjkave oporuke ovisi o stajalištu osobe koja je ovlaštena tražiti njeno poništenje, te ako ovlaštena osoba ne zatraži poništenje oporuke u određenom roku dolazi do njene konvalidacije.
    VSRH Rev 1920/1999
    *******************
    Kada svjedoci oporuke nisu potpisani odmah ispod potpisa oporučiteljice, već su isti potpisani na posebnom listu papira, a koji papir je Javna bilježnica povezala jamstvenikom i zapečatila svojim pečatom, tako da isti predstavlja sastavni dio oporuke, smatra se da su potpisi svjedoka uslijedili odmah nakon što je oporuka potpisana po oporučiteljici.
    Županijski sud u Varaždinu, Gž.1143/07 od 22.I.2008.
    *******************
    Oporuka je opozvana kada je ostavitelj kasnijim pravno valjanim ugovorom o darovanju raspolagao imovinom koja je bila predmet oporuke.
    Vrhovni sud Republike Hrvatske Gzz 3/2010-2 od 29.6.2011.
    *******************
    Vođenje postupka radi potpunog lišenja poslovne sposobnosti oporučiteljice nema utjecaja na pravnu valjanost oporuke ukoliko je ista u vrijeme sastava oporuke bila sposobna za oporučno nasljeđivanje svojom imovinom.
    Županijski sud u Varaždinu, Gž. 223/09-2 od 22.IV.2009.
    ************
    Smatra se da je oporučitelj koji je zaključio ugovor o uzdržavanju nekoliko dana nakon sastava oporuke, opozvao namjenu stvari koju je nekome namijenio.
    ŽS Vž Gž 1360/2006-2
    *****************
  24. Matrix
    Opasne stvari su one „koje po svojoj namjeni, osobinama,položaju, mjestu i načinu uporabe ili na drugi način čine povećanu opasnost štete za okolinu, pa ih se mora nadgledati i upotrebljavati s povećanom pozornošću.“.
    Vrhovni sud Republike Hrvatske, br. Rev 190/2007-2 od 27. ožujka 2007
    *****************
    Opasnu stvar između ostalog predstavlja:
    - Pas koji se kreće javnim putem bez kontrole vlasnika
    (Županijski sud u Varaždinu, br. Gž-2997/15-3 od 10. ožujka 2016.)
    *************
    - Konj koji se bez ikakvog nadzora i noću kreće javnom prometnicom
    (Županijski sud u Bjelovaru, br. Gž-835/11-2 od 8. prosinca 2012.)
    *****************
    Divljač na javnoj cesti čak iako inače ne egzistira na lovištu uz cestu
    (Županijski sud u Varaždinu, br. Gž.713/06-2 od 27. lipnja 2006.)
    *****************
    Strojni iskop zemljišta u okviru redovnih poslova na održavanju javnih cesta. 
    (Županijski sud u Varaždinu, br. Gž-3095/13-2 od 1. prosinca 2014.)
    *****************
    Stablo drveta velike krošnje nagnuto iznad hotelskog restorana
    (Županijski sud u Bjelovaru, br. Gž-3532/13-2 od 6. ožujka 2014.)
    *******************
    Mokre i klizave pločice u vrijeme nastanka štetnog događaja, bez obzira što je
    riječ o protukliznim pločicama
    (Županijski sud u Varaždinu, br. Gž.264/12-4 od 25.ožujka 2013.)
    *****************
    Betonski blokovi postavljeni uzdužno i poprečno na cesti
    (Županijski sud u Varaždinu, br. Gž.479/03-3 od 15. travnja 2003.)
    *********************
    Teretno vozilo s natovarenim priključnim vozilom, šlepom, u prometu
    (Županijski sud u Varaždinu, br. Gž.3218/11-2 od 13. veljače 2012.)
    *****************
    Masna mrlja na cesti. 
    (Županijski sud u Varaždinu, br. Gž.5011/12-2 od 5.ožujka 2013.)
    ******************
    Neispravan plinski sustav u stanu
    (Vrhovni sud Republike Hrvatske, br. Rev
    1284/09-4 od 19. svibnja 2010.)
    ******************
    Otvoreni bazen pun vode namijenjen kupanju djece
    (Vrhovni sud Republike Hrvatske, br. Rev 1243/07-2 od 1. travnja 2008.)
