Sporni čl.2 Ustava

[touring17]

S obzirom da spremam ispit iz Ustavnog prava bio bi zahvalan ako bi mi tko od kolega pravnika mogao objasniti sljedeće;

U Ustavu RH Članak 2. Stavak 1. stoji da je suverenitet RH neotuđiv, nedjeljiv i neprenosiv, a pristupanjem RH faktički se dio suvereniteta prenosi na EU, a posljednjom promjenom Ustava (2010.) članak je ostao isti zanima me da li je samo meni taj stavak sporan? To jest ne krši li se time Ustav?

 

Također prilikom razgovora sa tajnikom Ustavnog suda koji je izjavio da trenutno Ustavni sud ima 12 sudaca zato što nedavno Sabor nije uspio izglasati dvotrećinskom većinom izbor trinaestog suca tajnik je obrazložio da svakako prilikom rada nije potrebno prisustvo svih 13ero, ali činjenica je da u Ustavu nedvosmisleno stoji da Ustavni sud čini 13, a ne ˝do 13 sudaca˝ (Članak 126. Stavak 1. Ustava RH)krši li Ustavni sud svojim radom u takvom sastavu Ustav?

[herica]

pozdrav kolega, u istom smo problemu..., ne znam gdje studiraš i koliko taj netko voli cijepidlačiti, ali je sam se kao prav cjepidlaka raspitala i iz više izvora došla do (nadajmo se) odgovora...

 

Međunarodni ugovor je više pravne snage od Ustava, pa se može izravno primijeniti međunarodni ugovor..., prema jednoj teoriji ne prenosi se suverenitet nego suverene ovlasti, državi članici ostaje mogućnost realiziranja svog suvereniteta istupanjem iz EU. Koncept nedjeljivosti, neotuđivsti i neprenosivosti preuzet je od J. J. Rousseau-a, a ako se uzme u obzir da je on zastupao i neposrednu demokraciju pola državnog poretka nam pada u vodu ako ćemo ići to u potpunosti provoditi.

 

Da Ustav kaže da Ustavni sud čini 13 sudaca, ali već dvije godine 13. nije imenovan. Tu nije problem u Ustavnom sudu (nego u Hrvatskom saboru) jer je veliko vijeće definirano kao vijeće svih sudaca, a ne 13 sudaca.

[Zonda00]

pozdrav kolega, u istom smo problemu..., ne znam gdje studiraš i koliko taj netko voli cijepidlačiti, ali je sam se kao prav cjepidlaka raspitala i iz više izvora došla do (nadajmo se) odgovora...

 

Međunarodni ugovor je više pravne snage od Ustava, pa se može izravno primijeniti međunarodni ugovor..., prema jednoj teoriji ne prenosi se suverenitet nego suverene ovlasti, državi članici ostaje mogućnost realiziranja svog suvereniteta istupanjem iz EU. Koncept nedjeljivosti, neotuđivsti i neprenosivosti preuzet je od J. J. Rousseau-a, a ako se uzme u obzir da je on zastupao i neposrednu demokraciju pola državnog poretka nam pada u vodu ako ćemo ići to u potpunosti provoditi.

 

Da Ustav kaže da Ustavni sud čini 13 sudaca, ali već dvije godine 13. nije imenovan. Tu nije problem u Ustavnom sudu (nego u Hrvatskom saboru) jer je veliko vijeće definirano kao vijeće svih sudaca, a ne 13 sudaca.

 

Ne mogu odoliti a da ne napisem nesto.. Ali reci da je medunarodni ugovor po pravnoj snazi iznad Ustava.. Pa to je strasno..

[Matrix]

Slobodno reci da je to netocno.

Nista nemoze biti iznad Ustava drzave,medjunarodni ugovor moze samo imati pravnu snagu Ustavnih odredbi a nikako da bude iznad Ustava.

