Jack Butler

Prihvaćam. Međutim, izmjenama tog ili nekog drugog zakona nije dana mogućnost Stožeru da: - odlučuje da će neke trgovine raditi, a neke neće smjeti raditi - odlučuje zabraniti rad kafićima i restoranima - odlučuje da se sportska i kulturna događanja neće održavati - odlučuje koliko ljudi može biti na sprovodu ili na vjenčanju. Postoje Odluke Stožera koje limitiraju broj ljudi. Gdje je zakonska podloga za zabranu okupljanja ako već tumačimo da mogućnost zabrane kretanja postoji. - odlučuje zabraniti održavanje misa ili obreda neke druge vjere. Koji to Zakon dopušta ograničenje toga u svojim odredbama? Ovo ne potpada pod pravo kretanja ili pravo okupljanja već pod pravo vjeroispovijedi. To pravo sukladno Ustavu se ne može ograničiti nikako. Vezano za ovo. Bivša supruga i ja imamo djecu koja žive s njom u drugoj županiji. Ja već nekoliko dana s ministarstvom obitelji (ne znam puno ime) i sa Stožerom komuniciram i nitko mi ne zna reći da li ja mogu otići po djecu po Planu roditeljske skrbi ili ne, da provedu vrijeme sa mnom. Djeca nisu bolesna niti zahtijevaju neku posebnu skrb, već je riječ o osobnim susretima sukladno Planu roditeljske skrbi, dakle druženju. Na stranu što bi bilo najbolje napraviti u ovoj situaciji za djecu u pogledu njihovog zdravlja pa da li putovati ili ne. Ali to je pitanje za moju bivšu suprugu i mene. Pojavilo se pitanje da li Odluka o zabrani napuštanja boravišta ograničava moje roditeljsko pravo da budem s djecom, odnosno daje li majci pravo ne postupiti po Planu roditeljske skrbi, ili još gore da o opravdanosti mojeg putovanja prema djeci odlučuje neki refernt nekakvog stožera? Ako da, gdje je onda podloga za to u Obiteljskom zakonu kada se zna tko odlučuje o ograničenju roditeljske skrbi, a to je samo i isključivo sud i to u izvanparničnom postupku, dakle nekakav postupak pred sucem se mora provesti?

Ograničenja koja su sada na snazi donesenim Odlukama, nisu prethodno ugrađena u zakone. Da jesu, ista bi se donosila ovlaštenjem iz čl. 47. Zakona o zaštiti pučanstva od zaraznih bolesti jer je tamo propisana ta mogućnost. Sabor propisuje pod kojim uvjetima se neko pravo ostvaruje, međutim ne prepušta izvršnoj vlasti donošenje nekih ad hoc rješenja kojima se dira u ta prava. Po meni, u pravnoj državi odredbom koja omogućuje "donošenje drugih mjera" iz čl. 47. Zakona o zaštiti pučanstva od zaraznih bolesti, Takvom odlukom Sabor sigurno nije razriješio ruke izvršnoj vlasti. Pročitao sam sve Narodne novine od početka veljače i sve dopune zakona su se odnosile na ekonomsko-porezne odnose (izmjena zakona o dohotku, rodiljnim naknadama i sl.) Izmjenama Zakona o obrani, unazad nekoliko godina termin "Izvanredno stanje" ne postoji u pravnom sustavu RH niti tko ga proglašava. Kada sabor odlučuje o ograničenju ustavnih prava, odlučuje 2/3 većinom. Niti čl. 17. Ustava ne spominje proglašavanje izvanrednog stanja. Puno hvala Hvala vitralni! Pročitao sam članak na ius info i barem 1 sudac Ustavnog suda se slaže sa mnom. Ako smijem, uvažavajući argumente kolege Spitfire, prijepor je ovaj: Da li su Odluke stožera, odnosno mogućnost njihova donošenja sa sadržajem kojeg imaju, već bile ugrađene u pravni sustav RH, odnosno da li ovlast za njihovo donošenje, kako od njih kao donositelja tako i njihov sadržaj, proizlaze iz zakona koji su na snazi. Po meni ne jer za njihovo donošenje ne bi onda bila potrebna dopuna Zakona o sustavu civilne zaštite (čl. 22.a) te bi svaka Odluka bila donesena pozivom na neki zakon koji tu mjeru dozvoljava. Npr. da su odluke donesene temeljem čl. 22.a i, recimo čl. 47. Zakona o zaštiti pučanstva od zaraznih bolesti. Ili recimo, a u slučaju zabrane rada trgovina, temeljem nekog čl. iz nekog zakona koji omogućava zatvaranje trgovina ili ograničavanje radnog vremena (to je možda Zakon o trgovini ako tamo postoji ta mogućnost) pa se onda takva odluka donosi temeljem čl. 22.a i tog članka Zakona o trgovini koji to dopušta. Po mojem mišljenju, to ovdje nije slučaj već je Stožer odluke donosio temeljem mišljenja ljudi u Stožeru šta bi bilo dobro napraviti u ovoj situaciji bez uporišta u zakonu. Ovako, izmjenom samo Zakona o sustavu civilne zaštite, stječe se dojam da imaju slobodne ruke što i kako napraviti. Ne sumnjajući u njihove dobre namjere, a gledajući samo s pravne strane, njihovo postupanje je neustavno i nezakonito.

