Matrix

Svoju tražbinu mogu prenijeti na bilo koga bez ikakve protuusluge,i to uopće nema obilježje fiktive o kojoj se govori u članku

Vidi odredbe čl.41 Zakona o vlasništvu i dr.stvarnim pravima

Sukladno odredbama čl.52 st.3 ZZK za dopuštenost upisa nužna je ovjera potpisa prodavatelja.

Sukladno odredbama čl.52 st.3 ZZK za dopuštenost upisa nužna je ovjera potpisa prodavatelja.

Sukladno odredbama čl.52 st.3 ZZK za dopuštenost upisa nužna je ovjera potpisa prodavatelja.

Iz sudske prakse;
Sentenca odluke
U zemljišnoj knjizi upisani suvlasnik i posjednik cijele nekretnine, koji je tijekom stjecanja i vršenja tog posjeda bio upoznat sa pravnim temeljom (nasljeđivanje) te načinom stjecanja suvlasništva ostalih upisanih suvlasnika i neposjednika, sa vremenom tog stjecanja te osobom od koje je stečeno, i sa time da nakon tog stjecanja ti suvlasnici nisu nikada na nedvojbeno jasan način očitovali volju o odricanju od toga prava – zna da mu ne pripada pravo na posjed cijele nekretnine već da djelomično posjeduje i tuđu nekretninu, pa se u tom dijelu ne može smatrati savjesnim posjednikom niti takav posjed može biti temelj za stjecanje prava vlasništva.
Iz obrazloženja;
„Odredbom čl.18.st.3. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (NN br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09 i 143/12 – dalje:ZVDSP) je propisano da je posjed pošten ako posjednik kad ga je stekao nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati da mu ne pripada pravo na posjed, ali poštenje prestaje čim posjednik sazna da mu taj posjed ne pripada. Isto tako, i odredbom čl.72.st.2. Zakona o osnovnim vlasničko pravnim odnosima (NN br. 53/91 – dalje: ZOVO) bilo je propisano da je posjed savjestan ako posjednik ne zna ili ne može znati da stvar koju posjeduje nije njegova. U provedenom postupku sud prvog stupnja je utvrdio da se tužiteljica nalazi u posjedu predmetnih nekretnina te da je na predmetnim nekretninama upisana kao suvlasnik u 90/120 dijela, i da je taj upis izvršen temeljem ugovora o doživotnom uzdržavanju koji je ona zaključila dana 11. veljače 1988. godine kao davatelj uzdržavanja sa svojim suprugom M.I. kao primateljem uzdržavanja, da je I.M. prije braka sa tužiteljicom bio u braku sa E.M. koja je umrla 8. lipnja 1985. godine, da je u ostavinskom postupku (O-224/85) iza pokojne E.M. dana 30. lipnja 1988. godine doneseno rješenje o nasljeđivanju kojim je utvrđeno da je E. M. vlasnica predmetnih nekretnina u 60/120 dijela te da navedenu ostavinsku imovinu nasljeđuju suprug (I.M.) tužiteljice u 30/120 dijela, a preostalih 30/120 dijela braća, sestre i nećaci ostaviteljice (tuženici), da su tuženici sudjelovati u navedenom ostavinskom postupku te su se nasljednim izjavama prihvatili nasljedstva iza pokojne E.M., a njenom suprugu I.M. priznali pravo doživotnog uživanja na predmetnoj nekretnini, da je u ugovoru o doživotnom uzdržavanju navedeno da je predmet istog samo suvlasnički dio I.M. na predmetnoj nekretnini, da je u tijeku ostavinski postupak iza pokojne E.M. te da je i ona u određenom dijelu suvlasnik što će biti utvrđeno u navedenom ostavinskom postupku. Iz naprijed navedenih utvrđenja, a osobito imajući u vidu sadržaj ugovora o doživotnom uzdržavanju koji predstavlja pravni temelj stjecanja njenog suvlasništva u 90/120 
 
