Mrnjaukalica

Ma, ne radi toga. Pitanje je zašto zakonodavac to ne bi učinio kažnjivim i za pokušaj kada bi bilo opravdano inkriminirati pokušaj samoubojstva.

Dobro, ali zašto onda ne kažnjavamo u sklopu čl. 96. st. 4. KZ i pokušaj?

@destiny Nemojte sami ulaziti u stručnu dijagnostiku i pitati se čemu je uzrok ove situacije. Pokušajte porazgovarati s psihijatrom Vaše supruge, nemojte se na nju ljutiti, dopustite mogućnost da je možda njoj teže nego Vama - iako Vam razlog još nije poznat. Nemojte svoju suprugu označavati raznoraznim kvazidijagnozama i poremećajima ako tako možda nije, možda je drugačije, možda lakše, možda teže - u svakom slučaju, ako je i riječ o kakvom duševnom poremećaju, najbolje je da to utvrdi struka. Tu Vam ne pomaže medicinska enciklopedija. Imam iskustva s duševnim poremećajima iz razloga što su meni bliski članovi oboljeli od psihotičnih poremećaja kao što i radim u udruzi korisnika ustanova duševnog zdravlja. Kod psihoza je često da se oboljele osobe okreću protiv svojih najbližih (djeca protiv roditelja i obratno, supruga protiv muža i bratno, itd.), a da se prema van čini da je sve u najboljem redu. Dešava se da oboljela osoba zlostavlja svojim ponašanjem cijelu obitelj, a kada po nju dođu policija i hitna pomoć, onda ispadne sasvim zdrava - to često dovodi i do toga da liječnik iz hitne pomoći zaključi da je sve u redu. Suradljivost oko priznavanja bolesti i liječenja također je vrlo bitan problem. Meni blizak član obitelji nije 8 godina priznao da boluje od shizofrenije i tog razdoblja se sjećam kao da je bilo ratno stanje. Posljednjih 7 godina je u dobroj remisiji. Širok je spektar duševnih poremećaja koji mogu dovesti do takvog ponašanja, a ne samo kod graničnog poremećaja ličnosti, kako to navodi bigfoot. Istovremeno on s priličnom dozom krivnje označava duševno bolesne osobe, svima pripisujući jednu te istu dijagnozu i duboko vjerujući svoje dijagnostičke sposobnosti. Činjenica da je Vaša supruga pokušala samoubojstvo i da se trenutno liječi s kombinacijom od tri lijeka, kako navodite antidepresiva (s time da je moguće da ima i antipsihotika i sedativa u toj kombinaciji), da je u psihijatrijskom tretmanu, govori da je to stanje ozbiljno. Duševne bolesti, kakve god bile, jesu bolesti kao i svaka somatska bolest - izazivaju teškoće u životu kao i druge bolesti - i što je najbitnije, nisu oboljele osobe za to krive. Niti medicinska enciklopedja, niti bigfootovi linkovi, savjeti pravne ili druge prirode, nisu ovdje toliko bitni koliko Vaša spremnost da prihvatite da Vaša supruga ima problema, da to ne čini sa svješću i sebičnošću, već iz nemoći koju ne možete čak ni zamisliti. U tim situacijama je ljubav presudna - i vidio sam mnoge obitelji kako se s ljubavlju nose u mnogo gorim situacijama od Vaše. Pokušajte voljeti svoju suprugu sa svime što Vam je život donio, a ne samo u trenutcima kakva je nekad bila. Možda se vrati, a možda nikad više ne bude onakva kakva je bila. U svakom slučaju izgubit će se mnogo dalje ako je ne budete razumjeli. U udruzi sa kojom također radim postoji i grupa podrške, pa mi se javite privatnom porukom da Vam proslijedim kontakt, ukoliko želite.

Ne završavaju sve terminalne bolesti sa metastazama u mozgu, s obzirom da nisu samo karcinomi terminalni. Primjerice kad rak dojke metastazira u želudac, a mozak ostane po tvojem kriteriju prilično "biološki ubrojiv" i svjestan fizičke patnje. Na ZZODS i njegovim definicijama radili su uz pravnike i stručnjaci psihijatri, među kojima navodim prof. dr. Miroslava Goretu i prof. dr. Vladu Jukića (v. Zakon o zaštiti osoba s duševnim smetnjama - ideje, norme, implementacija, evaluacija; ur. M. Goreta, V. Jukić; PB Vrapče, 2000.). Što je kod pojedinčeva prava na izbor zdravo, a što apsurdno jer nešto što ne smije u sebi nositi isključivu podlogu, a ponajmanje moralnu ocjenu. Jer upravo je ta ocjena ipak, ništa više nego samo ocjena nekog pojedinca koja se može podvrgnuti istim mjerama daljnje evaluacije.

