Brojčani pokazatelji povjeravanja djece očevima

[Gringo]

Donosimo vam najnovije, zadnje objavljene podatke Državnog zavoda za statistiku za 2012. godinu o povjeravanju djece na zajednički život roditeljima, očevima:

 

Republika Hrvatska 10,94 %

 

Zagrebačka županija 14,28 %

 

Zagreb 8,12 %

 

Sisak 16,21 %

Karlovac 4,76 %

Varaždin 11,11 %

Koprivnica 5 %

Bjelovar 13 %

Rijeka 2,63 %

Gospić 0 %

Virovitica 31,81 %

Slavonski Brod 5,19 %

Zadar 3,61 %

Osijek 9,7 %

Šibenik 7,14 %

Vinkovci 10 %

Vukovar 15,15 %

Split 3,92 %

Pula 10,93 %

Dubrovnik 6,25 %

Čakovec 7,14 %

[G-man]

Dakle, u Gospiću nema "podobnog" oca? Mali kuriozitet, obzirom je na glasu kao izuzetno patrijarhalna sredina.

[newbie]

Ima i detaljčić za povesti računa:

manje predmeta + izvjesan broj povjeravanja očevima= veći postotak

 

Bilo bi napetije iskazati brojem tako riješenih predmeta (ne niti djece), pa onda znači da je to toliko-i-toliko %...

[G-man]

Ima i detaljčić za povesti računa:

manje predmeta + izvjesan broj povjeravanja očevima= veći postotak

 

Ovo svakako, Newbie. Jedino, "bode" malo u oči ta 0 iz GS-a.

[Strawinsky]

Ovo je strašan mobbing nad očevima i djecom! Interesi djeteta ne vrijede baš ništa, dok se zastupaju interesi majke, bez obzira kakva ona bila.

[mrki2]

Ovo je strašan mobbing nad očevima i djecom! Interesi djeteta ne vrijede baš ništa, dok se zastupaju interesi majke, bez obzira kakva ona bila.

I nazalost nece se popraviti jos dogledno vrijeme

[Potočnica]

Dečki, statistika je dušu dala za manipulacije. U Gospiću - 0%? Grozno izgleda, da. Ali, koliko znamo iz priloženog, možda se u Gospiću, u 2012-oj razveo tek jedan par (što, s obzirom da se radi o konzervativnijoj sredini, uopće ne bilo nemoguće). Također, tema je preosobna da bi se ovako uopćavala... koliko je u tim postocima slučajeva gdje nije bilo druge? Koliko je u tim postocima očeva koji su sami pristali na takvo rješenje? Koliko je u ovim slučajevima djece koja su izrazila želju da žive s majkom? A koliko je slučajeva u kojima je moglo i trebalo biti drugačije, a nije? Iz ovih podataka ništa ne možemo saznati, ali dižu tenzije. Ne javljam se da vam, kao žena, kontriram. Ovdje sam prvenstveno kao dijete rastavljenih roditelja - dakle, ona treća strana na koju se u ovim pričama vrlo često zaboravlja. Iz te pozicije, ovo ovdje napisano, meni više vuče na "rat spolova", nego na brigu za djecu. Ispričavam se ako vrijeđam vaše osjećaje, no stvarno mislim da borba za muško-žensku ravnopravnost, za zadovoljavanje tamo nekih postotaka - u slučajevima razvoda i dodjeljivanja djece na zajednički život ima više štete nego koristi.

 

Evo, rado bih da se orijentirate na, na primjer, uspostavu obavezne psihološke pomoći, tečaja (?) za parove u postupku razvoda, ne nešto tek reda radi, već nešto gdje će osvijestiti što za dijete znači kada se prepucavaju preko njega, kakvu mu štetu čine. Gdje će naučiti prerasti svoj ego, osjećaje povrijeđenosti, zatomiti potrebu za inaćenjem, gdje će naučiti komunicirati i surađivati, a sve u svrhu dobrobiti djeteta. Vjerujem da bi se tada i ove brojke počele mijenjati, no bile bi nebitne - zar je bitno s kim dijete živi, ako viđa oba roditelja i to bez tenzija, svađanja, manipulacija...?

[burn]

Potočnica, bravo.

[Strawinsky]

Potočnica, nije ovo nikakav "rat spolova". Tim više što se po mojem iskustvu mnoge žene, među njima i one kojima je dijete povjereno na brigu, izjašnjavaju protiv takve pristrane politike. U Rijeci je 2,63% očeva dobilo povjeru. Je li i tamo, u gradu koji broji šesteroznamekasti broj stanovnika bio jedan slučaj kao u Gospiću?

