Odbija tražiti invalidnost PTSP, stvarno bolestan

[jeep]

Tko može odgovoriti na ovo. Što učiniti kada branitelj odbija tražiti utvrđivanje invalidnosti,PTSP? Od 1994. godine liječi se po psihijatrijama. pokušao suicid, i u općem ponašanju odaje sve simptome PTSP-a. (apatija. depresija., agresivnost prema svojoj djeci idr. ) Što može učiniti član obitelji

[planina]

bez njegova pristanka ništa,jedino da vidite sa doktorom opče prakse pa da vas uputi dalje i da se ishoduje na temelju liječničke dokumentacije skrbnik,koji može biti netko od obitelji,onda bi vi imali pravo podnijeti papire za eventualnu mirovinu i slično..

[dsemovca]

To što on odbija tražiti invalidnost temeljem oboljenja njegovo je pravo, druga je stvar ako je on u tolikoj mjeri psihički rastrojen da ne može normalno prosuđivati, tu ipak ulogu igra Centar za socijalnu skrb. No kod toga, što je i navedeno uzimati će se i u obzir njegova agresija prema djeci, koja čak mogu biti odvojena iz takove obitelji, on smješten na liječenje, ali opet invalidnost će rješavati redovnim putem. Ima tu još dosta toga, ovo bi bilo skraćena verzija. Uglavnom ne može ga se prisiliti da podnese Zahtjev za priznavanje statusa HRVI-a. Liječenje da, ali ovo na žalost po službenoj dužnosti baš ne bi išlo.

[jeep]

Hvala na savjetima, pokušat ćemo sa razgovorima i ubjeđivanjima. Najgore je to što ne želi priznati bolest, a takvi su teški.!. Navodi stid i sram. Još jednom hvala.

[esad]

ipak se posavjetujte sa doktorom opće prakse koji bi vas trebao uputiti kod psihijatra.

bio sam skoro u istoj situaciji i imam sreće što sam tad završio na psihijatriji...

[darkoh]

samo nemojte odustati od njega. njegovo stanje može ići samo na gore tako da ako vi odustanete od njega može biti samo neko zlo a ne dobro.

liječničku pomoć mora pokrenuti njegov doktor opće prakse dok za prava iz zakona o braniteljima možete dobiti odgovore i pomoć u uredu za branitelje u vašem mjestu, jer oni i postoje da pružaju pomoć hrvatskim braniteljima.

[HULK]

Pokušajte s liječnikom- u kojeg ima najviše povjerenja -psihijatar možda, nekoga kome vjeruje a da je liječnik.Centar za soc.skrb-što dalje od sebe.

Pozdrav i sretno!

[faraon]

Htio bih samo nadodati. Znam da nismo svi jednaki, ali u ovoj bolesti smo jako,jako svi slični. Ovo što ste naveli, stid sram, kako će te prihvatiti okolina, izopćenje iz društva, čudnovati pogledi....itd, to je mene morilo duže vrijeme. No reći samo ov, a to je, da je meni u mojoj bolesti, priznavnju semi samom da nemam daljenje g izbora i suočiti se s istinom pomogao onaj tko je sve to prošao donekle kao i ja. Hoću reći, moj suborac, dobar prijatelj, uspio je doprijeti do moje podsvjesti i uputiti na pravi put. Sad se osjećam sasvim drugačije,neke stvari sam si posložio u životu i pronašao drugi smisao, kako dalje. Da vas sad ne zamaram sa priznavanjem PTSP-a, na koje sam izgubio pravo, a rado bi gospodi iz Ministarstva objasnio, kako su me se odrekli, s tim što su ugradili neki zakonski rok. Da vas sad ne davim.

Ako hoćete pomoći, nazvat ću ga prijateljem, pokušajte naći nekog s kim je on vrlo dobar, koji je u sličnoj situaciji,a neće nadolijevati vatru (ako me razumijete), već će ga uputiti na pravi put, pa ako i treba i izdvojiti svoje vrijeme i otići s njim u ustanovu koja će mu pomoći.

To nije piljenje drva ili popravak auta, već pažnja koju on treba na početku, i to od nekoga tko stvarno sve vrlo dobro razumije.

Ja osobno, kada sam došao na liječenje, upoznao sam ljude koji su također pozitivno utjecali na mene, itd...sad smo u kontaktu, a sve ono što me je ranije mučilo, sada mi je tak-tak svejedno. Skinuo sam jedno veliko breme s leđa.

Ovakve stvari mi jako teško padaju, jer suosjećam se s takvim priajteljima, naročito kada i njihove obitelji osjećaju posljedice oboljenja od PTSP-a. Na žalost dragi prijatelji ima još puno takvih, ali evo iz ove kože se ne može pobjeći, već samo treba krenuti pozitivnim razmišljanjem.

Bilo bi mi drago da netko i iz Ministarstva branitelja i inih udruga o ovome povedu računa ali o tome nekom drugom zgodom.

 

Da još na kraju dodam, nekom silom nećete ništa dobiti, mislim na koje kakve socijalne ustanove, gdje rade curice od 20-tak godina, kojoj je na pameti vikend i gdje bi se dobro provela, već imajte na umu upravo ovo o čemu sam vam ovdje pokušao objasniti. Pazite možda griješim, ali će se poslije mene vjerojatno još netko javiti, pa će me podržati ili negirati sve ovo....

