Pokušaj samoubojstva

[Sizif]

Ne bi li i pokušaj samoubojstva, s obzirom da se napada život kao nedisponibilno pravno dobro na čijem održanju postoji interes društva, trebalo biti kazneno dijelo?

Mislim da se to djelo nije zakonski reguliralo kao kazneno jer bi redovito na strani počinitelja postojale okolnosti koje isključuju krivnju. Ipak, da je pokušaj samoubojstva regulirano kao kazneno djelo osoba koja bi ostvarila obilježja tog kaznenog djela činila bi protupravnu radnju i prema njoj bi se pokrenuo kazneni postupak u kojem bi se utvrdila neubrojivost bez primjene kaznenopravnih sankcija. No ostaje mogućnost da se takva osoba prema Zakonu o zaštiti osoba s duševnim smetnjama smjesti u psihijatrijsku ustanovu.

Kakav je po pozitivnim propisima odnos društva prema osobama koje su si pokušale oduzeti život? Postoji li neki program njihovog zbrinjavanja ili su one i dalje prepuštene same sebi i mogućnosti da u dogledno vrijeme opet dignu ruku na sebe?

[Mrnjaukalica]

Po mojem mišljenju ne bi trebalo kriminalizirati pokušaj samoubojstva.

 

Ako uzmemo u obzir je život pravno dobro na čijem održanju postoji interes društva, onda moramo definirati kriterije održanja takvog života. Odnosi li se to na disanje i rad srca koje se mehanički održava, a ne pokazuje se znakova moždane aktivnosti ili su ti znakovi slabi? Ili se to odnosi na život sa potpuno očuvanim tjelesnim zdravljem? Postoje li gradacije u oštećenjima zdravlja i koja je dopustivost prekida života na kojoj razini?

 

Pođemo li od toga da sukladno odredbama Zakona o zaštiti prava pacijenata, osoba ima pravo odbiti primitak obavijesti o svojem zdravstvenom stanju, odnosno da ima pravo odbiti pojedini medicinski zahvat, znajući da će se na taj način izložiti smrtnoj opasnosti ili znajući da će umrijeti, na koji način bismo mogli takvu situaciju pravno okvalificirati uzevši u obzir usporedbu sa pokušajem samoubojstva?

 

Mislim da je pravo na život pojedinca neodvojivo od njegovog poimanja toga prava i da u tu sferu država ne može zadirati dok god to poimanje pojedinac primjenjuje na sebe samog.

[lea]

o zaštiti osoba s duševnim smetnjama vrlo jasno kaže da se prisilni smještaj osobe može odrediti kada ona predstavlja opasnost za svoj život ili život druge osobe- o čemu mišljenje daje psihijatar- dakle ako osobu koja je pokušala samoubojstvo psihijatar pusti kući to je nebriga države i nesavjesnost dotičnog psihijatra. smatram da se u ovom području ništa dodatno ne treba regulirati.

[Sizif]

Ovdje se ne radi o pravu na odbijanje liječenja. Pravo na odbijanje liječenja je slično pasivnoj eutanaziji koja označava izostanak neke radnje kojoj je cilj sprečavanje smrti, kao npr. upotreba respiratora ili drugih tehničkih naprava koje služe očuvanju života. Iz toga proizlazi da je pasivna eutanazija u Hrvatskoj dozvoljena.

No, aktivna eutanatija, nazivana i bezbolno usmrćivanje iz milosrđa, označava aktivnu radnju jedne osobe s ciljem da se druga osoba usmrti, s izričitim dopuštenjem osobe koja usmrćenje traži. Po našem KZ-u ovdje se radi o kaznenom djelu usmrćenja na zahtjev iz čl. 94. i kažnjivo je kaznom zatvora od jedne do osam godina.

I kod samoubojstva se radi o aktivnoj radnji dovođenja u opasnost vlastitog života koja nema veze s pravom osobe da odbije medicinsku intervenciju na svome tijelu. Iz navedenog proizlazi da nije utemeljeno uspoređivati "pravo" na oduzimanje vlastitog života s pravom na odbijanje liječenja te se stoga pitanje o opravdanosti ili neopravdanosti kriminaliziranja pokušaja samoubojstva ne može na potonjem pravu temeljiti.

