bartleby

Za plaćanje doprinosa za uzdržavanje djeteta sud može odrediti obvezu bake i djeda, ali samo od datuma podnošenja zahtjeva i uglavnom u iznosu polovice onoga što bi plaćao otac. Bojim se da novčanu ovrhu zbog neplaćanja oca ne možete tražiti na imovini bake i djeda ako niste ni podnijeli zahtjev da oni plaćaju doprinos, a kako otac nema imovine, bojim se da na taj način nećete uspjeti ostvariti pravo djeteta na uzdržavanje. Molim da me netko ispravi ako su ove informacije krive.

Tomislav, premalo ste podataka dali ovdje. Jeste li se obratili CZSS (u pisanom obliku) i zamolili da osiguraju ostvarivanje djetetovih i vaših prava? Ako niste, onda to učinite. Je li supruga pokrenula postupak za razvod braka? Jeste li se pokušali s njom dogovoriti da tijekom svih postupaka s djetetom provodite opsežno i neometano vrijeme? Možda vam ova brošura pomogne u dogovaranju: http://www.udruga-dijete-razvod.hr/wp-content/uploads/Razvedeno-dijete-2011-web-14.pdf (isprika, ne znam kratiti link). Smanjite strasti, ponašajte se pristojno, strpljivo i uporno, bez obzira na to kako u nekom trenutku možete biti iznervirani. Što je policija učinila s prijavama? Je li protiv vas pokrenut prekršajni ili drugi postupak? Kako je supruga isključila struju, plin, itd... čiji je to stan? Gdje ona sad boravi s djetetom?

Tražite pomoć nadležnog CZSS zato što ste s ostatkom primanja od 530 kn ispod egzistencijskog minimuma. Također možete tražiti i pomoć za pokrivanje troškova režija.

@panda, ne znam imate li pristup internetu, možda ovo može pomoći: http://www.sigurnomjesto.hr/

Slažem se s tim da su Hrvatice prekrasne majke i supruge. Ali ne sve. To bi se moglo tvrditi samo ako se lobira za nešto. Za razlike u statistici su dijelom razlozi ti što se zlostavljanje u djece u nas još nedovoljno prepoznaje i prijavljuje. Čak i liječnici, učitelji i drugi stručnjaci koji rade s djecom imaju s tim problema. Sljedeći je razlog taj što se u nas 'muškarac' često identificira sa 'zlostavljač', što je postalo brand. Na zlostavljanje koje provode žene gleda se s nevjericom ili čak i blagonaklono, što je opasan trend. To je loše za djecu i naše ljude općenito. Zlostavljanje se uvijek mora prepoznavati kao loše i kažnjavati, bez obzira tko ga provodi (muškarci ili žene) i nad kim (nad djecom, invadidima i starima, ženama). Neupućenost i nevoljkost muškaraca da prijavljuju zlostavljanje još jedan je od razloga za tu statistiku. Ženske su udruge napravile odličan posao i educirale žene o tome da zlostavljanje treba prijavljivati. Na muškim je udrugama da obave takav posao za muškarce. Konačno, držim da ništa o metodologiji navedenog istraživanja ne znamo i koliko je ono objektivno provedeno. USA to radi već 20 godina i svake je godine sve od metodologije do rezultata na stranicama njihove državne statističke agencije. Valja to domaće netransparentno istraživanje zanemariti i sačekati rezultate nekog istraživanja koje će izaći s transparentnijim podacima, koliko god se osobe koje su ga provele reklamirale.

