Zagrebparking

[Hrc555]

Izgleda da sam profulao podforum pa eto, ispravljam grešku...

 

Pozdrav,

 

danas sam dobio nekakvo pismo od Zagrebparkinga. Otvorim ga kada unutra nekakva uplatnica. Čitam ja ali ne mogu vjerovati. Poslali su mi uplatnicu na iznos od 200,00 kuna za nekakvu dnevnu parkirališnu kartu. To bi sve bilo OK da sam se ja i parkirao na tom njihovom parkiralištu. Problem je što ja taj dan nisam ni bio u Zagrebu a auto na koji glasi kazna nitko ne vozi osim mene niti ima ključeve auta tako da nije mogao parkirati auto na to mjesto. Znam da se dobije nekakva uplatnica pod brisač ako se ne plati kazna ali ja ju nisam dobio jer nisam ni bio u Zg već 150 km dalje što može potvrditi nekoliko osoba. Sada je petak i oni više ne rade pa ih nisam ni mogao pitati kako se to moglo dogoditi. Bio sam na ispitu dan prije i platio 3 sata parkinga ali u trećoj zoni dok oni mene terete za dan kasnije u prvoj zoni.

 

Našao sam na netu razno razne savjete pa i od udruge za zaštitu potrošača koji kažu "Dnevna parkirna karta je nešto što davatelj usluge daje i kasnije traži novac što je u suprotnosti s članakom 54. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07 i 79/09) i trebalo bi ju smatrati poklonom ili darom davatelja usluge."

 

Isto tako "Sto je s tim dnevnim kartama uopce? Neznam tocno za ZP, ali znam za par slicnih u ostalim mjestima da posluju po slijedecem principu:

"zaustavljanjem na parkiralistu sklapate ugovor s xy"

i onda nadalje negdje u tim njihovim odredbama ide da se smatra vlasnik vozila krivim za nepostivanje ugovora.

E sad, ako si npr posudio nekome auto, zar nije to "vlasnik je kriv" direktno krsenje članka 341 zakona o obveznim odnosima?

"(1) Obećanje učinjeno drugom da će treći nešto učiniti ili propustiti, trećega ne obvezuje, a obećavatelj odgovara za štetu koju bi drugi pretrpio zbog toga što treći ne pristaje obvezati se ili ispuniti određenu radnju."

 

Jel moraju oni dokazat da si ti bio tamo? (jer ako nisi, krsi se clanak 249. ZOO, u kojem veli da moras dat pristanak za sklopit ugovor a ako nisi bio tamo nisi ga mogo sklopit?)

I sto se tice ugovorne kazne, zar nije ugovorna kazna prema čl. 350., st.1 ZOO bilo koje novcano potrazivanje u slucaju nepridrzavanja ugovora? Mislim, time bi se dnevna karta nekako izjednacila s ugovornom kaznom".

 

Šta je s tim kršenjem 341. članka ZOO? Kako može auto biti kriv a ne osoba? Kako sam ja mogao sklopiti ugovor s njima ako nisam bio ni blizu Zagreba?

 

Spominje se i odluka Ustavnog suda U-II / 1987 / 2004 ali su nakon toga kako vidim ugovornu kaznu preimenovali u dnevnu kartu.

 

Šta da sad radim? Imam nekoliko osoba koje mogu potvrditi da tog dana nisam bio u Zagrebu a i prebivalište mi je van Zagreba.

 

Kakva im je to fora da ja sada moram dokazivati da se nisam parkirao a oni mogu bez bilo kakve slike ili bilo čega reći da jesam. Šta je s tim člankom 54. Zakona o zaštiti potrošača koji lijepo kaže da nije dopušteno isporučiti proizvod koji nisam unaprijed naručio ako je riječ o naplatnom poslu te da se smatra darom?

 

Tako gospoda iz Zagrebparkinga mogu nasumce slati uplatnice ljudima parkirali se oni ili ne, bili oni na Antarktiku ili u Zagrebu a neka mi dokazujemo kako i šta te gubimo živce i vrijeme na njihov neviđeni bezobrazluk. Tako može svaka firma u RH reći da smo koristili njihove usluge, izdati nam račun i onda dignuti ovrhu.

 

Isto tako, otkuda njima moji podaci tj. podaci o vlasniku vozila? Kako im to MUP smije dati kada su oni najobičnije trgovačko društvo? Ponašaju se kao da su nedodirljivi.

