Novi Prijedlog za ocjenu ustavnosti "Pravosudnih zakona"

[MislavKolakusic]

Poštovane kolegice i kolege,

 

UHSSV priprema novi Prijedlog za ocjenu ustavnosti "Pravosudnih zakona".

 

S poštovanjem,

 

Mislav Kolakušić

 

Predsjednik UHSSV

 

www.uhssv.hr

 

PRVI RADNI NACRT PRIJEDLOGA

 

 

 

USTAVNOM SUDU REPUBLIKE HRVATSKE

 

 

Na temelju odredbe članka 16. i članak 33. stavak 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske ("Narodne novine" 99/99 od 29. rujna 1999.)

 

 

P R I J E D L O G

 

 

Za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti pojedinih odredaba Zakona o Državnom sudbenom vijeću ("Narodne novine" br. 116/2010 - dalje ZDSV)

 

2. Zakona o sudovima ("Narodne novine" 122/10 od 3. studenog 2010. - pročišćeni tekst - dalje ZOS)

 

3. Zakona o pravosudnoj akademiji ("Narodne novine" 153/09 i Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o pravosudnoj akademiji ("Narodne novine" 127/10 od 16. studenog 2010. - dalje ZPA)

 

 

I. Uvod

 

Prema pravnom stajalištu predlagatelja, ovdje navedene zakonske odredbe čija se ocjena suglasnosti s Ustavom traži, nisu suglasne s odredbama: članka 3. (načelo vladavine prava), članka 4. (načelo diobe vlasti), članka 5. (načelo ustavnosti i zakonitosti) te članka 117. stavak 2. (načelo samostalnosti i neovisnosti sudbene vlasti) Ustava Republike Hrvatske.

 

 

S tim u svezi, vladavina prava, ustanovljena je kao najviša vrednota ustavnog poretka RH koja se ne svodi samo na formalno-pravnu regularnost, nego uključuje i posebne dopunske zahtjeve sadržajne naravi u sastavljanju zakona. Načelo vladavine prava traži da zakoni moraju biti opći i jednaki za sve, a zakonske i pravne posljedice izvjesne za adresate pravne norme (princip pravne izvjesnosti) tj. primjerene njihovim legitimnim očekivanjima u svakoj konkretnoj neposrednoj primjeni zakona.

 

Ovo načelo stoga traži da zakon bude jasan i precizan (sukladno posebnosti dotične normativne materije), a to treba spriječiti svaku arbitrarnost i proizvoljnost u tumačenju i primjeni zakona, odnosno uklanjanje neizvjesnosti adresata pravne norme u pogledu krajnjeg učinka zakonskih odredaba koje se na njih neposredno primjenjuju.

 

Samo jasna i precizno formulirana zakonska norma sukladna je načelu vladavine prava jer omogućuje adresatu predvidivost posljedica njegova ponašanja, odnosno mogućnosti usklađivanja vlastita držanja s legitimno predvidivim učincima primjene zakona u konkretnom slučaju. Izloženi sadržaj suštinskog smisla ovog načela odgovara nadnacionalnim standardima Vijeća Europe, ugrađenim u nizu odluka Europskog suda za ljudska prava (Odluka Ustavnog suda od 15. ožujka 2000.).

 

Predlagatelji, međutim, drže da načelo vladavine prava uključuje i daljnje, dodatne zahtjeve glede pripremnih radnji u odnosu na pravno-političku koncepciju i normativnu obradu zakonskog teksta, kao i u pogledu parlamentarne procedure, koja svojom temeljitošću, studioznošću i transparentnošću, treba zajamčiti ranije istaknute zahtijevane kvalitete zakona.

 

U konkretnoj situaciji, a u pitanju su organski zakoni za sudstvo iz područja sudsko-organizacijskog odnosa pravosudnog prava, za koje se traži kvalificirana većina glasova parlamentarnih zastupnika sukladno članku 83. stavak 2. Ustava - nacrt prijedloga zakona višekratno je mijenjan i modificiran u bitnim svojim sadržajno-koncepcijskim sastavnicama bez da je predstavnicima sudbene vlasti omogućeno korektno očitovanje na kakav relevantno zaokružen tekst Nacrta. Time je narušen međunarodni standard autonomije sudstva u pogledu minimuma savjetodavnog izjašnjavanja o prijedlogu sustavnog zakona o sudstvu. Ovo, dakako nije istaknuto kao neposredni razlog protuustavnosti usvojenih zakona, nego kao indikator njihove ustavnopravne valjanosti s motrišta načela vladavine prava u odnosu na parlamentarnu proceduru donošenja bitnog organskog zakona.

 

II. Osporavanje pojedinih odredbi ZDSV

 

1. Članak 51. i 56. ZDSV

 

Odredbom čl. 51. ZDSV-a propisuje se da se za suca prekršajnog, trgovačkog i upravnog suda može imenovati osoba koja je završila Državnu školu za pravosudne dužnosnike.

 

Odredbom čl. 56. ZDSV-a određeno je da kada DSV imenuje kandidate koji su završili Državnu školu za pravosudne dužnosnike izbor mora biti utemeljen na zvršnoj ocjeni koju su kandidati ostvarili u Državnoj školi.

 

Ovim odredbama praktički se nalaže se DSV-u da :

 

a. imenuje za suce one kandidate koji su završili državnu školu za pravosudne dužnosnike,

 

b. odluka o imenovanju mora se temeljiti na ocjeni koju je kandidat postigao u Državnoj školi za pravosudne dužnosnike.

 

Osporena odredba suprotna je odredbi članka 14. Ustava RH jer se tom odredbom zabranjuje svaki oblik diskriminacije pa i onaj na temelju društvenog položaja.

 

 

Navedenom odredbom se određenoj kategoriji osoba koje su određene svojim društvenim statusom - viši sudski savjetnik i polaznik Državne škole za pravosudne dužnosnike , daje više prava nego što se to daje osobama koje nemaju isti društveni status i to stoga što se prvenstveno i jedino osobama koje su prošle obuku u Državnoj školi za pravosudne dužnosnike daje pravo natjecanja za sudačku funkciju

 

Ova odredba je diskriminirajuća i stoga što ne uvažava realnost koja egzistira na sudovima u RH.

 

Naime u sudovima radi u funkciji sudskih službenika veliki broj sudskih savjetnika koji obavljaju svoju službu dugi niz godina i do donošenja osporenog ZDSV-a s pravom očekivali da će pod istim uvjetima moći biti imenovani za suce u sudovima u RH.

 

Novim uređenjem krše se njihova ustavna prava jer im se krši temeljno pravo na opravdana očekivanja adresata pravne norme koje je temeljno načelo vladavine prava, dakle čl. 3. Ustava RH.

 

Broj sudskih i državnoodvjetničkih savjetnika kojima će biti posve zatvoren put ulaska u sudačku funkciju osporenim uređenjem ZDSV-a je više je nego signifikantan ( nekoliko stotina) ne samo time što se zahtjeva završetak Državne škole za pravosudne dužnosnike već i time što im se bez ponovnog polaganja pravosudnog ispita sukladno novom režimu ne može niti dopustiti pohađanje Državne škole za pravosudne dužnosnike.

 

Time su diskriminirane i sve one osobe koje ispunjavaju sve formalne i materijalne i suštinske uvjete za izbor za suca u Republici Hrvatskoj ali se, zbog citirane zakonske odredbe, nalaze u poziciji da im je takvo što onemogućeno već na formalnoj ravni.

