Emocionalno nasilje

[BratecMartin]

Pozdrav,

Ispričavam se ako se sa svojim pitanjem ne uklapam u teme. Novi sam, pa ako nešto radim krivo, molim recite pa ću popraviti...

 

zanima me slijedeće:

u braku sam 6 godina. Išao sam na Obiteljsko savjetovanje (supruga nije htjela jer ju je tako mama savjetovala). Tamo sam ispričao kako se supruga ponaša. Soc. radnica je nakon 1,5 sata razgovora rekla da bi supruga morala ići psihologu jer ima problema. Soc radnica je rekla ako supruga to ne želi, tu staje svaka daljnja akcija. Nije mi jasno, ako je netko zlostavljač u obitelji da ga se ne može "dobiti" na razgovor kod stručnjaka da se problem pokuša rješiti? Sada je počela i dijete maltretirati i općenito supruga stvara jednu mučnu, napetu atmosferu u obitelji. U Poliklinici za zaštitu djeteta su rekli ( i tamo sam rekao što se dešava) da se to mora prijaviti jer se radi o zlostavljanju i mentalnom razvoju djeteta. Želim da dijete ima i oca i majku, ali kako majku dobiti da započne rješavati probleme koje ima? Psiholog u obiteljskom savjetovalištu je rekao da supruga ima probleme sama sa sobom, s okolinom a što je najžalosnije i s vlastitim djetetom.

Ima li tko sličnig iskustava?

[Gringo]

U ovoj situaciji kada supruga odbija bilo kakav savjet, jedino što možete jest početi PISANIM putem prijavljivati nadležnom Centru za socijalnu skrb i policiji psihičko nasilje od strane supruge, naročito ako je riječ o nasilju prema malodobnom djetetu.

Iz mog iskustva, u ovakvim slučajevima, ako vi to ne učinite, učinit će vaša supruga prijavljujući vas kao nasilnika, bez obzira na to jeste li ili niste. Završit ćete u policijskoj postaji i ujutro kod suca za prekršaje koji će vas moći i zadržati u Remetincu 7 - 15 dana "dok se ne utvrdi što je bilo." Za to vrijeme vaše zajedničko dijete biti će bez oca, a vi ćete morati svojski se potruditi kako bi dokazali da ste brižan otac, a ne nasilnik.

[BratecMartin]

Psihologica mi je rekla da bi trebalo biti pisanog traga o tome što se dešava. Ali kako je moguće prijaviti suprugu za emotivno nasilje da to ostane zapisano u službi bez podizanja nekog procesa? Ona kaže: prijavite neka ostane zapisano ako će jednog dana trebati, da postoje tragovi tko je što radio. Supruga je inače sklona optuživati (podmetati) meni da ja radim ono što zapravo ona radi.

Gringo, hvala Vam na odgovoru.

[Gringo]

Psihologica je potpuno u pravu i to je ono što stalno kao papiga ponavljam.

 

Ali nakon ove rečenice

"Ali kako je moguće prijaviti suprugu za emotivno nasilje da to ostane zapisano u službi bez podizanja nekog procesa?"

postavlja se pitanje: što biste vi htjeli!? Malo manipulirati prijavama za nasilje i izvlačiti ih prema potrebi kao naše paraobavještajne službe!?

Time ćete postati neozbiljni i nevjerodostojni.

Nasilje ili se dešava ili se ne dešava.

[newbie]

...pa vam eto možda put do nekog od poticaja da shvati ozbiljnost situacije i odnosa prema sebi iz kojeg izviru gorespomenuti problemi s okolinom i djetetom. Pa barem priskrbite nadzor nad izvršenjem roditeljske skrbi za početak. Obratite pozornost na Gringovu preporuku o pisanom obraćanju czss-u, jer ćete u protivnom vi imati osjećaj da ste nešto učinili ili to htjeli, u najmanju ruku se čuditi kako nisu reagirali ili smatraju nedovoljno bitnim i tu je kraj priče. Zapravo nije kraj priče, jer vašu pozornost sa konkretnog obiteljskog i djetetovog problema upravo takav slijed može skrenuti u gubitak vremena i silne energije ne mičući se s iste točke i mjesta.

 

Ako očekujete da će se dogoditi čarobni štapić koji će "vremenom odnijeti sve probleme", predmnijevati ćemo da ste u zabludi. "Imati mamu i tatu" su prečeste riječi odraslih koje ponekad rabe zamišljajući da ih dijete na izvjesni način moli da ne poduzimaju ništa jer je njemu dovoljno dobro.