[Hrc555]

Našao sam još tu na forumu...

http://www.legalis.hr/modules/newbb/viewtopic.php?topic_id=503335396&forum=29

gdje piše...

 

Također prema članku 115. alineja 6 istog Zakona o zaštiti potrošača...

„Agresivnom poslovnom praksom u svakom se slučaju smatraju sljedeći postupci zahtijevanja plaćanja proizvoda odmah ili s odgodom, a potrošač ga uopće nije naručio.“

 

Stoga se u prigovoru na plaćenje dnevne karte treba pozvati na to da uslugu potrošač nije ni naručio pa je stoga ne mora ni platiti.

[Hrc555]

Ima li netko iskustva sa sudskom praksom u vezi članka 54. Zakona o zaštiti potrošača i poklona Zagrebparkinga prema meni?

[Hrc555]

Našao sam na stranicama Zagrebparkinga...

2. Cijena mjesečne povlaštene parkirališne karte za stanare (fizičke osobe) određuje se za pojedinu zonu naplate kako slijedi:

 

u I.zoni 100,00 kuna

u II.zoni 50,00 kuna

u III.zoni 35,00 kuna

 

Znači, povlaštena mjesečna karta u prvoj zoni košta 100 kuna dok su meni odrapili 200 kuna za jedan dan iako nisam ni bio u Zg. Nije li to isto kršenje 320. članka ZOO? Dakle, oni pretpostavljaju da bi ja radije kupio dnevnu kartu od 200 kn umjesto da kupim neku povlaštenu mjesečnu kartu u iznosu od 100 kuna ili 14 karata za jedan sat što me ispadne jeftinije.

 

Kako oni mogu pretpostavljati da ja želim kupiti dnevnu kartu u koju su uključeni i sati kada se ne naplaćuje parkiranje? Tko bi to napravio? Znači, prva zone se naplaćuje od 7-21 sat što iznosi 14 sati dnevno ili 14x12 kuna/sat je 168 kuna. Oni za dnevnu kartu naplaćuju 200 kuna iako je cijena svih sati u danu manja od jedne dnevne karte. Nije li to zbunjujeće?

 

Čak i da sam nekim čudom bio u Zagrebu na tom parkiralištu u to vrijeme, na koji način oni određuju da sam htjeo parkirati cijeli dan a ne jedan sat, pogotovo jer po 262. ZOO moram dati izjavu da prihvaćam njihovu ponudu te je tom izjavom ponuda prihvaćena. A članak 265. ZOO kaže da šutnja ne znači prihvat ponude.

 

Sjetio sam se još nečega...

Kada sam bio u civilnoj vojsci na Trgovačkom sudu u ZG, znam da je bilo sličnih situacija...npr. našao bi se netko tko bi odnekuda izvukao nekakav račun prema nekoj firmi i digao tužbu zbog neplaćanja. Onda je ta firma samo podnijela podnesak gdje je navela da po njihovim knjigama nemaju sklopljen nikakav posao sa tužiteljem i sve je time bilo riješeno.

 

Kako onda Zagrebparking može tražiti od mene da im platim nekakvu dnevnu kartu ako nisam sklopio nikakav posao s njima tj. ja moram dokazivati da nisam a ne oni da jesam?

 

 

Da, već sam skroz skrenuo zbog njih

[Hrc555]

Updateam stanje...

 

zvao sam Zagrebparking i kaže mi ženska na reklamacijama da ima sliku mog auta. Ne znam kako ali kaže da ima i opisuje mi auto.

 

Moguće je da sam onda i bio tamo ali jedino što je moguće je da sam čekao nekoga tko je trebao doći vlakom pa sam zato stao tamo na par minuta. Oni kažu da su mi stavili kartu nakon 11 minuta. Ali sigurno mi nije mogao staviti kartu nakon 11 minuta jer sam bio u autu cijelo vrijeme pa bi ju onda i vidio.

 

Imam li temelja za žalbu s obzirom na one već prije opisane članke ZZP i ZOO?

[OrsatDBK]

Iz recentne prvostupanjske sudske odluke Općinskog suda u Dubrovniku u predmetu poslovni broj: Povrv-517/12, koju u nastavku objavljujem u skraćenom obliku, je razvidno da je prema pravnom shvaćanju Općinskog suda u Dubrovniku izraženom u toj presudi naplata tzv. dnevnih parkirališnih karata Sanitata d.. Dubrovnik suprotna načelu savjesnosti i poštenja, te načelu jednakosti činidbi, te s prisilnim odredbama Zakona o obveznim odnosima.