 

Iz suštinski istih razloga osporena odredba suprotna je odredbi članka 44. Ustava RH kojom se određuje da svaki državljanin RH ima pravo, pod jednakim uvjetima, sudjelovati u obavljanju javnih poslova i biti primljen u javne službe.

 

Budući da je sudačka funkcija javna služba per definicionem, to se primjenom i provedbom osporenih odredbi izravno krši odredba članka 44. Ustava RH. Ovo stoga što se, prema osporenoj odredbi, sudačka funkcija čini dostupnom samo onim državljanima RH koji završe Državnu školu za pravosudne dužnosnike. To znači da se izravno krši citirana ustavna odredba na temelju koje se svakom državljaninu RH jamči pravo obnašanja javne funkcije pa tako i sudačke dužnosti.

 

Odredbom članka 51. ZDSV-a u potpunosti se ukida izbor sudaca na temelju kriterija kvalitete i rezultata dosadašnjeg rada kandidata za suce.

 

Naime, ni jedan od kriterija koji su odlučni za ocjenjivanje rada izabranih sudaca nije određen kao element za izbor budućih sudaca (broj izrađenih nacrta odluka, broj ukidanih odluka, stručno usavršavanje, stručni članci, itd.), čime su povrijeđene odredbe članaka 14. stavak 2. i 44. Ustava RH.

 

Predmetnom pravnom regulacijom negira se cijeli dosadašnji rad u praksi sudskih savjetnika, čime su dovedeni u neravnopravan položaj, s obzirom da je temeljni kriterij izbora sudaca teorijsko znanje dok za ostvarene rezultate rada nije predviđen niti jedan bod od mogućih 150 bodova. Nejednakost sudskih savjetnika kao kandidata za suce očituje se i u činjenici da dužnosnici koji se kandidiraju za suce ostvaruju bodove isključivo na temelju kriterija rezultata rada i stručnog usavršavanja. Nejednakost postoji i u odnosu na kandidate koji su nedavno položili pravosudni ispit jer je razina njihova teoretskog znanja iz raznih područja logično na višoj razini od sudskih savjetnika koji se dugi niz godina specijaliziraju za određenu granu prava i čija bi specijalizacija upravo trebala biti prednost prilikom izbora za suca određenog suda kako što je to i ostalim profesijama (liječnik koji primjerice specijalizirao kirurgiju abdomena, neće nakon specijalizacije biti ponovno pozvan da završava „neku novu dodatnu“ školu da bi možda mogao biti izabran za liječnika opće prakse), čime su sudski savjetnici, diplomirani pravnici s položenim pravosudnim ispitom, dovedeni u neravnopravan položaj i u odnosu na druga profesionalna zanimanja.

 

Diskriminacija proizlazi iz činjenice da se sudski savjetnici diskriminiraju i po stupnju naobrazbe (uvodi se novi stupanj – Državna škola), iako su završili pravni fakultet, položili pravosudni ispit i temeljem rada u pravosuđu ostvarili dugogodišnje formalne uvjete za izbor za suce.

 

Postavljaju se razlike neovisno o njihovoj volji, za koje nisu znali tijekom cijelog razdoblja školovanja, sudskog vježbeništva, polaganja pravosudnog ispita i višegodišnjeg rada kao sudskih savjetnika, čime se ostvaruje povreda stečenih prava jer nisu znali da neće moći postati suci ako ne budu primljeni i ne završe Državnu školu za pravosudne dužnosnike. Slijedom čega se postavlja logičan zaključak da se novodoneseni uvjet može primjenjivati isključivo na slijedeće generacije kojima su poznati novopostavljeni uvjeti izbora sudaca.

 

Jednakost prilikom ostvarivanja ustavnog prava na zaposlenje, odnosno na obavljanje profesionalne djelatnosti uređuje zakonodavac pružajući jednaku šansu svakome pod jednakim osobnim karakteristikama.

 

Naime, novim formalnim uvjetom za izbor sudaca preferiraju se takozvani „vječni studenti“, odnosno osobe koje preferiraju dužinu trajanja teoretske naobrazbe pred praktičnim radom - rješavanju konkretnih predmeta na sudovima i državnim odvjetništvima.

 

Državnu školu za pravosudne dužnosnike Zakon ne definira kao obrazovnu instituciju, njome se ne stječe nikakva dodatna kvalifikacija, već se utvrđuje sposobnost obavljanja sudačke funkcije a da nisu dani valjani razlozi uslijed čega je na taj način utvrđena sposobnost kvalificirana važnija od one koja je već utvrđena po ranijim propisima.

 

Ovlaštenje za obavljanje određenih poslova može se mijenjati pod zahtjevom potrebe više kvalifikacije. Međutim, postojanje sposobnosti koju određena osoba stekne po jednom zakonu na temelju pojedinačnog akta ne može se mijenjati zakonom bez promjene tog pojedinačnog akta. Kvalifikacija je opće dostignuće dok je sposobnost imanentna pojedincu.

 

Ovdje se radi o ukidanju stečenih prava bez ustavno prihvatljive osnove.

 

Faktično cijeli zakon djeluje rektroaktivno, jer se jednoj grupi ljudi istih karakteristika ukida sposobnost za obavljanje poziva iako za to ne postoji niti jedan objektivan, ustavno opravdan razlog. Ustavno je neprihvatljivo da bi zakonodavne mogućnosti bile izvor diskriminacije.

 

 

 

Osporenim odredbama diskriminiraju se osobne s potpuno istim karakteristikama. U istom trenutku kao posljedica zakonskog rješenja, postojat će dvije grupe pravnika sa istim kvalifikacijama od kojih će jedna grupa obavljati sudačku funkciju, dok će drugima ta funkcija biti nedostupna bez pohađanja dodatne Državne škole iako oni koji već obavljaju sudačku dužnost, ne moraju proći isti postupak.

 

 

 

Zakonodavac Državnom školom može mijenjati profuturo način utvrđivanja sposobnosti za sudački poziv, ali to ne može unatrag, poglavito u slučaju kada je polaganje pravosudnog ispita imalo legitiman cilj u utvrđivanju sposobnosti za obavljanje sudačke dužnosti.

 

 

 

Nadalje, ova odredba suprotna je članku 44. Ustava RH jer se tom odredbom uspostavlja sustav kojim se pristup javnoj sudačkoj funkciji ograničava samo na one osobe koje će polaziti i završiti Državnu školu za pravosudne dužnosnike i koji će u toj ustanovi ostvariti određenu razinu ocjena.

 

 

 

S obzirom na to da Državna škola za pravosudne dužnosnike nije tijelo u sklopu Državnog sudbenog vijeća, već tijelo kojim upravljaju tijela Akademije koja su sastavljena od predstavnika sudbene i izvršne vlasti (Ravnatelj, Upravno i Programsko vijeće Akademije), time se, suprotno ustavnom položaju i ovlastima Državnog sudbenog vijeća, kao kolektivnom tijelu od 11 članova, drugom tijelu, a ne DSV-u, daje u nadležnost odlučivanje o osobama koje će biti imenovane za suce.