[Sizif]

o zaštiti osoba s duševnim smetnjama vrlo jasno kaže da se prisilni smještaj osobe može odrediti kada ona predstavlja opasnost za svoj život ili život druge osobe- o čemu mišljenje daje psihijatar- dakle ako osobu koja je pokušala samoubojstvo psihijatar pusti kući to je nebriga države i nesavjesnost dotičnog psihijatra. smatram da se u ovom području ništa dodatno ne treba regulirati.

 

Da, ovo bi bilo dovoljno. No, ipak ne štima sve kao na papiru s obzirom da su osobe sklone ovakvom ponašanju sklone i recidivizmu pa su tako 4 od 5 osoba koje su počinile samoubojstvo bar jednom prije toga i pokušali samoubojstvo.

[lea]

ok. ajmo ovako, prema osobi koja počini kazneno djelo u neubrojivom stanju primjenjuju se prvenstveno odredbe z o zaštiti osoba s duševnim smetnjama, a tek podredno zkp i kz- što se kaznenih sankcija tiče- dakle kada bi pokušaj samoubojstva bio kriminaliziran takva bi osoba u tjeku kaz. postupka bila vještačena i 99% proglašena smanjeno ubrojivom u vrijeme pokušaja samoubojstva, pa bi se prema njoj primjenio z o zaštiti osoba s duševnim smetnjama- u čemu je problem? uopće ne kužim

pravo na odbijanje liječenja- uopće se ne radi o tome- jer je upravo prisilno zadržanje- 72h- a onda i prisilni smještaj u psihijatrijskoj ustanovi mehanizam kojim će se na narečeni način bolesna osoba zadržati na liječenju unatoč svojem protivljenju-a ponavljam o tome odlučuje "stručnjak" psihijatar, tj. o prisilnom smještaju- sud

slažem se da je sve to lijepo napisano na papiru, ali se ne provodi- kao i hrpa drugih zakona

recidivizam- a šta bi im se trebalo staviti gprs u rit i pratit svaki njihov korak? onaj ko je naumio to učiniti to će i učiniti bez obzira na sve zato jer je prehlađen u mozak i gotovo

[Sizif]

Pitanje sam pokrenuo prvenstveno kao teorijsko jer je očito da se kriminiliziranjem pokušaja samoubojstva ne bi ostvarila ni generalna ni specijalna prevencija.

 

slažem se da je sve to lijepo napisano na papiru, ali se ne provodi- kao i hrpa drugih zakona

recidivizam- a šta bi im se trebalo staviti gprs u rit i pratit svaki njihov korak? onaj ko je naumio to učiniti to će i učiniti bez obzira na sve zato jer je prehlađen u mozak i gotovo

Iz tvoga zaključka proizlazi da bi bilo najbolje, a zbog ekonomičnosti postupka i rasterećenja zdravstvenih ustanova, da se osobama koje su odlučile okončati vlastiti život omoguće prostor i sredstvo počinjenja samoubojstva u kojem i s kojim će dotična osoba, a nakon plaćanja državne takse, i olakšati svoje muke. Čisto pijetetski postupak.

[bigfoot]

Po mom skromnom mišljenju (nisam pravnik, ali poznajem ljudsku prirodu bolje od svih vas uključujući i zakonodavce, pa i od večine njihovih stručnih suradnika - psihijatara )............potrebno nam je nešto novo - nešto poput " Dangerous and severe personality disorder act " - Zakona kojim se u V. Britaniji pokušalo prevenirati kriminalne i antidruštvene postupke osoba s opasnim poremećajem osobnosti.......( neslužbeno, onih s asocijalnim poremećajem - oko 2000 osoba u V. Britaniji.....).

 

Bit tog zakona je psiho-socijalni tretman osoba kod kojih se utvrdi postojanje teškog i opasnog poremecaja osobnosti i kod prvog , pa i manjeg prekršaja koji je specifičan za teške i opasne poremečaje osobnosti ( asocijalni - klasični krvni i imovinski delikti, borderline - samoubojstva, bolesti ovisnosti, divorcijalitet, prostitucija, obiteljsko nasilje, shizoidni - okrutni, besćutni krvni delikti )

 

Naime, samoubojstvo je najčešće odraz poremečaja osobnosti osobe koja ga je počinila ili pokušala počiniti...(ne ulazeći u raznorazna "objektivna" objašnjavanja suicidalnosti - političke promjene, geografska lokalizacija, bolesti ovisnosti ( nadogradnja poremećaja osobnosti) i. t. d.............samoubojstvo ili ponavljani pokušaji samoubojstva u sklopu očajničkih pokušaja da se spriječi istinsko ili zamišljeno napuštanje bliske osobe je - dijagnostički kriterij za Granični poremećaj osobnosti ( Emocionalno nestabilni, BPD, Borderline personality disorder ) Oko 8 % osoba s ovim poremećajem uspije izvršiti kompletan suicid - po čemu ovaj teški, po meni najteži duševni poremećaj, ima smrtnost veću od nekih malignih tumora.