Ustavno pravo se ne ograničava blanketnom normom jer predstavlja diskrecijsku odluku donositelja i onemogućava ustavnu kontrolu te odluke. Tim tumačenjem pojedinac ne bi mogao podnijeti Ustavnu tužbu. Prijedlog za ocjenu ustavnosti pišem od subote ujutro i napisao sam već dobar dio obrazloženja.

Kao i svaki drugi Zakon. Pravo kretanja, kao i neko drugo ustavno pravo nije unaprijed ograničeno nekim Zakonom jer se onda gubi smisao ostvarivanja tog prava kao i smisao ovlasti Sabora da odlučuje o ograničenju kada se pojavi potreba za ograničenjem kretanja. U tom bi slučaju onda odlučivala izvršna vlast o ustavnim pravima. Čak i da je Zakon o zaštiti pučanstva od zaraznih bolesti izglasan dvotrećinskom većinom to ne znači da su ustavna prava dana pod nekim uvjetom. Ustavna prava nisu dana s rezervom ili s figom u džepu ili s nekom "osiguračem" u nekom zakonu. Ona se ostvaruju dok ih Sabor zakonom ne ograniči. Da je shvaćanje pogrešno govori i slijedeće: Odlukama Stožera, a mislim da ih ima više od 10, ograničeno je pravo na okupljanje (zabrana više osoba na jednom mjestu i kulturnih i sportskih događanja), pravo na slobodu vjeroispovijed (zabrana održavanja misa), pravo na rad (zatvaranje trgovina i ograničenje radnog vremena trgovina), poduzetnička sloboda (zatvaranje trgovina, ograničenje radnog vremena). Koji to zakoni u sebi unaprijed sadrže ovlast njihova ukidanja, posebno prava na okupljanje i slobodu vjeroispovijedi da bi izvršna vlast iste mogla ograničiti ako se pojavi potreba? Da. I to propisanom većinom, a kako to propisuje Ustav. S višegodišnjom praksom kao odvjetnik i znam kako funkcionira trodioba vlasti. O ovome će odlučiti Ustavni sud RH po podnesenom prijedlogu za ocjenu ustavnosti.

Da. Još jedan dokaz da se ustavom zajamčena prava mogu ograničiti samo ZAKONOM, a iste donosi Sabor kao predstavničko tijelo građana RH. Narod ostvaruje vlast izborom svojih predstavnika, a predstavnici sjede u Saboru, a ne u vladi li Stožeru. Kako u Republici Hrvatskoj zakoni moraju biti u suglasnosti s Ustavom, a ostali propisi i s Ustavom i sa zakonom te svatko je dužan držati se Ustava i prava i poštivati pravni poredak Republike Hrvatske, Odlukama Stožera došlo je do suspenzije Ustava. Mislim da sam u pravu glede dosega odredbe tog članka. Po mojem mišljenu ono što se u RH dogodilo je slijedeće: Svi političari su vidjeli da treba brzo djelovati i onda su na brzinu ovako, po meni neustavno i nezakonito, postupili računajući da se nitko oko toga neće previše uzbuđivati, a najmanje narod jer se uvukao strah. I bili su u pravu. Nekoliko političara, Milanović i nešto Grmoja, su spomenuli priču, ali nitko više. Vlada, i posebno ministar Beroš, imaju podršku javnosti i to im je u ovoj situaciji dovoljno. Kada sve prođe, i nadam se u najboljem redu, ovo će biti primjer u udžbeniku Ustavnog prava i ništa više. S druge strane, talijani su ograničili sve živo po propisanoj zakonskoj proceduri na način da je odluke donosilo tijelo koje ima ovlast donijeti takvu odluku.