    _______________________________________
    Mokar pod u trgovini gdje se kreću kupci predstavlja opasnu stvar, pa tuženi za naknadu štete odgovara po objektivnom kriteriju.
    (Vs RH, Rev. 1905/97, od 29. 8. 2000. - Izbor odluka 2/2000 – 41.) 
    ********************
    Nižestupanjski sudovi su i po stajalištu ovoga suda pravilno zaključili da fasada, odnosno žbuka na proćelju zgrade kod koje zbog dotrajalosti postoji opasnost od pucanja i padanja na pločnik predstavlja opasnu stvar budući da ugrožava sve koji se kreću pločnikom (čl. 173. ZOO-a), te da je revident kao vlasnik zgrade odgovoran tužiteljima za nastalu štetu. 
    (Vs RH, Rev. 716/1996, od 26. 1. 2000. - Izbor odluka 1/2000 – 49/36.
    *****************
    Pas koji se bez nadzora kreće gradskom ulicom predstavlja povećanu opasnost za okolinu, pa vlasnik psa odgovara po kriteriju  objektivne odgovornosti za štetu nastalu naletom psa na automobil.
    Iz obrazloženja:
    Pravilno su nižestupanjski sudovi otklonili stajalište tuženika, da se u konkretnom slučaju ponašanje psa može tretirati kao ponašanje pješaka u prometu, kao i prosudbu da bi se pas mogao smatrati opasnom stvari samo s obzirom na njegova svojstva.
    Pravilan je zaključak nižestupanjskih sudova da pas vučjak, koji se bez nadzora
    kreće gradskom ulicom predstavlja povećanu opasnost za okolinu, pa je stoga odgovornost prvo i drugotuženika kao vlasnika psa utemeljena s osnovom na objektivne odgovornosti temeljem odredbe iz čl. 174. Zakona o obveznim odnosima.
    (Vs RH, Rev. 1834/95, od 12. 10. 2000. – Izbor odluka 2/2000 – 40
    ****************
     
  25. Matrix
    "Davanjem u zakup poljoprivrednog zemljišta u vlasništvu države, sve dok nije
    okončan postupak za povrat te imovine, nije došlo do stjecanja bez osnove na strani države."
    (VSRH, Rev-503/2007-2 od 22. svibnja 2007.).-
    *************
    "Nema zakonske osnove za povrat ulaganja učinjenih prilikom adaptacije kuće kad su ta ulaganja izvršena dobrovoljno i besplatno, pri čemu se nije očekivala niti zahtijevala naknada."
    (VSRH, Rev -580/2007-2 od 29. kolovoza 2007.).-
    ************
    Glede ulaganje tuđeg rada i sredstava u odnosu na isti institut navodi se: „(…) zastara potraživanja za stjecanje bez osnove do kojeg je došlo ulaganjem tuđeg rada i sredstava u nekretnine tuženika (čl. 215. u svezi s čl. 210. ZOO) počinje teći od dana kada je neosnovano obogaćeni stekao mogućnost ubirati korist od izvršenih ulaganja (…), a ne kako to pogrešno cijene nižestupanjski sudovi od dana kada su ta ulaganja učinjena.‟ 
    VS RH Rev-x 294/14-2 od 15. travnja 2015.
    ***************
    "Kad je uplata u korist određenog žiro-računa izvršena zabunom, bez valjane pravne osnove, radi se o stjecanju bez osnove s pravom na povrat onog što je neosnovano plaćeno."
    (VSRH, Gzz-165/2005-2 od 24. studenoga 2005.).-
    ***********
    "Stjecatelj koji je naplatio tražbinu u ovršnom  postupku, na temelju tada pravomoćne i ovršne presude koja je ukinuta u revizijskom postupku, u trenutku stjecanja bio je savjestan stjecatelj koji duguje zateznu kamatu od postavljenog zahtjeva za vraćanje onoga što je naplatio u ovršnom postupku."
    (VSRH, Rev -737/2002-2 od 21. rujna 2005.).-
    **************
    "Kupac koji je platio razliku cijene temeljem potpisanog ugovora, a smatrao jeda tu razliku ne duguje, mogao bi tražiti povrat samo ako je zadržao pravo da traži vraćanje ili ako je platio da bi izbjegao prinudu."
