rastava - troje malodobne djece

[darija]

Pozdrav,

majka sam troje malodobne djece, u braku 11 godina, pred rastavom - na moju inicijativu. Zaposlena sam na managerskoj poziciji, trenutno sam na bo. buduci da nisam sposobna obavljati poslovne obveze zbog situacije u kojoj se nalazim. Suprug je ratni invalid - u mirovini, dijagnosticiran mu je PTSP, do sada nije fizicki agresivan, jedino verbalno no nikada se ne zna sto nosi novi dan. Situacija u kojoj se trenutno nalazim je kao zona sumraka - ja sam predala zahtjev za rastavu, razgovarala sa djecom, njega upoznala sa svim svojim koracima koje sam poduzela, on se sa nicim ne slaze, ne prihvaca rastavu i sustavno me maltretira, verbalno( nadam se da ce na tome i ostati ). Djeci govori protiv mene kada ja nisam kod kuce, vidim da ih to pogadja jer mi gotovo uvijek to i prenesu. Trenutno ne razgovaramo, uopce - niti dobro jutro, niti dobar dan, nista. Jedino, ako stvarno postoji potreba da se obratimo jedno drugome - to je kada su djeca u pitanju. Ono sto mene ubija u cijeloj ovoj situaciji je cinjenica da ja ne vidim na koji nacin bi se on mogao maknuti iz ovog stana u kojem se nalazimo svi zajedno jer ova atmosfera je sve samo ne zdrava za nasu djecu a i meni polako pucaju svi savovi. Zivimo u stanu kojeg sam ja nasljedila od mame, mama je sa nama - niti sa njom ne razgovara. Ne jede sto ona ili ja skuhamo, spava u drugoj sobi, totalna izolacija - ali fizicki je tu!

Prijeti da nece otici dokle god se rastava ne zavrsi, dokle god se ne potpise i zadnji papir...a to moze trajati i trajati. Tek je prije tjedan dana dobio prve papire od suda, sada se ceka njegov odgovor, u roku od 15 dana. Razmisljala sam da ja sa djecom odem u podstanare, mama bi ostala u stanu - pretpostavljam i on...opet mi se cini da bi to za djecu bilo mozda pretraumaticno..ne znam.

Inace, djeci stalno govorim da ih tata voli, da ih ja volim, da jednostavno mama i tata ne mogu vise biti zajedno kao nekada jer mama vise tatu ne voli kao nekada zbog puno problema koje smo imali...Pokusala sam im to objasniti na sto je moguce njima blizi nacin i stalno se trudim razgovarati o svemu sa njima. Onda on uleti u razgovor sa optuzbama da je njega tjeram van, da mu oduzimam djecu i to naravno sve radi pred njima - djeca briznu u plac, najcesce, ja pocnem urlikati na njega i sve preraste u nocnu moru najgore vrste. Zanima me jos jedna stvar - da li postoji ikakva mogucnost da on dobije skrbnistvo nad djecom ili jednim od djeteta, s obzirom na njegovu dijagnozu - inace, ja sam odmah zatrazila skrbnistvo nad svom djecom. I - da li se djecu u toj dobi pita sa kime bi zeljeli ici?

Sve ovo pisem jer znam da nazalost nisam jedina koja ima ovakvih problema, pa ako netko prepozna sebe u mojoj prici - nadam se da ce napisati koju rijec - podrske.

Inace, pozdravila bih ove stranice, stvarno mozemo puno toga nauciti ovdje.

Jedna tuzna mama....

[tikii]

Evo, ja ne mogu vjerovati koliko se zapravo prepoznajem u ovoj priči. Gotovo identično, sve osim PTSP, trajanja braka i nekih sitnica. Nažalost i mene muči isti strah što se tiče skrbništva i nemam odgovor, ali barem podižem, pa možda netko odgovori.

[Mrljavac]

Možda bi trebali ozbiljnije porazgovarati sa suprugom, a na njegove kako Vi kažete verbalne napade nemojte odgovarati istom mjerom jer time nećete ništa postići već samo kontraefekat. Ako je u njega dijagnosticiran PTSP trebao bi trošiti određene lijekove, a on sigurno Vama i djeci ne želi nikakvo zlo, već samo najbolje ali ima trenutaka kada se on ne može kontrolirati (ali sami ste rekli da Vas tjelesno ne zlostavlja), a zato postoje određeni centri za psihotraumu (grupne psihoterapije i dnevna bolnica) te ga pokušajte nagovoriti da ode tamo, gdje možete i Vi prisustvovati, odete u bračno savjetovalište ili sl. Morate biti svjesni da njemu jednostavno treba pomoć prvenstveno Vaša, a onda ambulantno ili bolničko liječenje, a ako na tako radikalan način želite riješiti tu svoju situaciju tu bi djeca najviše trpila posljedice. U svakom braku postoje nesuglasice i određena krizna razdoblja ali treba ih pokušati rješiti na najmanje bolan način za sve. A i razlog Vaših nesuglasica ne mora biti njegova bolest PTSP. Možda obostrano griješite u međusobnom komuniciranju i njega nemojte gledati kao u nekog nenormalnog. Djeca bi vjerojatno pripala Vama ali treba vidjeti i drugu stranu medalje.

