Nemoralni cin i zakon o nedostojnosti nasljedjivanja

[viktor22]

Stovani Kronicna Stranka, hocete li mi pomoci vasim misljenjem koje posebno cjenim?

 

U temi “pravo na nuzni dio i koliki je on“, vi ste spomenuli mogucnost ponistenja darovnice primjenom zakona o nedostojnosti nasljedivanja.

To me navelo da preispitam postupke moga pokojnog brata i njegovog “excesa“.Analizirao sam jos jedanput cinjenice da utvrdim da li je on nase roditelje i bolesnog oca manipulirao, prekinuvsi svaki kontakt sa njima, da ga prisili da promjeni misljenje o toj vec ponistenoj darovnici.

Situacija :

- moj brat je prije nego sto se preselio u svoj stan , stanovao je sa svojom obitelji sa roditeljima u njihovom stanu Nakon preseljenja redovno ih je posjecivao i sredjivao im nabavku ljekova i slicno.

- kako zivim u inozemstvu, pokusao sam se bezbroj puta dogovoriti sa njime da se zajedno brinemo o roditeljima. On to nikada nije zelio prihvatiti.

- jednom prilikom sam mu dovezao auto da ga koristi i za prevoz roditelja, nudio mu davati mjesecni novcani iznos za pomoc roditeljima ali je on to odbio. Cinjenica je bila da je samo on “smio” pomagati roditeljima ili se uz njegovo “odobrenje” to smjelo raditi. Inace bi se “naljutio” i nebi im dolazio.To ni meni ni roditeljima nije odgovaralo i time je njegova “briga za roditelje” bila zagarantirana.Na taj nacin je on imao monopol u brizi za roditelje.

- A “briga o roditeljima “ je bio kult u nasoj obitelji. Naime moj ocuh je od svoje majke dobio ¼ imanja na racun dobrote i brige za nju .I tako je moj polubrat ocekivao da bude posebno nagradjen za njegovu brigu.I “briga za roditelje “ se pretvorila u njegovu opsesiju a kasnije prelila u darovnicu ciji sadrzaj je dirigirala njegova supruga da bi sebi osigurala najkvalitetniji dio imanja.

- moj polubrat je i ispred mene prijetio roditeljima da im nece vise doci “ pa ce onda vidjeti kako ce im biti bez njega” .Oni su tu prijetnju ozbiljno shvatili .

- radi se o njegovom rodjenom ocu dok sam ja ocev posvojeni sin, sin iz prvog braka njegove zene.

- moj ocuh je bezgranicno i slijepo volio svoga rodjenog sina.

- Moj polubrat je bio posebno tretiran u nasoj obitelji. Mozda zato jer je bio bolezljiv ili zato jer je bio “pravi” sin. Izmedju ostalog je finasiran i njegov studij u nasoj metropoli u trajanju od deset debelih godina , dok je meni jasno receno da nema novca da studiram u Zagrebu.(a 2 x 5 = 10 ?! ) Nakon zavrsene srednje skole ja sam poceo raditi i kasnije otisao u inzemstvo da sebi omogucim daljnje skolovanje.

- Moj polubrat je poslije studija (da bi im bilo lakse a ne zato jer oni to nisu mogli platiti ) uselio sa svojom obitelji i stanovao 16 godina u stanu roditelja. Tako su mu roditelji besplatno cuvali i prakticno odgojili njegovu djecu. Ljeti i zimi, petkom i svecom brinuli su se o toj djeci dok je moj polubrat “imao punu slobodu“ kretanja.Njegova supruga koja i danas radi na vrlo odgovornom radnom mjestu ne bi napravila karieru i od firme kao neophodni strucni kadar dobila komforan trosobni stan da im djeca nisu tako dobro bila zbrinuta.

- Ja sam prilikom razgovora sa ocuhom, prije nego sto je on ponistio spornu darovnicu, doslovno rekao “oče kako si mogao napisati tu darovnici i dajes Xxxx nesto zato jer je on dobar? Na koji nacin si to izmjerio i znas da je on 5 kg “dobriji” od mene? Cime si izmjerio njegovu dobrotu ? Kilogramima, metrima, kilometrima, cime? Kako mi to mozes uciniti? Zar i ja nisam dobar ?”