    (VSRH, Rev-3443/1999-2od 21. siječnja 2004.)
    *************
    Vrhovni sud RH u svojoj je odluci Rev-x 474/10 zauzeo stav da se u slučaju vraćanja onog što je primljeno na temelju ništavog ugovora primjenjuju odredbe ZOO-a o stjecanju bez osnove, pa tako i odredba čl. 214. kojom je određeno da u slučaju kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.U svakom slučaju, tužitelju pripada pravo na zatezne kamate od dana podnošenja tužbe, jer se taj dan nedvojbeno može smatrati kao "dan podnošenja zahtjeva" u smislu navedene odredbe ZOO-a. Ima li tužitelj pravo na zatezne kamate i za razdoblje prije podnošenja tužbe ovisi o tome je li tuženik bio savjestan ili nesavjestan stjecatelj, kao i o tome je li zahtijevao vraćanje prije podnošenja tužbe. 
    Vrhovni sud RH Rev-x 474/10
    **************
    Prema stavu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod brojem Pž-3584/11 nema pravo zahtijevati vraćanje onaj tko je izvršio isplatu znajući da nije dužan platiti. Tako i okolnost da je tužiteljev direktor imao protupravni interes sredstvima tužitelja namiriti obvezu treće osobe nije isplata nedugovanog. U ovom konkretnom predmetu nesporno je da je tužitelj u trenutku uplate novčanih sredstava na tuženikov račun točno znao (morao znati) što plaća, kome plaća i zašto to plaća, odnosno da je znao (morao znati) kako plaća tuđi dug.
    Nakon uplate 2000. godine tužitelj se tek 2001. godine obratio tuženiku sa zahtjevom za povrat uplaćenih sredstava. Kao razlog takvog zahtjeva navodi kako je tuženik uplaćena sredstva stekao bez osnove jer među društvima tužitelja i tuženika nije postojao vjerovničko dužnički odnos, pa nije bilo osnove plaćanja. Za ovaj sud navedene nesporne činjenice bile su dostatne za ocjenu neosnovanosti tužbenog zahtjeva i njegovo odbijanje.
    Okolnost na koju se tužitelj pozvao o tome kako je do predmetne transakcije došlo iz razloga što je bivši tužiteljev direktor imao protupravni interes tužiteljevim sredstvima platiti umješača jer je u tom društvu većinski član, ne dovodi u pitanje utvrđene činjenice.Ako je tome doista tako bilo, odnosno ako je član uprave - direktor tužiteljevog društva protivno interesu tog društva poduzimao određene radnje na štetu društva, onda je tužitelj mogao ustati protiv njega tužbom za naknadu štete na temelju odredbe čl. 273. ZTD-a.
    Visoki trgovački sud Republike Hrvatske br. Pž-3584/11
    ************
    Kad je u revizijskom postupku ukinuta pravomoćna presuda na temelju koje je, u
    ovršnom postupku prisilno naplaćena tražbina, osnovan je zahtjev za vraćanje onog što je naplaćeno u ovršnom postupku, na temelju stjecanja bez osnove, neovisno o tome što između stranaka i dalje traje postupak o istoj tražbini.
    VSRH, Rev-737/2002-2 od 21. rujna 2005. godine.
    *********************
    Kad je iznos dosuđen pravomoćnom presudom tuženik isplatio tužitelju, a ta je
    presuda odlukom revizijskog suda naknadno ukinuta uz vraćanje predmeta na ponovno suđenje, tužitelj je u obvezi vratiti tuženiku primljeni iznos neovisno o tome kakav će biti rezultat ponovnog suđenja.
    Vrhovni sud Republike Hrvatske Rev 516/2010-2 od 14.7.2010.