 

Ako pokušate zamisliti isti izneseni problem, situaciju i obiteljsku atmosferu koja dijete okružuje svakodnevno, možda vam bude jasnije kako biste mogli postupati. Naime, djeca nisu prazne vreće koje ne vide, ne čuju, ne primjećuju i ne osjećaju išta osim onog u što im (i dok im) mi odrasli ne pokažemo prstom. Dapače, to su vrlo senzibilna stvorenja ma koliko malena fizički bila i ne znala se precizno izraziti. Više su nalik na radar, a nažalost djeluju i kao lakmus pa kad potraje postaju izrazito jasan pokazatelj zbivanja oko sebe i da je šteta po samo dijete već debelo pustila korjenje.

 

Ovo ne znači naputak ka razvodu, već upozorenje da problem dijete zasigurno osjeća (osim ako ga ne držite pospremljenog u ormaru), a nužno ga je pokušavati aktivno rješavati i riješiti. Vi ste osoba koja odlučuje što je prioritet:

(a) čekati nešto što bi vas pogurnulo ka reakciji,

(b) prvenstveno zaštititi dijete od nasilja (ako ga ima),

© paliti svijeću da se jednog dana sve samo od sebe posloži u najboljem mogućem redu.

[BratecMartin]

Ma nije mi namjera manipulirati. Problem je u tome što je supruga (dokazano puno puta) sklona svoje propuste i svoja stanja pripisivati da ja to radim. Npr. ona se dere na dijete, zabranjuje i uskraćuje dječje veselje, a kasnije mene optužuje da ja okrećem dijete protiv nje. Optužuje me tako i za puno stvari koje ona radi u braku a zapravo je ona tome uzrok. Psihologica je rekla da se kod nje vjerojatno radi o borderline-u (nekontrolirani izljevi bijesa, manipulacija, emotivno zlostavljanje...) ali kako to nije službeno verificirano, ne mogu se na to pozvati.

Zapravo me je strah prijavljivati jer bi ona to sve izokrenula pred službenim institucijama i njoj bi se vjerojatno više vjerovalo. Kao što je psihologica rekla, pazite se, ustanove su vrlo feminizirane i nesklone muškoj populaciji.

Znam da problem postoji, ja suprugu nikako ne mogu opravdati i odobravati to što radi, ali u njoj je problem koji bi trebala ona riješiti, ali ako ona ne želi ići na razgovor, kod psihologa nikom ništa?!?? Znam da ako to sve prešutim postajem tihi suradnik onoga što se dešava, ali ja to nisam niti želim biti...

Zato ovo što radim (tražim da bude negdje zapisano to što radi supruga) bio bi zapravo dokaz ako bi ona jednoga dana mene prijavila, jer bi to vjerojatno bio neki dokaz i ne bi mogla izvrtati činjenice.

[BratecMartin]

Hvala Vam što ste se konstruktivno uključili u ovu raspravu, newbie. Mene je zapravo strah promijeniti postojeće stanje (koliko god to izgleda glupo reči). Psihologica je rekla pazite, institucije koje to rješavaju su jako feminizirane. Ako to ona kao žena kaže, onda mi je dobro za razmisliti kako se pripremiti prije nego išta poduzmem.

To će se morati riješiti jednoga dana jer ovako je teško živjeti. Ja ne prigovaram supruzi da je skuhala neslanu juhu ili da mi nije prema mojim očekivanjima. Ne. Ja se raspitujem kako pomoći djetetu, kako supruzi dokazati da joj treba pomoć ( ona je liječnica, znam da uzima na svoju ruku praxiten i normabel sada je već na 10 mg. ali ona nikada nije rekla zašto ga uzima)i kako sebi učiniti život boljim tako da ne trebam njoj objašnjavati i tumačiti stvari koje i dijete zna. Psihologica je rekla da je supruga osoba koja je u konfliktu sama sa sobom, okolinom a što je najžalosnije i prema vlastitom djetetu. Što učiniti sa takvom osobom? Vidim da dijete treba majku (kao idol i uzor) ali dijete od majke kao realne osobe zazire, osjeća strah. Često pita hoće i mama uskoro opet ići dugo raditi? (odlazak na dežurstvo)

[Gringo]

Ta vaša psihologica, na koju se pozivate, počinje mi se sve manje sviđati. Prije svega, krajnje je neozbiljno sa njezine strane davati dijagnoze za nešto, za što ona uopće nije kompetentna. Sljedeće, imam osjećaj, ispravite me ako griješim da vi kod nje dođete, izjadate joj se, ona vama kaže da u potpunosti suosjeća sa vama, par puta vas potapše po ramenu i vi zadovoljni otiđete doma. I doma kad opet počnu problemi, vi otiđete kod psihologice i opet sve isto u krug.