 

 

 

Naime, sukladno osporenoj odredbi ZID ZDSV-a, Državno sudbeno vijeće vezano je procjenama i ocjenama koje su kandidati dobili u sklopu Državne škole. Time što Državnom školom upravljaju tijela izvan sudbene vlasti, izvan Državnog sudbenog vijeća, imenovanje sudaca se suprotno ustavnopravnom položaju DSV-a de facto predaje u ovlast i nadležnost tijela Pravosudne akademije i Državne škole za pravosudne dužnosnike.

 

 

 

Budući da su u upravljačkoj strukturi Pravosudne akademije obnašatelji sudačkih, izvršnih i upravno sudskih funkcija, to ta tijela i institucije kojom upravljaju (Pravosudna akademija) nisu tijela neovisne i samostalne sudbene vlasti pa time ona niti ne mogu imati niti dio ovlasti pri imenovanju sudaca. Time se, suprotno članku 123. Ustava RH, Državnom sudbenom vijeću dodjeljuje samo deklaratorna i formalna uloga. Ispunjavanjem samo te uloge, DSV bi postupao suprotno Ustavu RH.

 

 

 

Ako bi se pak zauzeo stav da je Pravosudna akademija dio sudbene vlasti, pa posljedično i da su njene upravljačke strukture dio sudbene vlasti, to ne bi otklonilo prigovor neustavne uloge Pravosudne akademije i Državne škole za pravosudne dužnosnike u dijelu u kojem njihove odluke imaju faktičku posljedicu imenovanja za suce upravo tih kandidata koje ta institucija (koja nije tijelo utvrđeno Ustavom RH) ocjeni kao najpogodnije zato što i druga tijela koja su neosporno dio sudbene vlasti nemaju takve ovlasti niti bi ih mogle imati ako se slijedi slovo, duh i smisao članka 123. Ustava RH.

 

 

 

Ovu argumentaciju ne može uspješno anulirati odredba čl. 42. st.1. t 6. i 7. ZDSV-a prema kojima DSV sudjeluje u osposobljavanju i usavršavanju sudaca i sudskih dužnosnika i provodi postupak upisa kandidata u Državnu školu za pravosudne dužnosnike i postupak polaganja završnog ispita jer postupak izobrazbe polaznika Škole za pravosudne dužnosnike traje dvije godine, a taj postupak je posve izvan nadležnosti i utjecaja DSV-a pa se ne množe tvrditi da je Škola tijelo Državnog sudbenog vijeća.

 

 

 

Osporena odredba suprotna je članku 44. Ustava RH jer se unutar istog zakona uspostavlja različit položaj kandidata između onih koji su položili državnu školu za pravosudne dužnosnike i onih koji nisu bili polaznici te škole.

 

 

 

1.1. Članak 51. stavak 2. i 3. ZDSV

 

Predmetnom odredbom je u stavku 2. propisano da za suca županijskog suda, Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske, Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske i Visokog upravnog suda Republike Hrvatske može biti imenovana osoba koja radi kao pravosudni dužnosnik najmanje 8 godina.

 

Prema stavku 3. za suca Vrhovnog suda Republike Hrvatske može biti imenovana osoba koja je najmanje 15 godina radila kao pravosudni dužnosnik, isto toliko godina bila odvjetnik, javni bilježnik, sveučilišni profesor pravnih znanosti koji ima položen pravosudni ispit i najmanje 15 godina radnog iskustva nakon položenog pravosudnog ispita i ugledni pravnik s položenim pravosudnim ispitom i najmanje 20 godina radnog iskustva, koji se dokazao svojim stručnim radom na određenom pravnom području, kao i stručnim i znanstvenim radovima.

 

Dakle, rečenom odredbom je propisano da za suce sudova višeg ranga mogu imenovati isključivo pravosudni dužnosnici s najmanje 8 godina radnog staža, čime se potezom pera brišu već ostvareni i stečeni formalni uvjeti brojnim sudskim savjetnicima za imenovanje na predmetne sudove.

 

 

 

Osim što su predmetnom normom povrijeđene odredbe članka 44. i 54. stavak 2. Ustava RH i vrijeđaju se stečena prava u pogledu ostvarenja formalnih uvjeta, predmetna je i u suprotnosti sa stavkom trećim istog članka Zakona, kojim je propisano da ti isti pravnici koji neispunjavanju uvjete za suca viših sudova ispunjavaju formalne uvjete za suca najvišeg suda u Republici Hrvatskoj, odnosno Vrhovnog suda RH s obzirom da za suca tog suda može biti izabrana i osoba koja nije pravosudni dužnosnik.

 

 

 

2. Čanak 54. ZDSV-a

 

 

 

Tom odredbom propisuje se da se kandidati koji se po prvi put imenuju za suca testiraju provjerom znanja pred Državnim sudbenim vijećem. Propisuje se od čega se provjera znanja sastoji, kako se pisana radnja boduje te se određuje da se kandidati koji ostvare najbolji rezultat pozivaju na razgovor koji se također boduje. Rezultat pisanog ispita i razgovora rezultira listom prvenstva koju donosi Vijeće i donosi odluku o imenovanju.

 

 

 

Čitav postupak regulira se Pravilnikom kojeg donosi Vijeće.

 

 

 

Ova odredba suprotna je prije svega članku 3. Ustava RH jer je potire načelo vladavine prava kao temeljne vrednote na kojoj počiva ustavni poredak RH.

 

 

 

Osim razloga navedenih u točki I. ovog prijedloga, ovom odredbom stvara se dualizam i zakonom se ustanovljuje različit položaj osoba koje se kandidiraju za slobodno mjesto suca.

 

 

 

Time se među tim kandidatima pravi diskriminacija što je suprotno članku 14. i članku 44. Ustava RH.

 

 

 

Nadalje, odredbom stavka 5. članka 54. propisuje se da će DSV na temelju rezultata pisanog testa provedenog sukladno stavcima 2., 3. i 4. članka 54. s kandidatima "koji su ostvarili najbolji uspjeh na provjeri znanja" obaviti usmeni razgovor.

 

 

 

Zakonom se ne propisuje koji je to rezultat koji se mora ostvariti, ne propisuju se kriteriji prema kojima se određuju kandidati koji su ostvarili najbolji rezultat, ne propisuje koliko najmanje kandidata DSV mora pozvati na razgovor, niti se pobliže ne daju kriteriji za bodovanje usmenog razgovora.

 

 

 

Stoga je i ta odredba suprotna načelu vladavine prava iz članka 3. Ustava RH iz svih ovih i razloga navedenih u točki I. ovog prijedloga.

 

 

 

 

 

3. Članak 55. ZID ZDSV-a

 

 

 

 

 

Slijedom ove odredbe DSV će u postupku izbora sudaca na viši sud zatražiti ocjenu obnašanja sudačke dužnosti od sudačkog vijeća, te će na temelju bodova sadržanim u ocjeni suca koji se kandidira za izbor u viši sud sačiniti listu prvenstva, a izbor suca mora se temeljiti na postignutom zbroju bodova utvrđenih na listi prvenstva.

 

 

 

Tumačenjem ove odredbe nedvojbeno slijedi da se za suce višeg suda mogu javiti samo oni kandidati koji su suci nižih sudova. To stoga što se samo te kandidate može ocijeniti od strane sudačkog vijeća koje donosi ocjenu o obnašanju sudačke dužnosti.