 

Pazite, 97 žena je podobno, a 2 i pol oca je dobilo povjeru, i to vjerojatno samo zato što je majka odustala ili je napravila nešto jako gadno preko čega valjda ni slijepci ne mogu prijeći. Nećete nam reći da su muškarci praktički nule, a tako veliki broj žena super? Jako smo daleko od brojke 50%-50%.

 

Kako bilo, nemate pojma u kojoj mjeri se događa brutalno i sustavno ignoriranje očinskih upozorenja na devijantna ponašanja majki pa teoretizirate s privilegirane pozicije bez pravih informacija. Doživio sam osobno da sam pismeno upozoravao, a da sam kasnije utvrdio da nisu ni pročitali, čuo sam uživo gomilu upravo takvih priča iz prve ruke, a još više pročitao na internetu. Niti uživo mi nije bilo dopušteno da iznesem dokaze.

 

Psihologinja - sudska vještakinja koja radi na procjeni odraslih i djece u obiteljskim slučajevima me na jednu moju retoričku tvrdnju glede teme pita: "Zar nije Obiteljskim zakonom definirano da dijete automatski pripada majkama? Nije? Aha, onda je u ovom novom Obiteljskom zakonu, zar ne?" No comment.

 

To više nije slučajnost i površnost, to je cijeli isprepleteni sustav u kojem stradaju najviše djeca. Ne želim prihvatiti mogućnost i bojim je se izreći i nadam se svim srcem da nije - zlonamjernost - nego jednostavno nebriga. Zbog toga je nedavno i izgubljen jedan dječji život u Rijeci. Otac je upozoravao, ali njegova "greška" je bila jednostavno ta što je "otac" pa se takva upozorenja ne uzimaju ozbiljno. "Majka je majka i znate, ne bi ona nikada svome djetetu učinila ništa nažao, što vam je?!"

 

Općenito je mišljenje CZSS-a: "Ma, očevi, pa da, oni to samo upozoravaju jer se prepucavaju s majkama, a ne zbog brige za djecu...ma, to je samo nadmetanje dva ega...svi su oni isti..."

 

I da. Povrijeđen sam vašim stavom. Povrijeđen jer je moje dijete izloženo štetnim ispadima emocionalno neuravnotežene majke, a ja (i drugi očevi) ne smijem(o) predočiti dokaze i time zaštititi svoje dijete, dok vi to sve interpretirate kao "borbu spolova".

 

Niti sam šovinist, niti sam "Balkanac", niti "macho", niti me je briga za moj ego (jer bih inače sve pustio, a time i dijete!), niti me je briga za nekakva nadmetanja. Briga me je isključivo za dijete koje je majčin taoc i sredstvo za ucjenu, za manipulacije i sredstvo za sustavno psihoemotivno zlostavljanje, ali moja upozorenja posvuda nailaze na zid, majke čine nekažnjeno i nezamijećeno svakojaka zlodjela, CZSS mirno promatra i ništa ne poduzima, dok je meni, čovjeku koji voli svoje dijete i kojega njegovo dijete voli i treba, utjecaj sveden na minimum svakog minimuma. Dijete me treba, a odrasta bez mene.

[G-man]

"Cure i dečki", ostanimo u nekim granicama normalne komunikacije.

Svatko ima pravo na svoje mišljenje, ali ne i na bilo kakav način na koji će ga prezentirati. Pretpostavljanje je majka svih za.eba, kao i generaliziranje.

 

Zaključno - svaki primjer je "svijet za sebe", i na taj način treba mu pristupati.

[Potočnica]

G-man, ne znam gdje sam pogriješila u prezentaciji svog mišljenja, al sam svjesna da s tim znam imati problema (pogotovo u pisanoj komunikaciji s osobama koje me ne poznaju), pa vam vjerujem na riječ Pokušat ću to izvesti bolje, al vas sve, da ne bi bilo zabune, uvjeravam da je ton mojih riječi prijateljski i dobronamjeran.