    *************
    „Pravilno nižestupanjski sudovi zaključuju da u konkretnom slučaju zastara prava
    zahtijevati vraćanje stečenog po osnovi koja je kasnije otpala nije mogla početi teći prije no što je VSRH donio prije navedenu presudu i prije nego što je ta presuda dostavljena ovdje tužiteljici.‟
    VS RH Revt-141/16-2 od 1. veljače 2017
    *******************
    "Prema ocjeni ovog revizijskog suda, a pravilnom primjenom materijalnog prava, u ovom predmetu radi se o stjecanju bez osnove, a takvo potraživanje zastarijeva za pet godina (opći zastarni rok – čl. 371. ZOO), a zastarijevanje u konkretnom slučaju počinje teći prvog dana poslije dana kada je tužitelj kao vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze (čl. 361. st. 1. ZOO), a to je dan kada je tužitelju dostavljeno rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Gzz-333/03, Rev-1070/03 od 12. siječnja 2006.‟ 
    VS RH Revr-1787/12-2 od 6. veljače 2013
    *************
    Kada vraća ono što je stekao bez osnove, nepošteni stjecatelj dužan je platiti zatezne kamate od dana stjecanja.
    Sažetak:
    Prema tome, s obzirom na nesporno utvrđene činjenice, sukladno navedenoj odredbi iz članka 1111. stavak 1. ZOO-a, tuženik je dužan tužitelju isplatiti utuženi
    neosnovano stečeni iznos od 25.465,64 kn sa zateznim kamatama od dana stjecanja (čl. 1115. ZOO-a). Tuženik ne spori činjenicu da se naplatio iako za to nije imao pravne osnove od samog početka, što znači da je bio nepošteni stjecatelj od trenutka stjecanja.
    VTs RH Pž-4079/10, od 13. svibnja 2014.
    **************
    Svaka strana duguje drugoj naknadu za koristi koje je u međuvremenu imala od onoga što je dužna vratiti, odnosno nadoknaditi s tim da je strana koja vraća novac dužna platiti zatezne kamate od dana kad je isplatu primila. S obzirom na to da se radi o zahtjevu za vraćanje danog po osnovi stjecanja bez osnove (ugovor je raskinut pa je ta osnova prestala) primijenit će se opći zastarni rok iz članka 225. Zakona o obveznim odnosima. Prema toj odredbi rok je pet godina. Odredbom članka 215. Zakona o obveznim odnosima, zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano.
    Vrhovni sud Republike Hrvatske Rev-1467/96 od 6. prosinca 2000
    ***********
    Pravomoćna i ovršna presuda Općinskog suda od 20. studenoga 2006., na temelju
    koje je tužitelj isplatio tuženici utuženi iznos od 142.248,80 kn, a koja je kasnije ukinuta revizijskom odlukom uz vraćanje predmeta na ponovno suđenje, u vrijeme plaćanja predstavljala je valjanu pravnu osnovu tuženičina stjecanja tih novčanih sredstava. Ukidanjem presude ta je osnova otpala, pa je na temelju odredbe čl. 1111. st. 3. ZOO-a tada nastala obveza vraćanja navedenog iznosa.Ta obveza je bezuvjetna pa tuženica neosnovano smatra da je za donošenje odluke o zahtjevu tužitelja za vraćanje tih sredstava od značenja daljnji tijek parnice u kojoj je ukinuta presuda na temelju koje je izvršeno plaćanje, jer je nakon ukidanja ta presuda bez učinka, a nova presuda kojom bi tužbeni zahtjev bio prihvaćen može predstavljati novu samostalnu osnovu na temelju koje će tužitelj biti dužan namiriti tuženici tražbinu u skladu s tom presudom."
    Vrhovni sud Republike Hrvatske, broj Rev 516/10-2, od 14. srpnja 2010
    *************
    Riječ je o stjecanju bez osnove ako dio imovine jedne osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nije utemeljen na pravnom poslu ili u zakonu.Time nastaje obveznopravni odnos koji djeluje inter partes i u kojem je stjecatelj
    dužnik, a osoba čiji je dio imovine prešao u imovinu stjecatelja jest vjerovnik.
    (Privredni sud Hrvatske, Pž–3437/93 od 28. prosinca 1993., Praxis, 2/36)
    ****************
    Osoba koja nije stanar, a koristila je i adaptirala stan, ne može od stanara tražiti povrat više uloženih sredstava s naslova stjecanja bez osnove budući da stanar nije vlasnik stana.
    (Vrhovni sud Republike Hrvatske,27 Rev–3097/91, od 12. lipnja 1991.)
    **************
    Osnovanost zahtjeva za vraćanje isplaćenog po osnovi stjecanja bez osnove ne ovisi o krivnji stjecatelja već o tome ima li isplata osnove u pravnom poslu ili zakonu.