 

 

 

Time se izričito krši odredba članka 44. Ustava RH koja imperativno određuje jednakost i jednaku dostupnost javnih funkcija svakom državljaninu Republike Hrvatske koji udovoljava formalnim uvjetima za imenovanje.

 

 

 

Ovom odredbom se formalni uvjet za imenovanje za suca višeg suda svodi samo na jedan jedini uvjet, a to je da je kandidat već sudac nižeg suda.

 

 

 

Tako se u takvoj mjeri ograničava dostupnost jedne javne službe uskom krugu državljana Republike Hrvatske da se takvo ograničenje ne može smatrati "pravom pod jednakim uvjetima" kako to stoji u odredbi članka 44. Ustava RH, već se radi o takvoj prepreci koja predstavlja ograničenje i negaciju odredbe članka 44. Ustava RH.

 

 

 

Ova odredba je i u suprotnosti s člankom 124. stavak 1. Ustava RH kojom je određeno da suce u skladu s Ustavom i zakonom imenuje i razrješuje Državno sudbeno vijeće te odlučuje o njihovoj stegovnoj odgovornosti.

 

 

 

Dakle, okvir nadležnosti ali i ovlasti DSV-a propisan je Ustavom RH. Uzimajući u obzir argumentaciju navedenu u točki I. ovog prijedloga, osporena odredba izravno ograničava ovlast DSV-a donositi konstitutivne odluke koje se tiču imenovanja sudaca u pojedine sudove.

 

 

 

Iako odredba članka 124. Ustava RH govori o tome da suce imenuje DSV sukladno Ustavu i zakonu, to ne daje zakonodavcu pravo da zakonom o DSV-u pitanje imenovanja sudaca uredi na način da se uloga, ovlasti i nadležnost DSV-a kao samostalnog i neovisnog tijela ustanovljenog Ustavom RH potpuno isključe na način da se zakonom imperativno propisuje tom i takvom tijelu sudbene vlasti dužnost imenovati za suca osobu o kojoj je odlučivalo neko drugo tijelo (sudačko vijeće).

 

 

 

Time se zakonom suprotno Ustavu RH uloga DSV-a svodi na deklaratornu formalnu ulogu te odluka DSV-a o imenovanju suca potpuno gubi svoj konstitutivni smisao što je protivno položaju DSV-a definiranog Ustavom RH.

 

 

 

Međunarodni standardi neovisnosti pravosuđa u bitnom traže da o imenovanju i razrješenju sudaca odlučuje samostalno i neovisno tijelo u kojem suci čine većinu.

 

 

 

Također ti isti standardi propisuju da se odluke o imenovanju i napredovanju sudaca moraju temeljiti na objektivnim kriterijima utemeljenim na sposobnostima i znanju kandidata.

 

 

 

No, to ne znači da se apriori i bez mogućnosti provjere može zakonom propisati da su ti standardi zadovoljeni ako faktički odluku o imenovanju donosi neko drugo tijelo (sudačko viječe), a ne DSV koji je jedini Ustavom RH određen da ima tu ulogu i ovlasti.

 

 

 

Ovakvo zakonsko rješenje ne samo da je ustavnopravno neodrživo već pokazuje da zakonodavac suprotno smislu i svrsi članka 124. Ustava RH želi pokazati da veće povjerenje u pravilnost i objektivnost odluka o imenovanju daje sudačkom vijeću nasuprot DSV-u iako sudačko vijeće koje ovom odredbom dobiva faktičku vlast odabira i imenovanja sudaca nije Ustavom RH određeno kao tijelo koje ima te ovlasti.

 

 

 

 

 

4. Članak 60. ZDSV-a

 

 

 

Ovom odredbom propisani su uvjeti za premještaj suca na drugi sud.

 

 

 

Člankom 123.st.6. Ustava RH propisuje se da se sudac ne može premjestiti bez svog pristanka na drugi sud osim u slučaju ukidanja suda ili preustroja suda u skladu s zakonom.

 

 

 

Odredbom čl. 60.st.2.ZDSV-a definira se što se smatra preustrojem suda te se određuje da se preustrojem smatra:

 

- spajanje sudova,

 

- razdvajanje sudova,

 

- promjena unutarnjeg ustrojstva suda ,

 

- promjena broja potrebnog broja sudaca u sudu sukladno Okvirnim mjerilima za rad sudaca.

 

 

 

Odredba kojom se dopušta odstupanje od načela o nemogućnosti premještaja suca bez njegova pristanka i zbog promjene unutarnjeg ustroja suda ili zbog izmjene Okvirnih mjerila za rad sudaca protivna je čl. 4. , čl. 118. i čl. 123. Ustava RH.

 

 

 

Državni ustroj RH počiva na načelu trodiobe vlasti kako je to određeno čl. 4. Ustava RH.

 

Ako se dopusti da se isključivo zbog odluka izvršne vlasti ( Ministarstva pravosuđa) može premjestiti suca bez njegova pristanka time se narušava načelo ravnoteže sve tri vlasti i to stoga što se odluke o unutarnjem preustroju suda te donošenje Okvirnih mjerila za rad sudaca nalaze u isključivoj nadležnosti izvršne vlasti. ( čl. 71. i 72. Zakona o sudovima ).

 

 

 

Iz tih razloga krši se članak 118.st.2. u svezi s člankom 121.st.1. Ustava RH kojim odredbama se propisuje da je je sudbena vlast samostalne i neovisna te da se sudačka dužnost povjerava osobno sucima.

 

 

 

Ako dakle obnašanje sudbene vlasti koju obnašaju suci kao nositelji te vlasti ovisi o odlukama izvršne vlasti ( Ministra pravosuđa) time se izravno narušavaju gore citirana ustavna načela jer se zbog i povodom takvih odluka izvršne vlasti određene suce izravno sprječava da obnašaju sudačku dužnost u sudu u kojem su imenovani na dužnost i koji sudovi nisu niti ukinuti niti su prestali postojati već im se to pravo i jamstvo ugrožava zbog trenutnih okolnosti koje se mogu u kratkom roku potpuno promijeniti.

 

 

 

Stoga, ovakvo zadiranje izvršne vlasti u obnašanje sudbene vlasti ne može preživjeti ozbiljnu ustavnopravnu analizu.

 

 

 

 

 

5. Članak 72 .ZDSV-a

 

 

 

Citiranim člankom u st. 2. propisuje se da kod donošenja odluke o stegovnoj odgovornosti i izricanju stegovne kazne Državno sudbeno vijeće nije vezano prijedlogom podnositelja zahtjeva za vođenje stegovnog postupka.

 

 

 

Ova odredba je u suprotnosti s člancima 3., 26., 29. i 122. Ustava RH.

 

 

 

Ovo prije svega što Državno sudbeno vijeće kada odlučuje o stegovnoj odgovornosti sudaca ima položaj koji je izjednačen s položajem suda što je i Ustavni sud potvrdio primjerice u svojoj odluci U-IXA-16140/2009 od 8. prosinca 2009. naročito u točki 5.1. te odluke.

 

 

 

Imajući to u vidu osporena odredba je u izravnoj suprotnosti s načelom „ne eat iudex extra et ultra petita partium“ dakle da sud ne može ići mimo i preko postavljenog zahtjeva.