 

"To će se morati riješiti jednoga dana jer ovako je teško živjeti."

 

Samo od sebe se sigurno neće rješiti, a ako ste vi taj, stabilniji roditelj koji treba dijete zaštititi, onda nemate što čekati.

[newbie]

Mene je zapravo strah promijeniti postojeće stanje (koliko god to izgleda glupo reči).

Lijepo da ste toga svjesni, jer mnogi upravo radi takve vrste straha ne mijenjaju išta cijeli život, ali to u startu podrazumjeva da se jednako tako ne mijenja ni nabolje osim igrom kakvog slučaja.

To će se morati riješiti jednoga dana jer ovako je teško živjeti.

Kad već u više navrata spominjete psihologa (osvrnuo se i Gringo prije mene), na ovo bi vas vjerojatno upitao što se to općenito rješava samo od sebe, primjećujući služenje pasivom i dapače vam objasnio kako sam način razgovaranja sa sobom unaprijed izriče/potiče stav ili naviku, pa da ga mrvicu promijenite u aktivniju ulogu. Potom bi vas možda ugnjavio i pitanjem znači li "morati" opiranje nečemu što može rezultirati i promjenom nabolje, ali u stvari vas muči preuzimanje odgovornosti za ishod. Potom vas vjerojatno suočio s onim dijelom odgovornosti za ishod, kojeg ste sami izrekli pod formulacijom "tihi suradnik".

 

Šalu nastranu, psiholog a radije i psihijatar, su osobe koje su korisne, kako za pogled na vas sa strane, tako i da evaluirate sebe (naglasak: sebe, ne svoju ženu "posrednom procjenom" jer ona tamo i ne odlazi, dakle podaci o njoj su parcijalni i primljeni isključivo posredstvom tuđeg doživljaja) i održavate svoje stanje korektnim. U bilo kojem drugom pogledu vam može koristiti isključivo radi lakšeg razumijevanja i prihvaćanja onog što se zbiva (i ništa drugo).

 

Da je naš bigfoot sada tu kojim slučajem, vjerojatno bi u farmakološkoj podršci bez druge terapije dulji niz godina našao tragove autodestrukcije, u ostalim upisima dječje suze, a odnekud i strah od napuštanja koji rezultira destrukcijom, a sve u prilog bpd. Ali, kao što reče i Gringo gore, naznake nisu isto što i prevelika vjerojatnost složene dijagnoze, posredno ne i pogotovo, a postoje osobe kojima je to posao, ne ev. samo kao sudionici sitnog dijela kliničke dijagnostike (ako se baš time konkretno bave). Po svoj prilici vas je psiholog koji s vama radi vodio ka razmišljanju o sebi (pa između ostalog i u odnosu na ženu, dijete i sl.), pa se radije skoncentrirajte na taj dio...

 

Uzgred, primjetih da već 2x posebno ističete da vam je psihologinja rekla kako vaša žena ima problem sa samom sobom, da je s sobom u konfliktu a što je "najžalosnije i prema vlastitom djetetu", no to vama zasigurno i nije neko otkriće. Ako jest, onda...

Možda vam je mogla objasniti, a vjerujem da znate i sami, kako ljudi koji imaju problem/konflikt sa sobom nužno i neizbježno imaju problem/konflikt i s drugima, već samim slijedom činjenice da ne žive na pustom otoku pa se njihova ponašanja na druge odražavaju (čak i kad nisu usmjerena prema drugima već samo sebi, a kamoli kad su i usmjerena prema drugima izravnije). Prva je zabluda, česta i folklornog podrijetla, da ljudi mogu biti kojekakvi, ali prema svojoj djeci su redovito po PS-u (pa svaki drugi odnos prema djeci jako začuđuje).