Obratite se policiji za pomoć. Maksimalno što se može jest da računate na psihološki moment da će se prestrašiti kad ga policija pozove na obavijesni razgovor. Da li Vam prijeti i na koji način?

Da, uz uvjet da su s oštećenikom živjeli u obiteljskoj zajednici.

Ne slažem se s tvrdnjom da položaj prava odbijanja liječenja kod terminalno bolesnih osoba i samoubojica nije usporediv uopće, iako prihvaćam da nije usporediv kada se to odnosi na način izvođenja. U osnovi je važno primjetiti da je ono što se navodi kao "bolest" zapravo osnova inicijative osobe da bi odbila liječenje odnosno da bi sama sebi oduzela život. Ta osnova leži u nemogućnosti osobe da se s nekim okolnostima nosi, primjerice, da trpi teške bolove izazvane kakvim malignitetom. Osoba koja i odbije liječenje to će učiniti iz razloga da ne produlji patnju koju je već proživjela ranije, a izgledno je da će sukladno suvremenim načelima medicinske struke, bez liječenja nakon nekog vremena umrijeti, a uz liječenje smrt odgoditi za neko kraće vrijeme. Vrijeme od prestanka liječenja pa do smrti izazvane oboljenjem jest ono u kojem će osoba patiti, pa dakle odbijanjem liječenja ona nije ostvarila svrhu neposrednog prekida patnje. Dakle patnja može trajati i osoba može odlučiti u bilo kojem trenutku oduzeti si život. Uzrok želje za smrću, ne zbog želje prestanka bivstva, već zbog želje da se prekine patnja, može proizaći iz istog razloga, a način nastupanja smrti u tom slučaju po meni nije pravno relevantan ako je on u potpunosti ovisio o pasivnom ili aktivnom djelovanju same osobe. Potrebna je i namjera da se umre, dakle da se prekine društveno zaštićeno dobro, pa je sasvim irelevatno na koji način se ono prekida ako je zaštićeno kao univerzalno dobro. U slučaju da bi se kriminalizirao aktivni pokušaj samoubojstva onda bi svakako trebalo i pasivni, jer se bez obzira na modalitete napada na isto dobro. Uzmemo li da je različiti stupanj patnje, bilo da je riječ o tjelesnoj ili duševnoj, neposredan povod osobe da na neki način odluči umrijeti, u osnovi jednakog značenja i da je osoba već sama postala žrtva nekog unutarnjeg (zdravstveni status) ili vanjskog (zlostavljanje) faktora, kažnjavanje te osobe predstavljalo bi sekundarnu viktimizaciju. Ako promotrimo odredbu iz čl. 96. st. 4. KZ vidjet ćemo da postoji kaznena odgovornost za onoga tko iz nehaja izazove drugoga da počini samoubojstvo, ako prema toj osobi koja je o njemu ovisna ili mu je podređena postupa nečovječno. Kada bismo kažnjavali pokušaj samoubojstva onda bi se biće ovog djela nužno moralo promijeniti na način da kažnjavamo i onoga tko je na opisani način postupao prema drugome pa je taj pokušao samoubojstvo. S obzirom da je kriminalizacija pokušaja samoubojstva napuštena u većini zemalja jer se ne smatra principom generalne ili specijalne prevencije, ne mislim da bi bilo dobro da Hrvatska suprotno čini, tim više što bi to dovelo u pitanje i druge postojeće pravne formulacije. U odnosu na primjenu ZZODS moram reći da treba paziti kada je, a to u vezi čl. 22. dopušteno primjeniti mehanizam prisile, tu se svakako mora raditi o osobi s težim duševnim smetnjama. U tom smislu valja promatrati odredbu iz čl. 3. t. 2. ZZODS koja kaže: "Osoba s težim duševnim smetnjama je osoba s duševnim smetnjama koja nije u mogućnosti shvatiti značenje svojega postupanja ili ne može vladati svojom voljom ili su te mogućnosti smanjene u tolikoj mjeri da joj je neophodna psihijatrijska pomoć." Vratim li se na presumpciju da je pasivno lišenje života (odbijanjem liječenja) prihvatljivo u odnosu na aktivno (samoubojstvo), tada dobivam da nužno moram polazeći od razloga da se život sebe samog liši kakvim samostalnim (ne)djelovanjem, tada bih morao ocijeniti i da je osoba koja boluje od teške maligne bolesti bez mogućnosti oporavka jednako u duševnom smislu teško bolesna kao i onaj tko aktivno želi počiniti samoubojstvo- samo ne bih tada trebao biti pravnik, već vještak psihijatar.