 

Kada ne bi tome bilo tako i kada bi se takva mogućnost ostavila, tada bi DSV mogao neovisno o postavljenoj činjeničnoj kvalifikaciji stegovnog djela i prijedlogu stegovne mjere ili kazne donositi odluke mimo i preko postavljenog zahtjeva što je u izravnoj suprotnosti s člankom 3. Ustava RH, koji kao ustavno načelo određuje i vladavinu prava koje u sebi uključuje i pravnu sigurnost te legitimna očekivanja adresata pravne norme, u ovom slučaju sudaca protiv kojih je pokrenut i vodi se stegovni postupak.

 

 

 

To i stoga što je odredbom članka 123. stavka 2. alineja 4. Ustava RH određeno da se suca može razriješiti dužnosti u stegovnom postupku zbog počinjenja teškog stegovnog dijela

 

Osporena odredba ovako kako glasi omogućava Državnom sudbenom vijeću arbitrarnost u tome što se smatra teškim stegovnim djelom pa i da donese odluku o razrješenju suca kada se ne radi o teškom stegovnom dijelu.

 

Time je osporena odredba suprotna i članku 121. stavak 1. Ustava RH koji određuje stalnost sudačke funkcije

 

 

 

Dosadašnja praksa rada Državnog sudbenog vijeća strogo je vodila računa o izraženom načelu vezanosti za prijedlog ovlaštenog predlagatelja, pa ova odredba ima jedino za cilj osporiti postojeću praksu DSV-a s jedne strane, i s druge strane zaštiti ovlaštene predlagatelje od odgovornosti da pravilnim činjeničnom opisom stegovnog djela, pravilnom pravnom kvalifikacijom ocjenom vrste i težine stegovnog dijela i pravilnim i uravnoteženim prijedlogom stegovne mjere ili sankcije vode računa i o načelu individualne (specijalne) i generalne prevencije.

 

Kako takva intencija zakonodavca ne može biti legitimna, a samo stoga da bi se teret odgovornosti prebacio s jedne zakonom propisane osobe ili tijela na drugo tijelo bez valjanih razloga, osim krajnje oportunističkih, ova odredba suprotna je načelu vladavine prava.

 

Također svaki od ovlaštenih predlagatelja (pokretača) stegovnog postupka su kvalificirane osobe koje svojim položajem nose određene odgovornosti imanentne samo toj osobi ili tijelu (predsjednik suda, predsjednik neposredno višeg suda, sudačko viječe, predsjednik Vrhovnog suda RH, ministar pravosuđa) pa je stoga načelo „ne eat iudex extra et ultra petitum partium“ koje se osporenom odredbom krši upravo uravnoteženo i usuglašeno s diktatom ustavnog načela vladavine prava.

 

 

 

Kako je Državno sudbeno vijeće u izvršavanju svojih ovlasti u vođenju stegovnih postupaka i izricanju stegovnih mjera i kazni izjednačeno s ovlastima suda to je osporena odredba suprotna članku 26. Ustava RH kojom je propisano da su svi državljani RH jednaki pred sudovima i drugim državnim i inim tijelima koje imaju javne ovlasti.

 

 

 

Osporenom odredbom ustanovljena arbitrarnost u postupanju DSV-a čini tu odredbu suprotnom članku 26. Ustava RH jer su suci u jednom postupku izloženi ovlastima DSV-a kojima nisu izloženi drugi državljani RH ili stranci u nekim drugim postupcima.

 

 

 

Također odredba članka 8. ZID DSV u izravnoj je opreci s člankom 29. stavak 1. Ustava RH.

 

Time što DSV-e ima mogućnost bez i mimo prijedloga ovlaštenog pokretača stegovnog postupka odlučiti o mjeri ili sankciji krše se načela pravičnog i poštenog suđenja jer kako sudac ima pravo na obranu što mu je zajamčeno ne samo Zakonom o DSV-u već i člankom 29. Ustava RH to pravo uključuje i pravo znati što mu se stavlja na teret ali i pravo očitovati se o svakom prijedlogu sadržanom u zahtjevu za pokretanje stegovnog postupka pa i o prijedlogu sankcije. Kada se ima na umu da u zahtjevu za pokretanje stegovnog postupka mora biti i prijedlog o vrsti i visini stegovne kazne sukladno članku 25. Zakona o državnom sudbenom vijeću pravo suca na obranu u segmentu očitovanja na predloženu stegovnu sankciju u svjetlu osporene odredbe postaje apsurdno što samo po sebi predstavlja kršenje ustavne garancije prava na pravično i pošteno suđenje čije je sastavni i neizostavni dio i pravo na obranu.

 

 

6. Članci 82. do 85. ZDSV-a.

 

 

 

Navedenim odredbama regulira se položaj predsjednika sudova

 

 

 

U odnosu na imenovanje predsjednika sudova, osporena odredba (a posebno odredba članka 84.Zakona ) ne sadrži baš nikakva (posebno ne – jasno i precizno formulirana) mjerila i kriterije nužne za prosudbu ispunjavanja stručne sposobnosti kandidata za obnašanje dužnosti predsjednika suda. Nije stoga jasno koji su to uvjeti za ovu dužnost, a o ispunjavanju kojih ovisi mišljenje i prijedlog sudačkog vijeća te konačna odluka o imenovanju. Također je nejasna razlika između uvjeta za suca i uvjeta za predsjednika suda.

 

 

U tom kontekstu nerazumljivo je koji bi to drugi podaci iz evidencije sudaca, uz ocjenu obnašanja sudačke dužnosti, bili odlučni, čak i nužni za utvrđivanje stručne sposobnosti kandidata

 

 

Navedene nedostatke normiranja kriterija imenovanja (i predlaganja) valja povezati s odredbom članka 37. i 48. stavak 1. ZOS-a (mišljenje Sudačkog vijeća).

 

 

Zbog navedenog osporene odredbe suprotne su odredbi čl. 3 ( vladavina prava) Ustava RH.

 

 

7. Članak 86. st.7. ZDSV-a.

Ovom odredbom propisuje se način razrješenja predsjednika suda od obnašanja sudačke dužnosti pa se pored ostalog određuje da će se predsjednika suda razriješiti dužnosti kada postupa suprotno zakonu ili suprotno podzakonskim aktima ili ako svoju dužnost ne izvršava uredno ( st. 3.čl. 86. ZDSV-a).

 

 

Propisano je da odluku o razrješenju donosi Državno sudbeno vijeće ) st.1.) primjenom pravila koja se odnose na stegovni postupak protiv sudaca te da protiv te odluke predsjednik suda može pokrenuti upravni spor .

 

 

Ova odredba čl. 86.st.7. suprotna je načelu jednakosti svih pred zakonom iz čl. 26. Ustava RH.

 

 

Naime predsjednik suda jest sudac koji obnaša poslove sudske uprave što potvrđuje i čl. 82. ZDSV-a.

 

Ako je tome tako, nedopustivo je da se za suca koji je predsjednik suda i obavlja i poslove sudske uprave pravna zaštita u postupku razrješenja od dužnosti predsjednika suda u postupku koji se vodi po pravilima stegovnog postupka osigurava pravo na pokretanje upravnog spora, a sucu kojem se nakon stegovnog postupka zbog počinjenog stegovnog djela izriče stegovna sankcija osigurava pravo na pravni lijek ( žalbu) pred Ustavnim sudom sukladno čl. 71. ZDSv-a.

 

Time su dvije kategorije sudaca protiv kojih se vodi stegovni ili parastegovni postupak dovedeni u neravnopravni položaj jer nemaju pravna sredstva iste vrijednosti da bi štitili svoja prava.