- Ono sto me stvarno neizrecivo bolilo bilo je da sam ja tim cinom, tom darovnicom spusten u rang sina drugoga reda.Potvrdila se moja sumnja da je ocuhova proklamirana “ljubav i dobrota prema meni“ bila najobicnija laz.Darovnica je postala i dokument razlike izmedju mene i moga polubrata. Nije se radilo toliko o tome sto je bilo darovano. Radilo se o razlicitom tretmanu “dva sina” koji je presao granicu moje podnosljivosti.

- Tog pravila su se kako tako i ocuh i moja majka pridrzavali dok je darovnica i “dobrota” mog brata bacila drugo svjetlo na poredak u nasoj obitelji. Da ne govorim o tome da sam bio i fizicki kaznjavan ako bi nesto rekao protiv svog brata. Jedanput me je majka zvala u kucu, pljunula u lice, udarila po glavi i rekla: “ Ne pljuje se u svoj lonac, zapamti ” nakon sta je cula da sam djeci sa kojom smo se igrali nesto “ruzno” rekao o svom polubratu.

- Zar se darovnicom ne radi i o pljuvanju u svoj lonac? Tko krsi pravila ? Jer dobra darovnica pokrece pitanja: sta ja predstavljam za moje roditelje ? “iz milosti posvojeno vanbracno djete” ili istovrijednog clana obitelji ?

- Istina je bila da sam “drugom zenidbom moje majke” postao posvojeno dijete i tim posvojenjem meni je ugradjen crv sumnje u sve sto je ljudsko.Dugo toga nisam ni bio svjesan.A rastava mojih roditelja nije nikada zvanicno bila provedena. Ja nisam trazio od nikoga da me posvoji, niti da napise akt u komu mi se garantira ista prava kao rodjenom sinu, niti da se izmanipuliraju dokumenti kako bi se moja majka mogla ponovo udati.

- Istina je da je moja majka cijeli zivot zivila u bigamiji iz jednostavnog razloga jer se nikada nije ni rastavila od moga pravoga oca. ”Sredjivanje tog problema“ je moj ocuh izveo vrlo, vrlo mudro. Ocuh je 1945 god. blokirao upis sluzbenog crkvenog vjenjcanja mojih roditelja u opcinske maticne knjige i sa izvodom neudate djevojke sa “vanbracnim dijetetom” se vjencao cak u Beogradu.

(“bio je prekomandovan ”!).U stvarnosti se moj ocuh ozenio udatom zenom sa dvogodisnjim djetetom cijeg su muza oni potjerali. Meni je oduzeo suzivot sa mojim ocem i mojom obitelji u Italiji. Ja ih nikada nisam ni vidio, ni upoznao. A kako i bih? Moga oca su moja majka i njen “buduci muz” dobro izbatinali i otjerali iz majcine obiteljske kuce kada nas je on dosao posjetiti na Bozic 1945 godine. Tek se bio vratio sa prisilnog rada u Njemackoj i za to nase prvo vidjenje donio mi je plisanog medvjedica na poklon.Izgubio sam ga u vlaku za Beograd.Dugo, dugo dugo sam plakao za njim.

- U vrijeme zavrsetka II svjetskog rata moj ocuh je bio u mogucnosti da “blokira upis” sluzbenog crkvenog vjenjcanja u opcinsku maticnu knjigu. Jos cudnije je da ta blokada upisa i danas traje i da dežela tu gresku vec 65 godina ne zeli ispraviti.

- Tako se postiglo da moja majka zvanicno nije ni bila vjencana i mogla se vjencati sa njime. Ja sam bio zvanicno “degradiran” i postao vanbracno djete. Taj zločin su moj ocuh i moja majka napravili da bi mogli legalizirati svoju vezu i da se njihov sin, moj “dobri” polubrat, ne rodi kao vanbracno dijete. Cinjenica sto sam ja tako postao “vanbracno djete” i preuzeo njegovu ulogu , nije im smetala. Kasnije sam uz pristanak moje majke, ali bez pristanka moga pravoga oca, posvojen od strane ocuha i “stekao ista prava” kao i njegov rodjeni sin.