Objekt zaštite kod k.d. iz čl. 217. KZ je imovina, dok je u čl. 218. KZ objekt zaštite osim imovine i život i tijelo osobe.

Po mojem mišljenju ne bi trebalo kriminalizirati pokušaj samoubojstva. Ako uzmemo u obzir je život pravno dobro na čijem održanju postoji interes društva, onda moramo definirati kriterije održanja takvog života. Odnosi li se to na disanje i rad srca koje se mehanički održava, a ne pokazuje se znakova moždane aktivnosti ili su ti znakovi slabi? Ili se to odnosi na život sa potpuno očuvanim tjelesnim zdravljem? Postoje li gradacije u oštećenjima zdravlja i koja je dopustivost prekida života na kojoj razini? Pođemo li od toga da sukladno odredbama Zakona o zaštiti prava pacijenata, osoba ima pravo odbiti primitak obavijesti o svojem zdravstvenom stanju, odnosno da ima pravo odbiti pojedini medicinski zahvat, znajući da će se na taj način izložiti smrtnoj opasnosti ili znajući da će umrijeti, na koji način bismo mogli takvu situaciju pravno okvalificirati uzevši u obzir usporedbu sa pokušajem samoubojstva? Mislim da je pravo na život pojedinca neodvojivo od njegovog poimanja toga prava i da u tu sferu država ne može zadirati dok god to poimanje pojedinac primjenjuje na sebe samog.

U nekim slučajevima vrijedi ovjerena fotokopija. Ovisno o tome za što vam treba i priznaje li tijelo od kojeg to nešto tražite tu fotokopiju ako je ovjerena. Ne čudi me da je to samo navedeno da je došlo do promjene imena. Isto se dešava kada je riječ o promjeni spola. Inače, svašta se u administraciji može dogoditi. Netko pogriješi pa nešto krivo upiše, ili je takvo čudno pravilo, pa vi želite to ispraviti, a opet da nitko ništa ne sazna. Život je lakši ako je slobodan od takvih "uzbuđenja". Vjerujem da će Vašoj kćeri ipak biti lakše ako nešto, što god to bilo, sazna od Vas, a ne od nekog referenta na općini.

Ne!

Derogirati znači osporavati. Kći Vam je punoljetna, pa ako se kakav postupak pokreće, to može samo ona. A u tom slučaju će i saznati da je bilo riječ o unošenju novog pezimena. Probajte ukazati na grešku matičnom uredu i donesite rješenje koje ste imali ranije i recite da novi zakon ne traži da se prijašnji postupci revidiraju.

Dijete poslovnu sposobnost stječe kad navrši 18 godina života.

U pravu je sud kada kaže da su pulmolog i javni bilježnik laici kada je riječ o tome da se treba utvrditi je li pokojna bila sposobna rasuđivati u vrijeme odlučivanja o nekoj pravnoj stvari. Nije dovoljno da su ovi svjedoci iskazali da je bila pri svijesti, jer se to ne odnosi na sposobnost rasuđivanja. Svijest može biti očuvana u biološkom smislu, a da osoba uopće nije prisebna, pa je iz toga razloga i valjalo zatražiti mišljenje vještaka koji retrogradno, na temelju medicinske dokumentacije o mentalnom statusu osobe u vrijeme kada je ona o kakvoj pravnoj stvari odlučivala, može donijeti zaključak je li bila sposobna za rasuđivanje.

Da li u rodnom listu iz 2002. stoji Vaše sadašnje ili prijašnje prezime? U svakom slučaju, mislim da završne odredbe Zakona o osobnom imenu ne derogiraju odredbe prijašnjeg zakona, ako je bilo riječ o postupku promjene imena koji je pravomoćno okončan prije stupanja na snagu novoga Zakona. To iz razloga što čl. 16. ZOI kaže: "Postupci pokrenuti na temelju Zakona o osobnom imenu ("Narodne novine", br. 51/73. i 47/90.), a koji nisu pravomoćno okončani do stupanja na.snagu ovoga Zakona. dovršit će se prema odredbama ovoga Zakona." Dakle, ne odnosi se to na postupke koji jesu pravomoćno okončani, niti se igdje navodi da se donošenjem toga zakona poništavaju sve odluke o osobnom imenu pojedinaca donešene ranije. No, ne vidim u istom zakonu tko je nadležan za mogućnost žalbe u slučaju propusta općinskog organa. Možda da se pokuša s Upravnim sudom?