 

 

Dakle, prvo, očeve kojima djeca nisu povjerena na zajednički život ne smatram nepodobnima (ima i takvih, a u jednakoj mjeri ima i takvih žena, no to nisu situacije o kojima sada pričam), vjerujem da se više radi o nijansama koje prevagnu na stranu žene. Recimo, muškarac čiji posao zahtjeva puno prekovremenih ili rad na terenu što ga realno onemogućuje da djetetu osigura sigurnost koju donosi rutina. Ili je muškarac taj koji seli iz zajedničkog doma, zbog čega bi dijete moralo mijenjati poznatu sredinu, školu, prijatelje... a to je dodatna trauma za dijete. S obzirom na kulturu u kojoj živimo, mislim da su takve stvari (prekvoremeni, tereni, seljenja....) češći kod muškaraca nego kod žena. Što kad je dijete još dojenče? Također, da, vrlo često ta nijansa bude "prirodno je da žena ta koja brine za djecu" - ne slažem se s time, ali, kako kažu, u krizama odrastaju generacije konzervativnije od svojih roditelja, pa se bojim da po tom pitanju kod nas može biti samo gore. Da treba raditi na suzbijanju svakog oblika diskriminacije, treba. Da treba raditi na tome da ljudi svoje poslove počnu raditi savjesno i odgovorno - pogotovo oni čiji rezultati rada utječu na tuđe živote, treba. A to su "bitke" koje treba sustavno i beskompromisno voditi na svim poljima.

 

Drugo, da li stvarno mislite da bi omjer 50:50 značio da je problem riješen? Ako je problem diskriminacija i dobrobit očeva, onda da. Ali, što se tiče dobrobiti djeteta, tada te brojke zaista ne znače baš ništa. Tko može jamčiti da se neće odlučivati po sistemu par - nepar? Tko može tvrditi da su muškarci cijepljeni protiv korištenja "oružja" kao što su manipulacija i ucjena? Dobrobit očeva i djece se ne isključuju međusobno, ali nisu uvijek ni vezani.

 

Ako vam je cilj brojka čim bliža magičnih 50%, riješenje problema kojem težite je - nepotpuno. I to je ono što zapravo želim reći.

 

Brojke koje su, po mom mišljenju, zaista bitne je broj predmeta u kojima su se roditelji sami dogovorili po pitanju s kime će dijete/djeca živjeti. To su brojke koje bi nas trebale zanimati i koje bi trebale rasti, bez obzira kako su se dogovorili.

 

 

Strawinsky, ne mogu vam drugačije nego riječima uputiti podršku u nastojanju da svom djetetu osigurate bolji život, apsolutna podrška i u nastojanju da promijenite ovaj truli sustav (evo, u svom svijetu i u okviru vlastitih mogućnosti i sama radim po tom pitanju). Sretno.

[G-man]

Sve OK, Potočnice...

 

Drago mi je da se ovdje iznose i vlastita iskustva, koja ponekad ljudima koji traže savjete daju puno više, negoli čisti suhoparni zakonski tekst.

 

Međutim, reagirao sam čisto preventive radi, da se rasprava doista ne pretvori u "rat spolova", jer se lagano nazire takav scenarij. A to ne koristi ničemu. Niti ćemo to dozvoliti ovdje.

[Gringo]

Evo još brojčanih pokazatelja po godinama:

 

70-tih i 80-tih godina prošlog stoljeća djeca su se u Republici Hrvatskoj povjeravala očevima u cca 16 - 22 %.

 

2009. godina RH

broj djece povjeren očevima 336 ................. 11,1 %

broj djece povjeren majkama 2541 .............. 84,44 %

broj djece na zajedničkom skrbništvu 101 ..... 3,4 %

broj djece povjeren instituciji 31 ................... 1,03 %

 

2010. godina RH

broj djece povjeren očevima 295 .................. 10,1 %

broj djece povjeren majkama 2507 ............... 86,53 %

broj djece na zajedničkom skrbništvu 74 ........ 2,56 %

broj djece povjeren instituciji 21 .................... 0,72 %

 

2011. godina RH

broj djece povjeren očevima 325 ................... 9,78 %

broj djece povjeren majkama 2867 ................ 86,32 %

broj djece na zajedničkom skrbništvu 109 ....... 3,28 %

broj djece povjeren instituciji 20 ..................... 0,6 %

 

i ono o čemu smo već pisali

 

2012. godina RH

broj djece povjeren očevima 377 .................. 10,94 %

broj djece povjeren majkama 2949 ............... 85,65 %

broj djece na zajedničkom skrbništvu 90 ........ 2,61 %

broj djece povjeren instituciji 27 ..................... 0,78 %

 

Izvor: Državni zavod za statistiku Republike Hrvatske