newbie

Roditelj tu mjeru može predložiti ako je tako predviđeno Statutom škole koju dijete pohađa. Zakonom se takve stvari ne propisuju. Svaka škola ima svoj statut, a nijanse se mogu razlikovati. Ponegdje je među onima koji mjeru predlažu osim učitelja, stručnih suradnika, razrednog vijeća, učiteljskog vijeća i ravnatelja predviđeno i vijeće roditelja. Žalbu, a prema spomenutom zakonu, na izrečenu mjeru preseljenja rješava osoba koja ju i izriče- ravnatelj. Istina da se nerjetko zbiva situacija da praksa odstupa od zakona jer bi inače inspekcijske službe bile na kontinuiranom godišnjem odmoru. U konkretnom slučaju problem jest taj što očito nitko od onih, koji su statutom dotične škole predviđeni, takvu mjeru predložio nije.

Zakon o izmjenama i dopunama Obiteljskog zakona Članak 233. mijenja se i glasi: »Čuvanje, njega i skrb koju za maloljetno dijete ili dijete nad kojim roditelji ostvaruju skrb nakon punoljetnosti, ulaže roditelj s kojim dijete živi, vrijednosno su izjednačeni s novčanim iznosom kojeg daje za uzdržavanje roditelj s kojim dijete ne živi.«

A kako, u ovom konkretnom slučaju, gradski ured može nekoga seliti u drugu školu ako predhodno ravnatelj škole nije izrekao pedagošku mjeru preseljenja sukladno odredbama Zakona o odgoju i obrazovanju u osnovnim i srednjim školama??? Telekinezom ili????

Kad ured državne uprave, odnosno gradski ured bude obaviješten o izrečenoj mjeri preseljenja, temeljem istog zakona dužan je u roku od 7 dana odrediti školu u kojoj će biti nastavljeno školovanje, u pravilu u školu koja graniči sa upisnim područjem škole iz koje učenik seli. Do srpnja 2008. (NN 87/08) nije bila zakonom precizno propisana takva obaveza. Spomenuti se nalazi i u Legalisovoj zbirci propisa: ovdje

Uvjeti, način i postupak izricanja se donose unutar svake školice zasebno, prema predhodnom (čl.63, općim aktom) i sadašnjem zakonu (čl.86. st.3, statutom), i vjerojatno nema posebnih nijansi razlike od škole do škole u proceduri nakon koje ravnatelj izriče mjeru preseljenja. O određivanju druge škole... radi se o tekstu istog zakona (čl.85).

Zakon o odgoju i obrazovanju u osnovnoj i srednjoj školi čl.84 (5) ... a preseljenja u drugu školu, odnosno isključenja iz škole ravnatelj. Isključenje je predviđeno samo u srednjim školama.

Krajnja pedagoška mjera koja se može izreći tijekom školovanja u osnovnoj školi (radi nasilničkog ponašanja koje je na popisu razloga u istom članku zakona) je preseljenje u drugu školu, a izriče je ravnatelj. Zato upitah koje su predhodno donesene i što je team stručnih suradnika škole s malim šljivodavateljem svih ovih godina radio i kojim inenzitetom.

čl.232 (5)Ako je obveznik uzdržavanja dužan uzdržavati više djece u skladu s ovim Zakonom, obveza uzdržavanja može biti određena i u manjem iznosu od onoga u stavku 4. ovoga članka, ali tako da ne bude manja od jedne polovice iznosa iz toga stavka. (6) Obveza roditelja koji ne živi s djetetom može biti određena i u iznosu nižem od onih iz stavka 4. i 5. ovoga članka u slučaju iz članka 211. ovoga Zakona. ...ni jedan od ta dva stavka koji govore o iznosu manjem od predviđenog u st.4 ne spominje roditelja koji nema prihode već neke druge okolnosti...

Za pretpostaviti je kako roditelju djeteta iz prvog posta pravni savjet nije "čekajte godinu-dvije-pet dok vaše dijete nauči fizički se obraniti/uzvratiti"?

...bitno je ne izložiti dijete na pladnju...

Istina, no cjelodnevne kamperske misije?

Ne bi li bilo uputnije u toj hipotetskoj situaciji ne izlagati tijekom cjelodnevnog kampiranja u školi i maloljetno dijete, poglavito jer je dovoljno i previše istraumatizirano i do sada?

1. Je li vam poznato što je czss poduzeo osim uzimanja iskaza? 2. Je li vam poznato koje je radnje sama škola poduzela do sada? Rad stručnih suradnika (pedagog, psiholog, defektolog), kojim intenzitetom i koje su sve pedagoške mjere do sada primjenili? Ne prvenstveno s vašim djetetom, već s ovim koje ozljeđuje druge. Djetetu ćete pomoći, barem djelomično, terapijom obzirom na očite posljedice. Još brže ako ste u prilici ga premjestiti u drugu školu/ drugi razred obzirom na dosadašnje trajanje. Nije fair prema samom vašem djetetu, no moguće da je to ipak najbrže rješenje.