    (Županijski sud u Bjelovaru, Gž–1297/99, od 2. rujna 1999.)
    ************
    Kada je vjerovnik naplatio zatezne kamate temeljem pravomoćne odluke suda, on je
    taj iznos stekao temeljem valjane pravne osnove te dužnik ne može osnovano tražiti u novoj parnici vraćanje iznosa zateznih kamata koje su plaćene preko propisane stope pozivom na institut stjecanja bez osnove.
    (VS HR, Rev–2/2000, od 13. travnja 2000.)
    ***********
    Potraživanje naknade koristi koju je imala osoba upotrebljavajući tuđu stvar u svoju
    korist zastarijeva u općem zastarnom roku.
    (VS RH, Gzz–6/85, od. 12. rujna 1985.)
    **********
    Ako netko neovlašteno uporabi tuđu stvar u svoju korist, imatelj stvari može zahtijevati da mu naknadi protuvrijednost materijalne koristi koju je imao od uporabe tuđe stvari i to do isteka općeg zastarnog roka od pet godina.
    (Vps, Pž–303/82, od 29. lipnja 1982.)
    **********
    Zastarijevanje potraživanja s naslova stjecanja bez osnove počinje teći od trenutka kada se imovina stjecatelja povećala, a ne od trenutka kada je vjerovnik saznao za povećanje.
    (VS RH, Rev–421/1992, od 25. lipnja 1992.)
    ************
    Banka koja je u zabludi isplatila fizičkoj osobi svotu strane valute koja joj nije
    pripadala, može tražiti i vraćanje navedenih svota u istoj valuti.
    (VS RH, Rev–653/90 od 25. srpnja 1990.)
    ***********
    Zahtjev prodavatelja da mu kupac prije isporuke automobila isplati razliku do
    konačne cijene ne može se smatrati prinudom kad je takva obveza kupca predviđena ugovorom. Tužitelj stoga nema pravo na povrat onoga što je platio.
    (VS RH, Rev–1250/94, od 23. travnja 1997.)
    ***********
    Prijetnja raskidom ugovora ne mora imati značenje prinude odnosno prijetnje u
    smislu odredbe čl. 60. Zakona o obveznim odnosima i stoga tužitelj s te osnove nema pravo na povrat.
    (VS RH, Rev–2449/94, od 30. travnja 1997.)
    ************
    Savjestan stjecatelj je onaj kojemu je temeljem pravomoćne sudske odluke isplaćena naknada nematerijalne štete, bez obzira na to je li ona isplaćena dobrovoljno ili u ovršnom postupku.
    (Županijski sud u Gradu Zagrebu, Gž–392/96, od 22. listopada 1996.)
    *******************
    Tko plati znajući da nije obvezan platiti, nema pravo zahtijevati vraćanje novca osim ako je zadržao pravo traženja novca natrag ili ako je platio da bi izbjegao prisilu.
    (VS RH, Rev–953/82, od 13. siječnja 1983.)
    *************
    Utvrđeno je da je tužiteljeva imovina smanjena u korist tuženikove pogreškom
    tužitelja kao osiromašene osobe. Ta se pogreška nikako ne može smatrati ispričivom zabludom, već očitim nemarom i neusklađenosti rada tužiteljevih službi.
    (VS RH, II Rev–86/87 od 22. listopada 1987., PSP–38/74)
    ******************
    Procijenjeno je da nije savjestan pribavitelj osoba koja je nakon proteka roka određenog vremena mogla znati da joj je dva puta plaćena renta zbog izgubljene
    zarade.Zato takva osoba ne može osnovano zadržati drugi put plaćenu svotu za isti dug.
    (VS RH, Rev–214/89, od 4. listopada 1989.)
    **********
    Zajmoprimatelj je obvezan zajmodavcu vratiti iznos koji je primio zajedno s
    kamatama. Dakle, ako je zajmodavac po akceptnom nalogu naplatio veću svotu, višak koji prelazi ugovoreni iznos zajma zajedno s kamatama stekao je bez osnove i obvezan je taj iznos vratiti zajmoprimatelju.
    (Visoki trgovački sud RH, Pž–938/94, od 11. travnja 1995.)
