U parnici ćete svakako moći dokazati da je zadužnica upotrebljena protivno sporazumu stranaka. Naime bitno je da ste prilikom izdavanja zadužnice predali uz popratnicu (dostavnicu) zadužnicu kojim ste točno ovlastili svojeg vjerovnika radi osiguranja kojih tražbina bi se zadužnica mogla kao instrument osiguranja naplate iskoristiti.
nekada su se uz akceptne naloge, a danas i dalje uz bianco mjenice se izdaju tzv OČITOVANJA kojim se ovlašćuje primatelj instrumenta osiguranja za popunjavanje.
postoji sudska praksa da su pokušali privremenom mjerom "osujetiti" zadužnicu/mjenicu međutim to je postupku određivanja privremene mjere dosta teško.vidi na www.vtsrh.hr praksu pod Pž-988/04
r i j e š i o j e
Odbija se žalba predlagatelja osiguranja kao neosnovana i potvrđuje rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu broj XXX R1-452/03 od 15. siječnja 2004. godine.
Obrazloženje
Pobijanim rješenjem označenim u izreci ovog rješenja, sud prvog stupnja je odbio prijedlog predlagatelja osiguranja za osiguranje dređivanjem privremene mjere. Tako je sud prvog stupnja riješio jer je nakon provedenog dokaznog postupka tvrdio da predlagatelj osiguranja nije iznio nikakve injenice o postojanju opasnosti, a niti okolnosti koje bi sud uvjerile da je ta opasnost vjerojatna.
Protiv tog rješenja žalbu je izjavio predlagatelj osiguranja. Žalitelj u žalbi u bitnom navodi da je protivnik osiguranja prekinuo ugovor na dva načina, i to obustavom isporuke i u pokušaju ponovne narudžbe odbio je za odredivu narudžbu predati robu, tako da predlagatelj osiguranja nema obveze prema protivniku osiguranja, a za čije je ispunjenje protivnik osiguranja podnio na naplatu bianco zadužnicu. Stoga je blokada računa predlagatelja osiguranja putem bianco zadužnice nedopustiva. Žalitelj predlaže da se pobijano rješenje ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno raspravljanje, te da se preinači rješenje i prihvati privremena mjera deblokade računa predlagatelja osiguranja.
Žalba predlagatelja osiguranja nije osnovana.
Ispitujući pobijano rješenje temeljem odredbi članka 365. stavak 1. i 2. te članka 381. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine” broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01 i 117/03) u svezi članka 19. stavak 1. Ovršnog zakona (“Narodne novine” broj 57/96, 29/99 i 173/03) u granicama razloga navedenih u žalbi, te pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredbi parničnog postupka i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud nalazi da sud prvog stupnja nije počinio niti jednu povredu odredbi parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9. i 11. Zakona o parničnom postupku, te da je pravilno primijenio materijalno pravo.
Iz spisa proizlazi da je dana 4. prosinca 2003. godine predlagatelj osiguranja podnio prijedlog za osiguranje, a “radi ukidanja ovršnih radnji privremenom mjerom, neurednim zaduženjem, deblokadom.” Budući da taj prijedlog za osiguranje nije bio podoban za postupanje, sud prvog stupnja je sukladno odredbi članka 109. stavak 1. Zakona o parničnom postupku zaključkom od 10. prosinca 2003. godine pozvao predlagatelja osiguranja na ispravak prijedloga za osiguranje, tako što će točno označiti stranke u postupku osiguranja, tražbinu čije osiguranje traži, zatim odrediti kakvu konkretnu mjeru traži i vrijeme njezina trajanja. Premda podneskom od 22. prosinca 2003. godine (list 7 spisa) predlagatelj osiguranja izvješćuje sud da udovoljava nalogu suda, taj podnesak je nepodoban za odlučivanje o predloženoj privremenoj mjeri, jer predlagatelj osiguranja nije točno naveo kakvu konkretnu mjeru traži i vrijeme njezina trajanja (predlagatelj osiguranja je naveo da mjera ima privremen karakter do utvrđivanja vjerodostojnosti isprava kojim je protivnik osiguranja postavio osiguranje plaćanja). Umjesto da temeljem odredbe članka 109. stavak 4. Zakona o parničnom postupku u svezi članka 19. stavak 1. Ovršnog zakona odbaci prijedlog za osiguranje, sud prvog stupnja je dana 15. siječnja 2004. godine proveo ročište na kojem je predlagatelj osiguranja naveo da ima tražbinu u iznosu od 18.963,81 kn po osnovi štete zbog raskida ugovora (premda nema nikakvu sudsku odluku o šteti), te da opasnost kao pretpostavka za određivanje prethodne mjere dokazuje time da kod predlagatelja osiguranja može doći do otvaranja stečajnog postupka zbog toga što mu je račun blokiran. Temeljem tih navoda predlagatelja osiguranja, sud prvog stupnja donio je pobijano rješenje.