 

Osobno naplatu tzv. dnevnih parkirališnih karata smatram bezobraznom pljačkom građana i grubim izigravanjem Ustava i zakona, te odluka Ustavnog suda, te stoga posve podržavam i dijelim pravna shvaćanja iznesena u navedenoj sudskoj odluci o očiglednoj nezakonitosti i nepoštenosti odredbi o tzv. dnevnoj parkirališnoj karti i nadam se i vjerujem da će takva shvaćanja potvrditi i žalbeni i revizijski sud, te Ustavni sud u Republici Hrvatskoj.

**************************************************

Poslovni broj: 11 Povrv-517/12

PRESUDA

Općinski sud u Dubrovniku, u ime Republike Hrvatske, po sutkinji M. B., u pravnoj stvari tužitelja Sanitat Dubrovnik d.. Dubrovnik, Lazaret bb, OIB: 99080716453, kojeg zastupa punomoćnica D. B., odvjetnica u Dubrovniku, protiv tuženika M. M., iz Mokošice, kojeg zastupa punomoćnik I. B., odvjetnik u Dubrovniku, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 4. travnja 2014. u prisutnosti punomoćnika stranaka, 23. travnja 2014.

presudio je

I. Ukida se u cijelosti platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi koje je 4. lipnja 2012. pod poslovnim brojem Ovrv-341/12 donijela L. B., javna bilježnica u Dubrovniku.

II. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 5.625,00 kuna sa zateznim kamatama tekućim od 4. lipnja 2012. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena.

III. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška postupka u iznosu od 4.245,00 kuna sa zateznom kamatom tekućom na iznos od 1.232,50 kuna od 4. lipnja 2012. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena.

IV. Nalaže se tužitelju u roku od 8 (osam) dana naknaditi tuženiku trošak postupka u iznosu od 4.218,75 kuna.

[...]

Obrazloženje

Tužitelj u prijedlogu za ovrhu navodi da mu tuženik na ime pruženih usluga, po osnovi naloga i opomena za plaćanje dnevnih parkirnih karata duguje iznos od 5.625,00 kuna sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 4. lipnja 2012. do isplate, te predlaže da se tuženiku naloži da mu isplati navedeno potraživanje i naknadi trošak ovršnog postupka u iznosu od 1.232,50 kuna.

[...]

Tuženik u prigovoru protiv rješenja o ovrsi, i kasnije tijekom postupka navodi da nema dugova prema tužitelju jer nije s istim u nikakvim pravnim odnosima. U odnosu na navode tužitelja da se potraživanje odnosi na dnevne parkirališne karte ističe da ista predstavlja samo novi naziv za ugovornu kaznu, iako je u suštini ugovorna kazna koja je nezakonita, te da predstavlja nepoštene ugovorne odredbe u smislu čl. 96. Zakona o potrošačima. Pojašnjava da u situaciji kada korisnik parkinga parkira svoje vozilo na označenom javnom parkiralištu sklapa sa tužiteljem adhezioni ugovor o korištenju parkirnog mjesta, no iz samog ugovora nije jasno u kojem vremenskom trajanju se ugovor sklapa. Naime, smatra da nije dopušteno pretpostaviti da ugovaratelj na početku pristaje nečinjenjem na najskuplju opciju, to jest da odmah po parkiranju izražava namjeru da sklopi ugovor na cijeli dan, a ne sat, dok djelatnici tužitelja ne mogu unaprijed znati da li korisnik parkinga želi ostati na parkirnom mjestu cijeli dan ili 1 do 2 sata, uz napomenu da pristanak šutnjom u Republici Hrvatskoj može biti dopušten samo zakonom, a ne odlukom tijela lokalne vlasti. Smatra logičnim da bi korisnik parkinga kupio cjelodnevnu kartu parkinga da to želi, no ističe da njemu nije niti ponuđena kupnja. Ističe da u stvarnosti nije moguće kupiti dnevnu parkirališnu kartu za razliku od satne parkirališne karte, što opet upućuje na činjenicu da ista u biti predstavlja ugovornu kaznu. Dalje, osporava da je parkirao svoje vozilo na parkirališnom mjestu kojim tužitelj ima ovlast upravljati, te koje bi predstavljale legalna javna parkirališna mjesta. Ističe da tužitelj često naplaćuje naknade za parkiranje na površinama na kojima nema pravo naplaćivati parkiranje jer nema koncesiju za naplaćivanje parkiranja ili pak naplaćuje parkiranje na površinama u privatnom vlasništvu ili površinama na kojima je zakonom zabranjeno parkiranje. U odnosu na Odluku o organizaciji, načinu naplate i kontrole parkiranja u Gradu Dubrovniku ističe da je ista nezakonita jer je donesena od strane Gradskog vijeća Grada Dubrovnika bez prethodne suglasnosti Ministarstva unutarnjih poslova iako je navedena suglasnost sukladno tada važećem Zakonu o sigurnosti prometa na cestama neophodna. Smatra da je moguće da je vozilo tuženika u nekoj prigodi primijećeno na nekom od prostora na kojima tužitelj nije ovlašten naplaćivati parkiranje, no tužitelj nema pravo zahtijevati naknadu za navedeno, uz napomenu da tužitelj nije dokazao niti činjenicu da je upravo tuženik bio vozač predmetnog vozila što upućuje na zaključak da nije niti dokazan identitet osobe koja je dala izjavu potrebnu za sklapanje tzv. ugovora o pristupu. Osporava i potraživanje tužitelja po osnovi opomena jer nikada nije zaprimio niti jednu opomenu na koju se tužitelj poziva.