 
 
dijela, kao i sadržaj rješenja o nasljeđivanju donesenog u ostavinskom postupku iza pokojne E.M., potpuno izvjesno proizlazi da je tužiteljica znala da posjeduje djelomično i tuđu nekretninu – odnosno da posjeduje nekretninu koja u određenom dijelu (30/120) predstavlja suvlasništvo tuženih. Tužiteljici je bilo poznato da je predmetna nekretnina bila bračna stečevina I. M. i njegove prve supruge E.M., jer je to i navedeno u ugovoru o doživotnom uzdržavanju te i utvrđeno rješenjem o nasljeđivanju iza pok. E.M.. Tuženici se u ostavinskom postupku iza pokojne E.M., kao njeni zakonski nasljednici, nisu odrekli nasljedstva na predmetnim nekretninama, već su se u postupku danim nasljednim izjavama prihvatili tog nasljedstva a I. M. su priznali pravo doživotnog uživanja, što je sve tužiteljici sasvim sigurno bilo poznato, odnosno nije joj nikako moglo ostati nepoznato. Stoga i prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda, tužiteljica je tijekom vršenja posjeda predmetnih nekretnina znala da joj ne pripada pravo na posjed cijele nekretnine, već da joj kao suvlasniku pripada samo pravo na suposjed, pa je pravilan zaključak suda prvog stupnja da vršenje posjeda preko njenog suvlasničkog dijela nema potrebnu kvalitetu – poštenje u smislu odredbi čl.72.st.2. ZOVO i čl.18.st.3. ZVDSP, i da zbog toga nije mogla steći pravo vlasništva dosjelošću na suvlasničkom dijelu predmetne nekretnine tuženih.
“ Županijski sud u Bjelovaru, Gž-2458/2013-2, od 30. I. 2014. godine 

Iz sudske prakse;
Sentenca odluke
U zemljišnoj knjizi upisani suvlasnik i posjednik cijele nekretnine, koji je tijekom stjecanja i vršenja tog posjeda bio upoznat sa pravnim temeljom (nasljeđivanje) te načinom stjecanja suvlasništva ostalih upisanih suvlasnika i neposjednika, sa vremenom tog stjecanja te osobom od koje je stečeno, i sa time da nakon tog stjecanja ti suvlasnici nisu nikada na nedvojbeno jasan način očitovali volju o odricanju od toga prava – zna da mu ne pripada pravo na posjed cijele nekretnine već da djelomično posjeduje i tuđu nekretninu, pa se u tom dijelu ne može smatrati savjesnim posjednikom niti takav posjed može biti temelj za stjecanje prava vlasništva.
Iz obrazloženja;
„Odredbom čl.18.st.3. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (NN br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09 i 143/12 – dalje:ZVDSP) je propisano da je posjed pošten ako posjednik kad ga je stekao nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati da mu ne pripada pravo na posjed, ali poštenje prestaje čim posjednik sazna da mu taj posjed ne pripada. Isto tako, i odredbom čl.72.st.2. Zakona o osnovnim vlasničko pravnim odnosima (NN br. 53/91 – dalje: ZOVO) bilo je propisano da je posjed savjestan ako posjednik ne zna ili ne može znati da stvar koju posjeduje nije njegova. U provedenom postupku sud prvog stupnja je utvrdio da se tužiteljica nalazi u posjedu predmetnih nekretnina te da je na predmetnim nekretninama upisana kao suvlasnik u 90/120 dijela, i da je taj upis izvršen temeljem ugovora o doživotnom uzdržavanju koji je ona zaključila dana 11. veljače 1988. godine kao davatelj uzdržavanja sa svojim suprugom M.I. kao primateljem uzdržavanja, da je I.M. prije braka sa tužiteljicom bio u braku sa E.M. koja je umrla 8. lipnja 1985. godine, da je u ostavinskom postupku (O-224/85) iza pokojne E.M. dana 30. lipnja 1988. godine doneseno rješenje o nasljeđivanju kojim je utvrđeno da je E. M. vlasnica predmetnih nekretnina u 60/120 dijela te da navedenu ostavinsku imovinu nasljeđuju suprug (I.M.) tužiteljice u 30/120 dijela, a preostalih 30/120 dijela braća, sestre i nećaci ostaviteljice (tuženici), da su tuženici sudjelovati u navedenom ostavinskom postupku te su se nasljednim izjavama prihvatili nasljedstva iza pokojne E.M., a njenom suprugu I.M. priznali pravo doživotnog uživanja na predmetnoj nekretnini, da je u ugovoru o doživotnom uzdržavanju navedeno da je predmet istog samo suvlasnički dio I.M. na predmetnoj nekretnini, da je u tijeku ostavinski postupak iza pokojne E.M. te da je i ona u određenom dijelu suvlasnik što će biti utvrđeno u navedenom ostavinskom postupku. Iz naprijed navedenih utvrđenja, a osobito imajući u vidu sadržaj ugovora o doživotnom uzdržavanju koji predstavlja pravni temelj stjecanja njenog suvlasništva u 90/120 
 