Pretpostavljam da se to ograničenje odnosi na osnivanje i ograničenje kretanja u karantenama. Zakon o zaštiti pučanstva od zaraznih bolesti propisuje ovlast osnivanja karantena. Kasnije u zakonu se navodi ovlast ministra: zabrana kretanja osoba, odnosno ograničenje kretanja u zaraženim ili neposredno ugroženim područjima. Pa bi mi smisleno bilo ograničenje kretanja u karanteni jer, ponavljam, o ograničenju kretanja može odlučiti samo Sabor i to zakonom - čl. 32. st. 2. Ustava - Pravo kretanja na teritoriju Republike Hrvatske, pravo ulaska u nju i izlaska iz nje može se iznimno ograničiti zakonom, ako je to nužno radi zaštite pravnog poretka, ili zdravlja, prava i sloboda drugih.

Riječ ministar u tom zakonu označava ministra zdravstva. Odluke su donesene po Božinoviću.

Čl. 16. Ustava kaže: Slobode i prava mogu se ograničiti samo zakonom da bi se zaštitila sloboda i prava drugih ljudi te pravni poredak, javni moral i zdravlje. Dakle zakonom, a ne nekim aktom na temelju zakona, što Odluke jesu jer su donesene na temelju čl. 22.a Zakona o sustavu civilne zaštite. Zakone donosi Sabor, a ne ministar. Odluke Stožera o ograničenju potpisane su od strane Božinovića koji je ministar unutarnjih poslova, a ne zdravstva. Dopuna Zakona o civilnoj zaštiti donesena je temeljem čl. 89. Ustava, kao i svaki drugi zakon, a ne temeljem 16. Ustava. Čl. 89. Ustave kaže: Predsjednik Republike proglasit će zakone u roku od osam dana od kada su izglasani u Hrvatskom saboru. Ako Predsjednik Republike smatra da proglašeni zakon nije u skladu s Ustavom, može pokrenuti postupak za ocjenu ustavnosti zakona pred Ustavnim sudom Republike Hrvatske. Čl.16. Ustava SABORU daje ovlast donošenja zakona kojima ograničava prava i slobode građana, a ne nekom ministru. Sabor nije dopunio Zakon o sustavu civile zaštite na način da je na njega prenio ovlasti koje pripadaju ISKLJUČIVO njemu. Samo Sabor može odlučivati o ograničenju ustavnih prava građana. Kada se Sabor ne može sastati odluku o ograničenju donosi na prijedlog Vlade i uz supotpis predsjednika Vlade, Predsjednik Republike. Opet ne Stožer ili ministar unutarnjih poslova ili zdravstva. Ustav je suspendiran jer su ustavna prava građana ograničena odlukama tijela koje ta ograničenja ne može donijeti niti Sabor na takva tijela donošenje takvih odluka uopće može prenijeti. Sanja Barić u članku na web stranici Novog lista istog je mišljenja. Također, dopuna Zakona o sustavu civilne zaštite kaže: »Članak 22.a (1) U slučaju nastupanja posebnih okolnosti koje podrazumijevaju događaj ili određeno stanje koje se nije moglo predvidjeti i na koje se nije moglo utjecati, a koje ugrožava život i zdravlje građana, imovinu veće vrijednosti, znatno narušava okoliš, gospodarsku aktivnost ili uzrokuje znatnu gospodarsku štetu, Stožer civilne zaštite Republike Hrvatske donosi odluke i upute koje provode stožeri civilne zaštite jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave. (2) Odluke i upute iz stavka 1. ovoga članka donose se radi zaštite života i zdravlja građana, očuvanja imovine, gospodarske aktivnosti i okoliša te ujednačavanja postupanja pravnih osoba i građana.«. "Stožer civilne zaštite Republike Hrvatske donosi odluke i upute" - To nisu zakoni kojima se ustavna prava jedino mogu ograničiti. Kako se odlukama i uputama prava građana ograničavaju, to je de facto suspenzija Ustava. na temelju čl. 16. Ustava SAMO SABOR može ograničiti prava iz tamo propisanih razloga jer SAMO SABOR u RH donosi zakone se ustavna prava mogu ograničiti SAMI i ISKLJUČIVO zakonom. Na važnost toga upućuje i odredba o kakvoj se većini u Saboru mora raditi. To niti jedan ministar ne može zaobići.