 

Nakon što odlučite o svom prioritetu između one 3 stvarčice na kraju mog prethodnog posta, budite sigurni da vas neće baš svatko dočekati raširenih ruku odobravanjem i aplauzom, ali je to ono s čime trebate izaći na kraj svojom uvjerljivošću koja podrazumjeva i dosljednost. Kako se od nečega mora početi, krenite npr od konstatacije: ako ne vjerujete dovoljno u sebe, teško da će drugi u vas vjerovati više nego li vi sami (one, kako ste ih nazvali, "feminizirane institucije" i pogotovo).

[Strawinsky]

Nina Vela Vrabec, dipl. soc. pedagoginja, u prezentaciji pod naslovom "Nasilje u obitelji" između ostalog navodi sljedeće (Jedino mi nije jasno zašto se sadržajno i jezičnim korištenjem isključivo muškog roda predmijeva da je nasilnik gotovo uvijek muškarac? Moji mnogobrojni razgovori sa širom okolinom mi otkrivaju da ima puno više muškaraca koji su žrtve psihoemotivnog maltretiranja od strane majki zajedničke djece nego što sam se ikada usudio pomisliti! Stoga prenoseći tekst korisitm oba spola):

 

Postoji velika mogućnost da se nalazite u potencijalno nasilnom partnerskom odnosu ako Vaš(a) partner(ica):

 

- Naređuje i ponaša se kao gospodar

- Prijeti Vam ili Vas ucjenjuje, verbalno ponižava, vrijeđa

- Sam(a) donosi sve odluke

- Kontrolira što radite, kuda se krećete, gdje i s kim ste bili

- Zabranjuje izlaske i/ili na neki način ne dopušta da imate vlastiti krug prijatelja

- Često pokazuje znakove ljubomore

- Prisiljava Vas (ili vrši pritisak) na spolni odnos

- Tuče Vas, vuče za kosu, gura

- Prebacuje krivicu na Vas, nakon što Vas je istukao/-la. (tj. psihoemotivno maltretirao/-la)

- Nakon počinjenog nasilja se ispričava i govori Vam da Vas voli.

- Poriče da Vas zlostavlja.

[Zak]

Evo ja ću se nadovezati na ovu temu da neotvram drugu jer je moj problem sličan ovome.

i upravo ovo što je navedeno kao karakteristika potencijalnom nasilnom ponašanju su sve simptomi koje ja imam još uvijek...

naime živjela sam u izvanbračnoj zajednici 6 godina i imam iz te veze djete od 4,5 godine, moji su problemi počeli već na samom početku našeg odnosa ali sam se sve ove godine potajno nadala da će prestati, ako ništa onda kada se rodi naše djete ali nažalost to se tek tada pogoršalo... i da neduljim previše ja sam nakon jedne scene u kojoj je gospodin(ako ga se tako može nazvati) mene davio i tukao dok sam držala u naručju naše djete...nakon toga sam skupila snagu i otišla...pokupila ono najnužnije za sebe i djete tu noć prespavala kod roditelja , gdje je on isto tako napravio scenu, a nakon toga sam unajmila stan i ostavila ga...ali to nažalost nije kraj mojim problemima...on me i dalje verbalno vrijeđa, zove, šalje poruke da će me ubiti da sam ja drolja i da ću i djete tako odgojiti...sve te poruke nažalost ili sreću imam spremljene ...kad sam otišla od njega nisam tražila ništa i ništa ni netražim...imam svoju plaću i hvala bogu nisam ovisna o njegovoj kuni ali me vrijeđa kada neželi vidjeti djete...ustvari on bi djete viđao ali ako sam ja s njima da bi me mogao vrijeđati ... a kad sam ga jednom prilikom molila da ju pričuva rekao je ..,,,ja da ti čuvam djete dok se ti kurvaš???...,,,neću...

Iako ta moja agonija traje već dugo ja ga nikada nisam prijavila iako sam dvaputa završila na hitnoj...i sada kada već godinu dana neživimo skupa ja sve ovo vrijeme trpim njegovo zlostavljanje...i sve do sada sam mislila da će ga proći, da će se smiriti ostaviti me na miru, ali ne i sada jednostavno mislim da moram potražiti zaštitu ali jednostavno neznam od kuda da krenem, a i bojim se njegove reakcije ...jer to što on meni govori to nije nimalo bezazleno ...molim Vas da mi date nekakav pametan savjet i kome da se obratim...Ja samo želimda on mene ostavi na miru, da radim svoj posao i odgajam to djete...a on ako će je viđati neka zato ima određeno vrijeme i boli ga briga šta ću ja raditi za to vrijeme...