 

Bol, praznina i loše mišljenje o sebi - koju osjećaju osobe s BPD je nepojmljiva "normalnoj" osobi.

 

Samoubojstvo se logički ni po čemu ne razlikuje od obiteljskog nasilja, i apsurdnih nelogičnih raspada obitelji .....- sve su to uobučajeni, stabilni obrasci ponašanja teškog duševnog poremećaja koji nastaje u ranoj odrasloj dobi - kao poremećaj limbičkog sustava - dubljeg dijela mozga koji regulira emocije i druge " temeljne" ljudske funkcije i dovodi do :

 

- poremećenog odnosa prema sebi

- poremećenog odnosa prema drugima

- poremećene kontrole emocija

- sklonosti određenim duševnim i tjelesnim poremećajima ( suicidalnost, obiteljsko nasilje, divorcialitet, prostitucija, bolesti ovisnosti, brza vožnja, kleptomanija, promiskuitet......) i samim tim do češćih sukoba s zakonom i neuspjeha u braku......

 

Zakon o zaštiti duševnih osoba ne regulira ovu problematiku, a Kazneni zakon i Obiteljski zakon je ne razumije...štoviše negira...osim kad se umiješa sudski vještak psihijatar, a i tada je tumačenje često neistinito i znanstveno neispravno.....

 

Da li će se zakon zvati - Zakon o teškim i opasnim poremećajima ličnosti ili Zakon o zaštiti bliskih osoba osobama s poremećajima ličnosti......apsolutno je nebitno...takav nam je zakon potreban radi zaštite istine, pravde i prava.....

 

Jedino tako možemo pomoči i osobama s teškim duševnim poremečajima i njihovim žrtvama......prisilna hospitalizacija je neopravdano gurnuta u prvi plan Zakona o zaštiti duševnih bolesnika.......termin koji zbunjuje i podsijeća na povijesni pristup duševnim bolestima........ne vodi računa o osbama koji takođe pate zbog bolesnih, a pravo i medicina im obrate pozornost tek kad se slome ili prekrše zakon u pokušaju odbrane od poremećenih, želeći saćuvati svoje zdravlje, svoj razum, i svoje ljudsko dostojanstvo .....

 

Dakle, jedini način kako tretirati samoubojstvo i pokušaje samoubojstva - kroz budući Zakon o teškim i opasnim poremećajima osobnosti.......

 

[lea]

totalno krivo.

1. ja sam samo rekla da postoje mehanizmi kojima bi se to moglo pokušat spriječiti, a to što oni ne funkcioniraju je drugi par rukava.

2. kriminalizacijom takvog ponašanja ne bi se ništa postiglo i to iz razloga pod 1. i zato što kad to netko naumi to i sprovede zbog svoje bolesti

3. nikako nisam za bilo kakovo omogućavanje prostora i sredstva za samoubojstvo, ako neko to želi neka to i napravi, ali sam, a ne da ruke prlja netko drugi i time mu sam taj čin olakšava

4. slažem se sa bigfootom - kod nas ne postoji adekvatan zakon za duševno poremećene osobe. zakoni koji postoje su parcijalni, nedorečeni, nedovoljni ...

[Sizif]

Lea, ne slažem se s tvojom konstatacijom da "ako to netko želi neka i napravi". Prema bigfootovom pisanju (svaka čast na informiranju) osobe sklone samoubojstvu treba smatrati bolesnim osobama i prema njima na takav način i postupati. Nije u pitanju samo život te osobe, već i osoba u njezinoj neposrednoj okolini.