- Kao sto sam vec naveo, ne mogu nikako prihvatiti da budem “tretiran kao sin drugoga reda “ jer to jedostavno nicim nisam zasluzio. Tu obavezu je moj ocuh primio na sebe potpisivanjem zvanicnog dokumenta o mog posvojenja.Same cinjenice da rastem u tudjem gnjezdu bio sam uvijek svjesan i potajno iscekivao da se moj otac pojavi.Moje porijeklo i ime mog pravog oca bilo je izbrisano iz svih mojih dokumenata i to je bio tabu o kome se nije nikada govorilo u nasoj obitelji. Kao djete dobro sam se slagao sa mojim polubratom i on je znao kakvi su moji osjecaji i istinu o mom porjeklu.

- Ipak, radi vlastitoga interesa i po nagovoru njegove supruge, iskoristavajuci slabost i bolest njegovih roditelja on ih je ucjenio da mu po drugi put izdaju vec ponistenu darovnicu. Tako je ocuh na nagovor moje majke (ona mi je to i priznala) po drugi put napisao istu darovnicu .

- Pokusao sam telefonski pronaci osobe sa kojima je moja majka telefonski saobracala u to vrijeme. Dvije osobe su mi potvrdile da im je majka pricala kako ih je moj polubrat “napustio“ nakon sto je morao vratiti darovnicu. Nekoliko saznatih detalja; totalni prekid svih odnosa trajao je oko pola godine i tek nakon sto je ponovo dobio tu darovnicu polubrat je uspostavio normalan odnos sa njima.

- Ove cinjenice su me ispunile neizrecivom tugom, gnjevom i razocaranjem. Prvenstveno zato jer to nasi roditelji nisu zasluzili i zato je mi je postalo jasno da je moj polubrat svjesno manipulirao roditelje da naprave nesto sto ustvari nisu zelili.

Dosao sam do slijedecih zakljucaka:

- da je moj polubrat imao i “opravdani razlog” nije smio prekinuti svaki kontakt sa roditeljima jer su ga neizmjerno voljeli i zrtvovali sve za njega i njegovu obitelj.Čak su i mene zrtvovali da bi njemu bilo bolje!.

- moj polubrat je svjesno izazvao psiholosku traumu kod oca i majke

- totalno je negirao cinjenice mog porijekla i posvojenja, moje osjecaje i moj stav o diobi imanja.

- totalno negirao molbe i upozorenja da cu jedino prihvatiti diobu ako dobijemo jednak idealan dio.

- da su njegove namjere bile nemoralne i zlonamjerne dokazuje cinjenica da je po drugi put prihvatio darovnicu i nacin kako je manipulirao roditelje ( ja sve detalje ne mogu ni iznjeti )

- to sto je moj polubrat napravio je ucjena sa “izgubljenom ljubavlju rodjenog sina “. Zloupotreba oceve ljubavi da postigne svoj cilj

- kruna svemu je da je njegova “dobrota “ bila glavno oruzje sa kojim je ucjenjivao roditelje i drzao ih godinama "pod kontolom".

 

Da li vi smatrate da gore iznesen slucaj, potvrdjen sa dva svjedoka se na sudu moze prihvatiti za primjenu zakona o nedostojnosti nasljedivanja 125 / 2 i tako ponistiti ionako klimava darovnica? Da li vam je poznat slican slucaj gdje je primjenjen ovaj zakon?

 

Epilog :

 

U svojoj 88 godine ocuh lomi kuk i nakon po doktorima uspjesnoj operaciji, prognoza je da ce umrijeti u krevetu jer vise ne moze prohodati. Ja uzimam neplaceni odmor, kupujem potrebna ortopedska pomagala, dolazim u Hrvatsku, placam ekstra terapiju i rehabilitiram ocuha sve dok je prohodao. U to vrijeme je moj polubrat bolestan. Ocuh je hodajuci dozivio 92 godinu zivota a moj polubrat je preminuo godinu dana nakon njega.