Koliko ste puta kontaktirali obiteljsko-pravnu službu ministarstva, inspekcijske poslove, ravnatelja zavoda i pravobraniteljicu za djecu, zatražili izuzeće i sl., sa činjenicama tipa: baka skače u bunar pred maloljetnim djetetom- tvrdnja voditelja nadzora kako to nije ništa strašno i neće više nikad potkrjepljuje se iskazom o osobnom poznanstvu s obitelji, voditeljica nadzora vas sačekuje u vrtiću i pred djetetom razgovara s vama kako razgovara, predhodna reakcija djeteta i naknadna nakon policijske intervencije koja zasigurno ima svoj trag i redom sve što ste već nabrojili? Naime, nije najružnija stvar optužba da ste seksist, ne volite žene, agresivan nastup i sl. (a što je, vjerujem, za vas vrlo neugodno i frustrirajuće iskustvo u komunikaciji), već stav prema djetetu od strane djelatnika tog istog CZSSa: nedopustivo je ne obratiti pozornost na pokušaj samoubojstva pred djetetom a ne utvrđivati postoje li kakve posljedice po njega naročito za trajanja nadzora i vašeg predhodnog (i ignoriranog) upozoravanja. Nedopustiv je bilo kakav razgovor s vama na opisani način a pred tim istim maloljetnim djetetom s kojim vi trebate ostvariti odnos otac-dijete. Vaša obavijest o tome bi trebala izazvati potrebu da se obrati posebna pozornost, a vjerodostojnost ijednog navoda dostatnom da se upitnom postavi stručnost. Imate li svoje pritužbe dokumentirane na način: "Dana toga i toga u prostorijama tim-i-tim tijekom prigovora na opis-situacije mi je osoba-imenom-i-prezimenom rekla/napravila citiram-to-i-to... " itd, a upućene pismenim putem u vidu prigovora na njihov rad i zahtjeva da u interesu maloljetnog djeteta takav način ne prakticiraju? Jer, ako ne, zna ispasti... "što nije na uručenom papiru- nije se ni dogodilo". Kažete da niste niti jednom doveli u pitanje stručnost, već su se sami propustima doveli do toga. Da, ali ukoliko vi nekome na to ukažete (nemojte se služiti telefonom ili usmenom predajom), a kako bi se uvidjela potreba utvrditi o čemu se točno radi i reagirati.

Znamo da ime djetetu sporazmuno određuju roditelji, pa se možemo poigrati na temu onog prvog određivanja. Situaciju možemo zamisliti kakvom god želimo, ali krajnji rezultat zamislimo ovako- otac djeteta (rođenog za trajanja braka ili 300 nada nakon i po defaultu se smatra njegovim ocem bez obzira bio ili ne) ne želi ni na koji način sudjelovati u određivanju istog. Naime, u daljnjem brainstormingu o smislenosti i svrhovitosti zakonom predviđenih sitaucija razmislimo što bi bilo značajnije i od većeg interesa za dijete (bilo koje i u bilo kojoj situaciji): da ima uredno izdan rodni list, domovnicu, zdravstvenu iskaznicu itd. ili dozvoliti mogućnost da se to ne može realizirati dok se roditelji ne sporazume? Valjda nam je jasno da članci zakona ne služe samo za situacije u kojima se ljudi lijepo i uredno sporazumjevaju. Zanimljive bi bile posljedice spomenutog članka dopunjenog ovako: "Osobno ime djeteta određuju roditelji sporazumno... ili samo jedan ako se drugome ne da." Ili: "Ako se roditelji nisu sporazumjeli o osobnom imenu djeteta, ono će o tome odlučiti nakon svoje punoljetnosti. Do tada će se zvati John Doe, a kao drugo ime se upisuje broj predmeta." Naravno da o svakoj promjeni postojećeg roditelji odlučuju sporazumno/ jedan uz suglasnost drugog i da je princip isti: oboje ili netko treći. I naravno da treba predvidjeti situaciju kad nisu suglasni. Ako piše da će netko donijeti odluku to ne znači i kakvu.

Vesna... hladna glava je ono što nerjetko treba mnogo, mnogo godina i nakon pravomoćnosti... jer uvijek iza ugla iskoči neki "biser", a sudeći prema trenutnom odnosu vašeg sina s ocem nije za očekivati da će neki čarobni štapić proraditi u mjesec, dva... Zato, radije to shvatite kao permanentnu zadaću roditelja kojem je dijete povjereno. Nije uvijek jako ugodna, ali vjerujte da se isplati...