Pozdrav prijatelju, i neka mu je sa srećom!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!

[miki_68]

vec 16 god promatram stanje i zivot brata, kojeg su skoro svi odbacili,sem roditelja i mene, sestre..prezivljavala sam sve njegove nedace i probleme i ma koliko su ga svi u obitelji uzoj i daljoj poceli optuzivat, ja sam ga nekako uvijek pravdala.Okomio se i na mene par puta, ali nisam se dala smesti, nego sam mu se suprostavila,sto je on cak i u tako agresivnom i teskom stanju prihvatio kao pozitivnu kritiku i povukao se u osamu. Tesko je i mucno gledati nekog za koga znas, da je bio omiljen medju prijateljima, djevojkama i familijom, a onda pred sam rat 18 god odlazi u tadasnju JNA u kojoj dozivljava prve traume. Uz sva moguca raspoloziva sredstva (novac, prijatelji, poznanici) jedva ga roditelji cupaju iz kandzi razjarenih bikova. Povratak u svoj grad, odlazak na rad u Njemacku u kojoj provodi vrlo kratko,jer propaganda o dezerterstvu se sirila na sve strane, pa tako i tamo, tako da se vraca u HR i prijavljuje u ZNG u kojoj je sanitetlija..price su za horor.Nakon svega ostaje pri Tigrovima kao security, zeni se, dobiva sincica, a onda su njegovi simptomi dolazili sve vise i vise do izrazaja. Niko nije bio svjestan da je covjek u svom filmu i da jos uvijek ratuje sa svima. Neki ONI su uvijek postojali, a mi smo se uvijek svi pitali: a ko su to ONI? I tako eto da ne duljim vise, u kratko ,obitelj je bila cesto ugrozena...razlaz sa zenom i djetetom i onda tumaranje u mraku....roditelji mislim da su vise imali muka s njegove strane, nego u toku rata od granata..strasno

[miki_68]

i da..kao sto je vec netko spomenuo gore..nikako otici u centar za soc skrb..tamo su izvjezbani da te svrstaju u socijalni slucaj-PROBLEM i bit ces obiljezen za citav zivot kao takav..imat ces uvijek posla sa nekim krivicnim djelima, jer gdje god da se sta desi doci ce prvo tebi na vrata..

[*KOSKE*]

Poznavajuci suborca s istim "problemom" koji se iz nekog svog ponosa a jednim dijelom i zbog srama okoline nije ni usudio zapoceti neko ozbiljnije ljecenje...pisem svoje razmisljanje o toj temi...Mislim da je tu velika odgovornost tih "NASIH" udruga da ih tako nazovemo...jer ti ljudi u u udrugama bi trebali poznavati svoje suborce pa im gledati izaci u pomoc i na ulici a ne cekati da im se neko sam obrati jer neki ljudi su STVARNO BOLESNI!!! Ne znam samo u cemu im je to problem pogotovo po malim sredinama tipa nasih gradova gdje svatko svakog poznaje pa valjda znamo s kim smo god.dijelili lose i dobro!? Ali tu i jeste meni se cini najveci problem jer velika vecina tih (voditelja) udruga nije nikad ni bila na terenu pa kako ce i prepoznati onda istinske borce koji lutaju sami u svojoj bolesti...ZATO LJUDI POMOZIMO SAMI JEDNI DRUGIMA A NACINA UVIJEK IMA

[miki_68]

ma ni meni nije bilo jasno da covjek moze uciniti toliko toga , a da niko ne kuzi (ili nece da kuzi) da je covjek bolestan.. silne organizacije stoje iza njih,a oni ipak prave takva sranja,koja se kasnije obiljeze kao krivicno djelo, nasilje u obitelji i sl. gdje onda intervenira policija..pa to je totalno krivo!!gdje su u tim slucajevima lideri iz HIDRE i sl.

[esad]

nisam član niti jedne udruge iz svima poznatih razloga ali znam za jednu udrugu iz đurđevačkog kraja koja se izdvojila od ostalih po svom načinu rada i koji istinski pomažu braniteljima te ih svakodnevno obilaze jer imaju i svoj krizni stožer koji uspješno radi.

[pesimist]

Za razliku od onih iz ... koje snimaju filmove. I jednom godišnje te podsjete(sad u ovo doba) da bi trebalo platiti članarinu. Nemam ja ništa protiv filmića jer i oni na svoj način promiču vrijednosti dom. rata. Samo mislim da bi se udruge prvenstveno trebale baviti dobrobiti članstva(najprije pravna i druga pomoć) a ne čovjeku kada izgubi nekakav status reći: "Nemoj se ljutiti ali više nemožeš biti naš član". Bitno da takvo šta svaka udruga ima u statutu. Ž.

[darkoh]

nažalost, takve udruge su rijetke kao voda na marsu. većina tih udruga vodi računa o sebi a ne ostalima, kad kažem udruga mislim na vodstvo tih udruga.

[dsemovca]

Dođi kod nas....

[darkoh]

hvala na pozivu, ali ja sam shvatio da od udruga baš i nemam pomoći pa se snalazim i bez njih.

nekima one i pomažu, pa kako se tko snađe......