Žene mogu jako šutnuti - danas je vrlo moderan i ženski nogomet, a špičoke i štikle znaju djelovati kao ubojito oružje, probušiti loptu i djetetu prouzročiti veliku bol. Možda bi o tom šutiranju valjalo otvoriti poseban topic u kojem bi se objavljivali rezultati istraživanja o tome tko je koga ili što i kako jako šutnuo, ili tko je komu loptu tako šutnuo da su oni koji su to gledali doživjeli veliki strah i bol. Čudno je da za podnošenje prekršajne prijave protiv oca zato što je na igralištu šutnuo loptu na ovom topicu postoji razumijevanje - to ukazuje na opasnu volju zatvaranja i kažnjavanja polovice nacije - viđam brojne koji šutaju loptu i strah za djecu lijepe naše u meni raste. No, šalu na stranu, bez obzira na strastvenunu fokusiranost na @Gringoa (ili je to fokusiranost na sebe?) i na obeshrabrivanje ljudi koji trebaju pomoć da je zaista i zatraže od onih koji su je dužni pružiti, vratimo se na to kako promijeniti CZSS. Teško. Ako imate neoborive materijalne dokaze kojima ćete zahtjev potkrijepiti, tražite izuzeće toga CZSS od suda podneskom sa svim navedenim dokazima. Možete taj centar i kazneno prijaviti prema čl. 337 i 339 Kaznenog zakona, ili za diskriminaciju prema Zakonu o spriječavanju diskriminacije. Naravno ako ste s nekim u centru razgovarali, pa vam se nije svidjelo što vam netko od djelatnika kaže, ne možete ništa. Osim ako imate pouzdane i nepristrane svjedoke. Ali, ako ste napisali razuman zahtjev, pa se centar o njega oglušio, ili vam napisao nešto što bi bio materijalni dokaz, onda možete nešto činiti - i za to će vam čak trebati strpljenja i upornosti. Već i zato što će državnu instituciju braniti Državno odvjetništvo (obrana centra će se naplaćivati iz budžeta, tj. od poreznik obveznika, tj. od vas), a svojeg ćete odvjetnika vi morati sami plaćati. Moj vam je savjet da s centrom svakako pokušate surađivati - pišite im. Ne jednom. Svaki put kad treba. U dva primjerka, urudžbirati tako da imate žig kad je to zaprimljeno. Možda vas onda počnu ozbiljnije doživljavati. Kad im pišete pritužujući se na njihov rad, presliku pošaljite Ministarstvu socijalne politike i mladih i Pravobraniteljici za djecu. U dva primjerka, urudžbirati tako da imate žig kad je to zaprimljeno. Koliko god puta treba.

