newbie

A neki se 2 godine povlače po sudu i uz osnovni osobni dohodak bliži 10.000kn plaćaju 500,00kn po djetetu koliko su željeli umjesto dosuđenih 1000. Nikada ne daju djetetu ili mu kupe išta skuplje od 40-50kn za Božić i Novu unatoč isplaćenom na ime dara za djecu, nikada im ne kupe ama baš ništa dodatnog, a sa djecom se susreću vrlo rijetko. I treiraju se jednako angažiranim roditeljima kao i oni koji prisustvuju u dječjim životima barem minimalno. I u odnosu na ovakve slučajeve nije fair da su u gotovo u potpunosti jednakim pozicijama.

da, koristi se. Smohrani je financijski pojam, dok pojam roditeljstva ne podrazumjeva da ne poželi vidjeti djetete (ako već doslovce ništa drugo) barem polovicu od onoga što se smatra minimumom. Inače, ako dijete roditelja ne vidi uopće, a takvih slučajeva ima hrpa, za njegovo srce ili glavu jednaka posljedica radi li se o umrloj osobi ili živoj. Jer je- nema. I gore, u stvari. Zar ne? Poanta nije bila u kićenju tuđim perjem jer nigdje tako nije spomenuto, već u usporedbi slučaja samohranog roditelja koji mogućnosti dodatnih nema a ima djecu na skavakodnevnoj skrbi bez ikakve pomoći i ovakvog primjera mogućnosti korištenja financijskih beneficija na ime djeteta, a u životu tog istog djeteta ne želi nikakvu ulogu osim tog iznosa koji se stječe sredstvima koja na to njegovo uzdržavanje nemaju nikakav utjecaj.

Eto, nude nam i da mi s kojima su djeca imamo pravo na polovicu osobnog odbitka temeljem uzdržavanih članova, pa makar nam sva djeca bila na poreznoj kartici, a onaj koji nije s djecom samo bude zahtjevao pri povratu poreza svoju polovicu. Jer plaćaju uzdržavanje. Po plaći. A kad im se doda drugi dio osobnog dohotka od kojeg se ne može uganjati nego ev. 200kn jer ionako plaćaju "previše" (po tisućicu kunića) a i mamina primanja nešto iznad prosjeka, onda onaj koji nije s djecom na to ime dobije i onaj dio povrata koji bi dobio po plaći prema kojoj je određeno uzdržavanje i trostruko više na ostatak primanja. Jer ima pravo na pola, jer plaća uzdržavanje. A što na ime djece tako uprihodi dodatno polovicu godišnjih mjesečnih obroka, djecu niti ne vidi ili rijetko pa nema ni kada potrošiti što na njih, a i kad ih vidi dobiju jelo i to je sve što na njih troši, eeeeee onda ispada da djeci posredno uzdržavanje plaća država barem pola godine. Zgodno, jel da? Vrlo..... Eto imamo pravo i na to........... Svašta mi imamo pravo

Što-ono-bi-se-reklo: lančana reakcija... PS. Ako je stvar takva, ako su ti šanse 30%, što imaš za izgubiti ako pokušaš? Ako si spreman na pokušaj pa makar znao da će biti i teško i vjerojatno duži postupak i možda više svega neugodnog, jer će sigurno biti više revoltirana nego da puštaš sve u startu... ne odustaj prije nego si imao pa makar i malenu šansu. Ako imaš snage za to.

ama ništa loše nema u tome da se sazna i preko tv-a ako treba, ali pod uvjetom da se ti ne tošiš dodatno i jako na dokazivanje. Ali, čini mi se da si to riješio bez neke velike muke........