 
 
dijela, kao i sadržaj rješenja o nasljeđivanju donesenog u ostavinskom postupku iza pokojne E.M., potpuno izvjesno proizlazi da je tužiteljica znala da posjeduje djelomično i tuđu nekretninu – odnosno da posjeduje nekretninu koja u određenom dijelu (30/120) predstavlja suvlasništvo tuženih. Tužiteljici je bilo poznato da je predmetna nekretnina bila bračna stečevina I. M. i njegove prve supruge E.M., jer je to i navedeno u ugovoru o doživotnom uzdržavanju te i utvrđeno rješenjem o nasljeđivanju iza pok. E.M.. Tuženici se u ostavinskom postupku iza pokojne E.M., kao njeni zakonski nasljednici, nisu odrekli nasljedstva na predmetnim nekretninama, već su se u postupku danim nasljednim izjavama prihvatili tog nasljedstva a I. M. su priznali pravo doživotnog uživanja, što je sve tužiteljici sasvim sigurno bilo poznato, odnosno nije joj nikako moglo ostati nepoznato. Stoga i prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda, tužiteljica je tijekom vršenja posjeda predmetnih nekretnina znala da joj ne pripada pravo na posjed cijele nekretnine, već da joj kao suvlasniku pripada samo pravo na suposjed, pa je pravilan zaključak suda prvog stupnja da vršenje posjeda preko njenog suvlasničkog dijela nema potrebnu kvalitetu – poštenje u smislu odredbi čl.72.st.2. ZOVO i čl.18.st.3. ZVDSP, i da zbog toga nije mogla steći pravo vlasništva dosjelošću na suvlasničkom dijelu predmetne nekretnine tuženih.
“ Županijski sud u Bjelovaru, Gž-2458/2013-2, od 30. I. 2014. godine 

Polako,nemojte se olako zalijetati sa tužbama,obzirom da se radi o nekretnini u suvlasništvu.
Za početak napišite kakvo je stanje u katastru.

Prema pravilima parničnog postupka nezahtijeva novi proces.
 
Opet se vraćam na postupovna pravila parničnog postupka,glede čega vrijedi pogledati odredbe čl.206-209 ili pak čl.210 ZPP.
 