Nije jednaka stvar kad dijete izričito odbija svaki kontakt ili kad ga jako želi pa mu se osporava, jer ovo potonje je prirodna potreba tijekom urednog psiho-fizičkog razvoja. Izričito odbijanje ukazuje na početne dvije mogućnosti: utjecaj onog roditelja s kojim dijete živi ili je protest na odnos prema sebi roditelja s kojim ne živi. Nadzor vam pruža priliku pokazati kako se ne radi o slučaju A već slučaju B, pa se suzdržite iznošenja podudarnosti osobnih i djetetovih pogleda na oca, partnericu mu i život kakav vodi, a sve kako ne bi jednom netko mogao izvesti zaključak da na bilo koji način utječete na izgradnju djetetovog negativnog stava prema ocu. Bilo bi uputno da u bilo kakvom službenom razgovoru o djetetu ne spominjete detalje na način na koji jeste u svom prvom postu obzirom da će vam vrlo lako nalijepiti kako to izričete iz ogorčenosti slijedom svog problematičnog odnosa prema ocu djeteta i njegovom životu. Nadam se da ste to dobronamjerno upozorenje iščitali u komentarima iz predhodnih postova. Sve ono u čemu niste vrlo hladne glave bit će procjenjeno kao vaša nestabilnost ili propust. Stoga, dokle god postoje zakonske mogućnosti da utjerate uzdržavanje djeteta i dok težište vaše priče o neuzdržavanju nije na načinu i radnjama kako to ostvariti- do tada će i vaša projekcija kako i na što otac djeteta troši novac biti doživljena kao vaš osobni problematičan odnos prema njemu nevezan prvenstveno uz (ne)uzdržavanje. U tom smislu povedite računa, a s ciljem manjka neugodnosti dalje... Glede podizanja tisuću kredita i sl., nije vaša stvar opterećivati se takvim sitnicama uopće, a naročito nakon saznanja da je uzdržavanje djeteta naplativo prije takvih obveza bez obzira na vrijeme njihovog nastanka. Jedino oko čega biste se zaista trebali živcirati jest ako imate namjeru.. biti mu jamac.

Nema potrebe da dodatnim informacijama o istom upitu pokrećete drugu temu. Umjesto opcije "Nova tema" se u te svrhe radije poslužite mogućnošću "Odgovori" na temu koju ste započeli.

Evo i priče bajkovitog ishoda... Zasigurno će ovo vaše iskustvo nekome pomoći, a nekog potaknuti na razmišljanje. Sretno... i uživajte svi troje u tome što ste zajedno postigli

Savjeti kakve ste dobili su vrlo ispravni i sa pravne i psihologijske strane. Svaki odgovor vam je davao jednak savjet: pomozite svom djetetu bilo sami bilo uz stručnu pomoć da se pripremi na druženja sa ocem. Znate i sami da se svaki problem, naročito kod male djece i naročito psihološke naravi kakve spominjete, može potencirati ili sanirati, a na vama je da odaberete A ili B.