Ajde mila agentice pročitaj moj post još jednom, pa još jednom vidi odkud ti ideja da tamo piše kako bi netko trebao kupiti stan bivšoj zato što ona želi razvod i odlazi iz onoga koji nije bračna stečevina, itd.... Hajde, čitaj............................. moja poanta je bila da se tijekom razvoda rješava stvari koje se na razvod i odnose: razvode li se, s kim će dijete živjeti, koliko će drugi doprinositi, koliko i kada će viđati dijete. A to već samo po sebi sasvim dovoljno problema da prvo njih treba koncentrirano rješavati, pa tek onda ono što se ne mora: kupovati stanove i tražiti dokaze o preljubu. Jer, sorry, upravo to mogu biti inzenzivno gadna emocionalna trošenja pa sve do stanja vrhunske iscrpljenosti da ni ne primjetiš kad je buduća bivša otišla, pokupšila dijete, a nisu riješili ni kad će ga moći vidjeti. Znak jednakosti u jednadžbi? Savršeno stvorene predispozicije da sutra gubi živce kad će vidjeti klinca, hoće li, može li, smije li, centri, sudovi, pravobranitelji, dodatne frustracije, dodatna naganjanja i podebelo nakon razvoda itd itd itd... A glede kupnje stana e tu bi, ako nije pri dobroj lovi moglo doći do situacije da digne kredu da nadpolati i kupi dva pripadajuća stana, jedan napiše na dijete, a onda grunta od kud plaćati alimentaciju koju je dužan plaćati. A čemu sve to? Jer je previše ometajućih faktora koji zasjene vidik pa od šume nema stabla. Jer, nije se pri razvodu prvo dogovorilo ili na drugi način riješilo osnovne stvari. O tome pričam.

Najčešće sustretana stvar je da bivši muž ne uspjeva pojmiti da ono što daje za uzdržavanje djeteta nije džeparac koji daje bivšoj ženi za njene potrebe. I to im stvara jezivi otpor, frustracije i bore se svim sredstvima kako bi iznos ili umanjili ili nekako zaobišli ili barem odgodili. Čast onima koji tako ne razmišljaju, ali kad se radi o takvoj kategoriji svaki iznos im je prevelik. Kad dosude 1000kn oni bi 500. Klasika..........

Ne moramo ili "moramo" ali je to bio naš izbor. Ni ja nisam još promijenila prezime, isto mi je kao i djeci koja žive samnom, a nisam ga mijenjala isključivo zato jer nakon svih urnebesa, centara, sudova, odvjetnika i svoh ostalih stvari nisam htjela tome posvetiti niti sat duže nego baš moram, a to bi u ovom slučaju značilo čučanje u redovima na PU, bankama i blabla... A čemu? Ionako ništa od toga nije trajni dokument, pa kad ih budem ionako morala mijenjati, ako budem htjela promjenit ću usput i prezime. Čisto papirološka stvar i čemu se zamarati time?