Je li on dijete ranije pokušao priznati, pa Vaša sestra nije dala pristanak da to učini, zbog čega sad podnosi tužbu? Ako nije ni pokušao priznati dijete, onda mu tužba nema osnove, jer se upis u maticu rođenih obavlja po službenoj dužnosti tek nakon što on prizna dijete pred matičarem, sudom ili Centrom za socijalnu skrb. Dakle, njegova je tužba jedino osnovana ako Vaša sestra nije dala suglasnost za priznanje očinstva, a što je mogla tek nakon što joj je on od nadležnog tijela tražio da prizna dijete. Odgovori na pitanja: 1. Ne može natjerati Vašu sestru jer se promjena osobnog imena za dijete kojemu je utvrđeno očinstvo do 18. godine života provodi uz suglasnost oba roditelja - čl. 4. st. 1. Zakona o osobnom imenu (NN, br. 69/92). Međutim, kada ne postoji suglasnost, odluku će donijeti organ nadležan za poslove starateljstva - čl. 11. st. 3. Zakona o osobnom imenu. 2. Sudskom odlukom o utvrđenom očinstvu on će se upisati u maticu rođenih djeteta bez obzira na želju Vaše sestre. 3. Roditelj može biti lišen roditeljske dužnosti kada se dokaže da je teško zlostavljao i zanemarivao dijete. Moguće ga je lišiti prava i dužnosti koje je imao, ali ne i koje tek treba steći. 4. Načelno može, ali ne i u konkretnom slučaju. To zato što ne postoji dokaza o tome napadu, on nije prijavljen policiji, nije pokrenut nikakav postupak. Sve se može pokrenuti za slučaj da on ponovi svoja nedjela.

Punoljetna djeca, roditelji, rođaci, prijatelji (da ne kažem "i ostala tugujuća rodbina") ne mogu ništa samo sa tvrdnjom da netko nije sposoban za rasuđivanje. Njegove, odnosno svoje daljnje imovinske interese, mogu zaštititi tako da traže da se istog liši poslovne sposobnosti. Ako je takva osoba nekako postupila na svoju ili tuđu štetu, može se kasnije dokazivati da nije bila sposobna rasuđivati u vrijeme kada je tako postupala.

Hvala. Oštećena osoba je već izludjela pa je čak razmišljala o tome da dotičnu osobu "sredi". Prijavljivala više puta na policiju - oni rekli da ne mogu ništa. I ja mislim da bi psihološki moment mogao smirit situaciju. Vidjet ćemo. Sve je bolje nego da netko nekoga u tome svemu "sredi".

Zove na telefon, pa šuti. Šalje prazne SMS poruke. Kod "sačekuša" samo prati, ali mi nije još posve jasno što se tu dešava. Riječ je o osobama koje se poznaju i ova napasna je u žrtvu zaljubljena.

Dakle, račun za srpanj je bio jako velik, a nikog nije bilo u stanu da bi ga mogao napraviti. Jeste sigurni? Ne zabrinjava Vas uopće što je netko bio u Vašoj kući bez dopuštenja, dakle provalio (niste vidjeli znakove provale), koristio Vaše računalo, počinio kaznena djela, napravio Vam telefonski račun? To sve nije logično. Nedavno je bio otkriven lanac prevaranata koji su nazivali skupe telefonske brojeve tako što bi se noću u zgradi spojili grickalicom za nokte na telefonsku mrežu. Provjerite je li takav slučaj bio i u Vašoj zgradi, zlu ne trebalo. No, opet, nije jasno kako će se netko uz pomoć grickalice spojiti na telefonsku mrežu računalo (može biti laptop), pristupiti internetu ne znajući od kojeg providera koristite usluge, ne znajući Vaše korisničko ime i lozinku. Da bi potom provalio u korisnički račun bivšeg dečka Vaše supruge, manipulirao nečijim obnaženim fotografijama i još k tome drugima prijetio. Meni se to čini malo previše kriminalne volje za takva kaznena djela. Je li cijela gornja konstrukcija moguća, odnosno je li počinitelj radio baš iz Vašeg stana, policija može otkriti pregledom Vašeg računala. Može utvrditi koje ste sve radnje podzeli na Vašem računalu i gdje ste sve pristupali internetu. No, znajući da su mnogi ljudi informatički vrlo pismeni i veoma sposobni i da mogu određene dokaze uništiti, policiji je bolje odlučiti se za drugu varijantu. To je pregled servera Vašeg providera gdje se točno može utvditi koliko je u srpnju Vaš korisnički račun korišten, kuda ste se sve kretali, u kojim vremenskim razdobljima i koliko. Što se tužitelja tiče, oni lako mogu dokazati da su vlasnici nekog računa time što se ulogiraju u njega koristeći svoje korisničko ime i lozinku. Što se tiče kaznenih djela tu dolazi u obzir k.d. povrede tajnosti, cjelovitosti i dostupnosti računalnih podataka, programa iz sustava iz čl. 223. st. 1. KZ, za što je propisana novčana kazna ili kazna zatvora do jedne godine. Ne znam kakvog je sadržaja bila prijetnja pa ne mogu reći radi li se o osnovnom ili kvalificiranom k.d. U svakom slučaju, za kazne pogledajte čl. 129. KZ. Dolazi u obzir i iznošenje osobnih ili obiteljskih prilika, ali to sve ovisi što je počinitelj radio s obnaženim fotografijama i što je još iznosio o osobama koje su tamo prikazane. U svakom slučaju, tko god da je to radio bavio se glupostima misleći da nikad neće biti otkriven jer koristi internet. No, internet je materijalan kao i sve stvarno što nas okružuje. A internetski dokaz ponekad može biti neoboriv.