[...]

Ocjenom svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 84/08 i 57/11; dalje u tekstu ZPP), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja neosnovan.

[...]

Odredbom čl. 7. Odluke o organizaciji, načinu naplate i kontrole parkiranja u Gradu Dubrovniku koju je donio Grad Dubrovnik kao tijelo lokalne vlasti (Službeni glasnik Grada Dubrovnika br. 12/09, dalje u tekstu: Odluka) je propisano da zaustavljanjem ili parkiranjem na javnom parkiralištu s naplatom vozač ili vlasnik vozila sklapa s organizatorom parkiranja ugovor o korištenju javnim parkiralištem s naplatom na temelju dnevne parkirališne karte prihvaćajući opće uvjete ugovora o korištenju javnim parkiralištem s naplatom propisane Odlukom, dok je odredbom čl. 9. st. 2. Odluke propisano da dnevna parkirališna karta vrijedi za parkirališnu zonu i za vrijeme za koje je izdana.

Nadalje, odredbom čl. 18. st. 2. Odluke je propisano da se za korištenje javnim parkiralištima s naplatom po povoljnijim uvjetima izdaje jednosatna ili višesatna parkirališna karta, dok je odredbom čl. 20. st. 1. Odluke propisano da je korisnik javnog parkirališta s naplatom dužan istaknuti valjanu satnu kartu s unutarnje strane vjetrobranskog stakla vozila ili zaprimiti SMS potvrdu za plaćeno parkiranje u vremenskom periodu od pet minuta od svog dolaska na javno parkirališno mjesto s naplatom, dok je stavkom 3. istog članka određeno da ukoliko korisnik parkiranja ne postupi sukladno odredbi stavka 1. istog članka ili čija satna karta nije valjana, korištenje javnim parkiralištem s naplatom ugovara s organizatorom parkiranja sukladno čl. 7. Odluke.

Iz navedenih odredbi proizlazi da korisnik parkirališnog mjesta u trenutku parkiranja vozila, dakle konkludentnim činom, pristupa ugovoru o korištenju parkirališnog mjesta, dok cijena i trajanje korištenja navedene usluge ovise o tome da li je korisnik usluge u trenutku parkiranja istaknuo valjanu kartu ili pak primio SMS potvrdu za plaćeno parkiranje, iz čega dalje proizlazi da neplaćanjem jednosatne ili višesatne karte, odnosno izričitim neizjašnjavanjem - šutnjom o trajanju korištenja usluge iskazuje namjeru da koristi uslugu u dnevnom trajanju i da plati cijenu usluge u navedenom trajanju. Dakle, korisnik usluge parkiranja plaća unaprijed cijenu dnevnog parkiranja vozila neovisno o vremenskom razdoblju u kojem koristi uslugu, pa time cijena pružene usluge zapravo ovisi o načinu plaćanja usluge, a ne o korištenju same usluge. Iz navedenog jasno proizlazi da obveza plaćanja dnevne parkirne karte proizlazi iz same činjenice da korisnik nije platio satnu kartu pružene usluge, a ne iz činjenice da je iskazao namjeru i da koristi uslugu u dnevnom trajanju.