trenutno ne

Županijski sud u Zadru Gž-2550/15, od 23 prosinca 2015.
"Predmet spora je zahtjev tužitelja da se naloži tuženiku da sa ogradnog zida na međi između čest. zem. 58/2 i čest. zem. 59, obje k.o. P., ukloni dva armiranobetonska potporna stupa, kao i dio stambenog objekta koji se oslanja na te stupove, s obzirom da se radi o bespravnoj nadogradnji na zidu koji je suvlasništvo stranaka."
Navodim vam ovu poradi toga što i potporni stupovi mogu biti predmet prekoračenja međe građenjem, ali kao dio stambenog objekta koji se na njih oslanja. Dakle u ovom slučaju su i oni dio zgrade.
Koju vam ni ja ne mogu razrješiti. Možda vam eventualno pomogne link i dio o "pravu na naknadu novčane rente".
 https://hrcak.srce.hr/39524
 
 
 

Trebalo bi glasiti otprilike ovako:
Pero Perić iz....................................., OIB...................................., (u daljnjem tekstu darovatelj) i
Đuro Đurić iz....................................., OIB (ispravni).............................., (u daljnjem tekstu daroprimatelj), zaključili su dana ............................. godine
                                                  ANEKS DAROVNOG UGOVORA
                                                               Članak 1
Ugovorne strane suglasno utvrđuju da je u Darovnom ugovoru sačinjenom dana......................godine i ovjerenom po javnom bilježniku ........................ iz...................., broj OV-............., pogrešno upisan OIB daroprimatelja te isti ispravno glasi kako je navedeno u podatcima daroprimatelja u zaglavlju ovoga Aneksa.
                                                                 Članak 2
Ugovorne strane suglasno utvrđuju da se podatci o daroprimatelju iz zaglavlja Darovnog ugovora mijenjaju i glase: Đuro Đurić iz.........................., OIB............................ .
                                                                 Članak 3
Ugovorne strane suglasno utvrđuju da se članak 2 Darovnog ugovora mijenja, tako da isti glasi:
(tekst čl. sa ispravnim OIB-om).
                                                                 Članak 4
Sve ostale odredbe Darovnog ugovora iz čl.1 ovog Aneksa ostaju iste.
                                                                 Članak 5
Ovaj Aneks ugovora sačinjen je u .......  (x) primjeraka, od čega svaka ugovorna strana zadržava po ........(y) , a ....... (z) ostaje u javnobilježničkom uredu.
Darovatelj:
Daroprimac:

Poštovani,
kako po pozitivnim propisima svaka nekretnina mora imati pristup na javnu prometnu površinu, u ovom slučaju to je moguće i na način osnivanja stvarne služnosti na čestici u društvenom vlasništvu. Poradi toga bi se trebali obratiti JLS za mirno rješenje vašeg problema (jer je  simptomatično to što imate i drugi način pristupa javnoj površini). Za sve neke građansko pravne postupke, savjetovao bih vam da ne ulazite bez angažmana stručne osobe pravne struke.
Naime, navodite da ste u posjedu 47 godina, pa eventualno aludirajući na dosjelost, za to (pa i stjecanje dosjelošću prava služnosti) na nekretninama u društvenom vlasništvu bi vam bilo potrebno 40 godina, računajući od 1991.

Nećete ništa izgubiti ako pozovete policiju koja će ocijeniti da li u konkretnom slučaju tu ima posla iz njihove nadležnosti.

Jednom tužbom više osoba može tužiti i biti tuženo,pod uvjetima određenim u čl.196 Zakona o parničnom postupku

Jednom tužbom više osoba može tužiti i biti tuženo,pod uvjetima određenim u čl.196 Zakona o parničnom postupku

na rješenje kojim se odbija prijedlog trebala se izjaviti žalba,jer oznake i opis nekretnine su trebale biti točno navedene več u samom ugovoru,u suprotnom je prijedlog za upis prava vlasništva temeljem ugovora u kojem oznake i opis nekretnine nisu identične sa onima iz zemljišne knjige,trebalo odbiti,a ne sad kad su več osnovom takvog ugovora dopustili upis,traže novu tabularnu ispravu kojom bi ispravljali manjkavosti.