[Matrix]

Postovani touring17,ovdje su vam neke stvari koje se odnose na suverenitet,pa cisto onako da procitate,mozda vam bude od pomoci:

Suverenitet (fra. souverain od lat. superanus ) je potpuna vlast vladara, države ili naroda na vlastitu teritoriju [1] (suverenost u odnosu prema političkoj zajedniciunutar države, odnosno unutarnji suverenitet), te nezavisnost takve vlasti u odnosuna bilo kakvu izvanjsku, tuđu vlast. [2] [3] ( vanjski suverenitet).

Tipovi suvereniteta

Suverenitet je pravni pojam kojioznačava pravo na neograničeno vršenje vlasti. S obzirom na načelo učinkovitosti prema međunarodnome pravu to vršenjevlasti mora biti stvarno ili faktično, što znači da državna vlast ima kontrolu nad granicama ida ima aparat prisile kojim može osigurava pravni poredak. Tako suverenitet može biti državni, narodni i monarhijski suverenitet.

Unutarnji suverenitet označava da je državna vlast vrhovna (najviša), neograničena i nedjeljiva . Da je vlast vrhovna ( suma potestas - tako Bodin naziva najvišu vlast u16. st.) znači da ne postoji viša vlast od državne vlasti - tako sveostale vlasti (crkvena, lokalna, obiteljska) podliježu vrhovnoj vlasti. Ona je izvorna vlast tj. nije nastala ni iz jedne druge vlasti. Daje vlast neograničena ("plenituda potestas") znači da ima pravno na neograničeno vršenje vlasti. U suvremeno doba sve se više govori o uvjetnoj neograničenosti jer je ograničena vlastitim zakonom (kojemu se sama podliježe), međunarodnim pravima i ustavnimodredbama. Zbog toga parlament ne smije vrštiti svoju slobodnu volju, nego suvereni narod izražava svoju volju preko predstavničkog tijela (parlamenta)koji vrši "volju naroda". No naime, kako je onda moguće da vlast koja donese neki zakon i sama ga mijenja? Klasična njemačka teorijadržave kaže kako je državnu vlast ne moguće ograničiti te definira suverenost kao Kompetenz-Kompetenz (nadležnost o nadležnosti), odn. da vlast sama ograničava svoje pravne granice (što će staviti podzakon, a što neće). Protiv toga stoje koncepcije starijeg zakonodavstva koje kažu kako zakon mora biti sukladan prirodnome pravu, moralu, religijskim uvjerenjima i tradiciji, teengleska doktrina koja govori kako je "suveren parlament", a istovremeno govori o vladavini prava ("rule of law") kao metajurdičkoj kategoriji. Da je vlast nedjeljiva definira se negativno odn. da ne postoji nekadruga viša vlast od državne vlastina državnome teritoriju odn. da ne mogu postojati dvije ili više vrhovnih vlasti. U nekim slučajevima državna vlast nije u mogućnosti vršiti vrhovnu vlast na određeno vrijeme (kao npr. u vrijeme okupacije ili međunarodne zaštite), te suverena prava vrši neka druga đržava. Ako dođe do trajnog prenošenja suverenosti, dolazi do gubljenja suverenosti odn. nestanka države. Ipak, nedjeljivost je malo kontradiktoran pojam jer kako objasniti odnos vladara u ustanoj monarhiji, odnos fedrativne jedinice i cijelog saveza i odnos najviših državnih tijela u diobi vlasti? Mora se pribjeći pojmu"podijeljene suverenosti", što je strogo logički glupost.

Najviši oblik suverenosti jest donošenje ustava i zakona, te ostalih državnih akata, zatim vojna služba, carine te nekih simboličkih akata koji su empirijski izraz države vlasti kao znakovlje, himna, zastava, grbovi, itd.

Vanjski suverenitet označuje da je država nezavisna i ravnopravna sa ostalim zemljama. To znači da ne postoji viša vlast izvan granica države. Naime, u novije doba, organizacije poput Lige naroda i UN -a dovode do relativiziranja i deapsolutizacije suverenosti. Kelsen kaže da unutarnji pravni poredak treba biti jednak međunarodnome poretku. Suprotno tome, doktrinao isključivoj mjerodavnosti kaže da je zabranjeno uplitanje jedne države ili međunarodnih organizacija u unutarnje poslove druge države.