Člankom 265. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05 i 41/08, dalje u tekstu: ZOO) je određeno da nema učinak odredba u ponudi da će se šutnja ponuđenika ili neko drugo njegovo propuštanje (na primjer ako ne odbije ponudu u određenom roku ili ako poslanu stvar o kojoj mu se nudi ugovor ne vrati u određenom roku i sl.) smatrati prihvatom.

Odredbom čl. 296. st. 1. ZOO-a je propisano da su ništetne odredba općih uvjeta koje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja., prouzroče očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja sastavljača ili ugrožavaju postizanje svrhe sklopljenog ugovora, čak i ako su opći uvjeti koji ih sadrže odobreni od nadležnog tijela.

Naime, ocjena je ovog suda da korisnik usluge konkludentom radnjom i to parkiranjem vozila na parkirnom mjestu nesporno iskazuje volju da koristi usluge parkiranja, no navedenom radnjom ne iskazuje izričitu namjeru u pogledu trajanja korištenja usluge, niti pristanak na ponudu tužitelja da koristi uslugu u dnevnom trajanju, pa sud zaključuje da navedena odredba općih uvjeta u spornoj Odluci nema učinak.

Nadalje, životno je i općepoznato da se usluga parkiranja vozila na javnoj površini po svojoj prirodi i svrsi u pravilu ne koristi u dužem trajanju od nekoliko sati, te da je parkiranje na javnoj površini u trajanju cijelog dana iznimno, dok je predmetnom Odlukom uređeno upravo suprotno, te je parkiranje u trajanju cijelog dana uređeno kao pravilo, a satno parkiranje kao iznimka.

Uzimajući u obzir općepoznatu činjenicu da je uređenje korištenja usluge parkiranja prije donošenja sporne Odluke bilo uređeno na način da je bilo predviđeno samo satno parkiranje, te da se u slučaju duljeg parkiranja uz neplaćanje parkirne karte plaćala ugovorna kazna u unaprijed utvrđenom iznosu i to na isti način na koji se sada naplaćuje dnevna karta, sud zaključuje da je prava volja pri donošenju općih uvjeta koji su sastavni dio predmetne Odluke bila upravo da se sankcionira činjenica da je korisnik usluge propustio platiti cijenu usluge, a ne da se uvede redovno korištenje javnih parkirališta u trajanju cijelog dana. Na ovaj zaključak dodatno ukazuje i općepoznata činjenica da su javna parkirališta malobrojna u odnosu na brojnost motornih vozila u prometu, da se u pravilu nalaze na mjestima gdje je povećan protok motornih vozila i potreba za kraćim zadržavanjem, iz kojih razloga su na nekim od javnih parkirališta od strane gradova i općina uvedena i vremenska ograničenja u trajanju od nekoliko sati nakon kojih nije moguće ponovno u istom danu koristi uslugu parkiranja vozila.

Osim navedenog, svakako je za istaknuti da je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, te načelu jednakosti činidbi, tvrditi da činjenica neplaćanja sata korištenja usluge parkiranja predstavlja pristanak da se plati cijena parkiranja u trajanju od 24 sata. Naime, ocjena je ovog suda da je korisnik usluge parkiranja samim činom parkiranja iskazao volju da koristi navedenu uslugu, dok okolnost da nije platio minimalni iznos korištenja usluge daje pravo davatelju usluge da potražuje isplatu cijene usluge za vrijeme koje je usluga korištena, pa i zatezne kamate koje bi korisnik zbog kašnjenja bio u obvezi platiti, no nikako ne daje pravo davatelju usluge da zbog neplaćanja cijene usluge potražuje unaprijed određeni iznos neovisno o pruženoj usluzi.

Slijedom navedenog, a kako su odredbe predmetne odluke temeljem koje tužitelj naplaćuje potraživanje koje je predmet postupka po ocjeni ovog suda u suprotnosti s prisilnim odredbama Zakona o obveznim odnosima u smislu čl. 37. st. 2. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske ("Narodne novine" 99/99, 29/02 i 49/02), sud je utvrdio da tužitelj nema pravo potraživati isplatu cijene dnevne parkirne karte, te je odlučio kao u točkama I. i II. izreke presude.

[...]

U Dubrovniku, 23. travnja 2014.

Sutkinja:

M. B.