    ************
    Tuženik je od tužitelja primio svotu od 30.000 DEM i to iznos od 23.000 DEM dana 4. ožujka 1994., a iznos od 7.000 DEM 25. ožujka 1994., sve u svrhu da tu novčanu svotu tuženik preda poduzeću M., a na ime troškova realizacije inozemnog kredita.
    Tuženik navedenu svotu nije predao poduzeću M. već ju je neovlašteno zadržao za sebe.
    Na temelju takvog utvrđenja, a primjenom odredbi čl. 210. st. 3. i čl. 214. ZOO-a,
    tuženik je obvezan tužitelju isplatiti navedenu novčanu svotu sa zateznom kamatom koju je Zagrebačka banka plaćala na devizne štedne uloge valute DEM, a koja teče od dana kada je tužitelj tuženiku predao navedene novčane iznose do isplate, sve u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom tečaju na dan isplate.
    (VRHS RH, Rev–1046/02, od 17. ožujka 2004.)
    ************
    Osoba koja je u očekivanju sklapanja braka radila za svog zaručnika i time pridonijela povećanju njegove imovine ima pravo na naknadu na osnovi neosnovanog obogaćenja ako nije došlo do sklapanja braka.
    (VS RH, Gž–1796/79, od 20. ožujka 1979.)
    ***********
    Obveza vraćanja stečenog bez osnove nastaje i kada se nešto primi s obzirom na
    osnovu (u ovom slučaju ugovor o uzdržavanju)  koja se nije ostvarila.
    (VS RH, Rev–686/88, od 26. listopada 1988.)
    ************
    Kad je viši carinski organ ukinuo zaštitnu mjeru oduzimanja automobila koju je izrekao niži carinski organ na temelju čl. 386. Carinskog zakona, tada je prestala
    pravna osnova za plaćanje troškova dopreme, čuvanja i ležarine automobila. Stoga osoba koja je morala platiti te troškove prilikom preuzimanja vozila ima pravo zahtijevati njihovo vraćanje.
    (VS RH, Rev–2364/81, od 6. travnja 1982.)
    ************
    Jedna od ugovornih strana može zahtijevati naknadu koristi koju je druga strana ostvarila neovlaštenom uporabom njezinih sredstava (strojeva) nakon raskida ugovora o ortakluku.
    (VS RH, Rev–2126/88, od 11. travnja 1989., PSP–44/96)
    ************
    Ako je poništeno rješenje nadležnog upravnog tijela o obvezi plaćanja poreza na promet nekretninama i pravima, osoba od koje je naplaćen porez ima pravo na kamate na iznos vraćenog novca koji nije bila dužna platiti i to za razdoblje od izvršene uplate do isteka roka za uplatu razrezanog poreza prema novom rješenju.
    (VS RH, Rev–53/90, od 26. rujna 1990.)
    *************
    Od osobe koja se protupravno koristila stambenim prostorom vlasnik može potraživati naknadu koristi koju bi ostvario njegovim iznajmljivanjem podstanarima samo ako dokaže da bi upravo na taj način ostvario prihod.
    (VS RH, Rev–948/89, od 14. prosinca 1989., PSP–47/82) 
    *********
    Suvlasnik koji se bez naknade koristi suvlasničkim dijelom nekretnine drugoga
    suvlasnika neosnovano se obogatio za visinu najamnine koju bi inače morao plaćati, pa je to korist koju je obvezan naknaditi i to u nominalnoj svoti najamnine kako bi ona dospijevala za naplatu.
    (VS RH, Rev–1881/91, od 28. studenoga 1991., Izbor–93/113)
    ***************
    Zahtjev vlasnika, kojemu je oduzimanjem posjeda onemogućeno korištenje njego-
    va stana, za naknadu troškova najamnine isplaćene za drugi iznajmljeni stan,
    predstavlja odštetni zahtjev, a ne zahtjev za naknadu koristi od uporabe tuđe stvari.
    (VS RH, Rev–2565/86, od 28. travnja 1987.) 
    ***********
    O zahtjevu podstanara ili osobe koja se bez pravnog osnova koristi stanom, o vraćanju sredstava koja je ta osoba uložila za poboljšanje uvjeta stanovanja valja odlučiti primjenom propisa o poslovodstvu bez naloga.