Nije preljub sam po sebi uzrok bračnih, najblaže rečeno, nesuglasica već redovito posljedica nečijeg stava prema braku i bračnom partneru. Napomenimo: možebitni preljub, jer još ne može biti siguran je li to tako. S druge strane, ako žena traži razvod i inzistira na njemu, je li to vrijeme kada bi svoju snagu, misli i energiju trebalo potrošiti na dokazivanje kako bi se osjećala krivom? Ma ako je zaista preljuba bilo, osjetit će se krivom samo ako to postane općepoznata stvar? A moje sljedeće pitanje jest: kad se ljudi razvode, dakle brak prestaje, dijete ide s jednim od njih a drugog će viđati (ne impliciram tko je tko), treba se razdijeliti bračna stečevina, dogovoriti alimentacija itd itd, što se dobiva akcijom na osjećaj krivnje jednog od njih? Ovime ni slučajno ne pokušavam pravdati petljanje s ljubavnikom već reći da upravo zbog toga ne zaslužuje da se u to ulaže ni vrijeme ni misli ni emocije ni živce ni akcije. S druge strane, ako ona ne prizna, a na dokaz se ne naleti, može ga se jedino tražiti uhođenjem ili prisluškivanjem. I? Što je u kao krajnji ishod postiže? Vlastito iščekivanje svake informacije, ne daj Bože da ga prokljuvi pa ga tuži? A rezultat? Nikakva velika novost: ima ljubavnika. A drama oveća. Priznanje s dokazima zna isplivati i kad u nekoj od procedura tome želi povrijediti onog drugog a tek kad vidi da je zaista gotovo i nema natrag. Sad, odlazi li jer je prihvaća drugi frajer, nju i dijete, ili nema namjeru živjeti s konkretnim likom s kojim eventualno ljubuje? To spada u zonu hazardiranja u razmišljanjima, ne pridonosi razumjevanju ičega a kamoli da ima utjecaja na ijednu stavku dogovaranja stvari tijekom razvoda. Odmah znati da će živjeti s jednom plaćom u podstanarstvu... Financijska ucjena kako bi se brak održao? OK, ali će isto napraviti prvom prilikom kad bude za to imala love ili iole manje plaćala stan od ovih koje sada gleda. Jasno da u slučaju da odlazi s djetetom treba plaćati dio njegovog uzdržavanja, za slučaj da glib želi odvojiti iznos veći od alimentacije koja bi bila određena na sudu može odmah ponuditi istu ili veću, prema vlastitoj prosudbi, ili imati cifru koja je nužna djetetu a svojom voljom mu kupovati ono što smatra potrebnim ili davati više. Uz račune, potvrde o uplatama, obavezno. Ali, čemu sada graditi stav da će zbog alimentacije od 2500kn otići ali 1500 će je spriječiti. Što kad namakne 1000 mjesečno više na neki način? Odeeee ona. Jasno da je abnormalan stav da se ljudi razvode, ne žive u braku, dijete će biti s jednim od njih ali će financije i dalje dijeliti jednako kao i prije. Da kupi djetetu stan jer će ionako biti njegov? Tko kaže da će biti? Što ako otac za par desetaka godina odluči djetetu u nasljedstvo ostaviti samo njegov nužni dio? Apsolutno neprimjerena tema tijekom priče o razvodu jer ne spada u njega, imovinu se ako je bračna stečevina dijeli s bivšim supružnikom, a djeci se ostavlja dio toliki i toliki kada želimo, koliki želimo, ne manji od nužnog dijela jer se takva oporuka osporava, bili roditelji u braku ili ne. A u ovom je slučaju pitanje volje i želje oca. I ništa više od toga. Ako je u prilici i ako želi tako postupiti. Ako je to jedini način da majka ode s djetetom i želi ga uz sebe, neka si nađe stan i ostavi dijete ocu. Kako bilo, čini mi se da u trenutnoj situaciji bi bilo zgodno se skoncentrirati na par sitnica: Može li se brak ikako održati? Ako ne, sa sigurnošću 150%, sve misli preorjentirati na ono što razvod sobom nosi: s kim će dijete živjeti, gdje, koliko će onaj drugi plaćati za njegovo uzdržavanje i na koji način (sudska cifra, pa dalje: ni lipa više ili će dobrovoljno preuzeti dodatne troškove djeteta, bilo kao obvezu, bilo kao svoju volju i želju od mjeseca do mjeseca neovisno o ičemu drugom), te koliko i na koji način će onaj koji ne živi s djetetom se s njime viđati i hoće li tražiti da mu sud povjeri i brigu i obaveze oko kasnijeg obrazovanja, inzvannastavnih obaveza, hoće li ga taj roditelj voditi na treninge, jezike itd i želi li preuzeti i taj dio obaveza i tako više sudjelovati u njegovom životu. Držim da je tijekom samog razvoda sve što u to ne spada, samo faktor destabilizacije osobe koja o tome razmišlja. Jasno, AKO se zaista i razvode.

stavku susreta moje osobne djece s njihovim ocem ja čitam sebi ovako: - ako se možemo dogovarati: nije mu zgodno danas- pa bi radije sutra, ja bi danas s njima nekud- možeš ti sutra, mora ovaj vikend na službani put- ok nisu te vidjeli pa ih uzmi i onaj vikend između ona dva koja su ti napisana, ne može 3 tjedna u komadu ljeti- ok 2 plus kasnije jedan, želi 4- hajde, nema veze samnom su više, osim srijede bi ih vidio u ponedjeljak pa ok jer se niste vidjeli prošli vikend, pokupio bi ih za 3 dana 2 sata u parkić- ok ja ću dan iza) - e ako se meni to ne da i čini mi se puno i previše zato postoji raspored da ge ne mogu mualjt ni u danima ni satima ili zakidati njega ili djecu za vrijeme na koje imaju pravo biti s njim bez mene i ja mogu lajati na Mjesec, ali to tako mora biti. Ako ih tata tada želi. Moj stav. Čvrsti.

Osobno držim da nimalo nije u redu da ama nigdje ne piše minimum koji dijete i otac mogu provesti zajedno. Jer to je minimum minimuma za moj pojam.