Ne vidim razloga za nekakovu veću komplikaciju, jer u biti je ne bi ni trebalo biti ako nema problema sa međama susjednih čestica. Ako se dobije suglasnost Agencije, ide se na sporazumno razvrgnuće suvlasničke zajednice (ugovor o podjeli zemljišta), sa izmjerom i označavanjem na terenu, elaboratom i ugovorom provede se kroz katastar i ZK.
Moguće, no i ne mora. U zavisnosti da li će se ugovorom definirati m2 kroz suvlasničke omjere ili prema stanju na terenu.

Možete na stranicama fine preko broja šasije provjeriti ima li kakovih zabiljezbi.
Takodjer mozete otici s prometnom dozvolom u najblizu policijsku postaju i provjeriti zabiljezbe, - isto vrijedi i za stanicu za tehnički pregled vozila.
A nije ni na odmet otići do ovlaštenog servisa da provjere po broju šasije povijest vozila...

Bojim se da imate veliki problem
 
U konkretnom slučaju bi morali dokazati nepoštenje na strani kupca,a to znači da je pri sklapanju kupoprodaje i upisa svog prava dobro znao kako je predmet kupoprodaje bračna stečevina i da se za istu nekretninu vodi sudski postupak od čijeg ishoda ovise tuđa knjižna prava,u suprotnom kupac ostaje zaštićen a majka može od oca potraživati naknadu štete osnovom odredaba čl.37 st.3 Obiteljskog zakona i općih pravila obveznog prava o naknadi štete.

Samo da se podsjetimo da je tema kažnjivost snimanja osobe i objavljivanja te snimke.
Nećemo gubiti vrijeme na širenje priče jer će sve to jednostavno biti obrisano.
Zahvaljujem.

Ako pokojni brat i sestra imaju djecu, njihov dio nasljeđuju njihova djeca.
Čin nasljeđivanja nastupa u trenutku smrti ostavitelja.
Dakle, vaš otac je bio živ u trenutku stričeve smrti. Nasklijedio je strica, a kad je otac umro naslijedili ste vi i vaša maćeha. Da je otac umro prije strica, očev dio bi samo vi naslijedili
 

Za početak bi trebali tražiti i dobiti suglasnost Agencije za poljoprivredno zemljište. Bez same suglasnosti nečete moći ni parcelirati

Treba vidjeti sa odvjetnikom koji vodi majčin spor da postojeću tužbu objektivno preinači povećanjem tužbenog zahtjeva,u smislu da postavi tužbeni zahtjev radi naknade štete i pri tome priloži dokaze(kupoprodajni ugovor,z.k.izvadak sa upisanim novim vlasnikom i dr.),ovo iz razloga ako se odlučite odustati od pobijanja ugovora i ići odmah na naknadu štete,jer bi istu pravnu stvar mogli riješiti kroz postojeću tužbu.

Bojim se da imate veliki problem
 
U konkretnom slučaju bi morali dokazati nepoštenje na strani kupca,a to znači da je pri sklapanju kupoprodaje i upisa svog prava dobro znao kako je predmet kupoprodaje bračna stečevina i da se za istu nekretninu vodi sudski postupak od čijeg ishoda ovise tuđa knjižna prava,u suprotnom kupac ostaje zaštićen a majka može od oca potraživati naknadu štete osnovom odredaba čl.37 st.3 Obiteljskog zakona i općih pravila obveznog prava o naknadi štete.

Bojim se da imate veliki problem
 
U konkretnom slučaju bi morali dokazati nepoštenje na strani kupca,a to znači da je pri sklapanju kupoprodaje i upisa svog prava dobro znao kako je predmet kupoprodaje bračna stečevina i da se za istu nekretninu vodi sudski postupak od čijeg ishoda ovise tuđa knjižna prava,u suprotnom kupac ostaje zaštićen a majka može od oca potraživati naknadu štete osnovom odredaba čl.37 st.3 Obiteljskog zakona i općih pravila obveznog prava o naknadi štete.