    (VS RH, Rev–948/89, od 14. studenoga 1989.)
    ************
    Radnik koji je dokupio staž umjesto organizacije ispunjavajući njezinu zakonsku obvezu ima pravo na naknadu plaćenog iznosa.
    (VS RH, Rev–3221/93, od 25. studenoga 1993.)
    *********
    Kada je poslodavac propustio platiti doprinose za mirovinsko osiguranje, pa
    osiguranik sam plati te doprinose, ali u vrijeme kada je već nastupila zastara
    potraživanja s naslova dužnih doprinosa, ne može od poslodavca zahtijevati povrat
    plaćenih iznosa.
    (VS HR, Rev–1736/90, od 21. ožujka 1991.)
    ********
    Komunalno poduzeće dužno je platiti općini trošak popravka kanalizacije, jer je to poduzeće po zakonu dužno održavati kanalizaciju.
    (Visoki trgovački sud, Pž–1213/93, od 18. listopada 1994.)
    **************
    Tuženik je bio u obvezi platiti porez na promet nekretnina, no platio ga je tužitelj koji je bio zakonski solidarni jamac. Tužitelju pripada pravo tražiti od tuženika naknadu plaćene svote, jer u toj situaciji vrijede pravila o vraćanju onoga što je plaćeno bez osnove.
    (VS RH, Rev–3595/93, od 4. svibnja 1995.)
    ***********
    U konkretnom slučaju tužitelj i ne tvrdi da je dio njegove imovine prešao u imovinu
    tuženika, nego da je treća osoba I. Č. izvršila uplatu određenih sredstava na žiro račun  tuženika. Kako nikakav dio imovine tužitelja nije prešao u imovinu tuženika, to nije tužitelj aktivno legitimiran potraživati vraćanje uplaćenih sredstava. 
    Eventualno bi I. Č., koji je sredstva uplatio, mogao u posebnoj parnici tražiti povrat
    navedenog iznosa, ali opet pod određenim uvjetima. Zato ovaj sud ocjenjuje da na
    strani tužitelja nema aktivne legitimacije. Ništa ne mijenja na stvari što je tužitelj bio vlasnik stana i da je kupac I. Č. cijenu pogrešno platio tuženiku umjesto tužitelju.
    (Privredni sud Hrvatske, Pž–3437/93, od 28. prosinca 1993.)
    *************
    Postojanje mogućnosti protuovrhe ne isključuje pravo na podnošenje tužbe zbog stjecanja bez osnove.
    (VS RH, Rev–112/92, od 29. prosinca 1993.)
    ***********
    Bivši bračni drug, koristeći suvlasnički dio nekretnine drugog bivšeg bračnog druga,
    neosnovano se obogatio i to za razmjeran iznos najamnine koji bi se ostvario
    iznajmljivanjem tog dijela nekretnine.
    (VS RH, Rev–1419/98, od 9. svibnja 2001.)
    ********
    Visina koristi koju su tuženici stekli koristeći se radom i uslugama tužitelja bez osnova, utvrđuje se prema cijenama na dan donošenja prvostupanjske presude.
    (VS RH, Rev–686/88, od 26. listopada 1988.)
    **********
    Onaj koji je stekao bez osnove obvezan je vratiti ono što je stekao na taj način i to
    prema cijenama na dan donošenja prvostupanjske presude. U konkretnom slučaju to znači da valja utvrditi za koliku je vrijednost ulaganjem sredstava tužitelja povećana prometna vrijednost stambenog objekta tuženoga u vrijeme presuđenja. Ako bi ulaganjem sredstava tužitelja u objekt tuženika porasla prometna vrijednost stambenog objekta tuženika, radilo bi se o stjecanju bez osnove na strani tuženika.
    (VS RH, Rev–227/93, od 3. studenoga 1993.)
    ***********
    Na iznos neosnovano više zaračunate cijene stana prodavatelj je kupcu obvezan platiti kamate koje teku od dana kada je kupac uplatio taj iznos.
    (VS HR, Rev–1486/86, od 28. listopada 1986.)
    *************
    Zajmoprimac je obvezan zajmodavcu vratiti iznos koji je primio zajedno s kamatama. Stoga, ako je zajmodavac po akceptnom nalogu naplatio veću svotu, višak koji prelazi ugovoreni iznos zajma zajedno s kamatama stekao je bez osnove.