 

Ima li netko tko ima slicna zivotna iskustva i tko se morao boriti za svoja osnovna ljudska prava ?

[KronicnaStranka]

Moram napomenuti da je sve to skupa jedna žalosna životna priča, ali pravo je, da tako kažem, vrlo grubi instrument koji je od koristi samo kod vrlo izrazitih odstupanja od moralnih i ljudskih normi. Pravo je nedovoljno "fino" da bi se njime sređivali međuljudski odnosi u punom smislu te riječi. Roditeljska i bratska ljubav ne mogu se propisati, a često se idealiziraju, pa se smatra da je to nešto što se podrazumijeva amo po sebi. Uopće nije tako, mnogo je ljudi uništeno ponašanjem svojih bližnjih, i pri tome još - nepotrebno - čak osjećaju i grižnju savjesti ako prema onima koji bi ih trebali voljeti i koje bi oni trebali voljeti imaju sasvim drugačije osjećaje. Ali zapravo je normalno da tu postoji čitav spektar osjećaja - od prave ljubavi do velike mržnje. U tom spektru neki imaju više sreće, a neki manje.

 

Konkretnije u vezi s vašim pitanjem, iz Zakona o nasljeđivanju:

 

Nedostojnost za nasljeđivanje

Članak 125.

Nedostojan je naslijediti, kako na temelju zakona tako i na temelju oporuke, kao i dobiti bilo što na temelju oporuke:

1. onaj koji je namjerno usmrtio ostavitelja, ili je to pokušao;

2. onaj koji je silom ili prijetnjom natjerao, ili prijevarom naveo ostavitelja da napravi ili opozove oporuku ili neku oporučnu odredbu, ili ga je spriječio da to učini;

3. onaj koji je uništio ili sakrio ostaviteljevu oporuku s namjerom da spriječi ostvarenje ostaviteljeve posljednje volje, kao i onaj koji je krivotvorio ostavite¬¬ljevu oporuku;

4. onaj koji se teže ogriješio o obvezu uzdržavanja prema ostavitelju prema kojemu je imao zakonsku obvezu uzdržavanja, onaj koji nije htio pružiti ostavitelju nužnu pomoć, koju mu je mogao pružiti bez opasnosti za vlastiti život, ili ga je ostavio bez pomoći u prilikama koje su opasne za život ili zdravlje.

 

Članak 126.

 

(1) Nedostojnost ne smeta potomcima nedostojnoga i oni nasljeđuju kao da je on umro prije ostavitelja.

(2) Nedostojnost prestaje ostaviteljevim oprostom danim u obliku propisanom za valjanost oporuke.

(3) Na nedostojnost se pazi po službenoj dužnosti, osim u slučaju ogrješenja o obvezu uzdržavanja, nepružanja nužne pomoći i napuštanja ostavitelja bez pomoći u prilikama koje su opasne za život ili zdravlje.

 

U opisanom slučaju došao bi u obzir samo stavak 4. čl. 125.

 

U praksi ogrješenje o obavezi izdržavanja ili nepružanja pomoći mora biti vrlo konkretno da bi se taj članak primijenio. Npr. ako netko ima nekretnine u načelu ne može zahtijevati uzdržavanje, čak i ako nije sposoban raditi.

 

Uz to teba imati na umu da se u opisanom slučaju i ne radi o nasljeđivanju izravno, nego o darovanju. Iako se darovano uračunava u ostavinu, ipak se ne može izravno podvesti pod nasljeđivanje. Opoziv darovanja prvenstveno je stvar darovatelja i njegove procjene ponašanja darovanoga, a darovatelj na raspolaganju ima i oporuku da promijeni zakonske odredbe o nasljeđivanju ako nije zadovoljan darovateljem.

 

Darovanje regulira Zakon o obveznim odnosima. Evo jedne stranice na kojoj je opisano: Darovanje

 

Svi znamo da ljudi mogu utjecati na druge ljude na različite načine, posebno kad se rad o starijim, bolesnim i nemoćnim ljudima. Ali, pravno gledano, dok netko ima poslovnu sposobnost, njegove odluke u pogledu rasapolaganja imovinom koja mu pripada vrlo teško možemo pobijati.