Bolest (prema bigfootovom izlaganju proizlazi da je to bolest) je prisutna, jedino se treba liječiti. Pitanje je koliko zakonodavac i vlastodršci imaju volje i želje štiti "luđake" pored već aktualnih problema u zdavstvu, poput dugova bolnica i drugih zdravstvenih ustanova. Vjerujem da liječenje, i u slučajevima u kojima se provodi na pravilan i profesionalan način, predstavlja dug i mukotrpan put, kako za pacijenta tako i za zdravstvene djelatnike. Poseban problem je i svijest društva, odnosno predrasude prema samoubojstvu te činjenica da je samoubojstvo mnogima još uvijek tabu tema.

[Mrnjaukalica]

Ne slažem se s tvrdnjom da položaj prava odbijanja liječenja kod terminalno bolesnih osoba i samoubojica nije usporediv uopće, iako prihvaćam da nije usporediv kada se to odnosi na način izvođenja. U osnovi je važno primjetiti da je ono što se navodi kao "bolest" zapravo osnova inicijative osobe da bi odbila liječenje odnosno da bi sama sebi oduzela život. Ta osnova leži u nemogućnosti osobe da se s nekim okolnostima nosi, primjerice, da trpi teške bolove izazvane kakvim malignitetom. Osoba koja i odbije liječenje to će učiniti iz razloga da ne produlji patnju koju je već proživjela ranije, a izgledno je da će sukladno suvremenim načelima medicinske struke, bez liječenja nakon nekog vremena umrijeti, a uz liječenje smrt odgoditi za neko kraće vrijeme. Vrijeme od prestanka liječenja pa do smrti izazvane oboljenjem jest ono u kojem će osoba patiti, pa dakle odbijanjem liječenja ona nije ostvarila svrhu neposrednog prekida patnje. Dakle patnja može trajati i osoba može odlučiti u bilo kojem trenutku oduzeti si život. Uzrok želje za smrću, ne zbog želje prestanka bivstva, već zbog želje da se prekine patnja, može proizaći iz istog razloga, a način nastupanja smrti u tom slučaju po meni nije pravno relevantan ako je on u potpunosti ovisio o pasivnom ili aktivnom djelovanju same osobe.

 

Potrebna je i namjera da se umre, dakle da se prekine društveno zaštićeno dobro, pa je sasvim irelevatno na koji način se ono prekida ako je zaštićeno kao univerzalno dobro. U slučaju da bi se kriminalizirao aktivni pokušaj samoubojstva onda bi svakako trebalo i pasivni, jer se bez obzira na modalitete napada na isto dobro.

 

Uzmemo li da je različiti stupanj patnje, bilo da je riječ o tjelesnoj ili duševnoj, neposredan povod osobe da na neki način odluči umrijeti, u osnovi jednakog značenja i da je osoba već sama postala žrtva nekog unutarnjeg (zdravstveni status) ili vanjskog (zlostavljanje) faktora, kažnjavanje te osobe predstavljalo bi sekundarnu viktimizaciju.

 

Ako promotrimo odredbu iz čl. 96. st. 4. KZ vidjet ćemo da postoji kaznena odgovornost za onoga tko iz nehaja izazove drugoga da počini samoubojstvo, ako prema toj osobi koja je o njemu ovisna ili mu je podređena postupa nečovječno. Kada bismo kažnjavali pokušaj samoubojstva onda bi se biće ovog djela nužno moralo promijeniti na način da kažnjavamo i onoga tko je na opisani način postupao prema drugome pa je taj pokušao samoubojstvo.

 

S obzirom da je kriminalizacija pokušaja samoubojstva napuštena u većini zemalja jer se ne smatra principom generalne ili specijalne prevencije, ne mislim da bi bilo dobro da Hrvatska suprotno čini, tim više što bi to dovelo u pitanje i druge postojeće pravne formulacije.

 

U odnosu na primjenu ZZODS moram reći da treba paziti kada je, a to u vezi čl. 22. dopušteno primjeniti mehanizam prisile, tu se svakako mora raditi o osobi s težim duševnim smetnjama. U tom smislu valja promatrati odredbu iz čl. 3. t. 2. ZZODS koja kaže:

 

"Osoba s težim duševnim smetnjama je osoba s duševnim smetnjama koja nije u mogućnosti shvatiti značenje svojega postupanja ili ne može vladati svojom voljom ili su te mogućnosti smanjene u tolikoj mjeri da joj je neophodna psihijatrijska pomoć."