Prema odredbi članka 296. stavak 1. Ovršnog zakona, da bi sud odredio privremenu mjeru, predlagatelj osiguranja mora učiniti vjerojatnim postojanje svoje tražbine, te mora učiniti vjerojatnom opasnost da bi bez takve mjere protivnik osiguranja spriječio ili znatno otežao ostvarenje tražbine, time što će svoju imovinu otuđiti, prikriti ili na drugi način njome raspolagati.
Iz spisa proizlazi da je predlagatelj osiguranja podnio prijedlog za osiguranje tražbine privremenom mjerom kojom se zabranjuje dužniku protivnika osiguranja ([H.P.B.] d.d.) da protivniku osiguranja preda stvari (u ovom slučaju novac) predlagatelja osiguranja, a prema bianco zadužnici koju je predlagatelj osiguranja na ime osiguranja tražbine predao protivniku osiguranja.
Pravilno je mišljenje suda prvog stupnja da predlagatelj osiguranja nije učinio vjerojatnim postojanje svoje tražbine na ime naknade štete protiv protivnika osiguranja. Naime, predlagatelj osiguranja ničim nije dokazao da mu je protivnik osiguranja pričinio štetu čije osiguranje predloženom privremenom mjerom traži. Naprotiv, protivnik osiguranja, prema mišljenju ovoga suda, ima tražbinu prema predlagatelju osiguranja i to upravo u visini iznosa koji je u bianco zadužnici naveden. Odredbom članka 183a. stavak 2. Ovršnog zakona propisano je da bianco zadužnicu s naknadno upisanim iznosom tražbine i podacima o vjerovniku banci dostavlja vjerovnik s učincima pravomoćnoga sudskog rješenja o ovrsi. Budući da je bianco zadužnicu izdao predlagatelj osiguranja kao sredstvo osiguranja plaćanja, te da on ničim nije dokazao da poslovni odnos s protivnikom osiguranja nije ni nastao odnosno da je tražbina koja je osigurana bianco zadužnicom prestala, predlagatelj osiguranja nema tražbine prema protivniku osiguranja.
Osim toga, predlagatelj osiguranja nije iznio činjenice niti je u smislu odredbe članka 219. Zakona o parničnom postupku predložio dokaze kojima bi sud mogao utvrditi da bi naplatom po bianco zadužnici za predlagatelja osiguranja nastala opasnost, a niti je dokazao okolnosti koje bi sud uvjerile da je ta opasnost vjerojatna.
Budući da se nisu ispunili kumulativni uvjeti propisani odredbom članka 296. stavak 1. Ovršnog zakona, sud prvog stupnja je pravilno odbio prijedlog za osiguranje određivanjem privremene mjere.
Stoga je valjalo temeljem odredbe članka 380. točka 2. Zakona o parničnom postupku u svezi članka 19. stavak 1. Ovršnog zakona odbiti žalbu predlagatelja osiguranja kao neosnovanu i potvrditi pobijano rješenje.