Čim je maloljetno dijete u pitanju ne može se izbjeći procedura u centru i ide pokušaj mirenja. Tek sa zapisnikom da mirenje nije uspjelo se ide na sud. A povjeravanje djece prije suda se radi kad jedno zatraži uz iskaz namjere da ode iz zajedničkog stambenog prostora, na centru navede gdje je to i oni obave izlazak na teren. Dok dijete nije povjereno jednome povjereno je obojici roditelja jer brak nije pravomoćno razveden, a nitko nije ni tražio ni dobio dijete na povjeravanje do tada. Sad, hoćeš li se u startu suglasiti i da se razvodite i da je dijete povjereno majci i iznos koji nudiš na centru dobrovoljno, to razmisli... I naravno, ne znači da se morate fajtat 5 sati dnevno ako npr se ne slažeš baš sa svime. Ti ćeš morat odlučiti jesi li sporazuman sa svime ili ne. Pa tek onda s tim u skladu i postupiti. A scenarija ima za svaku stvar 5-6 i svaki dobro proanalizirati, vidjeti koja bi za tebe bila najgora moguće varijanta, dobro se pripremiti na nju u smislu kako ću prihvatiti/podnijeti varijantu xy, pa onda tek krenuti u razmišljanja dalje. Najgora varijanta razvoda je da ti ne piše izrjekom kada ćeš i koliko viđati dijete za slučaj da bude dodijeljeno majci na skrb, jer to ne piše ama nigdje. U najmanju ruku uvijek piše koji dani u tjednu, od koliko do koliko sati, koje vikende, koliko tjedna ljeti i koliko zimi. Stoga se meni osobno čini ova varijanta koja ti je preložena sporazumom vrlo nepogodna i nesigurna. A ako se budete mogli dogovarati kasnije, pa nije nikakv problem da te nazove i kaže: sorry, nije mi baš zgodno danas, ali evo sutra, u isto vrijeme ako ti nije problem...

Da, ako bi dijete bilo povjereno njoj, mogla bi. A s tobom bi se suretalo par puta tjedno, vikendima i par tjedana praznika. Ili obratno u obratnom slučaju. ali, primjećijem da si spomenuo stan u vlasništvu. Ne, nije uvjet. Dovoljno je da ga unajmi. Ili živi negdje gdje dijete ima uvjeta za život.

Nisam te tako shvatila. Mislila sam da pitaš možeš li joj zabraniti da dođe kad je dijete kod tebe za slučaj da više ne živite zajedno.

ad1. Ili nastaviti ili se razvesti. ad2. Da ode s djetetom mora imati gdje inače ćeš ga ti dobiti na privremeno povjeravanje. ad3. Eeee, ako ostane baš sva kako jest, bit će vam veselo. ad4. Zanimat će ih preljub kao nešto preko čega netko nije u stanju prijeći ako inzistira na razvodu. A predhodno će biti postavljeno pitanje preljubnici ima li namjeru s tim prestati (u slučaju da je dokazano), a odgovor će biti da ili ne, a onda drugom je li u stranju preko toga prijeći i mirite li se . Toliko ih to zanima. Kao činjenica imaju li dalje posla ili ne i što je uzrok tome da se vama bave. ad5. Da, ali se gleda što je dostatno a ne tko ima više novca. ad6. DA! ad7. U naslovu posta.

Sve mi se čini da bi ti bigfoot mogao ponoviti onaj svoj post koji nismo navikli od njega čuti tim riječima, ali pretočeno u riječnik u "celofančiću", isto je... Ako je sve tako kakvim ti djeluje... A i solidan broj drugih bi potpisao.

Ma ne troši se na to... Pouzdano ćeš znati samo ako prizna ili ti se spletom okolnosti dogodi da naletiš na nešto. Moguće da bi tako (ako to jest to) mogao sebi neke postupke lakše objasniti na taj način. Nemoj se uvrijediti, molim te, ne poznajem te pa se ispričavam unaprijed, ali znam da mnogi u trenutcima sumnji pokušavaju žarko doći do potvrde ili dokaza da tako nije, pa ako ne uspiju to saznati od aktera upuštaju se u tom trenu u razne načine provjeravanja, od praćenja do prisluškivanja i koječega ne znajući kako doći do činjenice, jest ili nije. Ovo ti govorim iz osobnog iskustva jer, prije nego sam zaista slučajno nabasala na ono što sam tek po odluci o razvodu nabasala, do tad je bilo intenzivno traganje za mojim "ljubavnikom" i vjerujem da exu tad nije bilo lako, jer je vrijeme i živce jako trošio na čitanje mog moba usred noći dok svi spavamo, diktafona iza vaze na polici dok nisam skužila i izvadila kazetu i upitala što je to, do slušanja telefona jer je slučajno bio u prilici iskoristiti neke svoje ovlasti... Ispričavam se unaprijed na ovim predhodnim riječima, htjedoh ti samo reći da paziš da ne upadneš u standardnu zamku koja će te dodatno trošiti...