 

Vratim li se na presumpciju da je pasivno lišenje života (odbijanjem liječenja) prihvatljivo u odnosu na aktivno (samoubojstvo), tada dobivam da nužno moram polazeći od razloga da se život sebe samog liši kakvim samostalnim (ne)djelovanjem, tada bih morao ocijeniti i da je osoba koja boluje od teške maligne bolesti bez mogućnosti oporavka jednako u duševnom smislu teško bolesna kao i onaj tko aktivno želi počiniti samoubojstvo- samo ne bih tada trebao biti pravnik, već vještak psihijatar.

[bigfoot]

Ne slažem se s tvrdnjom da položaj prava odbijanja liječenja kod terminalno bolesnih osoba i samoubojica nije usporediv uopće, iako prihvaćam da nije usporediv kada se to odnosi na način izvođenja. U osnovi je važno primjetiti da je ono što se navodi kao "bolest" zapravo osnova inicijative osobe da bi odbila liječenje odnosno da bi sama sebi oduzela život

 

radi se o tumačenju pojma ubrojivosti : osobe s poremećajem osobnosti su za neka djela ubrojivi (ukoliko nasilni postupci ili suicidalnost nisu povezani s specifičnom psihopatologijom ) za neka djela djelomično ubrojivi ( ako su povezana s specifičnom psihopatologijom ), a za neka izazvana provocirajučim okolnostima ili postupcima bliske osobe ( seu žrtve ) , ili za vrijeme psihotične dekompenzacije potpuno neubrojivi ( dr. M. Goreta: Seminar forenzičke psihijatrije, Ljubljana 1999. ). Razlog netočnosti ove tvrdnje je pretpostavka da čin suicida poduzimaju racionalne i odgovorne osobe, zanemarujući uticaj biološkog pojma " bolesti" na ubrojivost.....neovisno o tome radi li se o terminalnoj bolesti ili teškoj duševnoj bolesti.....Odgovoran i intelektualan stav dobit ćemo ako pitamo osobe iz svoje okoline: Biste li se ubili u stanju terminalne bolesti ?......nažalost susret s prirodnom činjenicom - smrti, ili s BPD -om ( sinonim: emocionalni karcinom )..ne uklapa se u civilizacijsku logiku institucije prava.....stanje ubrojivosti je tad odraz brojnih bioloških faktora (metastaze na mozgu ), a ne svjesne i odgovorne želje da se prekine patnja.....

 

Osoba s težim duševnim smetnjama je osoba s duševnim smetnjama koja nije u mogućnosti shvatiti značenje svojega postupanja ili ne može vladati svojom voljom ili su te mogućnosti smanjene u tolikoj mjeri da joj je neophodna psihijatrijska pomoć."

 

Ova definicija je apsolutno netočna, jer ne uzima u obzir psihodinamiku duševnih poremečaja. Potrebno ju je redefinirati u skladu s činiocima ubrojivosti navedenim gore...jer inače predstavlja samo jadnu i usku sliku psihotičara u psihomotornom nemiru, poput karikature duševnog bolesnika i Zakona o zaštiti osoba s duševnim smetnjama...... ( a takvi su pravno najneviniji - i najmanje odgovorni za svoje ponašanje i danas u doba antipsihotika jako rijetki - gotovo nepostoječi...)

 

 

 

I na kraju, s terminalnom bolešću susrećemo se jednom u životu i apsolutno je nebitno kakva smo osoba bili ( odgovorna... racionanalna)...način na koji ćemo se nositi s patnjom jest uvjetovan našom osobnošću, ali i slobodnim izborom, ali i s biološkim faktorima...naime individualan je....dio slobode pojedinca i prava na izbor..........nažalost suicidalnost u poremećajima osobnosti je sasvim druga priča.......neodgovorna...apsurdna......i najvaŽNIJE.....MOŽE SE PREVENIRATI.......

[Mrnjaukalica]

Ne završavaju sve terminalne bolesti sa metastazama u mozgu, s obzirom da nisu samo karcinomi terminalni. Primjerice kad rak dojke metastazira u želudac, a mozak ostane po tvojem kriteriju prilično "biološki ubrojiv" i svjestan fizičke patnje.