 

[bigfoot]

....i princip koji iznosiš trebao bi se stostruko tako odnositi i na BPD.....glavni uzrok obiteljske problematike, razvoda, obiteljskog nasilja, sukoba oko skrbništva i alimentacije, preljuba u braku....

 

Jer za razliku od stečenog, BPD nastaje u ranoj mladosti, predstavlja duboko prožimajući pravilni obrazac postupaka i ponašanja koje duboko odstupa od vrijednosti sredine u kojoj živi osoba koja ga ima....teži je i pogubniji za bliske osobe i za one koji ga imaju....8 % ih izvrši kompletni suicid....brakovi po pravilu , bolje reči po zakonitosti (hahahaha) propadaju.....

 

Nažalost, za BPD se ne dijele penzije, ne potplaćuje se da bi se dobila dijagnoza BPD-a, tajna o njegovom postojanju odgovara vlasti i strukturama, feministkinjama , pa čak i PTSP-ovcima

 

Svijet je okrenut naopako, a dovoljno je samo malo znanja i logike da se puno toga ispravi.....

 

Napominjem, po sadašnjim demografsko - statističkim podacima od BPD-a boluje 2-3 % opće populacije. Podatci o spolnoj prevalenciji su još intrigantniji - 75 % žena....

 

 

[bigfoot]

..usto Mrljavac, kladim se u sve što mi je sveto da u Republici Hrvatskoj postoji više osoba koje su PTSP dobile tijekom obiteljskih sukoba i razvoda braka, nego tijekom tzv. Domovinskog rata.....uz dužno poštovanje i sućut svim ozbiljno oboljelima od PTSP-a.

[zvrka]

ne mogu vam pomoći pravnim savjetom, ali kao žena vas razumijem, zapravo pokušavam razumjeti. javljam vam se isključivo radi davanja potpore vama i vašoj djeci. ma koliko velika bila,v jerovatno je i njima na njihov dječji način teško. stoga u svemu što učinite i pokrenete pred državnim tijelima, mislite prije svega na djecu.......... a i to da ona trebaju podjednako i oca i majku. nemojte misliti da sam na strani vašeg muža. morate znati da je zakon na strani djece i da se moraju štititi njihovi interesi. želim vam da pokušate sa suprugom na kakve terapije, lijekovi ili razgovori za psiholozima, psihijatrima i šta ja znam........ probajte sve jer 11 godina braka (ukoliko je barem neko vrijeme bio dobar) ne odbacuje se samo tako. draga gospođo svako dobro vama i vašoj djeci, a suprugu probajte pomoći prije nego počnete "ratovati", jer mi se nekako čini da će se sve lomiti na njihovim leđima. i sama sam majka i stoput mi je došlo da raskrstim, ali ne zbog ptsp nego zbog drugih manjevažnih stvari, ali se uvijek sjetim da gore može biti uvijek, a bolje ako se ljudi samo mrvicu potrude. vaš suprug treba vašu pomoć, nemojte mu je uskratiti, pa ćete se poslije lupati po glavi.pozdrav i sretno!!!!!!!!!!! :thumbs:

[darija]

Pozdrav svima,

 

kao prvo, zeljela bih zahvaliti onima koji su se javili. Nisam dugo bila ovdje, no puno toga se promijenilo u mom slucaju - uglavnom, da ne duljim, suprug i ja smo odlucili zajedno potraziti pomoc kod bracnog psihologa, on uz to ide i psihologu, sam.

Ide na bolje, polako dolazimo do uzroka i povoda nasem razdoru i neslaganju.

Vjerujem da cemo naci zajednicko rijesenje i opet moci zivjeti jedno pored drugog, u ljubavi.

 

Lp.

[dsemovca]

Bigfoot savim je vidljivo da ti od ovog radiš sprdačinu. PTSP ne mora biti samo kao poslijedica u obrani suveriniteta RH-a. I tu si u pravu, no ne mogu ti dozvoliti da na ovakav posprdan način govoriš o hrvatskim braniteljima oboljelima od PTSP-a i po tebima "lovcima na mirovinu".

 

O tebi dosta sva suvišna riječ (ili sam opet nešto krivo shvatio). PTSP nije bolest pojedinca, već i obiteljska bolest, kako je Mrljavac objasnio, pokušajte proči zajednički tretman kroz liječenje (dnevna bolnica, zajednički odlasci psihijatru i već nabrojano).

 

Mogu reči da sam takav pako proživljavao i ja, s tim da sam razvod tražio ja. Imamo četvoro djece i kroz tu neugodnu fazu za sve članove obitelji, ipak sam imao razumijevanja od njihove strane, no dosta toga morao sam učiniti i sam. Zašto do toga dolazi? Uvijek sam si postavljao, kao takav "lud", jesam li na štetu svojoj obitelji. To me dosta vremena proganjalo, sve do pokušaja suicida. Ali djeca trebaju i oca, supruga muža, majka sina i to je prevagnulo u meni, da sada više boravim sa djecom i suprugom, više komuniciramo o svim problemima, no treba dosta vremena da mi prihvatimo neke stvari, a u biti su banalne, takvekave jesu. Pokušajte pomoči mužu, vjerujem da ćete pomoči svojoj djeci i sebi.