eh, da, ne odgovorih na zadnje pitanje. Zaista očekuješ da će ti u sporazumnom razvodu pisati: ta-i-ta i taj-i-taj su suglasni... (razvod braka)... a zbog toga što ta-i-ta od tad-i-tad ima ljubavnika ? I očekuješ da će se potpisati na taj papir, ono, lijepo, dobrovoljno, sve sjajno, sve 5...? U najbolju ruku ti se može dogoditi da preljub prizna tijekom poskušaja mirenja i to samo ako ga ti navedeš kao svoj razlog (ili jedan od) zbog čega si sporazuman s njom glede razvoda braka. I to pod "ako". Ama ničemu drugom ti to neće poslužiti osim ako ona to i priznaje a ti želiš imati dokumentirano iz nekog svog razloga. I baš ništa više.

Čuj, budi oprezan i na neprovjerene izvore informacija... Mnogi su skloni "biti sigurni" i u ono u što nisu. No, ako tako jest... Da, preljub je jedna od stavki koje zaokružiš na papiriću kao razlog koji navodiš pri zahtjevu za posredovanjem pri razvodu braka. Ja ga namjerno nisam zaokružila iako sam imala itekakvih argumenata i dokaza. Od mail prijepiske sa kućnog računala a zaboravljene u historyju explorera do cd-a sa zaprženim fotkama donesenih sa par mjeseci izbivanja iz zemlje, pa od 4 prepletene nogice do ženice koja se skida do gaća, u fazama... Kao, čekao je da odu zajedno na (neću spomenuti svjetsku instituciju) domjenak i blablabla... Ni tijekom razvoda na sudu nisam iskoristila niti jedan taj argument. Naime, imala sam sasvim dovoljno problema tijekom braka i bez tog dodatnog, koji u krajnju ruku niti za centar niti za sud nije argument za išta osim kao nešto u prilog "nepomirljivosti". A nepomirljivi smo bili i prije tih mojih saznanja. A da nekog prestaješ voliti, ja bih to radije precizirala: to je trenutak kad i ono malo poštovanja kojeg imaš prema osobi- nema više.

E pa bit će mu vjerojatno još zanimljivije kad se obratite sudu pod člankom koji se odnosi na promjenjene okolnosti. Eno vam prva promjenjena okolnost da je pred neko sitno vrijeme procjenjeni minimalni tošak djeteta školskog uzrasta sa 1500 poskočio na 1800kn, pa kad k tome dodate i sumnju u isti iznos osobnog dohotka poglavito stoga što nisu zatražili ikakav dokaz o tome osim usmenog iskaza, provjeravat će preko porezne, a sva primanja koja je imao osim na ruke na crno će isplivati van. Ionako se tako uprihođena sredstva ne može uganjati. A ako ste u roku žalbe, samo je uputite...

Niste vlasnik, odrekli ste se dijela na koji ste imali pravo u korist druge osobe. Dakle, nemate ni obaveza. Ako imate volju ili želju, a pak želite zaštiti svoje eventualno investiranje u nekretninu, postoji varijanta da načinite ugovor s vlasnicom da se vaša ulaganja procjene u omjeru na ukupnu vrijednost nekretnine i na podizanje njene vrijednosti vašim ulaganjima. I ugovoriti ukoliko kuća bude prodana da vam se isplati iznos propocionalan vašim investicijama i poraslom vrijednošću nekretnine koja slijedom toga proizlazi ili u slučaju da ne bude prodana da se prema toj vrijednosti odredi vaš udio u vlasništvu (za 5 godina, 10, nakon smrti majke, ovisi kako se dogovarate)... No za to će vam trebati i procjena sudskog vještaka prije nego počnete s ulaganjima itd.. Moja je majka bila napravila nešto slično , ali u vašoj ulozi. Ako imate volje za takvo što

Da, bilo bi fair da neke stvari ne idu automatski. Ima djece koje su sklonije očevima, ali su mali da bi ih psiholozi centara obrađivali. I ti bi, radi djeteta, trebao pokušati postići što veću osobnu stabilnost, unatoč tome što te boli. Pri tom ne mislim na ovo u stilu preporuke psihijatra, ali pokušaj se usmjeriti na to da što više uspiješ viđati dijete, jer nije nužno da je to samo onoliko koliko piše, već je to samo smjernica koji je minimum potreba djeteta i oca. Nemoj previše unaprijed stvarati slike kakvi će ti biti odnosi s djetetovom majkom, jer ponekad nam procjene i nisu baš točne jer to progovaraju strahovi i trenutne gorčine. Obzirom da se, izgleda, ipak razvodite, pokušaj se nekako... izvuci snagu iz pete... usmjeriti na pitanje, odnosno dogovor da viđaš dijete čim češće. Možda se i uspijete oko toga dogovoriti pa vam jedna stvar manje preostaje za natezanja... Naravno, ovo sve u slučaju da dijete bude povjereno majci, a jasno da ćeš, ako budeš to želio, prvo predložiti da se dijete povjeri tebi i tom slučaju predlažeš takav intenzitet njenih susreta s djetetom, isto onoliko koliko bi želio da se u suptrotnom slučaju omogući tebi.