Povijest pojma

Pojam suverenost prvi je spomenuo Jean Bodin u 16. st u svojem djelu Šest knjiga o republici . On naime govori o ovlastima vladara koje je on imao za ono vrijeme, a to su kovanje novca, ubiranje poreza, carina, zakonodavstvo i sudovanje, te takvu vlast naziva "summa potestas". Nakon njega također suverenost spominje Thomas Hobbes u svojoj teoriji " društvenog ugovora " prema kojojje vladar suveren, a najbolje društveno uređenje je apsolutna monarhija. Jednom kada pojedinci"potpišu" ugovor odn. prenesu svoja prirodna prava na vladara ona su nepovrativa. Ova teza često je bila kritizirana kroz povijest. Detaljnije će suverenitet opisivati Grotius , Vattel i Pufendorf . Naime mora se uzeti u obzir kada se javlja ideja suverenosti, to je su vremena građanskih ratova, dinastičkih borbi, sveopće nesigurnosti i stvaranja država-nacija odn. nacionalih država, 16. i 17. stoljeća. Jedan od prekretnih događaja bila je reformacija crkve 1517. godine koju je započeo Martin Luther u Njemačkoj, Jean Calvin u Švicarskoj i Jan Hus u Češkoj. Prema Max Weberu u reforamciji su počeci suvremenog kapitalizma.Važno obilježje reformacije je osvještavanje naroda o nacionalnom identitetu, te uvođenju narodnog jezika u crkve. Nadalje sve više dolazi do vjerskih sukoba u Engleskoj, Nizozemskoj, Francuskoj, a situacije su ekskalirale 1572. na Bartolomejsku noć u Parizu, kada je došlo do masovnog pokolja protestanata. Nakon togadolazi do poziva na vjersku snošljivost. Tada su za "okrugli stol" sjeli intelektualci onoga dobai stvorili ideju suverenosti. Naime, to je ideja u kojoj će svi politički subjekti biti podređeni jednome - državi, što je u prijevodu značilo da crkva više neće imati ulogu u političkom životu (prema Augsburškome miru 1555. - "cuius regio, eius religio", u prijevodu znači "čija zemlja, njegova i religija"). Naime, idejom suverenosti trebala se osigurati sigurnost i mir, kako izvana tako iiznutra države. Što treba dovesti do ideala prava "pravednosti i slobode".

Kritike suverenosti uglavnom se temelje na odnosu javna vlast - civilno društvo i na međunarodnome pravu . U svezi međunarodnog prava temeljise na postojanju međunarodnih organizacija koje deapsolutiziraju vlast i zadiru u unutarnje poslove.Civilno društvo je područje rada, vlasništva i privatnog komuniciranja koje samo po sebi nne ovisi o državi. Tako država pokušava utjecati na neka područja civilnog društva kao školovanje, zdravstvo, socijalna skrb i tako postaje socijalnom državom, a ako država intervencionira u gospodarstvu postaje državom opće dobrobiti (welfare state). Za Marxa i Engelsa civilno društvo je kapitalističko društvo, pokvareno društvo, te se oni zalažu za besklasno društvo odn. komunizam . Postavlja se pitanje jel li suverenost nužno obilježje državei može li država postojati bez suverenosti? Odgovor na to pitanje odnosi se na tzv. "podijeljenu suverenost" , koja starija njemačka teorija države smatra mogućom na primjeru malih samostalnih kneževina i kraljevina uklopljenih unjemački Reich, što je zapravo ne moguće pojmljivo da na jednome državnom teritoriju postoje dvije suverene vlasti. Poslije su se 1797.Pruska i te male kneževine ujedinile u Njemačko Carstvo koje je bilo uređeno po federativnom načelu, što također dovodi u pitanje suverenost.