 

III. Zbog svih gore navedenih razloga koji su po mišljenu predlagatelja od značaja za ocjenu stvari, sukladno odredbi članka 37. stavak 2. u svezi s člankom 53. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu RH, predlagatelj predlaže da se donese Odluka o ukidanju osporenih zakonskih odredbi zbog njihove nesuglasnosti s Ustavom RH, odnosno podredno da se takva odluka donese nakon provedene savjetodavne i javne rasprave.

 

II. Zakon o sudovima

 

1. članak 28. Zakona o sudovima

 

U stavku 5. propisano je da se protiv odluke suda - rješenja povodom zahtjeva za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku, može u roku od 15 dana podnijeti žalba Vrhovnom sudu RH, a protiv rješenja VSRH žalba se podnosi vijeću tog istog suda kojeg sukladno stavku 6. čine tri suca VSRH.

 

Ista je situacija kada sudac Vrhovnog suda RH postupa kao sudac prvog stupnja odlučujući o zahtjevu za suđenje u razumnom roku glede postupka koji se vodi pred sudom drugog stupnja.

 

Osporena odredba suprotna je članku 18. Ustava RH kojim se jamči pravo na žalbu protiv pojedinačnih odluka sudova.

 

Odredbom kojom se propisuje da isti sud odlučuje o zahtjevu stranke, a potom odlučuje i o žalbi stranke na odluku kojom je odlučeno o pravima ili obvezama istih stranaka negira se smisao ustavnog jamstva prava na žalbu koje podrazumijeva da o pravu ili obvezi neke osobe povodom žalbe te osobe odlučuje viša sudska instanca. Odredba kojom o žalbi ne odlučuje sudac pojedinac već vijeće od tri suca ne rješava ovu ustavnopravnu nedosljednost jer se opet radi o sudu istog ranga, a ne o sudu višeg ranga.

 

2. Članak 35. stavak 3. Zakona o sudovima

 

Osporenom odredbom određuje se da pravno shvaćanje prihvaćeno na sjednici odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Upravnog suda Republike Hrvatske i Visokog prekršajnog suda Republike hrvatske, Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, odnosno Visokog upravnog suda i županijskog suda obvezno je za sva drugostupanjska vijeća i suce pojedince tog odjela.

 

Ova odredba suprotna je odredbi člankom 117. stavak 3. ustava RH.

 

Naime osporenom odredbom je institut pravnog shvaćanja, suprotno Ustavu, promoviran i izjednačen sa suđenjem, a što mu nije smisao i svrha.

 

Funkcija pravnog shvaćanja je u ostvarenju pravne sigurnosti kroz jedinstvenu primjenu zakona, ali njegov učinak – u odnosu na vijeće odjela na kojem je pravno shvaćanje prihvaćeno – može se osigurati jedino autoritetom uvjerljivosti argumentacije i juridičkom konzistentnošću usvojenog stajališta.

 

Također odredba je zbog svog izričaja nejasna i dvojbena jer bi iz nje slijedilo da su navedena pravna shvaćanja obvezna samo za drugostupanjska vijeća i suce pojedince navedenih sudova.

 

Kako Vrhovni sud Republike Hrvatske sudi i u vijećima kao sud trećeg stupnja, slijedilo bi da pravna shvaćanja odjela nisu obvezna za vijeća tog suda kada sude (odlučuju) u trećem stupnju, ali su obvezna ako u tom istom stupnju odlučuju kao suci pojedinci.

 

Time je odredba suprotna načelu vladavine prava jer svojom nedorečenošću ne udovoljava načelu pravne izvjesnosti pa je suprotna članku 3. Ustava RH u kojem je ugrađeno načelo vladavine prava kao najviše vrednote zaštićene ustavom.

 

3. Članak 50. stavak 1. točka 1. Zakona o sudovima

 

Ovom je odredbom propisano da članu sudačkog vijeća dužnost prestaje ako to sam zatraži.

 

Prestanak ovdje nastupa ope legis, dakle bez ikojeg, čak i deklaratornog akta. Prema mišljenju predlagatelja, cit. Zakonska norma (čija primjena nije ograničena bilo kakvim uvjetima ili pretpostavkama) suprotna je ustavnom načelu vladavine prava - glede onih uvodno izloženih zahtjeva u odnosu na kvalitetu zakonske reglementacije, a u neskladu je i s načelom samostalnosti i neovisnosti sudbene vlasti. Ovo stoga što bi primjena ovog zakonskog članka moglo dovesti u pitanje i čak onemogućiti djelovanje sudačkih vijeća kao institucionalnog izraza sudačke samouprave, posebice u sudskim županijskim okruzima s manjim brojem sudaca. U situacijama u kojima neće biti moguće korištenje „normativnog izlaza“ sadržanog u odredbama članka 50. stavci 2. i 3. ZOS-a. S obzirom na vrlo značajne kompetencije sudačkog vijeća iz članka 31.b. Zakona, slijedi da će njegovo nefunkcioniranje blokirati ili čak posve onemogućiti primjenu drugih izuzetno značajnih zakonskih instituta i odredaba. Načelno vladavine prava ovdje je povrijeđeno propustom zakonodavca da u tekst i koncepciju Zakona ugradi „normativne osigurače“ kao djelotvorno jamstvo funkcioniranja ovog značajnog segmenta sudbenog sustava. S motrišta nužne pravno-logičke usklađenosti s odredbama istog zakona, dapače istog zakonskog instituta, evidentna je sadržajna kolizija osporene norme s odredbom iz članka 42. Zakona, prema kojoj je sudjelovanje u radu sudačkog vijeća ne samo pravo, nego i dužnost svakog suca. Ako se, dakle, radi o obvezatnoj sastavnici sudačke dužnosti svakog suca, onda je ostavka na članstvo u sudačkom vijeću iz osporene odredbe, uočljivo disonantna u odnosu na suštinu i smisao koncepcije sudačkog vijeća. Pri prosudbi ovih pitanja treba imati na umu da sudačka samouprava, te u krajnjoj liniji i samostalnost i neovisnost sudbene vlasti nije privilegija sudaca nego jamstvo i instrument kvalitetnog funkcioniranja pravosuđa u zaštiti prava građana i općeg pravnog poretka. Zaključno, ako se iz načela samostalnosti i neovisnosti sudstva sukladno nekim komparativnim rješenjima izvodi princip sudačke samouprave ne samo na najvišoj razini odlučujućeg kadrovskog tijela (DSV-a) nego i na nižim razinama personalnih senata, tada je nužno, članstvo u sudačkom vijeću izvoditi iz sudačke dužnosti. Stoga bi, u tom konceptualnom kontekstu, osporena norma bila neprihvatljiva.

 

4. Članak 79. Zakona o sudovima

 

Odredba 79. ZOS-a regulira mjerila na temelju kojih se ocjenjuju suci, dakle daje se zakonski okvir onih kriterija koji određuju koju će ocjenu o obnašanju sudačke dužnosti postići.

 

Osporena odredba suprotna je članku 14. stavak 2. Ustava RH koja jamči svakom jednakost pred zakonom i članku 44. Ustava RH kojom odredbom se jamči dostupnost javnih dužnosti svakom pod jednakim uvjetima.