Ne samo najvažnija činjenica, već zlatno pravilo svoh mogućih službi, institucija i inih koji se djecom bave: bio bilo koji zakon na području njihovog bavljenja loš ili dobar, najbolji moguć', oni koji posao rade radeći ga zbog bilo kojeg motiva kojeg drže ispred Djeteta kojem su se odlučili svojim odabirom profesije baviti, UVIJEK će naći izgovor zašto se njime zapravo ne trebaju baviti i UVIJEK će zapreka biti ili neki propis ili osoba ili "objektivna okolnost". A oni koji svom poslu pristupaju svjesni da su faktor doprinosa kvaliteti dječjeg zdravlja, života, odgoja ili obrazovanja UVIJEK će iznaći način.

Roditelje kad su u pitanju djeca obično svrbe dvije stvari jako: sve što se s njima i djecom zbiva tijekom razvoda i sve što se s djecom zbiva tijekom školovanja. Ljude koji se time profesionalno bave svrbe pak druge stvari: zakonske rupe. Ishod: u nebrojenim prilikama sam svjedočila kako se u školama događa da učitelji, odnosno ravnatelji loptice odgovornosti prebacuju na loše propise, a isto se zbiva i sa ovakvim stvarima. Dok se ne upotpune sve rupe u zakonima, sjedimo li gledajući u nebo i plešemo ples kiše ne bi li konačno pala? Kunemo Usud što je to tako? Služimo li se zakonskim i podzakonskim aktima da bi ispunili dužnost ili zato što se bavimo djecom zato jer to naš izbor? Jednako tako bismo mogli postaviti i pitanje roditeljstva: postajemo li roditelji zato da ispunimo ono što u Obiteljskom zakonu piše ili se djecom bavimo radi njih samih? Kako god okrenuli, s koje se god strane nalazili, u ulozi koja nam god bila dodjeljena ili je mi sami odabrali: uvijek će biti onih koji će gledati kako iznaći način učiniti najbolje za dijete, a uvijek će biti i onih koji će pronaći neko opravdanje zašto to nije, nažalost, u ovom trenu to moguće. Pa zvali se mi mame, tate, tete u vrtiću, učitelji, profesori, ravnatelji škola, psiholozi, pedagozi, socijalni radnici, pravnici, osobe u upravnim tijelima ustanova, lokalne samouprave, države, bilo tko. To se, u nekim suvremenim stremljenjima, lijepo naziva intencijom da Dijete (ne slučajno velikim slovom napisana riječ) od objekta u bilo kojem od procesa, pravnih, socijalnih, odgojnih ili obrazovnih, počne biti tretirano kao- subjekt. Pa u stilu znamenitih nam promidžbenih poruka: jer ono to zaslužuje. I tek kad svi koji imaju posla s Djetetom to prihvate kao temeljni stav prema njemu, možemo pričati o nečem suvislom. A do tada ćemo imati sve jako loše zakone i svima će biti jako zavezane ruke da išta naprave. A u stvari zavezane: oči. Crnom, neprozirnom krpetinom.

Obzirom da se u ovim tvojim pitanjima i odgovorima našao netko tko ima iskustva u czss-u i na sudu vjerujem da imaš priliku dobiti odgovor na sva svoja pitanja iz prve ruke i ne mučiti se više pitanjima što možeš napraviti kako bi ipak uspio redovito viđati dijete, po mogućnosti bez da vas ometaju upadicama i ev. provokacijama za vrijeme trajanja istog: Pokušaj saznati kakav je konkretan ustupak koji trebaš napraviti kako bi se napravilo ustupak tebi da dobiješ podršku da te malac zaista i redovito viđa bez drama svaki tjedan. Možda je tu ključ rješenja kako bi dijete ostvarilo svoja prava, ti dužnost roditelja, a mama svoj mir u komunikaciji s tobom.