Molim Vas da me posavjetujete jer sada sam zaista očajna i neznam više šta je ispravno a šta ne... Hvala

[BratecMartin]

Strawinsky, hvala na tekstu!

Mislim da je pogođen!

Također sam pročitao i knjige "Manipulatori su među nama" i "prestanite hodati po ljuskama jajeta" Također pogođeno!

[BratecMartin]

Ponaša se kao gospodar: Da, pokušava naređivati i ponašati se kao glava kuće. Pokušava preslikati situaciju svojih roditelja gdje je mama manipulator i ne smije nitko imati svoje mišljenje osim nje, inače slijedi nekontrolirana eksplozija nekulture i svađe.

Verbalno ponižava i vrijeđa: da. Cijeloj mojoj obitelji je zabranila dolazak (za sve su vrata zatvorena!) Mene okrivljuje za ono što ona radi. Npr viče na dijete, ne dozvoljava joj odlazak u društvo, uskračuje dolazak djece (smetaju joj), djetetu govori da je ne voli i da joj nije kći, kada joj to dijete vrati na način da joj okreče leđa i ne želi biti s njom, onda kaže da ja dijete odgajam protiv nje.

Npr. Dijete mi je reklo jučer na večer da se boji sama spavati u sobi i da bi došla u naš krevet. Kad je to supruga čula, demonstrativno je uzela poplun i jastuk i izašla iz sobe. Njena mama zastupa mišljenje da dijete mora samo spavati u sobi i svako jutro provjerava (općenito se punica ponaša kao da je ona majka a supruga netko drugi tko svako jutro podnosi izvješće gdje je dijete spavalo, pto je i koliko jelo...) Supruga je iz protesta što je dijete došlo, cijelu noć ostavila TV uključem mijenjala stanice... Doslovce do jutra, do 6.30 dok nije otišla na posao. Nije li to slučaj maltretiranja ukućana i psihološko nasilje?

Odluke donosi u dogovoru sa svojom mamom, a onda ih plasira kao svoje odluke. Mi se ništa ne možemo dogovoriti (jer ona mora slušati drugu stranu) i sve odluke joj se serviraju na pladnju. Ona ih samo mora doslovce slijepo izvršiti.

Kontrolira što radim. Pa čemu služi mobitel? Stalno gdje si, kada ćeš se vratiti... Kada s djetetom odem do bake, svakih pola sata zašto se još niste vratili, kada ćeš se vratiti.... društvo ne smijem imati nikakvo. Radim u školi, ženski kolektiv. Prema punici i supruzi patološko je imati samo ženske prijatelje (kurviš) a također i muške prijatelje (peder) zaključak: koga ja smijem imati? Nikoga. Tako i je na žalost.

Poriče da me zlostavlja sklona je izvrtati činjenice i sve što ona radi pripisuje meni. Zato me proglašava krivcem za ono što ona radi (imam sve scene zapisane)

Ispadi ljubomore su česti: kada odem u park sa djetetom upoznaš mame koje su sa svojom djecom (meni je to normalno) čim uđemo, s kime si i zašto pričao (ona dijete ne vodi van) i odmah ljubomora. Više ne smijem s djetetom u park.

Ona se nikada do sada nije ispričala za nešto. Nije da to očekujem od nje jer vidim da to od nje nikada neću dočekati. Ona je u nekon svome svijetu, djetetu i meni svakodnevno uništava radost i veselje. Ona se jednostavno ne zna nasmijati. Kažem joj da je rođena ljuta i da u obitelji svojim ponašanjem kvari odnose. Jednostavno ne dozvoljava da obitelj zaživi.

Pročitao sam knjige „Manipulatori su među nama i „Prestanite hodati po ljuskama jajeta“, u kojima je navedena problematika kao što je njena....

Međutim ne znam kako dalje.

[Gringo]

Ono što je jako bitno za nasilje i što se već na prvoj godini faksa nauči, a što naše tzv. "stručnjakinje" svjesno ili nesvjesno prešućuju jest da je nasilje proces i kao takvo ga treba i promatrati, a ne događaj izvučen iz konteksta kako bi partner ili partnerica nanijeli štetu onom drugom, recimo npr. tijekom brakorazvodnog postupka ili prilikom povjeravanja djeteta.