Kako se pravno može okvalificirati skup radnji kojima se na štetu oštećenika ne čini neko k.d. koje bi se gonilo po prijedlogu (npr. prijetnja) ili po služb. dužnosti (npr. nasilničko ponašanje), a opet dovodi do uznemirenja oštećene osobe? Primjerice da se radi o počinitelju koji upućuje neprestane telefonske pozive, osobu čeka pred kućom, slijedi, oštećuje njezine stvari (grebe po automobilu, baca kamenje po kući).. I da to traje nekoliko godina. Osim k.d. iz čl. 222. KZ što se još tu može naći? Ima li kakvog pravnog lijeka kroz prekršajni postupak? S obzirom da iz toga ne nalazim ništa što bi tvorilo biće nekog specifičnog k.d. (osim iz čl. 222. KZ), to sam nazvao "sindrom k.d."

IP adresu dobivate svaki puta kada se preko svojeg korisničkog računa spojite na internet. Pristupiti internetu sa tog korisničkog računa možete preko bilo kojeg računala koje je spojeno na telefonsku mrežu - račun će se platiti prema tarifi koju određuje Vaš provider (T-com, Vodatel, Carnet). To znači da ni Vi ni Vaša supruga niste morali biti u kući, već ste taj korisnički račun mogli iskoristiti za spajanje na internet sa bilo kojeg računala u RH. Pretpostavljam i to da ste pristupne kodove za taj korisnički račun imali samo Vi i Vaša supruga. Ako je dokazano da je broj preko kojeg se pristupilo na mrežu broj Vašeg privatnog telefona, a Vas nije bilo u stanu u vrijeme počinjenja djela, onda se zabrinite jer to nije učinio duh.

Bit će onako kako ti je rekao anonimni korisnik kojem si se puno zahvaljivala.

Neka dijete roditeljima "nabije na nos" da će sudski poništiti oporuku nakon njihove smrti u pogledu nužnog dijela. A da oni neće moći ništa. Iz groba...

Je li Vaš svekar bio potpuno ili djelomično lišen poslovne sposobnosti? Ako je bio lišen djelomično, za koja pitanja? Kada je donio rješenje, na koji način Vas je Centar za socijalnu skrb ovlastio da možete raspolagati imovinom štićenika? Koji iznos ste podigli sa njegovog računa? I na što te taj novac potrošili? Skrbnik ima pravo upravljati imovinom štićenika, dok je za raspolaganje imovinskim pravima štićenika dužan tražiti prethodno odobrenje Centra za socijalnu skrb. Odobrenje majke štićenika nema značaj odobrenja Centra za socijalnu skrb, pa je i osnovano posumnjati na počinjenje kaznenog djela zlouporabe povjerenja iz čl. 227. st. 1. KZ. Obrana bi se mogla temeljiti na zabludi o protupravnosti djela, u sličaju da Vas nadležni Centar nije obavijestio o ovlastima koje imate dok nosite skrbničku dužnost, a što su morali učiniti sukladno čl. 176. Obiteljskog zakona. No, još treba pričekati što će reći Xara. Ona je bog. A sve što ste naveli da je Centar poduzeo jest na zakonu osnovano. Pogledajte članak 174. do članka 194. Obiteljskog zakona.