 

Ovom odredbom se stavkom 1. u 16 točaka popisuju elementi o kojima ovisi ocjena o obnašanju sudačke dužnosti koja se numerički izražava u bodovima sukladno odredbi članku 82. ZOS-a.

 

Elementi ocjene navedeni u točki 4. (je li sudac sudjelovao u oblicima stručnog usavršavanja u Pravosudnoj akademiji kao predavač ili se stručno usavršavao u raznim oblicima stručnog usavršavanja itd.), točki 5. (je li sudac sudjelovao u međunarodnim oblicima stručnog usavršavanja itd.), točki 9. (je li sudac obavljao poslove mentora radi praćenja rada vježbenika i skrbio o njegovom stručnom obrazovanju ili bio predsjednik odjela itd.), točki 10. (je li sudac sudjelovao u radu upravnog i programskog vijeća Pravosudne akademije itd.), točki 11. (je li sudac sudjelovao u radu međunarodnih organizacija i misija itd)., točki 12. (je li sudac sudjelovao u radnim tijelima na pripremi nacrta i drugih propisa itd.), točki 14. (je li sudac upućen na rad u Ministarstvo pravosuđa i ocjena njegovog rada u Ministarstvu itd.), honoriraju djelatnosti suca koje nisu izvorno sudačke funkcije i koje sucima dodjeljuju tijela ili dužnosnici izvršne ili upravnosudske vlasti bez da se o tome mogu izjasniti ili o tome odluku donijeti tijela sudbene vlasti.

 

Stoga su te odredbe suprotne članku 4. i članku 117. stavak 3. Ustava RH koje propisuju da se državna vlast temelji na sustavu trodiobe vlasti i da je sudbena vlast samostalna i neovisna.

 

Dakle, konačno navedeni elementi lišeni su mogućnosti svake moguće objektivnosti i ne postoji objektivno provjerljiv sustav koji bi mogao jamčiti da su se suci po svojim sposobnostima, znanjima i vještinama našli u poziciji biti ocjenjeni i na temelju ovih elemenata koji ukupno čine gotovo polovicu svih elemenata o kojima ovisi ocjena suca, a time i mogućnost napredovanja.

 

Time se opet ostavlja mogućnost pogodovanja, privilegiranja i neobjektivnosti pa stoga ova odredba ne sadrži niti nikakva jamstva kvalitete i pouzdanosti ocjene suca što je čini i suprotnom članku 5. Ustava RH jer zbog potpunog nedostatka izvjesnosti rezultata primjene pravne norme na adresata, ona je suprotna načelu vladavine prava kao vrednote na kojoj se mora temeljiti svaki propis u RH.

 

5. Članak 105. Zakona o sudovima

 

Odredbom članka 105. ZOS-a određeno je da sudac može biti imenovan za ministra pravosuđa, državnog tajnika ili ravnatelja u Ministarstvu pravosuđa.

 

Prema shvaćanju predlagatelja, navedena zakonska odredba krši načelo samostalnosti i neovisnosti sudstva (članak 115. stavak 2. Ustava) u kontekstu diobe vlasti.

 

Naime neovisno i o „mirovanju“ sudačke dužnosti, sudački status i dalje postoji jer navedena osoba ne prestaje biti sudac. Kombinacija sudačkog statusa s djelatnim obnašanjem dužnosti ministra, u izvršnoj vlasti, predstavlja protuustavno komponiranu tvorbu, jer neovisnost sudstva uključuje standard zabrane sudjelovanja sudaca u političkim aktivnostima, jer to već samo po sebi može dovesti u pitanje samostalnost sudstva svojom suštinskom nespojivošću sa sadržajem sudačkog statusa. Zabrana propisana člankom 90. Zakona o sudovima vrijedi za sve suce općenito, neovisno o tome obavljaju li ili ne poslove suca (bolovanje, suspenzija, odsutnost zbog stručnog usavršavanja i sl.). Poslovni ministra (ili njegova zamjenika) su poslovi vođenja politike u pravom smislu te riječi, kao izvršavanja ili čak sudjelovanja u kreiranju političkih odluka vladajuće političke etike, koja je uglavnom beziznimno stranački strukturirana. Neovisno o tome što ovakav sudac „u stanju mirovanja“ nije član političke stranke – jer to ne smije ni biti po članku 94. Zakona o sudovima koji obuhvaća sve suce, dakle i one kojima bi sudačka dužnost mirovala – on sudjelovanjem u obnašanju izvršne vlasti posve krši princip zabrane obavljanja onih poslova nespojivih sa idejom autonomije sudbene vlasti pa se time sudac stavlja u poziciju suprotnu cilju zabrane zbog kojeg je konstruirana odredba iz članka 94. Zakona o sudovima s gledišta njezine teleološke interpretacije.

 

Pri tome je važno uočiti da mirovanje sudačke dužnosti zapravo predstavlja potpuni prekid ili privremeni potpuni prestanak sudačkog statusa i sudačke dužnosti koja je po članku 122. stavak 1. Ustava stalna. Status i sam pojam suca kao dužnosnika sudbene vlasti sadržajno se svodi upravo na sudačku dužnost, odnosno dužnost u sudbenoj vlasti. Ono po čemu netko uopće može biti sudac jest upravo navedena dužnost. Pojam suca niti nema drugog sadržaja pa stoga uopće nije ni moguće – s formalnopravnog ali i logičkog motrišta, biti sudac ali i istodobno ne biti dužnosnik sudbene nego izvršne vlasti. Takva solucija je suprotna ne samo uvodno označenim ustavnim odredbama, već i bitnim obilježjima ustavnog poretka Republike Hrvatske u pogledu odnosa najviših Ustavom propisanih tijela vlasti te njihovih nositelja. Upravo s tim u svezi, valja ukazati na odredbu iz članka 106. stavak 1. Ustava, prema kojoj – u odnosu na kadrovsko popunjavanje savjetodavnih tijela Predsjednika Republike – nisu dopuštena imenovanja koja su u suprotnosti s načelom diobe vlasti. Argumentum a fortiore, u odnosima sudstava i egzekutive nedopuštena su imenovanja na način propisan u osporenoj zakonskoj odredbi.

 

6. Članak 116. Zakona o sudovima

 

Rečenom odredbom je propisano da ako predsjednik suda prestane obnašati svoju dužnost, ministar pravosuđa ovlastit će suca toga ili višeg suda da za vrijeme koje ne može biti dulje od jedne godine, obavlja poslove sudske uprave dok predsjednik ne bude imenovan, ista ovlast dana je ministru u slučaju spajanja i osnivanja sudova.

 

Takva regulacija nakon izmjene Ustava RH kojom je državnom sudbenom vijeću, sukladno odredbi članka 123. stavak 2. Ustava RH i članka 80. stavak 1. ZDSV-u, dana ovlast za imenovanje predsjednika sudova, predstavlja očitu povredu odredbi članka 123. stavak 2. Ustava RH.

 

Naime, privremeno obavljanje poslova sudske uprave faktično znači izvršavanje ovlasti predsjednika suda, kojeg je sukladno rečenom ovlašteno imenovati isključivo Državno sudbeno vijeće kao samostalno i neovisno tijelo koje osigurava samostalnost i neovisnost sudbene vlasti u RH, pa je sukladno tome jedino ovlašteno imenovati i vršitelja dužnosti predsjednika suda.