    (VS RH, Pž–938/84, od 11. travnja 1995.)
    *************
    Obveza svake strane glede plaćanja zateznih kamata na iznos koji je primila na osnovi ništavog pravnog posla i koji je dužna vratiti procjenjuje se prema odredbama o opsegu vraćanja pri stjecanju bez osnove.
    (VS RH, Rev–999/92, od 7. srpnja 1993.)
    ****************
    Osiguratelj ne može tražiti vraćanje svote isplaćene u ime naknade štete zbog tjelesne ozljede, narušenja zdravlja ili smrti ako je isplata izvršena prema pravomoćnoj presudi, jer valja smatrati da je naknada izvršena savjesnom stjecatelju, pri čemu nije odlučujuće što je u revizijskom postupku oštećeni odbijen u tom dijelu tužbenog zahtjeva.
    (VS HR, Rev–1491/87, od 24. prosinca 1987.)
    *************
    Dijete koje pridonosi uzdržavanju roditelja znajući da na to nije obvezno ne može
    zahtijevati vraćanje isplaćenih svota. S obzirom na takva utvrđenja nižestupanjski su sudovi pravilno primijenili materijalno pravo zauzevši stajalište da je tužiteljica
    pridonosila uzdržavanju svoje majke smatrajući da je to moralna obveza kćeri prema majci, a da to nije bila obvezna. Stoga se tuženica nije neosnovano bogatila za svote koje je tužiteljica davala za njezino uzdržavanje. S obzirom na izneseno, tužiteljica je, znajući za raskid ugovora sa svojom majkom, pridonosila njezinom uzdržavanju, a da na to nije bila prisiljena ni obvezana (osim moralne obveze). Tako postupajući, tužiteljica je dobrovoljno pristala na smanjenje svoje imovine za svote koje je davala za uzdržavanje svoje majke. Stoga je neosnovano njezino traženje danih svota za majčino uzdržavanje i sudovi su pravilno odbili njezino tužbeno traženje.
    (VS HR, Rev–350/88, od 21. rujna 1988.)
    ***************
     U odnosu na nužne i korisne troškove koji se pojavljuju kod revindikacijskih zahtjeva, početak tijeka zastare jednako je uređen i odredbom članka 164. stavak 7.ZV-a, jer pravo na naknadu nužnih i korisnih troškova zastarijeva od dana predaje stvari, s time da se u pretpostavkama iz odredbe članka 164. ZV radi o trogodišnjem a ne općem zastarnom roku koji se, za razliku u stvarnopravnim parnicama, primjenjuje kod instituta stjecanja bez osnove
    VS RH Rev-x 294/14-2 od 15. travnja 2015. i Rev-x 358/11-2 od 20. studenoga 2013.
    **************
    Potraživanje ostavitelja na temelju stjecanja bez osnove prelazi na nasljednike neovisno o tome je li ostavitelj podnio tužbu radi ostvarenja tog potraživanja.
    Vrhovni sud Republike Hrvatske Rev
    2510/2010-2 od 11.1.2012.
    *****************
    Kada tuženik posjeduje nekretninu ili neku drugu stvar tužitelja ili posjeduje njegov suvlasnički dio, plaćanje vrijednosti 
    postignute koristi prema čl. 1111. i 1120. Zakona o obveznim odnosima (NN. 35/05 i 41/08) moguće je samo u slučaju kada je nekretnina ili neka druga stvar upotrijebljena na način da je promijenila identitet zbog čega nije moguće ili nije gospodarski opravdano vraćanje te nekretnine ili neke druge stvari. Kada je 
    moguće vraćanje tj. kada je moguća predaja nekretnine ili stvari u posjed ili suposjed tada se naknada koristi prosuđuje prema  odredbi čl. 164. i 165. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (NN. 91/96; 68/98; 137/99; 22/00; 73/00;114/01; 79/06; 141/06; 146/08; 38/09; 153/09) ali samo u slučaju kada tužitelj uz platež koristi tužbenim zahtjevom traži i predaju  nekretnine ili stvari u posjed. 
    Zaključak sjednice Građanskog odjela Županijskog suda u Varaždinu od 04. rujna 2013.
    ****************
×
×
  • Napravi novi...