Nesporno je da je najbolje kad se roditelji nakon razvoda mogu dogovarati o djeci, ali je to rijetko, već i zato što se ljudi najčešće razvode zato što jedno ili oboje ne mogu međusobno komunicirati. Za dogovor je potrebno dvoje. Ovdje se javljaju roditelji koji se ne mogu dogovarati, bilo da jedna strana to odbija ili oboje ne žele ili ne znaju kako se dogovarati, a žele ostati prisutni u životima svoje djece, što je potpuno legitimna želja. U tim je situacijama potrebno zatražiti pomoć i potrebno je da ta pomoć bude pravodobno, stručno i nepristrano pružena. Upućivanje roditelja na dogovaranje s roditeljem koji se ne želi dogovarati je cinično i pokazuje nepoznavanje problematike i temeljnih postavki teorije dogovaranja, koju su napisali ljudi koji o tome znaju više od nas. Nije zadatak roditelja kojem se odbija dogovor o djeci biti terapeut onome koji takav odgovor odbija - za to postoje stručnjaci. To što pomoć djetetu i roditelju kojima se krše temeljna prava danas često nije dostupna, ne znači da tako treba i ostati. Nadležne službe, institucije sustava se treba natjerati da svoj posao odrade - nigdje u svijetu sustav ne funkcionira sam po sebi, već zato što to građani zahtijevaju. Netraženje pomoći od nadležnih daje i krivu sliku i predstavlja situaciju kao da problem ne postoji. Dakle, sviđalo se nekome navođenje iz literature ili ne, činjenica je da su očevi u postupcima brakorazvoda diskriminirani (npr. sa stranice Pravobraniteljice za ravnopravnost spolova, njezin odgovor još iz 2006.)i činjenica je da u našem društvu danas uloga važnosti oba roditelja nije dovoljno prepoznata. Za to se nema tko izboriti nego roditelji, prvenstveno zato što djeca koja i dalje imaju oba roditelja uključena u svoj život, bez obzira na razvod roditelja (opet navodi iz literature, koga smeta neka provede vlastito istraživanje i prikaže rezultate), imaju bolji školski uspjeh, manje su depresivna, imaju veće samopoštovanje, rjeđe su maloljetničke trudnoće i rjeđe pokazuju delinkventna ponašanja. Boriti se za prava djece i svoja, na jedan od dobrih načina je upravo onaj civilizirani: pisanjem dopisa nadležnim institucijama. Koliko god treba. Dok se ne probude. Osim toga, kako je kršenje prava djeteta na drugog roditelja zlostavljanje djeteta, dužnost je svakoga (piše u zakonu) zlostavljanje prijaviti, sa zapriječenom kaznom zatvora do tri godine za neprijavljivanje. Naravno da mnogima paše postojeće stanje stvari pa se užasavaju od svakog 'talasanja' i ne prezaju ni od kakvih etiketiranja neistomišljenika, moguće zato što u njemu dobro plivaju i ostvaruju koristi i povlastice koje u bolje uređenom društvu neće moći ostvarivati, ili zato što imaju neki osobni problem zbog kojeg burno reagiraju na svaku mogućnost promjene, pa i promjene na bolje. Tako je svojedobno bilo i s prijavljivanjem silovanja i obiteljskog nasilja - silovane i pretučene žene "su si same bile krive jer su izazivale i nisu se uspješno 'dogovarale' sa silovateljem, ili zlostavljačem". Srećom, danas su takvi stavovi nedopustivi, a silovanja i zlostavljanja se danas puno češće, iako i dalje nedovoljno, prijavljuju. Zato očekujemo da će novi Obiteljski zakon predvidjeti da sudac može izreći obvezu medijacije ili psiho-socijalnog tretmana roditelju koji se odbija dogovarati o djeci, a posebice onom koji spriječava opsežne i kvalitetne odnose djece s roditeljem s kojim ne žive. Za kršenje pravomoćnih sudskih odluka već postoji čl. 215 koji to smatra kaznenim djelom, s razlogom. U tom smislu, koliko doznajem iz medija, pripremaju se promjene koje će Državnom odvjetništvu omogućiti učinkovitiji rad. Naravno, kad bi službe i bolje radile, pomoć koju od njih ne zatražite, ne možete ni dobiti. Roditelje zaista zainteresirane za svoju djecu to ne treba omesti u upornom i strpljivom insistiranju na poštovanju prava njihove djece i svojim. U protivnom ni za njihovu djecu kad odrastu situacija neće biti ništa bolja.

Koliko je vremena prošlo od vašeg razvoda do vremena kad ste u njihov život uveli novog partnera?

Žao mi je da ova rasprava nije obuhvatila i to da djeci prvo treba vremena prihvatiti da mama i tata više ne žive zajedno, pa tek onda prihvaćati da mama i/ili tata imaju nove partnere. Da bi se djeca prilagodila tomu da mama i tata ne žive zajedno, smatram da je potreban minimum vremena od 6 mjeseci do jedne ili dvije godine (ovisi o okolnostima, podršci oba roditelja, odnosu koji dijete ima sa svakim od njih), a novog se partnera treba uvoditi postepeno i pažljivo. Vi i otac djece to ste dosta ubrzali. Ako vaša djeca prihvaćaju vašeg novog partnera, to je dobro - jesu li imala vremena na prilagodbu? Drugo je pitanje to što bi centri najčešće, da je majka uzela djecu i otišla novom partneru to blagoslovili. Ali kad govorimo o djeci, to bi bilo jednako loše. Jasno da to nije razlog da trebaju i u vašem slučaju postupati loše. Nastojte da se vaša borba za prava djece vašeg partnera ne pretvore u borbu roditelja da bi dokazali da je onaj drugi loš, kao ni u vašu borbu u kojoj ćete dokazivati koja je od vas bolja partnerica i majka. Vi, kao odrasle osobe imate pravo promijeniti partnera, ali su mama i tata djeci zauvijek - cilj vam treba biti pravo djece na oba roditelja. I, da, slažem se, braću i sestre se nerado odvaja - kako bi to zapravo pridonijelo dobrobiti djeteta, kako bi zaštitilo pravo djeteta na oba roditelja? To je ujedno i pitanje koje si vi i vaš partner trebate postaviti u svakom vašem potezu i ponašanju. I onda, dugoročno, upornošću i strpljenjem možete očekivati pozitivne ishode.