 

III. Zakon o pravosudnoj akademiji NN 153/09, 127/10

 

Člankom 1. Zakona o pravosudnoj akademiji (ZPA) propisuje se koji je djelokrug tog zakona i što sve se tim zakonom uređuje. Po ocjeni predlagatelja ovaj zakon svojim odredbama zadire i u djelokrug rada drugih tijela utvrđenih ustavom i/ili formira tijela koja formalno ali i realno donose odluke koje se Ustavom RH stavljaju u nadležnost drugih tijela.

 

1. Članak 22. Zakona o pravosudnoj akademiji

 

Ovom odredbom se određuje da se Državna škola za pravosudne dužnosnike (dalje u tekstu Škola) organizira kao ustrojstvena jedinica u sastavu Akademije.

 

Akademija nije tijelo sudbene vlasti jer prava i dužnosti osnivača obavlja vlada RH putem Ministarstva pravosuđa kao tijela izvršne vlasti, kako je to uređeno člankom 2. ZPA.

 

Isto (da akademija nije dio sudbene vlasti) slijedi i iz odredbe članka 5. stavak 4. ZPA koji određuje da će se prava i obveze koje nisu uređene Zakonom urediti Statutom Akademije koji donosi Upravno vijeće Akademije (članak 13. stavak 1. alineja 1. ZPA) koje sukladno članku 9. ZPA sačinjavaju i dužnosnici izvršne vlasti (ministar pravosuđa) čiji utjecaj je nerazmjerno jači i veći slijedom činjenice da izvršna vlast obavlja prava i dužnosti osnivača putem Ministarstva pravosuđa kojem je na čelu ministar pravosuđa.

 

Stoga je ova odredba suprotna članku 4. i članku 117. stavak 2. Ustava RH.

 

2. Članak 26. stavci 1., 2. i 5. Zakona o pravosudnoj akademiji

 

Odredbom članka 26. stavak 1. propisano je da se na natječaj za prijam u Školu mogu javiti kandidati koji su na pravosudnom ispitu ostvarili najmanje 70 bodova. Odredbom stavka 2. istog članka Zakona određeno je da se na natječaj mogu javiti i kandidati koji su položili pravosudni ispit prije stupanja na snagu Zakona o vježbenicima u pravosudnim tijelima i pravosudnom ispitu («Narodne novine« 84/08 i 75/09), koji polažu pisani ispit pred Povjerenstvom iz članka 25. ovoga Zakona. Nadalje odredbom stavka 5. rečenog članka Zakona propisano je da se na pisanom ispitu iz stavka 3. ovoga članka kandidat može ostvariti najviše 100 bodova, a bodovi koje ostvari izjednačuju mu se kao bodovi ostvareni na pravosudnom ispitu.

 

Predmetnim odredbama umjetno se stvaraju dvije kategorije pravnika s položenim pravosudnim ispitom. Ovakvom pravnom regulacijom neustavno se zadire u stečena prava i opravdana očekivanja pravnika koji su položili pravosudni ispit prije stupanja na snagu novog Zakona o vježbenicima i pravosudnom ispitu. Ničim opravdano, tim kategorijama pravnika pravosudni ispit više ne vrijedi ukoliko žele postati pravosudni dužnosnici. Time se pravnici koju su tek položili pravosudni ispiti i već izabrani suci stavljaju u daleko povoljniji položaj od onih koji bi ponovno morali polagati pisani dio pravosudnog ispita, da bi uopće mogli konkurirati za prijem u Državnu školu za pravosudne dužnosnike. Takvom regulacijom nisu zakinuti samo pravnici koji su ranije položili pravosudni ispit već i oni koju ga polažu po novom Zakonu, a ostvarili su samo nekoliko bodova manje od propisanog praga od 70 bodova. Ne možemo zanemariti činjenicu da svaki pojedini predmet na pravosudnom ispitu ispituje više ispitivača te je razumno očekivati da imaju različite kriterije, pa polaganje ispita pred strožim ispitivačem uz ostvarenje samo jednog boda manje, znači da kandidat nikada neće moći konkurirati za suca.

 

Slijedom svega rečenog smatramo da su navedenim odredbama ZPA povrijeđene odredbe članka 14. Ustava RH, te su diskriminirane osobe koje ispunjavaju formalne i materijalne uvjete za izbor za suca u Republici Hrvatskoj, ali se zbog rečenih zakonskih odredbi, nalaze u poziciji da im je takvo što onemogućeno već na formalnopranoj ravni.

 

Iz suštinski istih razloga osporene odredbe suprotne su odredbi članka 44. Ustava RH kojom se određuje da svaki državljanin RH ima pravo, pod jednakim uvjetima, sudjelovati u obavljanju javnih poslova i biti primljen u javne službe.

 

3. Članak 30. Zakona o pravosudnoj akademiji

 

Rečenom odredbom propisano je da kandidati koji su primljeni u Školu, a savjetnici su na sudovima i državnim odvjetništvima, ostaju i dalje na radu u tim pravosudnim tijelima kao viši savjetnici.

 

Kandidati koji su primljeni u Školu, a nisu savjetnici u pravosudnim tijelima, danom prijema u Školu zasnivaju radni odnos kao viši savjetnici na sudovima odnosno u državnim odvjetništvima, gdje ih rasporedi Državno sudbeno vijeće odnosno Državnoodvjetničko vijeće ovisno o slobodnim mjestima.

 

Predmetna odredba je nije sukladna ustavnim odredbama po dva osnova.

 

Prvi je da polaznik Državne škole bez ijednog dana radnog staža u pravosuđu stječe status višeg savjetnika na sudu pod nejednakim uvjetima u odnosu na sudskog savjetnika na tom i ostalim sudovima s dugogodišnjim radom u pravosuđu čija su legitimna očekivanja bila da će u slučaju upražnjenog mjesta biti raspoređen za višeg sudskog savjetnika. Naime, navedenom odredbom predviđa se dodjeljivanje statusa višeg sudskog savjetnika osobama koje budu primljene u Školu, i to samo na temelju činjenice upisa u Školu, iako nikada prije toga nisu imale status i radno iskustvo sudskog savjetnika ili nisu imale dovoljno radnog iskustva na tim poslovima. Navedenom odredbom diskriminiraju se sudski savjetnici koji imaju određeni broj godina rada na mjestu sudskog savjetnika, što je bio osnovni uvjet propisan Zakonom o sudovima (Narodne novine broj 150/05, 16/07, 113/08) za stjecanje statusa višeg sudskog savjetnika.

 

Slijedom rečenog očita je povreda odredbe članka 44. Ustava RH, jer je pravo na raspored sudskog savjetnika na mjesto višeg sudskog savjetnika, podređeno pravu osobe primljene u Državnu školu.

 

Druga Ustavna povreda koja proizlazi iz naprijed citirane odredbe Zakona očituje se u činjenici da se polaznik Državne škole raspoređuje ovisno o slobodnim mjestima na sud i državno odvjetništvo, neovisno o mjestu prebivališta i njegovim potrebama i željama, čime se vrijeđa odredba članka 54. stavak 2. Ustava kojom je određeno da svatko slobodno bira poziv i zaposlenje te da je svakome pod jednakim uvjetima dostupno svako radno mjesto i dužnost. U izbor poziva u demokratskim društvima svakako pripada i sloboda izbor mjesta rada, što je u potpunosti onemogućeno predmetnom odredbom.

 

U Zagrebu