Otac je zatražio stručni nadzor nad susretima, što nije nimalo neuobičajeno kada dijete još nije ostvarilo emocionalni kontakt s ocem, dakle, otac mu je nepoznata osoba. To nije ništa strašnije niti nenormalnije nego li privikavanje na tete u vrtiću. Naime, i to su osobe koje dijete prije nije poznavalo, a ipak nakon perioda adaptacije koji ne traje godinama, ostaje s njima vrlo brzo samo, pa sve dulje i dulje. Jednaku takvu ulogu ima i nadzor nad susretima u ovakvom slučaju, a to ne mora biti soc. radnica, čak češće su psiholozi u pitanju, a mnogi czss-i imaju više takvih osoba koje obavljaju takve poslove za njih kao suradnici a ne stalni zaposlenici. Inače, u czss-u vaša destinacija za razgovor o konkretnom djetetu u njegovom razvojnom stadiju a u svezi s postupanjem s djetetom je psiholog, a pravnik može izreći svoj osobni privatan stav kao laik ili majka ili jednostavno iznijeti mišljenje struke o vrlo konkretnom slučaju i vrlo konkretnom djetetu. Drugo bi bio neozbiljan i površan pristup. Ne slučajno je očev odvjetnik napomenuo konfliktne odnose s vama i s vašom majkom upravo kako bi uklonio mogućnost da se druženja odvijaju unutar vašeg doma, što se zna odrediti kao "posjet" oca djetetu u slučaju iznimno niske kronološke dobi dojenčeta kad su djetetove higijenske i prehrambene navike zapreka da dijete s ocem provede sat, dva ili tri bez majke. No, i u tim slučajevima se radi o (kraćem!) periodu koji ne traje vječno. Možete očekivati kako će ocu u prilog ići to što dijete nije isključivo sa vama cijeli dan pa da ste jedina osoba na koju je ono navilko, već ide u vrtić i nije mu stran boravak s osobama koje mu nisu ukućani i to zasigurno dulje od sat vremena, a iskustvo adaptacije na novonastalu situaciju već ima, dakle, ovo mu neće biti prvi takav susret niti privikavanje, upoznavanje i uspostavljanje poznatog odnosa. Cilj ovog perioda, koji neće trajati mjerljivo godinama već mjesecima, jest pripremiti i oca i dijete na samostalno druženje jer to i jest djetetovo pravo. Nadalje, dolazak po dijete kad budu spremni za samostalna druženja nije drama. Možete ga spustiti pred zgradu ili izvesti pred kuću predajući ga ocu, što znači da se to ne mora odvijati pored četvrtog stupa ulične rasvjete u ulici lijevo ili da ćete oca pozivati na kavu i kolače usput. Bitno da dijete od vas, majke koja ga odgaja, osjeti kako ga potiče na druženje s ocem, jer djeca vrlo često jako dobro osjete odobravanje ili neodobravanje a sklona su nastojati ispuniti i neizrečena očekivanja. Ujedno, pitali ste o utjecaju uzdržavanja na ovu tematiku: ne radi se o nečemu što se plati pa se drugo dobije. I jedno i drugo su djetetova prava nastala iz egzistencijalnih i psihološko-razvojnih potreba, stoga ih treba- ostvariti.

čl. 232a (1) Radi prisilne naplate novčanih iznosa za uzdržavanje ovrha se može provesti na cjelokupnoj imovini ovršenika koja može biti predmet ovrhe. (2) Ovrha radi prisilne naplate novčanih iznosa za uzdržavanje djeteta može se provesti na cijeloj plaći ili drugom stalnom novčanom primanju roditelja, osim na iznosu koji odgovara iznosu od jedne četvrtine prosječne mjesečne isplaćene neto plaće po zaposlenom u pravnim osobama Republike Hrvatske za proteklu godinu. (3) Ovrha na plaći i drugom stalnom novčanom primanju roditelja za uzdržavanje djeteta provest će se prije ovrhe radi naplate svih drugih tražbina na tim primanjima neovisno o vremenu njihova nastanka. Stoga...

Ne možete zabraniti ocu da zajedno s djetetom posjeti baku. Jednako tako, susreti i druženja djece s ocem nisu kućni posjeti oca djetetu i vama, već vrijeme koje oni provode zajedno uspostavljajući svoj međusobni odnos. Eventualno kad je dijete dojenačkog uzrasta, prisutnost majke je poželjna, ali isključivo upravo radi te činjenice. No računajte da i to nije dugog vijeka. S druge strane, osoba s kojom otac dijeli život je dio očevog života a dijete ima pravo upoznati i nju, ma kakve vi osjećaje gajili prema toj osobi. Naravno da bi otac trebao posvetiti vrijeme sebi i djetetu, no radi tog istog djeteta bi bilo više nego zgodno da svoje negativne emocije i stavove ne prenosite na dijete. Ukoliko se dogodi negativan utjecaj na dijete u smislu da mu se puni glavica kvalifikacijama koje diskreditiraju vas kao njegovu majku, to je sasvim drugi par rukava.

Možda im je napisao nešto žaleći se, odnosno, obavještavajući ih da nešto ne radite u interesu dobrobiti djeteta. No, tu ste školu već prošli do sada...

Bilo bi uputno da nastavite na istoj temi u kojoj ste iznijeli situaciju i gdje očekujete odgovor, stoga nema potrebe za otvaranjem nove a s istom tematikom, slučajem i upitom: *baccino #1 Da li tužiti ili ne? Aktivan Registriran: 30.12.2008 Mjesto: Broj objava: 22 Ispričavam se unaprijed ako se ponavljam, jer sam pitala već u postu od 12.01 kako do zajedničkog novca nakon rastave. Naime slušam svakojake priče i "dobronamjerne" savjete, ali nitko nije imao slučaj kao ja (od poznatih).Pa molim još jednom, ima li smisla tužiti bivšeg za podjelu novca jer to je jedino zajedničko što smo imali u braku.Naravno na njegovom računu, a ja nisam imala punomoć.... Čini mi se da je samo moja riječ protiv njegove, jer ja nemam nikakvih dokaza da smo novac od svadbe stavili na njegov račun a ni to da sam novac od porodiljnog davala njemu ...Pomozite savjetom,molim vas! _________________ Objavljeno: 22.1.2009 15:58