Ne pretjeruje se ovdje s tim, već se s tim u zbilji pretjeruje, pa nije na odmet malo opreza, kako bi se izbjeglo sudovanje. Osim toga, ako roditelji trebaju razvijati odnos, ako trebaju jedno drugo poštovati, onda se to ne postiže prijetnjama, već dosljednim ponašanjem u interesu djeteta. Za to je ponekad potrebno pozvati i policiju u pomoć.

Navodno bi jedna od izmjena Obiteljskog zakona bila i ta da bi roditelji koji nemaju sredstava za plaćanje doprinosa za uzdržavanje djeteta to odrađivali radeći na javnim radovima, a djeca bi novac dobivala iz proračuna - nažalost tijekom najdulje tri godine (to se i sad može, ali se državi novac ne vraća javnim radovima, već se, kako vidimo, ide u zatvor). Predviđa se da bi se negdje na jesen našao u Saborskoj proceduri.

Sud će utvrditi ima li ili nema imovine od koje se ovrha može naplatiti. Važno je da s tim požurite, zato što postoji rok nakon punoljetstva u kojem još možete tražiti sve zaostale doprinose za uzdržavanje, a nakon toga roka to više nećete moći.

Imam uvid u slične podatke (dokumente) kakve ima i Gringo. Šteta što se iznošenje činjenica odmah proglašava ogorčenošću na žene - to je vrlo prozirna manipulacija komunikacijom kad se nema više argumenata i ometa razmjenu različitih mišljenja. Ne vidim ogorčenost na žene, već na pristranost sustava koji se služi svim i svačim i zaista danas u RH omogućuje roditeljima s kojima djeca žive (u 90% slučajeva su to majke i njihove obitelji) potpunu vlast nad životima djece i nad životom roditelja s kojim djeca ne žive (u većini su slučajeva to očevi - to su podaci). Tu loše prolaze zainteresirani očevi - nezainteresiranima je baš super, i to je ono što smatram da zaista nije u redu. S vještacima je najveći problem što su vještaci mentalnog zdravlja koji vještače u konfliktnim razvodima nažalost 'vještaci opće prakse', a ovakva su vještačenja svakako među najosjetljivijima, zato što moraju ne samo utvrditi postojeće stanje stvari već i predvidjeti što je najbolje za budućnost djeteta. To ne bi smjeli raditi ljudi koji nisu posebno educirani za rad s djecom i koji nemaju bogato kliničko iskustvo u radu s djecom. I ne bi smjeli raditi oni koji nemaju vještačku licencu. I ne bi smjeli raditi oni kojima su stranke u postupku već bile u tretmanu. I stvarno bi morali biti profesionalni i objektivni. Kad bismo ih pitali koliko ih je spremno dopustiti da se njihovi 'intervjui' snimaju za potrebe suda, rijetki bi na to pristali A sve se to događa - npr. KBC Rebro do nedavno je imalo samo jednu vještakinju (možda je tako i danas), a ostali s njom obavljaju multidisciplinarno vještačenje koje roditelji debelo plaćaju, baš zaista kao da je vještvo neka zarazna bolest pa su postali stručni samom svojom blizinom vještakinji, u Zadru vještakinja vještači dijete i majku dok otac čeka poziv koji nikad ne dobije, a što je najbolje, cijela je obitelj prije stanovitog vremena kod nje bila u tretmanu, itd., itd. A to sve može biti zato što je naš čovjek navikao sve trpjeti - boji se medija, boji se prijaviti nadležnim tijelima, boji se zucnuti, boji se vlastite sjene - evo, samo se malo tješi na ovakvim forumima.

Naravno da nema, ni po zakonu ni po zdravom razumu. Ali daje alibi nekomu tko želi manipulirati, a dovoljno je da gospođa kaže da se jako uplašila i bila jako uznemirena i sl. i da se gospodina npr. privede i to proglasi zlostavljanjem u obitelji, a onda slijedi par godina sudovanja.

Naravno, vi najbolje poznajete svoju situaciju. Zato bi bilo dobro da se upoznate i sa svojim opcijama i mogućnostima. Puno učenja, bilježenja, držanje činjenica, volje za dogovaranje uvijek ponovno, puno traženja pomoći gdje je god možete dobiti i - postavite jasne granice. Ne dajte se zlostavljati.