Mislim da Spitfire griješi. Sva ograničenja ustavnih prava moraju biti donesena u Saboru kao zakon i to propisanom većinom, a ne od strane ministra na temelju zakona gdje on ima diskrecijsko pravo koje mjere će donijeti. U Ustavu jasno stoji da se prava mogu ograničiti zakonom, a zakone donosi sabor. Dakle da bi neko tijelo izvršene vlasti (ovdje Vlada kroz Stožer) ograničilo neko ustavno prvo građana mora za ograničenje postojati zakon koji kaže da se ustavna prava ograničavaju. Značanje riječi ministar u zakonu o zaštiti pučanstva od zaraznih bolesti odnosi se na ministra zdravstva, a ne na ministra unutarnjih poslova. Po mojem mišljenju Odlukama Stožera nesporno je nepoštivanje načela vladavine prava u RH te je de facto došlo do suspenzije Ustava. Izvršna vlast provodi odluke Sabora kojima se ustavna prava ograničavaju, međutim iste ne može donijeti. Sabora prvo mora reći da ograničava slobodu kretanja, okupljanja i sl. pa da da onda neko tijelo Vlade (ovdje Stožer) tu odluku provede.

Kasko osiguranje nije obvezno osiguranje. Puno auto kuća nudi uz novi kupljeni automobil i policu kaska i policu od auto odgovornosti. To su dvije različite police. Auto ne možeš registrirati ako nemaš policu odgovornosti, ali auto možeš osigurati bez registracije. Kasko polica je vjerojatno već sadržana u ugovoru o kupoprodaji. I u originalnom postu nije spomenuto da je šteta nastala prilikom istovara.

Vozilo ne mora biti registrirano da bi bilo kasko osigurano.

Zastara, po meni iznosi 3 godine. Rok od 1 godine predviđen je za isporuku vode i odvoz smeća kućanstvima.

Ono što je ugovoreno.

Prije svega angažirajte odvjetnika.

Kako ste to VI kupili stan (množina), a da je on u samo vašem vlasništvu?

Zašto vam odbijaju isplatiti?

Žalili ste se na odluku o obustavi ovrhe protiv vas? Zašto? Kako glasi presuda o ovrsi(?) iz 2004. g.? Tko je naveden kao tuženik? Šta kaže presuda Županijskog suda? Zašto ukida presudu OS?

Nikakav prijedlog nagodbe još ne šaljite!

Kakvo ročište je bilo? Za kakvo dugovanje vas tuže i kad je isto nastalo?

5 dana straha ne opravdava dosudu naknade uopće, a ne 2.200 kn. Kriteriji VSRh se ne primjenjuju tako.

Ovako iz glave, bez čitanja medicinske dokumentacije: Dva dana srednjih bolova, 3 dana slabih bolova, 5 dana straha ukupno, bez trajnih posljedica i naruženja, nekoliko sati tuđe njege i pomoći, 10 dana bolovanja sveukupno. Dobro bih se zamislio da li bih stranci savjetovao da tuži. Da zastupam osiguranje, išao bih na odbijanje tužbenog zahtjeva i velike su šanse da bih i dobio.

Nitko za ovo ne ide u mirenje. Za detaljniji odgovor i uputu neka Šemso navede: Kakav je bio sudar, koja su bila oštećenja na vozilima, koliko ima medicinske dokumentacije, koliko puta je bio kod specijaliste, da li je proveo kakvu terapiju i tako dalje.

Nemoj trošit vrijeme. Prema navodima iz njihovog dopisa proizlazi da niti jedna ozljeda nije objektivno medicinski potvrđena. Također 2 tjedna bolovanja i opisane tegobe, po meni, ne predstavljaju osnov za isplatu naknade štete. Odvjetnik kojeg ćeš angažirati dobit će isti takav dopis i jedino što ti preostaje je tužba. Na sudu možda možeš dobiti, ali je vjerojatnije je da ćeš izgubiti parnicu i biti obvezan platiti troškove, a onda si u goroj situaciji nego sad.

Realno, u tvojoj situaciji nije važno koji se Zakon o obveznim odnosima primjenjuje jer niti po starom zakonu niti po novom ne moraš vratiti glavnicu isplaćene pravične novčane naknade, ali njihov zahtjev za vraćanjem kamata i troškova je osnovan. Što se tiče primjene konkretnog zakona, mislim da se primjenjuje novi ZOO jer je obveza vraćanja stečenog bez osnove nastala u vrijeme njegova važenja jer je ukidanjem pravomoćne presude odlukom VS RH nastao obvezni odnos tebe i osiguratelja. Moj savjet je da se dogovoriš s osiguranjem.

Neopravdava svaka ozljeda isplatu pravične novčane naknade.