[Strawinsky]

nasilje je proces i kao takvo ga treba i promatrati, a ne događaj izvučen iz konteksta

Apsolutno. Ja sam to nažalost prekasno shvatio. Moja situacija ima puno dodirnih točaka s onom koju proživljava BratecMartin, još je malo žešća, kompliciranija i šireg spektra od njegove, to više što majka ima dva sina (OŠ i SŠ) iz prethodno rastavljenog braka s kojima postoji više ili manje redovita negativno-svađalačka-prigovaračka-natezačka-deračka interakcija što je samo dodatno ulje na vatru za cijelo ozračje, a time dakako za bebu. Nažalost, beba je premalena i nemoćna tako da sam trenutačno odlučio ne poduzimati radikalne korake jer procjenjujem da sam bebi od veće koristi u smislu pružanja podrške (njoj i majci), nježnosti, pažnje, previjanja, maženja itd. i kao katalizator koji na sebe prima psihoemotivne udarce i majčine frustracije nego da uslijed radikalizacije i (vjerojatno usprorene i event. pristrane) institualizacije ovog slučaja imam otežan pristup djetetu. Ovako barem mogu ublažavati...

 

Nadalje, moj defanzivni pristup ona pogrešno doživljava kao slabost (Agresivne osobe obično nervira pacifističko obojene reakcije na njihove nasilničke seanse!), na pomirljivost, na pokušaje kompromisa i sl. dodaje "gas".

 

U svakom slučaju, ovo što kaže Gringo, radi se o procesu što znači da postoje "mirnije" i "bolje" faze koje čovjeka zavaraju jer pomisli da će se stvari ipak poboljšati na dugi rok, međutim, to je isto kao očekivati da će kronični ovisnik o alkoholu ili drogi samo od sebe, preko noći, prestati piti ili uzmati drogu. Nema razlike. BratecMartin, mirnog izlaza teško da će biti, pitanje je samo koliko dugo želite ili možete izdržati. Vaša procjena. Da mi dijete ima 3 godine kao Vaše, mislim da bi mi bilo malo lakše učiniti ono što treba učiniti.

[BratecMartin]

Postoji li kakva lokacija na kojoj se može pročitati: Nina Vela Vrabec, dipl. soc. pedagoginja, u prezentaciji pod naslovom "Nasilje u obitelji"

[Strawinsky]

Postoji li kakva lokacija na kojoj se može pročitati: Nina Vela Vrabec, dipl. soc. pedagoginja, u prezentaciji pod naslovom "Nasilje u obitelji"

http://www.oc-pgz.hr/leci.html

[ksilofon]

E, malo sutra. Ja se već godinama borim s takvim nasilnikom, bivšim mužem koji je već više puta osuđivan za prijetnje i nasilje,(ne samo meni, već kolegama s posla zbog čega je i izgubio posao) ali kada napravi nasilje u obitelji (verbalno, psihičko...) nedavno i pred djetetom, izvuče se upravo na tu priču "jadni ugroženi muškarci" i "povlaštene žene". A zahvaljujući svojim rodnim i inim vezama i izvrsnoj glumi uvijek se izvuče i onda još ja zaradim prijavu za nešto što mu je taj tren već palo na pamet (npr. zlostavljanje djeteta) tek toliko da mi malo zakomplicira život. A institucije poput CZSS-a i Poliklinike za zaštitu djece samo tapšaju po ramenu kako će se valjda smiriti, da bi bilo dobro da odemo u neko savjetovalište i da "ja moram biti jaka i paziti na to da ne napravim nešto pogrešno" kako me ne bi imao što optuživati i bla bla bla.. Npr. ako nazove dijete, a u tom trenutku nisam kod kuće, a dijete je s bakom i djedom, eto razloga za nadzor nad skrbi jer sam neodgovorna! Dakle, molim upute - koja to policija i sud zaista osudi nasilnika koji nije brinuo za svoje dijete od kad se rodilo, a viđa ga kad god poželi, koji se u 4 godine nije niti potrudio da nađe posao, a istovremeno maltretira majku tog djeteta do kojeg mu je navodno jako stalo, koju je i fizički napao, hvala Bogu pred 20tak ljudi pa je tad jedini put završio u zatvoru 14 dana, i sada, nakon ponovljenog nasilja opet nailazim na zid - na njegove veze čak i na policiji!? a gospodin "ugroženi tata" se sad bori za skrbništvo navodeći da je majka neodgovorna, luda, zlostavljač i sl...- pa vrlo je izvjesno da ću postati psiho ako nastavim živjeti u ovom apsurdistanu od države.