Prijedlog Vam je odličan, učlanite se u neku od udruga i pomozite svojim radom da se stvari objavljuju, prikupljaju mišljenja,i istražuje što planira vlada. Udruge o tome znaju samo ono što doznaju iz medija - nemaju mogućnosti doznati izravno od vlade što planira. A u svim medijima piše isto - uglavnom se prepisuje iz vjesnika, večernjeg ili jutarnjeg. Javite se sa svojim inicijativama i prijedlozima nekoj od udruga. Ono što želim reći je da, ako obični građani žele djelovati kroz udruge, onda se oni učlane u udruge, kao što mnogi jesu i svojim radom pridonose djelovanju udruga. Oni koji ne djeluju kroz udruge, trebaju svoje inicijative i prijedloge slati ministarstvima i vladi. I udrugama. Pa će svi koji to dobiju onda odlučiti hoće li te prijedloge podržati i iza tih prijedloga stati ili neće. O inicijativama udruga se vrlo lako možete informirati tako da te ljude nazovete - nema ih puno, svega par.

"kad sam joj jednom priprijetio da cu s policijom doci po djete" - eto, vi ste priprijetili, a majka je djelovala. Prijetnje su zlostavljanje. Ako smatrate da nešto trebate napraviti i to je u skladu s dobrobiti vašeg djeteta i zakonom, onda to napravite, a nemojte prijetiti.

Volja i vrlo malog djeteta se može ispitati. Naravno, da bi se kontrolirali manipulativni pristupi 'stručnjaka', to se mora integralno snimiti i svakako bez prisustva roditelja koje bi dijete imalo osjećaj da svojim reakcijama i/ili odgovorima mora zadovoljavati. Uvjete za takvo snimanje imaju policija i Poliklinika, a danas se kamera nabavi za 500 kn pa bi i svi drugi koji rade s djecom to mogli imati. Problem je što u zakonu ne piše da se takvi razgovori s djecom moraju snimati kao što se to čini za slučajeve kaznenih sudskih postupaka, pa bi oboje roditelja i 'stručnjaci' na to morali pristati, što je vrlo malo vjerojatno. Što se tiče osposobljenosti za razgovore s djecom, svaka teta u vrtiću svaki dan cijeli dan razgovara s djecom, osim što je za to i educirana. Nažalost, u nas će razgovore s djecom kako bi se ispitala volja djece, koju onda nitko ne mora ispoštovati, provoditi vjerojatno djelatnici centara i odvjetnici koji imaju posebno 'nagnuće' za rad s djecom (izjava naše stručnjakinje na stručnom skupu o EU konvenciji). Tu je veliki prostor za poboljšanje obiteljskog zakona. Ali bi se javnost za to morala zainteresirati i ne čekati da im sve uredi netko drugi. Zato treba pisati, insistirati, tražiti. Što se centara tiče i toga da su zatrpani - pa sami si nestručnim i površnim postupanjem generiraju dio toga velikog broja predmeta pa temeljem toga grade osjećaj o vlastitoj važnosti. Ne znam da je netko od djelatnika centara ikad odgovarao za nesavjesno obavljanje službene dužnosti. Napišu preporuku ili mišljenje, i ako su pogriješili, onda će generirati svašta kako bi to opravdali. Osobno znam on koji tobož odu na 'teren' i već od podne ispred gradske kavane s prijateljicama piju kavu. I zato treba pisati, insistirati, tražiti - da odrade posao za koji su plaćeni. O Poliklinici eto vi znate da ne radi dobro. Jeste li napisali koji dopis Komori ili Ministartstvu o tome?

Naravno da ćete se u budućnosti trebati o djetetu dogovarati s majkom djeteta, ali to nikako ne biste trebali činiti prijetnjama - to ste iskusili na svojoj koži, već pokušavati dogovoriti se, a ako ne ide, tražite pomoć onih kojima je posao pomoći u takvim slučajevima. Bez obzira na bilo kakve komentare na ovom forumu, tražite pomoć od svakoga od koga je možete dobiti. Mirno i uporno.