 

Na ZZODS i njegovim definicijama radili su uz pravnike i stručnjaci psihijatri, među kojima navodim prof. dr. Miroslava Goretu i prof. dr. Vladu Jukića (v. Zakon o zaštiti osoba s duševnim smetnjama - ideje, norme, implementacija, evaluacija; ur. M. Goreta, V. Jukić; PB Vrapče, 2000.).

 

Što je kod pojedinčeva prava na izbor zdravo, a što apsurdno jer nešto što ne smije u sebi nositi isključivu podlogu, a ponajmanje moralnu ocjenu. Jer upravo je ta ocjena ipak, ništa više nego samo ocjena nekog pojedinca koja se može podvrgnuti istim mjerama daljnje evaluacije.

[ameba]

Kaznenopravno pitanje je: kako kazniti pokušaj kaznenog djela ako dovršeno djelo nije kažnjivo? Nikako

[lea]

kolega sizif je predložio da se pokušaj samoubojstva kriminalizira. dakle neuspjelo samoubojstvo bilo bi kazneno djelo i onda bi se protiv osobe koja je to pokušala pa preživjela, vodio kazneni postupak. ja sam u svojim postovima pokušala ukazat na besmislenost takve inkriminacije

[Sizif]

kolega sizif je predložio da se pokušaj samoubojstva kriminalizira. dakle neuspjelo samoubojstvo bilo bi kazneno djelo i onda bi se protiv osobe koja je to pokušala pa preživjela, vodio kazneni postupak. ja sam u svojim postovima pokušala ukazat na besmislenost takve inkriminacije

 

Ranije sam već naveo da sam pitanje postavio kao teorijsko s obzirom na dobro koje bi se kriminalizacijom pokušaja samoubojstva štitilo. I sam sam dao nekoliko argumenata koje idu u prilog tome da se pokušaj samoubojstva ne kriminalizira.

 

A odgovor amebi: možda kao kazneno djelo ugrožavanja?

Vezano uz to, a dosad nije spomenuto - bi li se mogao prema osobi koja je pokušala samoubojstvo primjeniti čl. 263. KZ-a, tj. dovođenje u opasnost života i imovine općeopasnom radnjom?

[ameba]

Kako to mislis sizif kaznena djela ugrozavanja? Nije li tim kaznenim djelima svojstveno da su formalna, a ne materijalna.

Ukoliko imas covjeka koji ubrzo postane leš - bilo svojim ili tuđim postupkom imaš posljedicu - a time ne moze biti djelo ugrozavanja već povredjivanja.

Hm, jesam li bila jasna!

Ukratko: Leš je produkt kaznenog djela povređivanja a ne ugrožavanja.

[Sizif]

U pravu si, ali kod pokušaja samoubojstva nema tog produkta, odnosno leša.

[ameba]

Da ali nisam sigurna da bi sa kaznenopravnog gledišta takvo stajalište "pilo vodu". Niži stadij počinjenja kaznenog djela kazniti (pokušaj), a viši (dovršeno djelo) ne.

[Sizif]

Da ali nisam sigurna da bi sa kaznenopravnog gledišta takvo stajalište "pilo vodu". Niži stadij počinjenja kaznenog djela kazniti (pokušaj), a viši (dovršeno djelo) ne

 

Niži stadij kaznenog djela mogao bi se kazniti zato što bi počinitelj povrijedio pravno dobro i bio bi živ, dok kod dovršenog djela to ne bi bio slučaj. Zapravo, dovršeno djelo kod samoubojstva uopće ne bi bilo kazneno djelo.

 

Napominjem još jednom da je ovo samo teorijska rasprava i da ja kao pojedinac ne smatram da bi pokušaj samoubojstva trebalo kriminalizirati.

[Mrnjaukalica]

Dobro, ali zašto onda ne kažnjavamo u sklopu čl. 96. st. 4. KZ i pokušaj?

[ameba]

Ako sam ispravno shvatila tvoje pitanje, u 96. st. 4. ne kažnjava se pokušaj jer je djelo moguće počiniti jedino iz nehaja.

 

Budući da je prema čl. 33 pokušaj - tko s namjerom... - a u čl. 96.4 ... time iz nehaja... - nema kažnjavanja za pokušaj.

[Mrnjaukalica]

Ma, ne radi toga. Pitanje je zašto zakonodavac to ne bi učinio kažnjivim i za pokušaj kada bi bilo opravdano inkriminirati pokušaj samoubojstva.