 

Zato mislim da u Vašem konkretnom slučaju zakonske odredbe na koje se pozivate ne mogu pomoći.

[viktor22]

Zahvaljujem se na odgovoru Kronicna Stranka ,

 

Slazem se da su pravda i pravo dvije razlicite stvari i spektar srece za svakoga nije isti.Toga sam itekako svjesan. Licno sam smatra da bi vise odgovarao cl. 125 stavak 2 gdje se navodi "prijevarom naveo ostavitelja".

Kako vec imam dva vrlo dobra argumenta za pobivanje te darovnice razmislit cu da li da upotrebim i zakon o nedostojnosti nasljedjivanja u pobivanju darovnice.

Cinjenica je da bas dokazivanje te "nedostojnosti " prevare i lazi u nasoj obitelji igra za mene najvazniju ulogu, kao sto se to i iz iznesenoga vidi. Meni bi puno znacilo kada bi bas taj faktor kod odlucivanja o ponistenju darovnice igrao vaznu ulogu.

Ostavio bi sudcu koji bude vodio tu parnicu da odluci o svim argumentima za njeno pobijanje .Nadam se da nece stetiti ukoliko upotrebim i cl. 125 - 2 ili 4 zakona o nasljedjivanju.

 

Smatrate li vi da ukoliko iznesem i "istinu o dobroti" kao moj sluzbeni stav da bi to moglo imati negativne posljedice za odluku sudca ?

Mogu li me oni tuziti za klevetu ili slicno ?

[ude]

Poštovani!

Sve što tvrdite mora biti dokazano ili dokazivo. U svjedoke se ne možete oslanjati , jer ponekad se desi da svjedoci iz neznanja Vam ne idu u prilog.

 

Najgore je kada svjedok kaže nešto na svoju ruku što nema veze sa predmetom i što Vam može samo škoditi.Svjedok sam bezbroj takovih slučaja .

Sudac treba kratke podatke ,koji su opisani u zakonu i koji

nisu oborivi.Zna se desiti da sudac ni ne pročita predmet ,i da mu se desi da raspravlja tj. postavlja pitanja o dokazanim činjenicama iz pravomoćne presude i pretresa pravomoćnu presudu Županijskog suda pred Općinskim sudom ,eto ta radost mi se danas desila ,i čovjek može zaključiti da se "indeksi" svugdje dešavaju.A vještak ako Vam nedaj bože zatreba ,trebate najprije porovjeriti da li ima rješenje , a kada dobijete nalaz trebate vidjeti s kim je pio kavu.

Danas je jedna stranka pitala vještaka ing geodezije iz PGŽ

što znači rušiti među i međaške znakove pa ju je uputio na Državnu geodetsku upravu,on ne zna ili kaže 10 m , stranka pita od čega i uskrati odgovor.Kozna čiji je taj vještak netjak ,a jeste jer su svi uhljebljeni iz istog kraja i iz iste partije .

 

Kad nema mita susretnu se pravo i pravda .

 

Pozdrav !

[KronicnaStranka]

Ugovor o darovanju podložan je odredbama Zakona o obveznim odnosima, a ne Zakona o nasljeđivanju.

 

Vi se možete pozivati na sve što hoćete, ali sudac je (trebao bi biti) ograničen zakonskim odredbama u svom prosuđivanju, čak i kad je osobno svjestan da pravo koje primjenjuje nije u konkretnom slučaju pravedno. Inače ne bismo imali vladavinu prava nego pojedinaca (sudaca).

 

U pogledu kleveta i sličnih stvari u sudskoj praksi nemam nikakvih iskustava.

 

U kojoj mjeri će sudac emotivnu dimenziju spora uzeti u obzir, teško je reći. Zakoni se na to ne odnose, ali i suci su ljudi. Znam da u praksi često znaju rastezati zakon do puknuća kad se radi o sporovima između najbližih srodnika (recimo djece i roditelja) u ime nekakve svoje (često dvojbene) etike, ali tu smo na području na kojem se ništa određeno ne može reći unaprijed.