Djeci je to teško objasniti. Jednako teško kao i da tata nije podoban roditelj u 90% razvoda u RH, jednako teško kao i da tatu mogu viđati dva puta tjedno po dva sata ili uopće ne viđati, ako ga i viđaju da to više ne može biti u domu u kojem su odrasla nego negdje drugdje, kako bi se bolje 'adaptirala', da ne mogu više viđati tete, ujake, stričeve, bake, djedove, prijatelje iz vrtića ili škole koju su pohađala, što se događa u slučajevima tisuće djece - djeci to nitko i ne objašnjava, već ih jednostavno zlostavlja, nerijetko uz pomoć i podršku stručnjaka, centara i suda. No, nije ovdje u tome stvar. Stvar je u tome da se osigura da dijete ima oba roditelja. Iz svega se vidi da je majka u tome smislu pozitivna i uvažava oca u životu djece, možda i zato što uprihoduje novce koje ne mora potrošiti na djecu, pa bi u tom segmentu trebalo tražiti promjenu sudske odluke - no, pitanje je kako bi se majka s tim nosila i koliko bi to stvorilo sukob koji bi se prelamao preko leđa djece. Čini se da s pravom djeteta na oba roditelja otac i njegova supruga imaju nekih problema, kao što imaju problema i s uvažavanjem majke u životu djece. Vjerujem da će ih prevladati.

Dok ste vi začuđeni i ne možete shvatiti, vaše dijete raste bez jednog roditelja. Prestanite se čuditi i počnite strpljivo raditi za dobrobit djeteta.

Ne razumijem, izjavili ste da je majka u stanju brinuti se o djetetu iako ste mislili drugačije, zato što vam je tad tako bilo zgodnije, a sad biste htjeli, što...? Prvo, nije dijete lopta ili neka stvar da se vi igrate kako je vama zgodnije. Drugo, vi ste svojom voljom izjavili što ste izjavili, ali biste sad htjeli nešto drugo izjaviti, možda opet zato što vam je tako zgodno. Treće, to što ste nekad bili partneri, ne daje vam za pravo kontrolirati majku djeteta. I četvrto, praćenje i uznemiravanje je kazneno djelo. Mislite prvenstveno na dijete i nemojte se prepucavati s majkom. Za odrasle ljude 'ona je prva počela' nije nikakva isprika, i više govori o njima nego o bilo komu drugom.

Europska konvencija o ostvarivanju prava djeteta u RH je na snazi od 01.08.2010. U čl. 10, izrijekom navodi: 1. U postupcima pred sudbenim tijelima koji se tiču djeteta zastupnik će, osim ako bi to bilo u očitoj suprotnosti s najboljim interesima djeteta: a) pružiti djetetu sve odgovarajuće informacije, ako se prema unutarnjem pravu smatra da dijete ima dostatnu sposobnost razumijevanja; b) pružiti djetetu objašnjenja vezano uz moguće posljedice postupanja u skladu s mišljenjem djeteta i moguće posljedice bilo koje zastupnikove radnje, ako se prema unutarnjem pravu smatra da dijete ima dostatnu sposobnost razumijevanja; c) odrediti kojeg je mišljenja dijete i iznijeti ga pred sudbenim tijelom. Kako u preko 90% sudskih postupaka volja djeteta nije ispitana, to znači da većina sudskih odluka i rješenja nakon 01.08.2010. nije pravovaljana.

Toliko o stručnosti sudaca i o njihovu znanju o djeci okamenjenim polovicom prošloga stoljeća. Prilagodba bi za dijete bila jednostavnija da i dalje ima oboje roditelja u svojem životu. Osim toga, nema smetnji da dijete ima dva doma.

To da postoje konkretni slučajevi gdje je predmet preseljen s jednog centra na drugi bez ikakvog rješenja Ministarstva ili suda. Samo tako. Upravo nedavno, prije par mjeseci. Odlukom samog Centra. U spisu nema podataka o tome da je to netko od roditelja tražio, ni da je bilo tko tražio. Zatraženo i čeka se očitovanje Ministarstva socijalne politike i mladih, iako je to učinjeno neposredno prije izbora, pa pravi akteri koji nisu reagirali na takvo protuzakonito postupanje ne moraju to ispravljati.